Merideth Harris

petak, 04.01.2008.

DRUGO POGLAVLJE

Pri spomenu Marlonovog imena osjetila sam onaj davno zaboravljeni osjećaj ljubavi. Zapravo,je li to zaista bila ljubav,ili neka trenutna zaluđenost?...Neznam,morala sam ga vidjeti prije nekakve točne konstatacije,ali sigurno je bilo to da se u meni javio ushit koji je izazvao Nickovo podsmjehivanje..
'Mala Merideth nam se zarumenjela,prisjetila stare ljubavi,trenutaka...oh!',rekao je keseći mi se u lice,pri čemu sam dohvatila prvi jastuk,zviznula ga po glavi i promrmljala-'Hodajuća patetiko...'.
Ali nije prestajao-'Još samo dva dana gospođice i ugledat ćeš svog hodajućeg Apolona !'.
'Ok,sad je dosta!' ,poludila sam, 'Shvati da svoj odnos,kao tzv.par,nismo uspjeli održati na daljini,iz tebi poznatih razloga,zbog kojih nam je kontakt ispao poput rose u podne,iliti-NIKAKO!,stoga te molim da me pustiš na miru'...Na kratko je zavladala tišina,a potom se začulo Nickovo tiho mrgođenje-'Super,opet me ostavljaš bez teksta,opet sam pao na razinu papučice...Baš ti hvala!'.
Osjmeh mi je procvao na licu...
Razlog zbog kojeg nismo nastavili vezu poslje škole ležao je u činjenici što nismo stigli razmijeniti adrese budući je Marlon otputovao iz škole ranije-zbog bolesti... Ali nikad ga nisam zaboravila,i bilo mi je lijepo prisjećati se zajedničkih trenutaka,samo što sada nisam bila raspoložena za raspravu,pogotovo ne s Nickom koji sve okreće na šalu...
Nakon moje izjave,'šaljivđija' je odustao od daljnjeg dosađivanja,a u sobu su ušli Tammy i Apis. Sjeli smo u krug na jednom,od barem desetak,Berthusovih tepiha i napokon započeli raspravu o polasku u Downhill.Svi smo bili uzbuđeni,pričali 'kao navijeni',bez 'glave i repa',riječi su se nizale same od sebe a srce lupalo kao bubanj nekog metal sastava.Bili bi nastavili tako u nedogled,da na vrata od sobe nije došla dobra gospođa Berthus i pozvala nas sve na ručak.Sišavši u kuhinju,spojenu s ogromnim dnevnim boravkom u kojem me najviše privlačila žarko žuta boja izrezbarenog zida,koja je sjala okrenuta prema suncu,Apis i ja pristojno smo odbili objedovati jer smo znali da nas doma baka nestrpljivo čeka s hladnim ručkom na stolu.Mrzila je kad bi kasnili,što je bilo često u zadnjih mjesec dana,ali nebi to direktno pokazivala,već bi se ponašala rezervirano i lagano nas ignorirala.Ja sam znala 'spustiti ' ljude..Ali baka,e ona je zbilja bila ekspert...
Pozdravili smo se s Nickom i Tammy(sa kojom sam možda uspjela progovoriti 5 rečenica danas), ponavljajući u glas detalje oko polaska-'8 SATI UJUTRO,PERON 12!'...'I tko zakasni plaća kavu u vlaku!'-povikao je Nick dok smo ulazili u auto i mahali im smijući se njegovoj izjavi,jer smo vođeni iskustvom znali kako će on biti taj.
Dan je bio sunčan a povjetarac koji je ulazio kroz otvoreni prozor 'Mustanga' ,mrsio mi je kosu i unosio svjež zrak okolne prirode.Apis je bio tih,što znači da je susret s Tammy prošao točno po njegovim išćekivanjima-dobro...
Napokon smo stigli kući,otključali ulazna vrata stana i ugledali baku kako sjedi na kauču i gleda televiziju,a iza nje pak hrpu hrane na stolu.
'Bako žao nam je št...',prekinula me na samom početku pokazujući mi prstom da budem tiho-jer tobož nije mogla čuti što se emitira na tv-u...'Opet je počela',šapnuo mi je Apis dok smo pognutih glava ulazili u kuhinju,prinašajući stolice stolu i bodeći vilicama hladne,na trokutiće izrezane,komadiće pilećih prsa. 'Zamisli koliko je morala biti ljuta kad je IZREZALA sve ovo',nastavljao je Apis šapčući...
