ovo je potpis

30.04.2010., petak

Devetnaesti arrondissement

Smješten u sjeverno-istočnom dijelu grada, 19eme arr. je okružen desetim, osamnaestim i dvadesetim arondismanom. Iako većinom radnički i imigrantski dio, u njemu se nalaze dva najveća parka u Parizu: Parc des Buttes-Chaumont i parc de la Vilette.

Parc de la Vilette je smješten na samom kutu grada, prema predgrađu Saint-Denis. Dug je jedan kilometar i širok oko 700 metara, a u njemu su smješteni Cité des Sciences et de l'Industrie - iliti Grad znanosti i industrije - tematski park. Tu se također nalazi i najveći Muzej znanosti u Europi. Godišnje ga posjeti oko 10 milijuna turista, ali sama lokacija, kao takva, privlači mnoge domaće stanovnike. Naime, u njemu se uvijek događaju performansi ili kakve priredbe, puno toga je podređeno djeci, a, za razliku od mnogih parkova (u kojima se "trava odmara" tijekom sezone pa nije dozvoljeno boraviti na travi jedno vrijeme) - ovdje je travnata površina otvorena za sve.

Drugi veliki, ogroman park je Buttes-Chaumont - umjetno izgrađen perivoj. Naime, kako je istočni dio grada bio dosta dugo zapušten, u vrijeme velike reformacije Pariza (u XIX stoljeću), Hausmann je odlučio napraviti park na ovoj strani grada. Umjetno jezero, vodopad, umjetna špilja, umjetno brdašce, nasadi rijetkog drveća, staze za pješačenje i trčanje, i puno puno puno zelenila - to je ono što krasi ovaj park.

Iako možda sami arrondissement, kao takav, nije dovoljno zanimljiv turistima (tj,. zanimljiv je utoliko da se vide sva lica grada), u svakom slučaju, ako imate vremena, isplati se napraviti koji izlet ili piknik u navedene parkove.




Povratak na: Arrondissements de Paris


- 12:04 - Komentari (3) - Isprintaj - #

25.04.2010., nedjelja

Nabujak sa šparogama


Iz knjige "Zašto se Francuskinje ne debljaju" prenosim vam jedan pravi proljetni recept - nabujak sa šparogama:

za 4 osobe:

sastojci:

16 šparoga
120 g šunke, nasjeckane na komadiće
8 jaja
2 šalice mlijeka
1 šalica vrhnja za kuhanje
8 grančica krasuljice (krabuljice - nalik je peršinu)

sol i papar


priprema:

Šparogama odrežite tvrde krajeve stabljika (oko 5 cm). Ogulite ih i kuhajte u slanoj vodi oko 5 min. Ocijedite i ostavite da se ohlade. Zatim svaku stabljiku narežite na 5-7 cm dugačke komade.

Šunku pecite u teflonskoj tavi dok ne postane hrskava. Zatim izvadite iz tave i ocijedite višak masnoće na papirnatom ubrusu.

U jednoj zdjeli pomiješajte jaja, mlijeko, vrhnje i pola količine krasuljice. Začinite solju i paprom po želji. Zagrijte pećnicu na 180 stupnjeva.

Ulijte mješavinu sa jajima u tepsiju za pitu (okruglu, promjera 27 cm), duboku 5 cm. Dodajte komadiće šparoga i šunku. Pecite 15-20 minuta.

Nabujak mora biti čvrst, ali ne i suh. Poslužite toplo i ukrasite ostatkom krasuljice.

Dobar tek!


Budući da je proljeće u punom tijeku, lijepi dani su sve češći i duži, iz knjige ću vam izdvojiti i par savjeta kako više uživati u raznovrsnoj hrani (usporedba je napravljena sa Amerikankama, ali vjerujem da će nam sasvim dobro poslužiti)

- Francuskinje razmišljaju o dobroj hrani, Amerikanke se brinu oko loše hrane
- Jedu manje porcije sa raznovrsnijom hranom
- Jedu više povrća
- Francuskinje ne jedu ništa čime je umjetnim putem oduzet prirodni okus. Jedu sve u umjerenim količinama.
- Jedu kruh i ne pada im na pamet odreći ga se (u umjerenim količinama, isto)
- Jedu više voća
- Jedu čokoladu, ali tamnu, lagano gorku
- Jedu na način da manje izgleda više - jedu svim čulima.
- Francuskinje uravnotežuju svoju hranu, piće i kretanje na tjednoj osnovi......



