...DragonFly...

Traže se otisci po betonskim pločama diljem svijeta

Image Hosted by ImageShack.us

Postoje neka jutra koja žive u nama.

…….

Nekidan, onako u žurbi pospremajući u ormar stare foto-albume na pod je ispala jedna slika. Dižući je s poda i gurajući je grubo nazad među požutjele stranice albuma, zastala sam i pogledala je bolje. Ne znam, ne mogu objasniti, ali neobično mi je to oduvijek, da kad pogledam neku sliku, makar slikanu i pred desetak godina, točno osjetim miris i osjećaj proživljen u tom trenutku i kao da mogu opipati osobu na njoj. Smiješno, ali uvijek osjetim miris trenutka. Znam da ništa ne miriše trenutno u sobi i da je to samo komad papira, ali…

ali doista postoje jutra koja žive u nama.

……

Kad sam upoznala Marina imali smo oboje 12 godina i nismo se pretjerano dobro slagali. On je bio dijete bez oca, odrastajući uz majku koja je mijenjala partnere brže od mjesečevih mijenja, a trenutno je živio s njom i njenim novim ljubavnikom u njegovoj kući u kojoj i nije bilo previše mjesta za njega, ako razumijete što želim reći..
Dane je provodio na cesti smišljajući zlobe te u garaži popravljajući neki stari motor kojim bi se svako toliko namjerno zapucao u prvo stablo ili nečiju ogradu, čisto toliko da napravi živost u ulici, rekao bi, što bi mene naprosto izluđivalo te bi svaki put u prolazu namjerno dignula glavu dobacujući neki kisel komentar ili bi jednostavno ga u svom bijesu gurnula kad bi namjerno mi zapriječio put na cesti.
No to jedno jutro prolazeći uz njegov novi dom, ugledala sam ga kako sjedi ispod prozora, a iza njega se odigravala prava scena iz filmova. Majka i novi ljubavnik su se potukli, a on je samo bezvoljno sjedio točno ispod prozora u trenu kad su kroz prozor počeli letjeti prvo tanjur, zatim masivna pepeljara, veliki stari mlinac za kavu te zatim vilice i noževi. Ne vjerujući svojim očima zabezeknuto sam isprva stajala, a zatim sam potrčala i povukla ga s klupe.
Dok sam ga vukla za ruku govorio mi je ljuto da što se zabrinjavam i da to nisu moja posla, rekao je i kako sam glupa i kako ga živciram, rekao je puno toga, ali je poslušno hodao za mnom dok sam ga ne znajući kamo da idem, vodila prema svojoj kući.


I taj dan nastala je ta slika.
On je sjedio na kauču, a ja sam otvarala ormar i izvlačila svu žensku odjeću i nagovarajući ga prvo da obuče šareni ženski mantil, zatim da na sebe stavi jednu maramu, pa sam ga gurala nazad na kauč izvlačeći sve ružičaste boje šminke koje sam imala; te crtajući mu bojama po licu vidjela sam kako se smije gledajući se u ogledalo sav u ružičastom i sa fensi rozim obrvama. Sjedili smo na podu i držali se za trbuh od smijeha, a ja sam cijelo vrijeme govorila: "Pssssst, pssssst, doletjeti će tanjuri do nas" ili bi se on svako toliko dignuo i napravio skeč kako se majka i njegov očuh svađaju skačući na jedan kraj kauča, pa na drugi, bacajući i hvatajući pepaljaru u zraku, pa je opet sjeo na pod, a ja sam mu šminkala usne točno bojom koju i ona, gospođa Majka uvijek nosi, pa se dignuo opet na kauč i izveo scenu kad je ona jaaako umorna i kad joj je nokat puknuo i kad joj frizer nije napravio frizuru kakvu je htjela.
I negdje u svom tom smijehu ja sam izvukla tatin aparat iz ladice i dok se on namještao prekrižujući noge i napučujući usta, ja sam pritisnula gumb i zaustavila trenutak koji smo oboje kasno navečer jedno drugo obećali pamtiti i na kraj života dajući zavjet krvlju i razrezanim prstom, a on je upirući prst prema meni prijetio da se moram zauvijek sjećati točno tog trenutka, jer jednom kad ga ne bude da ga se barem netko na ovom svijetu sjeća, a ja sam glupavo puhnula u zrak i naljutila se jer priča gluposti, kao i uvijek..


