Površnost

23.06.2012.



Površnost je bolest koja razjeda pojedinca i društvo. Zbog površnosti pogrešnoj osobi izvade bubreg, odrežu nogu umjesto slijepog crijeva, ljudi izgube živote u prometu ili na bilo kojem drugom mjestu.
Zbog površnosti dijete odluta iz vrtića, a tete ne skuže ili se pet puta vraćamo na neki šalter da bi obavili nešto jednostavno što smo mogli obaviti na prvom dolasku. Zbog površnosti izgori ručak, kolač ne ispadne dobro, sruši se neka zgrada i dešavaju se razna neugodna čudesa.
Površnost je kobna za onoga tko je površan, ali i za sve ljude s kojima dolazi u dodir, pa tako i za društvo u cjelini.
Danas sam s klincem bila u prodavaonici mobitela… čekam ga sa strane i ne mogu ne čuti dijalog koji se odvija između trgovca i jednog stranca, koji je doveo prijateljicu da prevodi. Gledam mladog trgovca, kojemu prevoditelj ne treba, kako se snalazi u neugodnoj situaciji. Prije par dana stranac je kupio mobitel u njihovoj trgovini i nije dobio karticu, a trebao ju je dobiti. Dvojica mladih trgovaca se pogledaju i komentiraju na našem jeziku kako se opet radi o zaboravnosti i greški njihovog kolege iz druge smjene… i kako to nije prvi put. Odmah s police vadi karticu, traži čovjeka mobitel i sve mu odrađuje da ne mora sam, ispričava se zbog propusta i tako krpa rupu na ugledu svoje firme, a u ovom slučaju i na ugledu svoje zemlje.
Površni ljudi su obično okruženi masom ljudi, a i ne kuže da su sami jer su i njihovi odnosi s drugim ljudima površni.
Jednom mi je jedna površna osoba rekla: „Zašto sve shvaćaš tako ozbiljno… opusti se… život je igra!“
Puno sam razmišljala o toj tvrdnji i shvatila da igru razni ljudi doživljavaju različito.
Što je igra? U djetinjstvu smo imali vrijeme za učenje i vrijeme za igru. Tako je i kad odrastemo… samo što biramo neke druge igre… ovisno o dobi. Vrijeme za učenje ili vrijeme za rad je ono što moramo odraditi bez obzira na svoje raspoloženje, a vrijeme za igru je nešto što biramo sami i trebalo bi značiti opuštanje i zadovoljstvo. Oni koji o tome promišljaju čak i u onome što moraju odraditi mogu pronaći zadovoljstvo pa i svoj rad i cjeloživotno učenje mogu nazvati igrom.
Svaka igra ima svoja pravila… bez obzira da li se igramo s drugim ljudima ili se igramo sami.
Ako se prisjetimo svojih igara iz djetinjstva… graničara, skrivača, rata, gumi-gumi, školice, rukometa, nogometa, badmintona, stolnog tenisa, društvenih igara…. shvatit ćemo da se ne sjećamo koliko puta smo pobijedili i koliko puta je pobijedio tamo neki Pero ili Pepica s kojima smo se igrali… no zapamtili smo da su neki likovi varali i nismo se s njima voljeli igrati, a da su neki bili predivni suigrači i uživali smo u igri s njima. Iz toga proizlazi da rezultat nije važan i ona stara izreka: „Nije važno pobijediti, važno je sudjelovati!“ No postoji i drugi rezultat koji je veći od neke partije igre… a to je upravo taj kakvi smo igrači na „terenu“. Pobjedili su uvijek oni koji nisu virili ako su morali žmiriti, koji nisu varali na kartama ili nekoj drugoj društvenoj igri, koji se na sportskom terenu nisu služili smicalicama da bi pobjedili tu jednu utakmicu…. jer rezultat nije onaj koji piše na semaforu nakon što završi utakmica… nego je onaj koji piše na semaforu života… a to je s koliko se poštovanja i odgovornosti upuštamo u sve što radimo u životu… pa čak i igru.
Ako nabavimo biljku pa je zaboravimo zaliti ona će uvenuti, ako nabavimo životinju i zaboravimo je hraniti ona će umrijeti. Ako tek povremeno zaboravljamo na svoje obveze biljka će živjeti, ali bit će slabašna, a životinje će biti mršave, bolesne i nikakve.
Koliko puta vam se desilo da vaše riječi tumače površno jer vas ne razumiju, ili ne slušaju dok pričate… a izgovorili ste točno ono što mislite? Koliko puta vam se dogodilo da vam netko postavi pitanje, vi prekidate svoj tok misli ili neki posao i s punim poštovanjem krenete odgovarati i onda shvatite da vas osoba koja je postavila pitanje uopće ne sluša ili vas prekida i skreće na neku drugu temu? Koliko puta vam se dogodilo da pažljivo slušate izgovoreno, prokomentirate, osobi kojoj je upućen se ne svidi i onda čujete odgovor: „Nsam tako mislio ili mislila“? I onda se pitate zašto ljudi ne izgovaraju jasno ono što misle, nego ostavljaju prostor za rasprave, opravdanja i nadmudrivanje i onda se ne raspravlja o biti izgovorenog nego o tome što je netko mislio ili nije mislio, a nije našao prave riječi da to izrazi? Koliko puta ste imali osjećaj da neki ljudi imaju potrebu pričati tek da bi pričali… da bi im prošlo vrijeme…. da bi dobili pažnju…. a na kraju razgovora se osjećate kao da ste razgovrali s praznom flašom?
Nakon razgovora s površnim ljudima se osjećam poput ocjeđenog limuna… osjećam se silovano, iskorišteno…. jer je to vrijeme otišlo uzalud… u vjetar, a mogla sam ga iskoristiti smislenije.
Za komunikaciju je važno da onaj koji govori to oblikuje u rečenice koji drugi mogu razumijeti, a onaj koji sluša da i čuje ono što se govori… Takav dijalog je smislen… bez obzira da li razgovaramo s pastirom koji na obližnjoj livadi čuva ovce ili sa sveučilišnim profesorom.
Površnost je osobina koja izrasta iz korijena koji se zove sebičnost.
Ovaj blog je nastao kao traženje jednog svijeta…. a pod stihom:
"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje riječi su djela."
Anđeo s glasom slavuja nam je pjevao, a Mislav Rus napisao:
„Da se bar mogu probuditi
u svijetu ljubavi“

