BLOGZZZZ:
fat "slow ball"
fajruntina
treba svašta
vulgarna mačka
penelopa (al ne kruz)
crna mačka
bauštel reloaded
kikiriki
diNANAmo
božji nektar PIVA



tu me vrijeđaj:
domi_nations@yahoo.com

domijeve nacije



ponedjeljak, 24.07.2006.

armagedon nam se bliži

a kaj da velim?! slabo se čita, slabo se posjećuje, pa se onda i slabo piše... fax je gotov, približava se pravi život a mene čeka jedna turneja po našoj obali... neću onak spektakularno reć da je zadnja, jer nisam jedan od tih koji se baci sa zgrade zbog promjena u životu, ali recimo jedna od bezbrižnijih...

prije nego se otisnem prema sunčanju, moram podijelit jednu nedoumicu s vama:
Pred nekih mjesec dana pred mojim ulaznim vratima dočekao nas je jedan predmet. budući da je moj tata jedini profesionalni uradi sam majstor na svijetu (uz njegov pravi i stalni posao), susjedi nerijetko neke stvari ostavljaju kod nas, jer su svjesni da će on od toga izvuć najbolje... tata se često zatvori u svoju malu radionu od kud se čuje bušenje, piljenje, cviljenje i jauci, i od tamo svako malo u stan dođe nekakva nova naprava, novi ormar, nova stalaža, popravljeni televizor, novi krevet, nabrijana svemirska letjelica, stol napravljen od starih ausgeboldera il tak nekaj... ovog ljeta prvo je netko pred naša vrata stavio nekakav super kul nabrijani nastavak za auspuh od nekakvog fensi auta, ali budući da ni ja ni tata nismo ljubitelji takvih egzibicija, pričekali smo da se pred vratima stvori NEŠTO.

jednog jutra pred vratima se je pojavila naprava za koju je moj tata smislio milijon teorija kaj bi moglo bit, ali na njegovu žalost moram priznat da još nije uspio odgonetnut stvarnu namjenu te pizdarije. dakle, ljudi moji, koji je ovo kurac?!?!



smišljane su teorije zavjere da je to predmet koji će promijeniti svijet, da je to nekakvo novo božanstvo koje će spriječiti sve ratove, sve seksualne nepravilnosti (baš sam odvratna neliberalna svinja, jelda?!), sve energetske probleme, spriječit će ekološku katastrofu.... ali, ako se to što prije ne sazna, kaos će prevladati svijetom i sve djevice ovog svijeta će nestati, leptiri više neće letjeti, anja alavanja više neće voditi emisije, goc će prestat jest, domi će zamrzit nogomet, cure će izgubit seksuali nagon (penellope, pazi se!), postojat će samo cyber sex (cyber šta?!) psi više neće ganjat mačke, na televiziji će bit samo reklame.... drugim riječima: sve će otić u kurac!

ljudi, pazite se, sudbina nas stiže!!!! vidimo se kad malo pocrnim....



- 20:04 - komenterejšn (19) - ko još printa?! - povijest



subota, 15.07.2006.

PREŽIVJETI FAX NIJE LAKO, pitaj me kako

budući da sam stigo do kraja još jedne faze života, možda je vrijeme da svoju mudrost prenesem novim generacijama kojih ovdje ima jako puno... upisat fax, ostat normalan (kolko tolko), polagat ispite, natjerat se na odgovornost, izlazit van, sačuvat staru ekipu, uspješno žicat roditelje novce, napisat diplomski, obranit ga, profeštat.... nije sve to nimalo lako za izbalansirat, pa su vam ovdje glavne zvijezde vodilje:

UPIS I BOLESNO STANJE MOZGA:
u školi treba bit dobar sa svima, od profesora do svih u razredu, jer je to odličan temelj. ocjene nisu upitne, jer je upravo moj razred dokaz da je malo ljudi upisalo fax i da su oni došli s jako različitim znanstvenim podlogama. one intenzivne pripreme za fax su napravile svoje i već sam počeo sanjat zadatke za primjemni. živciranje je neizbježno ali brojka 319 razrješila me sve nervoze i moglo se službeno reć: domi je upao na fax! bez plaćanja! par tisuća kuna godišnje više za nažicat od svojih doma... dugo ljeto je počelo i nesvjestan onoga što me čeka, uživao sam u hrvatskom suncu

