U potrazi za... (blagom)?
|
Već sam prije u nekom postu pisala kako je to kad se iznajmljuju stanovi u Parizu. Dakle, kontaktira se agencija (osobno, telefonom ili putem e-maila), oni vam ugovore randez-vous (dalek pojam od našeg romantičnog poimanja randevua), dođete u dogovoreno vrijeme, vidite stan. Ako vam se svidi, ostavite papire, i onda agencija dalje šalje papire vlasniku, koji na temelju toga odlučuje tko će mu ući u stan. Ako vam se ne svidi, nikom ništa, zahvalite se i pozdravite sa ljubaznim agentom. Sve to traje nekih 5-7 minuta, a ako imate dodatnih pitanja onda može trajati i 7-10 minuta. Ponekad je sastanak osobni, a ponekad dođe više ljudi u isto vrijeme. Dakle, čekate ispred zgrade i pokušavate rentgenskim okom, skenerom koji imate u džepu i svojim šestim čulom prodrijeti kroz fasadu, da bar malo zavirite u unutrašnjost. Dok čekate, obično razgledate okolinu, gledate koliko je udaljen metro, slušate tuče li netko ženu ili pušta glasnu glazbu, procjenjujete daljinu do prvog dućana i obavezno vadite svoj kutomjer iz džepa da znate otprilike koliko će sati u danu vaš novi stan biti sunčan/ u sjeni. I dok si vi tako ubijate vrijeme, pojavi se agent/ica. Obično su točni u minutu, a zna se desiti da se, primjerice, ne pojave, kao što se danas meni desilo. Ok, to nije uobičajena situacija, ali ako vam se desi - nemojte ih čekati preko 20 min, jer doći neće. Agente možete prepoznati i iz daljine. On je obučen u hlače i ima crni uski kaput preko, često i šal. Ispod kaputa vjerojatno ima košulju, ali do te faze da provjerite, jelte, ne dođete. Agentice su lijepo obučene, uredne, sa prekrasnim kosama i divnim torbicama. Nisam sigurna daju li neki "look code" pri zapošljavanju, ali često ni njih ne možete promašiti. Ali i on i ona nose aktovku, tako da je to siguran znak. Ja sam do sad vidjela pet stanova. Trebalo je biti sedam. Jedan se agent nije pojavio, a sa jednom smo se agenticom pogrešno razumjeli. Ali eto, nije greda. Od tih pet stanova, tri su mi bila prihvatljiva. Razlog zašto sam odbila prvi - loša lokacija. Jedan prozor gleda na peron neke željezničke stanice, a drugi prozor na dva metra udaljenu fasadu susjedne zgrade. Trebam li spominjati da je fasada boje oblačnog neba? Razlog zašto sam odbila drugi - depresivna atmosfera. Stan jako dobar, raspored odličan, ali onog časa kad sam prešla prag znala sam da tu više nikad ne želim ući. Možda se duh prijašnjeg stanara malo previše vezao za to mjesto? Razlog zašto sam odbila treći stan - odličan stan, na odličnoj lokaciji! Jedini razlog je što je kuhinja bila apsolutno nenamještena, a to nam probija sve budžetne granice. Nažalost. Od dva preostala, u jedan sam se stan doslovce zaljubila. Čim sam vidjela zgradu. Ispred koje je dvorište. Ispred koga je široka, lijepa aleja. A ispod koje je Seine. Stan na kojeg ću svakako misliti kad budem ulazila u neke druge stanove. Prostran. Sunčan. Novouređen. Kuhinja još u najlonu. Sa walk-in ormarom. Sa odličnim kupatilom. Ah, kad se sjetim, suza krene.... Nakon prve zaljubljenosti i nakon što smo (taj put je i B. bio sa mnom) agentu bili spremni dati sve papire, od matičnog broja pradjeda do matičnog broja mojih susjeda koje još ne poznajem, upalila se lampica. Naime. Ah. Naime. Oni su kuhinju stavili u spavaću sobu. Odnosno, stavili su kuhinju pored prostora gdje bi, po logici, trebala biti spavaća soba. Sad me sigurno pitate: pa prebaciš dnevni u sobu a sobu u dnevni i mirna Bosna. Eh. Sto i jedan put sam to prevrnula po glavi. Ne ide. Tada stan ne bi ličio ninašto. U oba slučaja, iako predivan - vrlo nefunkcionalan. Napisali smo mail agentu, ljubazno odbili stan i još ljubaznije se preporučili ako ima bilo što slično u vidu. I napokon, peti stan. Vjerujte mi na riječ da nijedna moja sljedeća rečenica nije pretjerana. Dakle, nakon što sam dogovorila sastanak sa agenticom, sinoć sam smišljala mali govor u kojem je ljubazno molim (čitaj: preklinjem) da samo naše papire preda vlasniku i da samo mi možemo upasti u taj stan koji ću danas vidjeti. Sinoć smo se prošetali pored zgrade, u kvartu naših snova. Prvo susjedstvo - teniski tereni. Iza dvorišta zgrade vidim, nazire se Eiffelov toranj i krov Sacre Coeur. A stan na osmom katu. Ajme miline. I tako ti ja dođem