Ovi stihovi su očito nastali nezadovoljstvom dvojice autora svijetom površnosti…. i u traganju za nekim boljim svijetom.
Taj svijet ne postoji negdje tamo daleko…. taj svijet je upravo tu… oko nas i u nama, samo ga moramo potražiti i pažljivo njegovati. Površnost nas dovodi u zabludu da ga trebamo tražiti negdje drugdje… i to u trku… što brže…. da se slučajno ne zaustavimo na tren…
Na stranici Magic Wood postoji jedna lijepa priča koju su ispričali „Šumski“… a govori nam upravo o tom nekom svijetu koji tražimo:

„Pokušajte se zamisliti kao jedan cvijet koji stoji na predivnoj livadi okruženoj šumom. I prolaze dani, a on se pita „da mi je samo znati što se nalazi iza te šume, da mi je samo na tren promotriti“ … i tako prolaze dani, a njegova čežnje postaje sve veća i veća. On više ne vidi ljepotu oko sebe, ljepotu svojega života koji je izabrao, on se samo nada da će na tren vidjeti ono što se nalazi iza te šume“ ….
I onda mu se jednog dana želja ostvari … u prolazu ubere ga djevojčica i u svojim ručicama prenese preko šume .. još dok ga nosi njegovoj sreći nema kraja, želja će mu se ispuniti, svi njegovi odgovori stići će kako je i tražio.
A onda ugleda …. livadu … predivnu livadu punu cvijeća. I dok tako odbačen uz put umire i suši se pogledava ljepotu oko sebe … vidi predivnu travu, predivne oblake, sunce i ptice … vidi ljepotu. I dok mu se cijelo tijelo puni osjećajem sreće on pomisli kako mu je to sve zapravo jako poznato. Negdje je to već vidio. I dok se posljednji zraci gase u njegovom malenom tijelu on se prisjeti svoga doma, svoje livade i sve njezine ljepote. Zadnja misao mu je bila „kako je predivno, sve ono što me okruživalo, kako je predivno, baš kao i ovo, ja sam sretan“.
Ne morate umrijeti da bi ste našli ljepotu koju tražite. Ona se nalazi upravo pored vas. I nemojte dopustiti da ju nađete u trenutku kada će za vas u ovom životu već biti kasno.“ (Šumski)

