U školi ...
|
Baš mi je lijepo u školi. Doduše, ima dana (kao jučer, kada nije bio moj dan nikako) kada sam htjela otići pola sata prije, tj. nakon sat i pol, jer jednostavno mi ništa nije ulazilo u glavu niti sam bila u stanju bilo što zapamtiti. Što nije ni čudo, prošla je hrpa godina otkad sam nešto učila, u stvari. U razredu nas je malo, samo četvero. Pa mi ga to dođe kao neki privatni sati, u kojima se ima vremena za svakog posebno. Meni se strašno sviđa što sam ja jedina Europljanka, jer mi to, u principu, otvara nove poglede na druge kulture. Ekipica je super. Imamo jednu sa Filipina. Simpatična je, društvena i vrlo vesela osoba, stalno se smije. Njena opća kultura je dosta dobra, poznaje svijet oko sebe, i ne zna one stvari o kojima nije učila ili je nisu okruživale. Ne zna, recimo tko je Humphrey Bogart, ali ona se odvaljuje od smijeha na tu činjenicu. Ujedno je i moja susjeda, pa nas dvije razmjenjujemo vježbe, nakon kojih obavezno ide "daj pet"  Također, saznala sam da na njenom jeziku (za koji nikako ne mogu zapamtiti kako ga zovu) pula znači "crveno". Puno bolje značenje od onoga što pula znači na rumunjskom. Imamo jednu iz Kanade. Njena je maxima "I don't know I don't care" ili "I don't wanna do it". Ona doslovce spava na satu i kad smo svi mislili da je umorna (ovo je njen drugi tjedan u Parizu, pa smo mislili da je u pitanju vremenska razlika), rekla je da nije umorna nego da ona sve to zna. Naime, u Kanadi je učila francuski pa se želi prebaciti na sljedeći stupanj. Ali mala je za riknut. Ima 18 godina i dok ja pregledavam ormare da vidim hoću li obući još jednu majicu ili ne, ona dolazi na sat u kratkim rukavima ispod kaputa. Nije ni čudo, jer odakle ona dolazi - ovo je pravo proljeće  Najsmješniji moment vezan za nju je bio:dakle, trebali smo si međusobno postavljati pitanja i davati odgovore tko je predsjednik ili premijer zemlje. Npr. ja Filipinka mene pita tko je naš predsjednik, ja dam odgovor onda ja pitam Kanađanku za njenu zemlju pa ona da odgovor. I pita ona nas "Tko je premijer Kanade?" i mi ono svi...  i sad ona treba odgovoriti, ali ona šuti. I pitamo mi nju "Pa tko je?" a ona će "Ne znam. I nije me briga". I treća kolegica u razredu je iz Argentine. Poznavanje opće kulture - odlično, obrazovanje - savršeno (došla je raditi u Pariz kao psihoanalitičar) i strašno nam je draga. Ona zapisuje sve što se kaže, postavlja pitanja i zbilja se trudi. I ide joj I ja sam negdje u tom rangu, samo ne znam koliko mi ide. Postavljam pitanja, pišem zadaće i trudim se pričati na francuskom. Tu i tamo "uvalim" koju informaciju o svojoj zemlji, a profesor se iznenadio kad je shvatio koliko transparentnih riječi ima hrvatski sa francuskim (plafon, promenada, žeton, trotoar.....). Pa i kad smo učili kako se kaže "hvala" na drugim jezicima, profesor je rekao da će se potruditi zapamtiti kako se kaže hvala na hrvatskom - naime, njihovo "voila" se kaže "v'ala", tako da mu to neće biti teško. Još smo se smijali Boris i ja da ću ih ja sve tamo ustrojiti i naučiti naš jezik. A da ne pričam o tome kako ubacujem "Ček ček..." !Ahaaaaa! Dobro.... Samo malo, može dalje." - u trenucima kad nešto shvatim. Onda me svi blijedo gledaju, a ja se onda malo posramim, pogotovo što je komunikacija isključivo na francuskom. Šta da velim, osjećam se slobodno Uglavnom, zanimljivo, zanimljivo. Sad se ispričavam, moram raditi domaću zadaću. |