danas tamo. Uranila sam, pa čekam nekih desetak minuta, a u međuvremenu se upoznajem sa jednom Engleskinjom. Ona isto živi u Parizu ali traže stan u tom kvartu jer im se jako sviđa. Jel uzbuđena? Da! Jesam li ja? O, da! U principu mi je konkurencija, ali je presimpatična. Osim toga, kad ja uhvatim agenticu sa strane i kad joj ispričam svoju životnu priču (jer će ju moj užasni francuski naglasak oboriti s nogu), onda mi Engleskinja može samo puhati pod rep. Draga je, al nek si nađe vlastiti stan, neka ne dira moj! No, da skratimo dugu priču. Dođemo mi tako u taj... smještaj. Potkrovlje. Lift ide do predzadnjeg kata, a zatim se onim uskim zavinutim stepenicama, u kojem može hodati osoba jedna iz druge, penjemo još 3 minute. Uđemo u taj... smještaj. Ajde, pogled je fenomenalan. Kako ne bi bio, zaboga! Ajde, zanemarit ću to što je dnevni boravak (u kojem je plakar sa tapetama koje se ljušte iznutra - mislim da su nekad bile žute sa suncem ali sad su smeđe - a možda nije sunce, možda je filodendron kao dezen?) četiri dana udaljen od kuhinje. Zanemarit ću to što je taj isti dnevni boravak odijeljen od spavaće sobe zidnim okvirom. Znate onaj prozorčić u restoranima između kuhinje i sale? E, sad ga povećajte 2x2 metra i imate sliku. Znači, imam neki prostor (gdje?) koji odjeljuje od nekog prostora (?!), a u tom prostoru gdje je kao spavaća soba nema prozora. Odnosno, ima prozor u nekom nemogućem kutu kojeg je nemoguće odijeliti od ... pa, bilo čega drugoga. Spomenuh kuhinju? Namještena. Sa svim aparatima. Iz pedesetih. Ne kažem ja da su aparati iz pedesetih loši, nedajBože, ali da su bar iz sedamdesetih bilo bi mi mrvu lakše. Ili da su bar čišćeni nakon sedamdesetih. Pogledavam ti ja tako moju Engleskinju koja širom raširenih, užasnutih očiju hoda iza mene i pokušava mi nešto reći, ali ne može. Zijeva kao riba, otvori usta pa ih zatvori, a ja samo suosjećajno kimam glavom. Zatim ulazim u kupatilo. Prostrano, sa prozorom, ima puno svijetla. Ono svi gabariti su tu. Ali naprosto sam iznenađena kako u kadi ne sjedi jedan umoran kauboj a iznad njega stoji dama sa plavom pundžom i trlja mu leđa, pjevajući čeznutljivu pjesmu iz nekog western filma ("Kauboj jaše ljut, pred njim je dalek put"). Ma ne da sam očekivala da bi mogao biti tu, nego sam se iskreno iznenadila da nije. Ma dobro sad, pretjerujem. Kada nije limena, zaboga. Pa nismo baš u tom stoljeću. Ali je prenosiva i skoro kao limena. Isto ne iz ovog stoljeća. I sve bih ja to zanemarila, stavila bih to u neku ladicu sa tužnim događajima dana - jer do sad mi je sve to bilo nekako tužno, razočaravajuće, pa možete misliti. Ono, samo 12 sati prije sam bubala napamet govor na stranom jeziku u namjeri da primi nas, samo nas i nikoga više. I bila bih zbilja grdno razočarana i vjerojatno bi mi se upropastio dan da nisam vidjela jednu sitnicu. Ono, za umrijeti od smijeha. Rupu na plafonu. Nije rupa, nego je otvor. Za.... izaći iz stana u stanju suicida? Znate one otvore u potkrovnim stanovima, za tavane. Ali, iznenađenje, ovaj otvor nije vodio na tavan, jer tavana nema. Kroz otvor se vidjelo nebo. Blaženo, čisto, modroplavo, lijepo, bistro nebo. U stvari, i sad pretjerujem. Ne kroz otvor. Pa nije nitko lud da pusti otvor prema nebu u stanu, jel tako? Otvor je bio prekriven daskom sa ručkom. Koja je bila nekih 5-7 cm manja od rupe. I baš se kroz tih 5-7 cm lijepo naziralo nebo. Ne smijem ni pomisliti kakvo bi se nebo naziralo da je padala kiša. Ah, pa da, tako je! Ne bih ni vidjela nebo - od kišobrana! I tako ti ja dođem do moje agentice koja je do prije nekih deset minuta bila moj Hi-men, moja žena-koja-ima-moć, moja nada i spasenje. Lijepo joj se zahvalim što je došla i krenem prema vratima. Kadli čujem glas Engleskinje koja panično govori "Moi aussi" (i ja također!) i trči prema meni u panici. Kad smo izašle iz zgrade, samo smo se pogledavale, nesvjesno ubrzavajući korak od tog mjesta. Mentalno sam nas vidjela kako se prašimo tabanima po dupetu i obje želimo da smo u svom stanu iz kojeg želimo preseliti. Lijepo smo se pozdravile, jedna drugoj poželjele sreću i razišle se. I istina je ono što kažu. Da je svaki stan odraz svoga vlasnika. Ja imam osjećaj da vlasnik gore opisanog stana ima upravo nevjerojatan smisao za šalu. |
