Vremeplov

31.10.2013.



„Kako si Dona?“ pita me Franjo. „Dobro sam. Znaš... da sam uvijek dobro!“
I tako sam danima, tjednima i mjesecima izgovarala tu kurtoaznu laž, na to kurtoazno pitanje.... koje ljudi ionako postavljaju tek radi reda....
Uz sve vjetrenjače na koje je trebalo jurišati i sve unutarnje nemire, ljutnje, strahove, čuđenja, a koja su me učinili nekako odrvenjelom... odmaknutom, puknutom, na sadržaj skoncentriranom...
nisam bila dobro ni fizički... i to mogu napisati tek sada... kada sam opet dobro.
Prije nekoliko tjedna pala sam s ljestvi i natukla desnu nadlakticu. Trpila sam tjednima stravične bolove.... usvojila sam već neke nove pokrete zbog kojih bi vrlo lako mogla dobiti nadimak pukljavica.... jer u svaku radnju startam lijevo rukom i lijevim ramenom... a to mi je kao tvrdoj dešnjakinji bilo prilično teško usvojiti. Prije pisanja ove teme podigla sam desnu ruku visoko u zrak i ostala zatečena, jer to je svo ovo vrijeme bila nemoguća misija. Moja ruka je danas konačno ozdravila.
I nije to bilo jedino zbog čega nisam bila dobro. Na sred čela mi je narasla neka ružna kvržica.... i tako su Pepica, Janica, Franjo, Pero i Lojzek bili društvo Done kvržice, a da pojma nisu imali jer sam je uspješno skrivala puderom. No moj anđeo mi je neprestano vrištao da je se moram riješiti, da nam ona na našem putu ne treba. I taman kad bih je onako malu zaboravila on me podsjetio da nas ona proganja i žulja. U svom ovom košmaru od obaveza natjerao me anđeo u akciju.... Kad su znalci potvrdili mišljenje anđela, lijepo su je izrezali, zaštihali me i nalijepili mi gazu na sred čela... tako da izgledam kao da sam upravo izašla iz neke bitke. Tjednima ne postoji granica između slobodnog i radnog vremena.... jer ono što se dešava je dio mene, vremena u kojemu živim.... to je neko izvanredno stanje... poput rata, kad je nepristojno uopće razmišljati o nekom slobodnom vremenu... pa si dostupan i na raspolaganju svima... u svim tim satima dok si budan... a i kad nisi budan – probude te.
I onda ipak.... vrišti anđeo: „Dona, ugasi mobitel! Pobjegnimo! Idemo surfati kroz vrijeme. Treba nam to....“ Opet sam ga poslušala. Danas je bio taj dan. Dan bijega. Mobitel je sramežljivo zvonio na dnu moje torbe, ali nisam se javljala.... nikome i baš nikome. Krenuli smo.
Putem sam vidjela šume u čarobnom jesenskom ruhu.... kako se lagano i sramežljivo razodijevaju za zagrljaj i spavanje sa Zimom. Vidjela sam te pitome brežuljke s iznakaženim i kvrgavim stablima koje je netko iz slika naivnih slikara izvukao i popikao po obroncima i padinama, koje su prekrivene šarenim „zakrpama“, obrađenim zemljicama... koje su vrijedni ljudi izbuljenih očiju, crvenih obraza, izraženih trbuščića od dobre klope pripremili za zimski odmor. U tom čvrstom zagrljaju moje duše i krajolika navirale su uspomene.... neka davna putovanja... istim tim cestama.... u starom plavom folciki.... dvostruko manjom brzinom. Zatvorila sam oči i prisjećala se dijaloga, tih nježnih plavih očiju, ljubavi koju sam osjećala i još uvijek je osjećam, ali drugačije... mira i sigurnosti koje mi je pružao taj čovjek... moj čovjek... moj Otac.... Cijelim putem nisam progovorila ni riječi... na radiu je treštala muzika... a ja sam se ipak, narozgovarala kao rijetko kada. Bilo je to prisjećanje na neke stare dijaloge... izvučene iz škatule uspomena, ali bile su i nove teme.... jer pričala sam mu bez glasa...sve što me tišti i dobila jasne odgovore. Nije teško dobiti odgovore od nekoga koga više fizički nema i ne može glasno odgovarati na naša pitanja... jer ostavio je korijen iz kojeg izrastaju odgovori na sva pitanja koja me muče sada i koja će se pojaviti tek u nekom novom vremenu. I onda su nam se u to bezglasno druženje pridružili djedovi, bake, teta i tetak, stric.... dva bratića i još neki dragi rođaci.