Rus dalje vapi o svijetu u kojemu bi se rado probudio i tamo želio:
„bez starih dugova
i ovih nakaza sto su me stalno pratile“

Nema takvog buđenja, ali kad prestanemo biti površni tada znamo da dugove treba riješiti, a sa nakazama se suočiti i samo tako će svanuti dan bez njih. San ih umjesto nas ne može odagnati.
„Jer moj je zivot igra bez granica
umorna prica, trganje stranica
na kojim nista ne pise“ (Rus)


Površnost ispisuje prazne stranice….

Život je doista igra… ali ne i poigravanje. Površnost je poigravanje sobom i drugim ljudima.

„Da se bar mogu zaljubiti
u malu seljanku na nekom proplanku
gore u svemiru
tako da dolje ne vidim“ (Rus)


Cijeli svemir je u nama skriven…. i sva ljubav ovog svijeta… treba samo zastati na tren, usporiti ritam, probuditi misli i potražiti u sebi sve ono što nam se čini da je tamo negdje daleko…..
Svaka igra koju igramo, bez obzira na broj sudionika te igre je u biti samo naša igra. Nemamo protivnika, nema tu takmičenja, besmislena su uspoređivanja…. i s ostalim igračima je isto tako…. ista igra je također samo njihova igra i ta činjenica nije umanjila naš prostor u igri. Sve što činimo… u svakom danu… pa čak i na prvi pogled besmislena sitnica… djelić je ove čarobne igre zvane ŽIVOT.

Komentari (29) - Isprintaj - #

Isprika se ne prihvaća!

08.06.2012.



Ministar Mirando Mrsić izjavio je prije par dana: „Samo rak i prava iz kolektivnih ugovora traju vječno!“
Danas se ispričao i objasnio da nije mislio na oboljele pacijente nego na stanicu raka.
„Govorio sam o stanici raka koja je besmrtna, kao što beskonačno traju i prava iz kolektivnih ugovora.“

Meni je inače ministar Mrsić jako simpatičan čovjek… dragi Bog mi je svjedok koliko puta su me škakljali prsti, ali sam se suzdržala. No sada ne mogu. Da se bar samo ispričao… bez ovakvih obrazloženja koja su neistinita. Isprika je sama po sebi nešto vrlo moralno… ali kada se netko ispričava, a širi neistine… tada su građani naprosto dužni glasno reći da ne piju vodu s tog izvora.
Stanica raka je besmrtna, ali Zakonom o radu nije propisano beskonačno trajanje prava iz kolektivnih ugovora.

Članak 262. Zakona o radu glasi: „Ako kolektivnim ugovorom nije drukčije određeno, nakon isteka roka na koji je sklopljen kolektivni ugovor, u njemu sadržana pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnog odnosa i dalje se primjenjuju do sklapanja novoga kolektivnog ugovora, kao dio prethodno sklopljenih ugovora o radu.“
Tako lijepo, jasno i glasno piše „kao dio prethodno sklopljenih ugovora o radu.“

A upravo taj dio rečenice dokazuje da ministar Mrsić ne govori istinu.
Znači… uz kolektivni ugovor postoje i ugovori o radu sa svakim radnikom, a oni se mogu raskinuti.
No u tom slučaju postoji obveza poslodavca da svim radnicima koji ne žele potpisati ponudu novog ugovora o radu s izmijenjenim uvjetima daljnjeg radnog odnosa isplati ugovorenu otpremninu.

Znači….. u članku 262. lijepo piše da kolektivni ugovor ne mora trajati vječno!

To je elegantan i jedini pošteni način, a Zakonom o radu je i propisan. No država želi izbjeći svoju obvezu i propisati mogućnost jednostranog otkazivanja kolektivnih ugovora bez ikakvih posljedica.
Političari članak 262. ne tumače površno zato što ne znaju ili nisu informirani… a to znači da to čine namjerno. Koga štite obmanjivanjem javnosti?
Ovakvim tumačenjem članka 262. Zakona o radu Vlada štiti interese poslodavaca, a na štetu radnika.
Ne bi li Vlada RH trebala biti nepristrana? Pa i danas je premijer tako lijepo izjavio da ne dijeli ljude na HUP-ovce i sindikalce… da li je to doista tako? On je pravnik i sasvim sigurno jako dobro zna pročitati što piše u navedenom članku ZOR-a.
Izmjenom navedenog članka poslodavcima se otvara mogućnost da jednostrao donose Pravilnik o radu, a to znači da će se primjenjivati zakonske odredbe o minimalnoj plaći radnika. U tom slučaju je ugovorno pravni odnos tek farsa i kamuflaža.