PRVA GODINA:
privikavanje. činilo se sve skupa OK, ali jako brzo slijedi najteži dio studentskog života: beidranje nad "izgubljenim školskim životom", živiranje nad čudnom ekipom koja je sa mnom u grupi. začuđeno gledanje ljudi dok veselo uživaju u izazovima kolokvija, ispita i svega ostalog, dok ja doživljavam krizu i debelo razmišljam da se ispišem s faxa. nije ni s ispitima bilo loše, ali jednostavno nisam vidio sebe među takvim ljudima. došao je i kraj akademske godine i kraj predavanja. usred rokova odlučujem probat upisat grafički, ali najčudniji splet okolnosti i zakona uzrokuje moje kašnjenje na prijave za prijemni i postalo je jasno: domi, ostaješ na feru! pomiri se s tim i izvuci najbolje iz svega!
ispiti su išli dobro, kriza se malo razilazi i tješim se činjenicom da sam barem ostao u svojem gradu i sam sebi govorim "a kaj misliš da si negdje iz dalmacije, pa da si došo ovdje studirat?! u kakvom bi tek onda bedu bio? ajmo dalje!"... skoro sam i uvjet dao, falio mi je jedan ispit (točnije jedan bod na pismenom) i upisao sam i više nego zadovoljavajuću parcijalu.... najbolje tek dolazi

PARCIJALA DRUGE GODINE:
samo dva upisana predmeta daju mi puno vremena za cuganje, pljuganje, novu ekipu, odlaženje na tulume, sprdanje sa fakultetskim suputnikom Spoxom i shvaćanje da život i nije tako loš... kršenje svih mogućih stavki iz statuta fakulteta i kodeksa ponašanja (preciznije ne smijem jer bi moglo bit sranja)... sve polako ide, ispite smo nekak dali, skužili da se sve može kad se dobro organiziraš... počinje faza NSB-a i učenja u okruženju najljepših cura na svijetu (iza te izjave ću stajat i kad me budu u grob spuštali)... istina je da nisam bio jedan od onih koji se bude u 7 ujutro, i čekaju u redu za mjesto na 3. ili 4. katu, pa onda zauzmu za 16 frendova, odu na kavicu, pa sjednu učit, pa se 7 minuta odu zapalit pljugu, pa odu na ručak i tak... ja sam došo tam u 3 popodne kad već ima mjesta, sjeo i nisam se dizao do 9... takav sam, kad mi nekaj ide, onda mogu nad time visit satima... jedini odmor mi je bio dignut glavu i vidjet zgodne cure kak šamaraju guzom i idu prema wc-u (kad se sjetim kaj sam si sve zamišljao:) red dolazi na vraćanje pravom studiranju

DRUGA GODINA:
upoznaje se nova ekipica, novi alkohol je u krvi, ispiti idu puno lakše nego do tada, Spox i ja učimo di god sitgnemo, kod njega, kod mene, u podrumu, na faxu, u knjižnici.... i svugdje postoje posebne anegdote... od ogromnog reptila koji je uletio u sobu privučen svjetlom iz sobe, preko rezignacije začinjene manijakalnim smijehom, do odustajanja od učenja riječima "Špox, jebeš ovo! idemo mi vam pit pive!" (nije mu trebalo puno da pristane), pa sve do prepisivanja na usmenom dok profesor kljuca i spava... slanje poruka pod ispitom, učenje do 6 ujutro, a ispit je u osam, proslava ispita odlaskom na koncert ili pljugicom na obližnjoj livadi... sve je bilo dozvoljeno.... život je tekao dalje.

TREĆA GODINA:
najbolje razdoblje studiranja tek je pred nama... izabrali smo svoj smjer na kojem je život tekao puno jednostavniuje, puno intimnije i puno smislenije.... 40-ak ljudi, kao jedan sretni razred koji je nevjerojatno bio nastrojen na tulume i zezanciju... činilo se - i na FERu ima života... ispiti su išli još jednostavnije i sve češće se dešavalo da na stranici indexa nemam ocjenu nižu od vrlo dobar (4)... odlasci na more, dani uvjeti u 7 mjesecu, komisija ispita s druge godine bila je jedina stresna točka u svemu... činilo se - Uspjet ću ja ovo!