Osjetila sam miris i toplinu djetinjstva.... čistu ljubav. Jela sam u mislima mak kocke koje je pekla moja teta.... premazane kiselkastim pekmezmom, a gore glazura od tamne čokolade. Često ih radim.... ali ove koje sam jela danas u mislima.... bile su drugačije od onih koje ja radim... bile su puno bolje.... onako... s okusom djetinjstva i nekih nedjeljnjih rituala....
Moj anđeo je s nekim na vrhu dogovorio da pričeka još malo s mrazevima... jer za danas nam je bilo neobično važno vidjeti sve to cvijeće, sve te boje i sav taj zreli život... tu ljepotu prirode... baš ovog godišnjeg doba... koje znači zrelost, mudrost i obećanje za neka nova proljeća....
Bila sam na spomeniku partizanima. Nitko me više čudno ne gleda. Valjda su se već navikli.... da svake godine dolazi neka čudakinja i pali tamo svijeću... bez obzira koliko to nije bilo popularno nekih tamo godina.... Ne ponovile se!
I onda me od siline uspomena... slika... emocija počela boljeti glava. Zaustavim se u jednom malom mjestu i uđem u ljekarnu. Za pultom mladi čovjek.... tek koju godinu stariji od mojih sinova. Kupim tablete protiv glavobolje, izaberem s njim nove gaze i flastere za svoje čelo i tada ga pitam: „Imate li običnu vodu o bočicama?“ On me pogleda širom otvorenih očiju i pita dobrodušno... onako-nekako navino (kao na slikama naivnih slikara) mekim naglaskom koji me rastapa: „Kaj ste žedni?“ Nasmijem se ja na to pitanje i odgovaram: „Ma nisam.... ali moram nekako popiti tabletu.“ Odgovara: „Bum vam natočil iz pipe!“ Ma jasnoooo! Koje crne bočice..... pa imamo zdravu vodu iz pipe... i još uvijek imamo ljude koji se nisu pretvorili u robote.... i važno im je da li si žedan i smislit će način kako ti pomoći.... jer im je naprosto stalo... jer su naprosto još uvijek ljudi.
I Slavka sam se sjetila putem. Nema više uz cestu bakica koje prodaju plodove iz svojih vrtova. No nisam odustala... pronašla sam ja njih i kupila neke čarolije... bez računa... ilegalno i sve u inat Slaveku... pa neka se ima razloga ljutiti... jer eto, baš zbog nas takvih... malih i neposlušnih propada ova država. Nismo im u tom trgovanju uplatili ni lipe u kasu iz koje kupuju limuzine s grijanim sjedalima, putuju po svijetu i sve ono nešto o čemu ne želim na ovoj temi pisati....
Po povratku.... u predvečerje isti ritual sam ponovila u kraju koji je moj novi dom.... tu sam obišla grobove čarobnjaka koji su obilježili neku moju kasniju prošlost... ali ne manje važnu, a oni svi zavređuju najposebnija mjesta u škatuli uspomena.
Ništa me više ne boli. Osjećam se odlično... nekako obnovljeno... kao što se dijete osjeća nakon majčinog zagrljaja.... ili sjedeći u sigurnosti očeva krila.
Puno vremena i energije su ljudi potrošili u nastojanju da smisle vremeplov, a sve zato jer ne kuže da ga mi već imamo... u svojim glavama... u svojim srcima. Takva putovanja kroz vrijeme nas okrepljuju, osnažuju i razbistre nam smisao.... vrate nadu i volju za novo sutra....
„Hej Franjo, ja sam sada za zbilja ODLIČNO!“



