Glavni ili sporedni lik

29.09.2013.



GLAVNI JUNAK JEDNE KNJIGE

Glavni junak jedne knjige
dosao mi da se zali
dosao mi da se zali
dosao mi da se zali

Divno bjese glavni biti
dok me nisu procitali
dok me nisu procitali
dok me nisu procitali


Svijetu je svega dosta
niceg zeljan nije osim
glavnih junaka

Saznali su moje mane
moje tajne, moje tuge
moje tajne, moje tuge
moje tajne, moje tuge

Pokidali neke strane
i posli da traze druge
i posli da traze druge
zatim posli da traze druge


Svijetu je sveg', sveg', svega dosta
on ceka svog' gosta
a dusa se trudi svaka
da ima svog junaka


Slika 1.

Spustila se tmurna jesenja večer. Cmolji kiša. Vraćam se s mužem iz grada i stajemo pred seoskom trgovinom... jer sam zaboravila nešto sitno kupiti.... Utrčim unutra i vraćam se brzo. Vidim ga kroz orošeno staklo kako negoduje mahanjem glave... jer me vidi kako teglim neki paket... a koji nisam imala u planu kupiti. I točno znam koje mu se gunđanje vrti glavom. Neće on ništa reći... ali sada misli: „Sunce joj žareno, ta nikada ne kupi samo ono po što je krenula... uvijek vidi još nešto, pa još nešto... pih te babe!“ Uletim u auto.... a on gleda paket u mojim rukama. Prvo šuti... a onda u čudu kaže: „Kupila si bebu?“ Odgovaram ozbiljno: „Nije ti to beba. To je porculanska lutkica.... Emma Bovary!“ Smješka se on i pita: „Igrat ćeš se s Emmom?“ Ja: „Neću. Čuvat ću je za unuku.... a kupit ću i još neke, samo da stignu... „ Nije rekao više ništa... i bolje da nije. Ja sam Emmu sakrila... tako zapakiranu na gornju policu ormara, da još i klipanima ne bih morala objašnjavati zašto sam kupila lutku. Kako bi uopće muškarci mogli razumjeti potrebu žena da omiljene likove iz knjiga drže sakrivene u ormarima?!!!
U svakom slučaju bolje je kad nam iz ormara ispadaju porculanske lutkice nego kosturi.

Slika 2.

Nazvala me u petak moja jedina prava prijateljica. Kad mi je odgovorila na pitanja o zdravlju, majci, karijeri... pitala sam je ono najškakljivije i najvažnije... „kako ljubav?“
I tada začujem u slušalicu: „A, u vražjumater.... svi su se normalni do sada već poudali, poženili, porastavljali, izrodili dječurlije... a samo je meni sudbina namijenila da moram živjeti kao u romanu: „NIJE VAŽNO“ I ne, neću napisati ime poznatog romana.... jer bih je tako izdala..... jer cijeli svijet zna tu priču, kao što veliki dio svijeta zna ime moje najbolje prijateljice. J))))))) Bila je tako iskreno ljuta, oštra, raspigana. Kad druge žene pitaš za ljubav one obično počnu sliniti, izbacivati stihove, nekako postaju usiljeno i lažno nježne, pristojne... ponizne..... ma prave žrtve... na koljenima..... rečenice im zvuče poput kolačića s prelijevom od najfinije čokolade. Samo ona kroz psovku i spominjanja vragove majke može govoriti o onome što joj znači sav njen svijet. Zato je i volim.... tako iskrenu, ljutu, drsku..... s rečenicama koje liče na ostatak pojedenih pilećih leđa..... i to kada ih je oglodao pravi gurman... onako, da na njima nije ostao ni komadić mesa.
Počela sam se glasno smijati... i dogovorile smo da ćemo nastaviti uskoro... na ručku, jer se o tome ne priča telefonom.


O svakom životu bi se mogao napisati roman. Baš kao na policama s knjigama, bilo bi tu šarenog sadržaja... neki od tih romana bili bi napeti, neki dosadni do bola, možda slinavi... u rangu onih ljubića za plažu, poneki bi bili pravo horor štivo, prepuno zlostavljanja, boli i nepredviđenih strahota... a neki bi bili poput najljepših svjetskih romana na kojima smo odrastali... utkali ih u temelje svojih mladenačkih snova.
Naslijedila sam knjige trojice čarobnjaka, koji su otišli s ovog svijeta. To nisu romani njihovih života... jer oni svoje nisu napisali. Ali izbor knjiga koje su ostavili iza sebe je u svakom slučaju nešto što puno govori o njima i ostavlja trajnu poruku nama... koji smo ostali iza njih. Zato je važno ostaviti svoj izbor za one koji dolaze iza nas..... pa nije loše uz roman pridružiti i porculansku lutkicu.
Davno sam pročitala romane koji su inspiracija za ovu kolekciju lutkica. U zadnja dva desetljeća čitam knjige i štivo u kojemu likovi nisu tako romantični, lijepi i zanosni.... ali su glavni likovi u pričama svojih života... sa svojim tamama i svjetlostima... sa svojim dobrim i lošim izborima... svojim viđenjem svijeta koji im je pozornica za predstavu njihovog života.
Police su prepune nenapisanih romana... životnih priča. Za neke je i bolje da ostanu nenapisane, a za neke je prava šteta da nisu zapisom sačuvane.
I zato se ne treba ljutiti kad nas vlastiti život podsjeti na neki dobar roman.... jer to znači da je taj život sadržajan. Bez obzira što se možda u tom trenutku nalazimo na nekoj nezgodnoj stranici, nekog nezgodnog poglavlja. Koliki ljudi prožive život i u vlastitom romanu života su tek sporedni likovi, tek žrtve ili potrčkala glavnim likovima.

Blogeri/ce, jeste li glavni junak svoje knjige?

Komentari (25) - Isprintaj - #

Ministar Maras ima poseban dar.... zna pročitati ono što ne piše

23.09.2013.







Dona, šuti sunce ti žareno! Povuci ručnu! Opet će ti stradati djeca i svi koje voliš zbog toga što ne možeš i ne znaš šutjeti. Pa ne moraš baš na svaku reagirati! I jesam.... Tako mi svega, jesam. Brala sam lješnjake dva dana.... i više ne mogu.... sve sam ih pobrala...
Tako me nagovarao glas u meni... a ja sam par dana izdržala... jer sam samu sebe uvjerila da su to unutarstranačka prepucavanja, nije to moj problem....
No nizala se vijest na vijest..... i svaka me je dodatno ranjavala, ljutila... svaka je bila sve opasnija za sve nas.... budila u meni sjećanja, upozoravala, vrištala....

Dana 18. rujna ove godine gospođa Aleksandra Kolarić napisala je svoje mišljenje na prežvakanu temu „Perković“ na Indexu. Pročitala sam tekst par minuta nakon objave. Čitajući.... sjetila sam se svojih tema o šutnji i koliko je šutnja opasna. Osjetila sam bliskost s tom ženom... koja misli slično.
Sljedećeg dana na istom portalu čitam vijest da je gđa Kolarić izbačena iz stranke zbog toga što je napisala.
Opet osjećam gorčinu, ljutnju, jad.... zaprepašteno gledam što se dešava zbog povrijeđenog ega političara... u panici se pitam... zar je moguće da je izbačeno zbog verbalnog delikta?

Tada se prisjetim 2011. godine i teksta Viktora Ivančića... čiji djelić prenosim:
„ Ukidanjem imuniteta saborskom zastupniku Željku Jovanoviću zbog izgovorene riječi suspendirana je demokracija u Hrvatskoj i iznova uveden verbalni delikt kao predložak pomoću kojeg će se progoniti kritičari vladajuće oligarhije. Strateg i glavni izvođač ove HDZ-ove operacije bio je Vladimir Šeks, a isti se potrudio i argumentirati novu represivnu ofenzivu. Za Jovanovića, primjerice, koji je HDZ nazvao kriminalnom organizacijom, ustvrdio je da je “počinio zločin govora mržnje” i da zbog toga mora biti sudski sankcioniran. Dodaju li se tome izmjene zakonodavstva kojima je instalirano “sramoćenje” kao kazneno djelo, nema sumnje da je – ponajprije zahvaljujući naporima Vladimira Šeksa – delikt mišljenja na velika vrata uveden u hrvatski politički život, te da je odaslana jasna poruka kako se o vladajućoj stranci i njenim čelnicima više neće moći nekažnjeno kritički govoriti.”
Cijeli Ivančićev tekst možete pročitati ovdje.

