Ja sam pjesma za tugu, za plakanje Za kišnu nedjelju, za kuglu u trbuhu Za tjeskobu, za nemir, za strah Za prašinu, za brisanje Za razbijeno staklo Za vađenje Jer okvir je potrebniji za neku ljepšu pjesmu, neku ljepšu sliku za poklon, za sretan rođendan, zar nisu svi rođendani sretni? Ja sam pjesma za smijeh Za seks, za vođenje ljubavi, za užitak Za euforiju Ja sam pjesma za otvorenu kutiju Ja sam pjesma bez kutije Za izlog , za izložbu, za regal za pokazivanje prijateljicama za valentinovo za sretan dan, za pijanu noć, za poljupce koji trgaju usta za snove, šetnje, klupe i parkove ja jedva stanem u ovaj okvir ja sam pjesma o ljubav, laži, mržnji i prevari Ja sam ljubav koja se ne razumije Ja volim, prejako, pa mrzim. Mrzim preslabo jer volim. Ja sam Barcelona Vijugavi porculan, magična brada Metro sa stanicama uvijek u krivom smjeru. Seksualna napetost, Turist sakriven iza preplašenog pustolova ili obrnuto Ja sam crn čovjek u 1 ujutro sa prevelikim koferom sa kreveta iznad Ja sam Altafulla sa stajaćim sjenama Sa najslađom čokoladom na svijetu Sa obalom dalekom od povijesti, Punom betona i čelika a ipak pješčanom, Sakrivenom iza brodova i čamaca i pedalina Sa gladnim putnicima Sa stranim cigaretama, sa tankim pršutom i francuskim sirom Sa starim morem i najsvježijim španjolskim narančama u boci. Koliko toga imamo za reći, koliko toga se može reći. A šutimo. Najlakše je reći nešto krivo. Pa Deltebre, mrzimo se tri od pet. Najlakše je reći nešto krivo A prašnjava cesta ukletog grada nudila mi zelenu smokvu. Čaki nje sam se bojao. Jedina slatke stvari gorkog grada Ma nije istina Naša glupava lica na kraju smijala su se dosadnom fotoaparatu I gradu iz kojeg smo mislili da ne možemo pobjeći Ali od čega smo bježali? Za nas, za sve što si nismo rekli, Španjolac iz tko zna koje pokrajine Razbudio je jutro i ušutkavao cendravu ženu i djecu Možda su sada sretni. Ja sam ušutkao njega. San je najvažniji Oko snova sam uvijek bio hrabar Pa neki Benicarlo Lijep grad sa najružnijim ljudima na svijetu Ljepota je u očima promatrača.bikovi, izazov Dugi aouh promatrača Čovjek u moru, bik u moru. Nasmiješeni recepcionist, razumjeli ste se osmjesima. A Valencia , svaki put sam našao krivu ulicu, a ti si je ispravljala, Sretni mladi klošari sa najmršavijim psima na svijetu Zeleni parkovi, bijela budućnost i voda. Krov grada, nepoznato nebo, različiti jezici Drvena pepeljara i strah, uvijek strah I uz toplu sangriju. Pa Vilafranca del Penedes Nestvaran grad gdje svi žele dotaknuti zvijezde Njihova živa nesanica Nikada neću zaboraviti tatu i sina kako se igraju u parku u tri ujutro Sve je bilo ludo A mi smo bili sami i umorni Niti mračna zemlja polja nas nije htjela primiti Ili mi nismo htjeli spavati s njom Siromasi, siromasi. Ta besana noć plašila me kao nepoznata tuga Ništa mi nije bilo stranije i istinitije od klupe u luci barcelone Uz sirene grada i smetlara I toplo hladni jutarnji vjetar Osjećao sam se kao gozba za galebove Al poletili smo mi i vratili se. Ja sam samo pjesma I sada znam da neću stat u nijedan okvir Al ništa zato Možda mi budu lijepa slova ili papir Ili barem prostor između redaka. Ima me. Sad sam tu. I zauvijek. Postojim. I ne možeš me izbrisati. I ne želiš. D.R.
poezija. san. i don quijote
hit counter
