31.01.2009., subota

Gas, gas!

Izašli smo sinoć na piće sa Kristinom i Sanjom. Išli smo u irski pub, u 1arr. Izašli na stanici kraj Louvra i desetak minuta šetali do puba, i to putem kojim do sada nismo kročili. Ovaj je grad stvarno lijep. U tom prvom okrugu, moram primjetiti, ulice su čišće nego u našem.Valjda ima više turista, pa se više brinu oko toga. Grad je inače prljav, ali ništa posebno na što nismo navikli. U odnosu na Pulu ili Mostar, relativno je isti, ali u odnosu na Munchen, npr, neusporedivo je prljaviji. Postoje kante za smeće (obične vrećice), ali ljudi bacaju čikove od cigareta i istrošene metro karte - svuda po ulici. No, ništa strašno, kako rekoh, nije da je zatrpano, i ako ne obraćaš pažnju, skoro da i ne vidiš. Champs elysee je, naravno, čist kao suza. Ipak se tu moraju prošetavati manekenke, a one pak, moraju hodati uzdignute glave (nisam vidjela, točnije, nisam prepoznala niti jednu, ali ima jako puno visokih cura specifičnog hoda pa moguće da sam i prošla pored neke a da i ne znam). Uglavnom. Dođemo mi do puba, a tamo prava irska atmosfera. Konobar nam prilazi i na 'čistom' engleskom (=irskom) uzima narudžbu. Boris mu pokazuje djetelinu koju je davno dobio iz Irske, a ovaj se rastapa. Atmosfera je super. Kao da smo došli negdje izvan Francuske. Muzika piči. Ljudi pričaju, mislim da smo upali u after work time, kad ljudi još nisu stigli doma, nego će popiti piće, pa će ići doma se presvući, pa će onda izaći van. Kao u Ally McBeal. A muzika mi poznata....... Nakon što smo sjeli, ja kažem da mi je muzika nekako "naša". Ma joooook, di ćeš imati, to su sigurno irske poskočice, ionako ne razumijemo jezik. Prođe još jedna pjesma. Meni uši napete. I ja kažem, "Ma ljudi, ovo vam je Brega". Kaže Sanja: "Moguće je, oni ti ga ovdje obožavaju, ali sumnjam da je on". OK. Naručila sam Bloody Mary. Zanimljivo piće. Ionako volim juhu od paradajza. Pogledavala sam naokolo, dok smo se svi skupili za barskim stolom, atmosfera iznimno ugodna, kako samo u irskom pubu može biti. I čujem sa zvučnika: "Gas, gas!" A? Kao da je vidio moju facu, zvučnik mi potvrdi: "Gas gas!" Počela sam se smijati ko blesava. Ono imam torbu preko sebe, jakna je još na meni (nema vješalice u blizini), jednom rukom držim piće a drugom se lupam po bedru, smijem se. "Ljudi, nije ovo Brega, ovo je Severina" Oni u mene A? Sad svi slušamo, ali eto, nije Severina, nego je Brega. Poznajući Bregovića, padne mi na pamet da nije možda plagirao neku irsku poskočicu , ali opet..... I u tom trenutku počinje: Ružica si bila..... Odem ja lijepo do šanka, pitam "Tko je izabrao tu muziku", a šankerica, sva oduševljena, kaže da je ona. Ja joj kažem, čuj, ako ti treba prijevod, tu sam. Naravno da joj treba Nakon nekog vremena, kad smo se već dobro iscupkali za stolom (nakon Brege su došle irske poskočice, a kasnije i živa muzika), eto ti šankerice do mene i započne : "Olalmeui eskuvežlalal meui". Rekoh "Wow, wow, wow, english please!" Pita ona mene "Eeeeej, jesi bila sad na koncertu Bregovića kad je bio u Parizu. On je super, ja ti ga obožavam, on je jednostavno genijalan!!!" Ja kažem da nisam, ali opet, ako joj treba štogod prevesti da hoću "Ooooo, pa ti poznaješ ove pjesme" "Pa, da, poznajem, to je moj jezik, znam sve te pjesme. Gledala sam njegov koncert u Sarajevu" (nisam gledala u Sarajevu, ali nekako mi je Sarajevo bila najveća šansa da će prepoznati mjesto događaja) "Oooooooo, aj lav jor kantri, ic a bjuuuutiful kantri" "Tenkju" I tako. Ona je otišla svojim poslom, a ja sam kasnije naručila čašu piva, mlakog. Crnog.

- 11:36 - Komentari (11) - Isprintaj - #

30.01.2009., petak

Probudih se jučer. Zatvaram prozor (spavamo sa otvorenim prozorima, uvijek), palim grijalicu. Idem do kupatila, i usput stavljam vodu za kavu. Palim svjetlo u kupatilu. Neće. A ništa, promašila sam prekidač. Palim opet. Isti prekidač. Neće. A? Vratim se istim putem nazad. Pogledam jesam li upalila štednjak. Jesam. Ali ne reagira. Pipnem grijalicu. Hladna. A? Eto, nema struje. E svašta. Odem do kupatila, obavim ono što moram, i sjednem na kauč. Razmislim. A ništa, obučem se, nabacim maskaru i sjajilo, uletim u tenisice i ajmo. Kuda me put odnese. A možda negdje i kavu popijem Odlučih se za Trocadero. To je jedan kvart odakle je, čula sam, pogled na Eiffelov toranj spektakularan. Šetnja do tamo je trajala nekih pola sata, možda malo manje. Uzmimo u obzir da sam zastajala i gledala sve, jer u tom dijelu nisam bila. Usput sam naišla na jednu knjižaru, a u izlogu knjižare - opus J. Preverta Knjižare u Parizu su jako posjećene i vrlo vrlo velike. Postoje ulične, gdje su knjige postavljene na stolovima na trotoaru (uz izlog), i one unutar zgrada, koje su velike po tri-četiri kata.Meni je poprilična frustracija što su ama baš sve knjige na francuskom, a naslovi su od najstarijih do najnovijih, ma koje samo poželjeti možeš. Knjige su dosta jeftine, ili da bolje kažem, jako pristupačne, i ljudi ih kupuju "na metre". Baš prije neki dan, žena ispred mene je kupila ni manje ni više nego osam knjiga. Odjednom. I tako došetam ja do te knjižare. Prevert na francuskom, ah. Moj najdraži pjesnik, popriličan 'krivac' zašto volim Pariz, u originalu. Ah. I uđem ja u knjižaru. Ma, samo ću pogledati. Izašla sam sa malom knjižicom od gore navedenog, i još jednom manjom, sa nekim aforizmima o ljubavi i humoru. Ne zato što padam na aforizme, nego mislim (ili umišljam) da je to dobar način za vježbati jezik. I šetam ja dalje, sva sretna, pogledavam ulice i izloge, gledam poslovne ljude kako izlaze iz svojih ureda i idu si kupiti doručak/ zapaliti cigaretu ispred. I naiđem na neki tako, trg. Nije loš. Tim je ljepši što iz ulica normalne širine, ovako nešto 'pukne' ispred tebe. Uslikam ja to, i skrenem lijevo. A tamo: Trebali su staviti kakve stolice blizu tog mjesta gdje sam slikala. Jer da sam imala bilo gdje sjesti, sjela bih. Ostala sam zatečena, mislim da sam čak i glasno rekla "Ah!" ali to nije ni bitno. Samo sam stajala, kao kad u kazalištu ostaneš impresioniran nekom predstavom pa se ne sjetiš zapljeskati. I onda sam jednostavno počela slikati. Kao navijena pa malo iza: I onda sam malo došla sebi i počela razgledavati detalje. Nego, jel znate onaj vic kad dođe dobra vila u park i oživi dva kipa, muškog i ženskog. I kaže im: "Vi ste mi bili jako dobri kipovi, i pola sata ćete biti živi, i možete raditi što god želite". Oni se onako nasmiješe, stresu prašinu sa sebe i trka u grmlje. Jedno 20ak minuta su bili tamo, šuškali i kikotali se, kad eto ti ih, izlaze oboje sretni ko Nova godina. Kaže im dobra vila: "Pa imate još 10 minuta, možete raditi što god želite", kadli će ženski lik: "Sad ću ja držati goluba, a ti mu *eri po glavi" U to ime: Nakon doličnog prošetavanja ispred, iza, okolo, naprijed i nazad, prošla sam ispod tornja i krenula nazad, drugim putem prema doma: vidjela zanimljiv parkić: možete li zamisliti kako će ovo izgledati kad zazeleni prošla pored spomenika miru (riječ mir napisana na ne znam koliko jezika svijeta): pronašla svoj mir (izbacite uljeza): i krenula dalje. Vidjela sam najnoviju taktiku varalica, kojih ima na svakom koraku oko tornja. Naime, tip kao šeta pored vas, i onda, kao odjednom ugleda na podu veliki 'zlatni' prsten. Prvo pita je li vaš, i kad kažeš da nije, onda ti ga želi prodati. Čim sam skužila da mi ga želi prodati, počela sam pričati na hrvatskom, tako da sam ga se brzo riješila. U nekih 300 m, tri puta su mi pokušali prodati istu foru. Jednostavno se ne okrećite, ignorirajte ili recite "ne pričam francuski", na engleskom ili hrvatskom jeziku. Nisu agresivni, samo su dosadni. Kako je prošlo već više od 2,5 sata otkako sam krenula od kuće, iskreno sam se nadala da je struja već došla, jer je vanjska temperatura bila niska. To sam primjetila tek kad sam se odmakla od tornja i kad sam shvatila da 'imam ja i kuću'. Kako sam već negdje spomenula, najfascinantnije u Parizu (za mene) je to što nikad ne znaš što ćeš ugledati ako podigneš glavu. Ja sam pogledala desno da vidim jesu li stala auta i mogu li prijeći cestu. I vidjela ovo (uz još jedan glasan: Ah!) prošla pored hotela gdje dolazi Brad i ekipa snimila za vas najnoviju kolekciju J.P. Gautliera vidjela sat koji košta kao omanji stan (40.300,00€, žao mi je što se ne vidi dobro): i zaključila jedno: neka svoga, makar i u gori vuka (vidi naziv trgovine): Nakon više od tri i pol sata šetnje, bilo je dobro doći doma i napraviti si kavu. Na štednjaku, uz grijalice.