Kad sam se sjetila tog starog događaja pala mi je na pamet misao da će sada sigurno SDP-ovci izjaviti kako nisu oni krivi zbog izbacivanja gđe Kolarić iz stranke, kriv je Šeks… jer eto, on je ponovno uveo verbalni delikt u naše društvo... još prije dvije godine. Ionako je za sve kriv HDZ… pa što ne bi bio i za ovo?!!!

Ministar Maras me jučer još jače bacio u paniku. Jer sam iz njegovih izjava u Stankovićevoj emisiji “Nedjeljom u 2” postalala svjesna da se ne radi o verbalnom deliktu nego se radi o kazni zbog toga što netko misli da je on nešto mislio, a to nije napisao ili rekao.

HRT (22.09.2013.) : Maras je komentirao izbacivanje Aleksandre Kolarić iz SDP-a, koje je uslijedilo nakon njezine kolumne, u kojoj je pozvala SDP-ovce da prestanu šutjeti u slučaju 'lex Perković', te da se usude usprotiviti premijeru. Maras je rekao kako Kolarić nije izbačena iz stranke zbog svojega stava, nego zbog toga što je naštetila stranci.

Vrlo je rijetko da netko koristi medije, da netko na taj način komunicira sa strankom. Mi komuniciramo puno unutar stranke, svi sa svima, a Kolarić je jedini slučaj takve vrste komunikacije - preko medija, poručio je Maras.

Govorila je kritički, uspoređujući SDP sa HDZ-om na čelu sa Ivom Sanaderom, kaže Maras, a uspoređivanje nas sa kriminalcima, dodaje - je nedopustivo.“


Znači, ne radi se više o zamjeranju nekome zbog onoga što govori i piše... ovo je čisto PAKIRANJE i PODMETANJE. Tekst sam pažljivo pročitala nekoliko puta i Marasovo tumačenje teksta je čista laž i podvala... manipulacija građanima, kojom od nas pravi budale i polupismenjakoviće, koji ne znaju čitati ono što piše... pa će nam objasniti što je autorica teksta htjela napisati, a nije napisala.

Ako je itko nanio štetu SDP-u to sigurno nije gospođa Kolarić.
Središte tog teksta je bilo ponašanje Premijera oko slučaja „lex Perković“, a o kojemu se istih dana raspravljalo široko u svim medijima i šutnja stranačkih kolega. Upravo ih je zbog šutnje usporedila s HDZ-ovcima. Šutnja znači podršku.... i tako je svejedno da li se prešućuje nekome kriminal, nesposobnost, politička tvrdoglavost ili neko drugo ponašanje moćnika, kojim se nanosi šteta cijelom narodu. Šteta je šteta i svaki građanin je dužan reagirati kada zna da je netko čini i kada čvrsto vjeruje da netko čini štetu općem interesu. Izbacivanje gđe Kolarić iz SDP-a zbog uspoređivanja SDP-a s HDZ-om svakom slovu koje je napisala daje još veću težinu i čini ga još jačom mrljom na imenu te stranke, ali opasno se nadvija kao opasnost nad cijelim društvom.... jer se ljude kažnjava zbog iznošenja mišljenja, a pri tom im se pakira i podmeće. Što li će se tek desiti običnim građanima ako se ovako ponašaju prema „svojima“?

Ima jedan SDP-ovac koji me škaklja već duže vrijeme.... i zbilja sam trebala puno snage da se suzdržim prozivke i predbacivanja. Zbog tog političara sam ja i završila u blogo svijetu... zanosila sam se njegovim mislima, uživala u njegovim predstavama... osjećala sam ga čovjekom sa ceste Srebrne. Hrabro, ironično, cinično i dosljedno je jurišao iz redova opozicije na svo zlo koje se dešavalo prije no što su došli na vlast, a onda se preko noći (noći izbora) promijenio... postao je drugi čovjek. Shvatila sam da Srebrna cesta nije njegov put..... ipak je on samo pripadnik tog političkog čopora... i zaboravio je svoje kriterije kojih se držao prije dolaska njegove stranke na vlast.

Gospodine Staziću, 26.03.2007. u 11:00 h.... na ovom blogu napisali ste komentar:
„dati šansu svojoj zvijezdi, to je tako lijepo rečeno. i podsjetilo me na jednu priču, ovaj put istinitu.
mahatma gandhi, za vrijeme jednog od svojih štrajkova glađu koje je poduzimao zbog sukoba hindua i muslimana u tada još nepodijeljenoj indiji, primio je hindua koji ga je došao pitati što da učini.
- ubio sam muslimansko dijete. ima li za mene spasa?
- za svakog čovjeka postoji spas.
- ali, moj zločin je oduran. što da činim, učitelju.
- tvoj zločin je strašan, ali ako se želiš iskupiti, otiđi u dio indije gdje žive muslimani. tamo je sada mnogo djece koja su ostala bez roditelja u tom besmislenom ratu koji vodite. pronađi jedno takvo dijete, usvoji ga i odgoji, ali ne u svojoj, nego u vjeri njegovih roditelja. da bi u tome uspio, morat ćeš mnogo toga naučiti o islamu, pa ćeš na kraju možda shvatiti kako je besmisleno ratovati protiv nekoga samo zato što je drugačiji.“


U konkretnom slučaju, a u kojemu ste jasno zauzeli stranu, ne radi se o vjerskoj diskriminaciji... ali radi se o diskriminaciji (blago rečeno) zbog svjetonazora.... o različitom mišljenju.

Priča me tada dodirnula duboko... do koštane srži. I ja se danas pitam.... kako će se iskupiti svi oni koji danas šute.... koji dozvoljavaju šikaniranje i kažnjavanje zbog verbalnog delikta.... koji prešućuju pakiranja i podmetanja? A kako li će se tek iskupiti oni koji pakiraju i podmeću?
Veliko je zlo što ste ubili socijaldemokratsku misao u Hrvatskoj.... ali je prestrašno zlo što se ovakvim ponašanjima sije strah u narodu. Nenade, vi jako dobro znate da nikada neće svi šutjeti i da je besmisleno ratovati protiv nekoga samo zato što je drugačiji. To nije samo moralno opasno... to je kriminal i krađa.... jer se na taj način ovom narodu krade vrijeme, a vrijeme je novac i puno više od novca. Vrijeme koje nam ukradete i potrošite na ove besmislene ratove nećete moći vratiti... ostat će crna rupa, ostat će šteta.... ostat će razočaranost vaših birača, pritisak savjesti jer smo vam vjerovali.....
Ovakvim ponašanjima vratit ćete HDZ na vlast. Neće njih vratiti Mirela, Aleksandra i birači koji vas navodno ne razumiju... vi ćete ih vratiti. Kako ćete se iskupiti zbog toga? Ova pitanja krvare u meni. Ne očekujem odgovor... ali eto, lakše mi je jer sam ih stavila na „papir“....

I završit ću citatom....:

"Prava oblast ljudske slobode obuhvaća prvo unutrašnju oblast svijesti, slobodu savjesti u najširem smislu, slobodu misli i osjećaja. Na prvi pogled se čini da sloboda izražavanja i objavljivanja mišljenja pripada nekom drugom načelu… ali kako je gotovo isto toliko važna kao i sloboda misli… ona se od prvih ne može odvojiti. Drugo, to načelo zahtijeva slobodu ukusa i težnji, planiranja našeg života tako da odgovara našem karakteru, da radimo ono što želimo bez obzira na moguće posljedice za nas, a da nas naši bližnji ne spriječavaju ako im time što činimo ne nanosimo štetu, čak i ako misle da je naše ponašanje budalasto, izopačeno i nepravilno. Treće, iz te slobode svakog pojedinca slijedi sloboda udruživanja pojedinaca… koja ne podrazumijeva povredu drugih. Nijedno društvo u kojem se ove slobode ne poštuju nije slobodno, bez obzira na oblik vladavine; i nijedno nije potpuno slobodno u kojem one nisu apsolutne i bezuvjetne. Jedina sloboda koja zaslužuje to ime je sloboda da tražimo svoje dobro na svoj način, ako ne pokušavamo da to drugima uskratimo ili ih ne spriječimo u naporima da to postignu. Čovječanstvo dobiva više ako svatko pušta druge da žive kako se njima čini da je dobro, nego ako se pojedinac prisili da živi onako kako se ostalima čini da je dobro."

