Osamnaesti arrondissement
|
Iz knjige "Petite Anglaise" (C. Sanderson - priča o životu jedne Engleskinje u Parizu) citiram ovaj dio: "Ulice su prljave i neuredne, čišćene vodom rjeđe nego u "beaux quartiers" i, bez sumnje, stanovnici se odnose prema ulicama sa manje poštovanja. Neželjene stvari leže napuštene po kutovima ulica; madrac od starog kreveta, sa nekoliko slomljenih federa, jeftini kauč bez jastuka, okvir od postelje... Ali, ovdje se osjećam slobodnijom i lakšom nego što bih se ikad osjećala da živim u "chic" ali sterilnim zapadnim arrondissements. Volim moj Pariz, prljav i čađav. Grub i sirov. Pun života." I zbilja, to je 18eme arr. je pun - i svetaca i grešnika. To je meta boemskog života, o njemu su opjevane mnoge pjesme, naslikane mnoge slike, a i dan-danas je meka za sve umjetnike (pretežno slikare) koji se žele, ako ništa, prisjetiti kako je to nekada izgledalo. Montmartre, kao najpoznatiji dio 18eme arr. je velika turistička atrakcija samim time što postoji. Oko crkve Sacre Coeur uvijek se nešto događa, turistima zanimljivo, ali isto tako i domaćima. Nekako, uvijek imaš osjećaj da je tamo lijepo vrijeme (iako, ruku na srce, kad sam god bila - nikad nije bilo baš vedro) - jer je atmosfera jednostavno fenomenalna. Iako je "moj kvart u srcu" Latinska četvrt (ipak je to kvart za ljubitelje pisane riječi), Montmartre je poseban doživljaj za svakoga. Djeca se mogu zabavljati na vrtuljku koji datira od 18tog stoljeća, mladi mogu uživati u sporadičnim koncertima uličnih svirača, a svi, baš svi, mogu se opustiti na travi ispred crkve, na stepanicama (sa pogledom na grad) ili se gurati u gužvi na Place du Tertre, gledajući slike koje se prodaju i prave na licu mjesta. Ima dosta pjesama opjevanih o Montmartre, jedna od najpoznatijih je "La Boheme" koja govori o Montmartru nekad (koji nije ni sličan današnjem). Što se tiče samoga arr. kao cjeline, on je smješten u sjevernom dijelu grada i graniči sa predgrađima koji su poznati po neredima. Tu već počinje Pariz kojeg ne poznajete i u koji nećete ići ako vas ne odvede neka namjera. Zgrade su velike (u odnosu na grad), prljave, sive i grube. Mnogi žele živjeti tamo, mnogi ne žele. Oni koji su se tamo navikli, obožavaju svoj kvart. Prvo, jer su se navikli na njega, jer znaju "kako se postaviti" (grubo rečeno), jer poznaju navike i među-susjedne odnose. Oni koji ne žele živjeti tamo, ne žele, možda upravo zbog tih razloga. Svatko ima svoje razloge. U stvari, mislim da gornji citat iz posta najviše približava atmosferu ovog dijela grada.  Povratak na: Arrondissements de Paris |
