ovo je potpis

31.10.2010., nedjelja

Salon du chocolat

Ovaj vikend u Parizu održava se (traje do sutra) - Salon du chocolat - sajam čokolade, u izložbenom prostoru Porte de Versailles.

Odlučili smo ići poslije (ranog) ručka, da ne bismo slučajno riskirali da odemo tamo gladni. Nismo bili sami u toj odluci, izgleda:





Međutim, nitko nije bio ni nervozan niti nestrpljiv. Iako su slike smanjene, uvjerena sam da možete vidjeti osmijehe na licima, čime se dokazuje teorija da čokolada smiruje - svi su bili zen.

Bilo je tu raznih skulptura, od kojih su neke dobile nagradu:













bilo je raznih ideja za pet:







pa jedna čokoladna tržnica (da, sve je ovo čokolada):







svi znamo da je Pariz grad mode:









bilo je i kuhanja na licu mjesta:





kruh sa pralinama:



a jučer je bio i "dan Japana":





prodavali su i začine za sve moguće vrste kolača (moj najdraži štand):





reklame (sa porukom "a možete ih i probati") su me oduševile:





Mislim da su najbolje prošli "obični" štandovi, po mom nazvani "ma daj mi čokolade na dušu!"









Što da vam kažem. Čokolada je tekla u potocima:



Nadam se da ste uživali i napasli oči, i ako niste ljubitelj čokolade (kao što ja nisam, al sam uživala u svakoj minuti).




- 18:42 - Komentari (22) - Isprintaj - #

29.10.2010., petak

France douze points

Postoje mnoge predrasude o Francuzima. I mnoge od njih su negativne, ali i istinite. Pri tom ne treba zanemariti činjenicu da su te predrasude većinom predočene od strane Amerikanaca ili Engleza, čiji je, ako ćemo pravo, način života potpuno različit od francuskog.
Iz svega toga pomalo sam zaključila da smo mi, Balkanci, puno bliži francuskom nego anglosaksonskom mentalitetu. Pođimo od vremenske razlike, u razlike u mjerama, načinu života..... Sličnosti bi bile u hedonizmu, određenoj svojeglavosti i puno malih sitnica koje čine dan (recimo, za razliku od GB, lijekovi bez recepta se mogu kupiti samo u apotekama - i kod nas i u Francuskoj)

Francuzi imaju brdo tih malih mana koji daju jednu određenu (većinom negativnu ili pretjeranu) sliku prema van. Kako sam nekad davno i prije spomenula, ja sam se odlučila ne obazirati na to i tražiti i one pozitivne strane koje svaka nacija ima. Ne samo da bih vama dala bolju sliku, nego da bih se ja lakše prilagodila svemu tome. Naravno da nije lako kad te pukne kulturološki šok i kad, u principu, moraš ispunjavati neke društvene uvjete da bi se osobno prilagodio, a ako se već može naći i ljepša strana .... zašto ne? Važno je usuditi se, gledati, promatrati, uživati. I to ne samo u Parizu nego gdje god da se nađete. Jer, gdje god da odete, činjenica ostaje da sebe sa sobom nosite.

Za daljnji tekst neću koristiti politički korektne nazive. Upotrijebit ću riječ "cigani" (namjerno pisano malim slovom), ali da odmah kažem da Rome i cigane nikako ne trpam u isti koš. Cigani su, za mene, svi oni koji su u stanju napraviti zlobu, podvalu na onaj kukavički način, ma koje nacije bili. Nažalost, time i sama postavljam neke svoje predrasude, ali budući da su akteri sljedeće priče cigani romske nacionalnosti, zato ću i upotrebljavati taj izraz.

Dakle, jednog lijepog jutra moj muž je otišao u obližnju banku. Onako, smještena na jednom širokom trgu gdje se nalazi i rotor, a na trotoarima su kafići i izbačeni stolovi. Na jednom kutu je bankomat, pored bankomata je i autobusna stanica. Jako volim taj trg, jer je živ a miran, stvoren za opuštanje i razgledavanje.

Čekajući u redu, moj ti muž gleda kroz staklene zidove što se događa vani. Hrpica ljudi čeka bus. Velika većina njih sjedi u kafićima i jede svoj ručak ili pije kavu. Auta prolaze.
Jedan čovjek stoji ispred bankomata. Pored bankomata se nalazi prosjakinja, ciganka. Onako, skrušena faca, ispružena ruka, i konstantno ponavljanje (kako smo kasnije uspostavili, jer nam je poznata iz jednog metroa) "Moooolim teee". Već se time pokazuje da ta nije izučena za prošnju po Francuskoj, jer u Francuskoj čak i prosjaci govore "dobar dan, molim Vas, vrlo ste ljubazni i do viđenja".

Dakle, u jednom momentu, čovjek (otprilike u srednjim šezdesetim) vadi svoj novac iz bankomata. A u drugom momentu se događa nevjerojatna stvar.