Za sve one... moje drage... do kojih danas nisam stigla...



Komentari (10) - Isprintaj - #

Izvrsnost

25.10.2013.



Sisačka županica Marina Lovrić Merzel 24. listopada 2013. godine dijelila je srednjoškolcima nagrade zbog izvrsnosti, a pri tom im je vlastitim primjerom objasnila što prema njenom sustavu vrijednosti znači izvrnost.

Inače, županica jedne od najsiromašnijih županija u državi nabavila je skupi Audi A6 TDI.

Izjavila je pred mladim ljudima da se na telefon zadnjih dana javlja riječima: „Ovdje Audi centar“. Ironičnom opaskom je valjda htjela ispasti duhovita i djeci objasniti da su oni koji je prozivaju zbog bahate rastrošnosti kreteni, koji ne razumiju što je to izvrnost. Dodala je kako svi znaju staru poslovicu da se samo za dobrim konjima, lipicancima, praši, a ne za ragama.
Vrlo poučna izjava za mlade ljude kojima ih je uputila. Neka odmah nauče da se „lipicancima i dobrim konjima“ smatraju oni koji se što skuplje voze na tuđi račun i da se uzalud trude učenjem... jer im znanje i savjesnost baš ništa ne znači, ako im ulogu „dobrog konja“ ne zagarantira politička pripadnost ili možda neko kumstvo.
Oni koji se voze javnim prijevozom i automobil si ne mogu priuštiti su očito rage... pa o njima nitko i ne priča.
Dan ranije je objasnila kako je kupnjom novog automobila uštedjela na rati kredita, te da se ona puno vozi pa joj TREBA siguran i udoban auto.
Očito je Plan 21 bio trojanski konj..... zbog kojeg se danas diže prašina.

Koje li bahatosti, bezobrazluka i bešćutnosti! Takvim likovima bi trebalo zabraniti da razgovaraju s mladima... jer nam kvare djecu.
TREBAJU li naša djeca, a da bi mogla težiti izvrnosti bolje obrazovanje, bolju zdravstvenu zaštitu, kvalitetnu prehranu i društvo u kojemu će se doista znati što je to IZVRNOST? Mogu li im roditelji priuštiti sve to što TREBAJU jer je TREBANJE samoprozvane elite u ovoj zemlji jače od TREBANJA naroda?
Zašto bi se djeca uopće trudila učiti i težiti izvrsnosti kad to ionako u ovoj zemlji ništa ne znači?
Nije dovoljno što su zemlju doveli u ovakvo stanje, nego nam se još i u lice smiju i „truju“ nam djecu ovakvim bezobraštinama!

SRAM IH BILO!

Komentari (15) - Isprintaj - #

Podsmijeh

23.10.2013.



Sa sedam godina napisala sam svoju prvu pjesmu... pod naslovom „šala“.
Tek sam puno godina kasnije shvatila da taj pjesmuljak ne govori o šali, nego podsmijehu.
Ruganje, podsmijeh i zloba privikrivena u šalu smetaju me od najranijeg djetinjstva.... pa tako ni moja prva pjesma nije bila o Petru sa najljepšim oksericama na svijetu... nego je bila reakcija na te neke odnose u društvu, iako se ne sjećam konkretnog događaja koji me inspirirao na pisanje te pjesmice.
Podsmijeh je smijeh začinjen prezirom.... on znači ruganje i omalovažavanje onoga kome se podsmjehujemo.
Sigurno ste se ponekad našli u ulozi neutralnog promatrača i svjedočili situaciji kada netko nešto govori i objašnjava, a dvoje ili više ljudi se pogledava i podsmijehom „komentira“ onoga koji govori. U tom trenutku ljudi koji se podsmjehuju osjećaju se nadmoćno, pametno, valjda pametnije od onoga koji govori.... Uvijek kad to vidim... očekujem da će se ti ljudi javiti za riječ i argumentima rasturiti onoga kojemu su se podsmjehivali. No to se nikada ne dogodi. Zašto? Zato što oni koji imaju argumente, čvrst stav, znanje i samopouzdanje ne koriste podsmijeh kao oružje u odnosu s drugim ljudima... Oni se ne moraju rugati.... oni imaju argumente. Podsmijeh je samo na prvi pogled metak koji leti prema onome kome je upućen... on je u svojoj biti štit.... jer podsmjehuju se neznalice, gnjidice, petljanci, nečasni ljudi... oni koji osjećaju strah i nesigurnost.