- 11:38 - Komentari (8) - Isprintaj - #

29.01.2009., četvrtak

La Defense

La Defense je rijetko poznat u turističkim prospektima, međutim, čim smo došli u Pariz, rekli su nam da, ako želite nešto kupiti - idite tamo. To je najveći poslovni centar u Europi, najveći trgovački centar u Parizu, a i sniženja su u tijeku. Pa, zašto ne. Udaljeno je od nas tri stanice metroom. Dan je bio malo šugav, ali nema veze... ionako ćemo biti unutra. Odlika Defense je Grand Arch, veliki slavoluk. koji, u stvari, "zapadna vrata" i u liniji je sa Arc de Triomphe i Champs d'elysees. Pariška četvrt nebodera nalazi se 3 km zapadno od ruba užeg gradskog područja (Ville de Paris) te čini zapadna vrata grada u punom smislu te riječi. S centrom Pariza komunicira cca 9 km dugom urbanom osovinom koja počinje Malim slavolukom (Le Carrousel) ispred muzeja Louvre preko Avenue Champs Élysées i Slavoluka pobjede (L´Arc de Triomphe) do Velikog slavoluka, jednog od simbola La Défensea. Četvrt La Défense dobila je svoje ime po kipu „La Défense de Paris” koji je na tom području podignut 1883. godine u spomen obrane Pariza za vrijeme francusko – pruskog rata 1870. godine. Nešto više o tome možete naći ovdje Uglavnom, ne znajući što očekivati i prebirući u glavi što da kupimo, uputili smo se tamo. A dočekalo nas je ovo: (na ovim stepenicama iza, osjećaš se kao mrav) a pogled sa stepenica je ovakav: Jako veliki prostor, jako visoke zgrade, stakleni neboderi, sve je to bilo oko nas. Jednostavno, ne znaš kamo gledati i kamo god pogledaš, vidiš nešto novo ili drugačije. Zbunjeni i ošamućeni, nismo znali kuda krenuti niti kuda se uopće ulazi u taj trgovački center. Okrećući se oko sebe, uočimo znak da je....well, tu negdje.... informatički muzej Našli smo ga u roku od pet minuta. U stvari, prvo platiš kartu i onda se popenješ liftom do vrha Archa, i upadneš direktno u muzej. prvo smo vidjeli ovo: pa ovo (to je hard disk). pa su rekonstruirali sobu jednog tipičnog tinejdžera 80-tih obratite pažnju na modem i još puuuno, puno toga, zaključno sa najnovijim računalima/laptopima veličine lista A4 koje furate po gradu u jednoj ruci, otvorene. Nakon nekih sat, sat i pol vremena, izašli smo iz muzeja, odnosno vratili se na mjesto odakle smo došli, kadli ispred nas - trgovački centar. Ah. Tko gleda, taj i vidi, šta da kažem. Ne znam šta bih vam rekla, Bili smo unutra preko tri sata, a uspjeli smo vidjeti 2/3 samo jednog kata..... I nismo kupili ništa Ostavili smo si vremena da sredimo dojmove (ja bih rekla da smo bili baš baš zbunjeni), pa ćemo ići tamo drugi vikend. Ovaj put sa ciljem i planom. Na kraju, kad smo došli doma i počeli sređivati dojmove, zaključili smo samo jedno. Bez obzira na šugavo vrijeme, dan je bio jednostavno:

- 16:30 - Komentari (7) - Isprintaj - #

28.01.2009., srijeda

Blancs de poulet aux poires - piletina u umaku od krušaka

Naš prvi francuski ručak Neki dan sam kupila mini francusku kuharicu. Svrha joj je, naravno, upoznavanje francuske kuhinje, ali i učenje jezika. Kako ta kuharica ima i creme brulee, za mene ima sve (creme brulee je desert, nešto najbolje što sam ovdje probala). I tako prelistavajući, odlučim se danas napraviti piletinu u umaku od krušaka. Treba vam (za 4 osobe): 4 fileta piletine, svaki oko 120 gr 2 kruške 2 jušne žlice meda 1 jušna žlica vinskog octa 2 jušne žlice ulja sol i papar Postupak: Ogulite kruške i nasjeckajte na trakice (i nemojte pojesti pola dok režete, kao neki) U jednoj posudi dobro pomiješajte med i ocat. Zagrijte ulje na tavi i stavite piletinu unutra. Neka se prži 3 min. Okrenite ju, posolite, popaprite na pola vremena pečenja. Nakon 3 min, stavite preko piletine umak od octa i meda, a zatim stavite narezane kruške. I neka se peče 20 min. Et voila. Dobar tek. Za sve vas koji ne volite ocat (kao Boris, npr), ne bojte se - on ispari. Mislim da je njegova svrha u svemu tome da razblaži med i da se to lakše miješa. Za moj ukus je bilo malo preslatko, ali ja nisam ljubotelj slatkoće, a Borisu je bilo super. Ipak mislim da ću sljedeći put staviti malo manje meda. Iskreno, bojala sam se malo dok sam radila ručak jer sam bila uvjerena da sam nešto loše prevela. Ali, eto, to je to, ispalo je super.

- 19:18 - Komentari (8) - Isprintaj - #

27.01.2009., utorak

Detalji

dragi Krešo, sretan peti rođendan ti žele tetka i tetak Šećući Parizom, svaki dan uočim neke sitne detalje koji su i simpatični i zanimljivi i praktični. Npr: Ulazi u zgrade Umjesto klasičnog interfona, u zgradu se ulazi preko koda. Sa desne strane ulaza se nalazi ploča sa brojevima, ukucaš broj odnosno lozinku koja ti treba i vrata se otvore. U našoj zgradi, konkretno, kad utipkaš broj i uđeš u predvorje gdje su poštanski sandučići (usput budi rečeno, mi još ne znamo koji je naš ), pa tek onda dođeš do ulaznih vrata za hodnik za zgradu, koja, naravno, imaju svoj ključ. U tom se predvorju nalaze interfoni, pa kada dolaze gosti, kažeš im broj koda, i onda ti oni zazvone na interfon (za koji isto ne znamo koji je naš ) Neke zgrade imaju i gardiena, čuvara. Smeće i odvoz smeća Kad smo doselili u stan, prvo što smo primjetili (u stvari, sljedeći dan) je da nema nigdje kontejnera za smeće. Oni se u našoj zgradi nalaze u podrumu (u stvari,još nisam sigurna, morala bih provjeriti – ali ključ od podruma ionako nemam ). Svako jutro oko 8:00 kontejneri se vade van na trotoar i oko 10:00 prolazi gradska čistoća, te ih prazni. Onda se kontejneri opet vraćaju u svoje matično boravište, koje, kako rekoh, još nisam sa sigurnošću otkrila Smeće se razvrstava u najmanje tri kategorije: prirodni otpad, plastika i staklo. Stare baterije imaju svoje posebno mjesto, a veći otpad (namještaj i slično) se dogovara preko interneta. Naime, postoji link općine Paris za gradsku čistoću u kojem napišeš što želiš baciti (npr. madrac) i koliko komada. Onda ti oni kažu dan i vrijeme kada će proći, ili ti napišeš kada da prođu, ostaviš tada i tada na trotoaru, i to je sva priča. U slučaju da zoveš neke posebne službe (kako mi je Jeni ispričala), onda nešto posebno i nadoplaćuješ. Ali ne bih znala, nisam još bacala krupni otpad. Niti imam šta. Ulice i fasade Gdje god da kročiš, vidjet ćeš nešto novo. Od fasada, koje su, ponavljam, toliko jednostavne a toliko fascinantne, do raznih izloga, restorana i svega ostalog. Izgledi nekih zgrada: Opće je poznata činjenica da u Parizu ima najviše pasa kao kućnih ljubimaca po glavi stanovnika, pa u to ime imaju i trgovine koje su namjenjene samo za njih Inače, izlozi su zbilja različiti (kažu da škola za aranžere izloga kotira na visokom mjestu i ne može baš svatko upasti), a primjetila sam da renomirani restorani imaju vrlo diskretne natpise i skromno su označeni: doduše, ima i ovoga (L. Vuitton zgrada): i ovoga (ulica sa platnima, ja bih je tako nazvala -cijela je ulica takva) i ovoga (recimo, uobičajen izgled) Vrtići Ja imam nećaka i zove se Krešo. Krešo ima pet godina. Kad sam mu objašnjavala da bi njegova sestra Iva u Francuskoj bila Ivette, brat Petar bi bio Pierre, brat Marko bi bio Marc, on me je nadopunio i rekao da bih ja bila „tetk“ a on bi bio Kreš. (i sad se rastapam na ovo). Uglavnom, tko kaže da nema Kreša! Creche znači jaslice, odnosno vrtić. I kao što možete vidjeti, postoji veliki ulaz za velike i maleni ulaz za malene. Odnosno, maleni ulaz je za dječja prometala (romobile, bicikle i slično) Gradski bicikli U Parizu, 'na svakom koraku' možete uzeti bicikl (besplatno) i dovesti se na destinaciju koju želite. Naime, u aparat ubacite svoju kreditnu karticu radi prepoznavanja identiteta i ako u roku od 24 ili 48h ne vratite bicikl (na bilo koje mjesto u gradu) oni vam skidaju sa kartice. Zgodno, zar ne? Uvečer, kad se radni ljudi dovezu kući, posebne službe razvrstavaju bicikle, da ih ima podjednak broj i da su dostupni za jutro. Iako je vožnja biciklom po gradu sasvim normalna i vrlo prihvatljiva stvar, za mene bi to bio ruski rulet. Biciklisti voze brzo, po srednjoj traci i ja imam osjećaj da ne gledaju nigdje, niti da itko gleda njih. Ali tko zna, možda se i usudim jednom. Ako ništa, po bois de boulogne, koja je nepunih pola sata od nas. Metroi Ispod grada je drugi grad. Ako nisu u štrajku, a čula sam da štrajkaju bar jednom godišnje, vožnja metroom je najjednostavniji i najbrži način da se dođe bilo gdje. Na svim stanicama mape su toliko precizno napravljene da se rijetko može pogriješiti. Važno je znati koja je zadnja stanica koja vozi u tvom smjeru (a to vidiš po mapama metroa i grada) i jednostavno sjedneš, češće, stojiš u metrou. Uz uobičajene stolice postoje i one rasklopive, ali ako je gužva, to se ne koristi. Unutar metroa najčešće glasovno najave stanicu na koju dolaziš. Da bi izašao, u nekim je metroima potrebno potegnuti ručku (naravno, nakon zaustavljanja), ali za prvi put to ne morate biti vi, jer puno ljudi izlazi i ulazi na svim stanicama. A ako baš i promašite jednu stanicu a ne žuri vam se previše, onda možete i prošetati.Presjedanja su uobičajena, osim ako vas stanica ne vodi direktno do odredišta. Međutim, presjedanja niti ne osjetiš, jer je sve 'po koncu' i na vrijeme. Nemam ništa protiv metroa, dapače, vrlo sam zahvalna na njemu, ali trenutno više volim prošetati. Jednostavno mi je šteta biti ispod zemlje kad znam da je gore iznad mene neistraženi grad. Osim metroa, gradom prometuju busevi koji su sporiji radi gradskih gužvi, i rer-ovi, odnosno vlakovi (također podzemni) koji voze iz predgrađa pariza. Sveukupan dojam, uz takve gradske prijevoze, Pariz postaje jedno 'globalno' selo gdje u svaki kut, unutar grada, stižeš za najviše 40 minuta. Što, ruku na srce, i nije puno. Ovako izgledaju neki ulazi u metroe: mada su uobičajeniji oni sa stupom na kojem piše veliko plavo M na bijeloj podlozi. A ovako izgleda parkiranje u gradu: Stolovi u restoranu Znam da sam pisala, ali evo slika. Ovo što vidite je hot-dog (ili kako se ovdje kaže 'o-do'), vjerovali ili ne. Bilo nas je troje, i čekali smo, uz ovo što je na stolu, još jedan hot-dog i jedan kolač. Pa ti vidi Zaštita građana i razna upozorenja: Ako parkiraš ispred vrata, lijepo je nacrtano na zidu da će ti teta nalijepiti kaznu: Ako se zgrada radi, oblože se stupovi da neki zanesenjak ne razbije glavu: Ako slučajno nisi vidio gdje je susjedni trotoar, tu je upozorenje da moraš dva puta prijeći cestu: Ako se u zgradi nešto radi (bojanje zidova recimo), onda nemojte udisati otrovne pare i pustite neka se zgrada izrači: To bi bilo sve za danas, a do sljedećeg posta uživajte u pogledu na mjesto gdje je Harry sreo Sally...... ma neeeeeee...... gdje je Big sreo Carrie, naravno

