ovo je potpis

28.06.2010., ponedjeljak

Gušteranje na suncu

Moram priznati da već mjesecima skupljam razne slike u kojima se vidi kako čeljad uživa u suncu, i da ovakav post imam na umu isto toliko, ali... Vremenske (ne)prilike su se pokazale u ružnom svijetlu, tako da i atmosfera ovog posta, slike, a i ja skupa s njima - svi smo morali čekati.
A ovaj post posebno posvećujem Tanji koja me je jednom zamolila da joj poslikam "sve one koji se gušteraju u Parizu u kojem nikad ne pada kiša i uvijek je sunce" :)

Ali napokon se sunce ukazalo. Ja sam inače osoba koja ima pogon na solarnu energiju, tako da sam uživala i u šetnjama i u zraku.

I to ne samo ja:






(obratite pažnju na gospođu koja je naslonjena na zid zubo)







ali, šta ćete, netko je morao i nešto raditi:









U šetnjici se nađe svašta zanimljivoga, pa smo tako naišli i na ovaj automobil čijeg vlasnika ovim putem pozdravljam wave
Ne zato što je auto dobar, nego zato što ima dobre tablice:



A naišli smo i na zid ljubavi:



i na još jedan (sa porukom: vratimo se esencijalnom): cerek



I što drugo reći? Osim da ispod ove slike može slijediti samo još jedna, pa neka njih dvije (zadnje slike) pričaju priču same za sebe:



Ljudi moji, ljeto nam se vratilo. Profitez du soleil!

p.s.
onaj ispit od prethodnog posta sam položila. Jej.



- 22:46 - Komentari (12) - Isprintaj - #

22.06.2010., utorak

Zmija na putu


Imati fobiju je glupo.
Zastupam to mišljenje sto posto.
Mislim, kad imaš fobiju, neracionalni strah od nečeg relativno benignog, to je glupo. Nekako znaš da ti se ništa neće dogoditi, sam si sebi smiješan, znaš da se tako ne treba ponašati, a opet - bojiš se.

E.

Naravno da i ja imam fobiju. zubo

Imam fobiju od zmija. Znam točno kad je započela, znam što se desilo, znam točno i čega me je strah i znam da sam blesava, ali eto. Uostalom, osim ljetnih praznika kod bake, ja sam dijete sa asfalta i nemam se razloga bojati zmije.

I ružno mi je to. Svaki put kad se ide negdje u prirodu i šeta se benignom šumicom, meni je u malom mozgu jedan glasić koji stalno ponavlja "zmija... zmija.... zmija...". Zato nikad ne idem brati šparoge, nikad se ne bih usudila sama ići šumom, travom, prirodom (nastavi niz), a sama činjenica da je Kleopatra ili već netko ušao u sobu punu zmija da bi se ubila mi se čini totalno suludom idejom. Ok, idi se ubiti, imaš otrova, najedi se ludih gljiva, utopi se u vodi - ali taj mazohizam.... brrrr.

I tako, prije par tjedana, nas dva bračna para krenuli u prirodu, malo podalje od Pariza. Ja u stvari imam tu neku polu-fobiju jer ne mogu sad spriječiti ostatak svijeta da radi mojih hirova ostaje doma, jel.

I mi tako lijepo u prekrasnu prirodu. Polja se taman zažutila (od goruščice) i zazelenila (od pšenice). Šume taman skinule zadnje kapi zime sa sebe.
Torba za piknik puna hrane i pića.
Društvo veselo.

Pola sata smo tražili mjesto gdje ćemo sjesti, jer sam ipak u jednom momentu rekla da mi nije baš ugodno sjediti između drveća, na tratini okruženoj grmljem. Šta ja znam, velim nevino, može, jelte, proći zmija.

I piknik je prošao zaista ugodno. Nahranili smo se kako to i pikniški odgovara, popili kavu čak. I ustali prošetati. Usput smo sreli i puno šetača i svi su nam govorili "Bonjour! Bon appetit!".

I krenemo mi u šetnju, ja onako, opuštena skoro pa skroz. I vidimo puteljak kroz jedno polje (sa visokom travom) i zaputimo se tamo.
Ipak je malo prohladno, puteljak je već utrt... mislim si ja u sebi, a onaj glasić u glavi stalno ponavlja: "zmija.... zmija... zmija...."

I dođemo mi na kraj polja a na početak šume, kadli, tamo puta više nema. Ha ništa, idemo se vratiti.

I pođemo se vratiti, M. ide prvi i samo se u jednom trenutku okrene i kaže tiho: "Neka malo, zmija je prošla, ovolika je" (i širi on ruke koliko može, bar mi se tako učinilo, a u stvari je pokazao jedno metar dužine).

