ovo je potpis

30.04.2009., četvrtak

Muzej erotizma

Smješten je na Pigallu, prigodno, blizu Moulin Rouge-a i u ulici koja je poznata po svojim seksualnim ponudama, svih vrsta koje možete zamisliti. Live showovi, porno kina, privatni klubovi, trgovine raznih rekvizita, (donje rublje je fantastično! cerek) i svega drugog.

Nas je zatekla jaka kiša. Naime, moji gosti i ja nevino smo krenuli za Montamartre, ali kad smo izašli iz metroa - pljusak! I to kakav. Stajali smo tako neke tri minute, razmišljajući kamo sada i, kako, uostalom. Izašli smo iz stanice, krenuli prijeći cestu, i dok se upalilo zeleno za pješake, bili smo mokri k'o miševi. Brzo smo ušli u jednu suvenirnicu, kupili kišobran (na Pariz, naravno) - i kiša je, jelte, prestala zubo

Međutim, onako mokri , odlučili smo se prvo malo prosušiti. A kad je već tu, odmah, i muzej erotizma - zašto ne? zubo

Cijena je 8 €, a muzej se proteže na 7 katova.

U izlogu vas dočeka ovo:




stolica sa rotirajućim jezicima, ma mrak! rofl

i ekipica:



A u predvorju ovo:



(još malo ekipice) zubo

Muzej je podijeljen po etapama i vremenskom razdoblju, na dnu su stare azijske i afričke figure:





i, naravno, made in china porculan:



a onda, odlična skulptura (naziva "Neočekivani posjet") nas vodi u razdoblje nijemog filma i početak XX. stoljeća:



Na tom katu možete pogledati projekciju starog, crno-bijelog, nijemog pornića, a mi smo se valjali od smijeha rofl



Naime, u filmu su glumci 'u punoj ratnoj spremi', sa svim onim suknjama i odorama. On je zakosatio i zabradatio (valjda predstavlja nekog macho mana u tadašnje doba), a ona je, isto tako - zakosatila i zabradatila zubo U trenutku kad pokazuju svoje intimne organe (kad ga on izvadi, ona onako, karakteristično za nijemi film, razgorači oči rofl), a na ekranu se pokazuju usporedbe sa povrćem (njegov organ se uspoređuje sa šparogama, njene grudi sa lubenicama, i slično).

Kasnije je sve postalo tu mač, pa smo ipak odustali od gledanja. Naknadno smo skužili da većinom žene sjednu i pogledaju film (ili bar početak, kao mi), a muški gledaju slike okolo zubo Mislim, Ivana i ja smo sjele bez razmišljanja, što je je.

Sljedeći kat nas vodi u razdoblje pin-up djevojaka, po meni, najerotičnije razdoblje ikad. Jer je riječ stvarno o erotici, a ne o pornografiji:



a tu se koče slike i najerotičnijih dama Francuske. Moj naklon:



Do vrha su posložena sve modernija vremena, od naslovnica glazbenih albuma pa do slika ljudi koji su utjecali na sve to, a na kraju vas dočeka i ambijent u kojem možete zapisati svoje utiske:



Prigodno, zar ne?

Nađe se tu i pokoja karikatura (ribice vole grickati zubo)



a na kraju možete kupiti i prigodan, tako francuski, suvenir:



Usput budi rečeno, zamantalo nam se od cijene suvenira zujo

I na samom izlazu, isprati vas ova skulptura:



Stvarno smo se dobro zabavili, i vidjeli nešto što ne viđamo baš svaki dan. Izašli smo sa osmijehom na licu, a vani nas je čekalo sunce.

Pa smo mi tako nastavili svoj nevini put prema Montmartru zubo



- 12:13 - Komentari (9) - Isprintaj - #

29.04.2009., srijeda

Tu sam


Mislim da nisam pravila ovako dugu pauzu osim ako nisam bila pri kompu.

Jedni su gosti otišli, drugi su nam došli (honeymoon u Parizu, ah). Ivana i Hrvoje, još jednom čestitam cerek

Stalno smo na drumu, trošimo tenisice i cipele (moje reebokice već pomalo otkazuju poslušnost). Proljeće je u punom jeku, sve miriše, al o tome sam već pričala.

Uglavnom, tu sam ja, puno slikam stvari gdje još nisam bila i pripremam priče za blog.

kiss
- 10:02 - Komentari (2) - Isprintaj - #

24.04.2009., petak

Once upon a time...

Ajme, koja strašna selekcija slika.

Imam ih preko 250, a bila sam samo u jednom parku.
Nisam išla u studija, i nisam išla u Disney village.
Tješi me činjenica da i ne bih stigla.

Uostalom, i ovdje, u 'običnom' Disneyland parku smo samo zagrebale po površini.
Samo smo prozujale da vidimo atmosferu.
Nismo htjele gubiti vrijeme čekajući redove na neke makine kiss

Ne, stvarno treba bar tri ili četiri dana biti tamo.

