O probijanju granica i koliko sam izgubila kilograma
|
Koliko puta vam se desilo da ste toliko umorni i da ne možete, recimo, zaspati od umora? Milion puta, pretpostavljam. Zato pretpostavljam da znate onaj osjećaj kad probijete granicu umora i onda nastavljate dalje svježi i poletni. Naš bi narod rekao - "malka snaga" ili "uhvatila kriza" ili, kako kod nas kažu, "bortanje". Lijek nije leći i probati zaspati. Lijek je zrak, tekućina i hrana. Ako vam je nužno, naravno. Uglavnom, malo u brojkama. Bila sam odsutna 11 dana - 264 sata. Od toga je 3 dana - 72 sata - otišlo na put. 14 sati na čekanje. Prijeđenih kilometara od srijede do petka: 1550 I još 510 u nedjelju. Samo u autu. Ne računam one avionske kilometre. Uglavnom. Lijepih stvari je bilo puno. Moja je sveki očistila stan prije nego ćemo doći  Prašina koja se nakupila nije bila neumoljivija od nje.Svekar je, uz ostalo, donio drva i napunio nam peć. Iako nije bilo potrebno, bio je dobar osjećaj da možeš upaliti šibicu, a ono se vatra rasplamsa.Zato hvala. Jeli smo pravu domaću hranu. Jaja od kokoške koju osobno poznajemo, kao i salatu i krompire. Moja mama nije pravila raštiku. Ali je tata pekao pastrve. Oh. Upoznala sam jednu Sanju. Napokon.Kod Marijane sam jela krempite. Kod brata i nevjeste prave domaće kobasice. Učila sam Kreša francuski. On je mene učio koje su sličice u životinjskom carstvu. Ostatak ekipe (Krešina braća i sestra) su pokazivali šta imaju za zadaću i govorili kad im je raspust. Niko (ja sam mu ujna) je rekao da bi volio da se možemo nekako teleportirati. Ja sam rekla, eh da. Upoznala sam i jednu Dragicu, zahvaljući Sanji. Drugoj Sanji, onoj našoj, obiteljskoj.  Popili par dragih kava od po 20 minuta. Baš mi je drago. Vidjeli smo i bebu Mihaelu. A i bebu Klaru. Bili smo u Puli, Rijeci, Zagrebu, Zadru i Mostaru Bez teleportiranja. Uglavnom..... Čekanje od 8 sati u Zagrebu, do polijetanja sljedećeg aviona za Pulu, prošlo je ljepše nego što smo očekivali. Je, osam sati je malo previše, i bili smo ljuti na Croatia airlines koji nam nisu dojavili tu info nego smo je slučajno saznali, ali eto. Pojela sam ćevape u Zagrebu. Sa kajmakom. Boris je jeo pizzu. Bez kajmaka. Sanja nam je dala kolače koji su bili odlični, ma koliko ona tvrdila suprotno. Osam je sati brzo prošlo. Kad smo se vraćali, čekali smo na aerodromu u Kelnu 6 sati. Ovaj put radi nepredviđenih okolnosti, odnosno, prijatelju se pokvario auto. Ali dobro i to. Kad smo se, napokon, dokotrljali do Pariza, i kad smo zaustavili auto (rent-a-car) ispred zgrade, i dok smo izvlačili kofere, iza nas su stajala još dva auta. Koji su polako počelu gubiti strpljenje. Nakon možda tri minute, iz auta iza nas je izašla neka ženska, rambo-seka, i na njemačkom, molim te lijepo, onako otrovno rekla "Odmah polazite, sad!!!" Do tada smo šutjeli. Bili smo na aerodromu u Kelnu šest sati. Na nogama smo od 5 ujutro. Iako je dan kasnije krenuo bolje, i zaključili smo da je u stvari bio jako uzbudljiv, granice umora su nas morale stići. I onda gospođa, vidno uznemirena, izađe iz auta i, na nijednom drugom jeziku, nego na njemačkom, koji ionako zvuči "opalim te lopatom" vikne na nas da se cijela ulica zaorila. Valjda je, ne znam, očekivala da smo Nijemci (radi registracija) ili Francuzi, ili bilo tko tko joj neće uzvratiti. Onda sam se sjetila kako mi je Kristina jednom rekla: samo im vrati, to ne očekuju. Pa sam joj rekla, na hrvatskom, istim tim tonom, da se cijela ulica zaorila "Pa šta je, moja gospođo!" Istina, mislila sam da sam to rekla sa nekim osmijehom i onako, kroz šalu, ali je Boris rekao: "Nemoj, molim te". Tada sam shvatila da sam iskoristila svoj najautoritativniji glas i najžešći naglasak, kojeg Hercegovci inače imaju. Nesvjesno, dakako. U to smo završili transport, pa je prijatelj sjeo u auto i otišao. Ali Kristina je bila u pravu. Ne očekuju protunapad. Eto, baba se nije nadala da je naletila na Balkanku. Mislim, ništa strašno, ona je sjela u auto a ja sam ostala prekriženih ruku i gledajući je dok nije otišla. Istina je, da je rekla na bilo kojem drugom jeziku, ne bih se obazirala. Ali granica umora, njemački jezik, i rambo-seka koja ne može pričekati tri minute mi je u tom trenutku bila previše  E da. Vagala sam se. Nisam izgubila nijedno kilo u zadnjih 2,5 mjeseca. Boris je izgubio šest. Ali! Kupila sam levisice broj manje (broj 28, molim lijepo). I teta na depiliciji mi je rekla da nemam celulita.  Ipak je, eto, nečim i urodilo to moje hodanje. A prije nego što sam zaspala (da ne kažem, pala u nesvjest), pomislila sam kako moram napraviti još jedan krug po lokacijama gdje sam već bila. Jer, proljeće u Parizu je u punom jeku. |
