ovo je potpis

26.07.2010., ponedjeljak

Godišnja odjava


Odjavljujem se na jedno mjesec dana, sa mjesta u kojem mi sunce ulazi u kosti i koje će me napuniti energijom za sljedeće razdoblje u Gradu svjetlosti.

Uživajte u ljetu, plavetnilu i vedrini.

wave



- 12:51 - Komentari (7) - Isprintaj - #

19.07.2010., ponedjeljak

Obiteljski Jardin d'Acclimatation

Pariz je grad koji voli djecu.
Pretpostavljam da djeca previše ne razmišljaju o tome gdje su i u kojem su gradu, i pretpostavljam da je njima zadnja rupa na svirali razgledavanje povijesnih vrijednosti. Naročito djeca koja dođu na par dana sa roditeljima, pa su "prisiljena" ići u pohode raznim dvorcima, muzejima, od jutra do sutra, slušanje o neiscrpnoj povijesti kulture, umjetnosti... i tako dalje.

Baš sam jučer prošla pokraj oca i sina. Otac je govorio na tečnom engleskom: "Ali, kad budeš veliki, garantiram ti, jako ćeš voljeti Pariz. Vratit ćeš se ovdje sa prijateljima i uživati ćeš u gradu". Mali ga je gledao nepovjerljivo, onim pogledom "Želim ljuljačku, sendvič, odmor, želim kući!"

A Pariz, grad gdje u skoro svakom restoranu ima sjedalice za djecu, gdje se u svakoj trgovini blagajnici smiješe djeci i za trenutak zanemaruju svoj posao da bi se "popričali" sa njima, gdje majke sa kolicima imaju apsolutnu prednost na uskim trotoarima.... Pariz nudi i mnogo više (moja jedina iskrena zamjerka je što su prilazi u metro prilično nedostupni za majke sa dječjim kolicima, al isto tako i za invalide. No ne brinite, sustavno se radi na tome).

No, šta sam ono pošla pričati.
Da.

Na zapadu grada, na metro liniji br.1 (stanica Les Sablones) nalazi se jedan biser. Turistima možda nezanimljiv odnosno nepoznat, a vjerujem i da jako malo turista nađe vremena za to. Obiteljski Jardin d'Acclimatation.
Ne znam što znači ta riječ, čak mi je i jedan Francuz nije znao kako prevesti.

No, kako bilo.....

Jedan veliki kompleks zelenila i zabave, mislim da je to najkraći opis što ga mogu dati.



(ovaj vas mali vlak može prebaciti do grada, odnosno do linije metroa Porte Maillot. Polazi sa prave male željezničke stanice. Nažalost, nisam ga uspjela vidjeti)

nadalje, svake subote po ljeti se održavaju ... well, svojevrsni koncerti, besplatno. Sastav na slici je pjevao a capella poznate pjesme (Fly me to the moon, La vie en rose...):



pa se možete voziti malenom barkom (blaženi mir i tišina):



pa možete jahati na konjima (ali i na pravim, naravno):



pa vidjeti neka čudna drveća:



pa se rashladiti pod ledenom parom, umjesto bazena:



pa se možete gledati u iskrivljenim ogledalima:



pa ima tu i golubarnik:



pa možete navigavati brodove:



pa gledati (ne)pitome životinje:







i one pitome isto tako:






Ulaznica za park je 2,90 €.

Ako želite isprobati svaku spravu, onda se i ona naplaćuje (pri tom mislim na vrtuljke, šalice, konje... inače se razgledavanje zoo parka i ostalog ne plaća), mislim po istoj cijeni.
Ponuda hrane je pristojna. Većinom su štandovi gdje se može pojesti hot-dog i slično, a možete i staviti svoju hranu u košaricu i napraviti cjelodnevni piknik.

Bezbrižan i odmarajući. sretan










- 11:50 - Komentari (14) - Isprintaj - #

15.07.2010., četvrtak

Parada na kiši


La Fete Nationale, le quatorze julliet, Dan Republike, Dan Bastille, kako god želite - 14. srpnja u Parizu, kao i svugdje u Francuskoj, veliki je nacionalni praznik.

Svake godine na taj datum obilježava se proboj u Bastillu, oslobođenje njenih zatvorenika, svojevrsno stvaranje republičke vlade, rušenje monarhije i označava početak francuske revolucije.

Parada kroz grad je tradicija, naročito vojna parada. Ja sam otišla jučer ujutro i ušla u masu ljudi koji su, kao i ja, stajali sa aparatima i čekali.

Po putu sam srela i neke natruhe parade (hehe), što je sreća, jer kao što ćete vidjeti - to je bilo skoro sve što sam uspjela slikati.