Ići u Disneyland je svakako skup sport, ali opet, nezaboravan.
Karta za jedan park je 51 € za odrasle, 43 € za djecu (od 2 do 11 godina, uključujući 11), a može se uzeti i "putovnica" za više dana, ili za godinu. Tako dođe jeftinije. Da ne pričam o troškovima unutra, gdje su dućani na svakom koraku, restorani, a bome se i ožedni.
Ali na kraju ipak imaš dojam da nisi tu došao i platio da se zabavaljaš, nego da su drugi plaćeni da zabave tebe. Na tebi je samo da dođeš zubo

Površina parka je petina površine Pariza.
Podijeljena je na dva područja:

Disneyland park (gdje smo mi bile) - oslikava prošlost Amerike, i sve je u hollywoodskom stilu, a drugi park je Walt Disney studios (gdje jednom namjeravam ići) - on ističe proizvodne postupke na filmu. Pretpostavljam da je taj manje dječji ako se može tako reći.

Pa da krenemo:

nakon što se probijete kroz redove za provjeru torbi (ide dosta brzo):



dočeka vas prijemni park:



Nakon toga čekate još u redovima da platite svoju ulaznicu (isto ne predugo, mi smo čekali pola sata), i upadate u američki gradić 30-tih godina:



na kraju čije se glavne ulice nalazi i centralni dvorac - onaj od Uspavane ljepotice:





Grad je pravi grad, sa restoranima, kafićima, dućanima, sve uređeno u istom, diznijevskom stilu. I cijelo vrijeme vas prati diznijevska glazba (nakon tri sata počinje već malo iritirati, ali sve je to u radnom stažu) zubo

Šetajući, naiđete na svašta:

kulise:



šatore od Pocahontas



kućicu na drvetu (kuća je ogromna a drvo je od kamena):



možete se voziti vlakićem koji kruži oko parka, staje na postajama - pravim američkim, i vidjeti iz vlakića razna čuda:

repliku američkog krajolika:



ili ovo:



Isto tako, možete se voziti u brodiću, kojeg kao da ga je nacrtao sami Mark Twain:



Ali ono što je svima bilo najzanimljivije, to je ekipica koju možete sresti. Naime, u 16:00 je centralna povorka Disney likova koji su tu da vas zabave.
Atmosfera je bila super, ljudi je bilo poprilično. Vrijeme nas je poslužilo, a oni su nas zabavljali:













i onda parovi (mala sirena je cijelo vrijeme dizala i spuštala noge, mislim da su joj bedra fantastična) zubo



Pepeljuga i Uspavana ljepotica:



Pepeljuga i njen princ:



Snjeguljica i njen, bez patuljaka:



Ljepotica i našminkana zvijer (jel vam ona liči na Karmelu Vukov-Colić ili je samo do mene?)



i naravno, ako ste sumnjali, svi se oni nalaze u vozilu na kojem piše:



Sve u svemu, super atmosfera, možda malo previše dječje (a kako će drugačije biti), mada i odrasli guštaju ko prasci u blatu.

Iako nemam neku namjeru čim se prije vratiti tamo (iako mi je užasno drago da sam bila, i htjela sam to vidjeti) ipak jedva čekam da vidim kakvi su to WD studiji.
Počevši od Star treka, preko animacije filmova, kulisa i ostalog - e, to mora da je super stvar!







- 14:07 - Komentari (6) - Isprintaj - #

22.04.2009., srijeda

Naši prvi gosti :)

Pošto je ovo jedna vrsta kronologije, da zabilježim i da su nam došli prvi gosti. Smješteni su u super dijelu grada, u stančiću kojeg ja (još) nisam vidjela, i sad predstoji sezona lutanja.

Danas smo lutali po Latinskoj četvrti (gdje smo otkrile savršen antikvarijat, knjige vrijedne i po 8.000,00 € - a u stvari neprocjenjive vrijednosti).

Čisto da ne zanemarim blog, javljam se, jer sam danas na drumu od podne pa do sad.

A sutra slijedi, ta-daaaaaaaa - Disneyland!


- 23:15 - Komentari (2) - Isprintaj - #

20.04.2009., ponedjeljak

Francuzi i hrana

Neodvojivo.

U ovoj knjizi "French or foe?", što sam već pričala da je čitam (i pročitala sam je), dane su naznake i osnovne karakteristike ponašanja Francuza kao takvih, te čuđenje osatka svijeta prema njihovim nekim stavovima, ponašanjima i pravilima.

Onako, generalno....
Kasne na sastanke.
Ponekad im se izmakne koja laž ili prazno obećanje.
Sudaraju se dok uparkiravaju auto.
Ne preuzimaju odgovornost.

ali opet, ima to i svoju pozadinu:

Francuska je možda i jedina veća zemlja koja ispred svih novaca drži čovjeka.
Žele da se osjećate dobro.
Žele napraviti što više mjesta na parkingu, jer nisu sami u prometu.
OK, ne preuzimaju odgovornost. sretan

Dakle, čovjek je ispred pravila i zakona.
Skoro u svemu.