John Stuart Mill: O slobodi

Komentari (27) - Isprintaj - #

Lješnjak

21.09.2013.

 photo ljescaronnjakMedium_zpsca806aa0.jpg

Prije puno, puno godina u mom susjedstvu je živio stari Štef. Bio mi je najbliži susjed i njegova obitelj nas je najljepše prihvatila od svih u selu... bez obzira što se dotepenci tretiraju kao da imaju kugu, a još ako ne prihvaćaju vjerske običaje i rituale sela dobiju dodatne etikete.
Njima sve te različitosti nisu smetale, a danas znam da je to zato što su bili doista pravi i iskreni vjernici (za razliku od svih ostalih koji se takvima lažno prikazuju). Sve do odlaska s ovog svijeta...starog Štefa, susjede Barice i susjeda Vlade trajali su tolerentani, topli i lijepi susjedski odnosi.

Jednog dana... prije više od deset godina stari Štef mi je suptilno prokomentirao: „Dona, lijep je taj park što si ga posadila. Sjedim na dvorištu i uživam u raskoši tog cvijeća, u raznobojnom lišću i pticama koje se u krošnjama skupljaju... ali ti nisi posadila ni jednu voćku... ništa korisno.... da možeš uživati u plodovima.“ Ja sam se samo nasmijala i rekla: „U pravu ste. Budem.“ No u sebi sam se sva nakostriješila.... jer sam stalno bila pod pritiskom sela... zašto živim kako živim.... i stalno su mi savjetovali neka rješenja koja su se njima činila mudrijima... a da ih ja savjete uopće nisam tražila. No susjeda Štefa sam voljela.... i znala sam da mi to nije rekao jer je zao i jer želi gurati nos gdje mu nije mjesto.... nego naprosto ne razumije da ja želim baš takav park kakav imam i da svaka moja biljka ima svoju priču. Voćke me tada uopće nisu privlačile.

U godini kad je umro... donio mi je malu sadnicu lješnjaka. Posadila sam ga tamo negdje... iza garaže.... i pustila ga da raste. Moram priznati da mu dugo vremena nisam posvećivala pretjeranu pažnju i nisam s njim razgovarala kao s drugim svojim biljem. Susjed Štef je otišao.... a lješnjak je polako rastao. Prije par godina počeo je davati plodove. Ne smetaju njemu kasni mrazevi, ni sušne godine, kao ni one s previše kiše. Nepogrešivo... svake godine podari mi oko dvije kile plodova (očišćenih). U rujnu... gotovo svakog dana sakupljamo plodove.... zimi ih čistimo uz pucketanje vatre u kaminu. Danas je to predivan grm koji dominira tim dijelom zemljišta... oko njega rastu višnja, dunja, breskve, aronije, goji, borovnice, brusnice i ribizli. To je moj mladi voćnjak, a u njemu dominira stari lješnjak... kojeg od milja zovem Štef. Ne može se dogoditi da dođem u voćnjak i ne sjetim se starog susjeda i njegovog savjeta... isto je kad skupljam plodove, kad ih zimi čistim ili sadim nove sadnice. Taj lješnjak je čaroban.... jer susjed Štef i dalje živi s nama... bez obzira što nas je fizički napustio.

Nedavno sam pročitala da su se oduvijek od lješnjaka radili razni štapovi... npr. ritualni štapovi druida, srednjovjekovni štapovi za borbu, pastirski štapovi ili obični štapovi za pomoć pri hodanju. Od lijeske su se izrađivali i čarobni štapići jer su navodno izvrstan vodič okultnih energija i čarobnjaci su ih koristili u borbi protiv crne magije. Najviše se od lijeske izrađuju rašlje koje rašljari koriste u potrazi za vodom, ali i za skrivenim blagom i raznim energijama Zemlje.
Eto.... stari Štef nas je čuvao i bio nam dobar dok je mogao... a kad je morao otići ostavio nam je taj čarobni grm... da nas čuva.

Kelti su lješnjak povezivali s mudrosti i pjesničkom inspiracijom.
Ima jedna legenda o devet lijeski... koje su rasle pored svetog jezera. Privučen magičnom jezeru, losos je pojeo plodove lješnjaka i tako postao Losos Mudrosti. Upecavši ga, jedan stari druid je naredio svom učeniku Fionnu mac Cumhaillu da skuha lososa, ali mu je strogo zabranio da jede pripreljeno jelo. Cumahaill je slučajno opekao prst prilikom kuhanja i instintkivno je stavio prst u usta i tako dobio svu lososovu mudrost – od tada je znao svu prošlost, sadašnjost i budućnost Irske, te je postao najpoznatiji heroj i vođa.

Druidi su vjerovali da energija lješnjaka omogućava podizanje pozitivne energije duha i tako nam omogućava odbacivanje starog i prihvaćanje novog. Lijeska i njeni plodovi simbolizirali su učenje i moć iscjeljivanja, te se vjerovalo da je lješnjak iskra koja pali vatru inspiracije i razvija intuiciju.
To su tek legende.... ali ono što danas sasvim sigurno znamo je to da lješnjak ima ljekovita svojstva i da ga možemo koristiti u nebrojenim kombinacijama u kuhinji.... a meni eto.... poput čarobnog štapića budi uspomene na jednog dobrog čovjeka.

S druge strane šaltera

16.09.2013.



Priča prva

Vani je kišilo.... sivi oblaci su prekrili nebo. Opet gužva. Poslan je obračun i potrošači ih dolaze reklamirati. Manjina doista ima greške u obračunu... ali na žalost kod većine se radi o povećanoj potrošnji, a u doba krize ljudi se teško mire s većim računima. Šalterske službenice su već umorne od svakodnevnih redova pred njima. Većina ljudi je pristojna, normalna i rad s njima je milina... ali dovoljan je jedan koji svu svoju ljutnju istrese u toj dvorani i svima pokvari dan. Svašta one čuju.... krive su za stanje u državi, za politiku poduzeća i sve osobne probleme onih koji ne znaju procijeniti u kojoj ustanovi se što obavlja. Parola pod kojom rade glasi: „Potrošač je uvijek u pravu!“, ali uz to moraju držati strogih pravila i štititi interes poslodavca. To je neprestani hod po žici... jer su česte situacije da ne mogu biti obje strane zadovoljne.
Niz stepenice se u veliku dvoranu za potrošače spušta zgodan visoki muškarac srednje dobi... na njemu skupa kožna jakna. Izgleda drugačije od većine stranaka.... kao da ne pripada toj masi.... nego je pao iz neke druge dimenzije.
Dolazi na Baričin šalter i prilično oštro baca papire pred nju i kreće s pričom: „Prije pet dana sam bio kod vaše kolegice i nije riješila moj problem. Poslala me u centralu. Bila je bahata i bezobrazna.“ Sluša ga Barica bez ijedne riječi i gleda papire.... u sebi lagano kipi... jer kolegica sjedi pored nje i Barica zna da sasvim sigurno nije bila bahata i da je to najbolja službenica na reklamacijama... uostalom... i nju je učila raditi. Očigledno je da si faca daje oduška i vrijeđa njenu kolegicu... koja se ne smije braniti... jer „potrošač je uvijek u pravu.“
Nastavlja lik: „Bio sam u centrali. To je masa nesposobnjakovića. Banda lopovska! Ni tamo nisam riješio svoj problem.“ Barica je pregledom ustanovila da je brojilo pogrešno očitano.... vidi da je lik donio novo stanje (a što su ga zamolili u centrali... jer bez toga mu nisu mogli pomoći, a iz toga proizlazi da niti kolegica, niti ovi u centrali nisu radili protiv njega... nego su naprosto trebali stanje brojila da mogu provjeriti o čemu se radi). Šuti Barica i radi izvaredni obračun.... pomoću stanja koje je sam donio. Postupak traje nekih pet do deset minuta... a frajer se ne gasi... pljuje po kolegici, po firmi, po sustavu.... Barica se trudi nijednom grimasom ne pokazati kako se osjeća.... šuti i radi. Završava. Ozbiljno pogleda frajera, pruži mu obračun i mrtvo-ozbiljno-hladno mu pročita novi obračun. Bio je zadovoljan. Pogledao ju je ravno u oči.... vidjela je iskre. Počeo se smješkati... onako... kako se smješkaju muški moroni u stanju opuštanja.... i reče: „Vi ste čarobnica. Eto! Sredili ste ono što nitko prije vas nije uspio!“ Ona ga gleda ozbiljno i hladno i odgovara: „Svatko od njih bi učinio isto da ste imali stanje bojila. Da bi reklamirali neispravno stanje nužno je donijeti ispravno. Inače nema tog čarobnjaka koji ga može izmisliti.“ Još jednom je pokušao sa osmijehom... ali ona ga je hladno pozdravila i pogledom dala do znanja sljedećoj stranci da priđe. Nakon sat vremena Baricu zove glavni Poglavica. „Sjedite Barice!“ Ona: „Hvala... trebali ste me?“ Poglavica: „Jesam. Maloprije je kod vas bio moj prijatelj. Znate... on vam je poznati ginekolog. Očito... vi ne koristite njegove usluge.“ Barica: „Ne. Ja koristim usluge nekog drugog ginekologa, ali nadam se da vam ne moram dati ime i adresu.“ On: „Ne morate, ali znate... on vas je pohvalio... da ste mu riješili što ga je mučilo, no kaže da ste bila hladna i da mu se niste željeli osmjehnuti.... znate... osmijeh ništa ne košta.“ Barica: „Šefe, ja sam odradila ono što sam bila dužna odraditi, a osmijeh nije dobio jer mi nije bilo do smijanja nakon pljuvanja po mojoj kolegici i firmi. Uostalom... meni u ugovoru o radu ne piše da sam animir dama koja vaše prijatelje treba uveseljavati smješkanjem.“ On: „Barice, možete ići. Boli me glava od tih vaših lucidnih dosjetki!“