- 11:09 - Komentari (10) - Isprintaj - #

26.01.2009., ponedjeljak

Na 50 metara visine

Nakon najveće pobjede, u bitci kod Austerlitza 1805., Napoleon je obećao svojim vojnicima: „Vratit ćete se kući prolazeći ispod slavoluka pobjede“ i već sljedeće godine postavljen je kamen temeljac. Međutim, njegova je izgradnja završena tek 1836. godine. Nakon što je Napoleon umro, 40 godina kasnije na vlast je došao njegov nećak Napoleon III. On je 'krivac' što je Pariz postao najveličanstveniji grad na svijetu. Rekonstrukciju grada je povjerio barunu Haussmannu (ili, kako ovdje kažu 'Osmanu' ). Razorio je male i natiskane uličice tog prljavog grada, a na njihovo mjesto sagradio fantasične bulevare geometrijskog oblika. Zgrade koje je Haussmann napravio su i danas najcjenjenije u gradu i smatraju se među najljepšima u Parizu. Novi Pariz je predviđao i 'zvijezdu' oko koje će biti sagrađeno 12 avenija, danas poznatu kao Etoile, ili Arc de Triomphe, sa Champs Elysee kao avenijom-vodiljom. Odlučili smo se popeti na vrh Slavoluka, i iako se činilo da će biti dosta teško: isplatilo se. Za dobrodošlicu vas dočeka Sacre Coeur: Hausmmannova genijalnost u projektiranju: da, netko ima vrt gore nađe se tu i pokoja Notre Dame i još svašta nešto Bili smo gore nekih pola sata, nasmrzavali se (puhao je dosta hladan vjetar) i onda smo istim putem silazili dolje. Salvoluk je izgrađen tako da svaki njegov kamen ima svoju priču i obično prizori na njemu predstavljaju ili scene iz neke bitke ili spomen na Napoleonove vojnike ili nešto slično. U podnožju gori vječna vatra za neznanog junaka, a ja mogu reći samo jedno: svaka čast

- 11:21 - Komentari (8) - Isprintaj - #

25.01.2009., nedjelja

Zanimljiva večera sa 'kolačima od nijemaca'

(17. siječnja) Pozvani smo na jedno druženje. Matija ima rođendan, pa su nas pozvali da prođemo kod njih. Očekivali smo kavu, sok i neobavezno druženje Kupili smo vino i cvijeće. Cvjećarnica, ili kako je Prevert znao reći „trg cvijeća“ ima na svakom koraku i to je raj za oči. Nema čega nema unutra i koju god kombinaciju želite, oni će vam je složiti, iako ima i gotovih. To su doslovce trgovi cvijeća, koji i mirišu i odišu nečim lijepim. Kad smo se pojavili kod njih, s vrata smo vidjeli da to neće biti kava i sok, nego da je to prava pravcata gozba. Tijana, još jednom ti se klanjam. Povrtni crveno-zeleni koktel. Crveni dio cikla i creme freshe (izmiksano) a zeleni dio svježi sir i rikola. Male barke: u sredini artičoke postavljena pašteta od tune (fenomenalna) a kao jedro krekeri. Šareni sendviči: crvena i zelena paprika, patlidžan i razni začini preko, sve na tostu, i preko nekog savršenog namaza. Hrenovke u tijestu: toliko male i lijepe da jednostavno ne možeš odoljeti (ja sam, naravno, probala sve). Losos torta: moj favorit, ne znam od čega je (Tijana, daj recept). Brdo kolačića (kuglica) sa raznim ukusima. Jedan od njih je bio od marcipana. Iliti od alemonda. Ili, ako ćemo već, alemana (nijemaca), kako se potkrala lapsus lingue I na kraju, Tijanina 'izmišljena' torta, koja je bila i od čokolade i od bikvita i sa svim skrivenim (voćnim?) sastojcima, koju svakim zalogajem ponovno otkrivaš. Društvo je bilo hrvatsko-bugarsko-francusko i sporazumijevali smo se mahom na engleskom, iako su si međusobno pričali svoj jezik. U jednom momentu, nama Hrvatima, u trenutku kad smo jeli tortu, ispala je vilica na pod. Ne svima u isto vrijeme, ali u vremenskom razmaku od par minuta. Kako smo se svi nasmijali, sve žešće kako bi sljedećem ispala vilica, u jednom trenutku je Drago (Bugarin) postavio vrlo zanimljivo pitanje (naravno, u šali): „Is this some kind of croatian ritual when you eat birthday cake“ Uglavnom, vrlo zanimljiva večer, i drago mi je da sam upoznala sve te ljude.

- 13:08 - Komentari (6) - Isprintaj - #

23.01.2009., petak

Prva samostalna (velika) kupovina

nevezano za post: Iva, sretan ti rođendan (16. siječnja) Puno vas me je pitalo bih li mogla preporučiti neke hotelčiće ili neki jeftini smještaj ako znam. Za sad, svjesni ste, da ne znam ništa. U mom naselju, doslovce preko puta mene je hotel Waldorf. I nije jedini. Gledala sam malo prenoćišta okolo, ima ih jedna fina hrpica. I to povelika, još ću se ja raspitati. Za sve vas koji mi imate namjeru doći, preporučujem neko prenoćište, a za ostalo ću se pobrinuti ja. Zašto vam sve ovo pričam? U našem stan, trenutno, ne možemo primiti nikoga. Malo smo razmišljali, i ako se skupimo, možemo primiti jednu osobu. Naravno, gdje čeljad nije bijesna i sve te fore, ali doslovno fizički nema mjesta, čak ni za spavanje u kadi. Naime, imamo samo tuš kabinu. E sad. U stanu imamo skoro sve. Fale neke stvari (bez kojih možemo), ali stvar bez koje ne možemo je definitivno perilica za rublje. I odemo mi u gornjem spomenutom postu u istu trgovinu elektromaterijala, i kupit ćemo mašinu za veš. Prodavač ne zna engleski, ali je iznimno ljubazno krenuo po nekoga tko zna engleski. U tom sam trenutku ja počela pričati. Ne znam kako. Sjetila sam se početka rečenice, i jednostavno je krenulo. Dogovorili smo se za dostavu, adresu su već imali u kompu (kad smo uzimali internet, ostalo im je zabilježeno u kompjutoru). Dakle, vrijeme, mjesto, dan, sve smo se dogovorili. Kako se mašina puni, što je važno, koje preparate koristiti. Sve sam razumjela. Kako? Ne pitajte me, ne bih znala ponoviti. Uglavnom, kad sam mu (u neobaveznom čavrljanju) rekla da sam tu samo „6…..“ i tražim riječ za dane, a on će, laskavi Francuz nijedan, na to „moins?“ Naravno da ne pričam tako dobro kao da sam šest mjeseci tu, ali procvjetala sam kao lala na mjesečini. Uglavnom, kako će perilica doći tek za par dana, kako smo dogovorili, a rublja se nakupilo, odlučimo otići u praonicu rublja. Ljudi to rade, ali mi to nismo nikad radili, tako da je zanimljivo iskustvo. Bilo. Uzmeš lijepo svu odjeću što imaš za oprati, i staviš je u kofer ili torbu sa kotačićima. Dođeš do praonice, ubaciš svu robu u mašinu (jednu za bijelo, drugu za šareno), i onda pogledaš oko sebe (ovo sve ako imaš sreće da si na redu, pa ne moraš čekati). Mi smo prvi put 'poljubili vrata' jer je bila tolika gužva da ne mo'š vjerovati. Vratili smo se nakon par sati, i krenuli 'jovo nanovo'. Dakle, ubacili robu u mašinu (usput kupili prašak i omekšivač jer nismo bili sigurni kako to tamo funkcionira) i počeli gledati unaokolo. Gdje se to pali? Kuda se ubacuje novac? Kako će znati koja je perilica moja? Pročitali smo sve moguće natpise (a natpisi su na engleskom, španjolskom, talijanskom, njemačkom i kinesko/japansko/korejskom jeziku), ali naravno da nismo skužili. Ne zato što su upute loše, nego zato što jednostavno nismo znali šta dalje. Kadli čuješ glas iza nas „Madame, you must…“ Okrenemo se, a iza nas lik koji je taman utovarao svoju robu iz sušilice u kofer, i onako, iz polusagnutog položaja nam pokazuje prstom na aparat za kovanice. Mi pritisnemo jedno, on kaže „no, no….droit, droit“ (kao, desno dugme) Pritisnemo desno, on kaže „no, no, d'arager, money, you have to put money“ Ubacimo mi novac i pritisnemo opet nešto, ma ni makac. Za to vrijeme, Boris je otišao do automata za prašak (naravno da ima), tako da je čovjek simulatno govorio i meni i njemu što da radimo. O jadu se zabavio U svakom slučaju, na kraju balade, kad smo već bili ufurani u radnju, čovjek je lijepo došao do mašine, uzeo naš prašak, ubacio ga unutra i upalio mašinu. „Merci, merci beaucoup, merrrrci“ Zbilja sam bila zahvalna. Ako vam ikad zatreba, ubacite rublje u perilicu (npr. broj 12) i zatim odete do automata. Prvo pritisnete broj 12 (znači, broj perilice), onda ubacite novce. Perilica tada započinje sa radom, automatski. Prašak možete imati svoj, ili možete kupiti na automatu, također, te ga normalno ubacite u mjesta predviđena za to. Detergent vam dođe u tvrdom pakiranju, i izgleda kao sapun, vjerojatno radi praktičnosti. Pranje rublja traje oko 40 min, a sušenje oko 20 minuta. Ja sam si uzela križaljku, Boris je igrao igrice na mobitelu, a naknadno smo shvatili da ljudi lijepo ubace robu u perilicu i idu negdje na kavu, ili negdje drugim poslom. Vrlo ležerna atmosfera, i onako, radnička. Svidjelo mi se. Ali ne bih baš ponavaljala to iskustvo ako ne moram. Možda mi je u genima ali malo mi je blesavo vući robu u koferu kroz cijeli kvart, onda svu tu robu razvrstavati pred bar desetak ljudi, onda čekati sat vremena da se sve to riješi, i onda opet sa tom istom robom, kroz isti kvart. Prašak je Ariel, nenametljivog je mirisa i jako je dobar. Ali ja jedva čekam kad ću iskoristiti svoj deterdžent i svoj omekšivač (Lenor, neka vrsta koju još nisam probala, jedva čekam!). Onaj tko me zna, zna i za moju ljubav (slabost, opsesiju) pranja rublja. Ja bih najradije sjela ispred mašine i gledala u nju kao u TV. Međutim, ova što smo je kupili se puni odozgo i zatvorena je, tako da ću biti uskraćena za to zadovoljstvo. Ali nema većeg gušta nego još vlažnu, a mirisnu robu (koju šnjofam kad je vadim iz perilice) vješati na uže. I to po veličini i boji. Ok, pretjerujem, znam. U ovom slučaju sam zakinuta za uže (to je možda dobro, lol – em ga nemam kamo postaviti, em je prevencija u slučaju možebitnih depresivnih dana), ali i sušilo će poslužiti (nisam htjela uzimati perilicu sa sušilicom, to mi onda nije ni perilica ni sušilica). I tako. Sitne radosti život čine.

