Nemoj misliti na torticu

29.01.2014.



Bivši direktor je bio pravi diktator. Nije on volio nas, nismo mi voljeli njega. Ne ponovilo se!

Prošlog ljeta sretnem u slobodno vrijeme jednog kolegu i odemo na kavu u obližnji kafić. Pitam ga kako je.... otkako je došao novi direktor. On je inače radnik koji radi na terenu.... najteže poslove... na suncu, vjetru, hladnoći.... u svim vremenskim uvjetima. Šuti malo... gledajući me u oči.... tamne oči su mu postale još tamnije i nekako sjajnije... valjda od suza koje su krenule kada je izgovorio: „Prošlog tjedna temperature su se bile oko 37 stupnjeva. Skapavali smo od vrućine... radeći. Odjednom se na cesti zaustavi kombi i izlazi čovjek s pozdravima od direktora i nudi nam rashlađenu vodu iz aparata koju vozi u kombiju.... Dona, radim u firmi preko trideset godina... ovo je prvi direktor koji misli na nas i svjestan je da nam nije lako raditi po ovim vrućinama....“

Gledam ga.... šutim.... ne mogu kontrolirati suze koje je izazvao svojim suzama. Moje ne teku zbog direktora i vode... nego teku zbog te poniznosti, skromnosti i spoznaje koliko je malo potrebno da ljudi budu zadovoljni. U desetljećima ponižavanja, maltretiranja, kresanja prava, gaženja dostojanstva... netko ponudi čašu hladne vode i ljudi plaču od ganuća... jer je netko mislio na njih....
Suze zamijenim osmijehom..... i mislim si kako je novi direktor mudar.... i očito zna koliko malo treba da bi mu ljudi bili vjerni, odani i privrženi. I moje simpatije je „kupio“ istom tom čašom vode... bar za sada.
Nema dana, a da se ne sjetim tih suza i te vode..... Upravo sam na portalu pročitala tekst koji me opet na to podsjetio.

U najnovijem Globusu javljaju da je ministar Grčić napunio čajnu kuhinju za 220.000,00 kuna... pa kaže:
„Svakog ponedjeljka do osam sati obavezno mi dostavite tortice i vafle, grožđe i jabuke Idared, a uz običnu vodu dajte i onu s okusom limete. I nemojte zaboraviti natren...“

Čitam i pitam se da li i ministru krenu suze na oči kad jede tortice, vafle i pije vodu s okusom limete.... dirne li njega što su građani ove zemlje toliko tolerantni... pa mu uz veliku plaću, sve privilegije i povlastice kupuju još i torticu?

Komentari (28) - Isprintaj - #

Slavko na "susjedovoj trešnji"

25.01.2014.



Jučer je na Indexu objavljena izjava Slavka Linića iz 2001. godine pod naslovom: „“Krao bih pod određenim uvjetima.“

Zgrozio me tekst... i puno toga postalo mi je jasnije. Iz ovakvog stava proizlazi da današnji ministar financija ne zamjera onima koji su pokrali državu, nego zamjera onima koji su to učinili neoprezno.... da ih ulove. Ministar smatra da je krađa „pod određenim uvjetima“ normalna.

Njegova tolerancija na krađu je bljutava, ali mene je još više zapekla ova rečenica:
„Ja tvrdim da sam dvojna ličnost. U poslu nemam osjećaja i ne želim ih imati. Bit ću bezosjećajan jer je to moja funkcija, moja odgovornost, za to dobivam plaću. U odlučivanju nema humanosti. Privatno je Slavko Linić nešto sasvim drugo.“

Osjećaji nisu nešto što imamo pa nemamo... nešto što možemo isključiti na gumbić. Istina, možemo kontrolirati sebe pod navalom emocija... možemo biti sa svojim emocijama u prijateljstvu i skladu ili pak u totalnom neredu... no ne možemo biti bez njih. Ne može jedna osoba par sati u danu biti bezosjećajna, a preostale sate osjećajna.

Zar doista ministar misli da za bezosjećajnost dobiva plaću i da u odlučivanju ne smije biti humanosti? Zar doista misli da su odgovorne osobe istovremeno i bezosjećajne? Šteta što ovu izjavu svi mi koji smo glasali za socijaldemokraciju nismo imali prilike pročitati prije izbora.... jer socijaldemokrat bez emocija naprosto nije moguć. Ideja socijaldemokracije izvire iz vrlo šarenih i dubokih emocija.
Profesionalnost, dosljednost, upornost, ustrajnost i nepokolebljivost nisu osobine koje ne poznaju emocije... naprotiv, njihov korijen je vrlo razgranat u širokoj paleti emocija koje su neobično važne za osobnost svakog čovjeka.

