ovo je potpis

25.10.2009., nedjelja

Moji susjedi

Kad god izađem na ulicu, svatko tko prolazi kaže "Bon jour". Tako da, pravo, ne znam ni tko mi je susjed, a tko samo prolazi ulicom, slučajno ili namjerno, pokraj moje zgrade.

Kad se god zateknem na ulaznim vratima zgrade, ako se nađe netko sa mnom u tom trenutku, taj netko mi otvara vrata. Tj. ako je muškarac. Ako je starija osoba ili osoba sa djecom, on(a) uredno pričeka da ja otvorim vrata.

Uz obavezno "Bonžu" "Mersi" "Ž vu zan_pri" (nema na čemu)

Tako da, opet, zapravo, ne znam tko je susjed.

Za mene osobno, to je sasvim dovoljna, ni prevelika niti premala količina komunikacije. Zna se dogoditi da stare žene počnu pričati sa mnom, ja ih uredno saslušam, klimam glavom, pa čak i sudjelujem u razgovoru. Recimo, ako gospođa ima psa, onda kažem kako je lijep pas, i to je sasvim dovoljno za sljedećih desetak koraka njenog monologa (koji je meni strašno simpatičan), kada dođe vrijeme za pozdrave i zahvale ("Orva, mersi"). I onda pustim korak.

Od mojih najbližih susjeda, jedne ne primjećujem, a druge ne volim. Naime, stan do mene uvijek je prazan i stanari u njemu se izmjenjuju kao igrači na stadionu.
Ovi drugi su trgovina - dijelimo isti zid.

U stanu do mene bila je prvo jedna Fatma. Prva osoba koju sam upoznala nakon što sam došla u Pariz. Ne znam otkuda je Fatma, nešto je spominjala Tunis, ali meni je ostala u jako lijepom sjećanju. Pomogla mi je u par navrata, a zajedno smo istu muku mučile što se tiče nekih zajedničkih, stanarskih problema. Fatma je uvijek bila ta koja je mene pitala ako nešto trebam, ona na svom nazovi-engleskom, ja na svom nazovi-francuskom, ali uz pomoć google prevoditelja dobro sam se snalazila sa sms porukama.

Ostala mi je jedna jako simpatična angdota vezana uz lijepu Fatmu (a lijepa je samo kao što jedna crnka, tamne puti i predivnih očiju može biti lijepa). Naime, kako stanujemo u prizemlju, jednog jutra sam dobila sms od nje. "Pliz help mi, van drank men iz stejing infront bilding end vont lent mi tu enter. Pliz, ken aj enter tru jour vindov".
Otvorila sam prozor, i Fatma je kroz njega uletjela kao ptica golubica i prošla kroz naš stan kao vjetar. Na meni i Borisu je ostalo da se 'pričamo' sa tim likom.

I stvarno je stajao ispred prozora, pričao je i pričao pijanim glasom, unosio mi se u lice, u lijepom odijelu i bocom skupog pića u rukama. Ja sam ga slušala na pola uha i gledala ga praznim pogledom, i kad mi je, na kraju priče, dosadio, rekla sam "Hajde bola' mrš" i zatvorila prozor.

Kasnije se Fatma dugo zahvaljivala.

Jedno vrijeme nakon toga, došao je vlasnik stana i rekao da će izbaciti Fatmu van, jer da "nije baš dobra u glavi". Njemu sam rekla da mi je ona super i da ja nemam nikakvih problema s njom.
I Fatma je zaista otišla nakon par dana.

Poslije nje je uselio neki francuski par. Njih zaista nije bilo čuti ni vidjeti, jedino sam po upaljenim svjetlima znala da je netko u stanu, odnosno nije.
Mjesec dana nakon što su došli, opet je došao vlasnik stana i rekao da će "izbaciti taj par jer mu se čini da nisu baš dobri u glavi" i da će tražiti neke druge.

Onda sam ja skužila da, svaki put kad ljudi pored mene nađu drugi stan, vlasnik dođe do mene sa istom pričom, kao da ispadne da je on njih istjerao, a ne da su oni otišli sami.
Pa sam skužila da on nije dobar u glavi, što se ono kaže, pa mu više ne odgovaram na pozive.

