SVI NA PROSVJED 1. SVIBNJA!

28.04.2013.



Kako mediji proizvode „indolente mužeke“…. „indolentan narod“?!

Dana 26.04.2013. novinar Boris Rašeta u dnevnom časopisu „24 sata“ objavljuje tekst pod naslovom:
„Svi su negativci: Prvomajski prosvjed neće donijeti rješenje“
Negativce je poredao ovim redosljedom: sindikati, crkva, branitelji i Vlada.
Lažno i prilično nespretno je naveo motive za prvomajski prosvjed:
„Njihov je motiv smanjenje plaća javnim službama za 3 posto – ti su isti sindikati bili nijemi kada su, godinama, deseci tisuća radnika radili bez plaće, i kada su brojne hrvatske industrije, zadnjih godina, doživjele nebeski harakiri.“
Rečenica je sročena tako da bi svatko neupućen u situaciju pomislio da sindikati traže smanjenje plaća javnim službama. Laž je da su sindikati bili nijemi kad su radnici radili bez plaće i kada je hrvatska industrija doživjela nebeski harakiri. U svom tekstu kao glavnog organizatora ističe gospodina Vilima Ribića, kojeg naziva besramnikom i na taj način svoj tekst spušta na jedan uvredljiv nivo "žutog" novinara.
Pa čak kad bi bila i istina da su sidnikati šutjeli (a nisu) da li to gospodin Rašeta smatra da nikada i ne trebaju progovoriti? Poziva ih na vječnu šutnju?
Obrušava se gospodin Rašeta i na branitelje koji su po njegovoj procjeni godinama bili slijepi i šutljivi na sve što se u ovoj zemlji dešava. Osobno nemam taj dojam i zaprepaštena sam drskošću novinara koji na ovaj način onima koji su se borili za bolju Hrvatsku osporava pravo da progovaraju o problemima u društvu.
Bavi se navedeni novinar i Crkvom… zaboravljajući da većina hrvatskog radništva i nezaposlenih pripada istoj toj Crkvi. Ta ista Crkva je sa svojim vjernicima dok se rađaju, prati živote svojih vjernika, a s njima je i kad umiru. Ovaj prosvjed nije politički. Crkva itekako ima pravo sa svojim vjernicima komentirati način na koji žive i preporučiti im da se na demokratski način bore za bolje i pravednije društvo.
I na kraju… eto… kaže gospodin Rašeta negativac je i Vlada. To mi je zazvučalo kao da mu je onaj koji je članak od njega naručio rekao: „Stavi nas na kraj… da ne ispadnemo prozirni!“ No meni je ovaj tekst itekako proziran
Iz objavljenog teksta jasno je vidljivo da gospodin Rašeta nema pojma što su to sindikati, kako su organizirani….. očit je zadatak da se obezvrijedi najavljeni prosvjed i uvjeri narod da su im svi neprijatelji…. pa čak i oni sami…. jer tko su to sindikati, Crkva i branitelji? Pa nije li upravo to narod koji 1. svibnja treba izaći na prosvjede? Od četiri navedena negativca jedino Vlada nije narod… jer samo Vlada u toj skupini ima moć i mogućnost da ovu zemlju izvuće iz ove ustajale situacije. To je njihovo pravo koje su dobili na izborima, ali i OBVEZA!
Gospodin Rašeta nas je mudro obavijestio da smo neprijatelji sami sebi… a najmanji negativac u cijelom tom filmu (kako on naziva prvosvibanjski prosvjed) je Vlada. Poručuje nam da budemo kuš, jer je Vlada najmanje zlo koje nas može snaći… jer sami sebi smo najveće zlo.
A sad idemo malo proučiti tko organizira prosvjed 1. svibnja i koji su motivi?
Prosvjed 1. svibnja organiziraju SVE ČETIRI SINDIKALNE SREDIŠNJICE!
Što su sindikalne središnjice?
To su krovne udruge u koje su udruženi gotovo svi sindikati koji postoje u Hrvatskoj.
Svaka od tih središnjica ima svog predsjednika, svoja tijela i stručne službe…. Nama oni pojedinačno mogu biti više ili manje simpatični, ali oni nisu ono što znači sindikate u Hrvatskoj… jer sindikati – to smo MI… svi ZAPOSLENI i udruženi u sindikate. Poistovjećivanje sindikata s nekim pojedincima iz sindikalnih središnjica je više nego zlonamjerno. Kroz te žute priče omalovažava se i obezvrijeđuje sindikalna scena u Hrvatskoj. To je pokušaj odvlačenja pažnje s pravih problema, a pomoću nekih žutih gluparija i slobodnih ocjena novinara čiji motivi za takve tekstove i takva ponašanja mogu biti razni... ali teško da su dobronamjerni.
Prosvjedi su uobičajeni instrument demokracije. Kultura prosvjedovanja u Hrvatskoj još uvijek nije na nivou razvijenih europskih zemalja, ali to je naše pravo. Ako narod želi poručiti Vladi da nije zadovoljan trenutnim stanjem u društvu to ga ne čini negativcima, nego znači da ostvaruje svoje demokratsko pravo. Ako je itko negativac to je onda svatko tko narodu na bilo koji način pokuša to pravo osporiti. Normalno je da se Vladi prosvjedi ne sviđaju… to je također njihovo pravo. Svaka Vlada više voli pljeskanje i skandiranje. Narod, udružen u sindikate, vjernici i ateisti, branitelji, građani udruženi u razne udruge… svi oni imaju pravo prosvjedovati i to ih ne čini negativcima, nego baš naprotiv, to ih čini osvještenim građanima koji se bore za bolje i pravednije društvo…. to pokazuje da ne želimo biti indolentni mužeki i da vodimo brigu o onome što su nam preci ostavili, a što moramo ostaviti potomcima u naslijeđe. No koji je cilj novinara i svih onih koji ironično i cinično svakodnevno u javnosti šalju ovakve poruke? Doživljavaju li oni sebe pozitivcima? Koje rješenje oni nude? Ako smo svi negativci i ako smo svi nikakvi…. trebamo li izvršiti kolektivno samoubistvo? Ili nas gospodin Rašeta poziva na trpljenje i šutnju?
Koji su motivi najavljenog prosvjeda i koje poruke se žele poslati?
U Hrvatskoj je gotovo 400.000 nezaposlenih, a od toga 85.000 radnika ne prima plaće, pojačano iseljavanje mladih, pada proizvodnja, gasi se industrija i gase se radna mjesta, manjina bogatih je sve bogatija, a siromašnih je sve više.