Osim u jeziku (za Francuze, ovdje se stranci ne računaju) i za hranu.

Okusi Pariza, a pretpostavljam i Francuske, su zbilja nešto posebno. Jedanput sam na jednom forumu pročitala kako je žena zgrožena nad hranom koju je jela u Parizu.
Pokušavala sam shvatiti gdje je to ona morala ići pa da baš nšta dobro nije jela nego je na kraju završila u M'c-u, al mi ne ide. Možda postoji neko mjesto gdje je hrana loša, ali na sljedećem sigurno nije. Ili, možda postoji baš neko određeno jelo koje nije baš po guštu, ali ono ispod njega na meniju zasigurno jeste.

Francuska je zemlja vina, sira, krompira, i prije svega, slastica.

Francuzi se, i vani i doma, drže savršeno svoga reda što se hrane tiče.
Tržnice su male i živopisne, ima ih na svakom koraku, sa ponudom koja obuhvaća sve. Ali sve.
Izbor namirnica i samo kombiniranje hrane je dovedeno do savršenstva, a ništa manju ulogu ne igra i prezentacija hrane.
Sve pršti bojama i okusima.

Nekih par tradicionalnih jela su ova:






ne bi čovjek rekao da su to puževi zubo

Ja ih još uvijek nisam probala, ali samo zato jer, kad dođem u restoran sam jako gladna pa ne želim eksperimentirati, ali jedva čekam da ih probam, u stvari..

Dalje, juha od luka:



Za one koji vole takvu vrstu okusa, pravo blaženstvo, a za one koji su željni probati, totalna eksplozija okusa. Liječi, čini mi se.

Francuzi inače ne poznaju pojam bistre juhe, onako kako mi to znamo. Čak sam čula da su se žalili u nekim našim restoranima, "zar moraju uopće plaćati tu vodicu". zubo Juhe su im guste i bogate, prava variva u stvari, nakrcana povrćem i u prilogu je uvijek salata. Ah.

Jedan od primjera je i ratatouille, koji može biti na žlicu ili na vilicu.



Ne smijem zaboraviti ni foie gras, guščju paštetu. Ona je, u stvari, najpoznatija pašteta, ali ako izmislite sastojak, Francuzi će vam napraviti pate.



Posebnost paštete, ali i sve hrane koju sam ja probala ovdje je ta da je prvo moraš progutati. Nek ti prođe kroz grlo, ne trpati. I onda nastaje užitak u cijelom probavnom sustavu, a i mozgu.

pijetao u vinu:



jeste li zaboravili da je pijetao simbol zemlje?

Školjke:



Školjke se jedu u mjesecima koja sadržavaju u sebi slovo "r". U principu, baš kao i kod nas. Ako ne mislimo na siječanj, veljača.....

Na meniju se još može naći i:

Blanquette de veau - teleći gulaš sa jajima i vrhnjem
Crottin chaud en salade - kozji sir na tostu sa salatom (moje omiljeno kad sam malo gladna)
Cuisses de grenouille - žablji kraci u maslacu od češnjaka
Illes flottanes - puslice u krem umaku
Salade frisee aux lardons - endivija sa prženom slaninom
Sole meuiniere - prženi list sa rastopljenim maslacem

Ono što sam primjetila, hrana se strahovito kombinira sa voćem, a i rade se razne kombinacije od povrća. Recimo, pašteta od patlidžana je iznimno popularna, baš kao što je i umak od avokada čest dodatak.

Sireve i vina vam neću spominjati. Predugo bi trajalo. U sireve se razumijem dobro, i još nisam naišla ni na jedan koji je bio loš.
U vina se ne razmumijem dobro, znam samo razliku ako mi paše ili ne paše. Dakle, kako rekoh, nisam naišla ni na jedno koje je bilo loše (za mene). Čak ni bijela ni crvena vina, koja nisu moj prvi izbor. Ja preferiram crna.

I sad, napokon.... slastice.

Ja ne volim kolače.
Ups.
Ja sam mislila da ne volim kolače.
U stvari.
Ne voli ih ni moj brat.
Prevelika količina šećera stvara u mom oragnizmu osjećaj agresivnosti i nakon dvije kocke čokolade mi bude too much. Doslovno.
Nisam nikad voljela slatko, nije mi nikad tražilo.
Ne traži mi ni sad.
Ali volim.

Naime, kad sam tek došla, znala sam da je Francuska zemlja slastica, pa sam rekla "E bar ćeš probati". Kako mi nije bilo važno što jedem, naručivala sam uvijek prvo sa menija, i to ono što nisam probala do tad.
Još uvijek nemam omiljenu slasticu.
OK, osim creme brulee.
Ali u principu, nemam.
Naime, volim sve.

