DRAGONFLY WORLD

Uzdiglo se nebo do horizonta i počelo svoj vječni pad prema večeri. Vidiš li ti to, ili ništa nevidiš? Vidiš li vječnu bitku između svjetlosti i tame, dana i noći!
Imaš li hrabrosti promijeniti svoj život, ili si bijedna kukavica, larva i crv?
Živiš u konzervi, siguran od vanjskog svijeta, od vjetra, bure, snijega, leda i zime, od vrućine, prašine... Bojiš li se probati srknuti život i osjetiti okus znoja, krvi, mjeda, blata i šećera?
Noć dolazi....
Noćno odijelo navlačim na svoju kožu, hodam, mislim, udišem, osjećam... NIje bolno što to radim sam, dovoljan sam sebi jer znam da vidim ono što ti ne vidiš...prolazniče kroz okrajak mog života.
Grad mrmlja u daljini, iza tvog i svih vaših prozora.
Oblak se uspne, razapne i raspline u sutonu!
Jesen šušti, šumi i krcka orasima...
Osjećaš li dim iz dimnjaka, bodlju kestena na jagodici prsta, sjetu, tugu, čežnju za daljinom?
Ili ne osjećaš ništa, jer jedino želiš sigurnost i toplinu....
Kroz svjež zrak, okupan plamenom prolaze tek uzletjeli zmajevi... nose znak u oku,sumpor im šiklja iz nozdrva. Bježe u svoje kuće miševi, ukopavaju se krtice duboko u zemlju...
Zaklanjaju se pogledi i suze skrivaju u kutku oka... radije i to no učiniti ono što u sebi čovjek osjeti...jer ponekad je moj put, put bez pokrića...
Moj je život život bez jamstva, moja sloboda tebe plaši...poznaniče...
I korak moj drag ti je al' i strašan. Moj pogled mio ti je ali te i skida do gola!
Moje su ti ruke tople, čak i okovane ledom, ali ostavljaju pečat na koži...koji nemožeš isprati sapunom!
Pitaš se skriven u talogu sobnog mraka...tko sam ja?
I odgovor znaš ali ga s drugim pitanjima množiš...
Kada sjever zapuše i zatitraju plamenovi svijeća, vosak kada vrisne u hladnu noć i grmovi gloga zašište u čast zime...
...sjeti se tada tko sam i tko ti je dao tvoje pravo...ime!

Magla...sada se manje vidi no obično... Svijet je poluskriven. Magla donosi duhove u ovaj grad, na njegove ulice , u krošnje stabala... I kod Tebe na balkonu na rubu suženog horizonta su duhovi, na rubu, polja, šume, ili onkraj pločnika. Osjetiš li njihov vlažni dah na licu?
Njihov zrnasti izdisaj na paučini stvara kapljice...umota se u tkaninu...uvojke kose učini mokrima, obrve...trepavice..
Magla nas krije od nas samih i jedne od drugih...i pritišće svijet nekom sporom silinom...
Nedovršenom promenadom kroz centar ljudi prolaze omotani vlagom i brzo koračaju ne bi li što prije ušli u svoje stanove...kao da bježe!?
Mi ne bježimo...slušamo što duhovi šapuću...osjećamo kako se polako kreću kroz maglu i ljepe se za stakla prozora, kaplju s listova...rose travke i suhi čičak...
Trenutak je za usporavanje došao...za lagani hod...
Magla jutra mliječnima čini...zatvara pogled, izolira nas u našim prostorima, zaustavlja sunce, zasivljuje dan... I tako će to sada često biti...
Magla će nas pokušati od Svijeta skriti, učiniti tajanstvenim naše puteve i šetnje...
Divno je kada možeš otići gdje želiš, neviđen, neuprljan znatiželjnim pogledima, vlažnih rubova rukava...i kapljica na obrazima...magla je to skupljena u trag...nisu to suze!

Danas na putu kao i jučer...
Na putu sam...sam,
Put me nosi daleko
Na mjesta poznata samo meni,
Tajna mjesta zlatnom obojena,
U torbi nosim komad neba,
Čaroliju trenutka,
Iskru vječne vatre,
Ljubav uvezenu u šal,
Pogled, davno poklonjen dar..
Na putu sam i danas, kao i jučer...
Na putu ću biti i sutra...
Uvijek u koraku s vremenom iza leđa,
Na putu za nigdje...
Kolač sreće, radost putovanja,
Malo šarenog papira, sna i vrtlog magle,
Na putu sam neprekidno,
Nikada se ne umorim putem noseći sebe,
Jer nosim tajnu...
Lakšu od zraka,
Istinitiju od mijene...
Iako se čini da put ne vodi nigdje,
Već i moje cipele znaju
Dok tarući tlo izlizuju sebe,
da taj put vodi upravo do tebe...