Naime, kako sam negdje pročitala, ovo nije dobar dan da vam se zapali kuća ili da vam se desi nešto što trebate prijaviti na policiju.

U već pripremljenoj masi ljudi (neki su sa sobom nosili ljestve, a neki male stolice na koje bi se popeli da što bolje vide), ja sam došla prilično kasno, možda pola sata prije početka.



Ispred mene je većinom bio ovaj prizor (primjetite kravate) sretan



al njega sam morala slikati još jednom, jer me je pogled kojim je skenirao ljude jednostavno fascinirao (primjetite i jednu glavu ispod njega) smijeh



U jednom se momentu masa pokrenula, svi su vikali "Regardez, regaredez", i dok sam se ja snašla, već su prohujali iznad nas (brži su od zvuka, naravno)



Uhvatila sam, ipak, repove:






Ovim putem korim sama sebe jer sam uspjela izbrisati iz kompa većinu slika koje sam napravila. Neke i nisu bile nešto, ali mi je žao slika sa avio defilea.

Uglavnom, avio parada je trajala nekih 15 ili 20 minuta, možete zamisliti oduševljenje i ciku prisutnih.

Međutim, uskoro se sve to pretvorilo u oduševljenje i ciku ali sasvim druge vrste. Naime, počela je padati kiša, ali tako jako i tako naglo, kao u filmovima, da se većina nije uspjela snaći. Ja sam ostala mokra do kože u sekundi, prije nego što sam mogla napraviti bilo kakav pokret da se sakrijem ispod drveta ili u telefonsku govornicu (koja je ionako bila puna ljudi u roku od pola minute).

Sudionici parade nisu ni trepnuli, kao da sija najjače sunce, a ovom je policajcu bilo jako simpatično kako se ljudi ponašaju na pojavu iznenadne kiše:



Jednostavno sam ga morala slikati.

Stajala sam tako još nekih pet do deset minuta (sa savršenim pogledom na ulicu, jer ispred mene nije bilo nikoga) i razmišljala da li da ostanem ili odustanem. Odlučila sam se za ovo drugo, jer po takvom pljusku nisam mogla koristiti aparat. Kad sam krenula kući, primijetila sam mile muške poglede po sebi. Nije da izgledam nešto super reprezentativno ili da želim ubaciti seksi natruhu u ovaj tekst, ali kad sam se ovlaš pogledala u izlog shvatila sam - bijela suknjica, tanka majica na bretele - a mokra do kože. Dalje vam ne moram ni pričati zubo

Uglavnom, parada se nastavila dalje, glavna događanja su bila na Place de Concorde, gdje je svjetska svita bila ispod tendi. Svake godine se na vojnoj paradi odaje počast i drugim zemljama, a ove godine su to bile afričke zemlje.

Vrijeme se tijekom dana popravilo, tako da sam uspjela vidjeti nešto i od vatrometa koji je počeo u 23:00h na Trocaderu:





Baš je bilo lijepo.

Inače, evo i malih trivija u vezi ovog dana:

14. srpnja, osim u Francuskoj, slavi se i po svijetu. U Belgiji, primjerice. U Budimpešti, Francuski institut financira dvodnevnu proslavu. U Južnoj Africi slavi se zadnjih 15 godina. U New Yorku svake godine se osvjetljava Empire State Building u plave, bijele i crvene boje.

Najveće proslave se pamte 1989. godine, na 200-tu obljetnicu pada Bastille. I naravno, 1998 godine, kada je francuska reprezentacija samo par dana prije postala prvak svijeta u nogometu.







- 15:15 - Komentari (9) - Isprintaj - #

10.07.2010., subota

Usluge raznih uslugodavaca

Kako sam više puta spomenula, kad preselite u neki novi grad, najteže je naći nekoga "svoga", pouzdanog i provjerenoga, koga ste ostavili u gradu iz kojeg ste otišli. Pri tom mislim na frizere, kozmetičare, ginekologe, zubare, a i omiljene kafiće.

I onda se krene metodom isprobavanja koja ponekad nije ugodna, a zna biti i zamorna. Često će vas pokušati preveslati, ponekad ćete pasti na to, ponekad ne.