Priča druga

Niz stepenice u salu za potrošače spuštao se polako i gordo naočit muškarac. Prišao je Baričinom šalteru. Na muževnom licu treperila je ironija i velika količina samopouzdanja. Bio je visok, tamnoput, crne – guste kose. Čim je progovorio Barici je bilo jasno iz kojih krajeva dolazi. Bez pozdrava odmah ju je oslovio sa TI. Govorio je polako i ironično:
„Gospođo, znaš li kakve žene traže novac unaprijed?“
Barica: „Znam.“
POTROŠAČ: „Pa zašto mi onda šalješ uplatnice da ti plaćam struju prije nego što sam ju potrošio? Jel to znači da si ti takva žena?“
Barica: „Gospodine, moj makro sjedi u sobi 11, pa vas molim da se obratite njemu.“
Otišao je do sobe 11, a Barica se nije čak ni raspitala kakav je odgovor tamo dobio jer je znala da je tamo bio pitomiji, jer muškarac sa muškarcem ipak drugačije razgovara.


Priča treća

Srpanj. Temperature su bile vrlo visoke. Vrijeme godišnjih odmora, ali i godišnjeg obračuna. U tom periodu je potrošača puno više nego obično i oni su nezadovoljniji nego inače jer su se suočili sa činjenicom da su potrošili puno više struje nego što su platili, ili su im stanja na brojilima krivo očitana, ili nisu očitana pa je Elektra napravila procjenu stanja (koju ispravlja čim se potrošač javi) pa je ona prouzrokovala nelogičan konačni saldo na obračunu.
Tog ljetnog prijepodneva na šalteru Službe za odnose s potrošačima radila je službenica Barica... već 9. dan sama, jer su ostale dvije kolegice bile na godišnjem odmoru (mali propust u organizaciji). Službenica je u dva tjedna obradila 700 reklamacija, paralelno primajući uplate kojih je prosječno stotinjak dnevno. Kao jedinu potporu imala je uvijek prisutnog Lojzeka (zamjenika poslovođe) u sobi 11. Soba 11 je jedini izlaz kada službenica nema više odgovora, kada nema više izlaza da ne «pukne» - potrošača šalje Lojzeku ili šefu Pepeku u spomenutu sobu da oni pokušaju ugasiti vatru koja plamsa u potrošaču, a koju je službenica malo već stišala ili možda još jače rasplamsala.

Tog jutra Barica se probudila u 6 sati. Žurno je kuhala kavu jer je neće stići popiti na poslu.
Kada je voda zakuhala, drška džezvice ostala joj je u ruci, a kipuća voda zalila joj je bedro… Plačući presvukla je hlaće koje su se slijepile na opečenom dijelu … opeklina je bila veličine raširene šake… Na nekim dijelovima vidjelo se meso, a na drugim su se pojavili mjehuri. Nije bilo više vremena. Znala je da je nema tko zamijeniti jer je su Janica i Pepica na moru. Navukla je široku suknju, sjela u auto i plačući krenula put posla. Savjesno je započela svoj radni dan. Rana ju je pekla i činila nervoznom. Nije se osmjehivala, ali je mirno – kontrolirajući svoje umorne živce radila svoj posao. Oko podnevna lepršavo u salu za potrošače dolazi potrošačica Ana. Ta je gospođa već dobro poznata djelatnicima Elektre, jer je već u nekoliko navrata napravila buru u Elektri i van nje.
(Imala je veliki dug pa su monteri sa Nalogom za obustavu el.energije koji stiže iz centrale krenuli u iskapčanje. Kada se je sičušni električar Josip popeo na stup da izvrši naloženo, ispod sebe na tlu je ugledao dotičnu sa štapom koja mu je prijetila da će mu noge polomiti ako je iskopča. Monteri uvijek idu u paru. Potpora Josipu je bio Štef koji je istog trenutka pozvao policiju. Stigla su dva policajca koje je gospođa Ana brutalno napala. Valjali su se po blatu i slika baš nije bila lijepa za gledanje. Cijeli slučaj je završio na sudu.)
Službenica Barica je naravno znala cijelu priču i oprezno je pozdravila gospođu Anu i rekla:
- Izvolite?
ANA: - Reci ti meni, što znači ovo ZONA 800?
Službenica se malo iznenadila pitanjem, jer to do sada još nitko nije pitao. Oznaka je bila sitno otisnuta u desnom uglu obračuna.
SLUŽBENICA: - Zona 800 je oznaka našeg Pogona. DP je podjeljeno na zone radi lakšeg snalaženja. Svaka zona ima svoj broj da bi lakše knjižili uplate i da bi se lakše razvrstale eventualne reklamacije. Tu oznaku na obračunu imaju svi potrošači sa našeg područja.
ANA: Moj susjed nema tu oznaku. Neću više razgovarati s tobom. Daj mi nekog ko je iznad tebe.
SLUŽBENICA: - Nema problema, izvolite u sobu 11.
ANA: - Nisam luda. Oni u sobi 11 ništa ne znaju. Oni su mafijaši. Daj mi nekog ko je njima šef.

Službenica se diže s radnog mjesta i uputi se s gospođom Anom kod Bartola (tehničkog direktora) jer je glavni Poglavica bio na godišnjem odmoru. Uvela je gospođu Anu kod Bartola, ukratko mu izložila problem gospođe Ane i vratila se na svoje radno mjesto – u susret novim potrošačima. Bartol ju je kasnije izvjestio da je rekao isto što i ona, da se gospođa Ana smirila i otišla zadovoljna kući.
Nakon dva paklenska dana dolazi ponovno gospođa Ana na šalter i bez pozdrava započinje:
- Kujo, samo da znaš, sada sam bila u centrali i tamo su mi rekli da si lagala i da ZONA 800 nema veze s oznakom. Znam ja, to si ti mene obilježila na nagovor mafijaša iz sobe 11.
Barica, već onako umorna od svih proteklih dana i užasnuta načinom na koji je gospođa Ana započela dijalog diže se sa svoje rasklimane uredske stolice i prilazi fotokopirnom aparatu i kopira neki nevažni papir, samo da uhvati malo vremena da se smiri, samo da se pribere, samo da ne «pukne». No, Ana se nije dala smesti. Povikala je za njom:
- Kujo jel me čuješ? Samo da znaš, sada te idem prijaviti u Ustanovu.
Barica više nije mogla šutjeti. Okrenula se prema Ani kojoj su plave-prozirne oči iskočile iz duplji od ljutnje i izustila: - Možda bi bilo najbolje da me prijavite u zdravstvenu ustanovu.
Ana se okrenula i ljutito izvikujući uvrede odjurila iz Elektre.

