ovo je potpis

29.09.2009., utorak

Canal st. Martin

Kad već živiš u Parizu, ponekad se zbilja lijepo podsjetiti gdje to, u stvari, živiš. Svakodnevnica obavljanja rutinskih poslova te u jednom momentu zaveže, i onda sa uma smetneš sve ono viđeno, i sve ono što još možeš vidjeti.
Tako sam se sjetila da, otkad smo ovdje, uopće nismo išli na kanal svetog Martina, a kako je vrijeme jako blagonaklono (i vedro, vedro, vedro), odlučili smo ispraviti tu grešku.

Poznat među umjetnicima (romanopiscima, redateljima, slikarima) i voljen među turistima, kanal je napravljen 1825. godine i on je, u stvari, prečac među okukama Seine. Dug je oko 5 kilometara, i kažu da je noću obasjan reflektorima, što izgleda fascinantno.

Ako izađete na stanicu Republique, i krenete u smjeru koji je leđima okrenut statui koja predstavlja Republiku, vrlo brzo ćete doći do mjesta odakle je Amelie bacala kamenčiće u vodu:







(najuži dio)



(najširi dio)


Ljudi si uzmu štogod za potpudbinu i lijepo se izležavaju na suncu:



Doduše, uz kanal ima dosta kafića u kojima se može naručiti hrana (za prilično pristojnu cijenu), a konobari su, kao i većinom svugdje u Parizu, jako ljubazni.

Mi smo naišli na neke zanimljive detalje:



naime, iako je svaki most različit, 'iznutra' su svi jednaki



patke kao takve možda nisu preveć zanimljive, ali je zanimljiva sama činjenica da ih ima zbilja svugdje, gdje god ima vode po Parizu



e za ovo stvarno nemam objašnjenja smijeh

Pored kanala je park, koji vodi na Gare d'Est i, praktički, odmah vas vodi u grad, odnosno u standardnu halabuku.
Ali lijepo je kad sa kanala dođete u park i vidite ovakve scene opuštanja, između ostalih:



Na kraju ispadne da te šetnja takvim predjelom zbilja napuni energijom za cijeli taj dan, a i više. thumbup




- 15:32 - Komentari (8) - Isprintaj - #

25.09.2009., petak

O pariškim nožicama


Otkad sam došla tu, stalno promatram ljude. U više sam navrata i pisala o tome, ali ono što mi u zadnje vrijeme okupira pažnju, to su noge u Parižanki.

Kao u srne.
Naravno, ne kao u Darija Srne, nego kao one graciozne šumske životinje.

Možda je trenutna moda omogućila da obratim pažnju na taj dio tijela, a možda sam do sada dovoljno proučila fizionomije općenito, pa se okrećem detaljima, ne znam.

Uglavnom, neću reći u pravilu, ali u principu, Parižanke su dosta visoke ženske (od recimo 167 - 178 cm), njegovane, utegnute, malih grudi, lomnih strukova, dugih nogu (sa tanskim listovima), dugih kosa (svih boja), čvrstih guza (u svim životnim dobima), skladnih bokova, i najčešće, idealne težine. Strašno mi se sviđa njihov hod, koji je graciozan, odmjeren i uspravan. Ili one to jednostavno - znaju nositi.

Ono što sam primjetila - crnkinjama noge počinju iz leđa, a bjelkinjama iz guze. Zato crnkinje imaju takva bedra, i (one vitke) - fascinantno dupe. Totalno drukčije od građe bjelkinja.

Ali da se vratimo na noge.

Dakle, otkako sam došla tu, moda se posvećuje nogama. Na početku godine, najveća je moda bila minica (ured zime), debele čarape, i iste cipele kao i čarape (što vizualno produžava nogu).

Minice su još uvijek u modi (opet kažem, za žene svih dobi), a koliko sam primjetila, u izlozima su rimljanke zamijenjene polučizmicama ama baš svih vrsta.
Traperice su i dalje 'mrkva' kroja, ono što ja valjda nikad neću zavoljeti, ali njima to super stoji.
Iako su i 'dimije' iliti 'haremke' jako dugo u modi (meni su isto off), Parižanke ih baš ne nose.
A i zašto bi?