1. Obilježava se Međunarodni praznik rada.
2. Zahtjev Vladi da promijeni smjer, s naglaskom na položaj mladih i mladih radnika na tržištu rada.
3. Inzistiranje na gospodarskoj politici koja otvara, a ne zatvara radna mjesta, koja pokreće proizvodnju.
4. Privlačenje investicija učinkovitom javnom upravom, a ne smanjivanjem plaća i prava radnika.
5. Prestanak privatizacije javnih dobara i prirodnih resursa.
6. Dostupno liječenje svima, dostupno obrazovanje svima, dostupnu skrb za sve stare i nemoćne, dostojnu pomoć siromašnima i nezaposlenima.
7. Oporezivanje bogatih i banaka, poticanje rasta plaća i mirovina.
8. Sprječavanje neisplate plaća za obavljeni rad.
9. Vraćanje radnicima javnog sektora prava koja su im silom oteli – njihov status rješavati pregovorima, a ne jednostranim odlukama i zakonima.
10. Poštovanje kolektivnih ugovora i sporazuma od strane države.
11. Reforma državnog aparata tako da mu se poveća učinkovitost na korist poduzetnika, građana i države.
12. Povezivanje poduzetnika, znanosti i financijskog sektora.
13. Hitno prekinuti zapošljavanje po stranačkoj podobnosti, otvoriti vrata sposobnima.

Koliko je pozitivan čovjek koji ovakve prosvjedne zahtjeve pripisuje negativcima?

Blogeri, nemojte dozvoliti da vam peru mozgove i da vas uvjere kako se ništa ne može učiniti.
Prosvjedima se šalju poruke Vladi. Što nas je više poruka je glasnija i ozbiljnija. Njima trebamo uspavani, nezainteresirani, beznadni, tromi i prestrašeni. MI NISMO TAKVI! MI NE SMIJEMO BITI TAKVI RADI SVOJE DJECE!
Tekst navedenog novinara je na tragu ponašanja bahatih političara od početka njihovog mandata.
Idu im na živce sindikati, opozocija, zeleni, znanstvenici, referendumi, Crkva, branitelji….. svi smo mi njima veliki teret i veliki davež. Ako im ne odgovaramo ovakvi kakvi jesmo neka se kandidiraju u Sjevernoj Koreji i tamo grade političke karijere. Hrvatska je demokratska zemlja. Mi smo ih izabrali i nama su dužni polagati račune. NISMO ZADOVOLJNI i oni to moraju znati.