'Ne,zamisli koliko će je još dugo to držati?! Zaboga ,moramo se početi kontrolirati a sada ovo pojesti,nakon čega slijedi-operacija povrati veselu baku!'.
Apis se nasmijao i šutke pojeo svoje skoreno jelo ostavljajući u sudoperu sude koja sam oprala dok se polako približavao lukavoj baki... Nakon nekog vremena ona je popustila,zbog,kako je iz šale rekla- 'očišćene kuhinje' ,a ja sam se povukla u sobu i ponovno odlutala u svijet Downhilla,čarolije i Marlona... Sklopeći oči,pri maštanju sam zadrijemala,no ne zadugo. Hladno željezo mojih roleta zadrmalo se od siline odarca nekog predmeta.
Trgnula sam se,s pomisli da samo mene u jednom danu u tri navrata mogu prekinuti pri sanjarenju,te se uputila prema prozoru mrmljajući si o bradu... No pravo je iznenađenje uslijedilo tek kad sam okvorila grilje,a s njima i prozor. Stvar je u tome što mi se istog trenuka u kojem sam pomakla ručku od prozora,oslobađajući tako oba krila,nešto veličine srednje televizije zabilo u prsa,i zagrlivši to,poletjela sam ravno na pod drugog dijela sobe. 'Zaboga!',pomislila sam prestravljena,ali otvorivši oči iznenadila sam se(ili možda ne) kad sam napokon ugledala Merwona!,a ponajprije ulaznicu u Downhill u njegovim kljusima,blago iskrivljenu od silnih udaraca u prozor...
Merwon je bio moj ljubimac,dugorepi mladi ,ponekad nespretni zmaj(zbog čega me nije začudio onakav upad) iz porodice Clywoona. Bio je poseban i jedinstven predstavnik svoje vrste,te jedini 'pitomi' zmaj u cijeloj školi,a šta je najbolje- samo moj!.. Voljela sam ga jer je bio mala maza, prekrasne crno-crvene svjetlucave kože,koju su na glavi krasila dva mala roga,a na leđima prekrasna krila..Istina,ponekad bi mi zasmetalo kad bi pri bolesti spalio neke djelove pokućstva,ali inače je bio sasvim ok i svi su ga voljeli.
'Blesane mali',rekla sam mu dok me lizao po glavi,'stigao si ranije!Ali bar me riješio jedne muke u silnom išćekivanju. '. Čuvši galamu Apis je brzo uletio u sobu s prestrašenom 'maskom' na licu,no kao i ja,ubrzo ju je 'odbacio',obračajući se Merwonu -'Ti zbilja nisi normalan.',i podragao ga po leđima-što je prouzrokovalo njegov veći vapaj za pozornošću.
Nakon prekomjerenih sati maženja i igranja,smjestila sam svoje malo čudovište u,već mu poznatu,veliku krletku,spremila kartu za vlak,okrenula se i uvidjela da se već spustio mrak.Odšetala sam do dnevnog boravka gdje se začula zvonjava telefona... Bila sam prelijena da se javim,a opet zaprepaštena kad sam od nasmješenog Apisa čula da je za mene. 'Tko bi to mogao biti?',pomislila sam i preuzela slušalicu...S druge strane sam čula poznat glas (ako ste mislili da je Marlon,morat ću vas razočarati)... Bio je to moj najdraži James,jedini čovjek za kojeg sam smatrala da je pravi umjetnik iz Nima i najbolji prijatelj,kojeg da i nema,trebalo bi izmislit!James je bio osamnaestogodišnji dečko zaljubljen u umjtnost i košarku.Visoki smeđokosi partijaner koji je navedeni sport volio toliko da je prenešen i u čarobnjaćki svijet,gdje je pohađan na gotovo istoj razini kao i metloboj!
'Merideth,derište!Dugo se nismo čuli!Još samo sutra i opet će me sudbina ostavit na milost i nemilost tvoje prisutnosti',šalio se dobro raspoloženi James...
Pričali smo,a vrijeme je prolazilo i prolazilo,još uvijek ne iscrpivši izvore naših rečenica. Bila sam sretna, ispunjena radošću kako netko misli na mene i činjenicom da nekome fali moja prisutnost- jasna stvar koju sam sama osjećala za druge,a tako i za njega,ali nikada razmišljala o tome kako netko to isto misli za mene...No,morali smo prekinuti razgovor jer je Apis zujao nadamnom želeći preuzeti telefon i poželjeti Tammy 'laku noć'.Ponekad mi je zbilja znao ići na živce,no bilo kako bilo,pozdravili smo se,uz prosljeđenje,već u memoriji urezanog slogana '8 SATI UJUTRO, PERON 12!'...