Pa da krenem nekim redom:

usluga kod frizera:

E, tu nemam nekog iskustva. Budući da sam u dva grada ostavila dvije "svoje" frizerke (koje sam jedva našla), ovdje sam pokušala i nije išlo. Metoda isprobavanja mi baš nije srcu draga kad je o frizerima riječ, jer (iako nisam osjetljiva na kosu niti se bojim raznih boja i frizura) volim da je frizer provjeren.
Ali u principu, Pariz je krcat frizerskim salonima. Većinom su to lanci koji primaju klijente odmah, "sans randez-vous". Ja sam samo jednom išla u jedan od tih lanaca, i kao što možete pretpostaviti - nisam bila zadovoljna. Naime, žena uopće nije koristila škare nego samo trimer! Nisam mogla vjerovati (kosa mi je do ramena).
Naravno da se može naći salona u kojem se treba naručiti i gdje rade odlično, ali kako rekoh - nemam iskustva.

usluge kod kozmetičara:

Puno mi se više sviđaju. Naime (Pariz je krcat i time, u mom je kvartu preko šest kozmetičkih salona), sve kozmetički instituti - kako se oni vole zvati - nude članstvo. Sa svojom karticom (koju plaćate 10-20 € mjesečno) imate manje cijene i do 50% popusta na sve usluge. Za nekoga tko često koristi njihove usluge, mislim da je isplativo.
Kozmetički saloni isto tako često imaju princip "sans randez-vous". Evo, baš sam jučer prošla pored jednog.
- "Depilacija?"
- "Nema problema. Možete doći za 40 min."

Došla sam za 40 min, primljena odmah, a iza sebe sam ostavila red žena koje su isto tako zakazivale svoje sastanak bez sastanka. Radi se brzo, jednostavno, i u svim salonima se nude usluge za sve.

Ja sam svoj salon našla, nakon metode isprobavanja. Naime, u prvom salonu u kojem sam bila pokušali su me prevariti jer sam stranac. Nisu uspjeli.
Kako nisam još bila poznavala sve te njihove finte, nakon par mjeseci opet sam otišla kod njih. Pokušali su me prevariti i drugi put.
E.
Ima ona izreka: ako me prevariš jednom, bezobrazan si. Ako me prevariš drugi put, đubre si. Ako me prevariš treći put, ja sam budala.
Nisam dala da dođe do trećeg puta, ušla sam u salon u sljedećoj ulici i našla "svoj" salon.

usluge u kafićima i restoranima:

Prilično su brze i efikasne, naročito u braserijama, gdje hranu dobijete za jako kratko vrijeme. Za kafiće i restorane, naravno, ne morate rezervirati mjesto. Ponekad vam se može dogoditi da čekate jako dugo, ali to su iznimno rijetke situacije. U takvim slučajevima konobari ili imaju jako puno posla ili im se jednostavno ne sviđate. Da, i to može biti kriterij kako će vas poslužiti.
Ako ne dobijete smiješak od konobara, nemojte shvatiti osobno ili neprofesionalno. Usluga će biti brza i točna, a vi niste njegov prijatelj i najvjerojatnije vas neće više nikad vidjeti, pa nema ni potrebu da vam se smiješi.
Ako nađete "svoj" kafić, situacija se naravno mijenja. Tijana i ja idemo na kavu svaku subotu i, ako slučajno preskočimo, konobar nas pita gdje smo bili prošlu subotu. A osim toga, volim onaj osjećaj kad sjedaš za stol, oni te pogledaju sa šanka i već znaju što ćeš piti.

Važno: Ako poželite samo piće u kafiću za vrijeme ručka (od 12-14 h) jako često vam se može desiti da vas odbiju. Naime, to je za njih zbilja "sveto vrijeme" i svi su stolovi postavljeni za hranu i budite sigurni da će u roku pola sata svi ti stolovi biti puni.

Što se tiče restorana, za njih morate rezervirati mjesto. Bez obzira što je Pariz grad poznat po količini restorana, oni su uvijek puni. Ako vas je dvoje još se možda možete i progurati, ali za veću skupinu nećete naći mjesto.
Restorani rade u vrijeme ručka, a kasnije počinju raditi tek od 19:00 sati navečer.
(edit: Restorani u fluentnim turističkim dijelovima, naročito u Latinskoj četvrti i mislim Montmartre rade cijeli dan. Ako ne nađete mjesto u jednom restoranu, u drugom ćete sigurno naći. Rezervacija često nije potrebna, barem preko dana. Usluga je isto tako iznenađujuće brza, obzirom na gužvu, a možete birati restoran iz bilo kojeg dijela svijeta.)