Osvanuo je dan osunčanih oblaka... Drugačiji dan od dana prije i zaiskrio u oku, pomiješao se s kavom, probudio jutro i obojio ga u podne, a podne u povečerje.
Dan mi je kapnuo komadić neba na dlan, a taj komadić neba sve je što mi...treba

Može li se čarolija sretnih trenutaka događati kontinuirano? Zaista, može li? Kako, ako su trenuci kratki, a vrijeme između razmjerno dugo...
Ponekad je dovoljno osjetiti čaroliju jednom na mjesec, ili tjedan... čarolija je zapravo lijek za dušu...omogućuje nam da hodamo uspravno, čak i onda kada smo pognuti u sebi.
Aveti rekoh tamo niže dolje dolaze subotom...dolaze i drugim danima, dolaze i drugim ljudima, doduše bez čarolije, jer svatko mora znati, čarolija je rijetkost koju ne posjeduju svi i svatko....
Ukoliko se poklope sunce, mjesec, zvijezde, san i java, tuga i sjeta, noć i dan, igra i sreća, trenutak se može pretvoriti u vječnost i čarobni će prah ostati duuugo na nama, čak godinama, možda i desetljećima, možda....do kraja života.
No koliko ljudi u to vjeruje, koliko ljudi zaista može pojmiti čaroliju, i sve te riječi, njihovo značenje i značaj?
Mogao bih reći Nekome , može se to... mogao bi reći Nekome, dovoljan je samo trenutak, dovoljan, važan i prevažan, mogao bi reći Nekome....kad se kasno jesensko predvečerje sjenke rastegnu do naših lica i prekriju šarama sna umorna lica...može se to.
I dani se mogu skupiti u hrpu, i godine nanizati u nisku ogrlice oko vrata i ponijeti komadić Zemlje u glinenoj posudici u njedrima kući, more se može zarobiti u praznoj bočici od parfema, i suton zauvijek skriti u kutku oka u zavijutku sjećanja, sve se može....
Sve se može kada jednom dođeš do mjesta na kojemu otvorena knjiga mudrosti, ponosa i slave, bola i ushita, istine i čarolije lijepi svoja slova posvuda oko Tebe... u listove koprive, na koru breze, u pigment vlastite kože, na staklo svoga prozora, u godove stabala i u tkanje mirnog jutra uz šalicu kave.

Jednog dana smirila se kiša i oblaci su prestali brzo juriti nebom...ali postalo je hladno. Nije to smetalo Avataru da krene u jednu od svojih najdužih šetnji.
Ogrnuo se okovratnikom i u kasno popodne krenuo koračati brzim korakom kroz Svijet. Strane svijeta pomno je odabrao, Zapad i Sjever.
Put prošlih godina i put budućih...
Malo je tko tim putevima hodio, ljudi ih jednostavno nisu mogli vidjeti, ako su ih i vidjeli bojali su se kročiti njima iz dva osnovna razloga.
Prvi razlog bio je strah od prošlosti, a drugi strah od budućnosti, nisu željeli znati što ih čeka i nisu htjeli vraćati ono što je bilo...
Avataru to nije smetalo. On se nosio s vjetrovima nemircima vrlo dobro, čak je s godinama sklopio nekakvu vrstu pakta s njima. Put bješe obrastao paučinom opsjene koja je tako dodatno otežavala ulazak na njega bilo kome, pogotovo onima koji na takav put i putovanje nisu bili spremni.
Avatar je dobro znao; čovjek tim putem najčešće putuje sam. No isto je tako znao da ako sretneš nekoga na tom putu on će biti jedinstven, obasjan onim zlatastim zrakama čarobnim i drevnim poput samih dvjeri Vremena.
Put je malo vukao na Zapad, pa onda opet skretao na sjever, a vjetar je nosio mirise dva vremena...budućeg i prošlog.
Nosio je miris nečje kože, miris svježe pečene rakije, kolača i voska.. Nosio je neku nerazumljivu pjesmu, mrmljanje plime i valova, šum krošanja i pucketanje mrazom okovanih borova.
Avatar je hodajući primjetio kako je noć iznenada izgurala danje svijetlo s lica Svijeta... Čuo se lavež pasa, udarci čekića, smjeh unutar kuća...i plač unutar kuća...i tišina unutar kuća se čula...čule su se i same kuće.
Između nakostriješenih obrisa šuma pojavile su se malene kocke svjetlosti....
Prozori iza kojih je tako mnogo sudbina okončavalo svoj dan.
I jedan prozor sjao je drugačije, toplijom svetlošću no ostali prozori... Avatar je zastao na svom putu kao i obično i duuugo u noć promatrao taj prozor...sve dok ga vjetar nemirac, sjeta, mijena i puni sat nisu gurnuli dalje u ....noć

