...DragonFly...

Onih tamo pet…. :) /Ringišpil života../

Kako u zadnje vrijeme moram stalno na neka poslovna putovanja, već sam strahovala da će manija „onih 5“ koja vlada blogom završiti pošto sam oduševljena svime što sam pročitala i saznala, no eto, sustigla sam vas: ) Makar vidim već da neću imati koga nominirati pošto među zadnjima pišem, no možda uočim još nekoga...
Pa da krenemo…


1. Puhni snažno i ugasi sve svjećice odjednom
Kao mala znala sam čvrsto i jako stisnuti oči, sva se zgrčiti u nekom transu dok sam zamišljala ono što istinski i zaista želim da mi se ostvari i tako čekati da se dogodi. Kao ono kad imate rođendan, pa pušete u svjećice i istinski vjerujete da ono što želite da će se ostvariti. Ne znam kad, ali jako brzo sam shvatila da svijet ne funkcionira na taj način. Da se za želje moramo potruditi. Čekati. Boriti se. Tražiti.
Danas kad mi život upadne u potpunu zbrku i kaos naprosto se usporim i čekam pravi trenutak za korak naprijed.. Vjerujem da život točno katkad slaže kockice onako kako baš treba biti, i da nam daje trenutke u kojima naprosto moramo skočiti..
Kad sam bila u srednjoj školi po prvi put sam stala na skakaonicu na plaži. Bilo je visoko, bojala sam se i kalkulirala dali da skočim ili da se vratim. I u tom trenu iza mene je krenulo naguravanje od strane grupe dečkiju i u panici dok sam pokušala krenuti unazad na sigurno tlo jedan od njih me nespretno gurnuo i pala sam sa vrha skakaonice dolje ravno na stijene.
Dan danas ako se itko toga sjeća reći će da ne zna kako je ona mala tamo to preživjela, ali dignuli su me sa tisuću i jednom ogrebotinom na tijelu i potpuno prekrivenom krvlju, ali ništa nije bilo polomljeno. Danas znam da je to bila čista sreća i da život ne pruža uvijek takve ishode. Danas znam da sam trebala se okrenuti i skočiti u plavetnilo, pa makar se bojala i ne znala što me iščekuje.. Uvijek, uvijek, uvijek treba samo ići naprijed, koliko god se bojali, nikad korak unazad…
Jednostavno život tako funkcionira.


2. Ciganska pjesma..
Vjerujem da u sebi imam neki ciganski duh. Stalno bih putovala, daljine me neprestano vuku..
Kad hodam katkad bi najradije ušla i sjela u prvi autobus bez obzira na to gdje će me odvesti..
Mjesec i pol sam putovala sa par divnih ljudi Amerikom sa dva auta i sa malom torbom. Niti jedan dan nismo znali gdje ćemo tu noć dočekati, u koji ćemo sutradan grad otići.. Prošli smo tako čitavu obalu Kalifornije, kockali u Las Vegasu, suznih očiju šutjeli u Grand Canyonu, gubili se u NY, lutali kroz unutrašnjost.. I vozila sam se tako jedan dan kroz pustinju, pravila se da spavam na zadnjem sjedištu automobila… A sunce je udaralo kroz prozor, grijalo, a svijet je bio u svim bojama i vukao me k sebi..
Katkad se bojim hoću li se ikada smiriti i hoću li ikada pronaći svoj dom…


3. Kovčezi u nama
Obožavam upoznavati ljude i promatrati ih. Svjesna sam da svatko u sebi skriva jedan poseban svijet, nešto meni potpuno nepoznato, nedokučivo i zaista vjerujem da od svakoga možemo naučiti nešto.
Ljude ne dijelim prema onome što rade i koliko imaju novaca, jer vjerujem da to najmanje govori o čovjeku. Bitno je ono što su ostvarili, o čemu sanjaju, što su proživjeli i kakvi su nakon toga izašli.
Mnogo puta sam bila izigrana i povrijeđena. Od strane bliskih ljudi do onih koji me nisu ni znali, ali su našli način da me povrijede.
Vjerujem da svi u sebi nosimo male zatvorene kovčege pune tužnih uspomena. Netko davno me je užasno povrijedio i vjerujem da nisam još potpuno oprostila i oporavila se. Ali ne mrzim. To ostavljam tom nekome da živi s time.
Znate… Ja zaista vjerujem da povrjeđujući druge zapravo najviše škodimo sebi. Možda ne u tom trenutku, ali sve jednom dođe na naplatu.
I mislim, tvrdim, vjerujem da su najsretniji ljudi oni koji najviše daju, koji vjeruju u ljude i u svemu pokušavaju vidjeti dobro. Ja znam da onda kad nekome pomognem, kad držim nekoga dok je tužan i kad sam tu onda kad me netko treba, tada sam najispunjenija. Nekome trebam, netko se na mene može pouzdati. I drugo više mi ništa ne treba…
Jednostavno, tako ljudsko srce funkcionira…