Makla sam se od telefona,poljubila baku ,sjela na kauč i zaspala uz veoma dosadan film koji me na to i nagnao...
Sljedeći je dan prošao brzo,u spremanju ,djelomičnom ponavljanju, i ushićenju koje je morao osjećati svaki učenik.A nakon toga napokon je došao dan polaska!
Kao što to obično biva,Apis i ja došli smo do perona s bakom prvi,deset minuta ranije zbog njezine opsjednutosti kašnjenjem(zapravo,prije neke paranoje)... Oči su nam pogledavale cijelu željezničku stanicu,u nadi da pronađu nekog poznatog s kim bi mogli podijeliti dojmove sa praznika.Tada sam ugledalala Nicka kako s putničkim torbama 'leti' duž perona boreći se s vremenom kako bi uspjeo u svom naumu da dođe prvi.No,protiv bakine paranoje-teško...Bio je razočaran,a kad je došla i Tammy,samo ga je potapšala po ramenu i ponosno izgovorila-'Jesam li ti rekla pametnjakoviću?' .Na te je riječi samo pognuo glavu i,zajedno se sa nama,lijepo nasmijao... Uskoro je stigao i James te smo odlučili polako se uputiti prema vlaku... Na rastanku se baka ponovno rasplakala,no utješila ju je činjenica da ćemo se čuti i da će joj Merwon redovito donositi poštu iz Downhilla. Blagoslovila nas je nakon čega smo ušli u vlak i svi zajedno 'nastanili' jednu kabinu. Doduše, 'nastanili' možda nije bio prikladan izraz budući je jedno mjesto bilo prazno,ali mogućnost da ga netko popuni bila je velika,tako da možda i nisam puno pogriješila...
Vlak se počeo kreteti,pali su posljednji pogledi na svijet 'običnih ljudi',nakon čega je uzletio i nestao u oblacima...U hodnicima se moglo čuti komešanje,zveckanje novčića i smijeh.
'Nisu se još svi smjestili',pomislila sam kada je vrata kabine otvorio i posljednji 'čep' naše prazne 'boce' .Bio je to Corvus,kojem je prizor namamio smješak na lice i priznanje kako mu je drago ponovno putovati ovim vlakom samo iz razloga što vidi svoje društvo.Povjerovala sam mu,jer je bio jedan od onih koji nije bio ljubitelj škole, u smislu učenja,no smatrala sam ga veoma pametnim,štoviše mudrim.Posjeo se na mjesto pored mog,raskomotio i zapalio cigaretu koju je sam smotao putem...Priča je započela,put je bio dug,neki su spavali dok su drugi lutali beskrajnim hodnicima svoje ili tuđe mašte,no svih ih je napokon osvijestila sirena na čiji su odaziv sa prozora svojih kabina ugledali po prvi put te godine,prekrasne tornjeve i dvorac škole Downhill.....



PS:dragi moji,ovo će vjerovatno biti moj posljednji post do početka drugog polugodišta...Idem na skijanje,razbistriti um na talijanskim Alpama,daleko od ičega što bi moglo biti shvaćeno kao civilizacija...Nadam se da vam se početak svidio,i radujem se ponovnom povratku u ovaj svijet maštarenja i inspiracije...Uživajte!
Srdačan pozdrav!
Merideth Harris....
- 14:26 - Komentari (16) - Isprintaj - #

nedjelja, 30.12.2007.

PRVO POGLAVLJE

Sunce je ulazilo kroz djelomično spuštene zastore moje sobe.Bio je to još jedan u nizu sunčanih vikenda u Daytonu.'Nemoguće da je već jutro'-pomislila sam pri osjetu sunčeve topline na svojim kapcima i ustala,još uvijek ne otvarajući oči.Svjetlo je bilo zbilja onako osljepljujuće kakvim se doimalo,ali postupno sam se privikla na njega i hrabro se udostojila odvojiti umorne kapke...
Iz dnevnog boravka mogla sam jasno razaznati glas bake Alicie koja se neumorno svađala sa mojim starijim bratom Apisom...'Super '-pomislila sam,i mahnuvši im,mamurno ušetala u dnevni boravak koji se spajao sa malom kuhinjicom.Kao i obično,ona je bila blistavo čista.