Prosvjed je naše demokratsko pravo… i zato… dođite na prosvjed 1. svibnja. Svi članovi sindikata koji su udruženi u jednu od sindikalnih središnjica trebaju doći na Trg Francuske Republike u 10:30 h gdje će se formirati sindikalna povorka i krenuti prema Trgu bana Josipa Jelačića, na kojemu će se održati prosvjed u 12:00 h. Svi nezaposleni, umirovljenici i građani koji nisu udruženi u sindikate prosvjedu se mogu priključiti na Trgu bana Josipa Jelačića u 12:00 h.


Blogeri.... čestitam Vam 1. svibnja - MEĐUNARODNI PRAZNIK RADA!





Komentari (116) - Isprintaj - #

Psssst....

24.04.2013.

Psssst…. budite tiho…. čitajte polako… slovo po slovo… jer ovo je tema o tišini.
U tišini nastajemo, njoj težimo, u njoj rastemo i njoj se vraćamo. Naše najčišće i najprljavije misli zakopane su u dubokoj tišini. U njoj stanuju naši strahovi, tajne, uspomene, nadanja, želje i snovi….
Ona je naš dom jer nam pruža mir i susret sa samim sobom. U njoj nas posjećuju vile, plešu vilenjaci, čuvaj puteni anđeli i posjećuju nas oni koji su fizički otišli iz naših života. To je mjesto utjehe… poput mekog krila majke i najtoplijeg zagrljaja koji nam budi osjećaj sigurnosti i potpune opuštenosti.
Neki ljudi vole buku i boje se tišine… jer navodno tamo sreću razljućenu savjest koja ih raspigana čeka na kefanje…. prazninu koja je zdena poput planinskog potoka… navodno im se tamo nastanila samoća koja ih plaši poput zle vještice….. to im je neki prostor praznine… pa čak i dosade. Ponekad u tišini čuju krikove, osjete bol … tako oštru i nepodnošljivu bol….
Kišević se oglasio stihom: „Dosada je glodala tišinu“… Tin nas je pozvao: „Plačimo, plačimo u tišini…“
Lorci je ona nagrizana od žaba i nalik na ispisani veo sa zelenim mrljicama. Vesni Krmpotić je ona san zvuka, ponekad tako dubok san, da mu i i budne oči slušaju Božji bruj, sve dublji… Hladno pivo zapomaže: „Tišina leži mi na plućima“… spomminju sumnju, nemir… ali i tišinu kao zaklon od niskih udaraca, podsmijeha i prevare….
Masimu svaki dan započinje s njom i želi nositi oblake sam, sačuvati dugine boje za najljepše dane… s obje ruke dotaknuti san….
Bajagi čvorci ne pjevaju dok iznad krovova svira tišina… pomoću tišine odlazi u OZ.
Neki ljudi ne mogu zaspati bez zvuka TV-a ili glazbe…. jer im smeta tišina… drugi joj pak cijelog života trče u zagrljaj… i s njom se grle čak i onda kada svijet oko njih vrišti od preglasnih zvukova… koje oni ni ne primjećuju u trenucima stopljenosti s tišinom. Nekima je prijatelj, drugima neželjeni gost…
Blogeri…. u kakvim ste odnosima s tišinom?














"... tišina je carstvo izgubljenih ljudskih glasova. Tišina je zapravo jedini način da se istinski razgovara s ljudima. Tako se traže i nalaze izgubljeni ljudski glasovi, kao umorni konji u nekoj pustopoljini, koji se udruže da bi putovali zajedno." (Talhe ili Šedrvanski vrt)

Komentari (43) - Isprintaj - #

Muški i ženski mozak

18.04.2013.



