ovo je potpis

22.09.2011., četvrtak

Razni restorani

Kad god se sjetim mog prvog slijetanja u Pariz, sjetim se i Tijaninog pitanja: "U koji restoran želite večeras? Francuski, japanski, libanonski, afrički, mađarski, talijanski....?". Ona je tako nabrajala, dok se meni u glavi spajala nekakva slika da nisam više na hrvatskome tlu, da počinje jedan novi život i, kako mi je njeno pitanje sve glasnije dopiralo do mozga, da imam više mogućnosti nego što sam i znala da mogu iskoristiti.

Par mjeseci i godina poslije, malo - pomalo, zahvaljujući i prigodama i još jednom paru s kojim se viđamo namjerno u restoranima raznih zemalja (u cilju probanja, naravno), moj se popis malo dopunio. U odnosu na izbor ne previše, ali u odnosu na ono što sam prije probala - i te kako.

Jer, velika je razlika kad uletiš u carstvo menija koji nisu isti. Na razliku naravno mislim na umalo svaki (turistički, i nek mi oproste izuzeci) restoran od Pule do Dubrovnika koji imaju skoro potpuno isti menu. Ne znam što će mi ovo skoro.
Istočna i unutrašnja Hrvatsko, još se pripremam na vaša blaga koja Bog vam je d'o.... Znam da ste različiti :)

Uglavnom, kud li pođoh.... Nda.

Talijanski restorani u Parizu su, manje-više, isti kao svi talijanski restorani, eto, recimo u Hrvatskoj (gdje se zovu pizzerie ili slično). Ponuda je vrlo slična, hrana vrlo poznata.
Hoćete li pizze, pašte, veliki broj salata, manji broj deserta, vina, posebne ponude - sve to možete dobiti tamo. Često su uređeni u zeleno-bijelo-crvenom stilu, a na zidovima obavezno visi neki detalj koji simbolizira neki talijanski grad.
Talijanski su restorani među najomiljenijima općenito, ali ono što je specifično - Talijani koji dođu tu makar na vikend (ryanair radi kao lud na relaciji IT - FRA) idu skoro pa isključivo u talijanske restorane.
Vlasnici su Talijani, naravno. Kuhari i ne nužno. Ali je događaj poseban.
Mi smo našli dva omiljena, u blizini kuće. Jedan ima fantastičnu hranu, fenomenalnu pizzu (e moram reći - možda vam se francuska verzije pizze i neće baš puno svidjeti), pravu kavu i smiješnog konobara. Talijana.
Drugi je zadnji put preuređen 50-tih godina, prosto očekuješ (onu) scenu iz Kuma. Hrana je odlična, vlasnici su žena i muž. Ona kuha, on pjeva opere dok donosi hranu. I naravno, priča na talijanskom, ma na kojem jeziku da ga pozoveš.

Meksički restorani počesto imaju mariache (subota večer), veeeliki prostor, marinirani kaktus u ponudi (kojeg sam, naravno, naručila), predobro piće, autentične mirise i odličnu atmosferu. Uvijek volim naručiti nešto autohtono (ili najbliže tomu), a ekipa oko mene uvijek uzme nešto provjereno, u slučaju da ću možda ostati gladna.
Jelovnici su ukrašeni kaktusima, i u tim restoranima je uvijek glasno. Ole!

Ali nije glasniji od brazilskog. Tamo definitivno želite ići. Kad su nas pitali "Može li ove subote brazilski restoran?", bez razmišljanja smo odgovorili sa da.
Hrana je - meso. Odlično, odlično meso.
Ambijent je šaren. Očekuješ da iz svakog kuta viri neki dio karnevala.
Pjevaju - svi.
Prostor je mali.
Al čini se kao da je pola svijeta unutra.
Da, definitivno se želim vratiti u brazilski restoran.