Slastičarne u Parizu su jednostavno... fascinantne. Stojiš ispred izloga i samo gledaš, hraniš oči.
Onda dođeš unutra, kupiš nešto, i nahraniš dušu.

tarte tatin (tortica od jabuka, pravi se "naopako" okrenuta i servira se sa sladoledom na sredini. Ja inače ne volim ni tortice ni jabuke, još manje sladoled, ali ovo obožavam):





jedan od izbora u slastičarnama.
Ako vam izgledaju plastično ovi kolači, varate se. Baš kao što sam se prevarila i ja.


Recimo, kad zagrizete u ovo:



imate osjećaj da ste zagrizli u nešto najmekše i najpodantnije što ste probali do sad. Rekoh ja, koja ne voli čokoladu, i to još tamnu.

Ili ovo:



Kolač znan pod imenom makaron, izgleda tvrdo, ali nije. Rastapa se u ustima, i jedan je od najpoznatijih kolačića Francuske.


Još jedan izlog slastičarne:



Za sada toliko, a samo sam zagrebla po površini. I čisto da ne bude spomenut, obožavam creme brulee. Ah, da, već sam ga spomenula. zubo

I za kraj, jedna trivija:

Croissante je u stvari pecivo koje originalno potječe iz Mađarske, a njegovo ime na francuskom znači "polumjesec"


Jeste li ogladnili? Ja jesam! njami





- 16:42 - Komentari (12) - Isprintaj - #

17.04.2009., petak

Canneles - "Žlijebići"




za 6 osoba

priprema: 20 min
"ležanje" tijesta: 24 sata
kuhanje: 1 h

sastojci:

2 cijela jaja i još dva žumanjka
50 cl mlijeka
250 g šećera
100 g brašna
50 g maslaca
1 orah
2 štapića vanilije
4 jušne žlice ruma

priprema:

Prokuhajte mlijeko sa šapićima vanilije. Zatim odložite na hladno i nakon 8-10 min izvadite štapiće.
Zagrijte maslac na slaboj vatri, a zatim ga pustite da se ohladi.

U jednoj zdjeli istucite jaja i žumanjke. Dodajite šećer (pomalo), rum, rastopljeni maslac, brašno i vanila - mlijeko, i miješajte ručnom mješilicom,
Pokrijte tijesto i neka stoji u frižideru 24 h.

Namažite maslacom 6 kalupa za žlijebiće (vjerojatno može i za muffine).
Ulijte tijesto u kalup.
Stavite u pećnicu zagrijanu na 210 stupnjeva i pecite 1 h.

Servirajte toplo.

I uživajte. thumbup


edit: samljeveni orah dodajte po želji u mlijeko, čisto radi štiha



- 17:51 - Komentari (7) - Isprintaj - #

16.04.2009., četvrtak

Kad miriše, onda miriše

Pariz je četvrti grad u kojem živim.
Osim u Mostaru, ili kod moje tete ili kod svekija, nikad nisam osjetila bilo kakve promjene godišnjih doba.
Jesam, ljeto u Puli, i zimu u Puli, ali samo i isključivo po odlasku/dolasku turista.
Jesen i proljeće su zapali u neke kutke mozga i stvarno sam se pobojala da je to globalno zatopljenje došlo prije nego što su objavili. Ma, nego što se uopće pričalo o tome.

U Mostaru se promjene godišnjih doba osjećaju ponajprije u ljudima. U zraku. U aktivnostima. U prirodi.

Ne uspoređujem, samo se sjećam. Volim godišnja doba u Mostaru sretan

I eto me sad u Parizu. Ovdje proljeće - miriše.

Na ono starinsko, pravo proljeće, gdje ga vidiš na svakom koraku.

Francuska je inače zemlja poznata po tome što čovjek dolazi prije novca. Prije stresa. Francuzi su, također, poznati po tome što njihovi proizvodi ne moraju biti nužno prvi na tržištu. Ali moraju biti najbolji.


Međutim, proljeće nastupa odmah. Baš onda kad treba.

Ostatak posta će biti samo slike, a vi zamislite kako to miriše. Ajme, što miriše......
















ovdje su im one kućice za struju:



a ovo je živ čovjek, a ne kip zubo





- 13:47 - Komentari (6) - Isprintaj - #

14.04.2009., utorak

Malo o frizurama, policiji i noćnom prometu

Sretan vam Uskrs sa zakašnjenjem :)

Mi smo svoj dočekali kod Kristine koja je pravila divnu večeru. Ona kaže da je dijetalna i ja joj vjerujem, ali sam se toliko najela da nisam mogla disati.
Društvo je bilo odlično, talijansko-francusko-hrvatsko, i pričali smo na svim jezicima. U stvari, lažem. Ja sam pričala skoro isključivo na hrvatskom, nas tri cure smo se baš raspištoljile.