Baka se trudila da meni i bratu uvijek pruži maksimalno,i vjerujte u tome je uspijevala.Bili smo joj sve na svijetu kao i ona nama...Kao mali,rano smo ostali bez roditelja,oca čak nismo imali priliku upoznati...Rijetko razmišljam o tome,makar katkad osjetim veliku prazninu u srcu.Ali odgajana sam tako da ne posustajem i da se borim za vlastite ciljeve,što mi uz još uvijek prisutan trud,polazi za rukom...'Otišli su poput ratnika,pravih Dorstasa,boreći se za ono što su najviše voljeli '-mnogi su nam govorili kad bi im spomenuli slavna imena poginulih roditelja,Angeline i Brucea,ili samo naše prezime,Harris,koje je generacijama odjekivalo pozitivnim glasinama u čarobnjačkoj školi Downhill,u kojoj smo sada brat i ja nastojali to potvrditi i održati tradiciju(prosto da se tako izrazim)...
Kako sam se toga prisjetila,zaboravila sam na doručak ,nestao je onaj moj uobičajeni jutarnji vapaj za pahuljicama i mlijekom ,sjela sam na stolicu,te mislima odlutala u svoj omiljeni svijet,magije,izazova i poznanstava...Da, jedva sam čekala da započne nova školska godina u Downhillu.'Još samo dva dana do poziva,samo dva dana da Merwon donese pismo sa kartom '-ponavljala sam samoj sebi dok nisam osjetila kako mi jastuk slijeće na glavu.'Inače se kaže dobro jutro nakon maratonskog hrkanja sestrice!'-zasiktao je ''dobro raspoloženi'' Apis.Doslovno sam poludjela jer me prekinuo u jednom od rijetkih trenutaka u kojima sam imala vremena razmišljati o nečemu što me,po mogućnosti ,veselilo,i vartila mu jastuk pogodivši ga u trbuh!
'Koji je tvoj problem?! Pa mahnula sam vam,i bila toliko pristojna da vas čak nisam prekinula u onako žustroj raspravi!'.. -rekla sam zbilja čudnim tonom,koji je izazvao smijeh obojice uz bakino karikirano oponašanje.'Idem ča,samo me podbadate i zafrkavate!'-dobacila sam sa smješkom dok sam ustajala sa stolice i koračala prema sobi,spremna za novi dan.'Ma gdje ćes ti?'-upitao me Apis.
'Nije tvoja briga,ali bako tvoja jest,tako da,idem kod Nicka i Tammy da dogovorimo sve vezano uz odlazak u Downhill.Vidiš,mogao bi i ti samnom ,ipak,Tammy te nije vidjela više od pola dana!Strašno!'-sarkastično sam se obratila Apisu,koji nije mogao sakriti crvenilo unatoč zrelosti koju je izigravao sa svojih 20 god.Tammy je bila moja vršnjakinja,štovise,najbolja prijateljica,ludo zaljubljena u Apisa,koji nije ostajao ravnodušan njezinim osjecajima,ali 'nedovoljno impresioniran' (kako sam kaže)da bi išta konkretno započeo sa jednom osamnaestogodišnjakinjom.Naravno,izlazili su,bili par na nekoliko dana,pa bi prekinuli radi gluposti(najčešće neke Apisove mušice)ali na kraju uvijek završili zajedno.Tako da su,unatoč njihovim hladnim držanjima i čudnim prirodama(zbog kojih su bili posebni),svi znali da se vole i nitko im to nije osporavao.Što se Nicka tiče,bio je Tammyn brat i Apisov prijatelj iz Downhilla,dvadesetogodišnji 'frajer',kako su ga mnogi doživljavali,mnogi,osim mene,što je on i znao,govoreći mi kako sam jedina osoba koja ga u roku od 'keks' može prizemljiti i izvuči iz njega ono 'ne-umjetno'...
Doživljavala sam ga kao šaljivđiju,visokog,tamnokosog smiješnog dečka uvijek spremnog na svirku i zabavu,kakvim se pokazivao u najužem društvu...No,kada bi upoznali nekog novog,on bi se preobrazio, 'valjao' mudre izreke,izmisljao herojske priče i tako sakupljao oko sebe poveću količinu ljudi koja ga je obožavala!Zbilja sam se divila toj njegovoj vještini...No,bilo kako bilo,nas četvoro uvijek smo bili zajedno,kako u Daytonu za praznike,tako i u Downhillu za vrijeme škole.