Nakon par tjedana, kada se glavni Poglavica vratio s godišnjeg odmora Ana ga je posjetila i tužila službenicu. Barica je bila pozvana na razgovor. Glavni joj je rekao da mu je dosta njenih «inteligentnih» dosjetki i što misli tko je ona da postavlja dijagnoze potrošačima.
Naravno Barica se ispričala, priznala da je pretjerala i sačuvala dijalog sa gospođom Anom kao jednu od bolnijih uspomena u svom radnom stažu.
Barica se više ni ne sjeća što je mislila tom rečenicom poručiti. No, slanjem gospođe Ane u zdravstvenu ustanovu moglo se shvatiti da je njoj potrebna zdravstvena pomoć, ali isti tako moglo se shvatiti da je Baricu potrebno tamo poslati jer uopće radi taj posao.
Ovaj događaj desio se u srpnju 2000. godine. Nakon njega gospođa Ana je svaki mjesec dolazila po novi obračun po kojem je plaćala struju.... Dolazila je uvijek kod Barice.... sve dok im se putevi nisu razišli... još i danas se sretnu u tržnom centru i uz iskreni osmijeh lijepo pozdrave.


Priča četvrta

Zbilo se to u neka davna vremena..... u jednom malom gradu na brdovitom Balkanu...
Službenici te male Elektre jedva su tog jutra stigli na posao jer tijekom noći cijeli kraj zatrpao bjeličasti snijeg... a službe za čišćenje cesta bile su vidno iznenađene događajem pa nisu stigle odreagirati.
Toga dana nije bilo puno potrošača... čak su i monteri ostali u zgradi i čekali hitne intervencije jer se sve ono redovno i normalno po takvom vremenu nije moglo raditi.
I negdje oko podneva stiže u veliku dvoranu promrzla baka. Dogurala je svoj bicikl (kotač... tako ga je ona zvala) jer se nije mogla voziti po snijegu. Gurala je ona svoj kotač od rane zore i probijala se po takvom nevremenu da bi iz svog malog i udaljenog sela došla protestirati na zadnje upozorenje pred isključenje struje koje je dobila.
Bakino brojilo nije bilo očitano na pretprošlom očitanju jer nikoga nije bilo doma, a i na čudnovatoj joj je lokaciji kuća pa joj je prilikom novog obračuna došla ružna istina na godišnjem obračunu. Nagomilalo se tu duga od dvije godine. Nije ona jadna čula upozorenja i pozive da se donesu stanja... nije ona jadna o tome vodila brigu, a radilo se o iznosu koji je za nju bio velik do neba. Bila je to sitna starica, ali vrlo zvonkog glasa... bila je odlučna i beskrajno simpatična. Šef joj je objašnjavao gotovo sat vremena što se dogodilo i što slijedi... zbilja se potrudio... No ona je izašla iz njegove kancelarije... sjela na jednu stolicu i nastavila galamu. Ispričala je ona svima prisutnima sve o svojoj snahi (koja je bila kriva za sve), sve o svojim životinjama, ma pola svoga života je ispričala.... na kraju je ljuta i tužna otišla gurajući svoj kotač. Ubrzo nakon toga isključena joj je struja... a ona je u Elektru dolazila dva puta tjedno (jer je dva dana u tjednu prodavala svoje proizvode na gradskoj tržnici). Svi su je izbjegavali jer formalno nije imala nikakva prava, a kad je počela vikati bila je to prava neugodnost pred ostalim potrošačima koji nisu razumijeli o čemu se radi. Samo je jedna malo prolupala službenica uvijek slušala jednu te istu priču i pokušavala objasniti po tisućiti put da se struja mora platiti i da će joj tada opet svjetliti. No ona je plačnim glasom govorila: „A kak bi vam platila nekaj kaj nemam? Vrnite mi struju pa vam bum platila!“ I ona je iskreno vjerovala da je u pravu... i nije bilo načina da joj se objasni kako mora platiti ono što joj je uzeto i da se radi o nekim starim dugovima. Kad bi tupava službenica došla na gradsku tržnicu baka je za njom vikala: „Vrag vas jebiiii, vrniteeee mi strujuuuuu!“ .... njen glas je odjekivao tržnicom, ljudi su se okretali i smijali... ali se bakin vapaj uvukao u dušu te službenice i ona nije mogla ne razmišljati o baki Kati i nemogućnosti da joj objasni.... i nemogućnosti da joj pomogne.
Počele su pripreme za Božić... cijeli grad je bio ukrašen lampicama, svjetlećim zvoncima... svi su ko pomahnitali brstili trgovine i pripremali se za predstojeće blagdane.... a tupava službenica je tada pukla i otišla moliti svog šefa da prekrši pravilo, da prekrši propise i na njenu dušu učini nešto mimo pravila. Inače ta tupavica nije bila iz tog kraja.... nije imala svojih školskih prijatelja, nije padala na poznanstva i bila je i pretjerano zaljubljena u pravila, a za svoje poduzeće je utjerala toliko dugova... da je to radila za mafiju bila bi vrlo bogata. Nije ona to radila za novac, nego zato što je osjećala da je samo tako pravedno. No tih predblagdanskih dana nekako su joj se ta pravila učinila preokrutnima i rekla je šefu: „Molim vas uključite baki Kati struju..... da ima svjetlo za Božić! To ide na moju dušu! Ako ne plati opet ćemo je iza blagdana iskopčati... ali molim vas danas je ukopčajte!“ Na njegovom licu se pojavio topli ljudski smješak... nosi on u sebi taj jedan posebni senzor koji nemaju baš svi na ovome svijetu. Znao je da tupavica nije sklona moljenju... gledao je on te tužne scene iz prikrajka sve to vrijeme.... i nije pitao ništa, nije rekao ništa... poslao je montere i toga dana je baka Kata dobila struju.
Prvi radni dan iza blagdana baka Kata je došla u Elektru i podmirila svoj dug u cijelosti. Ona je nakon par godina umrla... ali od tada pa sve do danas njen sin dolazi redovito u Elektru sa stanjem brojila te uredno i na vrijeme podmiruje svoje obaveze.


Ove priče su nastale početkom ovog stoljeća. Ispričala mi ih je Barica.

Na temi o šalterskom službeniku iz Čakovca... a koja se vrtila na naslovnici cijelog vikenda moj ljubimac Neverin je napisao:
@neverin: mah, jednog dana će jedan od njih dobiti sjekiru u glavu i onda će se ljudi u novima zgražati kakvi su to građani ove republike prema zaposlenima u javnoj upravi i javnim firmama. Kažem ti, dok netko ne krepa svi će nastaviti čitati 24 sata preko neta umjesto da rade posao za koji su plaćeni.

Neverine... suzo moja. Nisam još čula za slučaj sjekire... ali ispričat ću ti neke druge slučajeve.
Prije dosta godina... odmah iza rata.... u jednoj velikoj Elektri se provodila akcija iskapčanja struje. Došao je ljuti branitelj i na vratima ureda, u kojemu je sjedila službenica koja je radila po tim nalozima, pročitao prezime omraženog srpskog vođe. Ušao je unutra i odmah krenuo sa psovanjem i lupanjem šakom po stolu.... Ona mu je tiho i mirno pokušala objasniti da se struja mora plaćati. Šakom joj je odvalio nekoliko prednjih zubi... uz urlike da neće njemu neka Srbijanka... takvog prezimena držati moralne prodike o plaćanju struje, a on je branio domovinu. Napomena... tek kao zanimljivost... žena je čistokrvna Zagorka.
Sigurno si čitao u medijima da je lik u vinkovačkoj Elektri... u uredu direktora aktivirao bombu.
Ako nema stakla između službenika i potrošača često se desi pljuvanje na službenike i naskakivanje na šalter. Što misliš zašto tamo sjede zaštitari i nerijetko intervenira policija?
Znači... ne moraš priželjkivati takva ponašanja jer ona su učestala.... pa ih ni tim neprimjerenim i agresivnim ponašanjima još nitko nije uspio uvjeriti da se struja ne bi trebala plaćati.

I sada je pitanje da li je HEP čvrsti bedem socijalizma kako se tvrdi u temi.... ili je ipak taj socijalizam još duboko utkan u svijest ovog naroda... pa se mnogi ne mogu pomiriti s činjenicom da je i struja tek proizvod... baš kao kruh, cipele ili nešto treće... i da se potrošeno mora platiti... a isto tako da sve što u tom poduzeću trebaju obaviti mogu po propisanim pravilima.... a ta pravila ne smišljaju ti službenici na kojima se svi iskaljuju.

I kažeš: “dok netko ne krepa”. Lani se na terenu, radeći svoj posao... na temperaturi od 37 stupnjeva srušio moj kolega pedesetogodišnjak i umro sljedećeg dana u bolnici. Za njim je ostalo jedno teško bolesno dijete, drugo maloljetno i bolesna žena.