Uglavnom, kad smo krenuli doma, ovaj francusko-hrvatski par se ponudio da nas odveze. cerek On je (Francuz) vozio, ona (Hrvatica) nam je pričala. Užasno smo se iznenadili kad smo vidjeli promet u ta doba (bilo je negdje oko 1:30 ujutro). Kolona je bila doslovce kilometarska, i još su se svi spustili u grad, jer je na zaobilaznici bila neka nesreća. Nismo mogli vjerovati.

Pričali smo, između ostalog i o Uskrsu i običajima. Na sjeveru Francuske je običaj da na uskršnji ponedjeljak djeca traže jaja po kući, jaja koja su došla sa zvonima Vatikana. Ali čokoladna.

Mi smo obojali 5 jaja. Taman dosta da podijelimo i da proslavimo naše uskršnje jutro. sretan

Uglavnom, kako smo se vozili, vozač je odjednom rekao: "Ovaj mercedes ispred nas je ukraden". eek "Kako znaš?" "Pa vidim kako vozi".

Dva auta ispred nas, u kilometarskoj koloni, bio je mercedes. Svi četvero smo počeli pozorno pratiti kako vozi. Po mojim pojmovima, jelte, vozio je sasvim normalno.
Taman kad je radoznalost počela popuštati i kad smo se vratili na neke teme, hopla, eto ti policije, vozi usporedo sa mercedesom, u lijevoj traci za taksiste. Kako smo malo stajali, malo vozili, tako je i policija. U jednom je momentu policajac izašao iz auta, stao iza mercedesa, ležerno mu obasjao tablice baterijom, i vratio se u auto. Tako smo saznali da je na taj način htio vidjeti reakciju onih unutra.

Uzbuđenje je doseglo vrhunac, skoro da nismo disali, očekivali smo... ma ne znam ni ja što. Da će izletjeti iz auta i početi trčati? Da će početi pucati? zubo Jer, autom nije mogao umaknuti.

Ali eto, morali smo skrenuti. Samo sam se osvrnula iza sebe, i vidjela da se u mercedesu nalaze tri mlada Arapina, a policijsko auto je i dalje bilo uz njih. Ah, ah, zaboravila sam slušati vijesti ujutro. zubo

Ujutro, na Uskrs smo se probudili malo kasnije i odlučili naći hrvatsku crkvu. Mislim, našli smo je. I strašno sam se razočarala. Naime, nama do tamo treba dobrih sat vremena metroom. I kad smo napokon dojahali do tamo, ništa. Sve zatvoreno. Nigdje nikakvog oglasa. Ništa, ništa. Da nismo točno znali gdje se nalazi, vjerojatno bi prošli kraj nje tri puta a da je ne bi skužili.

Prošetali smo malo po kvartu (u kojem je rođena Edit Piaf, onako, kažu da je to kvart radničke klase, ma što to značilo) i vratili se kući.

I baš sam malo promatrala frizure žena u metrou.
Očajne su.
Naravno, ne svima. Ali, većini da.
Izrast do pola glave, najčešće.

Ali ono najviše što me iznenadilo je to da 60% žena uopće nije počešljano. Doduše, to je sve starija populacija, al svejedno.

Hm.

I još jednom...

Sretan vam Uskrs!


- 17:29 - Komentari (4) - Isprintaj - #

10.04.2009., petak

Marais

Marais, četvrt u središnjem dijelu Pariza (ako se ijedan dio može nazvati središnjim), poznata je po svojoj živosti, uvijek otvorenim buticima, raznim kafićima i slično. Poznat je također i po tome što ima najmanje metro stanica, jer ....

dakle, nekad davno, u 17tom stoljeću, tu je bila kraljevska rezidencija, a danas je jedan od elitnijjih dijelova grada. Odlučeno je da se tu napravi 'malo' metro stanica, da se ne remete predivne zgrade i vile, a osim toga, Marais znači i močvara.

Tijekom Revolucije, Marais je bio prepušten propadanju, ali tijekom 60-tih godina ponovno je izgrađen i, baš tih 60-tih, to je bio Pariz kakav zamišljamo, i kakav su nam prikazivali u filmovima. Sa onim štihom.

Poznajem jedan stariji par koji je doselio u Pariz baš u to vrijeme. Kažu da su promjene od tada drastične, i da od Pariza kakav je bio, od onog šarma, nije ostalo ništa, odnosno da je ostalo vrlo malo. Ne znam, ja pronalazim taj dio u natruhama, ali isto tako ne mogu ni zamisliti kako je bilo. Osim ako tamo nisam živjela u prošlom životu. A ako prošli život postoji, onda sam ja živjela baš u Parizu.

Al dobro.

U Maraisu se nalaze mnogi od najpoznatijih muzeja. Ulice su, kako rekoh gore, načičkane buticima i kafićima, galerijama, restoranima.
Poznat je po tome što u njemu obitavaju i etničke mješavine, židovi, doseljenici iz Alžira, Maroka i drugi.