- 23:57 - Komentari (9) - Isprintaj - #

22.01.2009., četvrtak

Ovo moram podijeliti s vama I

Dogovorila sam se s Borisom da ću proći po njega kad bude gotov s poslom, i idemo negdje na pizzu. I tako, štedila sam se cijeli dan, jela sam nešto vrlo malo. Već pomalo gladna idem do njega (pješke, jedno 25 min). I nađemo se mi, gladan je i on, nismo ništa jeli cijeli dan. Sad smo već dobrano gladni, meni se doslovce manta. Idemo prema zacrtanoj pizzeriji, tu u kvartu, kad tamo šipak. Bilo je tek 18:30 Restorani inače rade od 19:00 sati pa nadalje, a večere najčešće započinju oko 20:00h. I šta ćemo sad? A ništa, idemo u onu 'našu' brasseriju, gdje sam već jela fantastičnu juhu od luka. I uđemo mi tamo, gledamo po meniju šta ćemo naručiti. Boris je ciljao na sigurno: tartar biftek i pommes frites. A ja ću jednu juhu (a maison), od povrća, i nešto sa nečim sa šunkom. Koliko sam shvatila. Konobarica je pitala, onako malo zastavši "To je sve za vas?" a ja sam rekla "Bien sure" (pa naravno, šta me to pitaš). Tih pet minuta dok nam je donijela jelo učinilo mi se najdužih pet minuta na svijetu. Imala sam leptiriće ispred očiju, a od kruljenja želuca nisam čula ni vlastite misli. Konobarica je uslužno rekla da možemo zauzeti i drugi stol ako želimo. U tom se trenutku pojavljuje konobarica, donosi juhu i salatu (ali nema šunke) Učinilo mi se prilično malo, ali kao što možete pretpostaviti navalila sam na to kao da nisam jela pet dana. Još sam uzimala krumpiriće od Borisa, točala kruh u juhu, uzela malo njegovog tartara i tako. Na kraju sam zaključila da je to u stvari vrlo pristojan obrok i da zbilja ne treba više (ako i izuzmemo ovo što sam pokrala od Borisa). I taman u treutku kad sam zaključila da ne mogu više jesti, eto ti konobarice i nosi mi treće jelo. Šunka u gratiniranoj endiviji. Imala sam facu kakvu je ona imala kad sam ja naručila sva ta jela. O Bože. Već donekle sita, uzmem ja vilicu i nož, i haj'mo polako. Pa ne mogu baš ostaviti netaknuto, mislim, kad je seljanka došla u Pariz i naručila dva obroka, onda ću bar probati ovaj drugi. Ma ne moram vam ni pričati. Najcrnji dio je da sam pojela sve i da sad ne mogu disati. Tako da znate: U Francuskoj ne postoji bistra juha kao kod nas, nego su juhe obrok same po sebi. Vjerujte mi.

- 19:36 - Komentari (6) - Isprintaj - #

Mirjana, hvala ti

(15. siječnja) Išli smo 'kupiti' Internet Otišli smo u robnu kuću elektromaterijala da naručimo Internet. Rekli su nam da tamo pričaju engleski. Dakle, ušli i došli na šalter. Tamo nas je dočekao uredan, lijepo obučen i pristojan prodavač (krasan primjer jednog crnca, moram primijetiti). Nakon uvodnog, „Do you speak english“ i njegovog „a little“, mi smo rekli da znamo „un peu“ francuskog i tako je počela konverzacija. Tip je pričao engleski kao što ja pričam francuski, riječ po riječ i sa velikom mukom. Ali se trudio iz petnih žila. Nakon što je pitao koju kreditnu karticu imamo, rekli smo da je kartica iz Croatie i onda je zvao nadležne da provjeri može li proći. Može. Dakle, dobiju se dva prijamnika, jedan za internet, jedan za tv, na korištenje godinu dana. Ugovor traje godinu dana, s tim da je prvi mjesec besplatno a kasnije se plaća oko 37€ mjesečno. U slučaju preseljenja na drugu adresu, možemo nositi uređaje sa sobom, ako na toj možebitnoj adresi nema interneta. Pomalo iz priče (gdje živimo, imamo li telefon na koji nas se može dobiti „Oui, french number“ „French? Mais, oui, oui“, priča je tekla drugačijim tijekom (zbilja je istina da, ako naglasiš da živiš tu i da misliš ostati, mijenja se atmosfera). Nakon što je Boris upisao svoje podatke, tip ga je uredno oslovljavao prezimenom, fino ističući ć na kraju (iako je Boris upisao c). Digresija. Bilo mi je simpatično: tip je rekao borisu „Datum rođenja?“ a Boris kaže „Today“. Lik se totalno zbunio. „Quand?“ „Ajourd'hui“ „Quand, messieur?“ „Today is my birthday“ „O, o, today is your birthday, happy birthday messieur“ U čekanju da nadležni još nešto odgovore, pričali smo o nogometu. Tip je rekao da zna da je Šuker ministar sporta odnosno da vodi akademiju (ja sam samo kimala, jer nisam baš sigurna u te djelatnosti), i da je oženjen talijankom ili tako nešto. U tom ćaskanju je prošlo vrijeme. Zatim nam je rečeno da možemo zvati neki broj i da će doći tehničari, to je nešto kao „brza linija“, odnosno „hitno“. Ja sam rekla da nije baš toliko hitno i neka ljudi dođu kad budu mogli. Pa smo se dogovorili za sljedeće: mi ćemo doći ponovno u subotu (a četvrtak je), pa ako budu tehničari slobodni, neka dođu s nama. Međutim, prodavač je rekao da tehničari neće baš biti slobodni do sljedećeg tjedna jer imaju jako puno posla, ali neka mi dođemo i onda će on zvati tu „brzu liniju“ i pogurat će stvar. I da, iako je Boris programer, bilo bi bolje da to naprave tehničari nego da mi nešto petljamo. Boris se svakako složio jer kaže da ionako pola stvari na francuskom ne bi razumio Uglavnom, nakon pola sata ugodno provedenih, sve je bilo gotovo i u njegovim rukama. Mi neka samo dođemo, a on će nam sve srediti. Mersi mesje. Vu zet tre žentiij (jako ste ljubazni) No, is maj žab, ajm đast duing maj žab“ Orevar. Orevar. A zašto Mirjana u naslovu? Pa dobro ste pretpostavili, Mirjana je neka njegova bivša cura. Zato Mirjana, koja god da jesi i gdje god da jesi, hvala. Krasnog si momka imala (čisto mi žao što su prekinuli) Epilog: ipak je Boris bio taj koji je uključio Internet, jer do danas (22.siječnja) još nas nitko nije zvao, ali su se juče javili pa čekamo da prikopčamo tv