Dalje ministar Mrsić izjavljuje: „Lijek trebamo i za jedno i za drugo. Za karcinom ga nemamo, a nadam se da smo za produženu primjenu kolektivnih prava našli lijek.“
Taj lijek mi izgleda kao i slučaj onog čovjeka koji je došao operirati slijepo crijevo pa su mu odrezali nogu.
Tako važnu odredbu Zakona o radu mijenjaju Zakonom o reprezentativnosti poslodavaca i sindikata.
Nije li to opet nastavak farse i kamuflaže? Čemu to? Da bi se unio još veći nered u pravni sustav.
Očito im je u interesu da se što manji broj ljudi može snalaziti u toj zavrzlami koju spremaju.
To je isto da neku odredbu koja mi je potrebna zbog prometnog prekršaja idem potražiti u Zakon o umjetnoj oplodnji.

Kad sam kao mala provincijalka došla u Zagreb i upisala Upravnu školu bila sam odlikašica. Prva ocjena kod razrednice, a koja mi je predavala procesno pravo (a ista profesorica je predavala isti predmet i našem premijeru) dobila sam jedinicu veliku kao kuća. Bila sam u šoku. Učila sam satima…. bila sam uvjerena da znam za odličan, a dobila sam jedinicu. Ta žena zmaj (koju poštujem do koštane srži) tada je rekla: „Ne dolazi u obzir da mi odredbe zakona tumačiš lirski! To nije roman ili neka pjesma koju analiziraš… nema tu filozofije, usporedbi, metafora i slinjenja!“ Već na sljedećem satu ispravila sam jedinicu na odličan. Ovo sam ispričala samo da bih istaknula da već i srednjoškolac nauči da ne može sve tekstove čitati i tumačiti na isti način.
Sigurna sam da se toj ženi, a koja je odavno u mirovini diže kosa na glavi kad sluša ministra na koji način tumači propise. Sigurna sam da ministar Mrsić sve zna o stanici raka…. ali isto tako sam sigurna da nam iz članka 262. Zakona o radu prešućuje jedan dio koji se ne bi smio prešućivati, a to znači da nas obmanjuje.

Jučer se ispričavao premijer zbog neprimjerenih izjava, danas ministar. Pa dokle ćete više?!!!
Zakoni jesu i moraju biti sveto pismo! Oni postoje da bi regulirali život u društvu i zadiru u sudbine ljudi. Iz poštovanja prema tim ljudima koje se na ovako proziran način obmanjuju mogli bi bar prestati tako lepršavo servirati objašnjenja kojima ih ponižavaju… kao da su ljudi retardirani, pa im je potrebno lirski objašnjavati ono što spremaju na njihovu štetu. Kad nas već mislite oštetiti…. nemojte nam se još i smijati u lice…. jer to boli.
Ako treba rezati - režite, ali nemojte od nas praviti budale!

Ministre, isprika se ne prihvaća!
Očekujemo malo više ozbiljnosti, iskrenosti i poštenja kada nam govorite o propisima kojima se kroji naša sudbina!

Komentari (16) - Isprintaj - #

Zlevanka

05.06.2012.