Od nikud, ali doslovce od nikud pojavljuje se, jureći, sedam ili osam cigančića (uključujući skrušenu ciganku) i doslovno otimaju čovjeku novce iz ruku, džepova, iz bankomata. Boris govori da je to bila brzina svjetlosti, treptaj oka, jednostavno čovjek nije uspio ni glasa pustiti prvih par sekundi. Onako nemoćan, stoji u banci, izbezumljen, ne zna kako reagirati. Cigani su se rastrčali svaki na svoju stranu, dajući petama vjetra koliko ih noge nose, ostavljajući čovjeka koji se u očaju okreće oko sebe, ne znajući što napraviti.

I u tom trenutku se događa ono najbolje. Ljudi sa autobusne stanice uspijevaju uloviti dvoje. Ljudi iz kafića ostavljaju polupopušene cigarete, bacaju svoje šalice sa kavom i brzinom munje reagiraju loveći lopove kako ih tko dohvati. Auta na cesti priječe put ovima što prelaze cestu! A ciganka, ona koja je do tad bila jadna i bolesna, izmiče svim rukama.
Nju je sačekao pomoćni kuhar obližnje braserije koji je, još u dugoj bijeloj pregači, stajao naslonjen na vrata kuhinje i mirno pušio svoju cigaretu. Čekao je moment da prođe kraj njega, mrtav - hladan, i kad je ona trčeći prošla kraj njega, samo se bacio na nju u ragbi stilu.
I dohvatio ju je! Naravno da ju je dohvatio!

Dok su čekali policiju, svi ti ljudi su doveli cigane ispred čovjeka (koji je još uvijek bio u šoku), prevrnuli im sve džepove, te za svaku novčanicu ili karticu pitali "Gospodine, je li ovo vaše?"

I iako je to bilo prije par dana, mene još uvijek drži pozitiva te priče. Naime, često ćete naći u knjigama kako Francuzi prolaze pored prosjaka i beskućnika kao kraj mrtvih puhala (te knjige su obično američke, i autori se nerijetko zgražavaju nad tom činjenicom). Pročitala sam jako puno tih knjiga, a i sama mogu potvrditi da je to tako.

Ali nek se zna i druga strana. Iz ogromnog poreza koji plaćaju, stvara se skrb o beskućnicima, i Francuzi smatraju da su svoj obol dali. Ne treba zaboraviti da su iznimno velikodušni i kad su humanitarne akcije u pitanju, a isto tako Crveni križ svaka tri mjeseca (uz obavijest i najavu, naravno) ide od zgrade do zgrade i skuplja odjeću za potrebite.

Tako da, u ovom slučaju, mogu samo reći: France - douze points!




- 13:22 - Komentari (17) - Isprintaj - #

21.10.2010., četvrtak

U potrazi za... (blagom)?

Već sam prije u nekom postu pisala kako je to kad se iznajmljuju stanovi u Parizu. Dakle, kontaktira se agencija (osobno, telefonom ili putem e-maila), oni vam ugovore randez-vous (dalek pojam od našeg romantičnog poimanja randevua), dođete u dogovoreno vrijeme, vidite stan. Ako vam se svidi, ostavite papire, i onda agencija dalje šalje papire vlasniku, koji na temelju toga odlučuje tko će mu ući u stan. Ako vam se ne svidi, nikom ništa, zahvalite se i pozdravite sa ljubaznim agentom. Sve to traje nekih 5-7 minuta, a ako imate dodatnih pitanja onda može trajati i 7-10 minuta.

Ponekad je sastanak osobni, a ponekad dođe više ljudi u isto vrijeme. Dakle, čekate ispred zgrade i pokušavate rentgenskim okom, skenerom koji imate u džepu i svojim šestim čulom prodrijeti kroz fasadu, da bar malo zavirite u unutrašnjost.
Dok čekate, obično razgledate okolinu, gledate koliko je udaljen metro, slušate tuče li netko ženu ili pušta glasnu glazbu, procjenjujete daljinu do prvog dućana i obavezno vadite svoj kutomjer iz džepa da znate otprilike koliko će sati u danu vaš novi stan biti sunčan/ u sjeni.
I dok si vi tako ubijate vrijeme, pojavi se agent/ica. Obično su točni u minutu, a zna se desiti da se, primjerice, ne pojave, kao što se danas meni desilo. Ok, to nije uobičajena situacija, ali ako vam se desi - nemojte ih čekati preko 20 min, jer doći neće.

Agente možete prepoznati i iz daljine. On je obučen u hlače i ima crni uski kaput preko, često i šal. Ispod kaputa vjerojatno ima košulju, ali do te faze da provjerite, jelte, ne dođete.
Agentice su lijepo obučene, uredne, sa prekrasnim kosama i divnim torbicama. Nisam sigurna daju li neki "look code" pri zapošljavanju, ali često ni njih ne možete promašiti.

