Grand Louvre
|
U Louvre-u vam ima svega: od vanzemaljaca preko seksualnih naznaka i raznih čudnih kreatura nakita pa čak i mode Iako sam u muzeju bila još u subotu, već par dana skupljam utiske i razmišljam, što, u stvari, napisati. Veličanstven je. Grandiozan je. Impozantan je. Neprocjenjivo bogatstvo se krije u njemu. I vrlo je - zbunjujući. A ja i dalje ne znam šta da napišem. Naime, ako želite krenuti u Louvre, idite sa planom i programom. Ako se dovoljno ne razumijete u umjetnost, uzmite vodiča (ili živog čovjeka ili audio guide sa sobom). U principu, u Louvre idite ako: a) imate dovoljno vremena b) želite vidjeti samo određena djela - po nekoj turističkoj tradiciji, to je obično Mona Lisa. c) razumijete se u umjetnost barem toliko da znate što konkretno tražite d) ako se ne razumijete u umjetnost te vrste, imate vodiča sa sobom Ja sam ovaj put imala pratnju jednog vrlo ugodnog Amerikanca. On je išao baš ono turistički, a ja sam mu se prišlepala. Njegova je prvotna ideja bila da prvo malo prošetamo kroz muzej, pa da onda idemo iz početka. Zgrada muzeja Louvre, ako bi se razvukla bi imala dužinu 5 km, a ukupna dužina galerija je 16 kilometara. Kad sam ja mome Ameru spomenula taj podatak, on si je prvo preračunao u milje, i onda je zastao "What?!?!?" Ja sam rekla "Oh, yeah" i nastavila u revijalnom tonu "Čuj, ako želiš, možemo, ja imam kondiciju, a imamo i vremena". Pa smo tako i krenuli. Iako je bila subota, za karte nismo čekali ništa. U stvari, najduže smo čekali dok nam je prodavač izvadio karte ispod pulta. Naime, prodaja karata je bila u Tabaccu, gužve nije bilo, i mi smo ušli ležerno, bez ikakvih problema. Možda je važno spomenuti da smo došli relativno rano, oko 10 sati, kada žešće gužve još nisu ni započele. Radno vrijeme muzeja je od 9-18h, od srijede do ponedjeljka (s tim da srijedom i ponedjeljkom muzej radi do 22h). Ulaznica je 9 €, a svake prve nedjelje u mjesecu ulaz je besplatan. Također, iako je glavni ulaz na velikoj piramidi ispred muzeja, ja preporučujem ulaz sa unutrašnje strane - 99 Rue de Rivoli, kamo se može stići ravno sa podzemne stanice Jednom, kad kupite kartu, možete slobodno izlaziti i ulaziti, ponovno i ponovno. Što preporučujem isto, jer, em što ćete vidjeti malo zraka, em što ćete osloboditi um od tolikog šarenila (pardon my franch, ali nakon 2-3 sata sve slike se slivaju u jednu), em možete popiti kavu, zapaliti cigaretu i pojesti nešto vani - po jeftinijim cijenama nego što nude u samom muzeju (unutar muzeja sendviči su malo više od 6€ - alo!). Uglavnom, moj Amer i ja smo se lagano šetali, počevši od prizemlja prema gornjim katovima. Osoblje je iznimno ljubazno i svi pričaju engleski jezik, a na ulazu dobijete i mapu muzeja. Koja izgleda vrlo jednostavno. Ali, malčice je drukčije u praksi. Naime, na svakom katu, ma skoro u svakoj sobi imate raskrižja koja vas vode na sasvim drugo krilo. Mi smo se gubili i nalazili, razgledajući pri tom umjetnosti, ali isto tako sam svjesna da veliku većinu nismo vidjeli. Recimo, na moju veliku žalost, potpuno smo propustili Španjolsku školu, a totalno slučajno (na moju veliku radost) smo nabasali na Rubensovu i Rembrandtovu sobu. Sama zgrada, naravno, nije bila dizajnirana za muzej. Naime, povijest zgrade seže još od 1190-te godine, kada je kralj Philippe -Auguste izgradio tvrđavu za obranu Pariza pred vikinškim navalama. U početku je to izgledalo nekako ovako: Tijekom stoljeća, Louvre se proljepšavao i rastao, bio je knjižnica, bio