Anegdota: Nama se jednom desilo - ušli smo u restoran (rezervacija napravljena par dana prije za 12 ljudi) i kažu nam: nema rezervacije, prvi put čujemo za vas.
Nakon jedno 15ak minuta, okupili su nas oko šanka i dali nam šampanjac u znak isprike. Od visećih stolova su napravili stolove za večeru i mi smo se nekako uspjeli smjestiti tu. Ali već nakon nekog vremena, oslobodili su nam mjesto u samom restoranu, i lijepo smo se namjestili.
I tako, kad je furtutma oko smještaja završila, onaj koji je rezervirao mjesto je dobio telefonski poziv.
- "Halo? Da.... Da??? Pa tu smo.. Da, došli smo u restoran, bilo je nekih problema, al sad imamo mjesto... Da??? Molim? Uh... "
Naime, osoba koja je rezervirala restoran, rezervirala je taj isti restoran ali u nekom gradu blizu švicarske granice rofl

Poanta: Samo treba biti uvjeren da imaš mjesto u restoranu! Konobari vas neće izbaciti jer onaj koji je došao jesti mora jesti kao čovjek. Sa kompletnom uslugom. Oh, volim francuske restorane!

usluga kod liječnika:

Hvala ti Bože, još mi nije trebala. Ali, mogu otići u svaku bolnicu ili ustanovu i koristiti njihove usluge. Na kraju platiš račun i bok.
Naime, sve državne bolnice i zdravstvene ustanove funkcioniraju po principu privatnog biznisa, s tim da ti socijalno ili privatno zdravstveno osiguranje na kraju vrati novce. Ovisno o kvaliteti privatnog zdravstvenog osiguranja, dobiješ parcijalni ili potpuni povrat novca (najkvalitetnije zdravstveno osiguranje košta 70€ mjesečno za cijelu obitelj).

Primjerice, imam prijatelja koji je trebao operirati bruh. Došao je u bolnicu, rekao da ga muči to i to. Rekli su mu "Kad vam je najzgodniji dan da dođete". On je malo razmislio i rekao "Sljedeća srijeda?". Rekli su mu "Nema problema, dođite u 11:00h".
On je došao, operacija je bila u 11:00, odležao svoje u bolnici i platio račun. Nakon mjesec dana dobio je kompletan povrat novca.

Za sad toliko. Sigurna sam da bi post bio puno veći da bolje poznajem jezik i da sam koristila neke druge usluge (one u trgovinama se podrazumijevaju), ali nadam se da je i ovo bilo zadovoljavajuće.

edit i dodatak:

Ipak moram nešto napomenuti i za trgovine. Kad čekate u redu, spremite se na strpljenje. Francuzima se ne žuri nigdje i poštuju tuđe pravo da si uzmu vremena koliko žele. Zato, kad netko ispred vas ima jako puno stvari, pripremite se na to da će polako vaditi stvari za naplatu, zatim sve te stvari polako pakirati u vrećice i tek kad spakira - platiti. Nemojte se iznenaditi ako plati čekovima, što, naravno, dodatno uzima vrijeme. Čekovi su još uvijek normalno sredstvo plaćanja, iako se ukidaju na sve više mjesta.

Platiti se može svugdje i kreditnim karticama (najmanja cifra za naplatu treba biti 15 € za usluge i za trafike, dok za trgovine nije važno). U slučaju da plaćate kreditnom karticom u restoranu ili kafiću ili bilo gdje gdje vam kasa nije pri ruci, tada će mašinu za kartice donijeti do vas za stol. Mene to još uvijek oduševljava.


- 13:14 - Komentari (11) - Isprintaj - #

06.07.2010., utorak

Toranj Montparnasse


Iz nekog, meni nepoznatog razloga, nisam baš puno hodala po južnom Parizu. Pariz kojim je krstario Hamingway (Shelly sretan), gdje je pisao svoje knjige i koji je iz ovog, 14eme arr. izvlačio svoje inspiracije.

Možda zato što kvart kao kvart nije "posebno interesantan" za slikanje, odnosno, atmosfera se ionako ne može prenijeti.
A puno mjesta koja su bila popularna početkom stoljeća ili više ne postoje, ili, kako stari Parižani kažu: "nije to to".

Ali.

Budući da se jedna cura iz razreda (uvijek mi je smiješno kad to kažem) vraćala kući u Švedsku, pozvala nas je da joj se pridružimo na piću u restoranu na 56tom katu tornja Montparnasse.

Ajme.

Linija metroa br. 6 vas vodi direktno tamo. Ja sam nešto bila načula da se nudi i pogled sa vrha tornja, plakati su puni reklama: "Pariz - 360 stupnjeva tour" - ali nekako nikad nisam obraćala pažnju na to.

