četvrtak | 29.06.2006.

SAVE YOUR SELF

kamo?..suprotno od tamo?

Kao da u paklu gorim, pomislih...cvrčao je asfalt i ljudi na njemu se pekli poput girica. Smrdio je svijet na besmisao i benzin, na uzaludnost i znoj.Jedino, sad se kroz taj eter mirisa provukao i jak miris lipina cvijeta. Srljajući u samu zjenicu ljeta mnogi su zastali kraj vode.
Bezvrijedni ljudi s kojima ispijam kave nisu bili ništa više od plastičnih lutaka , plagijat plagijata. Žene ofarbane šminkom, uskih traperica, zaljepljene uvijek za isto mjesto, okovane taštinom, isprazne i bljutave poput zagrijane mineralne vode iz koje je ispario svaki mjehurić plina.
Pa opet šećući kolodvorskom street nisam zapazio već stotinama dana ništa bolje od goreg. A Sunce je krenulo spaliti Sodomu uvijajući plastiku i znojem razljevajući max faktore na licima drolja i droljica, obučenih tuđim novcem...a između tog lažnog svijeta šarenih perli kotrlja se sirotinja, zanemarena i izložena podsmjehu...
Halo, koji kurac glumiš ženu?-pitao sam jednu...plastičnu tetu.
Njen ustrašen pogled gađenja i prezira, na trenutak smračio se sumnjom.
Kupi kruh vlastitim novcem i povuci potez srcem...kujo!
Grad je roštiljao svoje sinove i kćeri nemilosrdno i sviđao mi se taj lonac, to varivo gorko slanog okusa...nismo ni zaslužili osvježenje.
No prisjetih se idući tako od tamo do ondje kako ipak iza zidova od crvene cigle postoji skriven malo bolji i drugačiji svijet.
Uokolo su kružili leševi u svojim pokretnim disco klubovima i sanjali jebačinu sa prvom djevojkom sa sela, čim padne noć i ohladi se hauba...i moram pobjeći od tog.
Od mirisa prepaljenog ulja i zagorjelog luka, od mirisa jeftine tkanine iz kineskih trgovinica i priglupih konobara što mrze svoj posao, od zadriglog pijanca koji zaogrnut vječnosti mili na rubu zidića ispred diskonta.
E pa kad odem možete mi slobodno pisati pisma i slati sms-ove, možete mi jebat majku i Boga, ali nećete me dobiti jer na tajnim mjestima T-com nema signala...bando ljudska!
I nimalo mi nije žao proliti još znoja kako bi izdubio put do svjetla, prevarih se u vama, o tužni , zli, maleni ljudi. Toliko ljepote pored vas nezapaženo nestaje...vaš bitak prestaje...
Samo jedan ste oblak što ga kidaju vjetrovi visinski i spaljuje silina sunca...to...neka!
Nagutao sam se dovoljno laži, pojeo dovoljno bola s vašeg stola laži. Iza spaljenog dana leži mjesto što ga znam. I navečer dok porukice dolaze na displej mobitela i zovu na kavu na isto mjesto i kružok gluposti , više ne odgovaram.
Znojnih čela dok prijatelj ti gleda sise, a ti sanjaš kako će doći dovoljno snažan i novcem okićen bik da te povede do oltara i spoznaje da nema ravni, već samo neizvjesnosti...ja sve gledam bez interesa...ne želim mjestiti kruh života od tog ukisalog tijesta...
Prave stvari, čarolija i naprstak zlata u ruksaku su mom...jutro čisto i sjajno, noć zvjezdana i vedra..sloboda brate, sloboda sestro...
Nikad nažalost niste mogli vidjeti te riječi bit...okovani formom i zaljepljeni pogledima ljudi poput vas..uvijek za isto mjesto.


- 10:25 - Komentari (1) - Isprintaj - # -

utorak | 27.06.2006.

USIJANJE

Spaljen zrak titra iznad krovova grada!
Ni treptaja nema, ni pomaka, pokreta nema...Kroz fluid zažarene stvarnosti veslam brodom ispuhanog jedra. Noć je vedra.
Zrikavci i žabe.
Kroz noć lebdim lakim snom ogrnut i tražim kamo sam te zametnuo...u koji kutak sebe zaključao...Ljeto topi čokoladu, topi katran i izvlači ga na površinu uzavrelog asfalta.
Neznatno se pokrenuo list, osjećam čaroliju.
Magiju zatvorenu koju mogu stvoriti sada sam razvezao.
Sasvim malo, onoliko koliko je potrebno da ugledaš komadić zlata pored vrata...prošlosti.
Noći su kratke, a dani brzi...
Ljudi su tamni,a voda topla.
Ja sam isti kao jednom kad sam bio slobodan.
Nema mraka u nutrini, niti zraka na površini, sve je puno i ispunjeno..grad se usijao.
Valovi mog mora ohladit će nam noge jednom...ponovo.
Znaš li Ti možda koliko smo udaljeni od dna rutine, a koliko sretni zbog slika u sebi?
Želiš li vidjeti tko sam zapravo ja što dolazim u ovu juhu ljeta moraš putovati...
Sljedi sjever, sljedi Velikog medvjeda, izvan grada, daleko od stada, sama moraš krenuti, okrznuti gležanj listom paprati, nesmiješ spavati na kamenu već toploj prašini gola i biti svjesna beskonačnosti zvjezdanog mora u kojem se i On osjeća sam!
Zbog svega što se ljepi za moju kožu i ostaje dugo unutra prodao sam bezvremenost i postao sluga mesa, zbog jakog okusa kave, dima cigarete i dugih šetnji...i tebe.
Grad spava.
Oči su otvorene...vide nam se lica u odrazu mjeseca...
Znoj na čelu lijepi kosu...
Čarobni mir...