Ukopah se. Počeh hiperventilirati. Ne mogu progovoriti. Dišem ubrzano kao da mi je zadnji dah i kao da ću za par trenutaka šetati nebeskim poljanama. Boris me drži sa leđa, stišće me jako, pokušava mi pomoći da dišem. Ne pomaže, oči mi se pune suzama, nemam daha, hiperventiliram i dalje. Nerazumno. I razmišljam brzinom svjetlosti: "Kako ćemo doći do ceste? Kako ćemo prijeći polje nazad? Kako ćemo doći do ceste? Ja ću biti u sredini. Neka me okruže. Samo da mi je doći do ceste".

Nakon nekog vremena, možda minutu a možda i pet minuta (a njima kroz bezuspješne pokušaje da dođem do daha govorim "Znam da nisam normalna, ne obazirite se na mene, moramo prijeći polje"), udahnem deset puta duboko i kažem "Spremna sam, možemo ići".

I ja sam bila treća po redu, dečki su išli naprijed sa nekakvim jadnim štapovima koje su uspjeli naći sa strane. Brojala sam svaki korak koji mi se činio kao vječnost, ali sam svakim korakom znala da smo bliže cesti.
Zmija je vjerojatno već bila jaaako daleko od nas, ali meni to nije bila utjeha.

Kad smo se napokon dočepali ceste, shvatila sam - pa ja više nemam fobiju!!! Suočila sam se s njom, iako zmiju nisam ni vidjela?!

I onda sam shvatila da se ne bojim brižne životinje (koja, usput budi rečeno, napada samo ako se osjeća ugroženom), nego se bojim njenog iznenadnog pojavljivanja (i kako, na kraju krajeva ja znam kad će se gospođa uvrijediti i osjetiti se ugroženom??) Imala sam fobiju od neizvjesnosti.

Ali uglavnom... zadnjih mjesec dana (a mislim da je moja kriza bila povezana s tim) nam se najavljuje ispit u školi. Svako malo, kad nešto učimo, kažu nam: "Ispit će biti jako težak, ovo morate znati". A to "ovo" se svelo na hrpu neorganiziranog gradiva, da ama baš nitko u razredi nije znao otkud bi mogao početi učiti i gdje bi mogao naći podatke.

Profesor je divan kao osoba, i sigurno će mi faliti. Kao profesor .... pa i nije baš. Iako je očito da voli svoj posao, nema metodiku i nije organiziran. Nikad ne znamo jesmo li počeli ili završili. Al ono što mene najviše smeta je što nema komunikacije. Sada se manje usudim progovoriti na francuskom nego kad sam tek došla čak. Čak mi je i engleski počeo jako slabiti jer jednostavno nemam samopouzdanja pričati strani jezik.

I toga sam se bojala. Te neizvjesnosti, tog ispita.

I jučer je bio jedan, danas je bio drugi. Kad sam shvatila da to nije tako strašno i da nije toliko teško kako nam je reklo da će biti, jednostavno sam kročila kroz polje da bih došla na drugu stranu ceste.

Ispiti su završili, rezultati još neće biti jedno vrijeme.
Ali, mene više nije ni briga. Ionako nisam učila za ocjenu, nego za znanje. A znanje ću, ako ga i nemam sad, morati skupiti i doći će, ako ništa, iskustvom.

Zato sada uživam u skoro prvom sunčanom danu nakon dugo dugo vremena, hodam svojom zamišljenom cestom totalno oslobođena od straha i neizvjesnosti i gledam u to svoje zamišljeno polje i govorim sama sebi: "Zmija? Ma odavno je ona otišla svojim putem"



- 15:11 - Komentari (9) - Isprintaj - #

18.06.2010., petak

Musee Rodin



U samom centru grada, odmah pored Les Invalides, gdje počiva Napoleon, možete uživati u Rodinovom muzeju i pripadajućim vrtovima.

Otkad sam došla imala sam želju to vidjeti (Zvrk, mislila sam na tebe dok sam bila tamo kiss) al nekako nikako nije bila prilika.

Obzirom da je muzej samofinancirajući, iznenađujuće je jeftin. Naime, ulaz u ostale muzeje je obično 9€, a za ovaj je 6€, plus 1€ vrtovi.

Dakle, za 1€ si kupite mir i tišinu u sred Pariza. Neprocjenjivo.

Budući da nisam poznavatelj Rodinovog opusa (osim, naravno Mislioca, Poljupca i Vrata pakla), prošetavala sam se među ružinim grmovima i ispod zelenih arkada:













ali i unutar muzeja se našlo dosta zgodnih skulptura:









Rodin se, općenito, smatra najvećim kiparom XIX. stoljeća. Živio je i radio u hotelu Biron, a kako bi isplatio stan i atelje oporučno je ostavio svoja djela Francuzima.