Što ću se morati natjerati za tajlandski restoran. Svi oko mene su tvrdili da je hrana divna, ali kako sam ja naručila rižot sa voćem i povrćem stavljen u ananas - okus je bio dobar, ali jako suho i nije me oduševilo, možda ću morati dati još jednom šansu thai restoranu. A možda je to utjecaj i nekih serija u kojima se kunu u thai hranu, pa sam očekivala više.

Ne znam.

Libanonski restoran je najveće iznenađenje koje sam doživjela. Nemojte imati predrasude. Idite tamo ako imate priliku! Mnogi putopisci kažu da su libanonske žene najljepše, a ja kažem da - ako još par puta odem u libanonski restoran, vjerojatno će prijeći na prvo mjesto u mojoj listi što se hrane tiče. Potpuno otkriće.
Hrana nam je poznata, naginje prilično europskoj (iako ima nekih začina na koje nismo navikli), način serviranja i pripreme nam je isto poznat - nemate se čega bojati. Ima i povrća i začina i mesa i umaka, i toplog i hladnog - što ti srce poželi.

Da ne duljim dalje i ne analiziram baš svaki, evo u kratkim crticama još o dva tri restorana:

- Srpski restoran - tamo gdje sam srela Đokovića - ima autentičnu, folklornu atmosferu, vrlo ugodnu muziku ("Ne klepeći nanulama", potiho, na primjer), i nevjerojatno dobru hranu. Ako se poželite kajmaka u Parizu, to je jedino mjesto gdje ga možete pojesti. Provjereno.

- Japanski restoran - hrana koju sam otkrila i koju obožavam od prvog zalogaja. Mnogi kažu da se trebaju naviknuti na ukus, pa idu više puta, ali ja sam vjerojatno bila nekakva gejša ili samuraj u prijašnjim životima, pa mi period navike nije trebao. Vama ipak preporučujem da u japanski restoran ne idete gladni. I plus još nešto - cijene su više nego povoljne! Ne, cijene su niže od povoljnog. Puno niže nego u japanskom restoranu u Zg (koji je, btw, odličan).

- Francuski restoran - niste li valjda mislili da ću ga zaboraviti. Francuski restorani mijenjaju menije po sezoni, a cjelokupan dojam je baš baš. Ostavite si tri do četiri sata za večeru i prepustite se hedonističkom doživljaju hrane.

Ogladnili ste od ovog posta? Bome sam i ja.
A nisam probala još ni ruski, ni mađarski, ni grčki (ne, ni grčki), ni kineski (ama ni kineski), ni kolumbijski, ni afrički.... ah.

Dobar vam tek!

- 15:31 - Komentari (8) - Isprintaj - #

14.09.2011., srijeda

Pariz "u ništa", Pariz "u sridu"


Ostala sam dužna posvetiti jedan post mojoj šogorici i nećakinji, koje su nam došle početkom ljeta. U stvari, kao i post za mog brata (gdje povesti ljude kad je vani kiša?), i ovaj mi je susret bio izazov. Naime, osim beskrajne opuštenosti koja je prožimala cijeli susret, nametalo se još jedno pitanje.

"Što želite vidjet u Parizu?"
"Ništa"
"....A?.... Molim?...."
"Pa ono, ako stignemo vidjeti Eiffela i tako to, ali mene ti u stvari zanima grad, atmosfera, sveukupan dojam"

Ostala sam malo zbunjena tom željom, ali nakon početničke (ne)organizacije u stvari sam se oduševila tom idejom. Trebalo je, dakle, odbaciti određene rute, odložiti rokovnik sa podsjetnicima sa strane, dati si vremena da si daš vremena da vidiš "sve".

Prva dva dana šetale smo po gradu do iznemoglosti, i vidjele svašta. Neplanirano, ali u Parizu ne možeš izbjeći poznate građevine, ni da hoćeš. Nije bilo stiske sa vremenom, nije bilo žurbe, gledale smo kako ljudi hodaju, kako se oblače, pogađale jesu li krenuli na posao, slušale razne jezike. U stvari, radile smo sve ono što sam ja radila cijelo ovo vrijeme otkad sam u Parizu.