..... nastavit će se.
Lijepo provedite dan.



- 16:16 - Komentari (8) - Isprintaj - #

22.04.2010., četvrtak

U plavetnilu grada

Danas šetamo malo do pariškog akvarija. Nalazi se na Trocaderu i dosta je veliki, a sunce (i vulkanska prašina) je izvuklo sve turiste da se malo prošetaju po toj lokaciji.

Mi smo prvo otišli u akvarij. Ne može se koristiti blic pa su neke slike dosta loše, ali su ribice živahne i zdrave, hvala na pitanju zubo









Akvarij je dosta veliki prostor (na dva ili tri kata ispod zemlje) i ima i velikih i malih bazena. U velikim bazenima su (mali) morski psi i ostale (velike) ribe, a u malim bazenima su koralji, male (tropske) ribice i slično. Iako se sve to može proći i u pola sata, ipak se može ostati i cijeli dan. Naime, unutra su dvije ili tri projekcijske i jedna kino dvorana. Prikazuju se edukativni i dokumentarni filmovi, a u kinu se prikazuju dječji filmovi i predstave.
Oko jednog velikog bazena su stavili stolice, u kojima se možete zavaliti, buljiti u bazen u zenu i slušati neki ambijentalni jazz.

Oduševile su me ove ribice (ne moram vam ni pričati da je "Potraga za Nemom" moj najdraži crtani film):



A kad smo krenuli van, dobili smo i jednu pusu za rastanak: zubo



Nakon šetnjice ispod zemlje, dobro je otići u (akvarijski) kafić, uzeti neku kavu za van, neke brioše možda, izaći na zrak, pridružiti se masi ljudi koja se 'guštera' na travi i uživati u pogledu: thumbup






- 13:19 - Komentari (6) - Isprintaj - #

19.04.2010., ponedjeljak

Pariški sindrom

Otkriven je 2004. godine, a postoji tko zna od kad.... Valjda, otkad su mediji preplavili svijet i sve je postalo globalno selo.

Pariški sindrom je jedan od poremećaja koji pogađa isključivo Japance kada dođu u Pariz. Napojeni pogrešnim slikama grada, preko medija, priča, zamišljanja, često dožive ogroman šok kada se napokon i pojave u Parizu. Šok je i vizualni i kulturološki i završava živčanim slomom.

Japanska ambasada u Parizu ima otvorenu liniju za pomoć u takvim slučajevima. Isfrustrirani hladnoćom ljudi, nepristojnošću konobara, okruženi onima bez osmijeha, ali i samim izgledom grada, Japanci postaju ljuti, bijesni, šokirani, melankolični ili histerični.

Posljedice sindroma ne postoje, svi simptomi nestaju nakon vrlo kratkog vremena nakon što se vrate doma.

Nakon što sam ovo pročitala, razmišljala sam da li moj blog daje prema van neku sliku savršenog Pariza? Prikazuje li ono što nema? Izbacujem li ono što je ružno?

Ne znam. Ja pišem o Parizu onako kako ga vidim. Ja vidim prosjake na cesti, da. Ali isto tako vidim i da ljudi kleknu pored njih, popričaju s njima, podijele s njima pola svoga ručka.
Ja vidim i ljude bez osmijeha. O tome sam već pisala (da ponovim - nedostatak osmijeha nije jednako manjak ljubaznosti). Ali isto tako vidim da nema osobe koja ti neće pomoći ako si zapeo u nečemu.
Ja vidim pseće ostatke na cesti. Isto tako vidim i prekrasne skulpture na krovovima zgrada.

Nije mi cilj prikazati sliku savršenog Pariza. Niti sam ikad prikazala ono čega nema. Niti izbacujem ono što je ružno. Tajna je u tome da ja to ružno ne doživljavam na način da je ružno po nekim mojim mjerilima. Neke stvari prihvaćam kao takve (pseće bombe na ulicama, recimo).
Za mene je ružno nešto gdje se ne osjećam dobro, gdje mi je neugodno, odakle jedva čekam kad ću otići. A to 'ružno' - ne, ovdje to nisam doživjela.