Za gornji dio tijela, moda su kardigani (kratki rukav, produženih krajeva, dosta ležerni) ili jednostavno dugi šalovi. Nerijetko ćete, dakle, naići na ženu koja nosi minicu, polučizmice, neku običnu majicu i preko toga dugački šal, što daje određenu street glamuroznost, uz dnevnu frizuru i šminku.

Nakon što sam malo razmislila o građi takvih nogu (koliko sam primjetila, sa vrlo malo celulita, iako bi mi možda te žene proturječile), shvatila sam da je to, u biti, logično.

Osim što se, najčešće, pravično hrane, Parižanke u djetinjstvu imaju nebrojeno puno mogućnosti za bavljenje nekom aktivnošću.

Klizanje, jahanje, balet i sve druge vrste plesova, rolanje, plivanje..... Da ne nabrajam dalje. Namjerno sam napisala 'aktivnost' jer ne mogu baš reći da su se bavile sportom. Koliko sam shvatila, one se ne bave sportom. sretan

Moja mala pomagačica u francuskom jeziku, što sam je spominjala u prošlom postu, na satu tjelesnog se, recimo, bavi rolanjem jedan dan. Drugi dan idu na bazen. Treći put, 'ko zna di. Njoj, sa osam godina, fizička aktivnost nije nepoznat pojam niti je tlaka, a osim toga, školski sistem je takav da navikavaju djecu na ritam života kakav im slijedi kad odrastu.

U školu se ide u 8:30, a završavaju u 16:30 (sa dva sata pauze u međuvremenu). Dostupna je, također, i opcija produženog boravka do 18:00h, gdje završavaju svoju zadaću, dobiju užinu i igraju se sa ostatkom ekipe. Što odgovara roditeljima koji rade do kasnije (ili duže putuju do doma), a nije im ništa čudno, jer su i oni sami tako završavali školu.

Zato se nije ni čuditi da Parižanke ostaju vitke i utegnute. Malo genetike, malo njegovanja, pravilna ishrana, puno aktivnosti i hodanja, urođeni hedonizam, a obzirom na broj ljekarni, vjerojatno i pokoja 'bobica' za smirivanje stresa.

A istina je - ako si zadovoljan svojim tijelom, ako si zadovoljan kako taj dan izgledaš, onda ti je automatski hod ispravniji, leđa ravnija i ramena uzdignutija.

A ne smijemo zanemariti i činjenicu, ako možeš naći nešto za sebe u dućanima, bez da razmišljaš 'jel mi stoji ili mi ne stoji, pitanje je sad' ....






- 13:35 - Komentari (6) - Isprintaj - #

23.09.2009., srijeda

Puf... cinq!



The French don't care what they say, actually, as long as they pronounce it right!

(citat koji su mi rekli, a potječe iz My fair lady) - klanjam se.


Nedavno sam nenadano dobila malu pomagačicu (8 god) u učenju odnosno razumijevanju francuskog jezika. Ne mogu reći da sam nešto baš naučila, ali sam se svejedno dobro zabavila. Priča bi išla otprilike ovako:

ja: "Jel se kaže La garcon ili Le garcon?" (znam da se kaže le, jer je garcon dječak, a dječak je muškog roda, a muški rod je le)

ona: "Le garcon, LE, zapamti"

ja: "A zašto ne mogu reći La garcon"

Ona me onako pogleda svojim ooogromnim plavim očima, u stilu "ma kako me to možeš pitati!" i otvorenih dlanova prema meni kaže:

"Pa zato što to nije lijepo!!" smijeh

I tako... naučili smo, dakle, da nije lijepo reći za nešto što je muškog roda reći da je ženski rod, i obratno. E sad, kako znati jel nešto ženskog ili muškog roda, to vam ne bih znala reći. Za to valjda treba biti rođen u Francuskoj.

Onda sam je pitala kako kaže slovo e.

