Moji susjedi
|
Kad god izađem na ulicu, svatko tko prolazi kaže "Bon jour". Tako da, pravo, ne znam ni tko mi je susjed, a tko samo prolazi ulicom, slučajno ili namjerno, pokraj moje zgrade. Kad se god zateknem na ulaznim vratima zgrade, ako se nađe netko sa mnom u tom trenutku, taj netko mi otvara vrata. Tj. ako je muškarac. Ako je starija osoba ili osoba sa djecom, on(a) uredno pričeka da ja otvorim vrata. Uz obavezno "Bonžu" "Mersi" "Ž vu zan_pri" (nema na čemu) Tako da, opet, zapravo, ne znam tko je susjed. Za mene osobno, to je sasvim dovoljna, ni prevelika niti premala količina komunikacije. Zna se dogoditi da stare žene počnu pričati sa mnom, ja ih uredno saslušam, klimam glavom, pa čak i sudjelujem u razgovoru. Recimo, ako gospođa ima psa, onda kažem kako je lijep pas, i to je sasvim dovoljno za sljedećih desetak koraka njenog monologa (koji je meni strašno simpatičan), kada dođe vrijeme za pozdrave i zahvale ("Orva, mersi"). I onda pustim korak. Od mojih najbližih susjeda, jedne ne primjećujem, a druge ne volim. Naime, stan do mene uvijek je prazan i stanari u njemu se izmjenjuju kao igrači na stadionu. Ovi drugi su trgovina - dijelimo isti zid. U stanu do mene bila je prvo jedna Fatma. Prva osoba koju sam upoznala nakon što sam došla u Pariz. Ne znam otkuda je Fatma, nešto je spominjala Tunis, ali meni je ostala u jako lijepom sjećanju. Pomogla mi je u par navrata, a zajedno smo istu muku mučile što se tiče nekih zajedničkih, stanarskih problema. Fatma je uvijek bila ta koja je mene pitala ako nešto trebam, ona na svom nazovi-engleskom, ja na svom nazovi-francuskom, ali uz pomoć google prevoditelja dobro sam se snalazila sa sms porukama. Ostala mi je jedna jako simpatična angdota vezana uz lijepu Fatmu (a lijepa je samo kao što jedna crnka, tamne puti i predivnih očiju može biti lijepa). Naime, kako stanujemo u prizemlju, jednog jutra sam dobila sms od nje. "Pliz help mi, van drank men iz stejing infront bilding end vont lent mi tu enter. Pliz, ken aj enter tru jour vindov". Otvorila sam prozor, i Fatma je kroz njega uletjela kao ptica golubica i prošla kroz naš stan kao vjetar. Na meni i Borisu je ostalo da se 'pričamo' sa tim likom. I stvarno je stajao ispred prozora, pričao je i pričao pijanim glasom, unosio mi se u lice, u lijepom odijelu i bocom skupog pića u rukama. Ja sam ga slušala na pola uha i gledala ga praznim pogledom, i kad mi je, na kraju priče, dosadio, rekla sam "Hajde bola' mrš" i zatvorila prozor. Kasnije se Fatma dugo zahvaljivala. Jedno vrijeme nakon toga, došao je vlasnik stana i rekao da će izbaciti Fatmu van, jer da "nije baš dobra u glavi". Njemu sam rekla da mi je ona super i da ja nemam nikakvih problema s njom. I Fatma je zaista otišla nakon par dana. Poslije nje je uselio neki francuski par. Njih zaista nije bilo čuti ni vidjeti, jedino sam po upaljenim svjetlima znala da je netko u stanu, odnosno nije. Mjesec dana nakon što su došli, opet je došao vlasnik stana i rekao da će "izbaciti taj par jer mu se čini da nisu baš dobri u glavi" i da će tražiti neke druge. Onda sam ja skužila da, svaki put kad ljudi pored mene nađu drugi stan, vlasnik dođe do mene sa istom pričom, kao da ispadne da je on njih istjerao, a ne da su oni otišli sami. Pa sam skužila da on nije dobar u glavi, što se ono kaže, pa mu više ne odgovaram na pozive. Sad je u stanu neki Talijan, i cijelo naše prizemlje zna da u tom stanu ima netko živ.  Naime, iako ga nisam još vidjela, čula sam ga preko nekoliko puta, a najzanimljivije od svega mi je ostao njegov telefonski razgovor u kojem se čuo francuski jezik ali tipičan talijanski naglasak. ""Excuse-moi, e!" Ovo e! na kraju mi je toliko popravilo dan da prepričavam svakome tko me je spreman slušati, i totalno se dobro osjećam što imamo živahnog čovjeka pored nas. Ove susjede što ih ne volim, odnosno djelatnike u trgovini (osim jednog izuzetka) ne volim zato što su iznimno neljubazni, ne samo prema meni, nego prema svima. Ako im dođe, pozdrave te, ako im ne dođe, ne pozdrave te. Uh. Boris kaže da s njima nema nikakvih problema, ali ja imam (ili sa sobom?) tako da najčešće zaobilazim tu trgovinu u širokom luku, i kupujem na tržnici koja je ionako nekih 300 metara dalje. Eh da. Ne smijem zaboraviti detalj, iako nema veze sa susjedima. Naime, tu i tamo se zna čuti kad netko prolazi hodnikom ili priča u haustoru, ali meni je nekako najljepše kad dođe petak, i onda dođe čistačica koja čisti zgradu, i dok usisava, pjeva iz duše i srca, neku pjesmu koju ne razumijem i koju nikad neću znati prepoznati. Ali, odmah je i meni dan bolji.  |
