DRAGONFLY WORLD

Mamuran dan, još pijan, taman...Mamuran grad, siv, prazan...Jesam li živ, budan, ili spavam? Ovaj život možda sanjam. Negdje drugdje sam možda, ili ne?
Spaljen od sinoć...
Opustešne mašte..umoran samo?
Žedan i lijen,..slijep za boje.
Pijan...
Mamuran, deprimiran...ma ne znam. ne poznajem ni jednu od tih riječi, kava uopće ne liječi, sve ima okus spužve, čini se kako nije bilo dobro danas ustati...na lijevu nogu.
Zašto to činimo sebi? Zbog čega zaboravljamo sve što vrijedi i zašto puštamo da sve izbljedi?
Mamuran dan, kao san, polusan i mora.
Iskrivljen sam i okrenut unutra, izokrenut izvana, pospan...

Ne bih trebao piti toliko piva, iako noćas ništa nije izgledalo previše. Možda sam se precijenio isuviše...

Među nama , ljudima žive i druga stvorenja...znaš li to?Nedjelja je danas i vidio sam jednoga od njih. Malo, sivo stvorenje protrčalo je kroz mrazom spaljenu travu, mahnulo je repom i nestalo u rupi.
Pitao sam se je li mu hladno?
Meni je hladno iznutra danas, vanjsku hladnoću ne osjećam, iako miriše na snijeg.
Hoće li pahulje prekriti daske teatra života?
Volio da bi u suton počnu padati, da se pahulje vide dok padaju onkraj uličnih svjetiljki.
Vidi li to mali, sivi stvor? Vidi li to miš, ili ga ne zanima, on je u toplini ispod zemlje u malenom gnijezdu od prikupljene suhe mahovine i otpalog ptičjeg perja.
Ljudi i miševi...
Tko su ljudi, a tko miševi?
Tko je prvi stigao ovdje, preci miša što ga vidjeh ili preci ljudi ?
Razmišljaš li možda ponekad poput mene, ili su ti misli otišle na drugi kolosjek, hoće li skretničar zvani Sudbina nekad iz hira ponovo povuči ručicu?
Miševi o tome nikada nisu razmišljali. Oni se brinu o tome da prezime i izbjegnu kandže mačke, ili čovjekovu nogu.
Zajedno ovdje živimo gotovo nesvjesni jedni drugih, mi i miševi?
Ljudi žive ovdje nesvejsni jedni drugih...osim...ponekad, kada se sjete jedni drugih potaknuti dahom sjete...i misli im do drugih ljudi odlete i kad žele i ne žele...
Miševi nemaju problem kreiran razmišljanjem, miš živi zimu u nadi da će prikupljene hrane biti dovoljno do toplih dana proljeća, a čovjek živi u nadi da će mu sretni trenuci što ih je skupio na stazama života pomoći da svoje vrijeme izgura dokraja...i začini dosadu, teške dane i duge noći čarobnim svijetlom krijesnica...
Miševi i ljudi na istom mjestu...
U istom gradu...
Odvojeni zidom...nerazumjevanja...
Mi to zovemo...suživot!