Jučer sam bila na jednom skupu i opet sam se... po ne znam koji put usredotočila na reakcije onih koji slušaju. Zagledala sam se u ženu na čijem licu je titrao podsmijeh, koja je širila oči u lažnom čuđenju i nekim čudnim grimasama gradila štit oko sebe. U jednom trenutku su nam sreli pogledi. Gledala sam je ozbiljno.... duboko... ali iskreno... bez reakcije i neverbalnih znakova... samo sam je gledala... čistog srca. Podsmijeh trećoj osobi joj je u trenu nestao s lica, a dodir s mojim pogledom joj je očito bio neugodan... jer je brzo očima pobjegla...

Vidjela sam podsmijeh na licu onih koji imaju moć. I zbog toga me uhvatila panika. Oni koji vjeruju sami sebi ne govore ljudima držeći ruke u džepovima, ne podsmjehuju se sugovornicima, nisu bahati i ne gledaju s visoka... poštuju sugovornike, situaciju, pa i same sebe... i znaju pravila pristojnog ponašanja u konkretnoj situaciji.
U neverbalnoj komunikaciji ruka u džepu tumači se kao figa u džepu, tj. nedovoljna otvorenost, zainteresiranost i iskrenost.
Forsiranje preležernog ponašanja na skupu s ljudima koje vidiš prvi put nije približavanje tim ljudima... nego je strah, omalovažavanje onih s kojima si se našao u nekom odnosu. Čudno je kako se isti ti likovi iza forme i pravila skrivaju kada prikrivaju i zataškavaju sadržaj, a kada je ta forma važna da istakne sadržaj... tada od nje prave lakrdiju. Očito imaju problema sa sadržajem.
Nakon skupa sam izašla duboko razočarana.... osjetila sam mučninu, a koju redovito osjećam kao fizičku reakciju na nešto ružno... što joj prethodi.

Vode nas oni koji su nesigurni u sebe, koji se skrivaju iza podsmijeha... koji su tu privremeno.... ali su zbog svoje nesigurnosti opasni sebi i svima oko sebe.
Jedan čovjek... koji je škrinjica mudrih izreka kaže: „Kad igraš nogomet s onim koji ga zna igrati tada te on i faulira na način koji nije opasan.... jer je vježbao kako napraviti faul... Najgore je igrati nogomet s neznalicama, oni lome kosti... opasni su i sebi i suigračima...“ Podsjetila me ta opaska s nogometnog terena na ljude koji su mi izazvali mučninu neverbarlnom komunikacijom... podsmijehom... koji znači izbacivanje njihove neugode i srama... njihovu nesigurnost i paniku. Bojim se tih ljudi..... jer mi liče na slona u staklani.


Komentari (13) - Isprintaj - #

Čestitka

20.10.2013.




I taman kad dani izgledaju tako neprobojno sivi.... kada skvrčena duša više ne osjeća nadu... pojavi se neka iskra koja zapali luč... baš kao u Šumi Striborovoj... Rasplamsa se vatra, zaplešu Domaći i sve odjednom postane tako moguće... tako toplo i tako dobro. Naprosto razgori opet nadu....

Najiskrenije čestitke Davoru Bernardiću na pobjedi za novog predsjednika GO SDP-a, kao i svim zagrebačkim SDP-ovcima koji su danas pokazali da ipak svi ne šute, da ipak svi nisu isti. Bravo!


Komentari (28) - Isprintaj - #

PETICIJA

15.10.2013.




