DRAGONFLY WORLD

Jednog dana smirila se kiša i oblaci su prestali brzo juriti nebom...ali postalo je hladno. Nije to smetalo Avataru da krene u jednu od svojih najdužih šetnji.
Ogrnuo se okovratnikom i u kasno popodne krenuo koračati brzim korakom kroz Svijet. Strane svijeta pomno je odabrao, Zapad i Sjever.
Put prošlih godina i put budućih...
Malo je tko tim putevima hodio, ljudi ih jednostavno nisu mogli vidjeti, ako su ih i vidjeli bojali su se kročiti njima iz dva osnovna razloga.
Prvi razlog bio je strah od prošlosti, a drugi strah od budućnosti, nisu željeli znati što ih čeka i nisu htjeli vraćati ono što je bilo...
Avataru to nije smetalo. On se nosio s vjetrovima nemircima vrlo dobro, čak je s godinama sklopio nekakvu vrstu pakta s njima. Put bješe obrastao paučinom opsjene koja je tako dodatno otežavala ulazak na njega bilo kome, pogotovo onima koji na takav put i putovanje nisu bili spremni.
Avatar je dobro znao; čovjek tim putem najčešće putuje sam. No isto je tako znao da ako sretneš nekoga na tom putu on će biti jedinstven, obasjan onim zlatastim zrakama čarobnim i drevnim poput samih dvjeri Vremena.
Put je malo vukao na Zapad, pa onda opet skretao na sjever, a vjetar je nosio mirise dva vremena...budućeg i prošlog.
Nosio je miris nečje kože, miris svježe pečene rakije, kolača i voska.. Nosio je neku nerazumljivu pjesmu, mrmljanje plime i valova, šum krošanja i pucketanje mrazom okovanih borova.
Avatar je hodajući primjetio kako je noć iznenada izgurala danje svijetlo s lica Svijeta... Čuo se lavež pasa, udarci čekića, smjeh unutar kuća...i plač unutar kuća...i tišina unutar kuća se čula...čule su se i same kuće.
Između nakostriješenih obrisa šuma pojavile su se malene kocke svjetlosti....
Prozori iza kojih je tako mnogo sudbina okončavalo svoj dan.
I jedan prozor sjao je drugačije, toplijom svetlošću no ostali prozori... Avatar je zastao na svom putu kao i obično i duuugo u noć promatrao taj prozor...sve dok ga vjetar nemirac, sjeta, mijena i puni sat nisu gurnuli dalje u ....noć