Ali i on i ona nose aktovku, tako da je to siguran znak.

Ja sam do sad vidjela pet stanova. Trebalo je biti sedam. Jedan se agent nije pojavio, a sa jednom smo se agenticom pogrešno razumjeli. Ali eto, nije greda.

Od tih pet stanova, tri su mi bila prihvatljiva.
Razlog zašto sam odbila prvi - loša lokacija. Jedan prozor gleda na peron neke željezničke stanice, a drugi prozor na dva metra udaljenu fasadu susjedne zgrade. Trebam li spominjati da je fasada boje oblačnog neba?

Razlog zašto sam odbila drugi - depresivna atmosfera. Stan jako dobar, raspored odličan, ali onog časa kad sam prešla prag znala sam da tu više nikad ne želim ući. Možda se duh prijašnjeg stanara malo previše vezao za to mjesto?

Razlog zašto sam odbila treći stan - odličan stan, na odličnoj lokaciji! Jedini razlog je što je kuhinja bila apsolutno nenamještena, a to nam probija sve budžetne granice. Nažalost.

Od dva preostala, u jedan sam se stan doslovce zaljubila. Čim sam vidjela zgradu. Ispred koje je dvorište. Ispred koga je široka, lijepa aleja. A ispod koje je Seine. Stan na kojeg ću svakako misliti kad budem ulazila u neke druge stanove. Prostran. Sunčan. Novouređen. Kuhinja još u najlonu. Sa walk-in ormarom. Sa odličnim kupatilom. Ah, kad se sjetim, suza krene....

Nakon prve zaljubljenosti i nakon što smo (taj put je i B. bio sa mnom) agentu bili spremni dati sve papire, od matičnog broja pradjeda do matičnog broja mojih susjeda koje još ne poznajem, upalila se lampica.
Naime. Ah. Naime.

Oni su kuhinju stavili u spavaću sobu. Odnosno, stavili su kuhinju pored prostora gdje bi, po logici, trebala biti spavaća soba. Sad me sigurno pitate: pa prebaciš dnevni u sobu a sobu u dnevni i mirna Bosna. Eh. Sto i jedan put sam to prevrnula po glavi. Ne ide. Tada stan ne bi ličio ninašto. U oba slučaja, iako predivan - vrlo nefunkcionalan.
Napisali smo mail agentu, ljubazno odbili stan i još ljubaznije se preporučili ako ima bilo što slično u vidu.

I napokon, peti stan. Vjerujte mi na riječ da nijedna moja sljedeća rečenica nije pretjerana.

Dakle, nakon što sam dogovorila sastanak sa agenticom, sinoć sam smišljala mali govor u kojem je ljubazno molim (čitaj: preklinjem) da samo naše papire preda vlasniku i da samo mi možemo upasti u taj stan koji ću danas vidjeti. Sinoć smo se prošetali pored zgrade, u kvartu naših snova. Prvo susjedstvo - teniski tereni. Iza dvorišta zgrade vidim, nazire se Eiffelov toranj i krov Sacre Coeur. A stan na osmom katu. Ajme miline.

I tako ti ja dođem danas tamo. Uranila sam, pa čekam nekih desetak minuta, a u međuvremenu se upoznajem sa jednom Engleskinjom. Ona isto živi u Parizu ali traže stan u tom kvartu jer im se jako sviđa. Jel uzbuđena? Da! Jesam li ja? O, da! U principu mi je konkurencija, ali je presimpatična. Osim toga, kad ja uhvatim agenticu sa strane i kad joj ispričam svoju životnu priču (jer će ju moj užasni francuski naglasak oboriti s nogu), onda mi Engleskinja može samo puhati pod rep. Draga je, al nek si nađe vlastiti stan, neka ne dira moj!

No, da skratimo dugu priču.
Dođemo mi tako u taj... smještaj. Potkrovlje. Lift ide do predzadnjeg kata, a zatim se onim uskim zavinutim stepenicama, u kojem može hodati osoba jedna iz druge, penjemo još 3 minute.
Uđemo u taj... smještaj.

Ajde, pogled je fenomenalan. Kako ne bi bio, zaboga!

Ajde, zanemarit ću to što je dnevni boravak (u kojem je plakar sa tapetama koje se ljušte iznutra - mislim da su nekad bile žute sa suncem ali sad su smeđe - a možda nije sunce, možda je filodendron kao dezen?) četiri dana udaljen od kuhinje.
Zanemarit ću to što je taj isti dnevni boravak odijeljen od spavaće sobe zidnim okvirom. Znate onaj prozorčić u restoranima između kuhinje i sale? E, sad ga povećajte 2x2 metra i imate sliku.
Znači, imam neki prostor (gdje?) koji odjeljuje od nekog prostora (?!), a u tom prostoru gdje je kao spavaća soba nema prozora. Odnosno, ima prozor u nekom nemogućem kutu kojeg je nemoguće odijeliti od ... pa, bilo čega drugoga.