4. Ja bi se mazila i pazila stalno
U ljubavi sam jako razmažena. Zahtjevna. Dosadna za poludit. Gnjavim. Stalno bih nešto izvodila, išla negdje. Katkad sam čudna i tiha. I onda taj netko mora trčati oko mene i tepati mi. Tipično žensko.
Ali zaista bi sve napravila za tu osobu. Sve. I jako sam mazna. O da, razmažena i mazna. I stalno bi se češkala. Nema bolje kombinacije:)
To sve netko tko čita najbolje zna: ) Njega sam izgnjavila toliko da moram naći način kako da se iskupim jedan dan… : )
I to je to. Ajmo dalje:)))


5. Ono što pamtimo..
Par blic trenutaka iz života koje mi prvi padnu napamet, a koje ću zasigurno pamtiti do kraja života:
- Kad me frizerka u osnovnoj školi unakazila, odrezala moje duge kovrče pa sam očajno plakala danima. Ja sam u tom trenu mislila kako sam najružnije pače na ovom svijetu i da nikad neću doživjeti ništa gorega. Smiješno je kako djeca vjeruju za gluposti da su smak svijeta.../ I više nikad nisam otišla kod frizera. Šiša me šogorica koja nema veze sa frizerskom školom i mora točno slijediti svaku moju uputu:)/
- Ljubljenje na kiši… I moje mokre čarapice…
- Jedan susret i zagrljaj na kolodvoru u Ljubljani sa djevojkom koja je danas neizostavni dio mog života.
- Gledanje filmova čitavo nedjeljno popodne..Kao prava futavka:) I jedan dan u Sarajevu i jedna ljetna večer i previše piva.. I svijet je prekrasan.. I netko tko me voli i čuva svaki dan, kao anđeo... Netko tko je svaki dan tu i znam da bilo što da se dogodi će biti tu.. I svijet je tada baš onakav kakav treba biti..
- Jedan Badnjak.. U toplini doma u susjednoj državi.. Ne znam zašto, ali jedan od najljepših Badnjaka…Možda zato jer sam se osjećala tako ispunjenom..
- Pogled od Bobelline prema mojim visokim cipelama na petu kad sam izašla iz busa kad smo se prvi put upoznale, smijeh jer sam došla ravno sa posla kod nje na vikend u drugi grad i nisam se stigla ni presvući ni spremiti, pa sam bila sva zbunjena, smiješna, nespretna, pa veliki zagrljaj i smijeh u automobilu i zbunjen pogled od Frifola (pardon Fri-fola:) Bobe draga, volim te! Bila si preslatka! /i dalje si ofkors:)/
- Jedna šalica tu pored mene iz koje sada pijem kakao.. I jedan trenutak na kauču u nepoznatoj kući, njen osmjeh i osjećaj kao da sam tamo sa tom osobom bila već tisuću puta..
- Snijeg i jedna večer u Gorskom kotru kod moje bake. Svijet je sjajio u tisuću bisera, a mi smo se valjali u tom blještavilu i gađali se grudama..
Bila je apsolutna tišina, sve se umirilo i kao da je sve stalo samo radi nas, i meni se učinio svijet tako nevin i blag; i onako opijena mirisima i snježnom bjelinom povjerovala sam u sve bajke i sve bakine priče..

I mislim si sada…
Zaista se isplati živjeti za takve trenutke..Zaista, i onda kad nam sve ide nizbrdo i u životu je potpuni kaos, zaista se isplati živjeti za takve trenutke..
I po stoti put shvatim da ne postoje granice na svijetu, ne postoje ograničenja niti zaključana vrata…
Sve granice su U NAMA…


I to je to… Mojih 5: ) Kratkih, kao i uvijek.. : )

24.01.2007. u 21:29 | 51 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

U ovoj šumi betona i čelika, samo rijetki snivaju

....
..Promatrao sam na mjesečini, to blijedo čelo, sklopljene vjeđe, pramenove kose što su lepršali na vjetru i ponavljao u sebi:
-Ja ovdje vidim samo ljusku.. Ono najvažnije je nevidljivo...