Marin je imao 14 godina kad je majka opet, po tko zna koji put, nestala, ali ovaj put bez naznaka gdje i kamo je mogla otići, ostavivši ga sa očuhom alkoholičarem kojem nije bilo ni na kraj pameti da hrani i pere ljenčinu, kako je vikao ulicom, ili da ga šalje u školu ili nedaj Bože da ga uzdržava. I Marin je imao 14 godina kad je samo jedan dan bez pozdrava otišao i sjeo u vlak tražeći svoju majku po čitavoj Hrvatskoj.

Taj dan kad smo to saznali odlazila sam kući od prijatelja i izlazeći iz kuće sva nekako smetana, prelazeći preko dvorišta ugazila sam u to popodne stavljen cement, a otisak cipele je jasno ostao nasred napravljene kocke. Netremice sam ga gledala čas zbunjeno i neugodno, te zatim ljuto jer sam znala da će me uvijek kad budem tuda prolazila taj trag podsjećati na ovo popodne. I na taj miris, miris tek netom stavljenog cementa..


........
Prošli su mjeseci kad sam čvrsto odlučila ga pronaći ili bar čuti jeli živ i zdrav.
Taj dan otišla sam do njegovog očuha, zatim do obitelji od očuha, prijatelja, zivkajući po desetak brojeva, radeći ono što su ODRASLI trebali napraviti, ali su odrasli, kao i što će još puno puta do moje 26 godine života, ZAKAZALI.
Nakon desetog odabranog broja čula sam prvi glas o njemu; da je pronašao majku dolje u Lici i da spava kod nje, ali da ne živi s njom jer dotična nema novaca da ga uzdržava, a i novi ljubavnik nije bio previše oduševljen s njim, i da više ne ide u školu, da je našao loše društvo i da se drogira i već ima kriminalni dosje.. I negdje tu sam stala, možda ne želeći vjerovati lokalnim tračevima, a možda i jer sam bila samo dijete.
A odrasli su sjedili i pili kavu, tu negdje na šarenoj terasi sa velikim lampionima i smijali se uz čašu vina, dok je neko dijete spavalo u parku i pušilo jeftine cigarete gledajući kroz nečiji prozor i sanjajući da je dijete iz jeftine reklame sa HRT televizije u kojoj ujutro majka radi kajganu i sok od naranče, a on jede zobene pahuljice i smije se blistavim osmjehom tek netom opranih zubiju aquafresh pastom za zube…



……….
I zaista, katkad neka jutra zaista ostanu zauvijek u našim sjećanjima.
Katkad mi se čini kako u sebi nosim bezbroj lica i osoba i kako katkad razmišljajući o njima zapravo shvatim da puno njih više nikad i neću vidjeti u ovom životu. Možda u prolazu, na tren, govoreći Bok i Kako si, a možda niti tad.
No katkad s nekim ljudima proživimo neki trenutak, neku posebnu i neobjašnjivu povezanost, kada u tim minutama i satima ne postoji apsolutno ništa na ovom svijetu osim te nevidljive mase oko nas koja zapravo nikada ne umire.
Jer zapravo sve te osobe žive u nama i mi isto tako živimo u njima. I toliko često tokom dana vrtimo u glavi sve te neke trenutke, ljude, događaje… I oni zapravo žive u nama toliko jako i intenzivno, a da toga zapravo nisu niti svjesni… I s druge strane i mi živimo u njima istom jačinom stvarajući jednu riječima neobjašnjivu vezu komunicirajući jezikom koji ne postoji niti u jednom alfabetu ni u jednoj knjizi, ali je ne možemo poreći. I u koju možemo samo VJEROVATI, jer najljepše i najčudesnije stvari na ovom svijetu i jesu one koje ne možemo znanstveno objasniti niti opipati vrhovima prstiju….



A ja…? Ja sam danas odrasla. Danas i ja preuzimam kontrolu nad drugim životima. Danas i ja gradim. Utječem na druge živote samim tim što postojim. I obećajem samoj sebi da nesmijem zakazati. Da će netko tamo me trebati i da ću učiniti sve u svojoj moći da sredim nastali kaos oko sebe koji se svakodnevno dešava na ovoj zbunjenoj planeti.


A dotle tamo u jednoj bašti i dalje stoji moj otisak cipele u betonu.