Našlo se vremena i za kavu, i za razmišljanje gdje pojesti nešto, a da ne moramo trpati u sebe u žurbi da bismo vidjele što više. Našlo se vremena za priču sa konobarima. Našlo se dodatnih pet minuta za biranje neke poslastice iz izloga u brojnim pekarama. Svašta se tu našlo.

Ali najveće zadovoljstvo bila je kupnja u obližnjem supermarketu. Ja mislim da su nas djelatnici čudno gledali, jer smo proučavale svaki artikl, razmišljale o vrstama jogurta kao da razmišljamo treba li presjeći plavu ili crvenu žicu za detoniranje bombe, gledale koji nam se senf najviše jede u tom trenutku a koji bi trebalo ponijeti doma.

Već sam pričala da su cijene u supermarketima u Parizu vrlo konkurentne ovima u Hrvatskoj i BiH, a to se i ovaj put pokazalo točnim. Šogorica je bila iznenađena na više razina. Naravno, našlo se tu cijena koje su iohoho veće nego u Hrvatskoj, ali sama ponuda (od nižih ka višim cijenama) ju je bacila s nogu.

Nakon što smo otkrile supermarkete, treći dan smo ostale doma. Bojala sam se pomalo kako će to biti, odnosno bilo mi je krivo, ono, u Parizu smo a na balkonu smo, ali bojala sam se bez razloga.

Jer to je bio čisti hedonizam na djelu. Od doručka do ručka preko večere, šogorica se "dočepala" kuhinje i kuhala sve ono što je odavno htjela napokon sa sastojcima koji su joj odavno nedostajali. Da mi je netko pričao da se može toliko uživati u kuhanju .... u stvari, moj muž toliko uživa u kuhanju. Vidi se da su brat i sestra.

Nećakinja i ja smo za to vrijeme proučavale na internetu ponudu grada, moguće rute kuda bi mogli proći., možda neke određene dućane (recimo, u kojima se nude potrepštine za šivanje) i naravno knjigu o Parizu.

Tako da smo ostatak vremena (još 4 dana) dok su bile ovdje bili nigdje pomalo. I svašta smo nešto vidjeli. Ja priznajem da za Pariz "u ništa" trebaš imati vremena i mogućnost da ćeš se jednom vratiti. Priznajem i da to nije baš jednostavan plan, jer toliko je stvari koje propuštaš. Priznajem da postoji mogućnost i da se možda nećeš vratiti. Sve to jeste. I priznajem da si jednostavno prisiljen biti turist onda kad ti se najmanje hoće.

Ali.
Kad smo se rastajali, šogi i nećakinja su bile prezadovoljne.
"Joooooooj, vidjele smo svašta."
"Pa kako.... pa nismo nigdje bili?"
"Ma kako nismo, znam otprilike kako Pariz diše. I drugi put ne moraš dolaziti po nas, znamo doći sa aerodroma direktno kod tebe, znamo i pitati za smjer, svašta znamo"

Jej. I ja se nadam da znaju, jer taman dok se dogegaju sa aerodroma, mogu složiti neki brzinski ručak. Onako, za pod zub. A onda možemo dočekati i muža s posla, pa ako nam se bude radilo "u ništa", možemo otići do obližnjeg parka. Predgrađa. Uličnog koncerta. Supermarketa. U jedan od kafića na uglu ulice. Tržnice. Nečega.

Što će razultirati sveukupnim dojmom - Pariz "u sridu".


- 12:09 - Komentari (4) - Isprintaj - #

12.09.2011., ponedjeljak

Predugo i pretoplo ljeto


Baždarena sam na nekih 40 stupnjeva celzijevih, dijete sam sunca i na solarni sam pogon. I baš se potrefilo da ovo predugo i pretoplo ljeto čitam Miljenka Smoju po ne znam koji put - knjiga je napisana 1976 godine, a teme su aktualne baš kao i danas. Em će biti smak svijeta, em će nestati nafte za trideset godina, em se klima mijenja drastično i tako dalje.