Sad je u stanu neki Talijan, i cijelo naše prizemlje zna da u tom stanu ima netko živ. zubo Naime, iako ga nisam još vidjela, čula sam ga preko nekoliko puta, a najzanimljivije od svega mi je ostao njegov telefonski razgovor u kojem se čuo francuski jezik ali tipičan talijanski naglasak. ""Excuse-moi, e!" Ovo e! na kraju mi je toliko popravilo dan da prepričavam svakome tko me je spreman slušati, i totalno se dobro osjećam što imamo živahnog čovjeka pored nas.


Ove susjede što ih ne volim, odnosno djelatnike u trgovini (osim jednog izuzetka) ne volim zato što su iznimno neljubazni, ne samo prema meni, nego prema svima. Ako im dođe, pozdrave te, ako im ne dođe, ne pozdrave te. Uh. Boris kaže da s njima nema nikakvih problema, ali ja imam (ili sa sobom?) tako da najčešće zaobilazim tu trgovinu u širokom luku, i kupujem na tržnici koja je ionako nekih 300 metara dalje. zubo

Eh da. Ne smijem zaboraviti detalj, iako nema veze sa susjedima. Naime, tu i tamo se zna čuti kad netko prolazi hodnikom ili priča u haustoru, ali meni je nekako najljepše kad dođe petak, i onda dođe čistačica koja čisti zgradu, i dok usisava, pjeva iz duše i srca, neku pjesmu koju ne razumijem i koju nikad neću znati prepoznati.

Ali, odmah je i meni dan bolji. cerek




- 11:43 - Komentari (8) - Isprintaj - #

21.10.2009., srijeda

Jednog jutra ispod moga prozora....

.... pa dobro, nije jednog nego konkretno ovog jutra ali, pjevamo dalje

desila se frka neopisiva





.... znam da nisam spav'o mada mi se malo zevalo, al čet'ri i po miljarde napolju je pevalo....



Doduše, već sam popila kavu i nitko nije pjevao Bethovenovu "Devetu", mada je sve tako zvučalo. I nije ih bilo 4,5 miljarde. I bili su jako jako tihi, kao miševi.

.... ja ih pitam "Ljudi, zar vam je do pevanja?" A oni kažu "Jeste", bez oklevanja. I još ih pitam "Da'l je danas neki vrlo važan dan?" A oni kažu "Nije, što si dosadan"






Kad sam stidljivo otvorila prozor, pitala sam jel smijem slikati. Oni su rekli "Naravno, samo bez blica". Nakon što sam napravila par fotki, došao je lik do mene i vrlo ljubazno me zamolio ako mogu izaći ispred zgrade jer da se moj odraz vidi na prozoru druge zgrade.

Naravno da sam izašla.

.....lepotice pevaju u kadama, u la la la la





... u horu, vladari s vladama, u la la la



..... i niko ne peva na playback, iako je dvadeseti vek....



Slikala sam što sam više mogla, a onda su kulise nestale, i sve se vratilo na svoje mjesto (osim jednog auta u sredini s druge strane ceste - tres charmant!)



I na kraju su izbrisali oznake dvadesetog stoljeća (žute crte za naplatu parkinga, koje su bili propisno sakrili nekim prahom):



O čemu je riječ i koji film se snimao, ne bih znala. Vidjet ćemo kad izađe u Cannesu zubo

A ako sam vas, kojim slučajem, zarazila pjesmom pa cupkate u sebi, uštedit ću vam trud kopanja po netu, pa kliknite tu



- 15:16 - Komentari (12) - Isprintaj - #

20.10.2009., utorak

Daj pet, milo moje :)

Ovaj post, izvanredno, nije o Parizu, ali je velik kao cijeli Pariz, velik kao pet kuna koje premašuju sve novčane vrijednosti.

Velik kao nada.


Nazovi 060 9006 ili pošalji sms na broj 67353

i daj snagu.


DAJ PET, MILO MOJE

Fundacija Milo moje osnovana je s ciljem poboljšanja kvalitete boravka, liječenja i njege najteže bolesne djece na Odjelu intenzivnog liječenja djece na Klinici za pedijatriju KB Osijek, koji je središnji centar intenzivnog liječenja djece Slavonije i Baranje od njihovog rođenja do navršene osamnaeste godine.