Znaš li neverine da su monteri nakon dvadeset godina rada svi od reda bolesni? I to zato što rad u tim uvjetima ostavlja velikog traga na njihovom zdravlju.
I znaš .... dok se u njihovom poduzeću po političkom ključu smjenjuju uprave.... pa neki završe u zatvoru, a drugi smišljaju nova pravila sa svojim gazdama u politici... ti i ja... i svi mi, ovim ljudima možemo zahvaliti što u ovom velikom neredu sustav još uopće funkcionira.
Na temi koju sam pažljivo pratila ponašali ste se poput gledaoca u areni koji uživaju dok lavovi trančiraju žrtvu.
Nitko nije uočio jedan vrlo bitan detalj u cijeloj toj priči. Naš bloger nije imao valjan dokaz vlasništva. Pravilo da dokaz vlasništva ne smije biti stariji od šest mjeseci ne propisuju šalterski službenici, niti bi sjekira pomogla u toj situaciji. Službenici se moraju držati propisanih pravila. A ta pravila postoje zbog brojnih imovinskih sporova među građanima, a u kojima je važan detalj na koga je glasilo brojilo u nekom spornom razdoblju.
Čovjek je ljut jer nije dobio što je želio.... pa je razumljivo da mu likovi koji nisu pristali raditi mimo pravila nisu simpatični. Nije dobio prijepis jer nije imao valjane dokumente da bi mu se isti napravio. Znači... u cijeloj toj priči je nebitno kakve boje su oči šalterskog službenika, da li je gledao u nebo ili je čitao na nekom portalu. Da su klečali na kukuruzu i molili “Očenaš” u tom trenutku bloger ne bi mogao dobiti što želi... jer nije imao valjane papire.
Kada bi bar svatko od nas prije sebične reakcije malo razmislio i pokušao razumijeti čovjeka s druge strane... bez obzira da li se nalazimo s ove ili one strane šaltera... svima bi nam bilo lakše živjeti.
Dovoljno je da netko baci kost i tada čopor kreće u napad... bez obzira da li se radi o prosvjedu seljaka, prosvjetara, liječnika.... sindikata. Pretvorili smo se u dežurne pljuvače bližnjih.... nama sličnih.
Na taj način pomažemo onima koji su pravi krivci za sve naše probleme.

Neinformiranost, površnost, sebičnost, zloba su metastaze, a jal je rak rana koja izjeda ovo društvo.


Komentari (50) - Isprintaj - #

Bezjak ili heroj ulice?

11.09.2013.



U hladno jesenje predvečerje... na vlažnom asfaltu leži Ivan i potiho jauče u bradu, dok ga trojica starijih likova cipelare na parkiralištu pred školom. Oko njih se polako zatvara krug promatrača. Skupilo ih se desetak i svojim tijelima su napravili okrugli zid oko žrtve i zlostavljača. Tiho promatraju... kao da su prestali disati. Nitko ništa ne komentira... skoncentrirano prate klinca koji leži u bolovima... dok mu se tanki mlaz krvi slijeva niz bradu i „junačine“ koji ne prestaju udarati... naizmjence... nogama... krvnički i odlučno. Među promatračima stoji Marko, Ivanov kolega iz razreda. Razmišlja: „Sigurno ih je provocirao! Sigurno je sam kriv što ga sada tuku! Moram biti dobar prema tim dečkima.... da se i meni ne dogodi slično!“ U krugu je i Petar.... na usnama mu titra zluradi osmijeh zadovoljstva. Uživa u prizoru. Ivan se sviđa Maji... koja njega i ne gleda, a on vene za njom već godinu dana. Zaslužio je batine.... jer se sigurno ovako razbijen više neće sviđati Maji.“ Među promatračima je i dobrudušni Lojzek. Tužno gleda što se događa Ivanu.... i sam osjeća svaki udarac koji Ivan prima... nutrina mu vrišti zbog ovog što se dešava... no nema snage reagirati jer ga je strah. Malo dalje od kruga stoji grupa djevojčica koje tiho šuškaju i komentiraju što to dečki rade. Iz škole izlazi Grga.... spuštajući se niz stepenice ugleda krug i u trenu poleti prema njemu. Razmakne grubo Petra i Marka i uđe u krug.
Ljutito komentira: „Baš ste „junaci“! Trojica na jednog... i to toliko mlađeg!“ Saginje se i pokušava podići Ivana... ali tada doleti šaka i pogodi ga u glavu iza uha.... Pada na koljena.... a zlostavljači ga nogama sruše pored Ivana. Još su desetak udaraca primili naizmjence, a tada napetost prekine povik neke djevojčice: „Bježmo! Ide dežurni!“ Doista... niz stepenice se spuštao dežurni profesor.... Grupica se za tren razbila i nestala... ostala su samo dva pretučena dječaka na hladnom i mokrom asfaltu parkirališta ispred škole.


Ovu priču sam izmislila. Nije mi bilo teško.... jer su takve priče naša stvarnost i često slušamo ili čitamo slična svjedočanstva. Ovo nije tema o zlostavljanju u školi i oko škole.... jer takvih sam već nekoliko napisala. Ovo je tema o sivim ljudima... onima bez boje, okusa i mirisa... koji su u stanju gledati zlo oko sebe.... više ili manje hladno. U što se pretvore djeca koja stoje u krugu i promatraju zlo? Kakvi ljudi postanu?
Kad čitamo ovu priču... s kojim likom se možemo poistovjetiti? (Nemojte mi odgovarati. Učinite to pred ogledalom. Odgovorite sebi).
Razmislimo... koliko puta smo svjedočili nekoj nepravdi... kad su nas srce i naša savjest glasno upozoravali da se radi o nepravdi, a mi nismo učinili ništa? Možda zbog straha, zavisti, zluradosti, radi vlastitog mira i sigurnosti... radi vlastite guzice... možda lijenosti.
Koliko odraslih ljudi poznajemo koji se ponašaju poput djece u krugu....? Tihi promatrači. Bezjaci. Bezveznjaci. Dodvorice. Ulizice. Poltroni. Pizduni.
Taj izbor nema veze sa našim mentalitetom, obrazovanjem, spolom, godinama.... To ima veze samo sa srcem i vatrama koje nosimo u sebi.
Poznajem neke „Ivane i Grge“.... često i visokoobrazovane ljude koji misle svojim glavama, koji su vrlo stručni i sposobni u svojim zanimanjima, kao ljudi su interesantni, s karizmom, prekrasnom osobnošću. Njima se ne može desiti da završe u zatvoru jer ih je neki bivši Premijer ili neka druga politička njuška nagovorila na nešto. Njima se ne može desiti da postanu sivi i da ne iznesu svoj stav koji se temelji na znanju, životnom iskustvu i čvrstim uvjerenjima. No može im se desiti opomena pred otkaz, smjenjivanje, mobing i razna čudesa. Sve te udarce nose poput ordenja na prsima i vlastiti obraz je uvijek važniji od funkcija, materijalnog i osjećaja prihvaćenosti od „elite“ koja je trenutno u điru. To su ljudi koji uživaju poštovanje svoje okoline. Istina, kad „gori“ desit će im se da ih sivi bezjaci ne pozdrave na hodniku ili cesti... da ih slučajno ne bi vidjeli zlostavljači... da pogrešne ljude pozdravljaju. No to traje kratko.... jer se „elite“ smjenjuju.... a svima u sjećanju ostaju djela... konkretni događaji i kako je tko odreagirao u nekoj situaciji. Takve ljude potiho ili javno poštuju svi... kako sivi bezjaci... tako i zlostavljači. Sive bezjake nitko ne poštuje. Oni su potrošna roba. Njih zlostavljači iskoriste kao svoje dodvorice i na kraju odbace. Njih život pretvara u sjene koje tumaraju ovim svijetom.
Koji likovi su u priči žrtve? Zar doista Ivan i Grga?!!! Mislim da nisu. Jer će masnice proći, raspuknute usne zacijeliti.... ostat će gorko sjećanje na ružan događaj... koji je bio tek životna lekcija. Prave i najveće žrtve su zlostavljači.... koji su s pozicije moći (u ovom slučaju fizička snaga, brojnost i dob) iskoristili priliku da se iživljavaju... a isto tako su žrtve svi oni promatrači koji su se već u svom odrastanju odlučili postati sivi bezjaci.
Da li je doista hrabrost u životu odabrati put iskrenosti i posvećenosti dobru... ili je ipak veća hrabrost odabrati put sivila, hodajuće sjene, uvijek negdje sa strane... tihog promatrača?
Mislim da se tu na prvi pogled možemo jako prevariti... jer sigurno je puno teže živjeti sa sjenom samoga sebe... bez samopoštovanja... jer si nismo dali razlog da bi poštovali samog sebe. I tu nam nitko i baš nitko nije kriv. To je osobni izbor. A osobni izbor je najveće bogatstvo koje posjedujemo.
Kad vidimo ovakav ili sličan prizor (kao u priči)... možemo li biti bez stava i osobnog mišljenja?!!! Ne! Jer je u tom je trenutku nebitno što je izazvalo taj događaj.... što je Ivan napravio.... možda provocirao. Ne postoji nijedan jedini valjani razlog koji bi mogao opravdati cipelarenje manjeg dječaka od grupe starijih klipana. U tom trenutu nam naša savjest i naše srce šalju nepogrešivu ocjenu da to tako ne može (ili ipak može) i to je trenutak kad biramo stranu i odlučujemo što ćemo učiniti ili nećemo učiniti ništa.
Dugo se vjerovalo da se ljudi rađaju kao „prazne ploče“ i ne znaju razliku između dobra i zla... te da njihov moral oblikuju roditelji, društvo i osobno iskustvo.
Najnovija istraživanja Paula Blooma sa Univerzitet Yale nude rezultat da djeca već sa šest mjeseci razlikuju dobro od zla i da je osjećaj za dobro i zlo duboko usađen u nas.
Klinci su gledali lutkarsku predstavu i izražavali su svoje zadovoljstvo ili nezadovoljstvo dobrim odnosno lošim likovima u lutkarskoj predstavi. Razlika u reakciji nije bila jedva primjetna, nego su gotovo sva djeca pokazivala sklonost ka dobrim likovima.
Iz rezultata navedenog istraživanja možemo zaključiti da je razlikovanje dobra od zla urođeno... a svi naši izgovori da zaobiđemo savjest i urođeni dar su rezultat onoga što su nas naučili roditelji, društvo i što smo sami odabrali.
Kranjčević nam je davno poručio:
"I tebi baš što goriš plamenom
Od ideala slavnih, vječitih,
Ta sjajna vatra crna bit će smrt,
Mrijeti ti ćeš kada počneš sam
U ideale svoje sumnjati!"