Ne.
Ne postoje riječi na papiru kojima to mogu opisati.
Ne.
Ne postoje.
Samo ću reći da mi je izbiflala 5 (slovima: pet) načina kako se e može reći.
I svaka interpretacija ima svoje značenje. Tako mala, a već priča francuski.

Zar ste mislili drugačije?
Ah.

Uglavnom, da bih se natjerala bar malo na učenje jezika (dok ne krenem u školu, nadam se, uskoro), kupila sam knjigu.

Knjiga se zove: Le Signeur des Anneaux.
Po engleski: Lord of the Rings
Po naški: Gospodar Prstenova.

Tražila sam je samo po naslovnici, jer nisam (i ne mogu) izgovoriti to na francuskom. Čitam bez problema, sad već znam i značenje nekih riječi, razumijem dosta, ali ne mogu izgovoriti.

I tako ti ja uzmem knjigu, prvo na hrvatski pa ću kao simultano čitati na francuskom.
Uvod sam preskočila i krenula od Bilbove proslave rođendana.

Za sada sam pročitala cijelu knjigu na hrvatskom (opet). U francuskoj verziji sam došla do pola prve rečenice.

"Quand M. Bilbon Sacquet, de Cul-de-Sac......." rofl (kad je gospodin Bilbo Baggins iz Vrećastog vijenca.....)

Priznajem, to je manje od pola.
Ali nisam mogla dalje od smijeha, stvarno nisam. I to mi nije bilo smiješno Cul-de-Sac, nego ime i prezime dotičnog.

Na brzinu sam preletjela preko knjige da vidim kako se, kuku meni, zovu ostali članovi družine.

Hobbiton je Hobbitebourg.
Frodo je Frodon.
Shire je Comte.

Sve drugo je, koliko sam vidjela, ok. Mislim, nije mi toliko smiješno.

Uglavnom.

Prije nego krenem u školu, mislim da će ova knjiga biti jedina motivacija da se ozbiljno prihvatim posla. Kažu da su televizija i radio najbolji učitelji jezika, u što ne sumnjam (na kraju, tako sam naučila i engleski), ali televiziju ne gledam već skoro dvije godine, a radio slušam jedan određeni, a taj je daleko od francuskog jezika. Osim toga, radio sam pokušala slušati, i u principu, najbolje pričaju gdje je francuska muzika iz 80-tih, ali ne mogu popiti baš toliko loše glazbe dnevno.
U stvari, ne znam je li loša, ali ..... tu mač za mene. Preslatkasta.

Ono što me najviše brine je da nemam baš priliku za komunikaciju sa Francuzima, osim onog svakodnevnog (kupnja u trgovini), a to me ne zadovoljava. Ako se slučajno zateknem sa nekim u priči, čudim se sama sebi koliko razumijem. A to me, pak, zadovoljava.

A ništa... uhvatit se knjige pa vam javim dojmove za par mjeseci.
Ako ne umrem od smijeha. zubo

I za kraj vam poklanjam jedan maleni video kojeg sam pogledala valjda pedeset puta do sad:

puf- cinq!

hugh laurie i francuski jezik




- 13:01 - Komentari (15) - Isprintaj - #

15.09.2009., utorak

Ode ljeto


Ah, mrzim kad to moram izgovoriti, svake godine. Ode ljeto. Jedva čekam kad će drugo sretan

Ove godine nisam vidjela bog zna koliko ljeta u Parizu, pogotovo jer sedmi mjesec nisam bila tu. Tako sam propustila i nacionalni praznik. Doduše, jednom davno sam imala priliku biti na 14. srpnja u Francuskoj, u Strausbourgu, i moram priznati da to pamtim kao jedan od najljepših praznika što sam doživjela.

Izgledalo je ovako:



Isto tako sam propustila finiš Tour de France, što mi je posebno žao, naravno, radi onog dočeka na Champs Elysee. Gledala sam na televiziji, i izgledalo je nekako ovako:



Al zato sam gledala skokove (na preskok, doduše, i preko televizije, jer preko TV-a se ipak bolje vidi):



i nemalo sam se iznenadila kad su najavili i jednu Parižanku da će skakati. Otkud ona tu, otkud joj hrabrosti ne znam, ali svaka joj čast.