Prostor u kojem se trenutno nalazi osječki Odjel intenzivnog liječenja djece s vremenom je postao premalen, a oprema u njemu postupno zastarjela i ne zadovoljava rastuće potrebe intenzivnog liječenja djece. Velik broj djece se zbog težine i karaktera svoje bolesti ne liječi na Klinici za pedijatriju nego su smješteni na druge odjele KB-a Osijek, nerijetko u sobama uz odrasle bolesnike, često puta izvan dosega i kontakta sa svojim roditeljima.

Postoji raskorak između stvarnih potreba i sadašnjih mogućnosti intenzivnog liječenja djece u slavonskoj regiji. Taj raskorak nije nemoguće premostiti, no osnovni je problem u financijskim mogućnostima. Ravnateljstvo KB Osijek je oduvijek pružalo podršku nastojanjima za podizanje kvalitete intenzivnog liječenja djece, no sredstva u zdravstvu su ograničena i prečesto nedostatna.

Upravo iz tih razloga, na inicijativu Miroslava Škore, i uz potporu dr. Igora Bereckog, voditelja Odjela, nastala je fundacija Milo moje. Miroslav Škoro je osigurao početna materijalna sredstva nesebičnim odricanjem od prihoda koje je ostvario kao zastupnik u Saboru Republike Hrvatske. Želja utemeljitelja bila je da i ovaj dio Hrvatske napokon dobije humanitarni poticaj kakav je čest u drugim dijelovima zemlje.

„Misija fundacije Milo moje je da se kroz pomoć djeci sa zdravstvenim poteškoćama u Osijeku još više potakne svijest o nužnosti pomaganja najmlađima diljem cijele Hrvatske. Na taj način osiguravamo našu budućnost“, naglasio je prilikom predstavljanja početka rada fundacije njezin osnivač, Miroslav Škoro.

Naslov Škorine poznate pjesme inspirirane tradicionalnom slavonskom uspavankom pita: “Milo moje, milo mame svoje… Ima l’, râno, nade za nas dvoje?”. Naš odgovor glasi: “Ima nade!”.

Jer, dok je ljudske dobrote i darežljivosti, uvijek ima nade za one kojima su pomoć, snaga, znanje, ljubav i pažnja pedijatrijskog medicinskog osoblja najpotrebniji



Nazovi 060 9006 ili pošalji sms na broj 67353

I daj nadu.

I daj snagu.

Hvala Ti.


- 00:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.10.2009., nedjelja

U Pariz sa agencijom za one koji dolaze prvi put

Nisam nikad putovala preko agencije, nigdje. Da to odmah raščistimo. zubo

Ali imala sam nedavno priliku popiti piće sa ljudima koji su došli sa agencijom. Sjećate se onog mog posta o slučajnim susretima u gradu?

Izlazim ja tako iz metroa, a ispred mene Neno i Tanja. Ono, baš ispred mene, kao da živimo u istoj zgradi, pa se sretnemo ispred lifta. Gledam ja u njih, gledaju oni u mene, bez riječi, sa osmijehom, i onda se on okrene Tanji i kažem "Ma, jesam li ti rekao da ću vidjeti nekog iz Mostara ovdje!". Ajme koja sreća smijeh

Onda smo se sreli i sa Damirom i Anom, pa smo se družili sretan

Potaknuta njihovim planom i programom, pogledala sam po netu ponudu turističkih agencija i kako to, u stvari, funkcionira.

Važno je da imate smještaj (po reakcijama ljudi vidim da su hoteli jako dobri), i da imate dobar doručak. Jer ako imate dobar doručak, onda automatski ne morate trošiti novce na hranu preko dana, ili na sitne zalogaje, osim ako baš nemate pik na to.