Da li je bolje u životu ponekad i stradati, a živjeti sa smislom i samopoštovanjem.... ili je ipak bolji izbor proživjeti život kao hodajući mrtvac... bez ideala, stava... tek toliko... kad sam već tu, neka me?!


Sanjare li svi bezjaci kako bi bilo lijepo biti heroj ulice... bar jedan dan... bar jedan sat?



Volimo li više društvo bezjaka ili ljudi sa stavom?

Komentari (31) - Isprintaj - #

U očekivanju novog ZOR-a

07.09.2013.



Dana 15. rujna 2013. godine završava javna rasprava o Nacrtu prijedloga iskaza o procjeni učinaka Nacrta prijedloga zakona o radu. Moram priznati da me ovaj naziv bacio u ekstazu. Vrlo je maštovit. Zašto bi se izrazili jednostavno ako možemo djelovati „pametnije“ kompliciranjem?!
Za početak bih pohvalila Ministarstvo rada i mirovinskog sustava zbog svih okruglih stolova i javnih tribina koji su održani na temu „Tržište rada“, a vezano za promjene ZOR-a koje slijede.
Neću ulaziti u motive. Da li je sve to tako organizirano da bi se Europi pokazalo kako je puno truda uloženo u taj posao, da li je to bila tješilica za slabiju stranu - sindikate tj. radnike ili je zakonodavcu žao zbog onoga što čini pa je imao potrebu žrtvu na to polako pripremati, brisati joj znoj sa čela i držati je za ruku... dok polako umire? Nije važno. Činjenica je da smo bili dobro informirani o ovome što se sprema.
Imala sam potrebu napisati temu s konkretnim primjedbama na predloženi Nacrt, ali bilo bi to ponavljanje svega onoga što su sindikati već napisali kao formalne primjedbe i prijedloge i objavljivano je kroz medije. No imam potrebu malo javno zacviliti prije no što zvono označi kraj i napisati svoje dojmove. Morala bih napisati knjigu da se osvrnem na sva izlaganja koja su me se tijekom rasprave dojmila, pa ću se držati ove zadnje, koja je održana 04. rujna 2013. godine.
Profesor Potočnjak je bio moj ljubimac kroz sve te susrete.... na početku mi je privlačio pažnju svojim objektivnim i nepristranim izlaganjima, no kako je vrijeme odmicalo čini mi se da je i on odabrao stranu pa je moje oduševljenje splasnulo.
On je jedan od prvih autora ZOR-a i gotovo svako izlaganje je započeo s uspomenom na donošenje tog Zakona. Ističe kako su tada sindikati bili vrlo glasno protiv istog, a sada ga brane i čuvaju. Iz te priče valjda valja izvući poruku da je ZOR loš... jer su i sami sindikati bili protiv njega, pa sada treba donijeti novi. Ovakva argumentacija ponižava sve one koji su to imali prilike slušati jer i maloj djetetu bi bilo jasno da su sindikati bili protiv prvog ZOR-a iz razloga što je on bitno smanjio dotadašnja radnička prava, a najava novih izmjena opet prestrašno kreše radnička prava pa se pokušava sačuvati ovo što se ima sada. To ne znači da sindikati važeći ZOR smatraju savršenim nego znači da predložene izmjene smatraju lošim i opasnim .
Sindikalci su se u velikom broju odazivali na okrugle stolove i javne tribine, a poslodavci u nešto manjem broju. Simptomatično je što su se za riječ javljali uglavnom sindikalni predstavnici i iznosili svoje primjedbe, a predstavnici poslodavaca se baš i nisu činili zainteresiranima. To valjda znači da su oni zadovoljni Nacrtom ili su možda imali prilike svoje želje iznositi negdje iza kulisa... jer predložene izmjene su iskrojene po njihovoj mjeri.
Neke odredbe bi bile smiješne da nisu toliko strašne. Npr. uvodi se mogućnost da radnik dobije promtni otkaz zbog toga što ne pristaje na manju plaću, što se ne može prilagoditi radnom vremenu koje od njega očekuje poslodavac. Ta odredba je toliko moćna da ne treba ni pisati ostale. Čemu komplicirati i trošiti toliki papir i vrijeme... kad je kroz ovu odredbu poslodavac postao robovlasnik? Poslodavci su tražili i Nacrtom dobili jednostavnije otkazivanje ugovora o radu. I u važećem ZOR-u je to vrlo jednostavno, no očito se poslodavci nisu baš najbolje snalazili pa treba još pojednostaviti. Možda bi bilo zgodno da se ZOR napravi u obliku slikovnih uputa da bi politički kadrovi, koji su zapošljavani nepotizmom lakše dijelili otkaze radnicima i manje gubili radne sporove zbog formalnih grešaka – čitaj neznanja, površnosti i aljkavosti.
Prof. Gotovac je na spomenutoj tribini iznio ocjenu da je rasprava načelna, te ustvrdio da je upravo u redovima pravnika (na svim stranama) previše površnosti, neznjanja, aljkavosti i nemara i da zbog toga imamo ovakav nered u sudskoj praksi. Oduševilo me to njegovo iskreno priznanje. Svaki put kad dođe za govornicu oduševi me njegova lakoća iznošenja misli i znanja, jednostavnost i srčanost s kojom iznosi svoje misli. Bude mi čak simpatičan... ali onda samu sebe podsjetim na njegov tekst u časopisu „Radno pravo“, u rubrici „Reagiranja“ br. 1/09 pod naslovom: „Kako sudovi pogrešno tumače primjenu kolektivnih ugovora“. Na taj tekst kontrargumentima mu je odgovorio odvjetnik Mijo Rebrović u sljedećem broju istog časopisa. Prof. Gotovac nije javno branio svoj stav, kao što ga nije branio ni nakon kontramišljenja tada suca Vrhovnog suda, gospodina Andrije Erakovića u jednom drugom stručnom časopisu.
Sjećam se tih tekstova i nekih prljavih političkih igara zlih ljudi (kojima se danas sudi zbog kriminala) koji su se tada pozivali na mišljenje profesora Gotovca. Sigurna sam da mu namjere nisu bile zle.... ali na žalost ovih dana imam prilike gledati koliko su strašne posljedice.... pa ne mogu zaboraviti da je i on svojim mišljenjem bio kotačić u tom mehanizmu koji danas lomi kosti nekim „malim“ ljudima.
Po mojoj ocjeni... najbolji govor je imala gđa. Farkaš (ako sam pogrešno zapamtila prezime – isprika) iz Generali osiguranja.
Nakon konkretnih primjedbi na Nacrt, usporedbi uvjeta rada zaposlenika kod poslodavaca stranaca u Hrvatskoj i drugim zemljama Europe... emotivno je na kraju zamolila Ministra Mrsića neka ne pristane na ulogu makroa, jer poslodavci su ionako moćni i bogati i pobrinut će se za sebe, neka baci svoj pogled na radnike, neka im pruži zaštitu i bude im sluga.
Ministra je ta molba uvrijedila pa joj je rekao da bi trebala pripaziti što govori i ne nazivati ga makroom i slugom, te da socijalizma više nema, nego imamo kapitalizam koji smo sami željeli.
Ražalostila me ta reakcija. Ministar je očito umoran... Cijelo vrijeme ga doživljavam kao zalutali lik u cijelu tu priču.... jer nije bahat poput nekih drugih likova iz Vlade.... i doista sam imala dojam da se trudi odraditi ovaj posao savjesno i na zadovoljstvo sviju. Na početku te priče zračio je optimizmom i nadom, a sada eto, ovako reagira na dobronamjernu molbu.
Žena mu je navodila primjere iz itekako kapitalističkih zemalja... tako da je primjedba o socijalizmu neprimjerena, suvišna i ružna.... Čista demagogija. Nije mu rekla da je makro, nego ga je lijepo zamolila da ne pristane na tu ulogu...
Ako s jedne strane imamo tražitelja usluga, a s druge strane prevelik broj onih koji nude svoj rad, a između njih je zakonodavac koji želi ugoditi i udovoljiti samo tražitelju usluga, dok one koji svoj rad nude stavlja u poziciju socijalne nesigurnosti, prava su svedena na minimum... i čistu borbu za preživljavanje pod bilo kojim i kakvim uvjetima... ne podsjeća li to na podzemlje? Ne svodi li se radnik na sudbinu prostitutke koju makro drži pod kontrolom šakom, a u slučaju radnika je to propis koji mu lomi kosti? Zar je tako opasna molba te žene da se zaštiti dostojanstvo radnika i da mu se ne smanjuju i dalje već ionako trtljava prava?
To nije bilo izrečeno kao osobna uvreda. Moliti ministra da služi je još manje uvredljivo, jer sam naziv njegove funkcije u prijevodu s engleskog znači dvorenje i služenje, a svaki političar bi prije svega trebao prihvatiti činjenicu da je sluga narodu... on je u službi naroda koji ga bira i plaća.
No kad se ne može argumentirano pobiti ono što je gospođa Farkaš tvrdila tada je mudro izazvati taj mali igrokaz uvrijeđenosti i skrenuti s prave teme... a što me je prilično razočaralo.
ZOR kakav se sprema je loš i štetan za položaj radnika i društvo u cjelini.
Na kraju ću vam pretipkati mišljenje o novom ZOR-u umirovljenog profesora Učura, bivšeg predstojnika Katedre za radno i socijalno pravo riječkog Pravnog fakulteta, danas znanstvenog savjetnika.