je rušen, bio je dom kraljeva dok nisu odlučili prijeći u Versailles (što nije ni čudo, budući da današnja zgrada izgleda kao labirint  )Kralj Francois I je prvi odlučio početi skupljati umjetničke kolekcije unutar zgrade. U vrijeme Revolucije, u zgradi je bilo tek negdje oko 200 umjetničkih djela, dok se danas ta zbirka ne može svesti u okvire koje mi poznajemo. Jednostavno - neprocjenjivo. Kad jednom uđete unutra, putokazi vas vode do Mona Lise i do Miloske Venere. Ne možete promašiti. Što je mene osobno čak i malo naljutilo, jer, to nisu JEDINA djela koja možete vidjeti tamo. Mona Lisa je, međutim, najpoznatija jer je to prva slika koja je došla u Louvre. Naslikana je oko 1504. godine i smatra se prototipom renesansnog portreta. Kralj Francois I. je upoznao Leonarda da Vincija i pozvao ga da dođe živjeti i raditi u Parizu. Slikar je sa sobom ponio i Mona Lisu, a tri godine kasnije umro je u kraljevom naručju. Mi je nismo žurili vidjeti. Ta neće nam nigdje pobjeći. Međutim, kad je došlo vrijeme za to, i moj Amer je počeo sve češće pokazivati na male putokaze "Look, Mona Lisa this way", onako usput sam mu rekla "Ej, znaš da je u originalnom talijanskom jeziku Mona Lisa u stvari Gioconda, jer možda ne bi bilo zgodno da je tamo zovu Mona Lisa?" On je pitao "Zašto?" Ja sam rekla "Pa jer, eto, na talijanskom, onaaaj, mona znači u stvari, da prostiš.... pi*ka". Od tada je moj Amer konstantno ponavljao "Look, Gioconda this way". Ja sam rekla da je u redu da je zove Mona Lisa, jer, na kraju krajeva, pod tim imenom je poznata u cijelom svijetu. Inače, ako želite uživati u samom pogledu na poznatu sliku, morat ćete doći u vrijeme kad ima najmanje ljudi - iako muzej kao takav, u cjelini, izgleda prazan, shvaćate da nije prazan kad dođete u prostoriju gdje je izloženo djelo. Naime, imate osjećaj da su tamo SVI i da samo škljocaju aparatima, ne gledajući sliku. Pomalo tužno, zar ne? U svakom slučaju, ja sam vidjela slike koje su me više oduševile: (svjetlost me je oborila s nogu) (prikazuje, u stvari, erupciju Vezuva, ali za sve ljubitelje Gospodara Prstenova bit će jasno na što mislim  )(kao fotografija, čovječe, stajali smo bez teksta 10ak minuta ispred slike) (možda ništa naročito, ali ono.... grožđe, vino - još fale šipci za pravi hercegovački motiv) (slika koja prikazuje krunidbu carice Josephine - zanimljivost ove slike je u tome što je centralna osoba na balkonu u stvari Napoleonova punica - ona nije nikad bila na krunidbi jer je mrzila Napoleona, a on je, za osvetu, naručio sliku gdje će ona biti na centralnom mjestu) (slike u slici, sa impresivnim detaljima) (slika čiju je reprodukciju imala moja baka  )Ali idemo dalje. U principu, ipak sam najviše uživala u statuama. (ne moš pobjeć od Zlatnih vrata, makar ne bila u Puli) (prikazuje prvog maratonca na samrti od umora) (pastir koji je odhranio Edipa kad ga je pronašao u košarici u rijeci) (savršenstvo bez mane - Michelangelo! svaki mišić na svome mjestu, a mramor izgleda kao da je svila) i naravno, Miloska Venera (navodno potječe iz II. stoljeća prije Krista) Na kraju su nas tjerali iz muzeja, jer je već bilo blizu 18h. Šta da vam kažem? I oduševljena sam, i želim se vratiti, i razočarana sam organizacijom odnosno samim položajem kako je muzej napravljen - labirinti i gotovo. Još jednom vam savjetujem da pročitate preporuke na početku, skupite dovoljno vremena, a da i tijekom dana malo prošetate van. I da uđete u jedinstveni užitak svih čula. |