Kako odmiče godina prema svome završetku i dolazi blagdansko vrijeme rasipništva tako mnogi sitni, sivi, siromašni i nezamjetni ljudeki tonu u predblagdansku depresiju.
Tako je to u obećanoj zemlji na brdovitom balkanu u loncu najjačih emocija, krvi, blata, tuge veselja i zlobe...
Prosinac se već osjeća u daljini, viri i naviruje iz brda , nosi mirise i šuška... a duša malog sivog ljudeka drhti, tlačena dugom, tlačena neizvjesnim danima koji dolaze neželjeni ujutro na vrata.
Sat neizbježnosti kucka, tuče, čašu za čašom vuče i odjekuje pijana pjesma iz klijeti...izgrađene stambenim kreditom...
Noći inoksa, loja, luka i delanca, pomješane su s noćima red-bull vodke, house ritmovima, ogoljenim trbusima...jaukom posrnulog svijeta kojim čak i smrt nezamijećena ..šeta..
Mali sivi ljudeki poskakuju ogrnuti u kapute kupljene na sindikalnoj dražbi prije više godina i toče u sebe neke stvari kako se nebi osjećali više baš tako mali.
Mali, sivi ljudeki su motor društva, ali taj motor je ishaban, godinama bez promijenjenog ijednoga dotrajalog dijela... A bliže se Božić i Godina Nova, dolaze i traže zamotuljke ispod bora...čekove..traže, nemilosrdni običaji kapitalističkog carstva.
Ljudeki znaju da je svijet oko njih govno umotano u šareni papir. To znanje je suvišno jer nema više među njima revolucionara spremnih na promjenu, svi su u istom dreku...i minusu na tekućim računima.
Stoga ova mala pričica neće imati sretan kraj, kraj kamina uz vatricu i Božićna zvonca...Priča o malim sivim ljudekima završava tako što ispod jelke stoje omotići čija će naplata stići u dugom, predugom siječnju... bogati će gazda nakon što se vrati sa skijanja iz inozemstva bahato tražiti rad...iako nikada radio nije sam...
I ljudekima će ostati jedino što imaju...san!
San o svijetu velikih mogućnosti, otvorenih puteva i vječnog ljeta. I bijes će rasti u porama svijeta sve do dana kad će se ponovo podignuti motika i kuka...da bi novi snovi dobili mjesta, i novi sivi ljudeki počeli mijesiti tijesto povijesti, za nekoliko debelih, sretnih, masnih kolača...okruženih mrvicama brašna...ljudekima sivim, malenim, vrijednim i zaboravljenim...

Nakon ponedjeljka, dan pritisnut nadolazećom srijedom, poput očerupane kokoške...čeznutljivo pogrbljen u sutra gleda...oštri kljun na rašpu života...i bespomoćno kljuca...zrnje žita uzaludnosti.
Korak do sna svaki je čovjek koji budan sanja...
Izvan srca hladno okruženje, razvučena je slika koju gledaš...poput meda.
Rastače se dan u dugu noć, a sati cvile ispod svile, pokrivač ništa ne pokriva, niti noć išta sakriva.
Na balkonu raširio je krila Onaj koji čeka...
Bez imalo ustručavanja krademo minute i skupljamo ih želeći skupiti sat.
Utorkom sjene bivaju kraće i kotači automobila umorno se okreću, obale jutra veoma su daleke i slike u albumu samo stare...
Ispričao bih vam jednu priču, a prsti tipke dotiču teško...
Napisao bih vam jedno pismo, ali papir svima je odveć stran,
rado bih vam šapnuo na uho, ali šapat vas plaši kao poluotvoren ormar...
Stoga doviđenja....

Pa, već me dugo nije bilo...nisam spavao dugo, jer vremena je malo a poslova puno. Nisam ni označio voštani mjesec koji je već do polovice stigao, jurio i projurio pruhajo grobljima...krizanteme su sve posječene i po grobovima pobacane...Vrijeme je maglovito, glavobolje česta pojava... Nesanica, noći fiksiranja zidova i tavanice. Proći će..sve jednoga dana...
I bez pitanja što imaš od svega što si vidio? Sutoni na zlatnm padinama rubova svijeta, kišne zavijese iznad nepreglednih šuma, miris ugljena, osvit novih dana u tuđim stanovima, mnogi ljudi i mnoge žene...sjaj u očima koji s vremenom bljedi, ponekad se pretapa u sjaj bijesa...i mržnje, buktinje rata, vatromet novogodišnjih proslava, zvijezdano nebo davnih godina kada je nebo bilo čisto, prvi dani otkrića..sve će nestati jednog dana...poput suza na kiši...
Prestalo je već pitanje hoću li ostaviti traga, jasno je i tebi da svaki se trag s vremenom gubi...
Nesanica..već predugo traje...otvorene krvave oči...sva je sreća što nikoga nema da budan samnom spava...nesanica,
sudbinska kazna...