ČETVRTA GODINA:
ispiti teku još lakše, upoznajemo se s profesorima onak za pravo... lokalna birtija dobiva svoje stalne goste, gitara se nerijetko dolazi i sve češće nastaje lom... nisam ni primjećivao da studiram i da tu i tamo sjednem za knjigu, a index se punio... čak se počelo i barit unutar grupe :) o tome možda na nekom drugom blogu :)
sve se više čini da će i ispred mojeg imena stajat nekakav prefix tipa dipl. ing.

PETA GODINA:
zadnji i formalni dio studiranja je pred nama... i dalje se sve zahuktava nevjerojatnom brzinom, ispiti se sami od sebe daju, profesori nas sve češće posjećuju na pijankicama, slave se zadnji rođendani, zadnji ispit, zadnji pismeni, zadnji usmeni, zadnji labosi, zadnji dan predavanja, zadnje sve... svje bilo zadnje i polako se u sve nas pomalo uvukla nostalgije i sjeta. predavanja su gotova i jednog nepotrebnog utorka doživljavam najbolji dio studiranja i najveću buru emocija nad svime: auto mi je nekim slučajem bio sparkiran pred faxom, pa sam do njega krenuo tamo od menze pa preko faxa do glavnog ulaza... bilo je oko 8 na večer, a neki zbor je imao probu u jednoj od naših predavaonica... fax prazan, polumrak, sve je mirno i njihovi glasovi su ispunili sve. sjeo sam si na stepenice i doživio najugodnije i najjednostavnije trenutke života... sve je jasno, sve je jednostavno, samo sjediš, razmišljaš o svemu, o proteklih par godina provedenih u toj ustanovi, a ovi pjevaju neku tužnu, ali ponosnu pjesmu... da mi je netko mogao opisati taj osjećaj prije faxa, upisao bih ga i rekao bih "Ma vrijedit će svake sekunde!" i znate kaj? ipak je vrijedilo...

KRAJ:
krenulo se u civilnu kao služba državi i kao navikavanje na ranije buđenje... diplomski se pisao, prepravljao, hvatalo se mentora gdje se god stiglo... dolaze dani kad se to treba predat, tvrdo uvest i predat poslovođi na zavodu (ili katedri, ovisi kak to zovete)... došao je i 13.7.2006. obrana diplomskog... nervoza se skupljala nekoliko dana, ali nije izlazila na vidjelo... a kad uđeš pred komisiju, više nema vremena za paniku... znaš da ti je to zadnje što radiš na faxu i probavaš napravit to najbolje... ponosan na sebe, izbrbljao sam svoje, odgovorio na pitanja koja su mi postavljena (treba znat brbljat i, kako se ono kaže, srat na usta)... feštanje na faxu, feštanje u bricu kraj faxa, tamburašima se s košuljama briše znoj (čak ni tamburaši nisu bili moja ideja, da se razumijemo) i dolazi trenutak kad se svi opraštamo, a kad ćemo se opet vidjet, to se ne zna... nekog ubrzo, nekog za par mjeseci, a nekog nikad više...

ljudi, neću sad srat s onim jadnim rečenicama "uživajte dok možete, vjerujte mi" zato kaj znam da niste debili i da ćete uživat i bez mojih prijedloga. treba bit čvrst pisihički, ostavit jednu dozu zezancije u svemu, ostat normalan čovjek, a ne rob svojih ispita, treba radit sranja, tu i tamo se razočarat, tu i tamo bit sretan, tu i tamo popizdit na sve oko sebe.. ponekad odjebat sve i reć "Ma ne da mi se sad niš radit! Jebeš ispit, idem slijedeći put!"... treba na sve gledat nekim očima djeteta i sve će it dobro... a vi, bolonjci, žao mi je kaj su vam to nametnuli, mene je to zaobišlo i sretan sam zbog toga... ipak se ovako gubi ono glavno kaj su nam profesori govorili "Studenti, fakultet nije srednja škola. Nitko vam neće reć 'djeco sutra je kontrolni!'.. sami odlučujete kada ćete i hoćete li uopće ići na ispit. pokušavate dobit svoju odgovornost i s tim se pomirite" sad toga više nema... Ali, to je već druga priča...

ja sam svoju ispričao



- 15:25 - komenterejšn (16) - ko još printa?! - povijest



utorak, 11.07.2006.

gotovo je, gotovo...