Na početku teme ću se odmah ispričati svim znanstvenicima koji se bave proučavanjem mozga i ljudskog ponašanja. Ja strašno volim ljude koji se bave znanstvenim radom i obično im nemam potrebe protusloviti…. pažljivo čitam i slušam o rezultatima do kojih su došli. Ni ova tema ne znači nadmudrivanje s njima… nego s onima koji rezultate njihovog istraživanja koriste za nešto što se meni čini neprimjerenim.
Znanstvenici su svojim istraživanjima uspjeli dokazati da se muški i ženski mozak razlikuju. Neću tupiti o rezultatima tog istraživanja jer o tome postoje nebrojeni tekstovi na internetu, a večeras je na tu temu najavljena i emisija u „Provjerenom“ na Novoj TV.
Dva puta sam dobila „kompliment“ da imam muški mozak. Jedan je čak zvučao ovako: „Lako tebi! Ti imaš način razmišljanja kao muškarac…. tehnički razmišljaš.“ Naravno…. to su mi rekli muškarci.
Tada sam bila zbunjena…. jer nisam čitala o tim istraživanjima… osjetila sam da se radi o nekoj vrsti pohvale… koju nisam baš najbolje razumijela, pa nisam reagirala onako kako ću sasvim sigurno reagirati ubuduće, ako mi itko ikada nešto slično kaže.
Nedavno je Čedo Prodanović na isti način „pohvalio“ svoju ženu…. izjavom da razmišlja kao muškarac. U tom trenutku me to zaškakljalo…
Ovih dana sam pročitala dosta tekstova na tu temu. Riješila sam i neke testove koje su izradili psiholozi.
Očito neki muškarci to istraživanje doživljavaju na način da su žene kokoši, a muškarci su pametni…. pa onda kada žele pohvaliti ženu zbog nečeg dobrog izjave kako ima muški mozak. To je prikriveni muški šovinizam, koji se skriva iza nekih znanstvenih istraživanja, kojima nije bio cilj dokazati da su muškarci pametniji.
Niti su sve žene iste, kao što ni svi muškarci nisu isti. Naša osobnost je uvjetovana s toliko toga da ovakva generaliziranja i neke biološke razlike sasvim sigurno nisu nešto što bi trebalo isticati.
Ne postoji nijedna osobina čovjeka ili nedostatak istih koje ne primjećujemo i kod žena i kod muškaraca….
Nedavno…. u mojoj kancelariji sjede dva lika. Oni razgovaraju na šarene teme… a ja se sporadično uključujem, jer mi u međuvremenu zvoni telefon, zvrckaju mailovi….
I odgovaram ja na nešto hitno mailom…. isključena iz njihovog dijaloga…skoncentrirana na posao…. kad me lik doziva i pita: „Dona… što vi kažete na to?“ Okrećem se i zbunjeno pitam: „Na što?“ Kaže: „Pa pričamo o ženama i novcu. Da vi odlučite sada naći ljubavnika… sigurno bi bilo važno koliko ima love.“ Ostala sam zaprepaštena. Gledam tipa….. kroz glavu mi se vrti da ima završena dva fakulteta i pitam se da li je jadan uopće svjestan kako je upravo izjavio da su sve žene kurve?
Odgovorila sam: „Da slučajno tražim ljubavnika, a ne tražim… bilo bi mi važno da može ševit… jer ljubavnici tome služe… zar ne?! Jebeš muškarca koji pičku mora plaćat… takvi likovi me nikada nisu zanimali…. jer postoji neki gadan razlog zašto moraju plaćati…. a ako se odlučim ševit onda znam što očekujem i nema te love koja bi mi mogla ublažiti razočaranje ako to ne dobijem. Kad trebam lovu onda radim i za svoj rad očekujem lovu.“ Upotrijebila sam baš te riječi….. svjesna da nisu nimalo ženstvene, fine, pristojne…. ali procijenila sam da drugi način komunikacije ne bi razumio. Vidjela sam da je ostao šokiran mojim odgovorom… čak pogođen… na isti način na koji je mene pogodilo njegovo pitanje. Tada se pribrao i rekao: „Stvarnost vas demantira“…. i dobio odgovor: „Očito oboje govorimo iz osobnog iskustva…. a to je i normalno jer znamo samo ono što smo probali… a sve ostalo je tek vjera.“
Naravno da postoje žene kojima je materijalno prioritet. No poznajem još više muškaraca koji su takvi. Svakodnevno gledamo ovaj sajam ljudskog mesa i prodanih duša u našem društvu… pratimo sudske sporove u kojima mnogi muškarci i rijeđe žene priznaju da su prodali dušu vragu (kriminalu) za materijalnu korist ili političku moć. Što će im lova i moć? Da bi impresionirali i osvojili žene. Dok se oni toliko izlažu i trude…. postoje i mnogi drugi muškarci koji ne moraju krasti i sudjelovati u prljavštinama da bi stekli moć kako bi bili zanimljiviji ženama…. jer oni to jesu… svojom osobnošću. Kao što postoje i žene koje znaju da najčarobniji životni odnosi (bez obzira o kakvim se odnosima radi) ne izrastaju iz korijena novca i moći.
Zašto znam više muškaraca koji se prodaju za lovu i moć? To opet ne znači da su muškarci veće kurve od žena… nego znači da je ovo muški svijet pa imaju više prilika i iskušenja u toj velikoj trgovini.
Svatko od nas bi dobio zgodne rezultate da se izvrgne testiranjima znanstvenika…. ali to je tek komadić naše prave slike. I zato ne postoje muški i ženski mozgovi. Postoje tek biološke razlike koje su zanemarive u odnosu na naše osobnosti.
Blogeri… razmišljate li vi o ženama i muškarcima generalno na način kao lik iz moje priče… ili ljude ipak dijelite temeljem njihove osobnosti?
Postoje li neke osobine (bez obzira negativne ili pozitivne) koje više primjećujete kod žena ili pak muškaraca?