Ona je skakala sa Starog I vidjela Mona Lisu, tako da moram priznati da je u većoj prednosti od mene. zubo

Svi su me upozoravali da ljeto u Parizu ne postoji, bar što se temperatura tiče. Nakon što sam se vratila s juga, gdje je oko glava fijukalo 42 stupnja u prosjeku, došla sam na ugodnih 28 stupnjeva, a par dana je temperatura i premašila 30. To je, navodno, pravo čudo za Pariz.

Doduše, meni je to bilo taman da mogu disati, ali Parižani, kad već nemaju more, dovukli su plaže k sebi i napravili dojam mora.
Lijepo su si postavili suncobrane i ležaljke duž Seine, i izležavali se. Uz sokiće i limuniće, privremene tuševe i teratanu. Ne mogu shvatiti kako se netko može pržiti cijeli dan bez da osjeti dodir vode, ali njima je to očito odgovaralo.

Uz plaže je bila postavljena i privremena teretana, tako da je svaki slučajni prolaznik, ako je bilo slobodno, mogao stati na orbitrek i rulati svojih 40 minuta dnevno. (kao što možete i pretpostaviti, meni to nije ni palo na pamet) zubo

Međutim, ta privremena teretana je bila i više nego dobrodošla (da mi je bilo bliže, išla bih.... vjerojatno), jer je mjesečna članarina za teretanu oko 150€. Hvala lijepo, znam ja i hodati. smokin

Osim što sam bila na jugu, bila sam i u Milanu. Prvi put u životu i potpuno nespremna. Moram priznati da sam očekivala puno glamurozniji grad, obzirom na priče i na vokaciju, ali isto tako sam bila samo par sati, pa ne mogu reći ništa o njemu. Ali to ću nadoknaditi, jer sve su prilike da ću u Milano ići još koji put, a tada ćete dobiti puno izvješće.

Međutim, Romantales me je u jednom komentaru podsjetila na taj talijanski karakter i temperament kojeg sam osjetila na svojoj koži.

Naime, slikam ja tako slavnu milansku Katedralu, stavljam aparat između dva stuba, a za svu tu akrobaciju trebala sam se, da prostite, malo i nagnuti (da ne kažem naguziti). I namještam ja tako aparat, gledam koji je najbolji kadar, svojim nevještim okom pokušavam napraviti najbolju sliku i kad je napokon bilo gotovo (slika je ispala ok, ništa loše ni ništa posebno), uzmem ti ja svoj fotoaparat i ustanem da idem kadli skužim da su iza mene cijelo to vrijeme stajala dva Talijana i pozorno mi motrili dupe.
Kad sam ih pogledala, nasmiješili su se najzadovoljnijim osmijehom na svijetu i jedan od njih je rekao, klimajući glavom: "Grazie". U onih pola sekunde što mi je trebalo da shvatim na što misle, nasmijala sam se, rekla "Prego" i nastavila dalje svojim putem.

Ne može se čovjek pravo ni naljutiti na njih. zubo

A što se tiče gore navedene, moje pozadine, moram vam nešto priznati. Možda se neki od vas sjećaju da sam prije par mjeseci krenula vježbati i trčati, ne bih li skinula koju kilu. Nakon tri tjedna moje upornosti, rezultat je bio poražavajući - naime, dobila sam jednu kilu. Jedna, kao nije ništa, ali voljela bih da je išla dole a ne gore, kad je već ta kila u pitanju. I ne, nisam dobila ni mišiće ni mišićnu masu, ako ste pomislili da je to to.

Međutim, kad se već hvalim, nakon povratka iz rodnog mi grada i nakon još malo bivanja ovdje, vaga je pokazala ukupno 5 kila manje. Ne znam kako, nisam se ni trudila niti sam pokušavala nešto napraviti s tim. Mada slutim da je sezonsko povrće iz roditeljske bašte dosta kumovalo tome. U svakom slučaju, jipi kai je!!