U ovoj iskrenoj analizi samog sebe ministar pokazuje svoju zabludu. Prikazuje se na način kako želi da ga mi vidimo... ali on nije takav. On itekako ima emocije. Na žalost... on njeguje negativne emocije. Do sada smo imali prilike gledati kako se zna nekontroliralno ljutiti i kako svojoj ljutnji pušta da se raspleše na neprimjeren način.

On očito ima razvijenu toleranciju na krađu, ali na žalost nije dobar u toleriranju stresa i kontroliranju impulzivnih reakcija.
Uvijek krivce traži u drugima, a empatiju ne naziremo čak ni u tragovima. Čovjek se ne nosi baš najbolje s pritiscima okoline.

Nedavno je u mom poduzeću objavljen jedan natječaj za neko rukovodeće radno mjesto. To je samo jedan u nizu... nakaradan, jer iz njegovog sadržaja je jasno da je pisan za konkretnu osobu.... Svi su takvi.... više se tome ni ne čudimo, nemamo se snage više ni ljutiti.... naprosto smo otupili. No ovoga su puta na kraju oglasa napisani zanimljivi dodatno poželjni uvjeti: emotivna inteligencija, moralna načela i osobni integritet. Sprdali smo se uz jutarnju kavu s ovim uvjetima jer je kao dan jasno da su oglas pisali politički postavljeni kadrovi, za novi politički kadar koji treba uhljebiti.

No kad sam pročitala ovu izjavu ministra Linića pali su mi ti uvjeti na pamet.... i potaknuli me na sanjarenje kako bi bilo lijepo živjeti u društvu gdje se politikom ne može baviti baš svatko.... te znanstvenici – neovisni stručnjaci mjere emotivnu inteligenciju, preispituju moralna načela (sustav vrijednosti) i raznim testiranjima utvrđuju koliki je osobni integritet pojedinca.

Ako želite postati zaštitar.... proći ćete razne psiho i druge testove.... a političar može postati baš svatko.... Ponekad mi se čini da je poželjno da posjeduju što nakaradniju osobnost da bi u politici mogli napredovati.

I ne, nemamo se pravo ljutiti. Pa lik nam je još prije toliko godina priznao da tolerira krađu i da je dvojna ličnost, bezosjećajan i nema namjeru biti human.
Valjda smo mi narod koji želi takve likove da nas vode u "bolje sutra" i da nas uče kako je podvig ukrasti.... bez granice i straha.... bitno je samo to mudro izvesti... da nas nitko ne vidi.


Ministar me podsjetio na dječaka iz ove priče...

Ima jedna priča o desetogodišnjem pametnjakoviću koji je došao narugati se mudrom sijedom starcu. Dječak je u šaci držao ptića.

Licu, išaranom borama mudrosti i okrunjenom sjedinom, postavio je dječak svoje izazovno pitanje:

«Djede, je li ovaj ptić u mojoj ruci mrtav ili živ? Odgovori, ako si tako pametan.»

Siguran da je ptić živ, starac je shvatio zamku:

Ako kaže da je živ, bezosjećajni dječak zdrobit će ptića prije nego otvori šaku.

Ako kaže da je ptičica mrtva, dječak će je pustiti da odleti u slobodu i narugati mu se.

Gledajući ga prodorno u hladne oči, sijedi starac je blago odgovorio:

"Sinko, onako je kako ti hoćeš da bude."


Narod je poput ptića u ruci ovog dječaka....
Ministar ima moć da nas zdrobi ili da nas pusti da poletimo....
Mi smo mu dali tu moć....


Nož u leđa

17.01.2014.