Probudiš li se nekad usred noći, jer imaš osjećaj kako te netko-nešto...probudilo? baš sam NOćas na taj način ustao sebe iz sna i kreveta. Bilo je poprilično mračno, što je prirodno s obzirom da je bilo negdje oko 03 sata. Napolju je nastavljeno namakanje svijeta započeto jučer... Tko bi ga znao, možda tako prođu sljedeći dani, pa tek je ponedjeljak.
Osjetio sam se pozvanim da načas promolim glavu kroz prozor i pogledam ulicu, parkiralište...nekoliko neonskih lampi između par stambenih zgrada...ničega drugoga nije bilo.
Što nas budi u pozni sat noći? Jel nas bude vlastiti strahovi, ili je unutarnja budilica pokvarena... s obzirom na koji se način živi ne bi bilo čudno.
Nekoliko sati kasnije procmoljilo je jutro svoje otužno lice nad gradom...ooo rasplakanog li ponedjeljka, pamtim doduše i gore.
Jutro treba zaliti kavom... I vidi nastavka problema, nema struje...u svijetu tehnoloških čuda samo tako ni jedno od tih čuda ne radi...
Čuju se sirene hitne pomoći negdje u daljini... Nema kave... ne radi telefon...pada kiša, postajem nervozan...malo mi odgovara, pa malo ne to što sam...sam. Sada bih htio biti na ...Kubi, ispijati kavu pored nekakve potleušice, na molu uz more. Obučen samo u odrezane traperice...bos... Slušati more...baš ništa više nekoliko sati.
Poslije...pustiti poslije da dođe samo...Znao je Hemingway što radi, nije bio lud trčati Amerikom u žurbi , nije časio časa pravilno i polako otpiti vrijeme...svoje.
Što ti vrijedi biti bilo gdje, čak i na toplome, ako ti oko srca nije toplo?
Blog...blog...bloggg..bla...
Evo vidiš, ne prestaje kiša... Nit' boje nit' nit osjećaja..jebeno, bezveze zapravo. Najbolje ne raditi ništa, no to je najteže...Da posegnem u sebe prekopam po starim sjećanjima, ili još starijim, ili izgubljenim...ili ne?
Što li radi Kastro na Kubi sada? Jel' mu dobro? Sigurno je...zbog zraka tamo i podneblja koje ne poznaje ovakve cmoljavosti.
Uh što bi rado otišao, da sve zaboravim makar morao malo revoluciju dizati... Kasnije kada splasnu gušti...poslao bi nekim ljudima ovdje pokoje pisamce...tek tako, kada mi dođe.
I da sam barem ko' Che, jebem ti uopće nisam depresivni deprimirani skot, ali mi ponekad padne na pamet kako sam uvijek jebeno bio na krivom mjestu u krivo vrijeme s pogrešnim ljudima usred pogrešne zemlje okovane nekom meni nerazumljivom političkom mješanom picom....
Ono malo dobrih stvari čovjek brzo svari, a ostaje gorak ukus blata i pelina...jebote čovječe ništa bez Kubanskog smeđeg šećera, bez prave, debele, rukom smotane cigare, bosih nogu i domačeg ruuuma!!!
Pa makar petokraku morao zabiti posred čela...uopće me se netiče baljezganje lica sa ekrana, jebe se njima, ne žive oni svoja sranja..
Jednom prigodom mi je pokojni djed rekao, "kapitalizam je govno umotano u šareni papir". Nikada nisam volio zakrabuljene stvari i mačka u vreći, bolje i govno, bez šarenog papira, barem znaš na čemu si!!!
Zdravo.