Pripremite se na to, bez obzira na plan i program agencije, da ćete prijeći maratonske daljine i svaki dan imati želju da vidite sve više. Trećeg dana boravka u Parizu ćete vjerojatno mrziti grad i jedino što ćete željeti je da odspavate bar par sati, iskoristite bazen u hotelu, ili da se jednostavno pospremite u avion i krenete kući.
Nakon pola sata ta mržnja prema gradu popušta, i opet shvaćate gdje ste, i što ste propustili, i što morate vidjeti.

Jer, Pariz je jednostavno takav.

Osvrnut ću se malo na ponude agnecije, na loše i dobre strane takvog programa.
Da se ogradim, ako u Pariz dolazite prvi put i ne poznajete nikoga tko bi vam mogao pokloniti svoje slobodno vrijeme, onda je agencija jako dobar izbor. Ovaj kratki vodič je upravo za vas.

DOLAZAK OD AERODROMA DO HOTELA

dobra strana: definitivno dobra i korisna opcija; ne morate se brinuti za prijevoz do grada, a agencije obično nude i razgledavanje glavnih gradskih znamenitosti autobusom, tako da bar možete dobiti neku sliku.

loša strana: u principu, nema; nisam upoznata sa činjenicom da li u tom preliminarnom upoznavanju grada postoji neka pauza za hranu ili slično, pa ne bi bilo loše da imate kakav sendvič uz sebe.


DISNEYLAND:

dobra strana: došli ste u Pariz sada, i ne znate hoćete li ikad više imati priliku doći opet. A Disneyland je na 40 minuta od vas, nikad bliže. I jedini je u Europi. I stvarno je posebno ući u neku drugu dimenziju, udahnuti atmosferu Amerike iz crtića. Ako dolazite s djecom, preporuke. I ako jako jako želite vidjeti neke od likova i ispuniti si neke želje iz djetinjstva.

loša strana: ako od Disneylanda očekujete lude sprave ili provod kao u Gardalandu, a nemate djecu, zaboravite na to. Vrhunac uzbuđenja (za one iznad 10 godina) u Disneylandu je Indiana Jones vlak smrti na koji se čeka i po dva sata, a vrhunac uzbuđenja (za one ispod 10 godina) je glavna parada u 16:00 h, gdje ulicom prolaze likovi sa televizije (Mickey, Minnie, Winnie Pooh i ostala ekipa).
Osim toga, Disneyland je podijeljen na tri 'regije' - park, studio i village. Za jedan dan ne možete sve to obići. A za jedan dan možete obići puno toga u samome gradu.

preporuka: ako želite istražiti Disneyland, onda radije uplatite smještaj tamo, gdje ćete ostati više dana u (kažu) odličnim hotelima. Kao stanari hotela na području Disneylanda imate pravo ući u park pola sata prije otvaranja, čime izbjegavate ogromne gužve. Dostupan vam je i parking, i na kraju puta se nećete osjećati kao da je preko vas prešao teretni vlak.


VERSAILLES

dobra strana: da, otiđite u Versailles. Ako iole poznajete povijest Francuske, bit će vam drago. Sam dvorac je impozantan i u njemu se kriju topoti svih onih ljudskih sudbina što su nekada tu disali. Mislim da je usluga vodiča ovdje neprocjenjiva. I nemojte propustiti vrtove.

loša strana: za vrtove morate dodatno platiti (mislim da je cijena do 10 €, nisam sigurna). Sami kompleks je toliko velik da zasigurno nećete moći obići sve u određenom roku, a ako je loše vrijeme ili ako ne rade fontane (od listopada do ožujka), onda će užitak razgledavanja biti strahovito smanjen. Ako ne poznajete francusku povijest i niste baš tip od toga, a vrtovi ne rade, svaka minuta nakon sat vremena bit će vam jako duga.