Svi koji duže vrijeme čitaju ovaj blog jako dobro znaju da nisam baš obožavateljica Radimira Čačića.
Malo je ljudi koji su mi u toj mjeri odbojni.... a sve zbog toga što je bio onako bahat i bešćutan dok je imao moć.
Bio mi je gušt nuditi mu čaj od kamilice u trenutku kada mi je mogao uništiti život jednom jedinom rečenicom.... otpuhati me poput dosadnog stršljena... koji se drznuo provocirati „cara“.
U trenutku kad je „pao“ i otišao u zatvor postao mi je totalno nezanimljiv.
U zatvoru je zbog nečega što se može dogoditi svakome... a pogotovo onima koji se osjećaju nedodirljivo, moćno, najbolji, najbrži i nazaustavljivi. Taj osjećaj nedodirljivosti ljudi nose u sebi i dok voze. No ipak.... takve sudbine nerado komentiram.... jer svatko sam snosi posljedice svojih ponašanja, pa tako i Radimir Čačić.... a meni nije gušt trančirati ljude dok su na koljenima.
Izadaja koja mu se dogodila zadnjih dana, od njegovih suboraca je također nešto što je mogao očekivati onaj koji previsoko poleti.... ali ipak je to toliko ružno... pa čak i onda kada se dešava Čačiću.
Ne tako davno masa tih pizduna virila mu je iz guze, a danas ga se tako glatko odriću i okreću mu leđa, bez valjanih razloga.... izbacuju ga iz svojih redova.... njega koji ih je vodio tako dugi vremenski period.
Možda su se bešćutnosti i nečasnom ponašanju naučili baš od njega. Možda su oni tek sljedbenici ideje da su politički interesi važniji od čovjeka.
Slušam Vesnu Pusić i okreće mi se želudac. Dugi niz godina gledali smo grljenja, zajedničke fešte, političke akcije i prividni sklad.... a sada nam priča kako je izbacila svog dugogodišnjeg kolegu.... bez da je s njim porazgovarala, optužujući ga na temelju medijskih nastupa.
Ne bih voljela imati takvu prijateljicu, a bome ni suradnicu u poslu.... jer dobar odnos se temelji na povjerenju, odanosti i zajedništvu.
Kako možemo od takvih ljudi očekivati da budu dobri prema narodu o čijoj sudbini odlučuju, ako se ovako ponašaju jedni prema drugima?
Kao što sada svjedočimo ovoj izdaji.... neće proći dugo vremena, a mi ćemo gledati kako HNS postaje stranka koja ne može prijeći izborni prag..... tek neka davna uspomena, stvar prošlosti... kao baš i sve stranke koje su nečasno trgovale na političkoj sceni.
Ovo je tek još jedan događaj koji nam ostavlja jasnu pouku..... a ona je da slast moći i vlasti kratko traje.... a poštovanje i vjernost onih koji ih slijede mogu očekivati samo oni koji su uspjeli sačuvati obraz i koji nisu previsoko letjeli.
Nadam se da je i Premijer svjestan da se nešto slično može dogoditi i njemu.... Izbacila Kosorica Sanadera, pa su nakon toga izbacili nju, izbacili sada Čačića iz njegove stranke, a ne zaboravimo ni slučaj izbacivanja gospođe Kolarić iz SDP-a.
RUŽNO ih je gledati kada se osjećaju moćno i nedodirljvo... poput Bogova, a kad padnu to ružno se pretvori u TUŽNO....


Ovu priču sam vam već pričala.... no bila mi je prva asocijacija nakon što sam čula izjavu Vesne Pusić....

Jednom su jednog starog pastira, koji je već preko sedamdeset godina čuvao ovce upitali novinari:

„Možete li nam ispričati nešto osebujno, što vam se zasigurno moralo dogoditi, za tako duga razdoblja?“

Razlog, zašto su uopće novinari došli je bio taj što je država odlučila da mu dodijeli počasnu mirovinu za njegov osamdeseti rođendan, jer je pošteno obavljao svoj posao eto već punih sedamdeset godina, a nikakvih drugih osnova nema da bi dobio zasluženu mirovinu, jer nije bio nigdje prijavljen, na nikakvim platnim spiskovima poduzeća.

Starac se ispočetka branio, da je on običan pastir, i već mu je bilo neugodno što su uopće došli oni kojih se niti u snu čovjek ne bi nadao, a kamoli da će još o njemu netko i pisati u novinama, za koje je on, onako nepismen, samo znao da postoje. No, novinari, kao novinari, napasni kao osice, nisu se dali tek tako otpraviti. A prostodušni je starac na kraju ipak popustio i započeo pričati. Imao je on običnih priča, koje su za običnu raju i koje se mogu pričati uz vatru djeci, jedino je mislio da su one isuviše seljačke za takovo nešto kao što su novine. Počeo je svoju priču:

„Cijena jednog iskustva je bila visoka, a da me nitko nije pitao želim li kupiti to iskustvo“
Pa nastavlja:

„Kada sam imao dvadeset godina, našao sam u šumi malo nejako psetance. Onako malešno mi se smililo, pa sam ga jednostavno pokupio sa sobom bez razmišljanja. Već nakon par dana mi se to pseto privrglo, i ja sam ga zavolio. Svuda sam ja njega vukao sa sobom, dijelio sa njim što sam i sâm imao. I pseto je lijepo napredovalo.
No, seljani su me počeli zadirkivati govoreći da je to vuk i da ga trebam ubiti, jer da će se veliko zlo dogoditi. Kako sam ih mogao poslušati, kad mi je to biće srcu priraslo, uvuklo se pod moju kožu.
Jednog kasnog, ljetnog popodneva, nebo je nekako pritislo. Bilo je vedro, ali zrak je bio težak, kao da će kiša.Ušao sam u kolibicu u planini, u kojoj je bio i tor za ovce koje su tu plandovale u sjenci par stabala. Čim sam legao na ležaj, oči su mi se same sklopile. Bilo je sparno.
Ne znam koliko sam dugo ležao, tek nešto me je prenulo iza sna. Neko krkljanje i režanje. Sve je bilo nekako prigušeno, tako da nisam bio siguran da li ja to spavam ili sam budan. Izašao sam da vidim ipak što je. Vrata kolibice su gledala na zapad. Narančasta sunčana lopta je bila još za koplje visoko. U smjeru prema suncu moj je pas sjedio. Gubica mu je bila sva krvava, a kako je bio okrenut postrance, sunce mu je narančasto prosijavalo kroz oči. Kao da je mjesto njih imao dvije žeravke. Sve je izgledalo tako nestvarno tim više, što se ispred njega nalazila hrpa pušećeg mesa iz prohujalog života. Odmah sam shvatio što je bilo na stvari.
Ušao sam hladno mirno u kolibu i skinuo pušku ponad vrata i ponovno izašao. Podigao sam lagano pušku, nanišanio mu glavu, glavu mog vuka. On se nije ni pomaknuo. Kao da je osjećao krivicu što je prokockao moje povjerenje, koje sam u njega uložio. Povukao sam obarač i on je pao.
Da bih nekako spasio, što se spasiti dalo, otišao sam u selo po nekog od seljana i kola. Pomalo me je bilo i sram što prije nisam seljane poslušao. Sunce je upravo zalazilo, kada smo počeli tovariti leševe ovaca u kolica. Možete si zamisliti koliko je bilo moje zaprepaštenje kada sam izmedju ovaca naišao na tri leša vuka i jedne vučice. Srce mi se steglo, a na oči mi grunuše suze. Ubio sam svog istinskog prijatelja, posumnjao sam u zvijezdu na nebu.
Odonda je prošlo šezdeset godina, a ja tu sliku ne mogu zaboraviti, kao da se danas zbilo. Nakon tog događaja sam se nekako povukao u sebe. Riječi su mi nevoljko prelazile preko usana. Bio sam vrlo pažljiv. Jasno mi je postalo da nema više mjesta u mojoj duši za bilo kakvo osuđivanje bilo koga."

Komentari (66) - Isprintaj - #

Generalni štrajk!

13.01.2014.



Jučer su sindikalne središnjice počele akciju izjašnjavanja radnika, s namjerom organiziranja i provedbe generalnog štrajka, zbog izmjena radnog zakonodavstva.
Prikupljanje potpisa trajat će dva tjedna.
Sindikati smatraju da su novi Zakon o radu i Zakon o povremenim poslovima štetni i nepravedni za radnike.
Ako sporni zakoni prođu, radnici će biti izloženi na milost i nemilost poslodavaca.
Radnici, udruženi u sindikate očekuju podršku nezaposlenih, umirovljenika, mladih i svih koji na svojoj grbači osjećaju teret nesposobnosti vladajućih, koji pokušavaju ovim zakonima hrvatske građane pretvoriti u roblje.

Zašto je naša vlast (bez obzira o kojem se krilu radi) takva? Zato što može.
Zašto može? Zato što im mi to dozvolimo.
Zašto im dozvolimo? Iz straha za radno mjesto, zato što smo nešto zabrljali pa moramo biti kuš, zato što smo se prodali za šaku šarenih perli i neke sitne privilegijice. Zato što je nama još uvijek bolje nego nekim drugim ljudima i mislimo da se na nama te stravične odredbe neće slamati. Zato što nismo odgovorni i ne razmišljamo što ovakvi zakoni znače za budućnost, kakav teren pripremamo za vlastitu djecu i unučad koji se tek imaju uključiti u tržište rada.

Prvi put u povijesti sve sindikalne središnjice su složne i udružile su se u zajedničkoj akciji – borbi protiv izmjena radnog zakonodavstva.
Sindikati su tek snaga (špaga) koja nas sve zajedno okuplja oko istog cilja. Svakog od nas je pojedinačno vrlo lako slomiti, ali svi zajedno smo nesalomljivi.
ZATO, UKLJUČIMO SE U BORBU PROTIV IZMJENA RADNOG ZAKONODAVSTVA!


