BLOGZZZZ:
fat "slow ball"
fajruntina
treba svašta
vulgarna mačka
penelopa (al ne kruz)
crna mačka
bauštel reloaded
kikiriki
diNANAmo
božji nektar PIVA



tu me vrijeđaj:
domi_nations@yahoo.com

domijeve nacije



ponedjeljak, 04.09.2006.

wakeboard i narodnjaci

možda je malo bezobrazno (ili jadno, u najmanju ruku) da ostavim onak glup post da stoji onak dugo i da bude možda zadnji... zato sam skužio da je zbilja red napisat nekaj kaj se događa u životu diplomiranog/nezaposlenog/zaigranog/pospanog hrvata koji kaj se tiče vojske "broji još sitno" (tak se to kaže u onom pravom vojničkom slengu... chad, jebotepas!)... post je podijeljen u dva dijela, pa si izaberite onaj koji vas zanima... kad ćete pročitat slijedeći post, zbilja ne znam... šteta, a bilo nam je fora...

LJETO:
ne znam jesam ikad u životu bio ovak puno na moru ko ovog ljeta, i ta činjenica pokazuje da nam u državi vlada blagostanje i da bi bilo najbolje da odmah svi damo neke pare da naprave spomenik svim našim političarima i obavezno nevenu ciganoviću...

Krešo "the irish man" i ja smo sjeli u auto (jebena pila :) i obišli sve di nam se nekaj nudilo... Lastovo je oaza jednostavne zajebancije, odmora, dobrog vremena i uživanja do koje se treba vozit 5 sati s trajektom... Hvar je precijenjeno mjesto s naglaskom na birtije (koje imamo i doma) i moj prvi dojam kad smo tam došli bio je ključan: pol 7 ujutro a svi se na raznorazne načine pokušavaju "spustit" jer su se te noći porazbijali sa svime mogućim; najružniji i najiritantniji talijani koje sam susreo u životu otpraćuju tri cure sa svoje jahte i za rastanak ih tapšaju po guzama i smijulje se. cure, nemojte se onda čudit kad imate takvu reputaciju kakvu imate! Bol na Braču ima zgodnije cure nego Hvar (iako i dalje tvrdoglavo tvrdim da su u Zagrebu najzgodnije), bolje plaže i sunce od kojeg je lakše zgorit... Split je oaza za stare pedofilčiće koji ispod naočala škicaju srednjoškolke (i uopće mu ne zamjeram na tome)... Novalja je mjesto na koje se potrošilo tinte (ili tipkovnice) i o tome mi se ne da... tamo sam zbog obiteljskog izbora već nekih 16 miljona godina i neću niš pričat o nostalgičnim spikama. after-BIČ partyji su forica za vidjet i malo se pozajebavat, ali prava kvaliteta ljeta dolazi tek otkrivanjem wakeboarda i njegovih čari...

puno puta su mi ljudi govorili da im je zimovanje super zato kaj se cijele dane vozikaju, a na ljeto samo ljenčare... e pa, wakeboard je cjelodnevno druženje, cuganje, vožnja na tim dasketinama, spektakularni padovi, grčevi u nogama, smijeh nad nečijom neplaniranom kerefekom u zraku itd... zapališ se jako lako i još sam se dvaput vraćao na Krk na par dana da još malo osjetim vodu pod nogama... ovog vikenda ekipica se skupila na Krku na prvenstvu hrvatske i slovenije. naš favorit je platio danak preburnoj noći s petka na subotu jer su mu svi razvaljeni hodali po glavi dok je on probao zaspat... sori, Miho!! Paragon lives!! :))