Ali ono što će vam reći o Maraisu je da je danas, između ostalog, i središte homoseksualne scene.



U središtu Maraisa nalazi se Place de Vosges, kažu, jedan od najljepših trgova na svijetu. Možda i ima ljepših, ali ovaj je definitivno najsimetričniji, i njegov se izgled nije mijenjao od kada je napravljen.



Savršeno simetričan, 108 metara sa svake strane, okružen je sa 36 kuća starih preko 400 godina, zanimljivog izgleda. Napravljene su od crvenih opeka, sa strmim krovovima i potkrovnim prozorima.
Na ovom mjestu, 1615. godine održan je trodnevni viteški turnir u čast vjenčanja Louisa XIII i Anne Austrijske.
Tu su rođeni i živjeli mnogi poznati umjetnici, npr. Victor Hugo je tu živio 16 godina, a sada se tamo nalazi muzej u kojem su predstavljena najvažniji aspekti njegovog života i rada.



Idući dalje kroz kvart, naići ćete na malene uličice:



kao što vidite, i sa lijeve i sa desne strane se nalaze (mahom) restorani, od indijskih, tibetanskih, kineskih, meksičkih, i svih europskih. Ulica je bila skoro prazna, ali to ne implicira ništa - osim da još nije vrijeme od izlazaka. sretan

U jednom trenutku, šetajući, vidjela sam i ovo:



Ništa posebno, ah, samo dvorište jedne zgrade. Ah.

Uglavnom, u Maraisu se nalazi i Muzej Carnavalet:



To je muzej posvećen povijesti Pariza, ukrašen mnoštvom umjetničkih djela i gravurama koje pokazuju razvoj Pariza.

Dio fasade:



A to je sve samo maleni dio četvrti. Ostatak, i to onaj poznatiji, još nisam istražila. Čeka me još mnogo toga, između ostalog Picassov muzej, židovske pekare i puno povijesti. cerek

(puturist.com)
- 11:35 - Komentari (4) - Isprintaj - #

08.04.2009., srijeda

Komunikacija naša svagdašnja

Plivam, plivam.

Svi su me pitali kako se snalazim sa jezikom, a ja ne znam šta reći. Mislim, eto, plivam, ne znam kako drugačije objasniti.
Voljela bih naučiti jezik da mogu kupovati knjige. Recimo, Gospodara prstena sam pročitala na engleskom i na hrvatskom (više od četiri puta na hrvatskom), i sad sam zaključila da bih ga mogla uzeti na francuskom pa sinkronizirati.
To bi bio posao od jedno pola godine.
U stvari, više, ali samo se tješim.

Svakodnevna komunikacija tipa da nešto kupim ili da naručim nešto mi ide dobro. Isto tako, razumijem ono što me pitaju, i ako je odgovor da ili ne, ja presretna. Ruku na srce, za sad mi više i ne treba, ali nemam namjeru se zaustaviti na tome. Kao "ne treba mi, pa neću".

I istina je da "Bon jour" otvara sva vrata. Jer kad oni vide da se ti iole trudiš, oni će se potruditi isto tako.

Sad sam u fazi traženja škole za jezik, a ima ih mali milion. Ja sam svjesna da meni nijedna škola neće pomoći ako se sama ne potrudim doma, ali neke škole su, navodno, ipak bolje od drugih. Ali o tom po tom.

Osim toga, ovaj mi se jezik jako sviđa, a to mi je još veći motiv.

Međutim, bilo je i par situacija za koje mislim da zaslužuju da idu na blog.

Na primjer.

Kad smo sletjeli na aerodrom u Njemačku, trebali smo proći kroz carinu.
Gledam u čovjeka i želim mu reći dobar dan. U glavi mi trče i sudaraju se riječi: "Dobar dan; gutten tag, hallo, hi, bon jour, good morning". I blejim ja tako u njega nekoliko sekundi i na kraju kažem "aaa?" Zatrokiram kao na školskoj ploči.
Kad me je propustio, rekla sam "Hvala, danke". zubo


Ili.

Boris i ja u trgovini i sad trebamo provući moju karticu. Mašinice za karticu su namještene tako da blagajnica skoro nema ništa sa tim, nego ti sam ubaciš karticu i ukucaš pin (isto tako u restoranima ti donose mašinicu, ne odnose karticu na šank). I nas dvoje sad gledamo s koje strane se to ubacuje, šta treba napraviti. U to blagajnica pita imamo li karticu za popust u trgovini i treba li nam još jedna vrećica (to sam pitanje naučila raspoznavati po intonaciji i inerciji, ne nužno po razumijevanju). Mi kažemo, onako francuski zubo "No, merci" i nastavljamo se dalje bakćati oko te crne kartice.