I tako....

kolovoz u Parizu je Pariz bez Parižana, jer svi odoše na godišnji, promet je slab, trgovine rade neko čudno vrijeme, a većina trgovina i restorana uopće ne radi. Ali, turista ima, uvijek ih ima.

Međutim, rujan je nastupio, parking nije više besplatan, ulice su krcate automobilima, Parižani se vraćaju, sve radi normalno. I turista još uvijek ima.

Sad je na meni red da vidim kakve su boje jeseni u Parizu. thumbup




- 18:09 - Komentari (9) - Isprintaj - #

09.09.2009., srijeda

Kakva noć!



Znaš ono kad ima onih nekih dana kad bi samo spavao. Čini ti se da bi mogao zaspati hodajući, sjedeći, na šipku, tuširajući se (doduše, to mi se dogodilo dvaput, sreća imam svjedoka).

E takav je jučer bio moj dan.
Daj mi da spavam.
Baš bih mogla leći.

E šipak.

Zove frendica, ajde dođi do mene. Ajde, dođem ja do nje (potpuno neprikladno obučena, dugih rukava, jer je ujutro bilo 15 stupnjeva, a oko 14:00 je bilo 31 stupanj).

Kuham se.
I spava mi se.

Al dođem ja do nje, jer su to bile situacije kad trebate ići ma koliko da vam se spava, razmišljam kako ću se odmah uvaliti njoj na kauč i da me ne budi.

Šipak.

Naravno da smo se raspričale, ručale, popile kavu, sa ponosom gledale prvo pranje perilice suđa i aplaudirale joj. zubo

Ono, totalno opušteno.

I kad sam krenula od nje, ništa novoga.
I dalje mi se spavalo.

Razmišljam, čim dođem doma i malo se ohladim (jer vanjska temperatura nije padala), idem leć.
Ali prije toga idem malo na FB. Ne, ne igram farmu i nisam morala obrati patlidžane, nego da vidim koji je to zahtjev za prijateljstvo koji me je čekao od jutros.

I ajde ti sad spavaj!

Bivši susjed kojeg nisam vidjela više od pola svog života. Ono, nisam ja nešto stara sad ili tako, nego se stvarno dugo nismo vidjeli.

Raspričali se mi tako, šta ima, šta nema, i kad smo razmjenili one osnovne informacije, dok sam večerala, dok sam popričala koju sa svojim čovjekom, dok sam se pripremila za krpe, stvarno je vrijeme za spavanje.

A već mi se spava, ono, koma sam. Kljucam po kući.

Bilo je negdje oko 22:45.

I taman u tim pripremama, trgne me neki poznati zvuk ispod prozora.
Poznat, al ne i drag.
Dapače, jako mrzak.


TRTRTRTRTRTRTRTRTRTRTRTRTRTRTRTRTRTRTRTRTRTRTRTRTTR

A? eek

Jednu minutu nisam mogla povezati zvuk i vrijeme.

Bušilica.

A? eek

Ma učinilo se meni kao da sam prije jedno 15ak minuta čula zvuk kamiona, kao da je tegljač, a to je u stvari bio onaj što vuče dizalicu sa sobom. I ne gasi se.

TRTRTRTRTRTRTRTRTRTRTRTRTRTRTRTRTRTRTRTR

Ne moš vjerovat!

I onda je krenulo.
Kamion koji se ne gasi, bušilica (ali ne ona kućna, zvučala je kao kobra) koja radi sve u šesnaest, radnici koji se dovikuju kao da je podne.

Oko 23:10 rekla sam Borisu da se iskreno nadam da će netko zvati policiju, a on, dobro moj, kaže "Ajmo zamisliti da je nekome hitnoća, da je nekom pukla cijev od vode". I stavio si je slušalice i lijepo si je počeo gledati najnoviji film od P. Jacksona. Jasno mi je, to je bio njegov obrambeni sistem.

Oko 1:00 me je pitao "Jesu li završili?"

A ja sam vizualizirala svoje živce koji su mi radili SKOČ SKOČ SKOČ po glavi, mirno ga pogledala i još mirnije rekla "Ne".