I mislim da je bitna stvar - prišla sam ovom gradu onakvom kakav postoji. Uz svu moju želju da posjetim Pariz, nikad nisam očekivala samo sunce, samo dobre dane, samo savršenstvo, samo nasmiješene ljude koji jedva čekaju da im baš ja dođem tu.
Očekivala sam nepatvoreni Pariz koji će me dočekati u onom svjetlu u kojem ga ja otkrijem. Jer on, zbilja, ima sve. Samo treba odabrati ono što je najbolje za tebe.



- 14:07 - Komentari (17) - Isprintaj - #

12.04.2010., ponedjeljak

Osamnaesti arrondissement

Iz knjige "Petite Anglaise" (C. Sanderson - priča o životu jedne Engleskinje u Parizu) citiram ovaj dio:

"Ulice su prljave i neuredne, čišćene vodom rjeđe nego u "beaux quartiers" i, bez sumnje, stanovnici se odnose prema ulicama sa manje poštovanja. Neželjene stvari leže napuštene po kutovima ulica; madrac od starog kreveta, sa nekoliko slomljenih federa, jeftini kauč bez jastuka, okvir od postelje... Ali, ovdje se osjećam slobodnijom i lakšom nego što bih se ikad osjećala da živim u "chic" ali sterilnim zapadnim arrondissements. Volim moj Pariz, prljav i čađav. Grub i sirov. Pun života."

I zbilja, to je 18eme arr. je pun - i svetaca i grešnika. To je meta boemskog života, o njemu su opjevane mnoge pjesme, naslikane mnoge slike, a i dan-danas je meka za sve umjetnike (pretežno slikare) koji se žele, ako ništa, prisjetiti kako je to nekada izgledalo.

Montmartre, kao najpoznatiji dio 18eme arr. je velika turistička atrakcija samim time što postoji. Oko crkve Sacre Coeur uvijek se nešto događa, turistima zanimljivo, ali isto tako i domaćima. Nekako, uvijek imaš osjećaj da je tamo lijepo vrijeme (iako, ruku na srce, kad sam god bila - nikad nije bilo baš vedro) - jer je atmosfera jednostavno fenomenalna. Iako je "moj kvart u srcu" Latinska četvrt (ipak je to kvart za ljubitelje pisane riječi), Montmartre je poseban doživljaj za svakoga. Djeca se mogu zabavljati na vrtuljku koji datira od 18tog stoljeća, mladi mogu uživati u sporadičnim koncertima uličnih svirača, a svi, baš svi, mogu se opustiti na travi ispred crkve, na stepanicama (sa pogledom na grad) ili se gurati u gužvi na Place du Tertre, gledajući slike koje se prodaju i prave na licu mjesta.

Ima dosta pjesama opjevanih o Montmartre, jedna od najpoznatijih je "La Boheme" koja govori o Montmartru nekad (koji nije ni sličan današnjem).

Što se tiče samoga arr. kao cjeline, on je smješten u sjevernom dijelu grada i graniči sa predgrađima koji su poznati po neredima. Tu već počinje Pariz kojeg ne poznajete i u koji nećete ići ako vas ne odvede neka namjera. Zgrade su velike (u odnosu na grad), prljave, sive i grube.

Mnogi žele živjeti tamo, mnogi ne žele. Oni koji su se tamo navikli, obožavaju svoj kvart. Prvo, jer su se navikli na njega, jer znaju "kako se postaviti" (grubo rečeno), jer poznaju navike i među-susjedne odnose.

Oni koji ne žele živjeti tamo, ne žele, možda upravo zbog tih razloga.

Svatko ima svoje razloge.

U stvari, mislim da gornji citat iz posta najviše približava atmosferu ovog dijela grada.




Povratak na: Arrondissements de Paris


- 20:06 - Komentari (7) - Isprintaj - #

06.04.2010., utorak

Walt Disney studio

Kad prođete red za pregledavanje torbi (koji, na našu sreću, ovaj put nije bio kilometarski - dapače, prošli smo odmah), i kad uđete u prednje dvorište, imate izbor.