No ovaj koji nosim na srcu ništa ne može uništiti. Sve te ljude, sva ta lica..
Zapravo... Ja sam zaista jako sretna... Sretna jer živim i jer postojim, jer imam toliko dubokih otisaka u grudima koje ništa ne može uništiti..!
...Jer zgrade izgore i kuće propadnu, ali one nevidljive stvari žive zauvijek tu oko nas i u nama…..



29.03.2007. u 18:20 | 24 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

U ovoj šumi betona i čelika, samo rijetki snivaju

....
..Promatrao sam na mjesečini, to blijedo čelo, sklopljene vjeđe, pramenove kose što su lepršali na vjetru i ponavljao u sebi:
-Ja ovdje vidim samo ljusku.. Ono najvažnije je nevidljivo...

Mali Princ

Naranče

Ovo je kutak misli i crtica iz mog života.
I da, dobro ste shvatili, sanjarka sam i pustolovka sa velikim očima koja sa ruksakom na leđima traži svoju zelenu livadu..
Ako vas sretnem negdje pojesti ćemo jagode.. I vrtiti se u travi dok ne padnemo iznemogli i zaspimo pod mjesečevim sjajem...


Image Hosted by ImageShack.us

Jer..
Jer obožavam noć.. I kad nesanica pokuca na prozor sve mi na naranče zamiriše..
I ja onda odlazim plesati.. Plešem sa neznancima, sa ljudima koje volim.. Ali najdraži je ples sa životom.. Kad me boje njegove zavrte ja se smijem.. I onda znam.. Da, sanjarka sam prava..


Ako želite pišite na:
ukradeni_trenutak@yahoo.com

Ako imate nešto za reći, a ne želite javno, šapnite.. IcQ

Dragonfly (226-978-300)
*..26 godišnja djevojka sa odsjajem izgubljenih livada u očima.. Ja samo kao i svi vi tražim.. Hodam često plažama bosa... I naći ću naći... *

Jeste li ikad..?

Jeste li ikada imali osjećaj da ste susreli ljude s kojima ODMAH osjećate nešto zajedničko?

Oni uz koje se uvijek osjecam posebno dok ih čitam..

Bobe's living room
..Pitam se samo...biram li pogrešnu planinu? Biram li pogrešnu granicu? Što se dogodi kad lavina stigne u dolinu? I nije li nekad ljepše samo se spustiti? I uživati u zaletu i vjetru. Brzini. Osjećaju adrenalina koji juri krvlju. I vrištati sretno. I tako je jasno da nakon doline dolazi uspon. Dolina je samo priprema. Za uspon iza kojeg dolazi nova padina. I lavina bude još jača...

I opet se pitam...biram li pogrešnu planinu? Moje lavine nikako da dosegnu dolinu. Ni blizu. Odustaju i nestaju davno prije. Koju planinu da odaberem? Karte mi nisu dovoljno dobre. Dajem sve svoje karte za jednu pravu lavinu... ...


Jamais... astronom srca
...Podvlačim crtu.
Jer...
Nakon godina vegetiranja desilo se čudo.
Čuda postoje, da.
Ove sam se godine više puta uvjerila u to.
Netko to odozgora vidi sve...
Ako nešto jako želite onda će se sve urotiti da to i dobijete, je l ' tako nekako ide?
Treba biti dovoljno hrabar.
Ili lud?
Ili i jedno i drugo?
Važno je samo nadići strah i kročiti na daske pozornice komada zvanog život....


Starcatcher
Mislima oblikujemo zivot.
Trudimo se ostvariti snove. Ali ako ih bas sve ostvarimo,za sta cemo onda zivjeti?
Tezimo materijalnim dobrima,no na koncu price njih ostavljamo za sobom.
Zaboravljamo da iz zlatne spine tece ista voda kao i iz javne fontane.

U vrtlogu zivota i beskrajnoj analizi znamo da smo izmislili vrijeme.
No jesmo li izmislili smisao?
Ili se on bas u trazenju skriva?...


Moments... My blue butterfly
..Jeste primijetili kako je danas teško biti iskren, kako je teško otvoriti se, biti ono što jesmo, biti svoji, biti opet ... djeca? Od čega se mi to skrivamo? Od čega bježimo...?
..I zato danas, danas sam odlučila pustiti plavog leptira da odleprša gdje god ga život odnese...


Siddartha
...Postoje ljudi koji uđu u neki prostor i kažu:”Evo me!” Postoje drugi koji uđu u taj isti prostor i kažu:”O, tu si!”...
...osjećaj usamljenosti...u subotu naveče...
...dođe i uvuče se...kao koprena...
.....ne vidiš je...
...ne čuješ je....
...al je osjećaš...negdje duboko...
...u srcu....