Konačno je jesen pokazala svoje lice propalice i hladnom kišom od prethodne večeri do ove ispire ljetne boje iz grada sve u šesnaest. Dragonfly se treba pripremiti za preživljavanje hladnih dana, skupiti sredstva za nabavku nekoliko desetina litara kuhanog vina tijekom tromjesečnog perioda prohladnosti.
Za razliku od potočnog Dragonflya, moj voli kad mu sjeverac brije lice...o da!
Smrt ovih dana postaje vidljivija!
Više se ne srami iskeziti svoje koštano lice u ironični osmjeh konačnosti!
Jedan..dva..tri, hoćeš li samnom poći i ti...četiri ...pet...šest...sedam, moj si moj si, nikome te nedam...
Brojalica odjekuje među brežuljcima sjeverno od centra.
Na cesti tek pokoji automobil...na ulici nitko...predivna nedjelja, dokraja usivljena do bola!
Dragonfly želi reći; istinska je samo jedna istina, evo vidiš ju sada svuka oko sebe, vidiš dokaz prolaznosti, dokaz nemrekidne mijene, jer: JEDINO MIJENA STALNA JEST!!!
Čitav je život tek pjena, mjehur sapunice...
Pretinac s trenucima se sve češće otvara u polusjenovitoj sobi, namjerno ugašenih svjetala. Za električno sunce bit će vremena tijekom noći...
Treba prikupiti još tih sličica, lijepih riječi, odsjaja zalazaka...priča, još, još trenutaka, što više, neka zasole bljutavo survavanje ljeta u ambis jesenske nemilosrdne arije...
I noć duhova u daljini se smije... i listopad i trulo voće na prašnjavoj travi, šipak, glog, kesten, živčano trnovita nakostriješena kupina...
Snivaj Ti, snivaj dok možeš...jer mijena ubrzava tok, dolazi PLIMA!!!!

Zaista, kamo?
Odjekivalo je pitanje upućeno mu niotkuda na ulici, tek opranoj kišom...
-Kamo?
Odnekud se stvorio i prohladan povjetarac koji je ustvari bio ugodan dok je dodirivao lice, ali neugodan ako je ušao pod košulju. Požutjelih je listova bilo sve više na pločniku koji se sporo sušio.
Više nije bio siguran kamo je to krenuo, a započinjao je i suton, dan se obrušavao prema noći tonući s onu stranu zapadnog horizonta.
Okolna su brda nježno šaputala o smiraju godine koji se nazirao povrh cijele te slike povečerja...navrla su sjećanja...
Na trenutak kao da je začuo korake negdje iza sebe, no kada se okrenuo nikoga nije bilo...
Koji je dan?
Subota, petak, što? Vikend zasigurno, mora biti jedan od dana vikenda...u zraku se osjećala prednoćna bonaca.
-Zaboravio sam kamo sam krenuo!- sjetio se...
Je li krenuo po izgubljenu bocu zaborava, ili tek tako odlutao od samoga sebe u daljinu dugog pločnika, što je vučen na sjever gubio samoga sebe uz dugu, još uvijek zelenu živicu?
Oblaci su nalikovali na slonove, golubinje sive boje s bjelim pramenovima tuge na obodima...
Kakav završetak dana!
No sve će to prekriti ubrzo početak noći...neće biti zvijezda...
Ipak znao je na kojemu je dijalu neba Veliki medvjed. To je bilo dobro, jer uz to znanje znao je i na kojoj je strani debla bilo mahovine...dakle nije slučajno to što putuje na sjever! Odlično!
Korak je ubacio u treću brzinu koračanja i tek što je uhvatio ritam , kao da je opet negdje ispred njega ovaj puta, samo na čas iza maglovite granice vidnog polja skliznula poznata silueta...
-Ovo je igra skrivača, odavno odigrana...ponavlja se! Pomislio je.
I krenuo je dalje, jer ishod te igre bio je uvijek drugačiji i otkriče novo...to je igru činilo zabavnom...
Loveći trenutak za svoju košaru sjećanja naslonio je grudi na sve jači sjeverac.
-Pronaći ću te opet..znam! Nosila ga je misao kroz sukob noći i dana.
Još jedan krug razloga valjalo je proći...

Dragonfly= insekt
Hrvatsko nazivlje: Vretence, Vilin Konjic...
Moj osobni naziv za doticnog stvora: Strunolovac - pojašnjenje (nemam pojma, tako mi nekako djeluje da bi se mogao zvat' i Strunolovac.)

Prehrambene navike: Mesožder
Mjesto obitavanja : Obale rijeka, močvarna područja, blizina vode svakako.

Dragonfly ima svojevrsnu simboliku unutar bloga "Dragonfly World" , ona označava "one trenutke koje skupljaš kako bi na kraju mogao otići sa smješkom".
Dragonfly uvijek iznova čini radnju zvanu "dragonfly fly again".
On se vraća tijekom određenih perioda u godini, On očekuje da vidiš ono što drugi ne vide, da spoznaš moć trenutka, shvatiš kako funkcioniraju stvari i osjetiš Silu koja sve drži na okupu.
Dragonfly World postoji, paralelno s Tvojim svijetom.
Kako ga pronaći?
Ako osjetiš svoje mjesto i na njega odeš znat ćeš?
Kako pronaći svoje mjesto?
Tako da ga ne tražiš već osjetiš, mjesto će se ukazati samo po sebi.
Što ponijeti tamo?
Ono što ti treba, možeš ponijeti crno vino, kutiju cigareta...nekog, ili nikog, samoga sebe, nije bitno.