Udruga građana za zaštitu ljudskih prava – „David“ ovih je dana pokrenula „kampanju za ukidanje financiranja crkvi iz državnog proračuna“

Peticijom izražavaju želju da se ukine financiranje vjerskih ustanova nedobrovoljnim doprinosom svih građana iz proračuna te da ih isključivo financiraju vjernici i građani KOJI TO ŽELE.
Ističu da svaki građanin godišnje za Katoličku crkvu izdvaja 400 kuna od prosjećne plaće, 16 lipa od svakih 100 kuna potrošenih u trgovini i 80 lipa od svakih 100 kuna kazne ili takse.
Djelatnost Katoličke crkve već se godinama izdašno financira iz proračuna, temeljem ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske.

Morana Rozić, predsjednica Udruge za promicanje progresivnih društvenih odnosa – UPPAD izjavljuje:
"Najviši po hijerarhiji izvora prava u Hrvatskoj jest Ustav, slijede ga međunarodni ugovori, zatim zakoni. U Ustavu jasno stoji da Ustavni sud odlučuje povodom ustavnih tužbi protiv pojedinačnih odluka državnih tijela kad su tim odlukama povrijeđena ljudska prava i temeljne slobode. Jednako tako, u Ustavu stoji da su sve vjerske zajednice jednake pred zakonom i odvojene od države. Vatikanskim ugovorima, ratificiranima u Saboru, jasno se krše te odredbe, a ugovori su također i u suprotnosti s međunarodnim inicijativama o ljudskim pravima. Ustavni sud donio je rješenje te se proglasio nenadležnim za ocjenu sadržaja pojedinih međunarodnih ugovora, što pokazuje da Ustav očito nije uvijek najviši pravno-politički zakon i temeljni konstitutivni državni dokument. Svojim (ne)djelovanjem Ustavni sud omogućuje vaninstitucionalno djelovanje Katoličke crkve. Mislim da Ustavni sud pokazuje da je pod snažnim utjecajem Katoličke crkve te da je time kompromitiran", te napominje da djelovanje UPPAD-a nije usmjereno protiv vjere i vjernika. "Zahtijevamo provođenje jasne i nedvosmislene ustavne odredbe Republike Hrvatske ili da se realno stanje usuglasi s Ustavom i zakonima te se Hrvatska proglasi klerikalnom državom".

Blogeri, svi vi koji želite svojim potpisom podržati zahtjev prema Saboru i Vladi RH za preispitivanje ugovora između Republike Hrvatske i Svete Stolice, koji duboko krše ustavom zajamčen sekularni karakter naše države i rezultiraju brojnim slučajevima diskriminacije (u prvom redu djece, ali i odraslih) koji ne pripadaju katoličkom dijelu populacije... to možete učinit OVDJE.

Komentari (66) - Isprintaj - #

Istrebljivač

12.10.2013.



„Čist račun – duga ljubav!“
Ova stara izreka je temelj dobrih i uređenih odnosa među ljudima.
Vladajuća garnitura je temeljem te izjave krenula uvoditi red u državi.
Uhvatili su se „metle“ (moći) i krenuli čistiti račune.
Od dana izbora, pa do danas „očistili“ su već puno toga..... pa se naziru rezultati.
Otpisuju dugove „velikima“, a na „malima“ se iživljavaju.
Sve je više siromašnih. Ako zastanemo na tren i stanemo na nekom parkiralištu, tržnom centru, u vlastitom poduzeću ili na bilo kojem drugom mjestu gdje se okuplja puno ljudi i malo se zagledamo u ta lica.... jasno možemo vidijeti rezultate tih „čišćenja“ na licima građana. Ljudi su nervozni, dezorijentirani, nekako odsutni... zabavljeni svojim mislima (koje sudeći po izrazima lica nisu lijepe). Sve više mladih odlazi iz zemlje. I ne možemo im to zamjeriti. Oteta im je budućnost, uništena perspektiva... otjerani su!
Sjećam se svog osjećaja kad sam prvi puta gledala SF film „Istrebljivač“.... u jednoj sceni vidimo sivilo, tamu, ofucane zgrade, prljavštinu, ljude bez osmijeha na licu, u pohabanoj odjeći, s ugaslim pogledima... bez nade, a na jednoj visokoj ofucanoj zgradi svjetli samo jedna velika reklama.... uglancana do bola i na njoj piše Coca-Cola. Volim Colu... ali ta slika mi se usjekla u sjećanje... i na žalost danas svoju Hrvatsku vidim na taj način.