Skrenuti desno i stati u red za karte za Disneyland park - o kojem sam već pisala, ili skrenete lijevo - i tamo čekate u radu za Disney studios.

Imate i treći izbor, a to je stati u jedan red i kupiti ulaznice za oba parka, mada ne znam koliko je to dobar jednodnevni izbor. Em je dosta skuplje, em ćete doslovce protrčati kroz sve.

Dakle, mi smo skrenuli na kase za Disney studios. Iako sam već dva puta bila u samom Disneylandu, moram priznati da me je ova varijanta, mene - odraslo dijete, više zaintrigirala.

Kako je jedan dio područja bio "under construction", imali smo više vremena za vidjeti ono što se nudi. U Disney studios imate mogućnost vidjeti kako se razvijao animirani film, možete letjeti na čarobnom Aladinovom tepihu, možete sudjelovati u izravnom prijenosu televizijske emisije ili gledati filmsko snimanje.

Na samom ulazu, nakon što kupite karte (isto kao za torbe, nismo dugo čekali - bilo je ružno vrijeme i radni dan), dočeka vas gospodin Disney osobno:



koji želi dobrodošlicu svima koji su ušli u ovaj studio snova:



Mi smo malo razgledali okoliš:







i kulise:





a onda smo se uputili u studio Animagique.

Naime, tamo su u jednoj predstavi na kulisama (koja traje 20-minuta) prikazani najveličanstveniji trenuci Disneyevih djela.



Zatim smo otišli do Umjetnosti Disneyeve animacije - kroz tri prostorije, vode vas kroz povijest animiranog filma. U prvoj vam prostoriji ponude prikaz svih bajki, kratki filmić od 15-20 minuta, složen tematski (pa počinje upoznavanjem glavnih likova, pa tužne scene, pa strašne scene, pa scene sa vješticama, i na kraju, naravno happy and).

U drugoj vam prostoriji ispričaju kako nastaju crtani likovi. Strašno zanimljiva pričica, jer je animator u interakciji sa publikom. On priča francuski, ali na svakom sjedalu imate prevoditeljske slušalice tako da se ne osjećate zakinuto.

I u trećoj prostoriji je također interakcija, i mala izložba.
Tu djeca mogu crtati svoje omiljene likove:



a dok oni crtaju, vi možete pogledati kako je, recimo, nastajao Pinokio:



Meni posebno draga slika je prikaz osjećaja u bojama:





Kad smo (opet!) zaključili da su djeca samo izlika da odrasli idu u Disneyland, prešli smo u drugi studio: Cinemagique.
I to je ono što je mene osobno oborilo s nogu. Mislila sam se vratiti na još jednu predstavu zubo

Naime, tamo vam je u kratkoj predstavi (isto od 20-25 min) na velikom ekranu predstavljena povijest filma i kina. Od nijemog filma, do današnjih dana.
Potrudili su se oko zadnjeg detalja, pa tako gledatelj - ako gleda film u kojem je kiša - pokisne. Naravno, ne do grla, nego onako - puste malo vode na vas, koja se osuši za par minuta.
Ili, ako ste u westernu, onda hici 'prolaze kroz ekran' i završavaju na sceni ispred.
I slično.

Jednostavno - prrredobrro!

Moram napomenuti da se iz prostora, odnosno cijelog kompleksa može ulaziti i izlaziti sa istom kartom. Tako vam preporučujem da lijepo izađete iz kompleks Disney studio i odete preko puta - u Disney Village (za njega ne morate plaćati ulaznicu - tamo su, u stvari, smješteni restorani, suvenirnice, dućani) - i pojedete nešto. Ponuda je odlična i raznovrsna, sve je child friendly, a osim toga, čak i "Steak house" je dostupna ponuda za vegetarijance.

Prilaz za invalide je isto tako omogućen, kako po cijelom kompleksu, tako i u svim dvoranama.

I nakon što ste se najeli, nakon što ste uživali u svijetu mašte, nakon što ste naučili nešto novo, ne preostaje vam ništa drugo nego napraviti što sugerira sljedeća slika:













- 19:31 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>


dodaj rss

Komentari On/Off

dan po dan

donazuli@gmail.com

donazuli@gmail.com


page counter