Spomenuh kuhinju?

Namještena. Sa svim aparatima. Iz pedesetih. Ne kažem ja da su aparati iz pedesetih loši, nedajBože, ali da su bar iz sedamdesetih bilo bi mi mrvu lakše. Ili da su bar čišćeni nakon sedamdesetih.

Pogledavam ti ja tako moju Engleskinju koja širom raširenih, užasnutih očiju hoda iza mene i pokušava mi nešto reći, ali ne može. Zijeva kao riba, otvori usta pa ih zatvori, a ja samo suosjećajno kimam glavom.

Zatim ulazim u kupatilo. Prostrano, sa prozorom, ima puno svijetla. Ono svi gabariti su tu. Ali naprosto sam iznenađena kako u kadi ne sjedi jedan umoran kauboj a iznad njega stoji dama sa plavom pundžom i trlja mu leđa, pjevajući čeznutljivu pjesmu iz nekog western filma ("Kauboj jaše ljut, pred njim je dalek put"). Ma ne da sam očekivala da bi mogao biti tu, nego sam se iskreno iznenadila da nije.
Ma dobro sad, pretjerujem. Kada nije limena, zaboga. Pa nismo baš u tom stoljeću. Ali je prenosiva i skoro kao limena. Isto ne iz ovog stoljeća.

I sve bih ja to zanemarila, stavila bih to u neku ladicu sa tužnim događajima dana - jer do sad mi je sve to bilo nekako tužno, razočaravajuće, pa možete misliti. Ono, samo 12 sati prije sam bubala napamet govor na stranom jeziku u namjeri da primi nas, samo nas i nikoga više. I bila bih zbilja grdno razočarana i vjerojatno bi mi se upropastio dan da nisam vidjela jednu sitnicu. Ono, za umrijeti od smijeha.

Rupu na plafonu.

Nije rupa, nego je otvor. Za.... izaći iz stana u stanju suicida? Znate one otvore u potkrovnim stanovima, za tavane. Ali, iznenađenje, ovaj otvor nije vodio na tavan, jer tavana nema. Kroz otvor se vidjelo nebo. Blaženo, čisto, modroplavo, lijepo, bistro nebo.
U stvari, i sad pretjerujem. Ne kroz otvor. Pa nije nitko lud da pusti otvor prema nebu u stanu, jel tako? Otvor je bio prekriven daskom sa ručkom. Koja je bila nekih 5-7 cm manja od rupe.
I baš se kroz tih 5-7 cm lijepo naziralo nebo. Ne smijem ni pomisliti kakvo bi se nebo naziralo da je padala kiša. Ah, pa da, tako je! Ne bih ni vidjela nebo - od kišobrana!

I tako ti ja dođem do moje agentice koja je do prije nekih deset minuta bila moj Hi-men, moja žena-koja-ima-moć, moja nada i spasenje. Lijepo joj se zahvalim što je došla i krenem prema vratima. Kadli čujem glas Engleskinje koja panično govori "Moi aussi" (i ja također!) i trči prema meni u panici.

Kad smo izašle iz zgrade, samo smo se pogledavale, nesvjesno ubrzavajući korak od tog mjesta. Mentalno sam nas vidjela kako se prašimo tabanima po dupetu i obje želimo da smo u svom stanu iz kojeg želimo preseliti. Lijepo smo se pozdravile, jedna drugoj poželjele sreću i razišle se.

I istina je ono što kažu. Da je svaki stan odraz svoga vlasnika.
Ja imam osjećaj da vlasnik gore opisanog stana ima upravo nevjerojatan smisao za šalu.

- 17:42 - Komentari (15) - Isprintaj - #

17.10.2010., nedjelja

Umišljaji razni

Krasna subota jutro, sredinom listopada.

Najavljuju da će nam ove godine biti polarna zima, i iako je pomalo zahladilo zadnjih par dana, ja još uvijek imam iluziju da će za par dana doći (ili proći) proljeće. Još uvijek se možemo provlačiti sa kratkim rukavima ispod jakne (ok, ja ne.) I još uvijek možemo šetati okolo ne razmišljajući hoće li ili neće padati kiša.

I tako, krasno subotnje jutro iskoristili smo za šetnju po agencijama. Da, još uvijek tražimo stan, ovaj put ozbiljnije nego ikad prije. Razlika je samo u tome što sada shvaćam da je to zbilja posao, koji zahtijeva određeno radno vrijeme i zbilja puno živaca. Puno hodanja, natezanja i pričanja francuskog jezika.