Dakle, na vrhu ovog tornja:



nalazi se restoran za koji možete, a i ne morate rezervirati mjesto (za piće).

digresija: Pored tornja postoji poseban ulaz za Pariz 360 tour - to je nevezano za restoran.
Za taj tour se plaća 19 € (što je znatno skuplje u odnosu na penjanje na Eiffela), ali se manje čeka, pogled je ljepši - ipak se sa ovog mjesta vidi i sami Eiffelov toranj a i dobije se šampanjac yes

U restoran se penjete liftom kojim zapanjujuće brzo dođete na 56ti kat.
Nakon što teti na prijemu kažete da nemate rezervaciju, smjeste vas za stolove "za čekanje". Nećete se osjećati izolirano ili nešto slično, nego tamo sjedite (i budete usluženi) dok se ne oslobodi neko mjesto pokraj prozora.

A pogled je spektakularan:

zalazak sunca



i poslije zalaska:



Moram spomenuti da su cijene u restoranu za one dubljeg džepa (po onom što smo računali u glavi, dođe oko 100€ po osobi, za sve slijedove jela i piće).

Ali, ako vam nije problem izdvojiti za kavu, koktel ili nešto žešće (od 8 - 20 €) ili tour 360, imate moje najtoplije preporuke.




- 10:57 - Komentari (12) - Isprintaj - #

03.07.2010., subota

Mondial


Kad je ono prije par tjedana Francuska izbačena sa Svjetskog prvenstva u nogometu 2010 godine, dala sam si malo truda pa sam se uključila u aktivne novosti ove zemlje. Naime, još uvijek ne čitam lokalne novine niti (puno) pratim TV, tako da me aktualnosti mahom zaobilaze (ili ja njih?).
Imam taj običaj već dvije godine i živim pod parolom "Ništa mi neće ovi dan pokvarit'... ni generali ni ružni političari..."

digresija: tako sam sa mamom pričala lani nešto na telefon i ona kaže "Jesi vidjela Obamu?"
kažem ja: "Kakvog Obamu?"
kaže ona: "Pa Obama ti je u Parizu, bio je tu-i-tu"
kažem ja: "Pa kad je došao?!"
kaže ona: "Pa danas je otišao, bili su ti tamo, šetali kroz cijeli grad, bio doček"
kažem ja: "?! %#%# ?!"
kaže ona: "Ajde molim te, ja iz Mostara znam u kojem je restoranu jeo tamo, a tebi ispod prozora prošao pa ne znaš"

zubo

Ok, istina, priznajem. Tako je i bilo.

O čemu sam ono počela... da.
Dakle, Francuska izletjela sa SP kao s nokta, skoro cijeli svijet se radovao tome (obzirom da su i upali via - rukomet). I malo ti se ja raspitam okolo kako su Francuzi reagirali na to.

79% Francuza nije ni bilo za to da ekipa uopće dođe na SP!

100% Francuza je osjećalo iznimnu sramotu kad je ekipa pala na ljestvici, završila kao zadnja u skupini, kad je izašlo prljavo rublje iz svlačionice, umalo tuča u autobusu.... i tako dalje.

Ma, nekako bi oni i podnijeli poraz, u to sam sigurna. Sport je sport.
Ali, sramotu?! Nikako.

Jer već sam pisala, oni ne moraju biti najbrži. U njihovom je mentalitetu da budu najbolji. Ili, kad je o sportu riječ, najdostojanstveniji.

Obraz im je donekle vratila talijanska ekipa koju je pobijedila jedna mala (za mene velika) Slovačka. Ipak su Francuzi izgubili od Meksika, a na prošlom SP su bili drugi na svijetu.
Ajde, bar, nisu izgubili od debitanata i nisu bili aktualni prvaci.
Huh. mouthwash


Al uglavnom.

Ispod tornja, na Trocaderu je postavljen ogroman ekran na kojem se prate utakmice. Ljudi ima i po kiši i po suncu, uvijek je puno. Atmosfera je prava starinska (pri tom mislim na navijanje i pjevanje, bakljadu i ostalo - BEZ vuvuzela).

Sa par slika ću vam prenijeti atmosferu utakmice Španjolska - Portugal.



računajte da je ovo bilo već drugo poluvrijeme, i da je bilo oko 21:30 uvečer. A dan. Ne tražim ništa, samo se hvalim.





bilo je i neznatnog probijanja ograde



ali, milicija trenira strogoću (uo - o)



zatišje pred buru



i Španjolska prolazi dalje.

Ako ste bili u blizini i ako ste vidjeli "onu malu u kockastoj majici" - e, to sam vam bila ja. wave

Bilo je veselo, zanimljivo, još bolje gledano iz daljine.

A što će biti u finalu - ne smijem ni zamisliti.


- 14:25 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>


dodaj rss

Komentari On/Off

dan po dan

donazuli@gmail.com

donazuli@gmail.com


page counter