Kad je napokon sve bilo gotovo i kad je naplatila i završila s nama, ona pogleda preko nas i punim grlom reče nekome iza nas: "Mileeenaaa! Jesi kupila Burzu?" rofl

Ja se okrenem, a ono Milena radi u pekari. Oooo, Milena sestro, do sad znam samo naručiti kruh jer su im neka peciva puna samoglasnika pa ih ne znam izgovoriti, a ti ćeš me spasiti. Milena hraniteljice, Milena, generacijo moja zubo

U ovoj našoj trgovini, "kod Marinka" što je ja zovem, jako dugo su bili službeni s nama. Sve Francuz do Francuza i bez bilo kakve nepotrebne komunikacije.

Kad su skužili da smo mi ipak duže tu, doživjela sam i to: blagajnik me je pozdravio kad me je sreo na ulici. Wow!

Na tržnici sam jednom pričala sam ženom. U stvari, ona je pričala, ja sam govorila "Oui, non". Ali smo se jako dobro razumjele.
Rekla je da je bila u Hrvatskoj i da je to "tres jolie, tres tres jolie". I ja onako, sva euforična pitam "A gdje ste bili", a ona će meni "Ne znam" eek Pitam je li bilo mora. Ne zna. Istra? Dalmacija? Ma nema pojma. Ali ipak "tres jolie". Ajde moja, hvala.

U hrvatskom restoranu i dućanima priča se naški, naravno. S tim da su to većinom ljudi koji su ili desetljećima ovdje ili su rođeni ovdje. Ali dobro, važno da se razumijemo.

Juče je isto bila zanimljiva situacija. Prilazi mi žena u metrou i nešto me pita. Ja onako blijedo i kažem da ne razumijem, a ona će opet, polako: "Mogu li proći s vama na metro". Ma ajde sestro, 'ko ti brani. I tako sam ja provukla karticu, ona se priljepila uz mene, prošla sa mnom i svaka svojim putem.

Inače, kad me počnu zaustavljati Jehovini svjedoci ili razne udruge na cesti, onda im lijepo kažem da ne pričam francuski. Što je je, jako su ljubazni i uvijek zahvale što si se zaustavio kraj njih (bar sam ja to tako sebi prevela).

Onim raznim 'morićima' što prodaju suvenire kod poznatih destinacija i čupaju te za ruku uvijek kažem na hrvatskom da ih ne razumijem. Jer oni su, pak, u stanju, progovoriti na svim 'velikim' jezicima, samo da nešto prodaju. Njih je najbolje ignorirati i produžiti dalje, ali obično kad prozborim na hrvatskom, ne diraju me. Mogu misliti šta kontaju, odakle je ova došla? zubo

Tako sam nešto bila fotografirala na Bastilli, kad eto ti nekog rasta-mana. Lagano pripit, dolazi do mene i počne pričati na francuskom. Razumjela sam ga, ali mi se nije dalo pričati s njim. I kažem da ne pričam francuski (na francuskom).
Onda me pita pričam li engleski. Ja ga pogledam, onako bijelo, i kažem da ne govorim engleski (na engleskom zubo).

Pita za njemački. Jok.
Za španjolski. Jok.

Sve sa smiješkom.

I kad sam rekla da sam "Croatie" on onako, izvlačeći iz zadnje ladice mozga "aa....haa", pogleda me bijelo, i ode zubo

Htio je da se slikam s njim ili da njega slikam ili nešto tako. Nisam baš dobro polovila.

Uglavnom, da, eto. Plivam, plivam.



- 10:23 - Komentari (9) - Isprintaj - #

06.04.2009., ponedjeljak

O probijanju granica i koliko sam izgubila kilograma

Koliko puta vam se desilo da ste toliko umorni i da ne možete, recimo, zaspati od umora? Milion puta, pretpostavljam.

Zato pretpostavljam da znate onaj osjećaj kad probijete granicu umora i onda nastavljate dalje svježi i poletni. Naš bi narod rekao - "malka snaga" ili "uhvatila kriza" ili, kako kod nas kažu, "bortanje".

Lijek nije leći i probati zaspati. Lijek je zrak, tekućina i hrana.
Ako vam je nužno, naravno.

Uglavnom, malo u brojkama.

Bila sam odsutna 11 dana - 264 sata.

Od toga je 3 dana - 72 sata - otišlo na put.

14 sati na čekanje.

Prijeđenih kilometara od srijede do petka: 1550
I još 510 u nedjelju.

Samo u autu. Ne računam one avionske kilometre.

Uglavnom.

Lijepih stvari je bilo puno. Moja je sveki očistila stan prije nego ćemo doći cerek Prašina koja se nakupila nije bila neumoljivija od nje.
Svekar je, uz ostalo, donio drva i napunio nam peć. cerek Iako nije bilo potrebno, bio je dobar osjećaj da možeš upaliti šibicu, a ono se vatra rasplamsa.
Zato hvala.