Glede zadnje rečenice...
Ja se ne sramim pričati jezik, važno mi je da me se razumije. Preko nekoliko puta moram ponoviti što želim, ali svejedno - ljudi me razumiju. Ma ne samo to. Ja razumijem njih. Čime mi se otvorio jedan sasvim novi svijet. Ono, pomalo perverzno uživam u činjenici da dovoljno baratam nekim novim jezikom da ih mogu razumjeti, da se mogu izraziti, da mogu nešto pročitati, i slično tome. I da poznajem jezik (maternji) koji većina ne razumije. I da mogu čitati ćirilicu. I da mogu.... ah. Zabrijah.

Uglavnom, posjeti agencijama su bili prilično bezuspješni. Ali je vrijeme i dalje bilo lijepo, a šetnja ugodna. I pri toj šetnji, prođemo pokraj jednog trga. Tamo se nađemo sa prijateljicom.
A na trgu - jednodnevni godišnji sajam sira i pršuta. I meda i nekih kolača. I svašta nešto.

Ajme majko!

Zaboravivši agencije, bacimo se na prvi štand. Čovjek nudi pršut na probanje, a nas troje - ne budi lijeni - to i probamo.
Francuski pršut u odnosu na naš je prilično loš. U stvari, nije sušen, ima neki čudan okus, uvijek je pomalo vlažan i nikad mi nije bilo jasno kako nešto takvo mogu prodavati pod imenom pršut.
Međutim, ovaj je bio odličan. Kao naš. Pravi domaći. Ne preslan. Odlično osušen. Divne boje.

Nakon par riječi što smo progovorili s njim (i kupili kost za maneštru), idemo do sljedećeg štanda. Testirajući svoje samopouzdanje glede jezika, pričala sam sa prodavačem.....

Op. Moram malo objasniti. Prodavač domaćih makarona za tim štandom ima najšarmantniji osmijeh i najpristupačniji pristup kupcu. "Zavede" te pričom dok si rekao "makaron", smiješeći se od uha do uha kao da si mu baš ti jedini kupac toga dana. Nisi se ni okrenuo, a već ti nudi makarone na probanje. Ja sam pristojno pokušala odbiti ("ne volim ih"), dok su ovo dvoje pored mene probali sve vrste (i od lješnjaka, i od ljubičica, i od trešanja, i od pistaćija). Međutim, prodavač je rekao, smiješeći se od uha do uha "Ali gospođo, ne možete odbiti kad vam nešto nudim!", pa sam i ja probala.
Priznajem, izvrsni su. Domaći, daleko od industrijske proizvodnje, meki i podatni.
Ali ih i dalje ne volim.

I onda se priča razvila.
"Odakle ste"
"Iz Hrvatske" kaže moja prijateljica, na francuskom, naravno

"O, predivna zemlja, bio sam tamo. Divan je grad Zagreb." reče on radosno i pohvali ju kako dobro priča jezik

"Sviđa li vam se obala?" pitam ja
"Pardon?"
"Sviđa li vam se obala?"
"Krasna je obala, isto. Ali madame...." pogleda u mene, još uvijek se smiješeći od uha do uha
"Da?" rekoh ja
"Pa vi imate užasan naglasak!" - reče on meni tonom kao da je u džepu zaboravljene zimske jakne upravo našao 50 eura.

I kako da se ljutim na njega? Ajd, kako molim te?

"Pa naravno da imam, monsieur, pa ja nisam Francuskinja" - velim ja njemu, isto tako sva sretna kao da sam i ja otkrila tih 50 eura u džepu.

I zbilja, što reći?
Moram priznati da nakon svih agencija (u kojem me hvale kako me se lijepo razumije) i nakon lokalnog tabaca (u kojem me također hvale kako me se lijepo razumije) - bilo mi je potrebno malo podrezati krila.


Ali sama činjenica da sam dovoljno samostalna i da me se može pustiti u svijet (makar još uvijek nisam na razini da mogu pričati preko telefona na francuski) mi je dovoljna.

Zato, prodavaču odličnih makarona (koje je moja prijateljica, obožavateljica istih, kupila za svoj gušt) - hvala ti. I nadam se da ćemo se vidjeti i sljedeće godine. njami


- 15:44 - Komentari (19) - Isprintaj - #

11.10.2010., ponedjeljak

Bois de Boulogne


Jeste li primijetili ako se za vikend maknete iz kuće da imate osjećaj da ste dobili mini - godišnji? Ok, ne baš tako, ali mini odmor svakako. Možda na to utječe činjenica da ne radite ono svakodnevno, da ne buljite u kompjuter. Čisto malo mijenjanje rutine mijenja kompletan tjedan.
Ja ne radim nikakve kućanske poslove vikendom, osim onih nužnih. Tu sam naviku pokupila od svoje bivše cimerice, kada smo pošteno čistile kuću četvrtkom, nakon posla, a ostale dane u tjednu smo radile "leteće". Ne znam zašto četvrtkom, al eto. Možda što je utorak bio prebrzo nakon vikenda? smokin

Gledajući malo ovaj blog, shvatila sam da sam u stvari prošla malo manje od pola Pariza. Ruku na srce, zadnjih mjeseci malo sam smanjila ritam, tako da ne idem u istraživanje grada svaki dan po 5-6 sati kao što sam znala prije. A već je i vrijeme da neke destinacije ponovno posjetim. Ima tu posla....