LOUVRE

dobra strana: sve je u Louvru.

loša strana: koliko sam shvatila, agencije nude obilazak Versaillesa i Louvra u istom danu. Ne znam koliko je to izvedivo, a da vam ne ostane onaj osjećaj da ste nešto propustili. Međutim, Louvre je, pogotovo uz vodiča, dosta dobro organiziran muzej, tako da bez problema možete otići vidjeti sekciju koja vam je zapela za srce.
Ako volite umjetnost, nemojte propustiti.
Ako niste baš za i ako vam je cilj samo se slikati sa Mona Lisom, to se može riješiti u pola sata.
Ako niste baš za i nemate osjećaj da morate ići u Louvre, a imate želju pogledati nešto drugo po Parizu, onda vam predlažem Louvre za sljedeći dolazak. sretan

MUSEE D'ORSAY

dobra strana: osobna - ja osobno imam veliku želju posjetiti ga i vidjeti

loša strana: ne znam, jer nisam bila

MOULIN ROUGE

dobra strana: zabava uz koju se oprašta sav potrošeni novac i vrijeme leti kao ludo - isto nisam bila, i isto imam želju

loša strana: kažu da predstave u MR sada (već dugo) nisu iste kao što su nekad bile, da je sve iskomercijalizirano i podređeno turistima. Po onome što sam čula sa raznih strana, mišljenja su strašno podjeljena, od "fantastično" do "žali bože para", tako da je izbor ipak na vašim afinitetima.

ORGANIZIRANA VEČERA

dobra strana: družite se sa ljudima s kojima ste putovali, uživajući u nelošoj hrani

loša strana: iskreno, najiskrenije preporučujem večeru u nekom autohtonom francuskom restoranu, po mogućnosti gdje jedu Francuzi, ili da mu ime počinje sa "Chez" sretan Šteta bi bilo to propustiti. Za par eura više dobijate onaj pravi gastro doživljaj Francuske.

VOŽNJA SEINOM

dobra strana: sat vremena odmarate noge uživajući u malo drugačijem pogledu na Pariz

loša strana: u principu - nema, jedino ako je vrijeme loše. Jer brodovi su natkriveni. Također, ako očekujete romantiku, ne očekujte previše, jer su to brodovi - autobusi, sa sjedištima jedno do drugoga.
Za romantičniji ugođaj, možete si uplatiti večeru u brodu-restoranu. Traje dva sata, kravata i večernja haljina su obavezni, a cijena je paprena.


Mislim da je to, bar za sada, sve. Bar sve ono što mi je palo na pamet.

Za sve vas koji niste bili u Parizu, uživajte u onom jedinstvenom osjećaju kad ga gledate prvi put.

Za sve vas ostale, koji ste bili i koji mu se vraćate, želim ponovnu dobrodošlicu.

Uživajte. sretan

EDIT I DODATAK:

sve ostale stavke koje agencija preporučuje (razgledavanje znamenitosti i penjanje na toranj) nemojte nikako propustiti!




- 14:30 - Komentari (6) - Isprintaj - #

15.10.2009., četvrtak

U spomen hrvatskim vojnicima

početak Ilirskih provincija pod francuskom vlašću

Dana 14. listopada 1809. godine potpisan je ugovor u Schönbrunnu, čime su Ilirske provincije došle pod francusku vlast. Na gornjem linku imate više o tome, a jučer je, povodom tog događaja, ispod Slavoluka pobjede u Parizu, obilježena spomenica hrvatskim vojnicima pod Napoleonovom vlašću.










Organizator je bilo Veleposlanstvo RH, i bilo je lijepo, svečano, veselo i prilično kratko. Limena glazba je svirala neumorno, turisti su slikali nemilice, odaziv je bio velik, i sve skupa je bilo prilično atraktivno.









mladi vatrogasci, 'tići, ispred Vječne vatre:



naše žene objašnjavaju Francuzima što trobojnica predstavlja (da, srce mi je bilo veliko k'o kuća):



'Vojnici' obučeni u ondašnju odoru bili su jako pristupačni i topli, slikali su se sa svima i širili znanje o Hrvatskoj (došli su iz Zagreba).


p.s. za sve one koje više zanima povijest hrvatskih vojnika pod Napoleonom, ovdje mogu pročitati o tome. thumbup

Napoleon je svojevremeno izjavio: Ja nisam nikada imao hrabrijih i boljih vojnika.

