Jedno negativno iskustvo
 nevezano za post: Petru i Marku sretni rođendani (danas 21.1.) od tetke i tetka (14. siječnja) Dakle, pošli smo kupiti karticu i broj za mobitel. Odlučili smo koju ćemo mrežu. Boris je našao preko neta zastupnika u jednom dijelu grada (Plac de Clichy), jer je tamo blizu i trgovina za kuću (tako mu rekli). Vozili se u krcatom metrou (inače, u metroima se zbilja lako snaći, mape su odlično obilježene). Greška broj 1: ušli smo u trgovinu pored zastupnika, što smo skužili nakon što smo sve riješili (tražili smo Orange mrežu jer je, po svim iskustvima, najdostupnija). Raspitali smo se za cijenu prije i saznali da je cijena broja sa karticom 15 €, na akciji. I rekli su nam da svi ti operateri manje-više pričaju engleski. Dakle, uđemo mi u tu trgovinu, čekamo red jedno 10ak minuta. Dvojica rade punom parom. Dođemo mi na red, kažemo što želimo, dobijemo kartice. (kad se kupuju takve stvari, uvijek se moraju dati neki dokumenti na uvid). Tip nas lijepo zamoli dokumente, prekopira što njemu treba, vrati nam sve sa smiješkom, pruži nam kartice i kaže: nakon što ubacimo karticu u mobitel,nakon minutu će nam doći poruka sa brojem. Naplati nam 20€ jer je cijena 20€, ako nismo znali. Nismo znali ali šta da se radi. Uglavnom, super. Au revoir Au revoir. Greška broj 2: nismo ni pogledali kartice Odemo do trgovine kućnih potrepština gdje smo shvatili da je to trgovina za potrebe renoviranja kuće, nešto kao naš bauhaus ili prizemlje peveca. Nismo našli ništa što nam je trebalo osim par polica za kupatilo na vakuum. Platimo i izađemo van. Dođemo doma (išli smo pješke sa Plac de Clichy do naše kuće – trebalo je jedno sat vremena, ali cijelo vrijeme iza nas su bili krovovi Sacre Coeur, desno od nas park Monceau a ravno ispred nas Arc de Triomphe, predivno). I tako, ubacim ja karticu u moj mobitel, a poruke nema. Uto će Boris zbunjeno: „Čini mi se da su ove kartice rabljene“ :zbunj: I čekam ja tu poruku da mi javi broj i onda uzmem mob i nazovem se na hrvatski broj. Sve radi. Znači, kartice su definitivno korištene. Već mi je neka grota u želucu, ali progutat ću. U to Boris stavlja svoju karticu. Traži mu pin Pogledamo se.  Kuha nam u stomaku, od bijesa valjda. Kaže Boris: „Osjećam se kao papak jer sam nasjeo na zadnju foru“. A dobro, hani, nisi samo ti, i ja sam. Uglavnom, on će danas otići do pravog Orangea, a ja čekam bar 24 sata ako će me netko nazvati. Nisam nikome javila broj, i ako me nazove netko od Francuza, samo ću rasklopiti mobitel i izbaciti karticu van. Uh. Razmišljali smo da odemo ponovno do trgovine i da mu vratimo kartice. Greška broj 3: nije nam dao račun, niti smo ga tražili. E, to mi nikako ne ide iz glave. Mi, koji uzimamo račun i kod našeg 'marinka', jednostavno smo zaboravili na njega. A ništa. Boris nije mogao zaspati do kasno u noć, a ja sam se probudila oko 5:00 razmišljajući kako nas je papak nasamario. Uglavnom, ne možemo mu ništa. Međutim, ja sam odlučila ovako. Kad naučim francuski, prošetat ću do tamo i doći do tog lika, ako još bude radio i reći mu, pristojno, što se desilo i da nam je on podario negativno iskustvo u Parizu, da bi zaradio 40€. I da mu to nije baš trebalo. Jedino što nas tješi je to da nas i nije baš odrao za velike novce, gledajući cijene po ovom gradu. Jer već su nam rekli: Francuzima moramo pokazati da nismo tu došli samo na tjedan dana nego da ćemo ostati duže, i onda i oni mijenjaju pristup prema nama. Nije mi cilj osveta ili nešto slično, ma nije više ni bijes u pitanju (jer ako te netko prevari prvi put onda je on papak, a ako te prevari na istu foru drugi put, onda si ti papak). Nego da čovjek čisto vidi da smo ostali tu i da se posrami. A ako odemo prije nego naučim francuski, onda nikom ništa. Svi sretni  Naravoučenije: nikad ne uzimaj ništa na čemu nije cijena i uvijek traži račun. E da, kad smo se vraćali do kuće, naišli smo na neku drugu trgovinu kućnih potrepština. U kojoj smo kupili sve što nam je trebalo.  Usput, Plac de Clichy (oko Montmartra, 18ti okrug) je jedan od ozloglašenijih kvartova u Parizu. U njegovom predgrađu su nastajali oni silni neredi o kojima su izvještavale razne televizije. Inače djeluje mirno, i lijep je sam od sebe. Ima jako puno crnaca, sumnjivih trgovinica, gdje su cijene i do 50€ niže nego u gradu. Ulice su široke i velike. Međutim, kad smo još u Puli tražili stan za Pariz, dobili smo preporuku: nemojte tu i nemojte u „crveni“ kvart, gdje je Moulin rouge. Tamo su, naime, ulice pune kurvi i narkomana, to im je sjedište. Valja znati, jel. I, kad smo se vraćali u naš mali stan, bila sam tako sretna što stanujemo ovdje gdje jesmo. Ne bih rekla da je predrasuda, jer već preksutra mislimo napraviti veliku turu pješice tamo, ali ne želim stanovati blizu one trgovine gdje radi onaj papak. Svaki put bi mi se zavrnuo želudac, u to sam sigurna. Epilog: karticu (mobi card) kupite u trgovinama specijaliziranim za to (npr. mreža Orange, na svakoj njihovoj trgovini je veliki natpis –kao i kod našeg Vipa ili T-mobilea). Profesionalnost je na nivou i možete se sporazumijevati na engleskom.Cijena kartice sa brojem i 5€ na računu je 30€. Nakon što umetnete karticu, za koju minutu vam dođe poruka sa brojem. Bar je to istina.  |