zbog naslova jedni od vas su se ponadali i pomislili "a napokon da se i on oprašta od pisanja na blogu", a drugi su pomislili "ajd, da je i on napokon diplomirao"... eeeeeeee! wrong!!! (uz onaj iritantni zvuk s kvizova kad neko brutalno fula).
prvima poručujem da mi se ne da spektakularno opraštat jer sam ja samozatajna ličnost (?!?!?!?) koja želi past u zaborav, a ne radit dramu :) a drugima moram reć da se strpe još par dana

o čemu se radi? mjesec dana torture sa zelenim travnjakom, lijepim tribinama, "glupim debilima koji trče za loptom", nacionalnom zaluđenosšću... došao je kraj. SP je gotovo i tek sad ljudi koji su ga gledali mogu primijetit da će sad past u laganu depresijicu, a ovi kaj mrze nogomet moraju primijetit da i nije bilo tak strašno - nit smo cure zapostavljali onak kak smo najavljivali, nit smo zapustili druge dijelove života zbog utakmica (pa jebemu, zadnja je završavala oko 11 i onda se išlo dalje... al za malo)...

svjetsko je bilo onak srednje, nije baš bilo neke ljepote, al bar su pobijedili oni za koje sam navijao. talijansku repku oduvijek volim (sad sam prvo napisao "talijane oduvijek volim", al već vidim da bi neki to krivo protumačili)... naši su opet pokazali da smo mi ful čudan narod i da se oko svega možemo posvađat... jedan (cico) ne želi priznat greške, drugi (mi) tvrde da bi mu oprostili samo da neke stvari prizna, i tu se više ne zna kaj je istina. znam samo da će se opet sve ponovit i da ćemo po 100-ti put kretat iz početka... sretan sam ko malo dijete jer sam davno predvidio da (citiram sebe) "nema šanse da brazil ili argentina budu svjetskiu prvaci!!!", zato kaj je postalo totalno in reć da će prvak bit brazil, jer je to jako jednostavno za pretpostavit. pitaju ženske iz sabora i kućanice ko će bit prvak i ove ko iz aviona "pa čujte, ipak i ja pratim što se događa. nitko nema šanse protiv brazila!"

mi smo pokazali kolko smo jadni i zbog toga kaj smo odigrali dobro s "velikim nedostižnim" brazilom, a kasnije se pokazalo da su ih svi uspjeli zaštopat i da mi nismo ispali prepametni. mali pimpeki od japanaca su nam uzeli bod i to je ono čega ću se sramit do kraja života...

Zinedine Zidane je svojim blesavim činom u finalu samo uspio nekim zlobnicima dokazat jednu stvar: znate ono kak ekipa veli da su nogometaši glupi, plitki, debili, IQ im je -12.5, izalze samo s manekenkama i važne su im samo pare? e, onda mi objasnite zašto je ovaj potez Zidana opet uspio ispast jednako negativna stvar (fuj, koji divljak!) za nogometaše?!?!? da je čovjek glup i plitak vjerojatno uopće ne bi reagirao na provokaciju "Mater ti je muslimanska kurva!" ili "Jebem i tebe i te tvoje arapske teroriste!"... on je pokazao da ima stvari koje su važnije od nogometa i da je i on samo čovjek. nemrem ga opravdavat jer sam od njega očekivo da ga niš nemre izbacit iz takta... očito može i već vidim kak bi ja reagiro. ja bi frajeru prvo spsovo sve kaj postoji, vratio bi mu istom mjerom ('ko tebe kamenom ti njega kruhom' kod mene baš i ne pali. jebiga), a onda bi mu raščetvorio glavu i ne bih dobio samo crveni karton nego bi završio na doživotnoj robiji. PA EVO VAM SPEKTAKULARNOG ZAVRŠETKA KARIJERE! čovjek je jeben igrač i kad vidim da neko veli "Čovjek je ovime uništio sve što je postigao u svojo sportskoj karijeri!" taj čovjek se povodi samo za novinama i skandalima... ja skidam kapu Zidanu za sve kaj nas je naučio, za sve driblinge, sve golove i za ovaj zadnji udarac glavom! treba bit svjestan da su neke stvari veće od života, a kamoli nogometa... Zizou, uživaj i odjebi sve koji će te sad gnjavit... da ste mu vi mama sigurno ovaj potez ne bi protumačili divljački. razmisli malo!

ja sad ovim postom vidim da kronično nemam inspiracije kao nekad kad sam ono zamišljeno uspio sprovest u post na jeben način. ovo sve mi zvuči debilno, al svako ima svojih loših trenutaka. ispričavam vam se svima, al probajte razumjet... nekad zbilja ne ide... sori ljudi. znam: smrdim....