Slika na početku teme nastala je znanstvenim istraživanjima.... a likovi s predrasudama napravili su svoje slike....



Komentari (54) - Isprintaj - #

Ožiljci

13.04.2013.



Napisao mi je jedan bloger-miljenik: „Dona; pa nije jednostavno tako zdušno i temeljito raditi na svom prvom, jedinom takvom, najvećem ožiljku.
Mislim da mi se i danas vidi :-))
Je li vrijedilo? Ne.
Nije.“
Odgovorila sam kod njega kratko… ali škaklja me ta tema već nekoliko dana.
Svaki naš dan je prepun izbora. Prvi je ranom zorom… kad biramo da li ćemo ustati na prvu zvonjavu sata ili ćemo spavati „još samo pet minuta“. Tada odlučujemo koliko ćemo se potruditi oko jutarnjeg timarenja… kakvu ćemo si kavu skuhati… sjedamo u auto i biramo da li ćemo voziti brzo ili polako…. i tako cijelog dana. Kao što je šipak pun koštica, tako je naš život pun naših biranja. Ponekad nam ti naši izbori iznjedre rezultate koji ostavljaju ožiljke za cijeli život. Kad bi svi naši ožiljci bili vidljivi… izgledali bi poput onih istetoviranih manijaka, koji na sebi imaju više boje no svoje kože.
Često čujem ljude kako neke svoje životne izbore nazivaju životnim greškama. Teško to mogu razumijeti…. jer za mene je greška samo ono što se učini nesvjesno…. zbog nedovoljno posvećenosti, slabe koncentracije, brzopletosti… to je naprosto omaška…. ali kad svjesno biramo i jedan životni period smo jedan od glavnih likova neke priče, eeee tada to nije greška… nego je izbor sa rezultatom koji je ostavio ožiljke.
Ožiljci su strašno važni…. jer su oni životne pouke. Nema čovjeka kojega netko nije prevario, izdao, uvrijedio, povrijedio, pravio budalom.
U razgovorima s ljudima često čujem žalopojke, osjećaju se žrtvama drugih ljudi, partnera, kolega na poslu, šefova, roditelja, prijatelja…. neki idu još šire pa se cijela njihova životna sredina urotila protiv njih i svi sustavno rade na uništavanju njihovih života. Za njih bi Cesarić rekao: „Netko sa svojim bolom ide ko s otkritom ranom…. svi neka vide!“ Rijetki su ljudi koji preuzimaju odgovornost za svoje izbore i ne pokušavaju za svoje ožiljke okriviti druge.
Ožiljci su naše veliko bogatstvo. Uzalud sva lova i sve materijalno što možemo steći, ako ne slušamo pouke koje nam šapuću naši ožiljci.
Da nema njih mi danas ne bi bili ovo što jesmo. Ako smo zadovoljni u svojoj koži… to znači da smo pažljivo slušali pouke naših ožiljaka, a ako smo čangrizala i žrtve… to znači da smo ih ignorirali.
I ja imam puno ožiljaka… kao i svi drugi ljudi. Svaki od njih je itekako vrijedio. Svaki od njih je rezultat mog izbora… a iza svih svojih izbora stojim… bez obzira na rezultat. Ovaj blog ima svoje stihove: „Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela. Ima jedan svijet gdje riječi su djela.“
Radi li se o utopiji i snatrenju ili doista postoji taj svijet? To ovisi samo o nama. Svijet ne čine samo oni koji ne drže do svoje riječi… u tom svijetu smo i mi…. i ako se odlučimo da je naša riječ svetinja i ne mlataramo jezikom ko lopatom… ne izgovaramo ono što ne mislimo i nije u skladu s našim djelima… tada taj svijet postoji, jer smo ga mi osobno obogatili jednim novim čovjekom koji drži do svoje riječi.
Kad se naučimo ne suditi druge zbog njihovih izbora, a koji su nama ostavili ožiljke… i kada naučimo prihvatiti ono što ne možemo promijeniti…. tada naši ožiljci postaju naša ljepota, naša sigurnost, naša čvrstina i naš svijet u koji uvijek možemo BIRATI koga ćemo pustiti, a koga ne.

