ovo je potpis

29.05.2009., petak

Šta li sve neću pojesti....

Ovaj će tekst, kao i jedan među prvima koliko se sjećam, biti po Vuku fino

Odlučimo mi tako otići u meksički restoran.
Nas šestero i jedno dijete.

I onda je dvoje sa djetetom otkazalo. Šteta kiss

A nas četvero ti se lijepo spremimo, i dođemo (ah, tako francuski) pola sata nakon što smo rekli da ćemo doći. Naime, rezervacija je tekla ovako:

"Večer, jel može za taj i taj dan rezervacija za šest odraslih i jedno dijete"
"Večer, može rezervacija, ali tek nakon 23:00h"
"eek Noo, no, no, mi želimo doći u 20:00"
"A dooobro, može, ajde.... ali morate osloboditi stol do 22:30"
"Da, da, da naravno" rolleyes

Uvijek to kažu. Ono, hajd, možeš doći ali oslobodi stol u neka doba. Naravno da svi uvijek kažu da će osloboditi stol i naravno da ga ne oslobode. mouthwash

Uglavnom, oko 20:30 mi se lijepo pojavimo ispred restorana, prozaično nazvanog "Čiuvava". Atmosfera je lagano zahuktana. Veliki podij u sredini. Restoran ogroman, sa motivima Meksika, sa balkonima i kuhinjom iz koje vire kuharske glave. Svjetlo onako, pomalo isijava u restoranu, i u stvari, sve je spremno za feštu. Tko želi feštati, naravno.

Jelovnici su došli pred nas u roku "keks". Ne zato što su nas se htjeli riješiti, nego zato što je usluga ovdje općenito takva.

Šta ćemo piti?

Mohito, naravno. smokin

Nisam ga nikad probala, i moram reći da me strašno podsjeća na mamin sok od mente. A ima i nešto ruma unutra. Suma sumarum = jako mi se svidjelo.

I idem ti ja tako bespućima jelovnika, i naletim na jednu zanimljivu riječ. Cactus.

Počeškam se po glavi.

Šta ga dođe taj kaktu?

Počešem se opet po glavi.

Ma da nije kaktus?

Ma jok.

I vrtim ja dalje po jelima, a oči mi se sve više vraćaju na taj cactus.

Fakat je kaktus.

E, koje vrste, ne bih vam znala reći.


Uglavnom dođe konobar, i ja onako:

"Ekskuze mua, iz dis a kaktus?"
"Me ui, zis is a kaktu"
"Plant?"
"Ui"
"Dakor, aj vont dis kaktus"
"Bjen sur madam, gud čojs madam"

I svi drugi su naručili svoja jela (svi su se makli dalje od kaktusa, uz obećanje da će malo probati od mene, a ako se meni ne svidi da ću ja malo ćopati od njih).

I dok nam ne dođe jelo, idemo nas dvije zapaliti cigaretu. Vani, naravno.

I tako mi stojimo vani među masom ljudi koja se već polako okuplja ispred. Kad stiže hrpa žena (jedno pet-šest mladih i jedno dvije-tri starije - preko pedeset starije). Jedna od njih obučena u časnu sestru. Kul, razmišljam si, stvarno ljudi ne štede na individualnosti ovdje. sretan

Iza njih stiže grupa muškaraca. Svi mladi, bez starijih. I jedan od njih obučen u harlekina. Oukeeej, ovo je malo tu mač individualnosti, mislim si ja.

Al dobro.

Uglavnom, za par trenutaka, kako mi je Tijana objasnila, shvatila sam da je riječ o momačkoj i djevojačkoj večeri. Naime, običaj je da se onaj tko se ženi/udaje uvijek u nešto obuče, i onda tako hrpimice idu po ulicama, da bi na kraju završili u nekom restoranu.
A Čiuvava je, izgleda, bio pravi izbor za to.

Naime, te večeri su se slavile najmanje četiri momačke/djevojačke večeri. Bili smo okruženi njima, a društvo gore spomenute časne (usput rečeno, u dobra doba trudne) je imalo pravu oproštajnu zabavu. Naime, atmosfera za njihovim stolom je bila kao da je baš taj dan bio pomor papagaja u njihovoj obitelji, pa su eto izašle čisto zato jer je već bilo dogovoreno.... Ili su možda ove dvije tri starije ženske bile uzrok tome. Ne bih znala.

Dečki pored nas, njih sedam - osam s, pak, dobro zabavljalo. Tijana i ja smo im nazdravljale i slikale ih, dok su naše muške polovice bili zadubljeni u svoje razgovore. Kasnije su se kleli da su nas vidjeli da smo pričale sa susjednim stolom, pa eto... neka im bude rofl

Taman negdje kad je moj kaktus (sa svim prilozima) došao na stol, počeli su pjevati i marijači. Od stola do stola, njih trojica, svakom na uho.

Tijana je tražila da pjevaju "Mama Huanita". Otpjevali su nešto drugo, uvjereni da je to ta pjesma. Ili uvjereni da nije, ali da mi nemamo pojma da nije. Vatevr...

Meni nije bilo bitno jer sam jela svoj kaktus. U stvari, vegetarijansku tortilju sa kaktusom. I baš je onako.... dobar. Narezan je kao neka mahuna, debel je i zelen, dosta kiseo, odnosno marinirali su ga u nečem dosta kiselom (tako kiselom da bodlje otpadaju) zubo

Oni su malo ćapali od mene, ja malo od njih, tako da na kraju nitko nije bio gladan.

Nakon jela smo nas dvije opet otišle zapaliti vani, sada se već probijajući kroz krcat restoran i sa marijačima iza uha. Tijana je uzela i piće sa sobom (nakon mohita, dolazi desperados, naravno).

Kadli tip na vratima kaže; "Ne mere"
"Ma šta ne mere?!"
"E ne možete nositi piće sa sobom van restorana"
"Pa tu smo, ne idemo nigdje"
"Da znam, ali..."

Uglavnom, pod budnim okom čuvara, mi smo zapalile (na miru božjem), on nam je malo progledao kroz prste, mi se lijepo zahvalile i ušle unutra.

Pojeli desert (sladoled od vanilije ovaj put).

I krenuli van. Već je bila skoro ponoć, a noć je mlada, jelte.

Fešta je ostala iza nas u punom jeku, konobari su nas ispozdravljali kako su nas sretali (dva tri konobara do izlaza) "Bonsuare, mersi, a bjento" "Hev a najs ivning" i tako dalje.

Došle smo do onog strašnog čuvara na izlazu, i on nas je, prepoznavši nas, uljudno pozdravio sa "Bona sera". zubo

Ole!




- 16:56 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>


dodaj rss

Komentari On/Off

dan po dan

donazuli@gmail.com

donazuli@gmail.com


page counter