Hrvati to su najbolji vojnici svijeta. Kad bih imao samo 100 000 Hrvata, osvojio bih čitav svijet


Ja vjerujem da je tako mislio. Jer, osim uspomene na Des Invalides, ostavio je pečat i na Arc de Triomphe:

(armees de dalmatie)


(raguse)




Vrijeme je bilo prilično hladno, iako jako vedro, kao staklo. Kasnije je većina njih otišla na domjenak u prostorije veleposlanstva, a mi smo se, smrznutih noseva uputili u obližnju brasserie na toplu porciju juhe od luka i ugodne zvuke "Kiss from a rose" sa zvučnika. sretan






- 12:19 - Komentari (3) - Isprintaj - #

11.10.2009., nedjelja

Gusta juha od poriluka i još jedan mimozasti recept


Za sve one koji su pretjerali tijekom tjedna, koji žele pročišćenje želudca bar na dva dana; za sve one koji su krenuli na dijetu i kojima treba odskočna daska u početnom smanjenju kilaže; za sve one koji imaju ugovorene fešte par dana unaprijed, ili za one koji idu na neki događaj i žele upasti u svoju odjeću bez navlačenja patenta i plitkog disanja, evo jednog instant recepta.


ČAROBNA GUSTA JUHA OD PORILUKA

sastojci:

1 kg poriluka zubo

priprema:

Poriluk očistite i dobro ga isperite (bilo bi idealno kad bi bio sezonski, svježi). Odrežite tamnozeleni dio, sačuvajte bijeli i svijetlozeleni dio. (zeleni dio sačuvajte za temeljac).

Stavite poriluk u veliki lonac i prelijte vodom. Zakuhajte, smanjite vatru i kuhajte bez poklopca 20-30 minuta. Procijedite i sačuvajte tekućinu. Poriluk izdvojite u zdjelu.



Svaka dva-tri sata popijte šalicu juhe (zagrijanu ili hladnu, prema ukusu). Kao obrok, ili kad god ste gladni, pojedite pola šalice kuhanog poriluka. Poprskajte ga maslinovim uljem ili sokom od limuna. I, ako želite, vrlo malo soli i papra.

Ovim se hranite dva dana, najbolje preko vikenda. Na kraju drugog dana možete pojesti laganu večeru.

Ako vam se poriluk sviđa i inače, a nemate namjeru gubiti kile, onda si možete napraviti juhu i jesti je uz normalan ručak.
Ako vam se poriluk nikako ne sviđa, onda postoji i druga varijanta juhe, malo bogatija.

JUHA MIMOZA

sastojci:

1 glavica salate
250 g mrkve
250 g korijena celera
250 g repe
250 g cvjetače
1/2 kg poriluka
1/2 šalice nasjeckanog peršina
2 tvrdo kuhana i nasjeckana jaja


priprema:

Povrće operite i narežite na veće komade. Sve osim cvjetače i peršina stavite u lonac. Prelijte vodom, zakuhajte, a zatim 40 minuta kuhajte na tihoj vatri bez poklopca. Dodajte cvjetaču i kuhajte još 15 minuta.

U mikseru izmješajte sve sastojke.

Pri posluživanju dodajte peršin i nasjeckano tvrdo kuhano jaje.


Jede se na isti način kao i juha od poriluka, i iako je gušća i manje "čarobna", ova je zamjena jednako učinkovita i ukusna.


Oba recepta su iz knjige Zašto se Francuskinje ne debljaju njami

još jedan hint iz knjige: jedite samo sezonsko voće i povrće. Osim onoga što takva hrana pruža tijelu u datom momentu, stvara se i veće uživanje u očekivanju sezone.

Dobar tek.


- 12:31 - Komentari (7) - Isprintaj - #

06.10.2009., utorak

Mala priča o tome što mi nedostaje ovdje

Pariz - grad svjetlosti.
Pariz - najljepši grad koji sam vidjela (iako dijeli prvo mjesto sa Rimom, ali Pariz je onaj prvi pod a))
Pariz - moj ispunjeni san.
Pariz - destinacija od koje želim putovati drugdje, jer me ne vuče sada da prvo vidim ovaj grad.

Ali to sve znamo.