Ne možemo reći da nismo bili upozoreni. Na samom početku stvaranja države kao cilj je odsanjano stotinjak bogatih obitelji, a ostali su jasno i glasno nazvani stokom sitnog zuba.
Od tog cilja i tretiranja naroda kao stoke, koju treba gaziti nije odustala nijedna politička opcija u zemlji. Svi koji su se do sada prošetali vladajućom pozornicom tog cilja su se držali poput svetog pisma. U ne tako davnoj povijesti opet smo prevareni. Ponuđen nam je Plan21, koji je izgledao drugačije, koji je bio prepun obećanja i nade... no vrlo brzo smo shvatili da je i on bio podvala, tek šarena laža da bi izbore dobili oni koji su ga pisali. On moralno ima jednaku vrijednost kao Sanaderove jamstvene kartice. Politička kadroviranja, osobni interes ispred općeg, pogodovanje „velikima“, a gaženje „malih“ jasno govori o još jednoj prijevari ovog naroda.

Već danima sam nekako šutljiva. Razlog tome je nešto što trenutno radim, a o kakvom se poslu radi najbolje možete shvatiti ako u sjećanje dozovete sliku iz nekog ratnog filma... pa vidite neku livadu, prepunu mrtvih i ranjenih... nakon bitke s nadmoćnijim neprijateljem... nad livadom su se nadvili tamni oblaci, s neba sipi dosadna jesenja kiša i tlo pretvara u blato... koje se miješa sa krvlju. Priroda šuti.... kao da je vrijeme stalo.... a turobnu tišinu paraju samo jauci i jecaji ranjenih. I sama ranjena, potiskujem vlastitu bol i pretvaram je u ordenje i ponos, hodam među unesrećenima.... nemam zavoja, nemam ništa.... imam samo suze koje pridružujem njihovima... imam samo riječ koja tješi... imam samo sebe i jedina potreba koju imam je biti s njima... o toj kaljuži od blata i krvi.
Ne, nisam pretjerala... doslovno se tako osjećam.
I dok nas je neprijatelj zabavio vidanjem rana i zbrinjavanjem „mrtvih“... on je i dalje u akcijama uništavanja, istrebljivanja i rušenja.... a sve to političkim kadroviranjem, neznanjem, zlim namjerama.

U mom poduzeću postoji interna web stranica... koja je dostupna samo iz naše mreže. Imamo mi i svoj list. List ne čitam već godinama... a i na web stranicu sam vrlo rijetko zalazila.... jer hrabrije, kreativnije i srčanije teksktove čovjek može pročitati na panoima u razredima osnovnih škola. Ovo su slikovnice vladajućih i uvijek me uhvati tuga kad vidim taj list.... jer postanem svjesna do koje mjere su uništili te drage novinare... koji zbog sigurnosti i kore kruha ne smiju misliti svojim glavama, pustiti duše da se raspišu... nego pišu naručene tekstove i hvalospjeve. No u petak dolazi mi jedan kolega i kaže: „Dona, odi na info.... ima zanimljivih komentara ispod tekstova.“ Otvaram stranicu i sa zanimanjem, na dvije teme čitam komentare dvojice ljudi koje neizmjerno poštujem. Komentari me na tren bude iz sivog i tmurnog polumrtvila, osjećam ponos, zajedništvo, pripradanje... osjećam se nekako zaštićeno... jer se s kritikama na nova politička kadroviranja i stanje u poduzeću javljaju moralni autoriteti i autoriteti struke..... ljudi koji su temelj i stupovi našeg poduzeća. Očito nisu samo mene probudili..... jer uskoro ugledam novi komentar jednog sindikalca koji se uključuje u raspravu.
Nakon nekoliko trenutaka... komentari nestaju. Netko ih je obrisao.
Sjedim. Buljim u ekran i tiho izgovaram: „Jebote, pa jeste li vi normalni?!!!! Pa kako se usuđujete?!!! Znate li vi uopće koga ste obrisali?!!!“