Doduše negdje oko 23:30 se čuo glasić "Mesje!" kao pokušaj upozorenja obližnje susjede da je možda malo kasno (!), ali se ona uskoro povukla.

Tako da se stvaro nadam da je bila hitnoća.

Ja sam strpljivo čekala (ignorirajući živce koji su igrali žikino kolo na mojoj glavi) da dođe policija, pa da sve lijepo idem poslikati i da im se smijem svojim najzlobnijim smijehom.

Policija nije došla.
Niti itko.

U 1:30 u noći bušilica (kobra, šta li je) je napokon utihnula.
U 1:45 kamion, koji je stalno radio, dao je gas (kao da polazi sa uzbrdice) i otišao.

Ja sam negdje do 2:00 pozorno čekala da vidim neće li se beštije vratiti, oči su mi bili ko tanjuri. Negdje do 2:30 sam skidala živce sa glave i pospremala ih tamo gdje pripadaju (nadam se).

Onda sam odšetala do frižidera, jer u njemu držim masku za oči punjenu lavandom (savršenstvo). Ne znam koliko je sati bilo kad sam zaspala (jer nisam ništa vidjela zbog maske), ali znam da sam zaspala sa mišlju: "Pa ovim Francuzima stvarno nije bilo lako onih 17 godina dok im je Haussmann gradio Pariz".

I mogu vam reći da nije.





- 13:54 - Komentari (4) - Isprintaj - #

07.09.2009., ponedjeljak

Zapečene breskve sa majčinom dušicom

Čitam odličnu knjigu.

Zašto se Francuskinje ne debljaju

Osim što je svaka riječ istinita (bar ono što sam ja vidjela po ulicama i restoranima), knjiga je puna ukusnih, niskokaloričnih, a vjerujem odlličnih recepata, od kojih vam izdvajam zapečene breskve.


sastojci:

4 breskve
2 žlice maslinovog ulja
1 žlica meda
1/3 ekstrata vanilije
4 grančice majčine dušice, grubo nasjeckane

postupak:

Breskve operite, nježno obrišite, prerežite na pola i odstranite koštice. Stavite ih u posudu za pečenje. Pomiješajte ulje, med i ekstrat vanilije i prelijte preko breskvi. Posipajte majčinom dušicom.
Marinirajte 20 minuta, jednom ih okrenite i prelijte umakom u kojem se mariniraju.

Breskve pecite u pećnici ili na roštilju 2-3 minute sa svake strane ili dok ne omekšaju. Ne smiju se raskuhati.

Odmah poslužite, same ili sa kuglicom sladoleda od vanilije.


Dobar tek!

Inače, teško je pronaći savršene breskve, ali za ovaj recept mogu poslužiti i one malo tvrđe koje će se kuhanjem omekšati i pustiti sokove.

Francuzi u svojoj ishrani koriste jako puno voća i upotrebljavaju ga u svim mogućim kombinacijama. Boris je probao recimo, pečene smokve u vinu (isto sa kuglicom sladoleda) mogu vam reći da je - njam!


Jedan hint iz knjige: uvijek prije spavanja i odmah nakon što se probudite popijte veliku čašu vode thumbup

Nadam se da ćete uživati u desertu.




- 08:43 - Komentari (7) - Isprintaj - #

02.09.2009., srijeda

Grand Louvre

U Louvre-u vam ima svega:

od vanzemaljaca



preko seksualnih naznaka







i raznih čudnih kreatura







nakita



pa čak i mode




Iako sam u muzeju bila još u subotu, već par dana skupljam utiske i razmišljam, što, u stvari, napisati.
Veličanstven je.
Grandiozan je.
Impozantan je.
Neprocjenjivo bogatstvo se krije u njemu.
I vrlo je - zbunjujući.

A ja i dalje ne znam šta da napišem.