Ima stvari koje mi nedostaju ovdje, naravno. Neću sada pričati o ljudima, jer to se, valjda, podrazumijeva. U ovoj kutiji s koje pišem razvija se jedan sasvim drugi svijet nego onaj koji živim bez ove kutije. Tu su mi mediji, tu mi je skype, msn, FB, tu mi je ona osnovna nit koja je nerazmrsiva. Jer ja sam ipak možda i malo razmaženo dijete, imam potrebu javiti se roditeljima svako malo, ispričati šta mi se desilo, čuti šta rade, šta su kuhali za ručak, čuti šta mi radi brat i njegova obitelj, idu li malci na gimnastiku i tako dalje, čuti jel Sari u Režancima ozdravila noga, čuti jel mi svekar išao na boćanje i je li svekrva pravila omlet od jaja kokoši koje osobno poznajem. I da ne nabrajam dalje.

Ali sve je to kompenzacija.
Nedovoljna možda, ali neloša.

Uglavnom.

Ono što mi fali u Parizu, a nabrajat ću slučajnim redosljedom je ovo:

1. Fali mi, kad šetam gradom, slučajno sresti poznate ljude. Iako to već dugo dugo nisam doživjela (u Rijeci rijetko, u Puli još rjeđe), to mi je neki osjećaj koji me prati i koji mi fali stalno. Jednostavno, uđeš u trgovinu i sretneš poznatu osobu, recimo, na kasi ili u redu iza tebe. Pitaš za zdravlje, pitaš kako je kući, šta ima novoga, pročavrljaš malo, pitaš za zajedničke poznanike, i nakon što se rastanete, razmišljaš bar još 15 minuta o toj osobi.

Kad sam bila mala, često sam šetala sa roditeljima po gradu. Oboje su radili u velikim preduzećima, i skoro svakih 10 metara su nailazili na nekog poznatog. Meni je to bilo dosadno, jedva sam čekala kad će završiti svoju priču, ali ostao je onaj osjećaj bliskosti.
Da bih se na kraju uhvatila da i ja radim isto, pogotovo kad dođem u Mostar. Ponekad su kave od tih slučajnih susreta najslađe. yes

S druge strane, kad hodam ulicama Pariza, i više je nego zanimljivo. Ima jako puno ljudi koji pričaju sami sa sobom (gledala sam ako imaju slušalicu za mob u uhu, nemaju). Ima jako puno ljudi koji plaču dok hodaju. U stvari, žene. Baš sam ovih dana srela najmanje tri žene koje plaču, same, u društvu ili u kafiću. Tada ja složim film u glavi što bi to moglo biti, i bude mi zanimljivo. Ima nebrojeno puno modnih kombinacija i izražavanja individualnosti preko odjeće, da jednostavno ne može biti dosadno dok samo šetaš i gledaš.

2. Fale mi grillovi. Kako plitko, ha? Ali meni zbilja fali da uđem u neki jefitni grill i naručim ćevape za van. Ili pileće filete. Ili tako neki netrebaluk. Nije da sam sad opsjednuta tom hranom, i da ne mogu živjeti bez nje, ali onaj osjećaj, kad se vraćaš umoran doma a zamiriše ti roštilj.... E, da, to mi fali.

S druge strane, možeš sjesti di hoćeš, u koji god kafić koji nudi hranu, i možeš dobiti božanstveni obrok, složen i za oči i za nepce.

3.. Fali mi kupiti cigarete u bilo kojem prodajnom mjestu mješovite robe. Ne, cigarete se mogu kupiti samo u Tabacu, koji ima svoje radno vrijeme, a ako ti pofali cigareta u nedjelju oko 14:00 - zaboravi do ponedjeljka. Prvih par mjeseci sam se zalijetala na kioske ili u trgovine na kasi, ali sad već imam taj osjećaj da se cigarete ne mogu kupiti svugdje.

