down syndrome

Prenosim s drugog bloga

Najme kaj, radi se o invalidu u kolicima Mariu, koji je prekjučer ujutro išao na posao po Savskoj cesti. Kad je već stigao do posla skužio je da je izgubio novčanik. Vratio se istim putem. Našao je novčanik. Više od pola sata ležao je na tlu i nitko ga nije pokupio.
S obzirom da iz kolica nije mogao dohvatiti novčanik, Mario je odlučio zamoliti prvog prolaznika da mu pomogne.
Sad slijedi nevjerojatni dio. Od skoro milijun Zagrepčana, Mario je za pomoć zamolio valjda najgnjusnijeg, najbjednijeg, najbešćutnijeg od svih. Naišao je neki mlađi frik na biciklu. Kad ga je Mario zamolio da bu doda novčanik, ovaj je uzeo novčanik i pobjegao s njim.

Ja sam zaista osupnut s ovim dogadjajem. Očito da smo kao društvo otišli jako daleko. Ali izgleda u pogrešnom smjeru.
Nedavno sam u razgovoru s jednim poznanikom došao do zaključka kako je ipak naše društvo evoluiralo i postalo osjetljivije na osobe sa posebnim potrebama. U mnogim gradovima preuređuju se kolnici i postavljaju tako da osobe u kolicima mogu lakše prolaziti. sve je manje podozrivih pogleda prema našoj djeci ili osobama. I sam predsjednik Mesić često prima u goste djecu i roditelje. Nevladine udruge sve više jačaju i šire svijest o tome da kao društvo vrijedimo samo toliko koliko zaštitimo najslabije članove našeg društva. I onda se pojavi takav izrod otpadak ljudskog roda prosto nemam riječi kojom bih opisao toga koji samo izvana liči na čovjeka a nema ni jedan ljudski atribut. Nadam se da će jednog dana shvatiti što je napravio.