Sud je odlučio - Koko je rođen!
|
Sjećate se ono kad sam vam pričala da sam rodila, ono nekad u prvom mjesecu. E. Mislim, sve je u redu, beba prva liga, otkrio je nožne palčeve, stoji na sve četiri i mrda guzicom, znate kako to već ide za bebu od skoro šest mjeseci. Ili da se bolje izrazim, za bebu koja u administraciji postoji 18 dana, on je super turbo napredna beba. Dakle, kad sam rodila, treći dan u bolnicu je došla žena koja je uzela podatke za općinu, i onda će ona te podatke dalje proslijediti, na osnovu kojih će Koko dobiti jelte rodni list. E sad, ovdje moram napraviti malu digresiju, odnosno, vratiti priču malo unatrag - dok sam bila trudna i kad sam se prijavljivala u bolnicu, bez obzira što u mojim dokumentima ja imam samo jedno prezime, oni su me pitali i djevojačko. I tako sam se vodila - gospođa tako_i_tako, udana tako_i_tako (primijetite razliku, djevojačko prezime je na prvom mjestu). I sve to super, žena što nas je popisala nam je čestitala još jednom, hvala, doviđenja, možete doći po rodni list u općinu odakle je bolnica u roku od dva tjedna (znači, općina nije po mjestu stanovanja, nego općina susjednog arondismana). I tako, euforija oko djeteta se malo stišala, muž tek nakon dva tjedna otišao tamo, a oni sa žaljenjem govore da još nije gotovo. Ok, nije greda. Dođe on sljedeći tjedan, a oni sa tugom u srcu i bolom u duši kažu da gospođa koja nas je popisala trenutno nije tu, nego je baš jučer otišla na godišnji, i čim se vrati da će to biti gotovo. Ok. Valjda oće. Ode on sljedeći put, oni sa nevjericom govore da im se to nije nikad desilo, ali da rodni list još nije gotov. Izgubili se nekakvi papiri na putu od bolnice do pošte. Okeeej...... U međuvremenu iz našeg konzulata govore da malom (naravno) mogu raditi papire nakon što dobije rodni list. Logično. I da će ti papiri (ako radimo putovnicu) potrajati, pa ćemo nakon primitka rodnog lista morati čekati na putovnicu mjesec i pol do dva. Ok. Uglavnom, da skratim malo priču i muževe kilometre, par mjeseci poslije (konkretno, svibanj), povede on našu prijateljicu (rođenu u Parizu, ali je naša), u općinu. Neka oni njoj objasne višesložnim riječima zašto toga rodnog lista još uvijek nema. A i da vide da mi nismo sami ovdje. "Dobar dan gospodine" oni će mom mužu sa vrata (jer ga već poznaju), "trne mrnte ovo ono izgubili se papiri nikad nam se nije desilo...." na što će prijateljica sjesti na stolicu i reći: "Ja odavde ne idem dok mi ne date broj neke osobe kojoj se mogu obratiti ili dok ne dobijemo rodni list". I stvarno, sjela, prekrižila noge i ruke i nije trepnula dok šefica nije dala svoj broj telefona i preporuku da cijeli slučaj ide na Sud. I tako..... Toga dana, mi se lijepo upicanili, probudili dijete, i na noge lagane u Palais de Justice iliti impresivnu Palaču pravde (u koju sam, eto, uvijek htjela ući). Imali smo sastanak u 9:30 ujutro. U 9:00 smo prošli kroz detektore metala, znači ušli u zgradu, a u 9:25 smo bili napokon pred pravim vratima - eto tolika je zgrada. Stropovi do neba, hodnici uski, čuješ nešto šuška ovamo, netko prolazi onamo, zidovi debeli, prozori mali.... Ali zgrada impresivna, iznutra kao i izvana. Pričekali smo nekih pola sata (dva slučaja su bila još prije nas) i onda su nas uveli u jednu zamračenu prostoriju bez prozora, debelih zidova i oslikanih jako visokih stropova. Prostorija nije bila velika, a na sredini se nalazio ogroman kameni stol za kojim je sjedilo njih šestoro (sudaca i pripravnika) u onim crnim haljama sa bijelim maramama oko vrata. Točno si očekivao da odnekud izroni rulja i počne pokazivati prstom: "Krrrriv jeeee" Lijepo mi nije bilo svejedno, moram vam reći. Uglavnom, sjeli mi tako preko puta njih. Sa moje desne strane, troje sudaca se počelo kreveljiti Koku (koji je, tek probuđen, čupkao naslon stolice). Nakon vijećanja, oni su upoznati sa slučajem, i ne vide problem. Naime, pošto smo stranci, rodni list je došao na Sud i odobren je 1. veljače. Molim? Naime, pošto smo stranci, rodni list... Ne, ne to, nego datum? 1. veljače Molim?! Uglavnom, da skratim priču. Koko ima rodni list od 1. veljače. Netko iz općine je na svoju ruku, naime, odlučio da moje (udano) prezime nije baš u redu i ne može to biti, pa su taj rodni list stavili na čekanje. I sve one priče su bile šarene laže, cijelo to vrijeme je na stolici u općini sjedio neki ......well, sjedio.... kojem se nije dalo mućnuti glavom da postoje različite kulture u svijetu. Doduše, na Sudu me jesu pitali: pa koje vam prezime stoji u dokumentima? Pa udano. A djevojačko? Ne, imam samo jedno prezime. (zbunjene face, konzultacije) A šta ako se rastanete? Pa mogu uzeti opet djevojačko ili mogu zadržati sadašnje. (dizanje obrva) Uglavnom, nakon još malo priče rekli su da je sve u redu, i da će naložiti Općini da nam da rodni list u roku dva tjedna. Međutim, očito se Koko dojmio one što je sjedila najdesnije od mene. Ona je rekla da će urgirati čim prije. Izašli smo sa Suda oko 11:30. Muž je dobio poziv iz Općine 16:55 da je rodni list gotov - pet mjeseci i osam dana poslije. Općina je dobila poziv sa Suda (po onom što piše u papiru) u 16:50. Odmah sam opet zavoljela Francuze (kao što možete pretpostaviti, jedno vrijeme mi nisu bili baš dragi) :D Konzulat je dobio poziv sutra, od nas. Putni list umjesto putovnice je bio gotov par dana poslije. Karta kupljena prije tjedan dana. Eto nas doma bolje volje smo 'oma.....! |