S druge strane, time se (donekle?) kontrolira potrošnja cigareta. Bar ja. Znači, u nedjelju jutro imam toliko, do ponedjeljka mi treba trajati toliko, i to je to.
Ono na što sam se odmah navikla, u stvari što mi je sasvim prirodno, jest da unutar kafića i restorana nema pušenja. To mi apsolutno nije nikakav problem, prvo što je zbilja ugodno ući u prostor koji nije zadimljen, a drugo što su Francuzi to riješili na jednostavan način - ili izađi van pa se druži sa drugim pušačima (to mi je super socijalni efekt), ili sjedi vani u kaputu, iznad ti ionako grije grijalica. Nitko ne radi dramu od toga, a meni je to sasvim normalna stvar. Toliko normalna da sam, nakon što sam tri mjeseca boravila u Parizu pa došla u Zagreb, potpuno zaboravila pušiti unutra. Tek kad je tip do nas zapalio, onda sam se sjetila i ja. sretan

4. Fale mi tekstovi na hrvatskom. Naime, u latinskoj četvrti je toliko puno knjižara sa toliko puno jeftinih knjiga da ti pamet stane. Uzimam knjige na engleskom, čitam ih, ni ne vidim razliku nakon par stranica (kao nekad sa ćirilicom i latinicom), ali ako do mene slučajno dođe neki hrvatski tekst, sva se preporodim. Ne mislim na čitanje sa ekrana, mislim baš na šuškanje listova između ruku.

Fale mi deklaracije na hrvatskom. Ja sam uvjerena da su trgovci u trgovini gdje kupujemo prvih par mjeseci mislili da sam lopov, jer bih se pred svakim proizvodom zadržala najmanje dvije minute. zubo

S druge strane, kad sam vidjela koliko vrsta, naprimjer, octa imaju, pala sam na dupe. Doslovno sam zijevala kao riba, i nisam znala šta reći. Da ne spominjem kozmetiku i modnu trikotažu.

5. Fali mi DM. Bez obzira na izbor svega ovdje, meni fali moj ritual kupovanja u DM-u. Konkretnije, fale mi neki proizvodi na koje sam se navikla, marke kojih ovdje nema, onaj osjećaj bezbrižnosti kupovanja jer znam koji mi proizvod treba za što. Aha, zafalilo mi je ulje od čajevca, stavim ga u košaru. Aha, treba mi krema ta i ta, stavim je u košaru. Jer već znam koliko košta i koliko novaca imam u novčaniku, i koliko će mi trajati. E, to mi baš fali.

S druge strane, izbor ovdje je - nemam riječi.

6. Fali mi nazvati Anu ili Ninu ili tako.... onako, kad vidim telefon, pomislim da bih ih mogla nazvati i nazovem ih. Pa ako sad ne mogu pričati, javim se ja njima ili oni meni za pola sata. Znači, ne slučajni susreti preko kompa, nego baš spontani pozivi. Ovdje telefon ne koristim prečesto, nisam baš ni ljubitelj, ali popiti kavu s nekim preko telefona mi ipak zafali.

To je to čega se trenutno mogu sjetiti, a uvjerena sam da ima još sitnica. Čovjek ih ni ne primjećuje kad živi na svom poznatom, uhodanom terenu.


- 15:16 - Komentari (9) - Isprintaj - #

04.10.2009., nedjelja

Ethical fashion show iliti moralni modni fest

Ovih dana se u Parizu odvijao Ethical fashion show, u kojem su izlagači na štandovima predstavljali svoje proizvode. Da biste upali na ovakvo nešto kao izlagač, trebate ispunjavati jedan od šest uvjeta (da su vaši proizvodi napravljeni od:

a) organskih materijala
b) prirodnih materijala (ne znam koja je razlika od točke a)
c) od recikliranog materijala
d) hand made proizvodi
e) da vaš prihod pomaže u investiranju za školske projekte
f) da vaš proizvod ne rade djeca i da su radnici koji rade vaš proizvod adekvatno plaćeni

Najveća je nada izlagača, osim što će predstaviti svoje radove, da će doći ljudi koji će 'prepoznati' njihove dizajne i ponuditi suradnju, ili čak i prostor u nekom dućanu.

Ideja je bilo svakakvih, prostor je bio i više nego ugodan, ali ja imam dojam da je tradicionalni Sajam rukotvorina koji se održava u Puli bogatiji u izboru. Međutim, atmosfera je bila jako ugodna, pa vam, za ovo kratko javljanje, ostavljam par slika da i vi osjetite dio svega toga sretan















- 20:56 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>


dodaj rss

Komentari On/Off

dan po dan

donazuli@gmail.com

donazuli@gmail.com


page counter

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se