- 00:06 - komenterejšn (13) - ko još printa?! - povijest



četvrtak, 06.07.2006.

kratke hlače i diplomski

znam, brutalno sam vas sve zapostavio, ali isto tak mora se priznat da su i drugi zapostavili mene. nisam imao ni volje ni vremena za pisanje, jer sam bio polu-ljut (i manijakalno ljubomoran) kad sam na naslovnici bloga nerijetko viđao "ocjena utakmice Brazil - Francuska" kao zanimljive članke, a moj putopis (koji se najmanje radio o "dosadnom i glupom" nogometu) i opisivanje njemačkog života završi na hrpi nepotrebno napisanih bitvoa koji će još malo bit istovareni na Jakuševac. sve se jednostavno može iščitat i iz broja posjeta i komentara :)

nije ovo neka ljubomorna špreha (MA USTVARI JE!) jer sam zadnje vrijeme samo čitao (komentirao nisam niš) blogovoe okolo i skužio da u svemu tome vladaju neki čudni zakoni ocjene poučnih, zanimljivih, spektakularnih ili debilnih, mutavih i nepotrebnih postova...
u stvari, da budem iskren, pisanje i printanje diplomskog me totalno žifcira (da, sa "f"!!!), a novi kompjuter je tolko glasan (jebote, svi kuleri, hard i DVD zajedno tvore novi album od nekog benda nazvanog Funeral of Damnation) da pizdim na sve strane.

uglavnom, krenuo sam pisat post zbog onog skandala kad je profesor zrušio hrpu studenata na ispitu jer su imali kratke hlače. meni je slijedeći tjedan obrana diplomskog i nekak sam si malo razmišljao o svemu. istina je da je profesor bio bezobrazan, jer ih nije upozorio, ili im bar reko da mu dođu sutra u normalnoj obleki. al je činjenica da si studenti (i ja među njima) i mladi (i ja opet među njima) previše dozvoljavaju. jebemu, pred nekih dvadesetak godina su se nosile uniforme i znao se nekakav red. kasnije se nije smjelo u kratkom dolazit. a danas?! već sad zamišljam sebe kak dolazim nekom profesoru starije garde na ispit: nemam olovku, index mi je ostao doma, raščupan, majca smrdi od prekjučer jer nisam bio doma, kratke crvene hlače, vojnička pederuša i japanke... pa jebemu, i sam sebe bi srušio. a da ne govorim o diplomskom ispitu! ne moraš doć u baroknom odijelu od Vinka Coce s onim crvenim oko pojasa, al ipak neki red mora postojat. malo dostojanstva i pristojnosti. nek bude nekak isfurano, al nek budu nekakve hlače i košuljica... inače fakat hodam svakakav, i dolazio sam na fax ko na plažu, al na ispitu ipak moraju postojat neke norme... jebiga, al tak je... o curama da i ne pričam :) gole, jebote! gole bi najradije došle! :))) al dobro, ipak je vani vruće...

ljudi, ostalo mi je još 7 dana da iskoristim svoju X-icu, da se bezbrižno prošećem po faxu i opet uhvatim onaj zbor kaj ima probe kod nas (to mi je bio prejeben doživljaj!!!), da slušam spike "jesi dao uvjet?", "si riješio sve labose?" itd... još samo tjedan dana i bit ću gotov i pečen čovjek. sumnjam da ću se prestat obrazovat, al se ipak dosta stvari mijenja. neću bit jedan od onih koji nad tim ridaju, jebu majke i pomišljaju na suicid. ne da mi se, jer ne znam zakaj sam studirao, ak to ne mislim nekak unovčit... stvari se mijenjaju, ljudi se mijenjaju i treba samo nastojat da iz svega izvučeš najbolje, da se zabavljaš kad god stigneš i da ne shvaćaš baš svaku poru života tolko ozbiljno... bit će sve oke! pozdravljam vas i držte mi fige...

LOSTPROPHETS - liberation transmission



- 17:38 - komenterejšn (11) - ko još printa?! - povijest



< srpanj, 2006 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Click Here



SITEZZZZ:






Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se