- 09:46 - Komentari (5) - Isprintaj - #

21.01.2009., srijeda

Jedno negativno iskustvo

nevezano za post: Petru i Marku sretni rođendani (danas 21.1.) od tetke i tetka (14. siječnja) Dakle, pošli smo kupiti karticu i broj za mobitel. Odlučili smo koju ćemo mrežu. Boris je našao preko neta zastupnika u jednom dijelu grada (Plac de Clichy), jer je tamo blizu i trgovina za kuću (tako mu rekli). Vozili se u krcatom metrou (inače, u metroima se zbilja lako snaći, mape su odlično obilježene). Greška broj 1: ušli smo u trgovinu pored zastupnika, što smo skužili nakon što smo sve riješili (tražili smo Orange mrežu jer je, po svim iskustvima, najdostupnija). Raspitali smo se za cijenu prije i saznali da je cijena broja sa karticom 15 €, na akciji. I rekli su nam da svi ti operateri manje-više pričaju engleski. Dakle, uđemo mi u tu trgovinu, čekamo red jedno 10ak minuta. Dvojica rade punom parom. Dođemo mi na red, kažemo što želimo, dobijemo kartice. (kad se kupuju takve stvari, uvijek se moraju dati neki dokumenti na uvid). Tip nas lijepo zamoli dokumente, prekopira što njemu treba, vrati nam sve sa smiješkom, pruži nam kartice i kaže: nakon što ubacimo karticu u mobitel,nakon minutu će nam doći poruka sa brojem. Naplati nam 20€ jer je cijena 20€, ako nismo znali. Nismo znali ali šta da se radi. Uglavnom, super. Au revoir Au revoir. Greška broj 2: nismo ni pogledali kartice Odemo do trgovine kućnih potrepština gdje smo shvatili da je to trgovina za potrebe renoviranja kuće, nešto kao naš bauhaus ili prizemlje peveca. Nismo našli ništa što nam je trebalo osim par polica za kupatilo na vakuum. Platimo i izađemo van. Dođemo doma (išli smo pješke sa Plac de Clichy do naše kuće – trebalo je jedno sat vremena, ali cijelo vrijeme iza nas su bili krovovi Sacre Coeur, desno od nas park Monceau a ravno ispred nas Arc de Triomphe, predivno). I tako, ubacim ja karticu u moj mobitel, a poruke nema. Uto će Boris zbunjeno: „Čini mi se da su ove kartice rabljene“ :zbunj: I čekam ja tu poruku da mi javi broj i onda uzmem mob i nazovem se na hrvatski broj. Sve radi. Znači, kartice su definitivno korištene. Već mi je neka grota u želucu, ali progutat ću. U to Boris stavlja svoju karticu. Traži mu pin Pogledamo se. Kuha nam u stomaku, od bijesa valjda. Kaže Boris: „Osjećam se kao papak jer sam nasjeo na zadnju foru“. A dobro, hani, nisi samo ti, i ja sam. Uglavnom, on će danas otići do pravog Orangea, a ja čekam bar 24 sata ako će me netko nazvati. Nisam nikome javila broj, i ako me nazove netko od Francuza, samo ću rasklopiti mobitel i izbaciti karticu van. Uh. Razmišljali smo da odemo ponovno do trgovine i da mu vratimo kartice. Greška broj 3: nije nam dao račun, niti smo ga tražili. E, to mi nikako ne ide iz glave. Mi, koji uzimamo račun i kod našeg 'marinka', jednostavno smo zaboravili na njega. A ništa. Boris nije mogao zaspati do kasno u noć, a ja sam se probudila oko 5:00 razmišljajući kako nas je papak nasamario. Uglavnom, ne možemo mu ništa. Međutim, ja sam odlučila ovako. Kad naučim francuski, prošetat ću do tamo i doći do tog lika, ako još bude radio i reći mu, pristojno, što se desilo i da nam je on podario negativno iskustvo u Parizu, da bi zaradio 40€. I da mu to nije baš trebalo. Jedino što nas tješi je to da nas i nije baš odrao za velike novce, gledajući cijene po ovom gradu. Jer već su nam rekli: Francuzima moramo pokazati da nismo tu došli samo na tjedan dana nego da ćemo ostati duže, i onda i oni mijenjaju pristup prema nama. Nije mi cilj osveta ili nešto slično, ma nije više ni bijes u pitanju (jer ako te netko prevari prvi put onda je on papak, a ako te prevari na istu foru drugi put, onda si ti papak). Nego da čovjek čisto vidi da smo ostali tu i da se posrami. A ako odemo prije nego naučim francuski, onda nikom ništa. Svi sretni Naravoučenije: nikad ne uzimaj ništa na čemu nije cijena i uvijek traži račun. E da, kad smo se vraćali do kuće, naišli smo na neku drugu trgovinu kućnih potrepština. U kojoj smo kupili sve što nam je trebalo. Usput, Plac de Clichy (oko Montmartra, 18ti okrug) je jedan od ozloglašenijih kvartova u Parizu. U njegovom predgrađu su nastajali oni silni neredi o kojima su izvještavale razne televizije. Inače djeluje mirno, i lijep je sam od sebe. Ima jako puno crnaca, sumnjivih trgovinica, gdje su cijene i do 50€ niže nego u gradu. Ulice su široke i velike. Međutim, kad smo još u Puli tražili stan za Pariz, dobili smo preporuku: nemojte tu i nemojte u „crveni“ kvart, gdje je Moulin rouge. Tamo su, naime, ulice pune kurvi i narkomana, to im je sjedište. Valja znati, jel. I, kad smo se vraćali u naš mali stan, bila sam tako sretna što stanujemo ovdje gdje jesmo. Ne bih rekla da je predrasuda, jer već preksutra mislimo napraviti veliku turu pješice tamo, ali ne želim stanovati blizu one trgovine gdje radi onaj papak. Svaki put bi mi se zavrnuo želudac, u to sam sigurna. Epilog: karticu (mobi card) kupite u trgovinama specijaliziranim za to (npr. mreža Orange, na svakoj njihovoj trgovini je veliki natpis –kao i kod našeg Vipa ili T-mobilea). Profesionalnost je na nivou i možete se sporazumijevati na engleskom.Cijena kartice sa brojem i 5€ na računu je 30€. Nakon što umetnete karticu, za koju minutu vam dođe poruka sa brojem. Bar je to istina.