U mom poduzeću radim već dvadeset i sedam godina. To poduzeće za mene ne znači samo mjesto gdje zarađujem koru kruha, nego je ono meni na vrlo visokom mjestu najvažnijih stvari u životu. Ja sam vrlo mali kotačić u tom velikom mehanizmu i silno sam ponosna da se vrtim toliko vremena s tim velikim kotačićima i sudjelujem u radu tog mehanizma. Kad sam se zaposlila kao vrlo mlada djevojka bila sam daktilograf... prvo najboljim pravnicima, a kasnije timu uglednih inženjera... To su ljudi koji su me učili poslu, ljudi prema kojima osjećam strahopoštovanje. Uz sve te ljude nisam naučila samo puno toga raditi, nego su me poticali na čitanje, učenje, misliti svojom glavom... naučili su me koliko je važna dobrobit poduzeća i ljudi koji rade u njemu. Prije puno godina to mjesto je bilo ogledalo uglađenog ponašanja, profesionalizma, rasadnik najboljih kadrova za cijelu državu... a danas me podsjeća na neku ofucanu konobu... na nekakvu zabit u kojoj ljudi dezorijentirano letaju hodnicima.
U toj masi ljudi, postoje oni s kojima se ne moramo slagati svjetonazorski, kojima možemo zamjerati i neke poslovne poteze tijekom duge karijere... ali oni su toliki autoriteti da se u susretu s njima može iskazati jedino poštovanje i ništa manje i više od toga. To su ljudi koji su to poduzeće od interesa za cijelu državu održali sve ove godine.... dok su puhali razni politički vjetrovi i divljale oluje. Ono je još uvijek tu.... ali nisam sigurna do kada će biti tako.... I eto, sada su politički vjetrovi u naše poduzeće dopuhali neke političke kadrove zbog kojih imamo na tisuće ranjenika koji krvare na gore spomenutoj livadi, a najveće stručnjake i autoritete ponižavaju na razne načine... a brisanje nekoliko komentara je tek simbol puno ružnijih i opasnijih ponašanja, a za mene je značilo kap koja mi je prelila čašu i inspirirala me na pisanje ove teme.
Moje poduzeće je od postanka države taoc politike. HDZ je kadrovski devastirao to poduzeće i zadnji izbori su dočekani s toliko smjernosti, nade i očekivanja.... kao kad bolesnik na samrti očekuje infuziju koja će ga povratiti u život. No... nije se to dogodilo. Sva ona strahota koju je radila kriminalna Uprava HDZ-a su kamilica u odnosu na politička kadroviranja koja čini ova vlast i na svu štetu koja iz toga proizlazi. Nama se financijama bave inženjeri građevine, ljudske potencijale vode veterinari, u administraciji rade parketari.... radnika – operativaca (koji su neobično važni da bi sustav funkcionirao) je sve manje, kronično ih nedostaje, a svakodnevno se množe razni savjetnici, pomoćnici direktora i razni likovi s nekim čudnim nazivima radnih mjesta.
Prvo su nam političari objasnili da nije važno na mjesto predsjednika uprave postaviti stručnu osobu...važno je da on bude dobar menađer, a okružit će se stručnim ljudima. Nakon toga su nam objasnili da ni članovi uprave ne moraju biti stručni ljudi... jer i oni će na nižoj razini imati stručnjake koji će im pomoći. No... vrijeme je pokazalo da se stručnjake ušutkava, marginalizira, a i na ta stručna rukovodeća mjesta se postavljaju nestručni kadrovi. Pa je tako npr. na mjesto direktorice sektora za upravljanje ljudskim potencijalima postavljena doktorica veterine. „Nova“ vlast nije mogla smisliti morbidniju i jaču uvredu za sve radnike od tog imenovanja. Radi se o radnom mjestu koje ima utjecaja na više od deset tisuća radnika i njihove obitelji. Čak da nas tada Čačić i nije krstio svim onim životinjskim nazivima... tim imenovanjem smo dobili jasnu poruku. To imenovanje je izazvalo puno zgražanja, gorčine i tema je mnogih rugalica u mom poduzeću. U obrisanom komentaru.... koji me potaknuo na pisanje ove teme spominjale su se životinje, pa je to očito bio razlog za brisanje.
