Prva samostalna (velika) kupovina
 nevezano za post: Iva, sretan ti rođendan (16. siječnja) Puno vas me je pitalo bih li mogla preporučiti neke hotelčiće ili neki jeftini smještaj ako znam. Za sad, svjesni ste, da ne znam ništa. U mom naselju, doslovce preko puta mene je hotel Waldorf. I nije jedini. Gledala sam malo prenoćišta okolo, ima ih jedna fina hrpica. I to povelika, još ću se ja raspitati. Za sve vas koji mi imate namjeru doći, preporučujem neko prenoćište, a za ostalo ću se pobrinuti ja. Zašto vam sve ovo pričam? U našem stan, trenutno, ne možemo primiti nikoga. Malo smo razmišljali, i ako se skupimo, možemo primiti jednu osobu. Naravno, gdje čeljad nije bijesna i sve te fore, ali doslovno fizički nema mjesta, čak ni za spavanje u kadi. Naime, imamo samo tuš kabinu.  E sad. U stanu imamo skoro sve. Fale neke stvari (bez kojih možemo), ali stvar bez koje ne možemo je definitivno perilica za rublje. I odemo mi u gornjem spomenutom postu u istu trgovinu elektromaterijala, i kupit ćemo mašinu za veš. Prodavač ne zna engleski, ali je iznimno ljubazno krenuo po nekoga tko zna engleski. U tom sam trenutku ja počela pričati. Ne znam kako. Sjetila sam se početka rečenice, i jednostavno je krenulo. Dogovorili smo se za dostavu, adresu su već imali u kompu (kad smo uzimali internet, ostalo im je zabilježeno u kompjutoru). Dakle, vrijeme, mjesto, dan, sve smo se dogovorili. Kako se mašina puni, što je važno, koje preparate koristiti. Sve sam razumjela. Kako? Ne pitajte me, ne bih znala ponoviti.  Uglavnom, kad sam mu (u neobaveznom čavrljanju) rekla da sam tu samo „6…..“ i tražim riječ za dane, a on će, laskavi Francuz nijedan, na to „moins?“ Naravno da ne pričam tako dobro kao da sam šest mjeseci tu, ali procvjetala sam kao lala na mjesečini. Uglavnom, kako će perilica doći tek za par dana, kako smo dogovorili, a rublja se nakupilo, odlučimo otići u praonicu rublja. Ljudi to rade, ali mi to nismo nikad radili, tako da je zanimljivo iskustvo. Bilo. Uzmeš lijepo svu odjeću što imaš za oprati, i staviš je u kofer ili torbu sa kotačićima. Dođeš do praonice, ubaciš svu robu u mašinu (jednu za bijelo, drugu za šareno), i onda pogledaš oko sebe (ovo sve ako imaš sreće da si na redu, pa ne moraš čekati). Mi smo prvi put 'poljubili vrata' jer je bila tolika gužva da ne mo'š vjerovati. Vratili smo se nakon par sati, i krenuli 'jovo nanovo'. Dakle, ubacili robu u mašinu (usput kupili prašak i omekšivač jer nismo bili sigurni kako to tamo funkcionira) i počeli gledati unaokolo. Gdje se to pali? Kuda se ubacuje novac? Kako će znati koja je perilica moja? Pročitali smo sve moguće natpise (a natpisi su na engleskom, španjolskom, talijanskom, njemačkom i kinesko/japansko/korejskom jeziku), ali naravno da nismo skužili. Ne zato što su upute loše, nego zato što jednostavno nismo znali šta dalje. Kadli čuješ glas iza nas „Madame, you must…“ Okrenemo se, a iza nas lik koji je taman utovarao svoju robu iz sušilice u kofer, i onako, iz polusagnutog položaja nam pokazuje prstom na aparat za kovanice. Mi pritisnemo jedno, on kaže „no, no….droit, droit“ (kao, desno dugme) Pritisnemo desno, on kaže „no, no, d'arager, money, you have to put money“ Ubacimo mi novac i pritisnemo opet nešto, ma ni makac. Za to vrijeme, Boris je otišao do automata za prašak (naravno da ima), tako da je čovjek simulatno govorio i meni i njemu što da radimo. O jadu se zabavio  U svakom slučaju, na kraju balade, kad smo već bili ufurani u radnju, čovjek je lijepo došao do mašine, uzeo naš prašak, ubacio ga unutra i upalio mašinu. „Merci, merci beaucoup, merrrrci“ Zbilja sam bila zahvalna. Ako vam ikad zatreba, ubacite rublje u perilicu (npr. broj 12) i zatim odete do automata. Prvo pritisnete broj 12 (znači, broj perilice), onda ubacite novce. Perilica tada započinje sa radom, automatski. Prašak možete imati svoj, ili možete kupiti na automatu, također, te ga normalno ubacite u mjesta predviđena za to. Detergent vam dođe u tvrdom pakiranju, i izgleda kao sapun, vjerojatno radi praktičnosti. Pranje rublja traje oko 40 min, a sušenje oko 20 minuta. Ja sam si uzela križaljku, Boris je igrao igrice na mobitelu, a naknadno smo shvatili da ljudi lijepo ubace robu u perilicu i idu negdje na kavu, ili negdje drugim poslom. Vrlo ležerna atmosfera, i onako, radnička. Svidjelo mi se. Ali ne bih baš ponavaljala to iskustvo ako ne moram. Možda mi je u genima ali malo mi je blesavo vući robu u koferu kroz cijeli kvart, onda svu tu robu razvrstavati pred bar desetak ljudi, onda čekati sat vremena da se sve to riješi, i onda opet sa tom istom robom, kroz isti kvart. Prašak je Ariel, nenametljivog je mirisa i jako je dobar. Ali ja jedva čekam kad ću iskoristiti svoj deterdžent i svoj omekšivač (Lenor, neka vrsta koju još nisam probala, jedva čekam!). Onaj tko me zna, zna i za moju ljubav (slabost, opsesiju) pranja rublja. Ja bih najradije sjela ispred mašine i gledala u nju kao u TV. Međutim, ova što smo je kupili se puni odozgo i zatvorena je, tako da ću biti uskraćena za to zadovoljstvo. Ali nema većeg gušta nego još vlažnu, a mirisnu robu (koju šnjofam kad je vadim iz perilice) vješati na uže. I to po veličini i boji. Ok, pretjerujem, znam. U ovom slučaju sam zakinuta za uže (to je možda dobro, lol – em ga nemam kamo postaviti, em je prevencija u slučaju možebitnih depresivnih dana), ali i sušilo će poslužiti (nisam htjela uzimati perilicu sa sušilicom, to mi onda nije ni perilica ni sušilica). I tako. Sitne radosti život čine. |