- 17:42 - Komentari (5) - Isprintaj - #

20.01.2009., utorak

Bez fotoaparata, nažalost

(13. siječnja) (ovaj tekst će biti pun izraza 'po Vuku') Boris se probudio sa temperaturom. Ja sam otišla do kvarta i kupila neke stvari za jesti (neko povrće u konzervi za koje se kasnije uspostavilo da je za kus-kus ), ali odlično je (pripremila sam ga na 'naški način). Pa sam odlučila otići do ljekarne, imajući pod rukom „Francuski sa izgovorom za sve prilike“. Sreća. Jer sam nadobudno mislila da ću kupiti Coldrex, a to će valjda razumjeti. I uđem ja tako u ljekarnu, virnem u onu knjižicu i kažem: „Bonžu'. Esk vuz ale kelk šoz kontr grip?“ (tako piše u knjižici). (imate li nešto protiv gripe?). Čovjek me gleda: „Pardon?!“ Pa ja gledam njega. „Kontr grip silvu ple. Koldreks?“ I on kaže „Ahaaa….“ Počeša se po glavi, što je značilo da coldrex nemaju. Zatim uze svoju ruku, prođe njome po nosu i nešto me pita. I ja gledam u njega. Dok nisam shvatila da me pita imam li šlajma iz nosa. „Me ui, ui“. I onda on izvadi neke tablete, dvije različite vrste. I u bujici riječi sam shvatila kako su jedne super za skidanje temperature, a druge za taj šlajm i umor. Ma, dajte mi oboje. Koldreksa nema, naravno. Imaju oni svoje proizvode Skužila sam da se piju 3x1 dnevno, i nisam ga zaboravila pitati mogu li zajedno ili ne. Rekao je da da, valjda. Orevar mesje, mersi. Orevar madam. Dođem ja tako doma, objasnim Borisu da mu nijedna tableta ne može škoditi, ali da, za svaku sigurnost ipak uzima samo jednu vrstu. Odlučio se za onu protiv šlajma, ili smo bar mislili da je to to. Francuzi se u svakoj prilici i sa svima pozdravljaju sa „Bon jour“ i „Au revoir“ (dobar dan i doviđenja), što bi kod nas izgledalo strogo službeno. Izraz "Salut" (zdravo ili bok) koriste ako se međusobno izvrsno poznavaju, i ako su na "ti". Upiti se najčešće završavaju sa "Sil vous plait" ('sil vu ple'), što bi značilo 'molim vas'. Nakon što je popio tu čarobnu tabletu, Borisu je spala temperatura i za sat vremena je išao na posao. A ja sam se obukla i krenula u grad, bez plana i programa. Naravoučenije I: uvijek pogledaj kuda gaziš po ulici jer možeš stati na pseće govno. Sreća pa sam vidjela na vrijeme, oprala u lokvici i imala lakirane čizme, tako da je brzo otišlo. Zastala sam u jednom kiosku sa namjerom da kupim neke novine na francuskom i naišla na mini Cosmo – džepno izdanje. 1.90€ I kupila sam još i Elle table, novine za hranu sa francuskim receptima. Jej. Čim nešto prevedem, šaljem U stvari, moja prva namjera je bila da kupim markice za razglednice, međutim, tip je rekao da to ima kupiti u pošti. OK. Ionako imam vremena, a čini mi se da je pošta negdje blizu. Francuzi zbilja ne pričaju engleski, ali ako im se obratite sa francuskim pozdravom i pokažete imalo volje da kažete nešto na francuskom, a vide da vam ne ide, potrudit će se i oni. Ako ništa rukama i nogama. Međutim, koliko god uvidjeli da vi ne razumijete francuski, oni, iako se trude, neće niti malo usporiti svoje pričanje. A ponovit će 100 puta ono što su već rekli, doduše, 100ti put će ubaciti alo-alovski engleski i ruke. Važno je ne sramiti se pričati, oni će vas razumjeti, kako-tako. Dakle, krenula sam prema champs elysee, jer sam tamo već bila i imam nekog pojma. Već sam mislila da ne može izgledati glamuroznije nego kad je onako osvijetljen, ali nije istina. I po sivom danu kojem je prijetila kišica, bez svjetala i u običan utorak, ta avenija izgleda fenomenalno. Šetala sam od izloga do izloga, nogu pred nogu, sa vrećicom sa novinama u ruci. I u hipu odlučim da idem prema Tour de Eiffel. Ugledala sam ga negdje u daljini, i krenula prema njemu. I tu počinje moja pustolovina. Za doći do njega (koji se odjednom izgubio i nigdje ga nisam mogla naći u daljini ni visini) trebalo mi je sat i pol. Prošla sam sve moguće okruge (8mi, 6ti, 16ti…) a eiffela nema kao da je u zemlju propao. Doduše, cijelo vrijeme sam se beskrajno divila fasadama koje ovaj grad ima. A i nazivi nekih ulica su zanimljivi. Kao npr: Avenue Pierre 1er de Serbie. Naravoučenije II: uvijek pogledaj iza sebe kad šećeš Parizom. Onaj moment kad hodaš između kvartova i ulica pa kad se okreneš iza sebe, nezamjenjiv je. Uvijek ćeš uočiti ili neki spomenik na vrhu zgrade ili obris neke crkve u daljini ili jednostavno put kojim si prošao. Ovaj grad stvarno oduzima dah. A i zgodno je znati kuda se trebaš vratiti kada se izgubiš. Nakon što sam sat i pol šetala, sad već polako umorna i sa željom da što prije nađem toranj, on se ukazao ispred mene. Prvo, zadnja stvar koju sam poželjela vidjeti u Parizu je taj toranj. Hrpa željeza, mislila sam, isforsiran previše, dostupan na svim razglednicama i filmovima, dokumentarcima. Dok nisam došla tamo. Naravoučenije III: nikad ne podcjenjuj Tour de Eiffel dok ga ne vidiš. Ogroman je. Elegantan je. Smješten upravo tamo gdje treba biti, i kakav treba biti. Predivan je. Prošla sam ispod njega, i osjećala se ko mrvica brašna u kruhu. Kao mrav prema čovjeku, mislim da je to taj omjer. Jednostavno wow. Međutim, nisam se predugo zadržavala, pa sam već krenula ponovno prema champs d'elysee. Noge su me već dobrano boljele, počela je sipiti kiša (ona koju ni ne primjećuješ), torba mi je postala preteška, a najlon sa novinama se polako počeo raspadati. A ja nemam pojma di sam. U jednom momentu sam ugledala Paris eye i krenula prema tamo (preko mosta). Seine je zaista lijepa rijeka, široka, zelena, i mostovi preko nje su prostrani i veliki. Ono što sam primijetila je to da nigdje, ali baš nigdje nema putokaza prema, recimo, Tour de Eiffel ili prema bilo čemu drugome. Na mostovima se nalaze putokazi „Trocadero“, „Etoile“ (Etoile je Arc de Triomphe, ali ovdje se više veže za pojam čvorište ulica, a Etoile znači zvijezda) i slično. I niti jedan kafić se ne zove „kod ajfela“ „ispod ajfela“ i slično, kao što bi bilo kod nas. Ne. Zna se di je toranj i Francuzi znaju da ćeš ga naći kako-tako. Prolazeći dalje umorna kao pas, vodeći se instinktom (znači, moram prijeći most jer je toranj na lijevoj obali, a elysee na desnoj), i gledajući u visinu (uvijek se može vidjeti neki spomenik na vrhu zgrade kao vodilja), dođoh do pošte. Ulazim. Mokre kose, otežalih udova. „Bon žu“ „Bon žu madam, sil vu ple“ (izvolite) Virnuvši u knjižicu kažem (ponosno) „Ž vudre ašte an tanbr“ (željela bih kupiti markice) „Me ui, se la“ i pokazuje rukom (naravno, to vam je tu) Ja pogledam, a tamo nekakav aparat. Nešto kao bankomat. Padne mi mrak na oči. Gledam pozorno tipa ispred mene (koji se ispričava jer se malo duže zadržao – što uopće nije istina), stavlja nekakve kovanice, na touch screenu nešto klika i onda mu ispadne hrpa novca i hrpa markica. Pih, to je lako, mislim si ja. Dođem ja do aparata, klikćem nešto, pa nešto, pa nešto. Koliko sam skužila, možeš kupiti hrpu markica odjednom, ali najviše 7. I sad ja kliknem da želim kupiti 7. Međutim cijena je 5,5€ a ja od sitnih imam samo 3,5. Dobro. Vratim se na početak, kliknem da želim 5 markica, i opet cijena 5,5€. Zbunj. Sa tri komada, isto tako. Lijepo se ja zahvalim automatu i ženi, i izađem vani. Možda bih je i pitala nešto, ali moja čarobna knjižica je pala na dno torbe, ruke su mi promrzle, noge me bole i nemam živaca. A i nije se nudila. Kasnije je Boris rekao da bi pitao „esk vuz ašte tanbr pur moi“ (biste li vi kupili markice umjesto mene). Ma, tko se sjetio. Orevar madam Orevar madam. I izađem, sad mi je već frka. Popila bih kavu, ali neću prije elysee jer tamo bar znam gdje sam i kako ću doći do kuće. U tom razmišljanju podignem glavu (francuski balkoni su zbilja francuski balkoni) i primijetim da hodam pored jedne predivne dugačke, jako dugačke zgrade. Znači, ide trotoar, pa onda par metara ispred vrata je crna ograda sa pozlaćenim šiljcima. Pogledam, a ono ispred svakog ulaza čuvari u odijelima, mahom crnci. Pogledam bolje, a ono sve trgovine. Sa minimalističkim izlozima. Prada, Hugo Boss, Dior, Chanel, Nina Ricci, Hermes, Valentino, Cartier – ne mogu se sjetiti više. I kako odmičem dalje, shvaćam da je to ta najskuplja ulica na svijetu. Nisam ni probala doći do izloga, jer čim stupiš blizu ograde, dolazi čuvar i sa smiješkom ti otvara vrata. A i ne znam šta bih tamo radila ni u što bih gledala, iskreno. Primjetila sam da te trgovine sa ulaza izgledaju prazne, vjerojatno je show unutra. Svi nazivi trgovina su pofrancuzirani.. Mcdonald's recimo, isto tako (i uopće nema vrištećih reklama, sto puta sam prošla kraj njega da ga nisam ni skužila). Imena na trgovinama te skupe ulice su samo tako…. Jednostavna, a naravno da govore za sebe. Osim jednog: Giorgio Armani collezione. Nisam mogla da se ne nasmijem. Jesam ja u Parizu, ali ja sam Talijan. Inače, YSL, i par njih ima kompletnu zgradu za sebe, ili cijeli kompleks zgrada, to nisam još shvatila. Na kraju balade sam nekako dopuzala do elysee-a. Prvo sam ušla u jednu trgovinu i kupila malu, laganu torbicu, a onda sam se srušila na kavu u jedan kafić. Mala kava s mlijekom je „kafe nozet“ „cafe noisette“ (kao, kava s lješnjacima ili slično, ali to je mali makjato), a bijela kava ili veliki makjato je „kafe o le“ (cafe au lait). Popila sam je s guštom, gledala prolaznike još jedno pola sata (dok su mi tabani radili širenje-skupljanje), odmorila se i pošla doma. I nakon 4 sata hodanja (cipele su mi fenomenalne), napokon sam se srušila na kauč. p.s. borisu je stvarno prestao šlajm iz nosa, ali se temperatura vratila. Znači da je uzeo dobre tablete.

- 22:26 - Komentari (7) - Isprintaj - #

Jedan sasvim (ne)običan dan

Boris, hvala za dizajn (12.siječnja) Odlučila sam uzeti take off od hodanja danas. Htjela sam se 'upoznati' sa stanom, sa zvukovima zgrade, smisliti plan i program gdje, kada i kako ići i jednostavno odmoriti. Jutro u parizu je tamno i kasnije sviće, odnosno, kasnije se razdanjuje nego kod nas. Oko 8:00 h vanjska svjetlost je kao da je 7:00 ili čak 6:00. Ljudi trebaju biti na poslu oko 9:00, tako da oko 8:30 počinju zvukovi na stubištu, u liftu, potpetice zvone trotoarom, pale se automobili. Trenutno je dosta hladno, ljudi kažu da Pariz veću zimu nije vidio jedno 10ak godina. Ali žene, masovno, nose najlonke, minice i čizmice (koliko sam primjetila, čarape i cipele su iste boje). I kaputiće. U điru su kape sa pufom i šalovi. Rukavice se baš ne nose. Torbe su velike, jednobojne i najčešće praktične. Dakle, skoro sve kao kod nas. Jedino što sam uočila, možda sa malom dozom tuge, spram nas, je da se stariji ljudi (penzioneri) nose puno bolje i kvalitetnije nego naši. Što nije ni čudo - stil odjeće je vrlo sličan kao i kod naših ljudi, samo ne možeš a da ne vidiš kako je materijal bolji, frizure su tip top i općenito su bolje njegovani. Doduše, u trgovini nema kupiti loše stvari. Ne može se desiti da kupiš čaj i popiješ obojenu vodicu. Dakako da ima raznih cijena i kvaliteta, evo baš konkretno čaja, ali twinnings čaj košta nešto skuplje nego čaj neke druge kvalitete. U tome je razlika. I one bolje stvari su dostupnije nego kod nas. I druga stvar što si ne mogu izbiti iz glave je da je ovo ipak EU i da, kad kupim omekšivač, to će biti omekšivač koji će trajati i mirisati mjesecima. Znam da ovo sad sve zvuči kao da pljujem na nas ili čak i snobovski, ali to mi nije namjera. Jednostavno se čudim. Znači, kad kupim majicu, ta majica ne može biti loša. Bar po onome što sam vidjela gdje se i kako prodaju te majice. Vjerojatno, kad postanem 'lokalac', naći ću i ja neke stvari koje su jeftinije ili zamjena za nešto, ali sad pričam o onome što sam vidjela. Dobar vodič za Pariz je knjiga u izdanju Profila, Pariz eyewitness travel ,ilustrirani vodič kroz sve ono što vam treba. Od znamenitosti i kako do njih doći, preko snalaženja metroom do slanja razglednica. Najtoplije preporučujem. Inače, dan je protekao sasvim ok. Uz nešto čišćenja, rješavanja križaljki, proučavanja knjige o Parizu, ništa neobično. Jedina razlika je što mi je danas rođendan Kad je čoek došao s posla otišli smo kupiti peglu i fen (tu, u kvartu) i onda negdje na večeru. Završili smo u brasseriji koja nas je 'dočekala' i kad smo tek stupili u grad. Pojela sam juhu od luka, isto nacionalno jelo (fenomenalna je, tko voli!). U jednom momentu je došla konobarica i pitala „Je li dobro?“ (ja ih jako dobro razumijem, samo ne znam govoriti) i ja sam odgovorila „C'est bon, mais tres chaud“. Pita me muž „Šta si joj rekla“ Ja kažem „Rekla sam da je jako vruća“. Nakon 10 sekundi sjetim se nečeg i pitam ga: „Daj provjeri u rječniku jesam li rekla da je toplo ili da je koza“ (chevre – koza). Smijali smo se pola sata. Nakon toga smo prošetali do kuće, i tamo proveli ostatak večeri.