Nakon izjave o odlasku,obukla sam svoju omiljenu crnu majicu,poderane traperice,nataknula tatine stare sunčane naočale,spremila cigarete,izisla iz sobe i na vratima ugledala Apisa,koji je očigledno odlučio poći samnom.Bio je dovoljan pogled da me lagano lupi dok sam prolazila pored njega.Pozdravili smo baku i otišli do parkirališta gdje se nalazio Apisov stari crni Mustang.Obožavala sam taj auto,zapravo,tko nije?...Osjećala sam se močno svaki put kada bi,uz Maidene(moju omiljenu grupu ) sa cigaretom u ustima prolazila gradom.Da,zbilja dobar osjećaj... Apis me u tim trenutcima doživljavao poput stranca,no i njemu je godio taj osjećaj,samo što ga nije toliko izravno pokazivao. Odavala bi ga glava koja se tu i tamo u ritmu bilo koje metal-pjesme lagano ljuljala a ponosni pogled bježao na prolaznike koji bi s divljenjem zastajali i okretavši glave za nama,nastojali što duže pogledavati našu 'zvjer '.
Nakon 15 min stigli smo do kuće Berthusovih,iz koje je odjekivala galama.Tammy i Nick su se često svađali,ali ne kao Apis i ja,već toliko da bi od siline uvreda nekada počeli koristiti i čarolije, zbog kojih je prije dvije godine Tammy morala u Downhill ranije,pretvorena u žabu,a Nicka su zbog toga izravno rušili na semestru.Ovoga puta na sreću nije bilo tako gadno,ali mogla sam točno pročitati Apisove misli koje su se nećkale oko odlaska,zbog čega sam ga ulovila pod ruku izgovorivši-'Ne ideš ti nikamo.',a kao odgovor dobila samo dubok izdisaj.U tom je trenutku Tammy izišla iz kuće,zatrčala se prema nama(zaobišavši me poput turskog groblja),zagrlila Apisa sapčući mu na uho-'Poludit ću!Vodi me odavdje molim te!',nakon čega se udostojila okrenuti se prema meni i reći mi tek-'bok'...E to se zove-blaga ignorancija...
Sa prozora sam vidjela Nicka kako mi govori-'Partijanerice,pa di si ti?Ako golupčići misle biti dolje sami,dođi mi gore praviti društvo uz kolače i par rundi tequille!To ne možeš odbiti!'.Na te su se rijeći Apis i Tammy razdvojili,oboje posramljeni,no još uvijek stojeći milimetar jedno od drugoga,a ja se slatko nasmijala...Okrenula sam se prema gustoj šumi koja je okruživala kuću Berthusovih,dok mi je dim cigarete grijao prste.
Prekrasan krajolik,prava slika rane jeseni-požutjela stabla,krvavi listovi popadali na tlo,kesteni još uvijek zatvoreni u svoje ljušture,sigurni poput ljudskog srca u prsnom košu.'Prekrasno!'-pomislila sam,kada me po drugi put danas u ugodnom maštanju prekinuo glas...Ovoga puta ne Apisov,već Nickov koji je neumorno do mene dopirao riječima-'Merideth,čekas li možda medvjeda iz šume,ili me pak zbilja toliko ne podnosiš da se iz inata ne želiš pridružiti? '.Okrenula sam se i povikala-'Bolje ti je da su kolači na mjestu inače ću te pretvoriti u jednog i pojesti sama uz cijelu tequillu!',veselo sam odgovorila i uputila se prema kući pozdravivši na pragu dragu gospođu Berthus,sretnu što me vidi...
Popela sam se na kat gdje je Nick uživao u kolačima, i naslonjen na krevet pijuckao svoju tequillu(njegov omiljeni naziv za mlijeko).Pridružila sam mu se,lupila ga po ramenu i iz ruke mu uzela kolač kojeg je upravo sebi uzeo sa velikog drvenog pladnja.Dok sam ga žvakala,Nick se naglo trznuo i zgrabio me za ruku,tiho mi sapčući-'Znaš li koga sam danas čuo?'...
Imala sam knedlu u grlu...-'Nećeš nikada pogoditi!',nastavljao je tihim ali uzbuđenim tonom...'Koga pobogu?Koga?'...
'Marlona,Merideth...,Marlona!'...
Pri tim riječima kao da su mi se noge odsjekle,kao da mi je bilo prestalo kucati..Jedino što sam osjećala bio je okus vanilijinog šlaga koji se u mojim ustima topio poput leda....

- 21:21 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se