ovo je potpis

12.06.2009., petak

Mala stagnacija

Stala sam ovih par dana.... sumanuto otkrivanje Pariza prvih par mjeseci je dalo svoj obol, sad sam malo u off položaju i čekanje da počnem istraživati južni dio i muzeje. I događaje, naravno. Doduše, čekam i svoje drage goste, pa mi tijelo valjda nesvjesno šalje signale da malo odmorim prije nego "juranjava" opet krene. Ja bih prije rekla uživanje, jer volim hodati po gradu, beskrajno me veseli.

Ali to nikako ne znači da mi je dosadno. Furam na sebi tri flastera, dva na ruci (desnoj, oba) i jedan na nozi. Vjerojatno će to svaka smotana osoba za sebe reći, ali stvarno niste čuli za smotaniju osobu od mene. Mislim, jednom sam pala dok sam sjedila na podu, šta više da kažem.... A nije da sam se nešto gibala ili nešto zubo

Radim svakodnevne poslove i hodam već utabanim stazama. I dalje mi je fascinacija gledati ljude u metrou, njihovo ponašanje, a i čitam još jednu knjigu o Francuzima. Zove se "60 million Frenchmen can't be wrong" i sviđa mi se jer priča o novijoj povijesti (XX. stoljeće) što je meni prilično neistraženo područje.

Ima dana kad su mi ljudi u metrou svi lijepi. zubo U stvari, najviše me fascinira fenomen kad ugledam neko 'poznato' lice među masom, i kad 'prepoznam' nekoga koga znam u masi ljudi. Naime, ima toliko lica, toliko fizionomija, toliko deformacija, i toliko boja. I kože i kose i očiju i svega.
Tako sam nedavno u jednom licu prepoznala prijatelja iz Mostara, ama isti je, za jednu sekundu sam odoljela instinktu da mu se približim i da ga pozdravim. Bila je samo eto, jedna mala razlika. Taj tip u kojeg sam gledala, a koji je ličio na moga prijatelja, je naime, crnac. zubo Al šta ću vam pričat .... pljunuti, što se ono kaže.

Pa sam neki dan opet bila prisutna sceni u metrou koja mi je bila super. Naime, gužva nakon posla, a i tijek je turističke sezone. Neki putuju, neki se vraćaju kući, neki jednostavno imaju svoju dnevnu destinaciju kao što sam je imala i ja. Uglavnom, na jednoj stanici u toj cijeloj gužvi, jedva se pomjeramo (inače nije baš tako, jer sam već pričala da metroi idu u prosjeku svakih 90 sec, a i o osobnom prostoru kojeg Francuzi nemaju), ulaze mama i beba (beba u marami) i tata iza njih, i nosi veliku košaru za bebu. Jedva su se ugurali.

U trenutku kad su ušli, i staro i mlado, i muško i žensko, i turisti i domaći, ustaju sa svojih sjedala i nude majci mjesto i prave čist put za oca. Majka je onako, pomalo zbunjena, sjela na prvo mjesto koje joj se ponudilo, a neki starčić tri mjesta iza nje je ustao i ponudio ocu da sjedne sa svojom ogromnom košarom. I do sljedeće stanice svi su im se smješkali i zagledali u malu glavicu koja je virila iz marame (rekla bih da je beba stara najviše tri mjeseca).

Nadalje, na jednom drugom putovanju, skužila sam zašto Francuskinje imaju loše frizure. zubo
Gužve nije bilo, metro vozi normalno, sve ok. I uočim ja (kasnije skužim da ne samo ja) jednu ženu, onako, između 55-60 godina, dobrodržeću, kako se šminka.
Putovale smo zajedno šest stanica. Tri stanice je stavljala korektor na lice. Točkicu po točkicu.... pa se pogleda u ogledalo.... pa popravi... pa opet nanese malo korektora.... Kao da je sama u svojoj sobi. To mi je bilo super.
Zatim je odložila svoj korektor u torbicu, izvadila rumenilo, i cijelu jednu stanicu stavljala rumenilo na lice. Iskusnim pokretima, vidi se, i taman toliko da se šminka skoro ne uočava, ali ipak se vidi neka razlika u tenu.
I na kraju, kad je pospremila i rumenilo, uzela je četku u ruke.
Kosa do ispod ramena, dosta tanka, niti plava niti brineta, taman ona neka boja koja ne izgleda uredno, a ni frizura općenito nije bila nekog oblika.
Ali dobro, razmišljam si ja, sad će se ona malo počešljati.
I uzela ona tako četku u ruke, namjestila si ogledalo, dva puta prošla kod desnog uha, dva puta kod lijevog. I malo si je šiške popravila rukom. zubo
Kada je sve lijepo pospremila, stala je kod izlaza i čekala sljedeću stanicu koja je bila njena. Onako, samouvjerena, tek našminkana ženska, spremna za nove pobjede.
Ali eto, ja sam stajala iza nje, i nisam mogla ne primjetiti ono neraščešljano gnijezdo koje je imala na tjemenu zubo

Ponekad, na dužim relacijama, iako to baš ne volim, uzmem knjigu i čitam. Mislim, nije da ne volim čitati, to mi je u krvi, nego tako ne vidim ništa oko sebe.
Ali u metrou ionako, ili pričaju na mobitel, ili čitaju knjige/novine, ili slušaju muziku. Ogroman je broj ljudi, svaki drugi, koji hodaju sa i slušalicama na ušima po gradu. Na to se još uvijek navikavam i pitam se, za koliko će nestati međuljudska interakcija.

Zaključit ću ovu priču za mene najljepšim događajem u metrou.
Bila sam iznimno loše volje. Ne ono da sad lupam i udaram, nego oni momenti kad ti je baš sve svejedno i kad si bezvoljan i kad misliš da te ništa ne može oraspoložiti, i da nije vrijedno raspoloženja.
Ušla sam u metro.
Ispred mene, vrtić.
Hrpa djece od 4-6 i tri tete oko njih.
Vika.
Buka.
Kakofonija glasova.
Razmišljajući sama sa sobom zašto nisam otišla u drugi vagon, jer mi je ta buka bila previše, zarolala sam očima preko njih.
I uočim crno oko.
Velika dva crna oka.
Okružena divnim ružičastim licem i kovrdžavom kosicom.
Dva oka koja gledaju u mene i smiješe mi se.
Fascinirano gledam u dijete, ne mogu skinuti pogleda sa nje. A ona, kao izdvojena u nekom balonu, niti priča niti viče, samo se drži za šipku i gleda u mene. I smiješi mi se, smireno i radosno dječje.
Nasmiješim se i ja njoj.
Ona spusti glavu na brzinu, nasmije se na glas. i opet digne glavu. I opet meni pravo u oči.
Izašli su na sljedećoj stanici. Ona je stala na kraju reda, i dok su svi odlazili, ona je bila okrenuta frontalno prema meni i mahale smo jedna drugoj dok se nismo izgubile iz vida.

A ja sam se nastavila smješkati cijelo vrijeme.
Ma šta cijelo vrijeme..... smješkam se i sada. sretan


- 10:40 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>


dodaj rss

Komentari On/Off

dan po dan

donazuli@gmail.com

donazuli@gmail.com


page counter