srijeda, 31.12.2008.
NOVOGODISNJA CESTITKA
MOJIM DRAGIM VJERNIM BLOGOVCIMA;SVIM POSJETIOCIMA MOJIH STRANICA TE SVIM LJUDIMA DOBRE VOLJE OD SRCA ZELIM SVE NAJBOLJE STO SE POZELJETI MOZE
VAS BMV-S
Objavljeno u 18:16 • Komentari (1) • Isprintaj • #
utorak, 16.12.2008.
EVO MOCINE RIBICKE PRICE
RATNI RIBICI IZ ANDRIJEVACA..
DOGODILO SE TO U RANO LJETO 92.-GOD. GOSPODNJE,POSLALO NAS NA TEREN U SPACVU NADOMAK LIPOVCU.
Nakon sto smo se smjestili,stize jos jdan konbi,neznamo o cem se radi,pomatramo ko nam jos stize u drustvo,konbi staje,vrata se otvaraju kad ono prvi izlazi Seki za njim Toso Karakas,men odma srcu lakse kad vidjeh svoje momke,Fino se pozdravili culi sto nam je zadatak pa na spavanje,(mos mislit spavanja...),nakon dva-tri dana ,pocela dosada,moco poznat po pizdarijama,smislja kakokoga nasamarit,zajebat,napravit malo zive atmosvere,a tu mi je bio desna ruka moj prijatelj sikera,i napokon ideja pala,kako smo bili nek izvidjacka jedinica,a iz one jebeno velie spacvanske sume viri ona antena nenormalno visoka,i tako mi sjebemo jednog naseg pajdu da je stigla zapovjed da se mora na smjenu izvidjati sa vrha antene,svako iole pametan nebi se upustio u taku ludost,al on je popusio,poceo e penjat,nije dosao ni do pola,poceo se derat,mamu vam jebem,pa cim provirim izvan.
krosnj vide se selo i njihova linija,,,,jebo mu ja mater ko je to naredio,a mi odozdola vicemo ajde penji se to je zapovjed,,,covjek nastavlja prema gore,a sikera i ja raspravljamo dole,sto ako ga vide i skinu,da mu kazemo da sidje,kad odjednom se po konstrukcijicuje zonjava rafala,tj.oni ga skuzili pa poderali,pajdo je sletio neznam kako al je bio supermen,problijedio,zamro,i onako zapuhan vice jebo vam ja mater vi ste mene zajebali,i taman se poceli svadjati,prati svoje sranje,odjednom se zacu jaka eksplozija nama iz ledja,vika cika smjeh,nist ne kuzis,okrenemo se ka toso i seki i jos neki momci plivaju spacvom,dotrcimo do obale da ih iscupamo,pa ih pitam sta se dogodi u picku materinu,oni momci nest nabrajaju tosi,toso suti seki se smije,nist ne kontas,odjednom toso vice,odkud sam znao u kurac da ce bomba eksplodirat na dodir povrsine vode,naravno radilo se nama ,o nepoznatoj rucnoj bombi za oklop.a momci isli u ribolov,
Sutra dan nas naguze da moramo proc nase linije,i priblizit
se st blize cedama,tizemo do naseg rova,a u njemu nema nikog,stoji mitraljez,roba rzbacana i nigdj nikog,kad udaljini cujemo neko lomljenje granja mrmljanje,spustimo se dol kad tamo na moje zaprescanje opet andrevcan,vinko puselic i saban,svezali rucnu bombu na spagu pustili u vodu,pa se prepiru koji ce povuc ,,i odjednom ja dreknem predajte se ustase,vinko dize glavu onako zbunjen a saban skoci u vodu,zamrli od smjeha,pa vataj sabana,pozdravim se snjima,a moj zapovjednik vice odakle su ti ,ja ko iz topa pa iz mog sela,,,,
on onako zbunjen veli ,pa jesteli se sviandrevcani rodili na vodi,da toliko volite pecat i ribu..i tako se to procula na duzine i sirine,te se prepricavale ribicke price na ratni nacin.. DUNAV MOCO DUNAV
Objavljeno u 23:59 • Komentari (1) • Isprintaj • #
nedjelja, 07.12.2008.
Jovo Caruga
Jovo Stanisavljevic je bio ljevicar po opredjeljenju, a avanturista u dusi i covjek sa cetiri lica:
razbojnik, pobunjenik, vojni liferant, gospodin. Bio je i covjek sa tri imena:
Jovo Stanisavljevic, Nikola Drezgic i Mile Baric, ali sa jednim nadimkom: Caruga.
