Usporedba ni sa čim (porod u Parizu)
|
Često me ljudi pitaju da im ispričam kako je to bilo rađati ovdje, i da usporedim sa Hrvatskom, odnosno sa BiH. Budući da je Koko moje prvo dijete i da sam rađala samo ovdje, neću praviti nikakve usporedbe (mada bih voljela čuti vaše u komentarima), nego ću samo napisati kako je to bilo. Dakle, kako sam već pisala u gornjem postu, čim zatrudnite, trebate se prijaviti u bolnicu u kojoj se želite poroditi. Ako vas prime, nazovu vas telefonski, upišu vas u bolnicu i tada upadate u njihovu mašinu. Kad su mene primili, odmah su mi dali sastanak sa babicom, hrpu nekih papira i dali su mi naljepnice sa mojim imenom, udanim i djevojačkim prezimenom te "bar kodom" - koji će kasnije poslužiti za sve sastanke, jer te tako ubacuju u kompjuterski sustav. Tako se meni, na primjer, između ostalog, desilo da sam pala niz stepenice u osmom mjesecu trudnoće. Nakon pregleda u hitnoj (koji je trajao oko četiri sata, ne zato što sam čekala nego zato što su bili detaljni), dobila sam još hrpu sastanaka za sljedeće dane. Preko tog bar-koda su znali da dolazim, znali su mi ime i prezime i vrijeme dolaska. Uglavnom... koliko sam primijetila, u odnosu na Hrvatsku (i to je jedina usporedba što ću dati), termin poroda određuju tjedan dana kasnije (kad trudnoća dosegne 41+0 tjedana). Tako da sam ja imala dva termina, i baš mi je to bila fora - prvo jer sam znala da će beba doći kad njoj bude vrijeme, a drugo - nisam se uspaničila kad je prvi termin prošao. Kad su me uhvatili trudovi, po savjetu bolničkog sajta na svakih pet minuta, krenuli smo u bolnicu. To je bila rana večer, oko 19:00, i ja sam naivno mislila da ću roditi do ponoći. U ponoć sam već tražila epiduralnu koju su mi dali kad sam se otvorila dovoljno za nju - znači oko 4 ujutro.  Da, trudovi su trajali i sve što ide uz to. Ono što je važno za ovaj post je da svaka žena ima svoju rađaonu, u kojoj je uredno i fotelja za muža. OK, za mog su mogli dostaviti i kakav krevet jer je sve to potrajalo, ali pretpostavljam da je fotelja sasvim dobra. Naime, ne bih znala točno kas'ti. Negdje u tom periodu trudova pitaju znamo li spol djeteta i kako će se zvati. Zatim te podatke upisuju na narukvicu (majci je narukvica već stavljena), i na papir koji će doći kasnije na dječji krevetić. Nakon što se beba rodi (a Koko je rođen malo poslije 11:00 sljedećeg jutra), nakon što te pogleda u oči i nakon što ti ga polože na grudi  , idu ju okupati, izvagati, obući i sve što ide uz to. I tata ide s njim. Mene su za to vrijeme obrađivali, a kad su se dečki vratili pustili su nas da budemo sami jedno dva sata - u stvari onoliko vremena koliko je trebalo da se oslobodi soba. Ja sam u to vrijeme mislila da se oslobađa krevet, ali zbilja - oslobađala se soba za nas. U stvari, apartman, sa toaletom, ormarom, sefom i svime što ide uz to. Ono što sam prvo primijetila je da su se prozori mogli otvoriti samo par centimetara, valjda radi postporođajne. Koja je mene, hvala ti Bože, zaobišla u svim smislovima.Moram dodati, onaj čas kad ti predaju bebu u ruke pitaju želiš li ju dojiti ili ne. Kako sam ja rekla da želim, moj boravak u bolnici je bio okrenut u tom smjeru. Nakon tri dana sam izašla iz bolnice kao naučena dojilja i niti jedan jedini dan nisam imala problema s tim. Posjeti u bolnici su svaki dan od 13-20h, s tim da djeca ispod 15 godina ne mogu doći u posjet. Partneri mogu doći prije i otići poslije tog vremena, u međuvremenu biti cijeli dan. Tijekom cijelog boravka u bolnici ja sam dobila hrpu recepata, što za sebe, što za bebu. Dobila sam i upute kako se ponašati kasnije, broj od patronažne sestre te uputnicu da idem kod fizijatra dva mjeseca po porodu. Nakon što smo izašli, dijete se prvih mjesec dana nosi na vaganje svaki tjedan u lokalni dječji centar (centar za zaštitu majke i djeteta - ima ih u svakom kvartu). Ti isti centri održavaju i sastanke za trudnice ili za majke koje su rodile u isto vrijeme, a žive u susjedstvu. Nakon mjesec dana, dijete se na vaganje nosi po želji. Cijepljenje je u Francuskoj stavljeno na izbor roditeljima, i prvo se obavlja sa djetetova navršena dva mjeseca. Mislim da sam nabrojala sve ove "tehničke" podatke. Što se tiče mene, ja stvarno uživam u majčinstvu (skoro pa isključivo angažirana u majčinstvu), ali moram reći da je i muž angažiran u očinstvu (i kuhinji), tako da uhvatim vremena i za sebe. A ne odmaže ni Koko koji (još uvijek) nije zahtjevna beba. A sad dolazi lijepo vrijeme, naše šetnje postaju sve duže, pa moguće da 'padne' i kakav post koji nije vezan za majčinstvo i djecu.  |
