nedjelja, 27.11.2005.
Pijesak
Tako je daleka moja ljubav
u pustinji ne piše ništa
san je vjetar
vjetar konj
jašem
srijeda, 09.11.2005.
Mali bog u velikom svijetu
Mjesec je izašao sa drvenom nogom,
a svijet je ostao u otvorenom krugu,
teško je biti u sredini nečega što ne poznaješ.
Na ulici žarulje od voska, ostavljeni razbacani koraci,
treba pitati svakog šetača da li ih je izgubio.
Mi nismo psi, kažu oni strogo.
Odvode ih u tamnice, u meni nitko ne razumije lavež.
Mali cigani sa vrućom sunčevom kosom,
zaraženi nikad siti ljubavnici,
starac koji se smije sa upalim očima,
u sumrak umrli su od ježenja.
U toj ulici, osvjetljenoj samo žaruljama od voska
popločenoj samo gnjilim jabukama.
Žedni putnici ližu vlastiti znoj
i ponekad žele u sivožutu masu sa crnim točkicama.
Zlatnik ispod svačijeg koraka,
ne gleda svatko svoje korake,
a netko krade tuđe.
Bradati čovjek drži drvo da ne padne,
a zatim govori cesti da ne bježi. i čujem ga gdje priča:
"Kad zatvorim oči svijet nestane, kad nestanem, svijet će zatvoriti oči.
Biti jedan dan ja svaki put je sve teže."
I zvukovi plešu u ritmu otopljenih žarulja.
Prijatelji pijavica, slobodni zatvorenici
režu ruke na oštre travke,
oslobođenje od navike.
Gutaju dlaku pasa lutalica,
u njihovu zijevu slušaju svoja napuštena igrališta.
I slušaju, ali ne čuju... i dišu i dišu, ali bez zraka
i više se ne bude
i ne znaju, otrgnuti vrat ili glavu iz sna.
Netko, a ponekad nitko, ne skreće s ceste,
zamišljen je, ramena mu privlače oči, mrmlja:
"Za pravima se ne pati, s pravima se pati, s njima se pati"
i sve oko njega govori, utjehe, utjehe, utjehe...
Vlasnici, stanari, zavučeni u svoje brloge, zdravi, kišu bez ruke
i plješću bez zvuka, ne boje se svoje sjene već samo mraka kojeg nosi.
Parovi, izmišljeni sretnici, kradu stvari iz svojih snova,
peru svoja nova tijela, a misle da su natopili zrakove limunom.
Beznadni, gledaju iz svojih grobova krišom, zvižde,
svojim strahom pokapaju žive.
Jedni, koji su i jedni i drugi, ljuljaju se na peteljkama trešnje,
meka zelena užad im se zabada u žuljave ruke.
I vide svijet široko
i vide svijet duboko
i vide svijet visoko
i vide svijet daleko.
Da, svaki mali bog mora gledati
i jad i očaj i pijano lišće i mrtve višnje.
Ali svaki od njih viče za druge, ne za sebe:
"Što hoćeš uradi s njim samo mu ne smisli kraj!".
D.R.