Sjećam se.... kad je tek imenovana.... jedne nedjelje na tržnici srećem njenu tajnicu. Poznajem tu ženu dugi niz godina. Srdačno se pozdravimo i kažem joj ja: „Super da sam te srela.... imam jedan dopis za tvoju novu direktoricu. Ti si tajnica veterinarki... zar ne?“ A ona će: „Donaaaa, pa nemoj takooooo... ima žena svoje ime.“ Tada je ja zbunjeno pogledam i pitam: „Možda sam dobila pogrešnu informaciju..... pa jel tvoja nova direktorica veterinarka ili nije?“ Ona spušta glavu i odgovara: „Pa je... ali ima ona svoje ime...“ Hmmmm.... „Ne razumijem! Zašto više „stručnjake“ u poduzeću ne smijemo oslovljavati titualama... da radiš za nekog pravnika sigurno me ne bi nagovarala da ga zovem imenom. Zar se ti sramiš diplome svoje direktorice? Pa žena je morala puno učiti i uložiti puno truda da dođe do nje. Diplome nisu razlog za sram... nego su na ponos onima koji ih posjeduju.... „
Ja doista protiv te žene osobno nemam ništa. Vrlo je zgodna... odlično se drži za svoje godine. No strašno sam uvrijeđena zbog tog imenovanja... kao i većina ljudi iz mog poduzeća. Čemu uopće postoje različiti fakulteti u ovoj zemlji ako svi mogu raditi sve? Onda neka ostave samo Prometni faks... jer on je nešto kao antibiotik širokog spektra... pa neka se svi bave poslovima koje im odredi politika. Čemu uopće gnjaviti studente sa nekim specifičnostima i detaljima tijekom školovanja?!!!
Rezultati jasno pokazuju da su politička imenovanja nešto pogrešno i štetno. Stanje nikada nije bilo lošije. Caruju nepotizam, neznanje, dezorijentiranost i trenutna slika mog poduzeća sve više liči na film koji sam spomenula na početku ove teme. Možda sve to nije slučajno. Ako se doista radi o nesnalaženju, nesposobnosti i neznanju loše nam se piše (radnicima i cijeloj državi), a ako je to dio smišljenog plana da se i to poduzeće proda.. onda nam se još crnje piše.
I eto.... prilično duga tema.... nastala zbog jednog obrisanog komentara. Kao dokaz da se zlo ne može obrisati.
I što se sada može učiniti?!! Puno toga. Možete mi spakirati otkaz... ne bi bila ni prva, ni zadnja koju bi otjerali iz MOG poduzeća... činili ste to puno jačim facama od mene, pa ovo ne bi bio nikakav problem. Možete brisati komentare, dijeliti otkaze, sijati strah, pa i spaljivati na lomačama ako treba... ali istinu i zlo koju ostavljate iza sebe ne možete obrisati. Narod čuva i svjedoči tu krvavu istinu. I još nešto... Ovoj temi je inspiracija poštovanje koje osjećam prema ljudima koji su moje poduzeće zadužili svojim znanjima iz struke, svojim osobnostima i časnim ponašanjima. Hoće li jednog dana... kad više ne budete imali moć biti nekoga na ovom svijetu tko bi za vas napisao ovakvu temu? Sumnjam! Sve mi vas je žao... jer znam da ćete završiti kao svi oni od kojih je moć napravila krvnike i i bešćutne likove.... ali na žalost, prije no što se to desi vi ćete učiniti još puno, puno štete i zla.
U ovom društvu se etiketira i kažnjava one koji o zlu govore, a ne one koji zlo čine.
Neće nam biti bolje dok je to tako....


Komentari (19) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< listopad, 2013 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje riječi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Čudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišić
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz

put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunčana Žena
Vidoteka
Zelena



SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kući od sutra
Koju vi ne možete posjetiti čak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na jučer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelčevim rukama bude za sreću;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (3)
Rujan 2011 (3)
Lipanj 2011 (2)
Travanj 2011 (3)
Veljača 2011 (2)
Siječanj 2011 (3)

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se