I ako jeste i ako niste njegov obožavatelj, ovaj se muzej isplati pogledati. Ako ništa, radi gore navedenog mira i tišine:




(p.s. - kriza me je prošla, hvala svima na podršci) kiss

- 13:22 - Komentari (14) - Isprintaj - #

11.06.2010., petak

Ne vidim, ne čujem, ne govorim


Ne, naslov (a niti tema) nema veze sa svjetskim prvenstvom u nogometu koje počinje danas (u stvari, koliko sam upućena, počelo je prije 12 min) :)

Tema ima veze sa osobnom krizom koju proživljavam već desetak dana. Čak ne znam ni što je u pitanju, jer kad malo razmislim: jesam li dobro? Jesam. Jel mi fali što? Ne. Imam li nekih posebnih želja? Nemam. To je samo onaj osjećaj, kad si lud na kraju dana, a ne znaš što je.

U biti sam zadovoljna, jer me kriza nije "pucala", evo, punih godinu i pol. Znala sam da će doći i da će me ščepati, znam da će i proći. Čak joj ne tražim ni uzrok niti se borim s njom - jednostavno puštam da prođe kroz mene.

Kriza mi je i u jeziku. Trenutno sam u fazi da "mrzim" francuski jezik, da ga više ne mogu ni čuti ni pisati. Još manje govoriti. Ne izlazim baš van jer imam grižnju savjesti što ne učim, a onda se zabavim sa tisuću drugih stvari doma - samo da ne bih učila. Strašno.
Al dobro, proći će. Ljudi su me upozoravali na to, i eto, sad mi se to događa. Mozak mi je prazan, ili je prepun, ne znam, al ne prima više niti jednu (relevantnu) informaciju. To je, kažu, dobar znak, jer to znači da sam upila dovoljno informacija, i da ih mozak obrađuje. Može bit. Ne znam. I nije me briga zubo

A nije da se nije ništa događalo. U ovom međuvremenu dok se nisam javljala (da, i stvaralačka kriza je u tijeku), imala sam zanimljive susrete. Prija mi je bila na proputovanju, pa sam s njom provela lijepo popodne. Na jednoj večeri srela sam Novaka Đokovića (dan prije početka Roland Garrosa). A jednog dana, sasvim slučajno, naletjela na Terezu Kesoviju.

Nije li svijet mali?

S druge strane, ma koliko me kriza drmala, opet se vraćam na temu bloga. Pariz. Neka samo izađem iz kuće, na ulici je već dva milijuna ljudi. Sve je živahno i u pokretu.

A ja imam svoj kutak ovdje. Latinsku četvrt. I idem danas tamo, u knjižaru Shakespeare&Co, u "svoj" kutak. Zabiti se tamo i pokušavati ignorirati buku, navijače, svoju osobnu krizu i svoj sterilni mozak.

Pun mi je kufer.

Al valjda će proći. Jer napokon, nako duge hladne zime i bez kiša i nakon toplog vremena sa kišama, osvanuo je lijep dan.

Provedite ga dobro.


- 16:12 - Komentari (11) - Isprintaj - #

04.06.2010., petak

Kruščići s makom



Recept iz Alsacea - mak možete zamijeniti i kimom.

sastojci (za 12 osoba):

1 jaje
1 žlica vode
1 1/3 šalice običnog jogurta (bez šećera i bez konzervansa)
2 1/2 šalice neprosijanog brašna
2 žlice šećera
1 žličica soli
1 žlica praška za pecivo
4 žlice maslinova ulja
1 žlica maka u zrnu

postupak:

Izmješajte jaje sa vodom i stavite po strani.
Istucite jogurt s maslinovim uljem dok ne dobijete glatku smjesu.
Prosijte brašno, šećer, sol i prašak za pecivo.

U hrpici načinite udubinu u koju ulijte mješavinu jogurta i ulja. Izmiješajte tijesto dok ne postane ujednačeno (miješajte prstima) - mijesite sve dok se ne prestane lijepiti i postane glatko.

Pećnicu zagrijte na 200 stupnjeva. Napravite 12 kruščića i stavite ih u lim za pečenje. Premažite mješavinom jaja i vode i posipajte makom. Nožem na svakom kruhu urežite križ.
Pecite oko 30 min, ili dok ne dobije zlatnu boju.

Poslužite toplo, ili hladno. Po želji. I dobar tek.


.... i da nastavimo još malo sa trikovima zašto se Francuskinje ne debljaju:

- one zastrane, ali uvijek se vrate na svoju prehranu
- ne važu se svakodnevno, ali svoju figuru kontroliraju centimetrom
- jedu tri obroka dnevno
- ne grickaju između obroka
- Francuskinje si ne dopuštaju da osjete glad
- ne dopuštaju si da se osjećaju sito
- uvijek se jede za stolom, nikad "s nogu" ili ispred televizora
- Francuskinje jedu jela pripremljena od sezonskih namirnica
- koriste začine i stalno eksperimentiraju sa novim okusima
- voće i vodu jedu i piju kada su sobne temperature - ni previše toplo ni previše hladno
- redovito piju vino, ali samo uz hranu


nastavit će se...

- 13:39 - Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>


dodaj rss

Komentari On/Off

dan po dan

donazuli@gmail.com

donazuli@gmail.com


page counter

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se