Mali Princ

Naranče

Ovo je kutak misli i crtica iz mog života.
I da, dobro ste shvatili, sanjarka sam i pustolovka sa velikim očima koja sa ruksakom na leđima traži svoju zelenu livadu..
Ako vas sretnem negdje pojesti ćemo jagode.. I vrtiti se u travi dok ne padnemo iznemogli i zaspimo pod mjesečevim sjajem...


Image Hosted by ImageShack.us

Jer..
Jer obožavam noć.. I kad nesanica pokuca na prozor sve mi na naranče zamiriše..
I ja onda odlazim plesati.. Plešem sa neznancima, sa ljudima koje volim.. Ali najdraži je ples sa životom.. Kad me boje njegove zavrte ja se smijem.. I onda znam.. Da, sanjarka sam prava..


Ako želite pišite na:
ukradeni_trenutak@yahoo.com

Ako imate nešto za reći, a ne želite javno, šapnite.. IcQ

Dragonfly (226-978-300)
*..26 godišnja djevojka sa odsjajem izgubljenih livada u očima.. Ja samo kao i svi vi tražim.. Hodam često plažama bosa... I naći ću naći... *

Jeste li ikad..?

Jeste li ikada imali osjećaj da ste susreli ljude s kojima ODMAH osjećate nešto zajedničko?

Oni uz koje se uvijek osjecam posebno dok ih čitam..

Bobe's living room
..Pitam se samo...biram li pogrešnu planinu? Biram li pogrešnu granicu? Što se dogodi kad lavina stigne u dolinu? I nije li nekad ljepše samo se spustiti? I uživati u zaletu i vjetru. Brzini. Osjećaju adrenalina koji juri krvlju. I vrištati sretno. I tako je jasno da nakon doline dolazi uspon. Dolina je samo priprema. Za uspon iza kojeg dolazi nova padina. I lavina bude još jača...

I opet se pitam...biram li pogrešnu planinu? Moje lavine nikako da dosegnu dolinu. Ni blizu. Odustaju i nestaju davno prije. Koju planinu da odaberem? Karte mi nisu dovoljno dobre. Dajem sve svoje karte za jednu pravu lavinu... ...


Jamais... astronom srca
...Podvlačim crtu.
Jer...
Nakon godina vegetiranja desilo se čudo.
Čuda postoje, da.
Ove sam se godine više puta uvjerila u to.
Netko to odozgora vidi sve...
Ako nešto jako želite onda će se sve urotiti da to i dobijete, je l ' tako nekako ide?
Treba biti dovoljno hrabar.
Ili lud?
Ili i jedno i drugo?
Važno je samo nadići strah i kročiti na daske pozornice komada zvanog život....


Starcatcher
Mislima oblikujemo zivot.
Trudimo se ostvariti snove. Ali ako ih bas sve ostvarimo,za sta cemo onda zivjeti?
Tezimo materijalnim dobrima,no na koncu price njih ostavljamo za sobom.
Zaboravljamo da iz zlatne spine tece ista voda kao i iz javne fontane.

U vrtlogu zivota i beskrajnoj analizi znamo da smo izmislili vrijeme.
No jesmo li izmislili smisao?
Ili se on bas u trazenju skriva?...


Moments... My blue butterfly
..Jeste primijetili kako je danas teško biti iskren, kako je teško otvoriti se, biti ono što jesmo, biti svoji, biti opet ... djeca? Od čega se mi to skrivamo? Od čega bježimo...?
..I zato danas, danas sam odlučila pustiti plavog leptira da odleprša gdje god ga život odnese...


Siddartha
...Postoje ljudi koji uđu u neki prostor i kažu:”Evo me!” Postoje drugi koji uđu u taj isti prostor i kažu:”O, tu si!”...
...osjećaj usamljenosti...u subotu naveče...
...dođe i uvuče se...kao koprena...
.....ne vidiš je...
...ne čuješ je....
...al je osjećaš...negdje duboko...
...u srcu....