Ali zato su vikendi popunjeni.

Za Bois de Boulogne sam prvi put čula čitajući novele francuskih pisaca, i u to je vrijeme šuma bila glavno izletište i lovište visoke klase. Ako samo na trenutak zamislite gospodu na konjima, u lovačkim odijelima u pratnji svojih pasa, a u šetnji dame sa raskošnim krinolinama i perikama na glavi u pratnji svojih sobarica, možete i zamisliti kutak moje mašte.

Sada je Bois de Boulogne prilično modernizirana, prilagođena XXI. stoljeću i poznata po tome da nije sigurna noću. Naime, tamo je sada glavno okupljalište transvestita i prostitutki. Ali zna se da je noć njihova, zna se točno koji je grm njihov i zna se kad počinje njihovo radno vrijeme. Do početka radnog vremena, šuma je sigurna. U stvari, dovoljno je samo "presvući" ljude, ubaciti lovce i konje i zateći ćete se u XIX. stoljeću.



I tako, napokon, jedan vikend, krenuli smo tamo. Nisam išla prije jer nisam znala gdje bih prije. U južni dio, gdje su sportski tereni, hipodrom (iako sam na hipodromu bila). U sredinu, gdje je jezero. Na sjever gdje su otvoreni teatri.
Odlučila sam - idemo u Shakespearov vrt.
U tom su vrtu posađene sve biljke koje je Shakespeare ikad spomenuo u svojim djelima. A tamo se nalazi i teatar, u kojem se, tijekom ljeta, izvode predstave na engleskom i francuskom jeziku.

E, prvo smo naišli na "obični" botanički vrt:



pa na ružičnjak:



U ružičnjaku su zasađene neke, do sad neviđene, sorte ruža i neke koje su do sad dobivale razne nagrade. I postoji jedna sekcija u vrtu u kojem su zasađene ruže koje će ići na natjecanje 2012. godine. Ruže imaju zanimljiva imena, npr. "tequila".

Botanički vrt je napravljen od puno malih tematskih vrtova. Ja sam se zabila u mediteranski i mogu vam reći da i sada osjećam miris lavande i kamilice negdje u malom mozgu.

I tako su nam prolazili sati i kilometri:





dok u jednom trenutku nismo shvatili da smo prilično gladni. Ali smo odučili, idemo napokon naći taj Shakespearov vrt (ali ovaj put idemo direktno do njega, nećemo gledati okolo... moš mislit), dakle, nađemo to i idemo jesti. Već je nekih 3-4 km iza nas, već smo i umorni i stvarno je vrijeme da se ne zadržavamo u okolini! Jel tako? Je. Oćemo li? Ajmo.

I nađemo. Nakon još možda 40ak minuta hoda, usputnih zadržavanja i oduševljenja otkrićima koje šuma (odnosno park) nudim napokon (već poprilično gladni) ugledam o znak:



Oduševljeni što smo blizu ali i što se hodanju bliži kraj, krenemo prema strelici. Dođemo do vrta - zatvoreno. Otvara se tek kasno poslijepodne, jer su u teatru (koji je usred vrta) pripreme u tijeku. Znamo, hvala, čujemo glasove iza živice.

S druge strane, ma nema veze što je vrt zatvoren, idemo nešto jesti.

I tu je avantura započela.
Malo smo se gubili, malo zalutali, previše umorni i mrtvi gladni, napokon smo našli štand sa hranom. Nakon skoro dva sata otkad smo odlučili da bismo mogli pojesti nešto i ostaviti Shakespeara iza nas. Ma ne bih vam dala meraka kad sam zagrizla onaj zalogaj! njami

Bois de Boulogne i dalje čeka na nas. A ja čekam neki vikend, kada ću ići organizirano i sa puno sendviča u ruksaku. Iako nimalo ne žalim za onih 8-10 propješačenih kilometara (od toga bar zadnja tri u potrazi za hranom), niti skoro osam sati na nogama.

Isplatila se svaka sekunda!





- 17:33 - Komentari (4) - Isprintaj - #

05.10.2010., utorak

London u par dana, vol.2

Nije da sam jučer nešto zaboravila, nego imam još toga za reći.
Ok, ponešto sam i zaboravila, al za to ćemo okriviti vremensku razliku wink

Dakle, prvo: kad idete u London ponesite adapter za utičnice sa sobom. Tu i tamo se na javnim mjestima može naći i utičnica na koju smo mi navikli, ali opet.. nemojte računati na to.