.......
....Brodovi kao i ljudi vječno dolaze, usidre se budu tu neko vrijeme i odu. Samo rijetke pamtimo".-reče blagim glasom.
-«Pamtimo..rijetke..»-ponovih u sebi.
I ostalo je tu mnogo usidrenih brodova koji su godinama plutali i naoko bili sigurni. Ali svi znamo svrhu broda, njegova svrha nije da bude usidren unatoč olujama i nedaćama mora, njegova svrha je da bude na pučini, da se sudara s valovima.. I tako danonoćno..Zapravo cijeli ljudski vijek....


Stajdooharica
- A ti? Nikada nisi osjetila ništa slično?
- Kako to misliš?
- Pa znaš, mislim na taj 'magični' trenutak?... pogled u oči sa osobom koja...
- Koja ti u tako kratkom roku da osjećaj potpunosti koji s nekim ni nakon godina i godina ne osjetiš?... – prekinula sam je
- Da... čini se kako ipak razumiješ...

...'Riječima kazujemo tako malo'....


Frifol
..Htio sam se okrenuti, vratiti i napraviti propušteno, ali nije bilo svrhe... Bilo je kasno za ispravak jer... dijete u meni je već bilo tužno.…

I da mi je, da se još jednom zaljubim,
Opet bih uzeo kostim Večnog Dečaka..


Old soul
...Pet je sati ujutro , odlazimo na posao , izlazimo iz zgrade i kao djeca se držimo za ruke ... još uvijek ...otvaramo vrata od ulaza ... vani miriši na kišu .. toplo je za razliku od prethodnih dana ....
" Miriši na kišu !"
" Da , na jesen "
" Ma daj ne zezaj , na proljeće , dosta mi je ovog ružnog vremena ...." i onda se ja zamislim i znam temu za moj post ........

Mome malom velikom čovjeku , prerano odraslom djetetu , čuvaru moje djedovine , uplašenom dječaku.........čovjeku koji u sebi nosi sram i ponos ......jake emocije ........


Erchamion
...Izlomljen kroz krhotine sjećanja; sjećanja minulih nadanja stranog mi života; promatran zavrijelom vodom, nosim svoje tijelo. Nosim ga nemirom odraza, onim istim što nad površinom krvotok moje misli ostavlja. Ostavlja prikazujući vječitog mi životnog suputnika, sjete. Neobičnog osjećaja življenog rubovima sna i jave. Igra li nepozvano uz ritam neumornog plesača? Igra li nepozvano zakrivena sjenama sluteće ništavnosti? Poput iskrivljenog ogledala mojih želja, moje duše, mojih snova...

Life music
Moj zivot je kao kula od karata... svaka ima svoju svrhu i ona na vrhu ne bi postojala bez one na dnu... svaka sa svojim znacenjem... ali ako netko gurne jednu, sve ce se srusit... slomit... i u trenutku sve ce postati nista... ali, sve je moguce... moguce je biti nitko... osim ne osjecat nista...
......
... Jednom kad smo se slucajno sreli, pitao me: 'Da li bi bila sa mnom da znas da necemo ostati skupa...?'
Rekoh mu: '...da... jer najljepsi trenuci u zivotu mogu biti i najvece pogreske...'


Život je duga cesta..
Ponekad gledam...a ne vidim. Ponekad slusam... a ne cujem. A onda, kada otkrijem to sto vec odavno gledam i slusam, uvijek se iznenadim. Jer, zivot je jedno veliko iznenadjenje. I otkrice. Ako sama otkrijem sto vec odavno zelim, onda sam neizmjerno zadovoljna sama sobom, bez obzira jesu li rezultati dobri ili losi.

Komplex
...u povratku kući desilo mi se još jedno čudo. u sred centra grada, u sred februara, pored gorespomenutog parka, ja sam čula zrikavce...

Catcher
....Jednom poslije, sjedite i šutite i gledate u taj svijet, sve dok se ne ustanete gotovo istovremeno i počnete jesti te kupine. Smiješ se i kažeš joj kako su joj umrljana usta, ona ih briše nadlanicom, a ti je uhvatiš za ruku i kažeš kako se kupine mogu obrisati samo usnama.
I sve opet zašuti, iako i nije tišina, ali nekako u tom trenutku nije bitna ni vika koja se čuje s nekog otvorenog prozora u rakovačkim neboderima, niti puškaranje na liniji, niti onaj zvuk koji se čuje kada dječak skoči s vrbe u Koranu, a djevojčice zadivljeno gledaju sve dok ne izroni, pa onda brzo okrenu glavu i s pomalo rumenim obrazima pričaju o nečem sasvim desetom.....