Upravo sam na radiu odslušala razgovor s premijerom. Rastapala sam se poput šiparice…. Toliko mi se sviđa da bih ga najradje namazala na kruh i pojela…. ali onda se sjetim da bih mogla zagristi u Čačića koji dolazi kao otrežnjenje iza premijerovih lijepih govora ili poput ljute feforone na kruhu namazanom pekmezom. Slušajući premijera dođe mi da ga bosa i gladna slijedim na njegovom putu štednje… a onda se trgnem i u tom snatrenju ugledam kako se iza njegovog ramena pojavljuje Ratko ironičnog osmijeha, koji se ruga, vrijeđa i ponižava…. pa odustanem hodati bosonoga i pripremim srednji prst da mi se nađe u obrani od te noćne more.
Što sam starija sve žešće osjećam svoje pretke u svom temperamentu, u porukama koje su mi ostavili. Kad rastopljeno slušam Zokija… to mi je od oca… glas razuma, mirnog i staloženog intelektualca, uvijek odmjerenog, blagog, empatičnog, skromnog, poštenog, okupanog ljubavlju prema svijetu u kojemu živi…. čovjeka koji je bio zaljubljen u red i pravila, ali ne radi pravila samih nego u korist čovjeka. Bio je u ratu i dao svoj doprinos u borbi protiv fašizma. Dugo njega već nema, ali načinom života i odnosom prema ljudima je dokazao da se ideja socijaldemokracije itekako može živjeti.
No kad me na Ratka zasvrbi srednji prst… to mi nije od oca. Taj je uvijek okretao drugi obraz, uvijek je mirno ostvarivao svoje ciljeve i trudio se razumijeti bahate likove i suprotnim ponašanjem im pokazati da je moguće drugačije i civiliziranije rješavati probleme. Taj srednji prst me svrbi zbog djeda s majčine strane. Taj lik nije imao puno škole i nije baš volio čitati. Bio je bistar i snalažljiv poput planinskog potoka. Nije volio red i pravila….. uvijek je bio u sukobu s državom. Drugi svjetski rat je dočekao u zatvoru… zbog šverca konjima i krivolova. Kad se u zatvoru počelo komešati zbog početka rata… zašiljenom drvenom žlicom je piknuo stražara u oko, pobjegao iz zatvora i otišao u partizane (on je volio reći: „Otišao sam u Bandu!“). I on je dao svoj doprinos u borbi protiv fašizma. Zbog njegove vatrene naravi (ludosti) i nedovoljno straha slali su ga u najteže akcije. Razgovarala sam s njegovim prijateljima iz rata i svi se čude da je ostao živ. Nakon rata bacio je partijsku knjižicu i rekao: „Ja se za ovo nisam borio.“ Moj otac je išao po podravskim selima i nagovarao seljake da uđu u zadruge, objašnjavao im (poput Milanovića i naših ministara danas) da se mora štedjeti, odricati, biti solidaran… radi nekih boljih vremena koja će tek doći. Djed je tada organizirao prosvjede protiv tih akcija pa im je pjevao: „Druže Tito – Josip Broz, narod ide gol i bos… još se neda u kolhoz!“ ili „Druže Tito, nešto bi te pito… gdje je moje sa tavana žito?“ Tada su postojale tzv. „obaveze“… dolazili su općinari i uzimali seljacima žito, kukuruz, brašno, svinje… ma svašta…. Tada nije bilo božićnica i regresa…. pa su uzimali ono što je bilo na raspolaganju. Jednom prilikom ga je moj otac dao pritvoriti da bi uopće sa seljacima mogao razgovarati. Bila su to vremena kada vlast nije licemjerno tvrdila da se zalaže za slobodu govora…. danas se u istu zaklinju, a metode su im vrlo slične kao u ona vremena…. primjeri su pritvaranje aktivista Građanske akcije kad su nas posjetili Kinezi…. zabranjivanje prosvjeda neistomišljenika itd… itd….
Nećete mi vjerovati…. danas sam odlučila napisati kulinarsku temu i ne petljati se u politiku. zubo Odlučila sam poslušati savjete krkana: „Drži se ti kuhače… u kuhinji ti je mjesto!“ njamiOvaj uvod mi je trebao tek da bih vam ispričala da su nekada u mom kraju… nakon 2. svjetskog rata seljaci teško živjeli… jer su ih osiromašila ratna razaranja, a nakon toga nova vlast. To je regija radišnih ljudi koji bez obzira na sve nedaće koje su ih u povijesti snašle nikada nisu bili gladni… zahvaljujući dragoj i plodnoj zemljici koja ih je od davnina naučila da samo u suradnji s njom i vlastitim radom mogu opstati.
U doba velike krize i siromaštva ljudi su pripremali jela od onoga što su imali na raspolaganju. Uvijek je bilo brašna, mlijeka i mliječnih proizvoda… pa je tako generacija moje majke odrasla na poslastici koja se zove ZLEVANKA.
Jučer sam je radila prvi put svojim klincima. Starijem se sviđa, a mlađi me je u šoku pogledao i pitao: „Hajde ti meni lijepo objasni… uz sve one fine kolače koje znaš pripremiti… ti nama napraviš ovo….. zašto nam to radiš?“ Njegovu facu vam ne mogu opisati….. ali uspio me glasno nasmijati… I ne, nisam mu objašnjavala da sam eto otplovila na krilima nekih starih priča, a valjda i pod dojmom ove panike siromaštva koja se širi oko nas…. pa ja vježbam… dok još imam vremena.
Stavit ću vam nekoliko receptića za zlevanku…. a prije no što to učinim moram primjetiti da su bolja vremena koja je obećavao moj otac ipak došla i tada su nove generacije odrastale u puno boljim uvjetima. No ni moj djed nije bio u krivu…. jer je povijest pokazala da su sve vlasti okrutne prema narodu i uvijek se sve slama preko leđa naroda. To tako valjda mora biti….. ali to ne znači da se moramo dati gaziti bez otpora. Neka oni samo rade svoj posao i uvode red….. a na nama je da budemo oprezni, da im nikada ne vjerujemo previše i da budno pazimo što rade, da im ne dozvolimo ponižavanje, bahatost i bezobrazluk…. jer oni su tek likovi u prolazu… u bljesku vremena…. a mi smo čuvari uspomena… ove zemlje koju su nam povjerili djedovi i moramo je predati našoj djeci.
I zato… kad zagusti… uvijek će se naći materijala za neku zlevanku…..