- 10:15 - Komentari (8) - Isprintaj - #

19.01.2009., ponedjeljak

Nedjel(j)a u Parizu

(11. siječnja) Probudili smo se i smišljali plan za taj dan. Ukupno hodanja, ako se ne računa prijepodnevno traženje trgovine elektro-materijalom – oko 4 sata. Opet smo otišli „kod Marinka“ iliti u trgovinu pored, kupili stvari za čišćenje i ručak (pašta i umak bolognese) – usput budi rečeno – sve vrste Barilla pašte imaju istu cijenu, bez obzira na oblik. I jeftinije su nego kod nas. U toj potrazi za elektro-materijalom potrošili smo jedno sat i pol. Vratili se doma, ručali, odmorili, i onda krenuli po real thing. Idemo vidjeti Champs elysee, i ostalo. Iako nam do Arc de Triomphe treba oko 5 minuta pješice, mi smo uzeli metro i krenuli prema Operi. Tamo smo izašli i jednostavno, doslovce širom otvorenih očiju, upijali grad. Vidjeli smo razne natpise svako malo zastajali kraj mapa grada i polako krenuli prema centru. Ugledali smo jedan prolaz zanimljivog imena (Rohan – za sve ljubitelje lotra) koji izgleda kao malo veća volta. Hoćemo li vidjeti šta je iza prolaza? Ma haj'mo. Prošli smo ispod tog prolaza i vidjeli ovo: Ništa nas nije moglo pripremiti na to. Stajali smo kao ukopani, tek povremeno ispuštajući uzdahe oduševljenja, nesvjesno. Boris nije prestajao slikati. Samo dvorište Louvra, piramida i sve to nas nije toliko impresioniralo (već smo ga vidjeli na svim mogućim prospektima, razglednicama i slično) ali okolo… Kraljevski vrtovi iza Concorda, ogroman prostor, uredan, uređen, osjećaš se kao kralj, kao da je to sve radi tebe napravljeno. Nevjerojatan doživljaj. Pred nama se smiješio Paris eye, a iza njega champs elysee u svom svijetlu. Malo lijevo ajfelov toranj, do kojeg nismo išli. Karta za Paris eye košta 9 €, međutim to sam ostavila za neki drugi put jer Boris nije baš prijatelj visina, pa ću ići sama. Snijeg u Parizu je jako rijetka pojava, i već sljedeći dan ga nije bilo. Nakon što smo (nakon nekih pola sata) sve to upili, kročili smo na champs elysee. U daljini se nazire arc de triomphe (nekih 500 m) a mi smo nogu pred nogu upijali grad. Velika su sniženja u điru i jako jako puno ljudi je šetalo, kupovalo, jednostavno bilo. Kao i mi. Ja moram priznati da nisam primijetila da su sniženja tolika dok nisam došla tamo. Kardigan od naf naf, npr košta 28 €. Torbe svih svjetski poznatih proizvođača koje možete zamisliti, a i nekih za koje (bar ja) nisam nikad čula su snižene na pola, ili 70%. Štos je u tome da i takve koštaju preko 200-300 € tako da o njima (ja-torbagirl) mogu samo sanjati, ali općenito raznolikost u izlozima me je bacila na pod. Ma ima čak i Disneyland, joj. Prvi put sam vidjela Swatch trgovinu. Ne izlog sa Swatch satovima ili, što sam češće viđala, stalak sa pet satova koji se okreće, nego trgovinu od nekih 100-150 kvadrata sa svim mogućim vrstama satova koje možete zamisliti. Došlo mi je da zaplačem od sreće. Ja, koja sam totalna antišopingholičarka, koja ne padam na marke koliko ni na Dražena Zečića, bila sam osupnuta, razgaljena, raznježena…. Ma ne znam. Doduše, meni Swatch kao takav jedini od markiranih stvari predstavlja nešto u životu, tako je dojam bio sveukupan. Uglavnom, nakon nekih 3,5 sata smo došli do Arc de Triomphe, i polako kući. Sa osmijehom na licu koji se ne može valjda ni kliještama skinuti. - Malo o prometu- Zeleno svjetlo je zakon, kako za pješake tako i za automobile. Voze ludo, ali ako pješak stupi na zebru, ako mu je zeleno, on ima prednost i gotovo. Pješaci prelaze cestu i na crveno čim uhvate priliku. Kod slavoluka pobjede se spaja 14 avenija u kružni tok, i UVIJEK desni ima prednost. Makar vi bili usred kružnog toka, morate pustiti auto koji dolazi (ulijeće) sa sporedne ceste, ako vam je sa desne strane. Vozi se jako brzo, uvaljuju se kako god stignu, ali nema nervoze na cesti niti bilo kakvog kaosa. Svatko pušta svakoga ispred sebe, nitko ne zatrpava promet. Iako izgleda kaotično, kaosa nema, ali ne znam da bih se usudila voziti. Ne još. Rijetke su prometne nesreće u gradu, hitnu nisam vidjela ili ne prolazi tuda. Odnosno, kad prolazi hitna pomoć, ona svira taman toliko da prođe, i ugasi sirenu. Cijelo vrijeme dok smo šetali gradom, ja sam osjećala samo jedno. Mir. U duši. - O Parizu općenito - Grad je podijeljen u 20 arrondisementa (okruga, ja bih rekla), u kojem je svaki taj okrug kao jedan grad sam za sebe. Svaki ima svoju općinu, svoj centar i sve ono što je potrebno za život. Nisu raspoređeni kao koncentrični krugovi, nego kao puževa kućica: Prednost našeg kvarta je ta da je jako blizu centra događanja, a opet taman daleko da je nezanimljiv za turiste. Miran je i tih. Mi stanujemo u prizemlju i baš dok ovo tipkam prozor mi je otvoren. Ispred je prošetala jedna žena sa psom i kad je vidjela da je prozor otvoren, ŠAPNULA je psu da produži dalje. Eto što mene oduševljava. Svaki okrug ima svoju znamenitost, i neki su više a neki manje preporučljivi za živjeti. Međutim, i to se gubi jer sve ovisi od afiniteta. Netko voli zabave i da se sve događa ispod prozora, netko traži mir; netko želi da je bliže, netko da je dalje od svega. Jedini dio koji se ne preporučuje pretjerano je predgrađe na sjeveru i sjeveroistoku, jer tamo najčešće izbijaju neredi. Međutim, kako mi reče jedan pametan momak: po danu su svi dobri, a po noći gledaj da je osvijetljen. Ja sam zadovoljna (za sad) ovim kvartom i pozicijom uopće. Naša ulica ima samo 6 brojeva ali nije izolirana. U blizini je skoro sve (mesnica, tržnica, trgovina, frizer, postolar, mislim i da sam vidjela negdje i liječničku ordinaciju i još dosta toga), metro je povezan sa cijelim gradom (za neke destinacije treba presjedanje, naravno). Uglavnom, čeka nas avantura.