...Šutili smo tako, pušili i gledali u nebo koje je postajalo lagano crveno.
Onda sam ustao, skinuo traperice i majicu i skočio u rijeku.
Voda je bila hladna, ali svejedno sam osjetio lagano peckanje na ramenima, kao od sunca, kao ono kada smo zadnjeg ljeta u miru sjedili na slapu i pričali o tome što ćemo biti kad odrastemo, ne znajući da ćemo već za par mjeseci istovremeno zauvijek odrasti i zauvijek ostati klinci....


Ona
...Zasto preopuštati trenutke... živimo najbolje što možemo, ako ne znamo kako... potrudimo se malo... nek nas vode naše želje... naši snovi... i imajmo uvijek nešto «samo naše», nešto što će nas dizati....onda kad se malo spustimo ili zaboravimo na sve to...

Pantera
...Kada usred noći cokćem jezikom jer mi dragi pili već drugu trećinu tropskih šuma i pikam ga prstom da prestane, a tada čujem : „hmmmm?“ i kada ujutro otvorim oči, a ispod moje glave njegov jastuk i izgužvana plahta, pomislim: rijetkost je pronaći svoju drugu polovicu… nekako je lijepo biti "mi"…

Cakumpakum
...Noćas sam imala misiju. Bez blještavo bijele haljine i čarobnog štapića.
Bosonoga, u plavoj pidžami, raščupana i bez šminke na licu bila sam tvoja Vila. Još jedno jutro odjurila sam na posao s osmijehom.
I za ovu ulogu potpisala bi na doživotno....


Ringispil
...I biti ce u zivotu jos mnogo oluja i plavih ociju koje ce mozda okrznuti moje ringispile... Ali ja znam da cu se uvijek vracati mom zbonacanom moru i mojoj pitomoj, zelenoj uvali...

Gracia
...Pozeljela sam da se mogu pretvoriti u vjetar i letjeti...
Da zastanem u nekoj krosnji... Zavirim kroz neciji prozor... Obrisem suzu sa lica ostavljene djevojke koja promrzla sjedi na jednoj klupici u jednome parku... Da se uvucem u Njegovu kosu... Da uletim u jedro izgubljenog mornara... Pozeljela sam da me netko udahne i zatim toplu ispuhne van... Da zaplesem kraj tramvajske pruge i zavrtim se najbrze sto mogu...


Provincijalka
..Ono što sam tada osjetila bila je ona prava tuga. Jer, nije bilo niti jedne druge ljepote koja je mogla zamijeniti veličanstveni osjećaj ljubavi. Umjesto toga samo teška golema tuga... Žao mi je.
Napiši mi pjesmu... jednostavno nisi znao... I ta je pjesma postala jednako daleka i neostvarena želja kao i Egipat, mariachi i ruta 63...


Neretvanski cvit
...i znaš...ne može srce živjeti bez druge polovice...
Nižem dane kao šarene post it papiriće... jedan na drugi zalijepljeni su nemarno...
Boli li te ako ti kažem da ne vrijedi život bez tebe....
......i da je možda najpravilnije da uroniš lice u moju kosu... i da mi pjevaš...


Woolf
...Baš sam voljela taj crtić, o dečku i djevojčici koji crtaju ledene ruže na zaleđenom prozoru. I njemu je onda ledena kraljica zaledila srce, pretvorivši ga u komadić hladnog kristala... I odvela... A malena je djevojčica vjerovala. I vratila mu toplinu u srce...
Baš me zanima kako se to radi..
Tko topi led iz srca.
Tko topi strah?
Kako se učiš vjerovati..?
Tko još vjeruje u čuda....?


Dreamforever
...Nestrpljiva sam. Želim zagrliti zvijezde...Mislim na tebe..I fališ mi...Dođi da se pokrijemo ovom nebeskom dekicom....pa makar bila ovako bolesno crvena od smoga..pa makar nema zvijezda...to je naše nebo. Sami ćemo si stvoriti i mjesec i zvijezde...Samo se ušuškajmo. I sanjajmo. Zajedno...