Naime, ako želite krenuti u Louvre, idite sa planom i programom. Ako se dovoljno ne razumijete u umjetnost, uzmite vodiča (ili živog čovjeka ili audio guide sa sobom). U principu, u Louvre idite ako:

a) imate dovoljno vremena
b) želite vidjeti samo određena djela - po nekoj turističkoj tradiciji, to je obično Mona Lisa.
c) razumijete se u umjetnost barem toliko da znate što konkretno tražite
d) ako se ne razumijete u umjetnost te vrste, imate vodiča sa sobom

Ja sam ovaj put imala pratnju jednog vrlo ugodnog Amerikanca. On je išao baš ono turistički, a ja sam mu se prišlepala.

Njegova je prvotna ideja bila da prvo malo prošetamo kroz muzej, pa da onda idemo iz početka.


Zgrada muzeja Louvre, ako bi se razvukla bi imala dužinu 5 km, a ukupna dužina galerija je 16 kilometara.


Kad sam ja mome Ameru spomenula taj podatak, on si je prvo preračunao u milje, i onda je zastao "What?!?!?" Ja sam rekla "Oh, yeah" i nastavila u revijalnom tonu "Čuj, ako želiš, možemo, ja imam kondiciju, a imamo i vremena".

Pa smo tako i krenuli.

Iako je bila subota, za karte nismo čekali ništa. U stvari, najduže smo čekali dok nam je prodavač izvadio karte ispod pulta. Naime, prodaja karata je bila u Tabaccu, gužve nije bilo, i mi smo ušli ležerno, bez ikakvih problema. Možda je važno spomenuti da smo došli relativno rano, oko 10 sati, kada žešće gužve još nisu ni započele.

Radno vrijeme muzeja je od 9-18h, od srijede do ponedjeljka (s tim da srijedom i ponedjeljkom muzej radi do 22h). Ulaznica je 9 €, a svake prve nedjelje u mjesecu ulaz je besplatan.
Također, iako je glavni ulaz na velikoj piramidi ispred muzeja, ja preporučujem ulaz sa unutrašnje strane - 99 Rue de Rivoli, kamo se može stići ravno sa podzemne stanice


Jednom, kad kupite kartu, možete slobodno izlaziti i ulaziti, ponovno i ponovno. Što preporučujem isto, jer, em što ćete vidjeti malo zraka, em što ćete osloboditi um od tolikog šarenila (pardon my franch, ali nakon 2-3 sata sve slike se slivaju u jednu), em možete popiti kavu, zapaliti cigaretu i pojesti nešto vani - po jeftinijim cijenama nego što nude u samom muzeju (unutar muzeja sendviči su malo više od 6€ - alo!).

Uglavnom, moj Amer i ja smo se lagano šetali, počevši od prizemlja prema gornjim katovima. Osoblje je iznimno ljubazno i svi pričaju engleski jezik, a na ulazu dobijete i mapu muzeja. Koja izgleda vrlo jednostavno. Ali, malčice je drukčije u praksi.

Naime, na svakom katu, ma skoro u svakoj sobi imate raskrižja koja vas vode na sasvim drugo krilo. Mi smo se gubili i nalazili, razgledajući pri tom umjetnosti, ali isto tako sam svjesna da veliku većinu nismo vidjeli. Recimo, na moju veliku žalost, potpuno smo propustili Španjolsku školu, a totalno slučajno (na moju veliku radost) smo nabasali na Rubensovu i Rembrandtovu sobu.

Sama zgrada, naravno, nije bila dizajnirana za muzej. Naime, povijest zgrade seže još od 1190-te godine, kada je kralj Philippe -Auguste izgradio tvrđavu za obranu Pariza pred vikinškim navalama. U početku je to izgledalo nekako ovako:



Tijekom stoljeća, Louvre se proljepšavao i rastao, bio je knjižnica, bio je rušen, bio je dom kraljeva dok nisu odlučili prijeći u Versailles (što nije ni čudo, budući da današnja zgrada izgleda kao labirint zubo)

Kralj Francois I je prvi odlučio početi skupljati umjetničke kolekcije unutar zgrade. U vrijeme Revolucije, u zgradi je bilo tek negdje oko 200 umjetničkih djela, dok se danas ta zbirka ne može svesti u okvire koje mi poznajemo. Jednostavno - neprocjenjivo.