NARODNJACI:
vraćam se doma i zatekne me vijest o narodnjačkom ukusu naših nogometnih reprezentativaca... to je meni uvijek bilo jadno jer sam poznat po tome da mogu otić apsolutno bilo gdje van, al na narodnjake zbilja ne mogu... nemam tolko love da rundu od dve cuge platim punkuracpreviše kuna i od tih stihova (koje nerijetko možeš provalit makar prvi put čuješ pjesmu) me boli glava... skužio sam da ne postoji čovjek koji će ti na pitanje "Kakvu muziku slušaš?" odgovorit "Narodnjake"... svi vele da mogu slušat sve i onda im u očima prepoznaš onaj stakleni sjaj koji ti govori da se već nabrijavaju na slijedeću subotu, razbijanje čaša, znojne pazuhe, bijele košuljice i picolovke... to mi nikad nije jasno. kaj se ljudi srame kaj to slušaju?! fakat ne kužim... al kaj sam htio reć? srna, olić i balaban obožavaju narodnjake, to svi znaju i ja im to ne zamjeram (iako bi mi bilo drago da nam ekipa sluša normalniju muziku koje se ne srami cijela država), al napravili su sranje zbog kojeg će dobit dosta zvižduka kad slijedeći put istrče pred domaću publiku... iako mi je potajno (makar sad više nije potajno kad sam to napiso) drago kaj su sranje napravili ljudi koji su bili u Fontani, a ne neko ko je otišo na koncert u, recimo, Kset, nadam se da će bit kažnjeni jer su prekršili pravila i da se neće dogodit još jedan narodnjačko-glazbeni raskol u našoj repki. dečki držte se, i nemojte radit sranja! imamo europsko prvenstvo na koje se moramo kvalificirat...

KRAJ:
i opet: kad ćete pročitat slijedeći post, zbilja ne znam... šteta, a bilo nam je fora...



- 17:17 - komenterejšn (25) - ko još printa?! - povijest



subota, 19.08.2006.

radirednjaci

mislim da apsolutno svi (barem oni koji su skupili pristojan broj godina na grbači) znaju kak je to kad u nepotrebnom trenutku, na nepotrebnom mjestu sretneš nekog nepotrebnog 'prijatelja'. bilo da je to 'frend' iz osnovne ili srednje, bivši dečko tvoje cure, cura il dečko s kojima ste se u mladosti samo tukli, navlačili kosu, ogovarali se sa strane, pričali pizdarije o njima, bilo da je to nećak od nepotrebnih iritantnih rođaka koji je samo igrom slučaja tvoja generacija, bilo da je to netko ko voli brbljat o totalnim sranjima i (svjesno ili nesvjesno) ne kuži da to ne zanima čak ni kamenje pokraj cesti....

hodaš po ulici, razmišljaš oće ti ovo bit dobar ili loš dan i onda na nepotrebnoj iritantnoj faci u daljini vidiš smješak i ubrzani hod prema tebi... a kakav bi dan bio?! pa debilana! dolazite jedan do drugoga, moliš boga da ne ide u tvom pravcu (iako najčešće ispadne da ide baš na isti vlak/tramvaj/bus) i onda počne razgovor koji se ne vodi hrvatskim jezikom, ni engleskim jezikom, on se vodi novim najprikladnijim jezikom u kojem postoje samo rečenice nazvane - radirednjaci:

on: e bok, pa di si ti?
ti: a evo me.
on: šta ima? (moj najdraži)
ti: a eto, niš posebno.
on: kak si?
ti: OK, sve 5.
(pa lagana poluneugodna šutnja od 10-ak sekundi, uz obavezni konstantni lažni osmjeh na licu)
on (ponosno nastavlja): inače?
ti: pa eto.
on: žena, djeca (pokušaj šale, al jednostavno mu ne leži)
ti: ma svi su zdravi, to je glavno.

to je bio jedan uvod u razgovor vođen između ljudi koji nemaju apsolutno niti jednu dodirnu točku , niti jednu zajedničku temu i trebali bi živjet na različitim kontinentima. i nakon tih par pitanja iz kojih apsolutno niš pametno ne saznaš, niš te ni ne zanima i samo pitaš reda radi (od tu naziv), sada slijedi tzv. pokušaj uspostavljanja razgovora:

ti: i di ćeš ti?
on: ma idem u blablablabla.
(onda živčano skužiš da ide u istom smjeru ko i ti i da vam ne gine još neko vrijeme razgovora)
ti: ma da?! idem i ja prema tam, možemo zajedno bar dio puta. super! (prljava laž)
on: e može, baš te dugo nisam vidio.
(uspostava razgovora nije protekla najbolje, jer te je iz takta izbacila i razočarala činjenica da se nećeš tak lako izvuć)