Da se ožiljci mogu prodati i zauvijek zaboraviti sve ono što ih je stvorilo ja bih to odlučno odbila…. jer što će mi lova, ako bi bez svih tih pouka morala tumarati svijetom. A taj svijet je čarobno i predivno mjesto… bez obzira na sve oblake koji se povremeno nadviju nad nama.
Nikada nisam voljela naivnu umjetnost. Zašto? Zato što sam Podravka i strašno me ljuti način na koji se moji podravski umjetnici „rugaju“ s nama takvima kakvi jesmo. Nismo lijepi, visoki i kršni kao ljudi s kamena…. nismo ni snalažljivi i prepredeni poput njih…. svi smo mi Regice, Dudeki i Cinoberi… ali imamo puno nekih osobina koje nam je uvjetovao prostor na kojemu smo ukorijenjeni i one nisu za ruganje. Naivna umjetnost je vrisak sa socijalnim motivima. I da…. bilo je i tamo siromaštva…. ali siromaštvo u tom kraju je za mnoge druge krajeve izgledalo kao blagostanje… u isto to vrijeme, a to je opet uvjetovano zemljicom i radnim navikama. Kad su mamu Martina Sagnera (Dudeka) pitali kako se nosi sa slavom svog sina i kako joj se sviđa njegova uloga, odgovorila je: „Sve je to lijepo, ali zašto baš uvijek on iz sebe mora bedaka delat?!“ I zato meni nikada naivna umjetnost nije sjela…. nego me ljuti….. imam potrebu prigovoriti slikaru na toliko negativnog pristupa, tuge i jada…. jer ja tako svoju Podravinu ne vidim…. ona je čarobna ljepota, u kojoj živi narod koji je slušao svoje ožiljke.
I da me se pogrešno ne shvati. Ovo je tek moj osobni doživljaj naivne umjetnosti… i ni u primisli mi nije umanjiti njenu vrijednost i sve ono što ona znači i što ona jest.
U komentarima prošle teme spomenula sam Krležin predgovor „Podravskim motivima“ Krste Hegedušića…. I sada ću vam citirati dio tog teksta kako bi mi Krleža svojim majstorstvom pomogao dočarati kako ožiljci zvuče kad ih se gleda samo s negativne strane i kad zanemarimo njihovu vrijednost (sada zanemarujem snagu Hegedušićevog velikog i vrijednog motiva za slanje takvih poruka).
„Hegedušićevo slikarsko poricanje nedostojnog, negativnog, zaostalog, zakržljalog, nezgrapnog, njegova glasna mržnja ružnog, zgaženog, odbačenog, bijednog i popljuvanog, njegova neprekidna i tvrdoglava sklonost za iskorijenjeno, gnjilo, degenerirano, uvehlo, po čemu gazi gruba, surova, krvava, mračna, tužna, beznadna stvarnost, upravo to pustolovno titranje i ispreplitavanje odvratnog i ljudožderskog s bolećivim i umirućim, taj prezir naše nesavremene, glupe, predrasudama zamračene, sredovječne zaostalosti, ta smiona težnja za izlazom, - za iliječenjem i za likvidacijom tih motiva, to je subjektivna građa Hegedušićeve slikarske pobune, uvjetovane njegovim osobnim darom.“
ili

„Žalosti podravskih daljina, gdje na drugoj obali blatne vode stoje „mađarski čempresi“ – jablanovi, tuga razlivenih voda po kojima plivaju strvine, zelena štacunska vrata s reklamama za Albus sapun, cimeri, ptice, smrdljive krčme i krvavi mesarski fertuni, to srdito i tvrdoglavo isticanje nakaznih detalja, ta Hegedušićeva grafička dijagnoza naše stvarnosti nije samo ekonomski i kulturni dokument vremena nego istodobno i dobar crtež, umjetnički značajan po svojoj slikarskoj vrijednosti isto toliko kao po temi koja je tu pretvorena u niz intenzivnih umjetničkih doživljaja.“ (M.K.)
Naravno da je Hegedušić veliki slikar…. i drsko je uopće komentirati njegov doživljaj.... ali iskoristila sam ovaj Krležin opis da bih pokazala kako izgleda doživljaj čovjeka koji je odlučio slati vrlo glasnu poruku tako da ističe samo ono negativno….. on i najradosnije doživljaje svog naroda prikazuje na s nekim mračnim, žalosnim i turobnim pečatom.
Mnogi su slikari naslikali Podravinu onako kako je ja vidim i doživljavam… mnogi su je pjesnici opjevali u svoj njenoj ljepoti. Oni su očito ljudi koji su zaneseni ljepotom, vječiti sanjari u potrazi za onom drugom i boljom stranom….
Kad gledamo neku sliku svatko od nas je vidi i doživljava drugačije… na neki svoj način…. ovisno o tome koliko nas svrbe ožiljci.
Blogeri….. volite li svoje ožiljke ili bi ih rado zaboravili i dali nekako odstraniti… da je to moguće?