Kad jednom uđete unutra, putokazi vas vode do Mona Lise i do Miloske Venere. Ne možete promašiti. Što je mene osobno čak i malo naljutilo, jer, to nisu JEDINA djela koja možete vidjeti tamo.

Mona Lisa je, međutim, najpoznatija jer je to prva slika koja je došla u Louvre. Naslikana je oko 1504. godine i smatra se prototipom renesansnog portreta. Kralj Francois I. je upoznao Leonarda da Vincija i pozvao ga da dođe živjeti i raditi u Parizu. Slikar je sa sobom ponio i Mona Lisu, a tri godine kasnije umro je u kraljevom naručju.



Mi je nismo žurili vidjeti. Ta neće nam nigdje pobjeći. Međutim, kad je došlo vrijeme za to, i moj Amer je počeo sve češće pokazivati na male putokaze "Look, Mona Lisa this way", onako usput sam mu rekla "Ej, znaš da je u originalnom talijanskom jeziku Mona Lisa u stvari Gioconda, jer možda ne bi bilo zgodno da je tamo zovu Mona Lisa?" On je pitao "Zašto?" Ja sam rekla "Pa jer, eto, na talijanskom, onaaaj, mona znači u stvari, da prostiš.... pi*ka".

Od tada je moj Amer konstantno ponavljao "Look, Gioconda this way".
Ja sam rekla da je u redu da je zove Mona Lisa, jer, na kraju krajeva, pod tim imenom je poznata u cijelom svijetu.

Inače, ako želite uživati u samom pogledu na poznatu sliku, morat ćete doći u vrijeme kad ima najmanje ljudi - iako muzej kao takav, u cjelini, izgleda prazan, shvaćate da nije prazan kad dođete u prostoriju gdje je izloženo djelo. Naime, imate osjećaj da su tamo SVI i da samo škljocaju aparatima, ne gledajući sliku.
Pomalo tužno, zar ne?

U svakom slučaju, ja sam vidjela slike koje su me više oduševile:


(svjetlost me je oborila s nogu)


(prikazuje, u stvari, erupciju Vezuva, ali za sve ljubitelje Gospodara Prstenova bit će jasno na što mislim thumbup)




(kao fotografija, čovječe, stajali smo bez teksta 10ak minuta ispred slike)


(možda ništa naročito, ali ono.... grožđe, vino - još fale šipci za pravi hercegovački motiv) zubo


(slika koja prikazuje krunidbu carice Josephine - zanimljivost ove slike je u tome što je centralna osoba na balkonu u stvari Napoleonova punica - ona nije nikad bila na krunidbi jer je mrzila Napoleona, a on je, za osvetu, naručio sliku gdje će ona biti na centralnom mjestu)


(slike u slici, sa impresivnim detaljima)


(slika čiju je reprodukciju imala moja baka cerek)


Ali idemo dalje.

U principu, ipak sam najviše uživala u statuama.


(ne moš pobjeć od Zlatnih vrata, makar ne bila u Puli)


(prikazuje prvog maratonca na samrti od umora)


(pastir koji je odhranio Edipa kad ga je pronašao u košarici u rijeci)


(savršenstvo bez mane - Michelangelo! svaki mišić na svome mjestu, a mramor izgleda kao da je svila) cerek

i naravno, Miloska Venera (navodno potječe iz II. stoljeća prije Krista)



Na kraju su nas tjerali iz muzeja, jer je već bilo blizu 18h.

Šta da vam kažem? I oduševljena sam, i želim se vratiti, i razočarana sam organizacijom odnosno samim položajem kako je muzej napravljen - labirinti i gotovo.

Još jednom vam savjetujem da pročitate preporuke na početku, skupite dovoljno vremena, a da i tijekom dana malo prošetate van.

I da uđete u jedinstveni užitak svih čula.



- 10:24 - Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>


dodaj rss

Komentari On/Off

dan po dan

donazuli@gmail.com

donazuli@gmail.com


page counter

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se