.......
....Brodovi kao i ljudi vječno dolaze, usidre se budu tu neko vrijeme i odu. Samo rijetke pamtimo".-reče blagim glasom.
-«Pamtimo..rijetke..»-ponovih u sebi.
I ostalo je tu mnogo usidrenih brodova koji su godinama plutali i naoko bili sigurni. Ali svi znamo svrhu broda, njegova svrha nije da bude usidren unatoč olujama i nedaćama mora, njegova svrha je da bude na pučini, da se sudara s valovima.. I tako danonoćno..Zapravo cijeli ljudski vijek....


Stajdooharica
- A ti? Nikada nisi osjetila ništa slično?
- Kako to misliš?
- Pa znaš, mislim na taj 'magični' trenutak?... pogled u oči sa osobom koja...
- Koja ti u tako kratkom roku da osjećaj potpunosti koji s nekim ni nakon godina i godina ne osjetiš?... – prekinula sam je
- Da... čini se kako ipak razumiješ...

...'Riječima kazujemo tako malo'....


Frifol
..Htio sam se okrenuti, vratiti i napraviti propušteno, ali nije bilo svrhe... Bilo je kasno za ispravak jer... dijete u meni je već bilo tužno.…

I da mi je, da se još jednom zaljubim,
Opet bih uzeo kostim Večnog Dečaka..


Old soul
...Pet je sati ujutro , odlazimo na posao , izlazimo iz zgrade i kao djeca se držimo za ruke ... još uvijek ...otvaramo vrata od ulaza ... vani miriši na kišu .. toplo je za razliku od prethodnih dana ....
" Miriši na kišu !"
" Da , na jesen "
" Ma daj ne zezaj , na proljeće , dosta mi je ovog ružnog vremena ...." i onda se ja zamislim i znam temu za moj post ........

Mome malom velikom čovjeku , prerano odraslom djetetu , čuvaru moje djedovine , uplašenom dječaku.........čovjeku koji u sebi nosi sram i ponos ......jake emocije ........


Erchamion
...Izlomljen kroz krhotine sjećanja; sjećanja minulih nadanja stranog mi života; promatran zavrijelom vodom, nosim svoje tijelo. Nosim ga nemirom odraza, onim istim što nad površinom krvotok moje misli ostavlja. Ostavlja prikazujući vječitog mi životnog suputnika, sjete. Neobičnog osjećaja življenog rubovima sna i jave. Igra li nepozvano uz ritam neumornog plesača? Igra li nepozvano zakrivena sjenama sluteće ništavnosti? Poput iskrivljenog ogledala mojih želja, moje duše, mojih snova...

Life music
Moj zivot je kao kula od karata... svaka ima svoju svrhu i ona na vrhu ne bi postojala bez one na dnu... svaka sa svojim znacenjem... ali ako netko gurne jednu, sve ce se srusit... slomit... i u trenutku sve ce postati nista... ali, sve je moguce... moguce je biti nitko... osim ne osjecat nista...
......
... Jednom kad smo se slucajno sreli, pitao me: 'Da li bi bila sa mnom da znas da necemo ostati skupa...?'
Rekoh mu: '...da... jer najljepsi trenuci u zivotu mogu biti i najvece pogreske...'


Život je duga cesta..
Ponekad gledam...a ne vidim. Ponekad slusam... a ne cujem. A onda, kada otkrijem to sto vec odavno gledam i slusam, uvijek se iznenadim. Jer, zivot je jedno veliko iznenadjenje. I otkrice. Ako sama otkrijem sto vec odavno zelim, onda sam neizmjerno zadovoljna sama sobom, bez obzira jesu li rezultati dobri ili losi.

Komplex
...u povratku kući desilo mi se još jedno čudo. u sred centra grada, u sred februara, pored gorespomenutog parka, ja sam čula zrikavce...

Catcher
....Jednom poslije, sjedite i šutite i gledate u taj svijet, sve dok se ne ustanete gotovo istovremeno i počnete jesti te kupine. Smiješ se i kažeš joj kako su joj umrljana usta, ona ih briše nadlanicom, a ti je uhvatiš za ruku i kažeš kako se kupine mogu obrisati samo usnama.
I sve opet zašuti, iako i nije tišina, ali nekako u tom trenutku nije bitna ni vika koja se čuje s nekog otvorenog prozora u rakovačkim neboderima, niti puškaranje na liniji, niti onaj zvuk koji se čuje kada dječak skoči s vrbe u Koranu, a djevojčice zadivljeno gledaju sve dok ne izroni, pa onda brzo okrenu glavu i s pomalo rumenim obrazima pričaju o nečem sasvim desetom.....