Kad smo već kod klime, kraj srpnja je bio leden. Pokrivalo se u deke, oblačile se čarape, cvrčanje cvrčaka se nije čulo ni na televiziji.
Privremeno zahlađenje, glede mog osobnog ljeta, se dogodilo kad sam bila u važnim svatovima, i kad sam bila na moru. Oba događaja sam čekala preko godinu dana, i baš se tad potrefila kiša, grmljavina, oluja i sve popratna zadovoljstva.
OK, to nije poremetilo nikakve planove niti veselje, ali kako volim tražiti ironiju, svugdje ju i nađem. cool

Ostatak ljeta, odnosno kolovoz je bio paklen. I to je jedina riječ u koju stanu svi moji osjećaji i opisi. Spavanje svakih dva sata po 15-ak minuta (dok dotekne zraka), strana lica na kojoj spavaš potpuno mokra od znoja, uključujući kosu, slijevanje znoja u uho, ručnik pod vratom (jer su se temperature tijekom noći rijetko spuštale ispod 30 stupnjeva) - rezultiralo je upalom zuba. Jednom. Pa drugi put. Tog istog zuba. Pa na kraju vađenjem.

Pa kako bi Smoje rekao: jednu polovinu mjeseca smo se smrzavali, u drugoj smo bili lešo kuvani, da bi nam na kraju statistički podaci rekli da smo, u stvari, cijeli mjesec živjeli pod idealnim uvjetima.

A kako su idealni uvjeti za mene društvo kojim sam okružena i sama atmosfera, unatoč svemu ovo je bilo dobro, mada jako dugo ljeto. Naime, iako nisam bila u Parizu, stalno sam skupljala neke ideje za ovaj blog (od kojih se na kraju ne sjećam ni jedne). Ali u razmaku od recimo osam mjeseci, u mom omiljenom frizerskom salonu desila su se dva susreta koja su mi ostala baš u lijepom sjećanju:

1) prije par mjeseci, mislim na zimu, cura koja je na stolici za šišanje sva sretna priča kako ide sa momkom u Pariz. I ja je pitam kad ide, di će biti, ako joj treba išta.... i slično. A ona me gleda preko ogledala i kaže: Super, pitat ću te sve što treba, ali mi je jedna druga cura (ispostavilo se kasnije, naša Makedo) dala adresu bloga. Tamo ti ima dosta informacija o Parizu sretan

Ne moram vam ni opisivati međusobno upadanje u riječ kad smo shvatile da nam je
a) Makedo zajednička prijateljica
b) da ona može direktno pitati sve što je zanimalo
c) da moj blog toliko pomaže.

I drugi susret prije nekih tri tjedna. Žena sa kojom sam radila prije 14 godina se ukazala ispred mene, pred istim tim ogledalom u frizerskom salonu. Nakon što smo došle k sebi nakon prvog šoka, kad smo preispitale nedavnu biografiju i ostalo, kad je saznala da sam u Parizu i kad je rekla da je i njena sestra u Parizu (sa kojom se nadam popiti kavu), pita ona mene da li sam ja ta koja piše blog.

I tu je bilo upadanja u riječ i međusobnog ispitivanja, prepričavanja, oduševljenja, ali to je već neka druga tema, o općenitim stvarima.

Uglavnom, kad sam se prošli tjedan vratila u Pariz, napokon na neku razumnu temperaturu (čitaj: ispod 30 stupnjeva), naspavala sam se - cijelu noć u komadu, i već nosim čarapice po stanu. Znam da ću za tjedan dana vjerojatno roncati kako više nema ljeta, ali neka.... za sad uživam.

Velika pauza je prošla, sad je vrijeme da se opet vratim na blog, postove i Pariz. kiss

- 11:21 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>


dodaj rss

Komentari On/Off

dan po dan

donazuli@gmail.com

donazuli@gmail.com


page counter

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se