„Riječ je o velikom zahvatu u radno zakonodavstvo. Ne stoji da ZOR koji se sada primjenjuje nije usklađen s pravom stečevinom EU. Mijenjan je i dopunjavan tri puta, sve s istim obrazloženjem „usklađivanje“, a najveće štete donijele su izmjene 2012., kada je socijalni dijalog potpuno devalviran. Zanemarene su obvezujuće konvencije Međunarodne organizacije rada, o čemu nitko ne govori.
Uništava se autonomna regulativa putem kolektivnih ugovora, pravilnika o radu i drugih općih akata. Time se onemogućava razvijanje brojnih originalnosti i specifičnosti u radu i radnim odnosima, a koje ovise o djelatnosti pojedinih poslodavaca.
Radni odnos je pravni odnos trajanja jer bez radnog odnosa na neodređeno vrijeme nema ni prava na obrazovanje i usavršavanje, trajnih kriterija za uređivanje plaća i naknada, odmora i dopusta, adekvatne zaštite na radu i prava iz sustava socijalnog osiguranja (zdravstvenog, mirovinskog, za vrijeme nezaposlenosti i dr.) Nema socijalne sigurnosti, nema otkaznih rokova i drugih prava. Radni odnos kakav se predlaže svodi se na rad i cijeđenje znoja, a zanemareno je da su radni odnosi srce društvenih odnosa, braka, obitelji, društva u užem i širem smislu. Bez obzira na brojne manjkavosti, ZOR koji je sada na snazi bolji je od rješenja koja se predlažu za plaće, zaštitu na radu, kolektivnih ugovora, zaštitu prava na radu i u vezi rada. Inspekcija rada je zanemarena.
Nisu provedena empirijska istraživanja o postojećem stanju i ne postoji procjena posljedica predloženih promjena. To se odnosi i na mirovinski staž za punu starosnu mirovinu. Iz predloženih rješenja može se zaključiti da se prava radnika smanjuju i nesigurno ostvaruju i štite. Zbog toga se novi ZOR nikako ne bi smio usvojiti na brzinu.“




Komentari (53) - Isprintaj - #

Rat

01.09.2013.



Nikada neću zaboraviti svoje oduševljenje kada je Obama izabran za predsjednika SAD-a.
Danas se osjećam krivom što sam se tada tako osjećala… krivom zbog nade i vjere koje su me tada preplavile.
Napisao je čovjek knjigu „Odvažnost nade“… u kojoj ističe vjeru u neku novu politiku, koja se oslanja na međusobno razumijevanje. Budi u nama nadu u put napretka.
Pretipkala sam tada jedan odlomak iz te knjige koji čuvam:

„Svakako, moć koju pruža visoka funkcija nije neograničena. Ponekad je jedino zakon taj koji može zaštititi naše vrijednosti, naročito kada su prava i prilike obespravljenih u našemu društvu ugroženi. To je oduvijek vrijedilo za naša nastojanja na ukidanju rasne diskriminacije; iako je moralno opominjanje utjecalo na promjenu stavova američkih bijelaca u eri borbe za građanska prava, ono što je napokon slomilo leđa Jimu Crowu i najavilo novu eru međurasnih odnosa bili su slučajevi na Vrhovnome sudu, koji su kulminirali slučajem Brown protiv Prosvjetnoga odbora, Zakonom o građanskim pravima iz 1964. i Zakonom o glasačkim pravima iz 1965. Dok se raspravljalo o tim zakonima, bilo je onih koji su tvrdili da se vlada ne bi smjela uplitati u građansko društvo, da ni jedan zakon ne može bijelce natjerati da se miješaju s crncima. Čuvši takve zaključke, dr. Martin Luther King ovako je reagirao: "Možda je istina da taj zakon ne može natjerati neku osobu da me zavoli, ali je može spriječiti da me linčuje, a meni se čini da je i to važno."“ (Obama)

Govori o važnosti propisa…. a ja se danas pitam koliko su važni međunarodni propisi koje namjerava prekršiti vojnom intervencijom u Siriji?
Izjavio je ovih dana: „"Ne možemo prihvatiti svijet u kojem se kemijskim oružjem ubijaju žene, djeca i nevini civili". A ne pita se da li ostatak svijeta može prihvatiti svijet u kojemu postoji jedan moćni i bahati kauboj (SAD) koji ignorira međunarodne propise i koji nas pokušava uvjeriti da se sila silom može pobijediti? Zar doista misli da mu itko više vjeruje da će novo krvoproliće započeti zbog zaštite civila u Siriji?



Komentari (55) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< rujan, 2013 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje riječi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Čudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišić
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz

put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunčana Žena
Vidoteka
Zelena



SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kući od sutra
Koju vi ne možete posjetiti čak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na jučer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelčevim rukama bude za sreću;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (3)
Rujan 2011 (3)
Lipanj 2011 (2)
Travanj 2011 (3)
Veljača 2011 (2)
Siječanj 2011 (3)

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se