Razni restorani
|
Kad god se sjetim mog prvog slijetanja u Pariz, sjetim se i Tijaninog pitanja: "U koji restoran želite večeras? Francuski, japanski, libanonski, afrički, mađarski, talijanski....?". Ona je tako nabrajala, dok se meni u glavi spajala nekakva slika da nisam više na hrvatskome tlu, da počinje jedan novi život i, kako mi je njeno pitanje sve glasnije dopiralo do mozga, da imam više mogućnosti nego što sam i znala da mogu iskoristiti. Par mjeseci i godina poslije, malo - pomalo, zahvaljujući i prigodama i još jednom paru s kojim se viđamo namjerno u restoranima raznih zemalja (u cilju probanja, naravno), moj se popis malo dopunio. U odnosu na izbor ne previše, ali u odnosu na ono što sam prije probala - i te kako. Jer, velika je razlika kad uletiš u carstvo menija koji nisu isti. Na razliku naravno mislim na umalo svaki (turistički, i nek mi oproste izuzeci) restoran od Pule do Dubrovnika koji imaju skoro potpuno isti menu. Ne znam što će mi ovo skoro. Istočna i unutrašnja Hrvatsko, još se pripremam na vaša blaga koja Bog vam je d'o.... Znam da ste različiti :) Uglavnom, kud li pođoh.... Nda. Talijanski restorani u Parizu su, manje-više, isti kao svi talijanski restorani, eto, recimo u Hrvatskoj (gdje se zovu pizzerie ili slično). Ponuda je vrlo slična, hrana vrlo poznata. Hoćete li pizze, pašte, veliki broj salata, manji broj deserta, vina, posebne ponude - sve to možete dobiti tamo. Često su uređeni u zeleno-bijelo-crvenom stilu, a na zidovima obavezno visi neki detalj koji simbolizira neki talijanski grad. Talijanski su restorani među najomiljenijima općenito, ali ono što je specifično - Talijani koji dođu tu makar na vikend (ryanair radi kao lud na relaciji IT - FRA) idu skoro pa isključivo u talijanske restorane. Vlasnici su Talijani, naravno. Kuhari i ne nužno. Ali je događaj poseban. Mi smo našli dva omiljena, u blizini kuće. Jedan ima fantastičnu hranu, fenomenalnu pizzu (e moram reći - možda vam se francuska verzije pizze i neće baš puno svidjeti), pravu kavu i smiješnog konobara. Talijana. Drugi je zadnji put preuređen 50-tih godina, prosto očekuješ (onu) scenu iz Kuma. Hrana je odlična, vlasnici su žena i muž. Ona kuha, on pjeva opere dok donosi hranu. I naravno, priča na talijanskom, ma na kojem jeziku da ga pozoveš. Meksički restorani počesto imaju mariache (subota večer), veeeliki prostor, marinirani kaktus u ponudi (kojeg sam, naravno, naručila), predobro piće, autentične mirise i odličnu atmosferu. Uvijek volim naručiti nešto autohtono (ili najbliže tomu), a ekipa oko mene uvijek uzme nešto provjereno, u slučaju da ću možda ostati gladna. Jelovnici su ukrašeni kaktusima, i u tim restoranima je uvijek glasno. Ole! Ali nije glasniji od brazilskog. Tamo definitivno želite ići. Kad su nas pitali "Može li ove subote brazilski restoran?", bez razmišljanja smo odgovorili sa da. Hrana je - meso. Odlično, odlično meso. Ambijent je šaren. Očekuješ da iz svakog kuta viri neki dio karnevala. Pjevaju - svi. Prostor je mali. Al čini se kao da je pola svijeta unutra. Da, definitivno se želim vratiti u brazilski restoran. Što ću se morati natjerati za tajlandski restoran. Svi oko mene su tvrdili da je hrana divna, ali kako sam ja naručila rižot sa voćem i povrćem stavljen u ananas - okus je bio dobar, ali jako suho i nije me oduševilo, možda ću morati dati još jednom šansu thai restoranu. A možda je to utjecaj i nekih serija u kojima se kunu u thai hranu, pa sam očekivala više. Ne znam. Libanonski restoran je najveće iznenađenje koje sam doživjela. Nemojte imati predrasude. Idite tamo ako imate priliku! Mnogi putopisci kažu da su libanonske žene najljepše, a ja kažem da - ako još par puta odem u libanonski restoran, vjerojatno će prijeći na prvo mjesto u mojoj listi što se hrane tiče. Potpuno otkriće. Hrana nam je poznata, naginje prilično europskoj (iako ima nekih začina na koje nismo navikli), način serviranja i pripreme nam je isto poznat - nemate se čega bojati. Ima i povrća i začina i mesa i umaka, i toplog i hladnog - što ti srce poželi. Da ne duljim dalje i ne analiziram baš svaki, evo u kratkim crticama još o dva tri restorana: - Srpski restoran - tamo gdje sam srela Đokovića - ima autentičnu, folklornu atmosferu, vrlo ugodnu muziku ("Ne klepeći nanulama", potiho, na primjer), i nevjerojatno dobru hranu. Ako se poželite kajmaka u Parizu, to je jedino mjesto gdje ga možete pojesti. Provjereno. - Japanski restoran - hrana koju sam otkrila i koju obožavam od prvog zalogaja. Mnogi kažu da se trebaju naviknuti na ukus, pa idu više puta, ali ja sam vjerojatno bila nekakva gejša ili samuraj u prijašnjim životima, pa mi period navike nije trebao. Vama ipak preporučujem da u japanski restoran ne idete gladni. I plus još nešto - cijene su više nego povoljne! Ne, cijene su niže od povoljnog. Puno niže nego u japanskom restoranu u Zg (koji je, btw, odličan). - Francuski restoran - niste li valjda mislili da ću ga zaboraviti. Francuski restorani mijenjaju menije po sezoni, a cjelokupan dojam je baš baš. Ostavite si tri do četiri sata za večeru i prepustite se hedonističkom doživljaju hrane. Ogladnili ste od ovog posta? Bome sam i ja. A nisam probala još ni ruski, ni mađarski, ni grčki (ne, ni grčki), ni kineski (ama ni kineski), ni kolumbijski, ni afrički.... ah. Dobar vam tek! |
