četvrtak | 29.06.2006.

SAVE YOUR SELF

kamo?..suprotno od tamo?

Kao da u paklu gorim, pomislih...cvrčao je asfalt i ljudi na njemu se pekli poput girica. Smrdio je svijet na besmisao i benzin, na uzaludnost i znoj.Jedino, sad se kroz taj eter mirisa provukao i jak miris lipina cvijeta. Srljajući u samu zjenicu ljeta mnogi su zastali kraj vode.
Bezvrijedni ljudi s kojima ispijam kave nisu bili ništa više od plastičnih lutaka , plagijat plagijata. Žene ofarbane šminkom, uskih traperica, zaljepljene uvijek za isto mjesto, okovane taštinom, isprazne i bljutave poput zagrijane mineralne vode iz koje je ispario svaki mjehurić plina.
Pa opet šećući kolodvorskom street nisam zapazio već stotinama dana ništa bolje od goreg. A Sunce je krenulo spaliti Sodomu uvijajući plastiku i znojem razljevajući max faktore na licima drolja i droljica, obučenih tuđim novcem...a između tog lažnog svijeta šarenih perli kotrlja se sirotinja, zanemarena i izložena podsmjehu...
Halo, koji kurac glumiš ženu?-pitao sam jednu...plastičnu tetu.
Njen ustrašen pogled gađenja i prezira, na trenutak smračio se sumnjom.
Kupi kruh vlastitim novcem i povuci potez srcem...kujo!
Grad je roštiljao svoje sinove i kćeri nemilosrdno i sviđao mi se taj lonac, to varivo gorko slanog okusa...nismo ni zaslužili osvježenje.
No prisjetih se idući tako od tamo do ondje kako ipak iza zidova od crvene cigle postoji skriven malo bolji i drugačiji svijet.
Uokolo su kružili leševi u svojim pokretnim disco klubovima i sanjali jebačinu sa prvom djevojkom sa sela, čim padne noć i ohladi se hauba...i moram pobjeći od tog.
Od mirisa prepaljenog ulja i zagorjelog luka, od mirisa jeftine tkanine iz kineskih trgovinica i priglupih konobara što mrze svoj posao, od zadriglog pijanca koji zaogrnut vječnosti mili na rubu zidića ispred diskonta.
E pa kad odem možete mi slobodno pisati pisma i slati sms-ove, možete mi jebat majku i Boga, ali nećete me dobiti jer na tajnim mjestima T-com nema signala...bando ljudska!
I nimalo mi nije žao proliti još znoja kako bi izdubio put do svjetla, prevarih se u vama, o tužni , zli, maleni ljudi. Toliko ljepote pored vas nezapaženo nestaje...vaš bitak prestaje...
Samo jedan ste oblak što ga kidaju vjetrovi visinski i spaljuje silina sunca...to...neka!
Nagutao sam se dovoljno laži, pojeo dovoljno bola s vašeg stola laži. Iza spaljenog dana leži mjesto što ga znam. I navečer dok porukice dolaze na displej mobitela i zovu na kavu na isto mjesto i kružok gluposti , više ne odgovaram.
Znojnih čela dok prijatelj ti gleda sise, a ti sanjaš kako će doći dovoljno snažan i novcem okićen bik da te povede do oltara i spoznaje da nema ravni, već samo neizvjesnosti...ja sve gledam bez interesa...ne želim mjestiti kruh života od tog ukisalog tijesta...
Prave stvari, čarolija i naprstak zlata u ruksaku su mom...jutro čisto i sjajno, noć zvjezdana i vedra..sloboda brate, sloboda sestro...
Nikad nažalost niste mogli vidjeti te riječi bit...okovani formom i zaljepljeni pogledima ljudi poput vas..uvijek za isto mjesto.


- 10:25 - Komentari (1) - Isprintaj - # -

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se