SEDAM ŠTAPOVA

Imao otac sedam sinova i na samrti ih sve okupi i reče im:
- “Uzmite svi po jedan štap i pokušajte ga slomiti!”

Svaki sin slomi svoj štap bez muke.
- “A sada mi dajte tih sedam štapova.“

Otac zaveza svih sedam štapova zajedno sa špagom i reče:
- “A sada da vidim ko će ovo slomiti!“
Svaki od sinova pokuša slomiti sedam štapova povezanih zajedno, ali ni jednom to nije uspjelo.

- “Zapamtite pouku”, reče otac. “Budete li zajedno, niko vam ništa neće moći!”

Ubrzo zatim, otac je i umro.

Nakon sprovoda braća svratiše u krčmu.
Svima koje su zatekli objašnjavali su kako im je otac bio mudar i nudili da pokušaju slomiti sedam štapova povezanih zajedno. Nikome to nije uspjelo.

Dozlogrdilo to krčmaru, te on uze štapove, razveza špagu i slomi svaki štap jedan po jedan.
- “Imam i ja pouku”, reče krčmar.
- “Nije snaga štapova samo u tome što su jedan uz drugoga, već u špagi koja ih drži zajedno.”

Ministre, kaj god!

06.01.2014.



Moj klinac ima dobru foru koju mi prodaje svaki puta kad ga u nečemu odbijem, ako sam nešto ljuta na njega i slično.... Kaže. „Ti si takva prema meni zato što sam crnac.“ Tu foru mi je prodao milion puta, ali ja se još uvijek svaki put nasmijem.... ta šala se naprosto ne može potrošiti.

Naravno... nije svejedno kada se ta rečenica izgovara, tko to i kome čini.
Jučer sam pročitala nešto slično od ministra Jovanovića, ali nisam se nasmijala... jer se i nije radilo o šali.
Ministra Jovanovića je gospodin Gabrić kritizirao kao lošeg ministra, a ovaj u neformalnoj komunikaciji na FB-u branio da je Gabrić prema njemu takav zbog nacionalizma i da ga proziva po nacionalnoj osnovi.
Gospodin Gabrić ga je svojim odgovorom naprosto pomeo.... kao kakvog šmrkavca. Uživala sam čitati taj
odgovor.

Svojim komentarom ministar Jovanović je uvrijedio gospodina Gabrića jer mu podvaljuje nacionalizam, a kojega nema ni u tragovima i vrijeđa cijelu javnost jer opet od nas pravi idiote i pokušava nam utrpati ovakvo suludo objašnjenje, a sve da bi prikrio svoje političko djelovanje kojim većina građana nije zadovoljna.
To je stara i otrcana fora, ali koju još uvijek neki iz navike koriste.... najlakše je Hrvata u Hrvatskoj optužiti za nacionalnu netrpeljivost ako ga želimo ušutkati. I kad tako nešto koristi u obračunu s HDZ-ovcima teško je to uopće komentirati..... ali sada se ministar zbilja previše zaigrao... pa više i ne pazi kada, čime i na koga puca.

Svi moramo imati kratak fitilj kada je bilo koja vrsta diskriminacije u pitanju, ali isto tako moramo znati prepoznati kad se netko pokušava u ulozi žrtve diskriminacije sakriti i prodati nam priče koje nisu istinite. I mi bi sada doista trebali svi zaplakati vjerujući da je ministar Jovanović ugrožen u ovoj državi po nacionalnoj osnovi i zanemariti činjenicu da su zbog njegovih činjenja i nečinjenja toliki ljudi ostali bez nekih prava, dok su im druga umanjena.

Ministre Jovanoviću, ne zanima nas vaša nacionalnost.... jer da nam je to važno vi danas ne bi sjedili na toj funkciji na kojoj sjedite.... ali vam isto tako ta nacionalnost ne može biti paravan iza kojeg ćete se skrivati svaki puta kada vam netko iz naroda postavi škakljivo pitanje - kao nadležnom ministru.

Bravo, gospodine Gabriću! Tako se to radi!


Komentari (17) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< siječanj, 2014 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje riječi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Čudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišić
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz

put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunčana Žena
Vidoteka
Zelena



SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kući od sutra
Koju vi ne možete posjetiti čak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na jučer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelčevim rukama bude za sreću;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (3)
Rujan 2011 (3)
Lipanj 2011 (2)
Travanj 2011 (3)
Veljača 2011 (2)
Siječanj 2011 (3)

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se