Drugo: mi smo jako teško pronašli poštu (jer smo zaboravili staviti razglednice u one prekrasne crvene sandučiće), tako da i to imate na umu.
Sve ljekarije za koje vam ne treba liječnički recept možete kupiti u običnoj trgovini mješovite robe! Boots je jedna od takvih trgovina.

Treće: London, osim onih standardnih i svima poznatih, ima još nekih svojih simbola. Jedan od njih je i ovaj:



Znači, svaka špina je u svom kutu. Malo neobično za upotrebu, ali u stvari.... tres chic!

I posljednje (ako nisam još nešto zaboravila) je jedan savjet: ako imate puno vremena između check-out iz hotela i odlaska iz grada, dogovorite se sa recepcionarom da ostavite svoje stvari u hotelu, a to vrijeme iskoristite za još jedan brzinski obilazak u okolini.

Mi smo tako napravili, jer smo imali skoro sedam sati tog međuvremena. Kako nam je polazna destinacija bila Notting Hill, ostavili smo zadnji dan za obilazak.
Sreća pa je bila subota, a i zahvaljujući ugodnom osoblju koje nas je uputilo kamo da idemo, bilo je savršeno.

Naime, subotom je Portobello Market.

Raj za kolekcionare, neobavezne šetače, slučajne i namjerne prolaznike. Inače ne volim koristiti riječi kao "genijalno", "predivno", "nešto najbolje što sam doživjela" i tome slično (ok, dopuštam si te izlete tu i tamo kad pričam o Parizu pjeva) - a ne volim koristiti takve opise jer moj dojam ne mora biti mjerodavan niti isti kao nečiji drugi - ali bilo je jednostavno - genijalno.









Uživala sam u svakom (sunčanom!) koraku. Ne radi šopinga. Ne radi ponude. Ne radi relativno niskih cijena. Nego radi atmosfere.
Radi svega.

Od početka do kraja naše je razgledavanje trajalo skoro tri sata, a od kraja do početka, bez razgledavanja nam je trebalo sat vremena. U međuvremenu smo jeli (i to u restoranu u kojem je, kako je tvrdio konobar, dvije minute prije izašao premijer), popili kavu, slikali se.....

Je li vam ovo poznato? Iz filma Notting hill?



Je, poznato vam je ako ste gledali film. Ali evo jedne male trivije:

Trivia from the movie:
The real Travel Bookshop had a sign in its window saying "We're almost famous." It would sell non-travel books when it fitted in with a theme. For example, selling Martin Amis's "London Fields" when doing a Notting Hill theme.
Thacker's bookshop is actually an antiques shop in real life, next to a butcher. One or two doors down from the butchers is an office for Richard Curtis' production company.

Ja sam odvalila na knjižare, tako da smo određeno vrijeme proveli i tamo:



U Londonu, ono što sam uspjela vidjeti za ta tri dana, shvatila sam da je Notting Hill definitivno my cup of tea.





Pa eto, preporuka od srca. Ako vam se potrefi subota, otiđite. Nećete požaliti.

Na kraju prekrasnog dana, uzeli smo stvari iz hotela, sjeli na gornji kat crvenog autobusa, došli na željezničku stanicu i ostavili rijeku ljudi iza sebe:



I za kraj... ako vas put (opet) tamo nanese, uživajte. sretan





- 15:16 - Komentari (12) - Isprintaj - #

04.10.2010., ponedjeljak

London u par dana

Prvi put u životu sam kročila na englesko govorno područje, a bome i u drugu vremensku zonu.

Pripreme za London na tri dana bile su relativno kratke, ali i temeljite. Zato, imam s vama podijeliti par stvari:

Prvo, iako smo u XXI. stoljeću, pri bukiranju hotela preko interneta, molim vas, obratite pažnju na jednu stvar - provjerite ima li svaka soba u hotelu svoj toalet, ili ćete morati dijeliti wc sa cijelim katom.

Naime, mi smo tu napravili kardinalnu grešku koja je, srećom i dobrim okom naše Makedo, ispravljena na vrijeme. Rezervirali smo sobu u jednom hotelu na fantastičnoj lokaciji, i to hotel ***.
Zvjezdice u ovom slučaju ne znače ništa - imajte sve oči otvorene.
Naravno, ako vam ne smetaju takve sitnice, onda zanemarite gornje riječi.


Drugo, dobrim planiranjem u tri dana možete vidjeti dosta toga. Moja je preporuka da ne "trčite" nego da si odredite par destinacija koje stvarno želite vidjeti, a za sve ostalo... pa... ima možda i drugi put. Uz listu koju ste si odredili, uvijek si možete dodati ili izbaciti par lokacija, i to na licu mjesta.
Nama je bilo važno osjetiti atmosferu grada, jer smo bili jako svjesni da nećemo uspjeti vidjeti sve.
Također, u svoju listu planiranja svakako uvrstite i londonsko vrijeme koje se mijenja iz sata u sat, i sasvim je moguće da će vas zadržati u vašim planovima.
Dakle, u kofer svakako stavite jednu kabanicu, makar i jednokratnu. Kišobran vam baš neće puno pomoći, a i smetat će dok slikate.