...Šutili smo tako, pušili i gledali u nebo koje je postajalo lagano crveno.
Onda sam ustao, skinuo traperice i majicu i skočio u rijeku.
Voda je bila hladna, ali svejedno sam osjetio lagano peckanje na ramenima, kao od sunca, kao ono kada smo zadnjeg ljeta u miru sjedili na slapu i pričali o tome što ćemo biti kad odrastemo, ne znajući da ćemo već za par mjeseci istovremeno zauvijek odrasti i zauvijek ostati klinci....


Ona
...Zasto preopuštati trenutke... živimo najbolje što možemo, ako ne znamo kako... potrudimo se malo... nek nas vode naše želje... naši snovi... i imajmo uvijek nešto «samo naše», nešto što će nas dizati....onda kad se malo spustimo ili zaboravimo na sve to...

Pantera
...Kada usred noći cokćem jezikom jer mi dragi pili već drugu trećinu tropskih šuma i pikam ga prstom da prestane, a tada čujem : „hmmmm?“ i kada ujutro otvorim oči, a ispod moje glave njegov jastuk i izgužvana plahta, pomislim: rijetkost je pronaći svoju drugu polovicu… nekako je lijepo biti "mi"…

Cakumpakum
...Noćas sam imala misiju. Bez blještavo bijele haljine i čarobnog štapića.
Bosonoga, u plavoj pidžami, raščupana i bez šminke na licu bila sam tvoja Vila. Još jedno jutro odjurila sam na posao s osmijehom.
I za ovu ulogu potpisala bi na doživotno....


Ringispil
...I biti ce u zivotu jos mnogo oluja i plavih ociju koje ce mozda okrznuti moje ringispile... Ali ja znam da cu se uvijek vracati mom zbonacanom moru i mojoj pitomoj, zelenoj uvali...

Gracia
...Pozeljela sam da se mogu pretvoriti u vjetar i letjeti...
Da zastanem u nekoj krosnji... Zavirim kroz neciji prozor... Obrisem suzu sa lica ostavljene djevojke koja promrzla sjedi na jednoj klupici u jednome parku... Da se uvucem u Njegovu kosu... Da uletim u jedro izgubljenog mornara... Pozeljela sam da me netko udahne i zatim toplu ispuhne van... Da zaplesem kraj tramvajske pruge i zavrtim se najbrze sto mogu...


Provincijalka
..Ono što sam tada osjetila bila je ona prava tuga. Jer, nije bilo niti jedne druge ljepote koja je mogla zamijeniti veličanstveni osjećaj ljubavi. Umjesto toga samo teška golema tuga... Žao mi je.
Napiši mi pjesmu... jednostavno nisi znao... I ta je pjesma postala jednako daleka i neostvarena želja kao i Egipat, mariachi i ruta 63...


Neretvanski cvit
...i znaš...ne može srce živjeti bez druge polovice...
Nižem dane kao šarene post it papiriće... jedan na drugi zalijepljeni su nemarno...
Boli li te ako ti kažem da ne vrijedi život bez tebe....
......i da je možda najpravilnije da uroniš lice u moju kosu... i da mi pjevaš...


Woolf
...Baš sam voljela taj crtić, o dečku i djevojčici koji crtaju ledene ruže na zaleđenom prozoru. I njemu je onda ledena kraljica zaledila srce, pretvorivši ga u komadić hladnog kristala... I odvela... A malena je djevojčica vjerovala. I vratila mu toplinu u srce...
Baš me zanima kako se to radi..
Tko topi led iz srca.
Tko topi strah?
Kako se učiš vjerovati..?
Tko još vjeruje u čuda....?


Dreamforever
...Nestrpljiva sam. Želim zagrliti zvijezde...Mislim na tebe..I fališ mi...Dođi da se pokrijemo ovom nebeskom dekicom....pa makar bila ovako bolesno crvena od smoga..pa makar nema zvijezda...to je naše nebo. Sami ćemo si stvoriti i mjesec i zvijezde...Samo se ušuškajmo. I sanjajmo. Zajedno...

