DRAGONFLY WORLD

Jutros starac na klupi pored vrtića...sjedi, otpuhuje dim cigarete..Na svakom koraku život i smrt. Čudno je baš sada u okrilju proljeća vidjeti suton u očima čovjeka koji sam uživa u svojim posljednjim godinama. Starac je djelovao napušteno, pogled upućen prolaznicima tražio je sugovornika u njima. Nitko nije mario za to. Ne mare ljudi..takvi su.
Ususret toplim danima hodim među Vama...
I Vi ništa ne vidite...na terasama kafića trošite dane sunca. Bez osjećaja za ono što vam je dato. Takvi su ljudi...ne mare...
Još samoća nije popravo stegla gležnjeve hodača, a već podne juri ususret zenitu.
Pogrbljen je gradski svijet sudbina , uniformiran u modu i trend.
Neupotrebljena je čarolija spremljena u duboki, skriveni džep... I nasuprot starcu Smrt se ležerno naslonila na ogradu vrtića, polako kucka prstima o metal i zamišljeno gleda kroz zidove...ona mari za Vas...brine i čeka red, jer ima redosljed, samo njoj poznat i znan.
Kao da je i sama Smrt pomalo zabrinuta jer su njeni klijenti nesvjesni života...posao nju više ne čini ispunjenom...vidim među Vama rutinu...
Rutina vas je obuzela...čaroliju vam je oduzela...ono zbog čega prolazim između vas.
Sve teže je u mesu probuditi svijest.
I meso mesom ostaje, meso i nakon zagrljaja ostaje isto, i nakon ljubavi...a ljubav postaje riječ. Riječ...kanta, trava,šalica, ulje,krpelj, grab, stup, noga, rubnik...ručnik, slast...voda...
Jutros je već u prošlosti, svaki trenutak zauvijek izgubljen...niti jedan odabran da bude uvijek.
Zimzelen...
Što Vas vodi do ivice malih života? Više ne osjećate u svojoj samoći ni ...nas.

Ljudi...prečesto nošeni vjetrom laži...pogonjeni taštinom.
Ljudi, nerado društvo...
Ipak,zbog njih nekih sanjamo biti oni.
Sanjamo umorni u suton Svijeta.
Ljudi voljni zakoračiti u međuzvjezdanu tminu,
Pokušavajući se otrgnuti prašini...
Najviše tišine i pelina među ljudima smo našli,
Krvi potrošene nizašta,
Na plavo zelenoj lopti ljepote nedoživljene,
Na površini Božje igračke...
Usamljeni poput njih smo u svijetu lažnih veličina...
Tragajući za udobnim snom Utopije,
Znajući da je to potraga za snom,
Trudeći se biti poput ljudi,
Sretni zbog neuspjeha,
Punih džepova zlatnog praha mašte...
I onda i sada tek smo sjena
Neuhvatljiva noću i za dana..
Čekajući vješte ruke..
Pravog Petra Pana.

Kroz rđava vrata vječnosti gledam uvijek isti sjaj u daljini...
Plima dana završava...noć će zamahnuti rukom uskoro.
Ostaje li za nas dovoljno vremena za još jednu igru?
Nastojimo skriti svoje sumnje..u kutije sjećanja,
Grad otkucava sate, tijesto svojih sinova,
I svaki minut, svaki sat kuca...tika-tak..
Taj kotač prolaznosti za koji se lišaj ne hvata!
U ležaljci naših nemira,
Drhtimo pred veličinom svemira...
Sami.
Svijet je šaren komad laži...mala prevara,
Kroz rđava vrata vječnosti mnogi su prošli...
Ili stali čekajući čas,
Kariranim pokrivačem pokrili tlo,
Razasuli stvari skupljene putem...
U proljeću vlastite jeseni, zdrobljeni tugom...
Obasuti mali ljudi laticama šljivina cvijeta
Zbunjeni jugom...lakim teretom promjene...
Odlaze bez sumnje!
Ne sumnjajući u kraj...

Cijelu noć nije izašlo sunce, jer je bio mrak
I nije se vidio zrak jer je nevidljiv...bube su zujale tijekom dana. Maslačak je virio iz zelenog mora i pozivao pčele.
A ljudi su gmizali svojim putem amo-tamo.
Nitko nije primijetio gljive. Čini se nije ih bilo u šumi.
Travanj je obrubio sliku svijeta. Mnoga su jaja bila sačuvana duže jer su ih prokuhali i obojali. Bio je blagdan na pomolu. Na pomolu je nakon noći bilo i jutro. I kava ...i svašta još...
Običaj je kuhanja šunke. Ja sam skuhao tjesteninu...i konzerviranu ribu stavio gore na kup!
Namjerno!
Dijete je pitalo zašto putnik namjernik namjerno putuje i kamo... Nitko mu nije znao odgovoriti. Dva mrava su odlutala predaleko od mravinjaka i zgazila su ih dječja kolica u kojima je ciganka prevozila smeće...i nekakve vreće.
Na drveću smo primjetili prvo lišće..nije bilo jestivo, ali ni lošeg okusa.
Prašina slučajno otkrivena na plohi stola ostavljena je namjerno još nekoliko dana da skupi još pokoju česticu.
Nekoliko stotina žaba u žabnjaku je odlučilo tiše pjevati no lani, jer ih nitko nije slušao..ili čuo zbog kamiona koji su grmjeli prolazeći obližnjom cestom.
Poplava je otplavila neke ljude negdje , ali ne znam točno gdje jer Elba je nabujala.
Nabujao je i Dunav, no nije Kutinica...to je bilo važno. Sela uzvodno bila su sigurna. No jedan starac nije znao nalazi li se njegova ulica nizvodno, ili uzvodno...bio je skoro zaboravio kupiti kruh i mlijeko zbog toga...
A jutros su neki ljudi protrčali kroz park i nestali iza garaže..,jedan je nosio plavi kombinezon!

okrznuh načas sunce,
prolazeći uzanim puteljkom privremene sreće..
i zajedno s njom trčao sam da sustignem veče...
ispod trijema proljetnog svijeta
na trenutak kapi dobre volje kapnuše s neba,
iluzija ili ne; nije bilo važno.
krug je završen i novi počinje ciklus
bez zagrade, ograde i bez stijega
otvoren za prolaz toliko koliko treba,
nije san otvorio dan, ni pokrenuo noć,
tek onako, ovlaš, pogurao sjetu...
odnio komadić nečega čudnog
vrludao nalik leptirovu letu...
trenutak , slika, samo jedan frem...
moj, njihov, ili njen?
nevažno u svojoj jednostavnoj veličini,
kako priliči tajnoj priči...

Postoji jedno čarobno mjesto udaljeno od moga grada tek nekih desetak km, možda i manje... Čarobno je otkrih to prije dvanaestak godina u svojim potragama za svojim mjestom.Proplanak, svojom slobodnom stranom okrenut prema sjeverozapadu, noću označen sazviježđem Velikog medvjeda, zapadno zid šume, južno zid šume, istočno uzan poljski puteljak i šikara divlje akacije, bazge i kupine...
Ovih dana pohodit ću čarobno mjesto jer dugo nisam..godinu dana točno zapravo. Predugo....nataložio se otrov ljudskog svijeta u meni...treba ga isprati...jedino tamo je to moguće.
Tek desetak ljudi vrijednih spomena zna za tajno- čarobno mjesto.
Ponekad poželim...kao danas ponovo otkriti nekoga tko je spreman posjetiti mjesto nakon što pozeleni svijet uokolo i bagrem procvijeta i zamiriše opojno. Malo je takovih kandidata...stoga nije problem otići sam!