Treće, u svoju listu uvrstite i financijsko planiranje. London je prilično skup grad, pa si uvedite neku okvirnu cifru koju namjeravate dnevno potrošiti. Kad dižete funte na bankomatima na ekranu vam se pojavi protuvrijednost u kunama (odnosno u valuti odakle vam je kartica), što bitno olakšava stvar.

Funte su prilično zbunjujući novac na nas nenavikle na to. Recimo, na kovanicama uopće nema brojeva, pa ćete morati iščitavati što piše na njima.

Obzirom da ja ne poznajem trivije i povijest Londona, kao ni općenito Velike Britanije, ovaj put ću dati samo osobni dojam.

Prva stvar kad dođete u London je - da zamantate zubo



Gledaj desno, gledaj lijevo, gledaj na obje strane! Samo gledaj, nije važno. Jer, eto, voze naopačke. I kad se napokon kao naviknete na činjenicu da morate pogledati desno pa lijevo (pa još jednom za svaki slučaj), onda pogledate u auto. I svaki put vam srce preskoči jedan otkucaj jer auto bez vozača ide prema vama. Naravno, treba nekoliko desetinki da shvatite da se vozač u stvari, nalazi sa desne strane, ali kako rekoh - tih nekoliko desetinki vam je sasvim dovoljno da vam srce preskoči jedan otkucaj.

London je grad koji je brz, ambiciozan, moderan, živ. Nosi te i tjera te, tjera na nešto što možda i ne znaš da ti treba i da ne znaš ni sam jesi li pošao ili si mislio poći. Ima divne ideje, fantastične izloge:



London je sav u pokretu i na kraju dana osjećaš neki pozitivan stres, ako takvo nešto postoji. Cijedi iz tebe sve, emocije, snagu, pokrete, sve. Imaš osjećaj da si vidio sve, a da nisi vidio ništa. I od tog ništa što nisi vidio, znaš da te čeka još brdo toga za vidjeti.
London je jednostavno - takav.

Mi smo našli vremena pa smo išli u Madame Tussauds muzej.

(preporuka: ako želite ići, uzmite si kartu na internetu da izbjegnete gužve. A vjerujte mi na riječ, jako ih želite izbjeći)









Tamo sam uživala. Činjenica jest da od muzeja nisam očekivala ništa, ali kad sam ušla tamo, iznenadilo me. Sve me iznenadilo, ne mogu ništa posebno specificirati.

Kad malo razmislim, uživala sam u Londonu:



U stvari, uživala sam u tadašnjem (sadašnjem?) trenutku, nemam što razmišljati. Hrana je fantastična! Odbacite sve predrasude koje imate prema britanskoj hrani (ili prema hrani u VB) i uživajte u svom jelu. Ljudi su otvoreni, srdačni, ljubazni. I svi, zaboga, pričaju engleski! zubo

Gradski prijevoz je odlično organiziran (osim ako nije u štrajku). Na kartama se može snaći super. Zakoračite u London i ne bojte ga se. Ako treba, dozirajte ga, ali ne bojte ga se.



Ono što je mene neugodno iznenadilo je arhitektura grada, i iako ima ogromne zelene površine (i travu kao tepih) - nisam imala dojam zelenila. Ne mogu ni to objasniti, jer ne znam zašto.
Osim toga, kiša koja je padala cijeli jedan dan nije nimalo pridonijela mom meteo osjećaju za zadovoljstvo. Iako me kiša nije omela u planovima, ipak je to sivilo utjecalo na cjelokupni dojam. Ali, to je isključivo osobni dojam, pa se ograđujem.

Nemam što lagati, Pariz je taj koji mi je visoko postavio ljestvicu kako jedan grad po mom ukusu treba izgledati. Pariz je, a to svi već znamo, moja ljubav. London je na samom vrhu te ljestvice, ali nije na prvom mjestu. I baš kako smo nedavno Makedo i ja pričale, ta dva grada su ionako sasvim sasvim različita da bi se uopće mogli uspoređivati. Al' ako me pitate koji mi je srcu pristaliji, mislim da vam ne trebam niti objašnjavati.

Ali općenito, već pjevam u glavi "Vratit ću se, Londone, k tebi..." jer još želim uživati u njihovim specifičnostima. Njihovim tkaninama, cipelama. Poretku zgrada i ulica. Jedinstvenom otvorenom stilu kojeg nose i žene i muškarci. Ljubaznosti i otvorenosti.

I naravno, na još jednu - dvije ture piva u pubu!



U to ime: cheers mate! party




- 16:13 - Komentari (13) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>


dodaj rss

Komentari On/Off

dan po dan

donazuli@gmail.com

donazuli@gmail.com


page counter

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se