Usao je u narodne price i pjesme – sam. Njegova zivotna putanja je blatnjava, krvava, uzbudljiva, romanticna, opcenarodna.
Bio je klasicni izdanak svog vremena, u kome je carevala anarhija. Ubijao je i ubili su ga.
Ostao je da zivi u pricama, pjesmama, knjigama, a i na filmu. Zvali su ga i "Gorski tic" i "Slavonski Robin Hud",
ali za sve je bio i ostao uglavnom Caruga. Kada se u zoru 27. Veljace 1925.
suocio sa krvnikom pred vezalima Kraljevskog sudbenog stola u Osijeku i kada ga je opcinski zandar prozvao:
Jovan Stanisavljevic, on je ponosno dodao: "Ja sam Jovan Stanisavljevic Caruga... Moj naklon, gospodine krvnice...
Zbogom, narode,Caruga putuje!"
To sumorno putovanje, Sto se okoncalo u njegovoj dvadeset osmoj godini, zapocelo je 1897.
U porodici Ike i Prokopija Stanisavljevica iz sela Bare kod Orahovice (Slavonija) rodio se sin koji je dobio ime po djedu:
Jovan. S imenom dosao je i nadimak koji je nosila Citava djedova familija: Caruga.
Sve do desete godine mali Jovo je bio sretno djete. Isao je u Skolu i radio pomalo oko stoke i njive.
Ali kada mu je majka umrla i kada se otac ponovo ozenio, u kucu je s macehom usao i pakao.
Vise od batina bolila ga je odluka oca Prokopija da ne moze vise da se skoluje.
Njiva je bila njegova buducnost i njegova grobnica.
Pobjegao je iz sela u Osijek na bravarski zanat, ali je umjesto diplome segrta dobio poziv za vojsku i novu adresu:
28. puk domobranske pjesadije.
Kako nije zelio kao i mnogi "dobrovoljci" da bude hrana topovima, falsifikovao je svoje dokumente, postao natporucnik Fet, koji "po odobrenju satnika Horvata ide doma na ljecenje i odmor".
Ovog puta je pobjegao iz Osijeka u selo Bare. Neko vrijeme jezivio od prodaje tih laznih iskaznica, a poslje od plate koju je dobijao kao sef "Narodne straze".
Koristeci ugled koji mu je davala oficirska uniforma, ustrelio je po kratkom postupku jednog udvaraca svoje djevojke Katike.
Kada mu je knez Stanko Bosnjak zaprijetio da ce ga uhapsiti, Caruga ga je proglasio za izrabljivaca naroda i sa svojim rodjacima ubio iz puske na kucnom pragu, vicuci:
"Pravda je zadovoljena!"
Jos 1919. Jovo Stanisavljevic je bio dvostruki ubica. Tek sto se ozenio Svetlanom, Zandari su ga uhvatili i poslije sudjenja smjestili u tamnicu.
Zbog falsifikovanja, kradja i ubistava dobio je cetiri godine robije u Zemaljskoj kaznionici u Sremskoj Mitrovici.
Imao je tada jedva 22 godine. Tretiran je kao obican kriminalac, a ne kao dezerter i "zeleni kadar", pa je jednog dana odveden u opcinski podrum da cjepa drva.
Tu sansu Caruga je umio da iskoristi, pobjegao je u sumu glavom bez obzira. Upravniku zatvora Josipu Fulanovicu nije preostalo nista drugo sem da raspise potjernicu: "Pet tisuca dinara onome ko uhvati Carugu zivog ili mrtvog!"
Odbjeglom vojniku i zatvoreniku slavonske sume su 1920. godine bile jedini dom.
Zivio je kao vuk sve dok ga zima nije pritisla, a onda je zbog hrane morao da sidje u sela.
Navratio je i u svoje Bare, ali su ljudi okretali glavu od njega. Jovo Stanisavljevic je morao negdje da nadje utociste.
Druzina "Kolo gorskih tica", koju je vodio pobunjenik Bozo Matijevic na planini Krndiji, ucinila mu se privlacnom.
Upoznao se sa Matijevicem i njegovim idejama o borbi protiv kapitalista za stvaranje drzave Juznih Slovena i pridruzio mu se. Clanovi ove druzine bili su vojnici dezerteri, tzv. zeleni kaderasi, koji su mislili da ce pljackanjem bogatih pomoci sirotinji i promjeniti drzavno uredjenje. U ljeto 1920. godine hajduci su preobuceni u zandare upali u selo Boksic kod Nasica, orobili trgovca Natana Zlosbergera i ubili ga. Napali su i grofa Draskovica iz Slatine, uzeli mu 1.000 kruna i naredili da im isplati, kad dobije pismo, jos 20.000 kruna. I u Kutovu su opljackali jednog trgovca. Pokusali su da zastrase i orobe i popa u Punitovcima, ali je ovaj prevario hajduckog kurira, pa je druzina morala da ubije svog hajduka Miju Rebica. Ucinio je to losobno Caruga, shodno gorskom zakoniku.