Komentari (29) - Isprintaj - #

Relikvija

06.04.2013.



Na prošloj temi razgovarali smo o ljudima koji drže do svojih uvjerenja i žive ih, ali i onima koji se prilagođavaju društveno političkim zbivanjima i kapute okreću po potrebi.
Ta tema je bila moj hvalospjev onima koji su dosljedni i svoji… i onima kojima je opće dobro važnije od osobnih interesa i interesa stranke kojoj pripadaju, a koji se ne podudaraju s općim dobrom.
Kroz dijalog mi je objašnjeno da svijet nije crno bijel…. da sam isključiva…
Ovo nije tema u kojoj ću se braniti…. nego je moj pokušaj pojasniti da sam pisala upravo o nijansama.
Naravno da svijet nije samo crn ili samo bijel. Postoji cijeli spektar boja….. čarobnih nijansi…. No nijanse ne znače da crno i bijelo ne postoje. Kao što različiti motivi i sredstva ne znače da dobro i zlo ne postoje. Itekako je bitan način na koji dolazimo do nekog cilja…. jer ni dobar rezultat nije tako sladak ako je način na koji smo došli do njega nije satkan od dobra.
Razgovarajući na toj temi kroz glavu mi se vrtio film s likovima koji su mi svojim životima i pomogli da danas ovako mislim o ljudima.
Puno je primjera…. ali izdvojit ću jedan. I ne, ovo nije tema o Krleži…. jer tako nešto se ne bih usudila učiniti. O njemu mogu pisati samo rijetki…. samo oni koji su ga dovoljno proučili i istražili. Čitajući njegove rečenice osjećam strahopoštovanje…. osjećam se kao mali, polupismeni crv koji se može samo pokloniti i potiho diviti toj lakoći nizanja misli u savršene rečenice.
Njegovi tekstovi se ne mogu čitati za razbibrigu i zabavu… trebaju nas cijele… potpuno… do daske… posvećene i skoncentrirane.
Kad netko priča o Krleži ja se pretvorim u uho….. prestanem disati da dahom slučajno ne prekinem onoga koji priča…. poput šiparice upijam detalje o tom čovjeku….. jer mi je od njegove savršene rečenice još privlačnija njegova osobnost.
Svi smo nebrojeno puta primijetili kako su se mnogi političari, književnici, umjetnici ili neki naši znanci pohvalili kako su poznavali Krležu ili su čak s njim prijateljevali. Kao da si ljudi žele u vlastitoj biografiji upisati plusić činjenicom da su poznavali velikog Krležu.
Zanimljivo je da se mnogi snobovi, koji inače ističu svoje porijeklo, svoje titule, svoj status hvale takvim poznanstvom sa čovjekom koji je iznikao iz građanske obitelji niže-srednjeg socijalnog statusa, koji nije imao visoko obrazovanje… s čovjekom koji je svojim britkim perom i jezikom ismijao sve ono u što oni danas vjeruju i kako žive…. bio je drzak, grub i otrovno iskren.
Krleža je bio ljevičar do koštane srži. No strašno mu je bio važan način na koji se želi doći do željenog cilja. Zbog njemu neprihvatljivog načina i zgrožen nad svim opcijama na političkoj sceni prije početka II. svjetskog rata on se povlači… posvađan sa svim svojim drugovima komunistima. I bez obzira na taj „isključiv“ (crno-bijeli) stav oni ga ipak željeli za potpredsjednika AVNOJ-a.
Krleža je ostao sam i svoj. Odbio je pobjeći u Italiju… kao što je odbio priključiti se partizanima. Bez obzira na svjetonazor Pavelić ne progoni Krležu nego mu nudi niz laskavih funkcija…. ali ih on sve odbija jer je fašizam smatrao slijepom ulicom civilizacije. Tito mu nakon rata spašava život. Neću više tupiti jer svima je dostupna Krležina biografija… istaknula sam samo crtice koje su mi važne za ovu temu.
Krleža je u Komunističkoj partiji mogao postići puno. Ne usudim se ni napisati do kuda mi seže mašta i što je sve mogao da nije bio tako „isključiv“ i da mu toliko nije bio važan način na koji se dolazi do cilja. Svi su slinili oko njega…. i lijevi… i desni… i tada… i kasnije je bilo važno što Krleža piše, misli i kaže. No on tu mogućnost nije iskoristio. Zamislite samo kako bi sve bilo drugačije da je bilo više ljudi poput njega…. onih kojima su itekako bile važne nijanse na toj slici. Često možemo čitati kako ga hvale, ali i kude. U svakom slučaju, radi se o čovjeku koji je ostavio veliki trag na ovim prostorima.
Imamo čast dijeliti ovo vrijeme… pod nebeskom kapom sa Šerbedžijom…. koji je u svojoj knjizi: „Do posljednjeg daha“ – autobiografski zapisi i refleksije, s nama podijelio čaroliju:

"... Krleža je kao Baš Čelik gubio svoju magičnu snagu. Kao da je nestao razlog njegova bivanja na ovom planetu. Svakim je danom kopnio... "Što hoćeš da ti ostavim, mali?" - rekao mi je. Što bi meni trebalo od svega toga čime je okružen, a što je, zapravo, već na neki način muzej? Ništa. U jednom času, šaleći se pomalo, a pomalo i ozbiljno, rekao sam: "Hoću Vaš šešir." Pogledao me iznenađeno. "Što će ti, dođavola, taj iznošeni stari Borsalino?" "Pa... kad umrete", rekao sam, "da vas ponekad prošećem Trgom Republike." Zašutio je. Šutio sam i ja. Ušutjela je i soba... Rastali smo se bez riječi. Nakon nekoliko mjeseci odveli su ga u bolnicu iz koje više nije izlazio. Enes Čengić me je nekoliko puta zvao da ga zajedno posjetimo. Nisam mogao. Jednostavno nisam mogao. Kao da su se postavila neka strašna i teška vrata između te bolesničke sobe i mene. Umro je na Badnjak 1982. Otišao sam kod Močiboba u kafić Potepuh. Tu smo čitavu noć, dok je snijeg lagano padao, pored kipa Petrice Kerempuha, govorili "Balade", otvarali boce vina i smrtno se napili. Nakon nekoliko mjeseci nazvao me doktor Krešimir Vranešić, koji je bio nasljednik Krležine privatne imovine. "Možete li večeras doći do mene" - pitao me. "Naravno...". Našli smo se u njegovu stanu. Ponudio me pićem, a onda izvadio kopiju Krležina testamenta, u kojem je, među raznim oporučnim željama, na kraju stajala Krležinom rukom ispisana rečenica: "... Radi Šerbedžiji moj sivi Borsalino". Vranešić mi je uručio šešir koji sam ponizno, drhtavim rukama primio... Šešir koji sam imao u rukama bio je štit, gromobran, malo nebo, ali i neki trofej jednog uzvišenog i rijetkog poznanstva. Ukratko: relikvija! Već sljedeće nedjelje odvažio sam se i stavio sam šešir na glavu, kao što sam i obećao Krleži te, s nekim nepojmljivim pijetetom i zahvalnošću, prošetao Trgom Republike! Golubovi su me čudno gledali. I prolaznici. Pozdravljao sam ih podižući šešir, kako to vazda činio Krleža..."

I to je to! To je ono što sam htjela istaknuti u prošloj temi. Takvi ljudi i njihove poruke su štit, gromobran i malo nebo koje nas čuva i budi nadu u nama da biti častan, dosljedan i svoj ne znači izuzetak od pravila…. Te poruke su vrijednosti koje bi trebale biti pravilo, a ne izuzetak.
Svako pravilo ima svoj izuzetak. Izuzeci su čarobne nijanse koje ograničeni ljudi naprosto ne vide. Ja još uvijek želim vjerovati da pošteni i časni ljudi nisu izuzeci.... jer bi taj izuzetak potvrdio pravilo da je većina ljudi nečasna i nepoštena. Ja vjerujem da je jednak broj dobrih i loših.... a između je siva masa.... troma, mlitava, lijena, uspavana..... i oni imaju moć odluke i izbora da li će se prikloniti dobru ili zlu. Ne možemo svi biti kao Krleža ili drugi ljudi koje poštujemo… ali možemo bar tiho zaustaviti dah dok se priča o njima…. i kad moramo birati između dobra i zla neka nam njihove poruke budu zvijezda vodilja….
I žao mi je ako se na prošloj temi itko osjetio prozvan i uvrijeđen. Nije mi to bila namjera… niti će me ubuduće kočiti da se divim ljudima koji su to po mom sustavu vrijednosti zavrijedili. Osobine takvih ljudi i razgovor o njima ne može umanjiti nikoga od nas…. njihova posebnost nas obogaćuje i ona je štit, gromobran i malo nebo…. kako je to lijepo napisao Rade.

Komentari (77) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< travanj, 2013 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje riječi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Čudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišić
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz

put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunčana Žena
Vidoteka
Zelena



SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kući od sutra
Koju vi ne možete posjetiti čak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na jučer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelčevim rukama bude za sreću;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljača 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)