Scarlett_l
...Bitno je očima nevidljivo...
...Promatrajući ono dvoje lijepih ljudi kako izgovaraju riječi koje će ih vezati do kraja života pala mi je na pamet jedna misao….Zar ovaj trenutak kada stoje jedno pored drugog, sretni, bezbrižni, zar on nije savršen? U tom trenutku više ne misliš o tome je si li sve pozvao, kakva ti je haljina, jesi platio račune itd… Nekako, taj trenutak sav svijet je stao. Tu si Ti i tu je On.
Volite se. Podsjeća me na dar. Baršunastom vrpcom u najljepši, božanski papir omotano…sve je odlično. Taj trenutak. Tada dar otvaraš. Istražuješ ga. U ovom slučaju, istražuješ osobu. Upoznajete jedno drugo do srži. Živite skupa, ''kopate'' po beskrajnosti ljudskih života… I tada..naravno da ništa nije savršeno.
Dakle… Što mislite?
Možda ipak… možda ipak savršenstvo postoji??


Pazite na sitnice, jer one su prava ljepota!'

Bosonoga
...Do nedavno me mučilo pitanje, ako za svaku pojedinu osobu na ovome svijetu postoji taj netko, dali će se ti ljudi ikada sresti? Ako se i sretnu, dali će se prepoznati?
Da, sresti će se. I da, naravno da će se prepoznati. Shvatiti će možda da su se sreli i puno prije toga.... Ostaje samo prokleta stvarnost koja ne dopušta da priča ipak ima sretan kraj... a tko zna možda samo treba malo snage.. i puno hrabrosti...


Julianne
Kajsije su padale svuda oko nje kao kiša a ona se bojala da joj ne padne slučajno jedna na glavu jer bi joj mogla sinuti opet nova ideja što dalje sa svojim životom...Kuća je pjevala tišinu a ona je otišla u svoju sobu kako bi pogledala u onom smjeru prema kojem ju je srce vuklo...Svijetla su treperila u daljini i dozivala je...ali snene oči učiniše svoje.... Pred jutro,kao već dobar susjed pozdravi je posljednja sjena u sobi... Vrijeme je za počinak. Izvadila je srce iz grudi i odložila ga noćni ormarić...Do sljedeće prilike...kada se opet usudi da ga upotrijebi...

Maritin kutak..
Razmislite malo o ovome: kad uđete u vrtić i pitate tko zna pjevati, svi viču "JA! JA! JA!". Kad se graja malo stiša, pitate tko zna crtati? "JA! JA! JA!". A glumiti? I opet, naravno "JA! JA! JA!". Onda odete u školu (što su viši razredi, manja je vika), pa postavite ta ista pitanja i čujete tu i tamo nekakav odgovor. Pa onda postavite ista ta pitanja u malo starijem društvu. Odgovori će uglavnom glasiti: ja ne znam crtati, ja nemam sluha, ja nisam stvoren za pisanje, ja nisam talentiran za glumca. A ustvari svi mi to imamo u sebi, samo trebamo odbaciti ogradice koje smo si postavili i pustiti djetetu u nama da se igra, piše, pjeva, glumi...



Bit će ih još, vidim već..

Prije svitanja

..Radila sam za jednog starijeg čovjeka,i on mi je jednom rekao da je proveo čitav svoj život misleći na karijeru. Imao je 52 godine,i iznenada je shvatio da nikada stvarno nije dao sve od sebe.
Njegov život nije imao smisla.

Skoro da je plakao dok mi je to pričao.
Vjerujem da ako postoji Bog on neće postojati u svakom od nas...ne u tebi ili meni......već u tom malom prostoru između nas…

Ako na svijetu postoji bilo kakva magija...mislim da je u pokušaju da se shvati netko, da se nešto podjeli sa nekim….
Možda je to nemoguće uspjeti...ali koga je briga? Odgovor mora da leži u pokušaju…..

Kada si ranije pričao ono, kao posle nekoliko godina kako par počne da se mrzi međusobno... predviđajući reakcije jedno drugog... ili kada im dosadi ponašanje onog drugog.
Mislim da će za mene biti potpuno suprotno….
Mislim da se mogu stvarno zaljubiti u nekoga kada sve znam o njemu.

Način na koji se češlja...koju košulju će obući tog dana...koju će priču ispričati u kojoj situaciji…
Sigurna sam da ću tada znati da sam zaljubljena…..

"Before sunset"

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se