- 12:04 - Komentari (0) - Isprintaj - # -

srijeda | 07.06.2006.

KISELE NOĆI ISPRAŽNJENIH DUŠA CAPTHER 1

death soul on the night

Kako je dolazak ljeta naglo obustavljen kišom i niskim temperaturama,možda bi bio red da se piše i o temama manje osunčanim...da sve bude u skladu...s vremenom.
Ovih dana bilo je poprilično burno u mom trajanju kroz vrijeme. U petak organizirani tulum kod mene iako nisam već dugo organizirao ništa organizirano. Pijuckanje je započelo oko 9 izvečera i pilo se žestoko, teme su se razvlačile poput žžvakače gume i pristizali ljudi...Čuta, Emina, Igor, Jadran..i ja..u početku. Sve me nekako počelo podsjećati na stare dane silnih pijanki i veselja, rock'nrolla, hard-corea...udimljenih noći prepunih gandje..i još koječega...
I pomislih si kako se radi o nečemu nalik na svojevrsni Flash-back!?
I analizirao sam ljude u sobi koja se činila sve manjom, a ljudi sve stješnjenijima jedini uz druge. Tu je bio Čuta...visok tip, dobričina, lokalni freak koji smatra kako je sve u životu moguće postići kroz nekakve institucije iako uopće nema pojma što one jesu i koga predstavljaju, idealist paradoksa koji svoj mladi život ukalupljuje u lokalni HDZ, ne bi li na taj način neizravno eksponirao svoje organizatorske sposobnosti...No u zabludi i bijegu od svojih vlastitih promašaja koje neće priznati ni mrtav mučen, on se udaljava od realiteta životnog blata i prašine i postaje taocem svojih laži i spletki. Oženjen je, no potajice želi da nije.
Tu je i Igor, pseudofilozof, širokih pogleda na svijet i uskih na stvarnost , labavog uvjerenja da Bog još uvijek kontrolira situaciju i da se dobro nalazi unutar zidova crkve, iako smatram osobno, tamo toga nema ništa više no u slastičarnici kod Kire.
To je čovjek od kontre, čisti kontraš, uglavnom se bavi bacanjem bumeranga sebi u glavu. Čini se kako je i neka vrst iskrivljenog, pomalo Bartonovski opsjednutog gotic-romantičara...sa smislom za gorki crni humor, što meni apsolutno odgovara u tom trenutku. Voli nogomet i sotale sportove, pjeva u crkvi i želi se pariti s djevojkom koja ima uzvišene ciljeve, iako je svjestan da će lakše naći židova opsjednutog ljubavi prema Hitleru, nego takvu osobu. No nije se predao, iako je na kraju večeri zaspao u wc-u, pronašao je naknadno pristiglu ženu na feštu, zvučnog imena Ina.
Emina je mala, poprilično mala rastom, neodoljivo prpošna osoba, u kojoj se zapravo krije više odgovornosti no u prethodno opisanim likovima, no i ona je očito shrvana spoznajom o čudnovatoj navici životnih puteva da nenajavljeno skreću i mijenjaju smjer. Unatoč svojoj prpošnosti to je večer bila poprilično usporena, očito nemogavši pratiti tijek događaja oko sebe u prostoriji...a i bilo je premalo fizičkog kretanja za nju. Još uvijek ima dovoljno sirove energije koja se ne može potrošiti onako kako ju mi trošimo, kroz bjesomučne sadomazo polemike i besmislu, smislu i koječemu ...još, sexu, politici...religijskim pitanjima i ljudskoj gluposti na koncu.
Jadran, Igor ga zapravo ne voli, jer nije svikao na drastične esencijalne razlike između ljudske psihe i općeg pristupanja stvarima, ili nepristupanja. Jadran je velik...i spor, ali aktivan, za njega je sve što se oko njega događalo te večeri neka vrsta novosti, iako je to proživio u nekim životima koji su negdje zakukuljeni na rubu pamćenja...onih dana.
Ina, naknadno došla, trenutno u fizičko verbalnoj korespodenciji s Igorom, nemam pojma...premalo informacija, no površno prolazna ocijena, čak štaviše, osjećaj da se ne radi o plošnoj, već višeslojnoj osobi što je po mojim kriterijima u redu.
I tako je noć prolazila, popilo se užasno puno, zamaglio se horizont, zvuci su se rastegli, oči zaljepile i mi smo zamrli negdje oko pet sati...i tako je petak osvanuo u subotu, no ludilo nije stalo...no o tome u sljedećoj kolumni.

- 10:30 - Komentari (4) - Isprintaj - # -

petak | 02.06.2006.

NEKAD

Nekad čini se sporo sati teku razmočeni kišom...
I novinski članci sporije stare,
Nekad se mahovina nakupi na posustalom kotaču sudbine...nekad.
I tada mi u misli stigne nepozvana, ali draga,
Ona kojoj neznam niti ime...
No ime nije ključ za vrata snova,
Nit su snovi bjeg od vjetra promjene...
Nekad poput sad sve je daleko iza,
No srećom ispred neznan je sat...dan
Slova sporo padaju na nevinu bjelu plohu
Sporo kaplju kapi kiše,
Čini se kako nekad svijet diše...tiše...

- 12:05 - Komentari (0) - Isprintaj - # -

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se