Scarlett_l
...Bitno je očima nevidljivo...
...Promatrajući ono dvoje lijepih ljudi kako izgovaraju riječi koje će ih vezati do kraja života pala mi je na pamet jedna misao….Zar ovaj trenutak kada stoje jedno pored drugog, sretni, bezbrižni, zar on nije savršen? U tom trenutku više ne misliš o tome je si li sve pozvao, kakva ti je haljina, jesi platio račune itd… Nekako, taj trenutak sav svijet je stao. Tu si Ti i tu je On.
Volite se. Podsjeća me na dar. Baršunastom vrpcom u najljepši, božanski papir omotano…sve je odlično. Taj trenutak. Tada dar otvaraš. Istražuješ ga. U ovom slučaju, istražuješ osobu. Upoznajete jedno drugo do srži. Živite skupa, ''kopate'' po beskrajnosti ljudskih života… I tada..naravno da ništa nije savršeno.
Dakle… Što mislite?
Možda ipak… možda ipak savršenstvo postoji??


Pazite na sitnice, jer one su prava ljepota!'

Bosonoga
...Do nedavno me mučilo pitanje, ako za svaku pojedinu osobu na ovome svijetu postoji taj netko, dali će se ti ljudi ikada sresti? Ako se i sretnu, dali će se prepoznati?
Da, sresti će se. I da, naravno da će se prepoznati. Shvatiti će možda da su se sreli i puno prije toga.... Ostaje samo prokleta stvarnost koja ne dopušta da priča ipak ima sretan kraj... a tko zna možda samo treba malo snage.. i puno hrabrosti...


Julianne
Kajsije su padale svuda oko nje kao kiša a ona se bojala da joj ne padne slučajno jedna na glavu jer bi joj mogla sinuti opet nova ideja što dalje sa svojim životom...Kuća je pjevala tišinu a ona je otišla u svoju sobu kako bi pogledala u onom smjeru prema kojem ju je srce vuklo...Svijetla su treperila u daljini i dozivala je...ali snene oči učiniše svoje.... Pred jutro,kao već dobar susjed pozdravi je posljednja sjena u sobi... Vrijeme je za počinak. Izvadila je srce iz grudi i odložila ga noćni ormarić...Do sljedeće prilike...kada se opet usudi da ga upotrijebi...

Maritin kutak..
Razmislite malo o ovome: kad uđete u vrtić i pitate tko zna pjevati, svi viču "JA! JA! JA!". Kad se graja malo stiša, pitate tko zna crtati? "JA! JA! JA!". A glumiti? I opet, naravno "JA! JA! JA!". Onda odete u školu (što su viši razredi, manja je vika), pa postavite ta ista pitanja i čujete tu i tamo nekakav odgovor. Pa onda postavite ista ta pitanja u malo starijem društvu. Odgovori će uglavnom glasiti: ja ne znam crtati, ja nemam sluha, ja nisam stvoren za pisanje, ja nisam talentiran za glumca. A ustvari svi mi to imamo u sebi, samo trebamo odbaciti ogradice koje smo si postavili i pustiti djetetu u nama da se igra, piše, pjeva, glumi...



Bit će ih još, vidim već..

Prije svitanja

..Radila sam za jednog starijeg čovjeka,i on mi je jednom rekao da je proveo čitav svoj život misleći na karijeru. Imao je 52 godine,i iznenada je shvatio da nikada stvarno nije dao sve od sebe.
Njegov život nije imao smisla.

Skoro da je plakao dok mi je to pričao.
Vjerujem da ako postoji Bog on neće postojati u svakom od nas...ne u tebi ili meni......već u tom malom prostoru između nas…

Ako na svijetu postoji bilo kakva magija...mislim da je u pokušaju da se shvati netko, da se nešto podjeli sa nekim….
Možda je to nemoguće uspjeti...ali koga je briga? Odgovor mora da leži u pokušaju…..

Kada si ranije pričao ono, kao posle nekoliko godina kako par počne da se mrzi međusobno... predviđajući reakcije jedno drugog... ili kada im dosadi ponašanje onog drugog.
Mislim da će za mene biti potpuno suprotno….
Mislim da se mogu stvarno zaljubiti u nekoga kada sve znam o njemu.

Način na koji se češlja...koju košulju će obući tog dana...koju će priču ispričati u kojoj situaciji…
Sigurna sam da ću tada znati da sam zaljubljena…..

"Before sunset"

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se