Dragonfly jest znak raspoznavanja, prijatelju!!!!

Subota... Jutro tmurno, zrak mutan, grad siv...Ne bi čovjek rekao kako će nekoliko sati kasnije ipak sunce pronaći put kroz svu tu tmast i malčice pozlatiti sav taj asfalt i prašinu i te silne ljude što krenuli gmizat u svoje rutinom ugaženo jutro.
Iza ugla ne nalazi se ništa novo, druga ulica i isti ljudi kao u prvoj... Subotom se na trenutak besmisao učini još večim, većim i od famoznog "nebodera" s kojega ispadaju komadi fasade, monolita koji krasi Centar,sav raskopan i prašnjav.
Ali postoji ali...
Ali je odlična stvar, ali nam pomaže da prebrodimo činjenice i dokotrljamo se do sljedećeg jutra...
Subotom se znaju pojaviti i aveti prošlosti, posebice u jesensko vrijeme, gotovo je nevjerojatno kako imaju tu sklonost prelaznim godišnjim dobima... znaju se pojavit i u proljeće.
Avetima prošlosti najmiliji su mjesec rujan, listopad, travanj, a ponekad stignu i tijekom prosinca zakrabuljeni u Djeda Božičnjaka!
NJihov osnovni cilj je u potpunosti izbaciti ljude iz kolosjeka i podsjetiti ih kako uz ovo što vide postoji i ono što ne vide!
Što opet ne znači da se to zaista nemože vidjeti..
Aveti prošlosti ponekad na čovjeka djeluju zaista čudno, upadnu samo tako ničim izazvane i prosipaju nekakav čudnovat čarobni prah posvuda i na trenutak rutinu rasplinu poput vjetra dim cigarete....
Nakon toga opet se vraća svakodnevica i subota...i tmuran dan, sivi grad, lica siva, dosada, sjeta....i puno popušenih cigareta...

Čovjek bez znaka je kao čovjek bez novčanika. Nit ga se može identificirat' nit on može dokazat da je to on. Stoga je vrlo važno što prije, možda čak i prije puberteta odabrati svoj ZNAK!
Kako se odlučiti za znak? Ovo pitanje dolazi samo po sebi i prvi je znak ozbiljnog razmišljanja o odabiru vlastitog znaka. To je dobro!
Ova faza, dakle razmišljanje o odabiru znaka može potrajati između sedam dana, sati i dvije godine ovisno o stanju mozga osobe, odnosno veličini oštećenja istog.
Zašto je tako teško izabrati znak? Drugo pitanje koje se nameće prigodom razmišljanja o odabiru znaka. Kako biste zaista odabrali znak koji vam priliči, sliči i odgovara morate preispitati voju nutrinu, pri tom se nemisli na onu organsku , već duhovnu nutrinu.
Kada otkrijete elementarni prapočetak vlastite kreativnosti, bivka , smisla i općenito svoju duhovnu jezgru, negdje u njoj pronaći ćete i na staničnoj , zapravo molekularnoj razini i ZNAK.
Nakon toga morate ga shaviti , prihvatiti i nositi se s njegovim značenjem koje nemora uvijek biti na prvi pogled pozitivnog karaktera, primjerice , znak može reći: "ja sam užasno sebično, nastrano smeće od čovjeka, ali svrha moje ljigave prisutnosti među ostalim smećem mora postojati."
Nakon prihvaćanja znaka kao svog indentifikacijskog koda morate ga izvuči na površinu i staviti na vidljivo mjesto, neki ga stavljaju na čelo, dok ga drugi imaju u očima!
I tek tada počinje vaš dugogodišnji put kojim svaki dan i svaki sat ratificirate ZNAK.
Konačno dolazi i vrijeme kada možete vidjeti je li vaš znak dobar , ili loš znak. Kvaka je u tome što to zapravo možda i nemožete vidjeti, jer teško je znati jeste li vidjeli koliko vam je ljudi došlo na pogreb i koji su među njima iskreno zaplakali zbog vašeg odlaska, akoliko ih je plakalo od sreće. Ukoliko su kršćanske teorije točne, tada ćete ipak vidjeti kakvog je karaktera bio vaš znak, čim osjetite miris sumpora, žar vatre, odnosno miomirisni povjetarac rajskih livada...
Živjeli