Kukuruzna zlevanka

Sastojci:
500 g kukuruznog brašna
1 l mlijeka
250 g svježeg sira
5 g soli
5 g sode bikarbone (može prašak za pecivo)
0,3 l vrhnja

Priprema:
U mlijeku umutite kukuruzno brašno i izvrljeni svježi sir.
Dodajte sodu bikarbonu ili prašak za pecivo i sol.
Smjesu izlijte u namašćenu tepsiju (ovo je riječ koja mi je ostala od turskih okupatora), prelijte vrhnjem i pecite u pećnici oko 30 minuta…. dok ne postane zlatno žute boje…
Pečenu zlevanku izrežite i posipajte šećerom.

Obična zlevanka


Sastojci:

600 g pšeničnog brašna
0,3 l mlijeka
3 žličice šećera
1 žličica soli
1 jogur ili kiselo mlijeko
1 vanilin šećer
250 g svježeg sira

Priprema:


Mikserom izmutiti jaje, dodati brašno, mlijeko, jogurt, šećer i sol.
Smjesa mora biti malo gušća od one za palačinke.
U namašćenu tepsiju izliti smjesu. Žlicom ravnomjerno posipati izmiksani sir…. (može se pokapati i s malo vrhnja).
Poškropiti uljem i peći u pećnici oko 30 minuta…. dok ne postane zlatno žute boje…
Pečenu zlevanku posipati šećerom po želji.



Kukuruzna zlevanka sa žufom (Žufenjaki)

Žufa je naziv za tučene i prosijane suhe bundevine koštice.

Sastojci:
300 g bundevinih koštica (žufe)
800 g kukuruznog brašna
100 g maslaca
80 g šećera
10 g soli
Malo vode ili mlijeka

Pripema:
Tučene i prosijane suhe bundevine koštice pomiješajte s kukuruznim brašnom pa umijesite tijesto uz dodatak maslaca, šećera, soli i vode, koliko je potrebno. Tijesto razvucite i narežite na komade kakve želite. Stavite ih namašćenu tepsiju…. a žufenjake prije no što ih stavite u pećnicu također malo namastiti rastopljenim maslacem ili uljem.

Zlevanka je najbolja dok je topla.



(slike sam posudila s net-a)

Komentari (13) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< lipanj, 2012 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje riječi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Čudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišić
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz

put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunčana Žena
Vidoteka
Zelena



SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kući od sutra
Koju vi ne možete posjetiti čak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na jučer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelčevim rukama bude za sreću;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (3)
Rujan 2011 (3)
Lipanj 2011 (2)
Travanj 2011 (3)
Veljača 2011 (2)
Siječanj 2011 (3)

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se