Jeli smo pravu domaću hranu. Jaja od kokoške koju osobno poznajemo, kao i salatu i krompire.

Moja mama nije pravila raštiku.
Ali je tata pekao pastrve.
Oh. cerek

Upoznala sam jednu Sanju. cerek Napokon.

Kod Marijane sam jela krempite.

Kod brata i nevjeste prave domaće kobasice.

Učila sam Kreša francuski.
On je mene učio koje su sličice u životinjskom carstvu.
Ostatak ekipe (Krešina braća i sestra) su pokazivali šta imaju za zadaću i govorili kad im je raspust.

Niko (ja sam mu ujna) je rekao da bi volio da se možemo nekako teleportirati.
Ja sam rekla, eh da.

Upoznala sam i jednu Dragicu, zahvaljući Sanji. Drugoj Sanji, onoj našoj, obiteljskoj. zubo

Popili par dragih kava od po 20 minuta. Baš mi je drago.
Vidjeli smo i bebu Mihaelu.
A i bebu Klaru.

Bili smo u Puli, Rijeci, Zagrebu, Zadru i Mostaru

Bez teleportiranja.

Uglavnom.....

Čekanje od 8 sati u Zagrebu, do polijetanja sljedećeg aviona za Pulu, prošlo je ljepše nego što smo očekivali. Je, osam sati je malo previše, i bili smo ljuti na Croatia airlines koji nam nisu dojavili tu info nego smo je slučajno saznali, ali eto. Pojela sam ćevape u Zagrebu. Sa kajmakom. Boris je jeo pizzu. Bez kajmaka.

Sanja nam je dala kolače koji su bili odlični, ma koliko ona tvrdila suprotno.

Osam je sati brzo prošlo.

Kad smo se vraćali, čekali smo na aerodromu u Kelnu 6 sati. Ovaj put radi nepredviđenih okolnosti, odnosno, prijatelju se pokvario auto.

Ali dobro i to.

Kad smo se, napokon, dokotrljali do Pariza, i kad smo zaustavili auto (rent-a-car) ispred zgrade, i dok smo izvlačili kofere, iza nas su stajala još dva auta.
Koji su polako počelu gubiti strpljenje.

Nakon možda tri minute, iz auta iza nas je izašla neka ženska, rambo-seka, i na njemačkom, molim te lijepo, onako otrovno rekla "Odmah polazite, sad!!!"

Do tada smo šutjeli.
Bili smo na aerodromu u Kelnu šest sati. Na nogama smo od 5 ujutro. Iako je dan kasnije krenuo bolje, i zaključili smo da je u stvari bio jako uzbudljiv, granice umora su nas morale stići.

I onda gospođa, vidno uznemirena, izađe iz auta i, na nijednom drugom jeziku, nego na njemačkom, koji ionako zvuči "opalim te lopatom" vikne na nas da se cijela ulica zaorila.

Valjda je, ne znam, očekivala da smo Nijemci (radi registracija) ili Francuzi, ili bilo tko tko joj neće uzvratiti.

Onda sam se sjetila kako mi je Kristina jednom rekla: samo im vrati, to ne očekuju.

Pa sam joj rekla, na hrvatskom, istim tim tonom, da se cijela ulica zaorila "Pa šta je, moja gospođo!"
Istina, mislila sam da sam to rekla sa nekim osmijehom i onako, kroz šalu, ali je Boris rekao: "Nemoj, molim te". Tada sam shvatila da sam iskoristila svoj najautoritativniji glas i najžešći naglasak, kojeg Hercegovci inače imaju. Nesvjesno, dakako.
U to smo završili transport, pa je prijatelj sjeo u auto i otišao.

Ali Kristina je bila u pravu. Ne očekuju protunapad. Eto, baba se nije nadala da je naletila na Balkanku. Mislim, ništa strašno, ona je sjela u auto a ja sam ostala prekriženih ruku i gledajući je dok nije otišla.

Istina je, da je rekla na bilo kojem drugom jeziku, ne bih se obazirala.
Ali granica umora, njemački jezik, i rambo-seka koja ne može pričekati tri minute mi je u tom trenutku bila previše smijeh

E da.

Vagala sam se.
Nisam izgubila nijedno kilo u zadnjih 2,5 mjeseca.
Boris je izgubio šest.
Ali!

Kupila sam levisice broj manje (broj 28, molim lijepo).

I teta na depiliciji mi je rekla da nemam celulita. fino

Ipak je, eto, nečim i urodilo to moje hodanje.

A prije nego što sam zaspala (da ne kažem, pala u nesvjest), pomislila sam kako moram napraviti još jedan krug po lokacijama gdje sam već bila.

Jer, proljeće u Parizu je u punom jeku. cerek




- 13:54 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>


dodaj rss

Komentari On/Off

dan po dan

donazuli@gmail.com

donazuli@gmail.com


page counter

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se