Potjera za Jovom
Ti hajducki napadi uznemirili su i Slavoniju, pa je u njoj 1920. proglaseno vanredno stanje. zandari su bili svuda. Druzini "Kolo gorskih tica" sasjecena su krila kada je u jednoj zasjedi stradao vodja Bozo Matijevic.
Jovo Caruga je morao da preuzme ulogu harambase.
Neko vrijeme se skrivao u Donjim Andrijevicima. Radio je u pilani kao sumski radnik, krcio sume i vukao drva.
Tu je medju nadnicarima upoznao dosta ljudi koji su pristali da budu clanovi njegove bande.
Listopada mjeseca oni su opljackali skladista firme "Gutman" kod Nove Bukovice, a pred zimu su u selu Porec ciganskom knezu Stevi Zajinu oteli 16.000 dinara i ubili mu sina, a njegovom bratu Tosi Zajinu ukrali 32.000 dinara.
U proljece 1921. Caruga je opet okupio svoje "tice".
Bilo je medju njima dosta novih ljudi iz Slavonije, Like, pa i Dalmacije.
Svima njima je Jovo Stanisavljevic u osjeckom zavodu " S. Vajs i D. Herman" kupio nove zandarske i vojnicke uniforme.
Krajem Svibnja druzina je napala dresinu firme "Slaveks" iz Pakraca, kojom su nosene plate za radnike.
Hajduci su tom prilikom ubili Bertolda Bindera i Pavla Sekeljija, oteli 32.000 dinara i pobjegli na Papuk.
Prerusavanjem u zandare, slavonski hajduci su lakse ulazili u sela i kafane i bez mnogo muke upadali u tudje kuce.
Kad bi za sobom zatvorili vrata, niko ne bi znao sta se unutra zbiva.
Uniforma je sujetnom Carugi ljepo stajala.
Bio je to covjek, ljep, crnih brkova i crne kose, tamnih ociju, srednjeg rasta, vitak, hitar i brz na oruzju.
Kada ga je u ljeto 1921. njegov "tic" Jozo Matota iznevjerio i navukao mu zandare na vrat, Caruga je Jozu na osnovu clana 8 Hajdučkog zakona ubio u selu Kreskovic.
Isto je ucinio i sa Radetom Ratkovicem, koji se predstavljao kao Caruga i koji je pljackao oko Kreskovica.
Caruga nije trpio izdaju, a ni konkurenciju.
Volio je da novine pisu samo o njegovim podvizima.
U Srpnju 1922. Caruga je odlucio da se skloni u Zagreb, predstavljajuci se kao "bogati gospodin iz Vinkovaca".
I dok su zandari jurili za njim po slavonskim sumama, Jovo je zivio mirno usred glavnog grada Hrvatske.
Ljecio se od sifilisa potajno u Vinodolskoj ulici kod ljekara dr Mije Pesla, kome je u nekoliko navrata Cuvao malenog sina dok je ovaj sa zenom odlazio u pozoriste.
Sa "bratom" Markom postao je vojni liferant 17. pjesadijskog puka "Vojvoda Misic" i krao drzavnu imovinu.
Kada je 14. oktobra 1923. Caruga zavrsio jedan "posao" u Ivakovu, napao je dvorac grofa Elca kod Vukovara.
Nervozni sto ne mogu da obiju podebelu celicnu kasu, hajduci su ubili nadlugara Franju Pirkmajera.
Pljackajuci dvorac nisu ni primjetili kada je stari kocijas Mato Kaufman otrcao po zandare.
Razvila se velika bitka oko dvorca i opkoljeni hajduci su pobjegli bez pljena.
Istocna Slavonija se digla na noge, Carugina glava je poslje ovog zlocina ucjenjena na preko 120.000 dinara.
Hrvatski list je 28. Prosinca 1923. pisao: "Uhapsena razbojnicka banda u Vinkovcima. Kolovodja je vojni liferant!"
Na dan 26. Veljace 1925. godine, u zoru, u dvoristu Kraljevskog sudbenog stola u Osijeku cekala su ga vjesala i preko 3.000 posmatraca i novinara.
Kada je Jovanu Stanisavljevicu stavljena omca oko vrata, zapjevao je: "Sivi tici sokolici!"
Objavljeno u 21:32 • Komentari (1) • Isprintaj • #