- 22:46 - Komentari (5) - Isprintaj - #

18.01.2009., nedjelja

Prva 24 sata

(11. siječnja) Jučer smo bili na nogama 19 sati. U stvari, ja sam bila 19, a moj muž 20. Iz Pule smo krenuli u 6:00. Vožnja do Zadra je 25 min, a od Zadra do zagreba je 20-ak min. Otprilike. U stvari, kad stjuardese taman završe svoje upute na hrv i eng jeziku, otkopčaš sigurnosni pojas, malo pogledaš kroz prozor i već moraš ponovno vezati pojas i počinje slijetanje.:) U Zagrebu (koji nas je dočekao sa ugodnih -14 stupnjeva) se vrši ponovni cheking karata, s tim da ne vidiš svoju prtljagu. Računali smo da imamo bar 20 minuta vremena za kavu, međutim, tete na aerodromu su bile toliko spore da su nas na kraju prozivali u avion. Sreća, nismo bili jedini. Dolazak u Pariz je bio …. Super. Let traje oko 2h iz Zagreba. Jedna od zanimljivosti koja mi je ostala: sjedila sam kraj prozora u avionu (cijelo vrijeme) i kad smo letjeli iznad Zadra (grad kojeg ja jako volim), rekla sam mužu: „Vidi, Zadar je ispod nas“. On se dobrano nagnuo preko mene, ali nije ga vidio. Iznad Pariza smo letjeli 5 minuta Grad je ogroman… iako je u svakom trenutku prepuno ljudi na cesti, oduševilo me što nije užurban. Nekako, svi imaju prostor za sebe, ali nema onog ludila što viđamo po američkim filmovima u američkim gradovima. Svi negdje idu, ali ne trče. Kad smo sletjeli, dočekao nas je prijatelj i odveo na doručak-ručak. U braserrie Oduševljena samom činjenicom da neću jesti nešto što jedem svaki dan, uzela sam kozji sir sa umakom od avokada. Da, dobro ste predvidjeli, odlično je. U Parizu, općenito, stolovi u restoranima su tako mali da je njima stol za četvero što bi nama bilo stol za dvoje, dvoje i pol recimo. I stolovi su toliko blizu jedni drugima da ne možeš ne vidjeti i čuti ono što drugi pričaju. A ja sam iskoristila tu prednost i pogledavala drugima u tanjur (šta'š), da je i meni samoj bilo neugodno. Međutim, frend je rekao da je to ovdje sasvim normalno i nitko se ne ljuti na to. U stvari, i drugi tako rade. U restoranima i zatvorenim prostorima općenito se ne puši. Puši se na cesti ili ispred restorana, na ulici, dok se hoda. Iskreno, zamišljala sam da puno manje ljudi puši, ali nije. Ima ih stvarno puno. Ispred restorana su mahom postavljeni stolovi, pa kome nije hladno, može sjesti i zapaliti, popiti kavu i slično. Tek rijetki imaju plinske grijalice za van. Kasnije smo otišli do stana, kojeg bih ja opisala kao „beaucoup de charme“. Mali je, kao kutija šibica. Mi smo u njega ušli prvi nakon renoviranja, tako da još miriše na novo, što mi je, kako neki znaju, vrlo vrlo bitno (mislila sam nositi sa sobom dasku za wc, sreća pa nisam morala). Strop je visok, i na plafonu je ornament, stan je kompletno ofarban u bijelo. Ne vjerujem da ste ikad vidjeli manji stan a veći prozor. I ne vjerujem da ste ikad vidjeli manju kuhinju. Ili manji umivaonik. Međutim, kad sam ušla u taj stan (sa drvenim, tamno smeđim, odličnim parketom), sve mi se učinilo normalno. Osim toga, cijeli stan je namješten u crveno-bijelo-crnim bojama. Kuhinja je opremljena šporetom (u stvari, dvije ploče na struju) i mikrovalnom, te set posuđa, šalica i kuhača iz Ikee. I naravno – vadičep za vino Međutim, neke stvari su falile pa smo išli u dućan. Koji je doslovce 7 m od nas. U Puli bi to bio neki lokalni dućan (nešto kao Puljanka), a u Mostaru bi to bilo „kod Marinka“ Uzeli smo kavu, mlijeko i neke osnovne stvari. U odnosu na Pulu izbora ima više utoliko što se ovdje prodaju francuske stvari, uz sve ostalo.A cijene su kao u HR (u manjim dućanima). Mlijeko je 0.67€ Nescafe (u staklenoj posudi), 100 gr je 3,35 €. Kiselo vrhnje od pola kg je 1.19€ I tako dalje. Salame nema kupiti da ti netko nareže, nego je već narezana i vakumirana, na tebi je samo da izabereš. Sad ne znam točne nazive svega, ali zaključili smo da je dimljeni losos u Puli 50 kn, a ovdje je za istu gramažu (koja riječ, a) 30 kn. - Hodajući zombi - Nakon kupovine osnovnog, spremili smo se za Ikeu. Ako čekate da vam pišem o znamenitostima, ne, nismo ih još išli vidjeti. Digresija: pomalo me plaši taj osjećaj da mi je sasvim normalno da sam tu, da mi je kao da sam tu stalno i oduvijek. A možda sam još uvijek umorna, ne znam. Uglavnom, šetnja (nama nužna, jer su elementarne stvari falile u stanu) po Ikei je trajala 2 i pol sata. Nemam sad račun, ali dobro, Ikea je svugdje Ikea. Osim što su, eto, bila (i traju) sniženja. Uglavnom, poplun, dva jastuka, hrpa vješalica, vreća za prljavu robu, dvije posude za mikrovalnu, krpe za kuhinju, platnene police za ormar i još dvije vreće sitnarija nas je došlo 111€. A mislili smo da neće ispod 250€ :D Nakon iscrpljujućeg iskustva u Ikei, prijatelji su nas odveli na večeru. „Koji restoran želite? Francuski, indijski, marokanski, japanski, kineski, libijski, meksički….“ Naravno da smo izabrali francuski. Za ostale imamo vremena. - Doživljaj restorana - U francuskim restoranima, svaki menu nudi predjelo, glavno jelo i desert u jednoj cijeni. Neki restorani između glavnog jela i deserta nude sireve. Ne morate pojesti sve, i u tom slučaju, svako jelo ima svoju cijenu. Nama su za stol prvo stavili tostove od francuskog kruha (baguette) i namaz od samljevenih crnih maslina. Zatim je došao konobar da naručimo predjelo. Ja sam naručila za neki sir (kozji sa paprikom, ili tako nešto). Porcije lijepo složene, vizualno odlične a i jako fine za jesti. Tek nakon što smo svi pojeli predjelo, došao je konobar da naručimo glavno jelo. To me oduševilo. Znači, jedeš ono što ti se u danom trenutku jede i ne moraš razmišljati unaprijed. Porcije nisu natrpane nego su baš taman. Naručila sam filete od patke, u nekom tamnom sosu i sa prilogom od povrća (nije ni mahuna ni šparoga, nego nešto između, intenzivne zelene boje i napravljeno al dente. Cijelo to vrijeme imali smo i kruh, domaći. I opet nakon nekog vremena, taman kad se glavno jelo slegne u želudcu, došao je konobar da naručimo desert. E tu sam se najviše lomila. Naručiti creme brulee? Crepes suzette? Ili nešto što je jako dobro (po opisu prijatelja), a ne znam šta je. Bacila sam diskretno pogled na susjedne stolove (žene koje su sjedile doslovce pored nas) i to mi ništa nije olakšalo odluku. Na kraju sam se odlučila za crepes suzette. Palačinke sa breskvama i narančom, desert koji diže i potpuno poništava sav umor i uništava otrove u tijelu nakon cijelog dana. Oduševila sam se. Kad naručujete vodu u restoranu, ako naručite samo „voda“, dobit ćete vodu iz špine, besplatno, a ako naručite „bocu vode“ ili neku određenu marku, onda ćete dobiti flaširanu vodu i naplatit će vam je. Ono što sam primijetila: francuska hrana te „natjera“ da je prežvačeš i progutaš, pa tek onda uzmeš drugi zalogaj. Većina sireva i vino koje smo pili ima baš taj efekt. Tek kad ti prođe kroz grlo, dobiješ simfoniju okusa. Nevjerojatno. Vino koje smo pili (ne mogu se sjetiti kako se zove, ali bilo je crno - bordo) na prvi gutljaj, odnosno prvi dodir sa nepcima je bilo gorko i trpko. Nakon što je prošlo kroz grlo, postajalo je slatko, voćno, mirisno… Ne znam, ne razumijem se u detalje, ali tako sam ga doživjela. Jednostavno bi bio grijeh miješati ga sa vodom (mada ja to, kao Hercegovka i kao ona koja je probala vrhunska istarska vina imam već u krvi. Vino se ne miješa sa vodom. Točka.). Iz svih navedenih razloga, večera po francuskim restoranima traje najmanje tri sata. Mi smo ušli među prvima (oko 19:30) i otišli smo oko 23:00, i ostavili smo iza sebe pun restoran. Francuzi jesu glasni, pričaju međusobno kao da su sami u restoranu, ali nas nisu mogli nadglasati. Što je Boris rekao, da su kod nas negdje ljudi sjedili ovako blizu i uz ovakvu atmosferu, na kraju bi svi završili po stolovima, pjevajući, plešući i grleći se. Malo je pretjerao, ali točno sam zamislila scenu. Dok smo izlazili uz restorana, zaobilazili smo ljude koji su izašli vani zapaliti (potpuno nov socijalni doživljaj), i po tri-četiri parkirana auta koja jednostavno nismo mogli proći ni koljenima ni listovima kako su parkirani jedan iza drugoga. Kolektivno smo se čudili, kako ti ljudi uopće izađu. Nisam slikala, ali ću slikati. Ili se dodiruju branicima (tako je i u mojoj ulici) ili imaju najviše 5 cm prostora jedan iza drugoga. Nevjerojatno. Uglavnom, nakon cijelog dana i nakon 19 sati na nogama, bilo je lijepo izuti cipele i zaspati u toplom stanu. (hvala svima na komentarima i ispričavam se što je blog malo stao - ipak sam bila bez neta 8 punih dana)

- 21:06 - Komentari (5) - Isprintaj - #

09.01.2009., petak

sve je spremno

pođem jesti, ne mogu pila bih nešto, ne mogu možda uzmem medovaču :) uzbuđena sam jako. Svaki put kad idem na neko putovanje, ne mogu ni spavati. Ovaj put sumnjam da ću spavati ikako. Naime, na aerodromu trebamo biti u 5:15 ujutro, a onda split pa onda rijeka preko pule..... ma neeee, odoh ja predaleko. Pula-Zadar, presjedamo u Zagrebu i dolazimo u Pariz. Sve je spremno. Strpala sam u kofer želje i ambicije :), uz sve ostale stvari. Čovjek bi rekao, prava Provincijalka. Jedna od zanimljivosti koja me prati ovih dana je da sam potrošila sve zalihe. Omekšivača - nema više. Praška za rublje - taman toliko da, kad se vratimo, operem rublje. Kava - upravo točim zadnju šalicu. Hrana, mlijeko - isto tako. Ono, rok trajanja do 9.1. Naravno, ostalo sam proslijedila. Cvijeće sam dala mojoj Ivi, 'zelenoj ruci' mojoj, i sad znam da će cvijeće uživati kod nje. Kozmetika i neraspakirana hrana su također našle svoje utočište. ;) E, da. Kofer treba imati 20 kg, a moj ima 20,6 kg Ovdje dolazi smjalić koji je ponosan, jer sam mislila da neće biti ispod 50 kila. I da, još nešto. Hvala makedo na prijedlogu za design kojeg je napravila http://rubydesign.blog.hr/ . Za sad toliko, mašem vam i grlim vas. Čujemo se čim se ukopčam na internet (što može biti za 5-7-10...) dana.

- 20:18 - Komentari (6) - Isprintaj - #

05.01.2009., ponedjeljak

Tehnikalije

Do pariza se može doći autom, avionom, busom i valjda pješice. Ne znam, nisam probala Ajmo mi o avionskom prijevozu air france u lijevim kućicama ukucajte informacije koje vam odgovaraju i kliknite na search Croatia airlines vozi iz Pule, Rijeke, Zadra i Zagreba. Mi konkretno putujemo upravo linijom iz Pule (dakle, avion Pula-Zadar-Zagreb-Paris). Cijena je 1993, 30 po osobi (povratna). Sa taksama. napomena: Bez nadoplate se može ponijeti 20 kg, te ručne prtljage 5 kg. croatia airlines iz hrvatske I zadnja informacija koju sam dobila danas. Ryan air, iz Trevisa, Italija, pogledajte link (datum je slučajno odabran) ryan air iz trevisa Koliko gledam po njihovim stranicama, iz Trevisa je najjeftinije. Zadar i Pula ryan air-om se veže samo sa Londonom, po većoj cijeni. Nemojte mi zamjeriti jer nisam baš upoznata sa ryan air-om. Ne još. napomena: ovom linijom si morate osigurati karte barem 3 mjeseca prije, jer je mahom rasprodano Inače, danas je neko mrzljivo vrijeme. Grijem se cijeli dan uz vatricu i razmišljam što ću staviti u kofer. Nema toga puno. Svjesna sam da u Parizu počinju sniženja, ali sam isto tako svjesna da ću ih ovaj put propustiti. Treba se prvo snaći. A i ne volim šoping. Još uvijek ne.

- 16:28 - Komentari (3) - Isprintaj - #

04.01.2009., nedjelja