Na zapadu ništa novo
|
Sjećate se, vjerujem, onih dana kada smo morali čekati na neki proizvod koji je bio in u svijetu? Sjećate se kada smo o nekim stvarima samo čuli i nismo vjerovali da to postoji? Sjećate se kada su nam stričevi, očevi, ujaci i dobronamjerni susjedi donosili iz zapadnog svijeta bombone, kul levisice i kada je netko sa crvenim starkama bio glavni u razredu? Kada smo pitali bickl na đir? Kada smo se slikali sa izdignutom rukom i zavrnutim rukavima da bi svi vidjeli naš novi sat? Kada bi čuli neku pjesmu na radiju i danonoćno čekali sa spremnom kasetom, ne bismo li je uspjeli snimiti? Po mogućnosti cijelu, i bez reklamnih prekida? Ja se toga slabo sjećam, više se sjećam iz priča drugih. Sjećam se onog vremena nevinosti, kada je sve bilo super i kada smo bili djeca koja su imala svoje želje. Kada su, na kraju, te želje nešto i značile, bar što se tiče materijalnog. Kada smo bili najsretniji na svijetu ako bi, nekom prilikom, dobili kasetu, traperice ili tenisice. Ili vrećicu bombona. Sada nema više te čežnje, te želje. Sve su nam stvari, manje – više dostupne i to doslovce u par sekundi. Želiš pjesmu? Napišeš link. Želiš traperice? Napišeš link. Želiš kindle? Jedno vrijeme surfaš, proučavaš cijene, a onda… možda uzmeš putovnicu u ruke i, pazi ovo, skokneš do dućana u nekom gradu da kupiš taj isti kindle. U krajnjem slučaju, kad skupiš lovu, onda taj isti kindle naručiš preko interneta i on ti dođe na kućnu adresu. Čemu ova priča? Primijetila sam, otkako sam se odmakla malo iz rodne grude, kako ljudi sve više (meni) naglašavaju kako se kod nas živi bolje nego na zapadu, jede bolje nego na zapadu i da imamo humanije radno vrijeme. Da se ljudi ipak manje razvode, da je obiteljski život ostao nekakva svetinja i da su međuljudski odnosi puno bolji. Ne znam zašto se meni priča o tome. Ja sam ostala ista osoba, samo sam promijenila adresu. Ne znam je li to neka vrsta samoutjehe ili uvjeravanja mene da mi je loše ovdje. Ono najbolnije je da u mojoj rodnoj grudi nije ništa bolje, odnosno da na zapadu, bar što se tiče nekih strana, nije ništa gore nego kod nas. Sve je dostupno. Radno vrijeme, ma koliko istina teško zvučala, je isto. Osam sati dnevno za plaću, ili bez radnog vremena za dobru lovu. Znate li vi ikoga tko ima iznadprosječna primanja a da nije na stand by radnom vremenu? Ili da radi manje od 10 sati dnevno? Jer ja ne znam. Koliko obitelji znate da objeduju za istim stolom? U isto vrijeme? Kad ste se zadnji put spontano uputili na kavu nekome, bez prethodnog planiranja i usklađivanja vremena? O tome pričam. Sa Zapada smo pokupili mnogo loših stvari, ali i mnogo dobrih stvari. Svijet nije isti, nigdje nije isti. A najljepši je onaj svijet u prošlosti, kojeg posipamo cvijećem i pamtimo u rozim uspomenama. I iako uživam u 21om stoljeću, i sve što mi nudi (jer volim Internet, volim ovu kutiju što me spaja sa civilizacijom, volim slobodu izbora, uživam u mogućnostima), ponekad mi dođe želja da poželim nešto onako jako kao što sam znala poželjeti mirisnu gumicu za brisanje ili patent olovku. I bez obzira na zapad i na sve promjene koje smo doživjeli, mislim da je moja generacija u neku ruku blagoslovljena bar darom – da ne podrazumijevamo ni najmanju radost. Zar to nije divno? |