onda se samo naživciraš u sebi, jer si htio prelistat metro, ili si htio još malo otkunjat, ili snimat neku zgodnu curu kak ide nekud na fax, il slušat kaj priča netko na sjedalu do tvog (priznajte, svi to radite i teško se suzdržat). vjerojatno je jutro, a ja sam totalna spavalica, a po svojoj prilici, on će bit najambiciozniji, najdinamičniji čovjek koji ima teoriju 'pa spavat ću kad umrem' i koji je odmah ujutro navijen ko da ima šaraf u guzici i automat u ustima koji nemre prestat bljezgarit... a to izlazi na vidjelo tek nakon pokušaja razbijanja tišine:

ti: pa jebote, gle kakvo je vrijeme (ultimativna rečenica već poznata apsolutno svima koji nisu znali kaj reći u nekom trenutku)
on: da, al šta ćeš. kad sam bio na moru bilo je zbilja super vrijeme...

i onda se ne gasi 15 minuta pričajući o svom odlasku na more i ponosno prepričavajući priče koje sam ja na moru proživljavao pred par godina, jer je u to vrijeme bio seljačina, a u srednjoj školi je zaobišao uobičajene zajebancije, jer je bio razredni šupak bez prijatelja... i onda kažu da je to bullying.... a kaj sad oni nama rade?!

bezobrazno je pravit se da nekoga nisi vidio (osim ako po njegovim gestama skužiš da i on tebe 'ne vidi'), bezobrazno ga je pozdravit i ne prić mu, a još bezobraznije (al najpametnije) bilo bi doć do njega i uzmjesto uvodnih rečenica strest mu u facu sve kaj misliš o njemu. tak da nam preostaje prihvatit okolinu, jer kažu da kolege i rodbinu nemreš birat... a u današnje vrijeme demokracije, očito nemreš birat ni sugovornika... šteta... radirednjaci rules!!!

STONE SOUR - come what(ever) may



- 11:22 - komenterejšn (15) - ko još printa?! - povijest



ponedjeljak, 24.07.2006.

armagedon nam se bliži

a kaj da velim?! slabo se čita, slabo se posjećuje, pa se onda i slabo piše... fax je gotov, približava se pravi život a mene čeka jedna turneja po našoj obali... neću onak spektakularno reć da je zadnja, jer nisam jedan od tih koji se baci sa zgrade zbog promjena u životu, ali recimo jedna od bezbrižnijih...

prije nego se otisnem prema sunčanju, moram podijelit jednu nedoumicu s vama:
Pred nekih mjesec dana pred mojim ulaznim vratima dočekao nas je jedan predmet. budući da je moj tata jedini profesionalni uradi sam majstor na svijetu (uz njegov pravi i stalni posao), susjedi nerijetko neke stvari ostavljaju kod nas, jer su svjesni da će on od toga izvuć najbolje... tata se često zatvori u svoju malu radionu od kud se čuje bušenje, piljenje, cviljenje i jauci, i od tamo svako malo u stan dođe nekakva nova naprava, novi ormar, nova stalaža, popravljeni televizor, novi krevet, nabrijana svemirska letjelica, stol napravljen od starih ausgeboldera il tak nekaj... ovog ljeta prvo je netko pred naša vrata stavio nekakav super kul nabrijani nastavak za auspuh od nekakvog fensi auta, ali budući da ni ja ni tata nismo ljubitelji takvih egzibicija, pričekali smo da se pred vratima stvori NEŠTO.

jednog jutra pred vratima se je pojavila naprava za koju je moj tata smislio milijon teorija kaj bi moglo bit, ali na njegovu žalost moram priznat da još nije uspio odgonetnut stvarnu namjenu te pizdarije. dakle, ljudi moji, koji je ovo kurac?!?!



smišljane su teorije zavjere da je to predmet koji će promijeniti svijet, da je to nekakvo novo božanstvo koje će spriječiti sve ratove, sve seksualne nepravilnosti (baš sam odvratna neliberalna svinja, jelda?!), sve energetske probleme, spriječit će ekološku katastrofu.... ali, ako se to što prije ne sazna, kaos će prevladati svijetom i sve djevice ovog svijeta će nestati, leptiri više neće letjeti, anja alavanja više neće voditi emisije, goc će prestat jest, domi će zamrzit nogomet, cure će izgubit seksuali nagon (penellope, pazi se!), postojat će samo cyber sex (cyber šta?!) psi više neće ganjat mačke, na televiziji će bit samo reklame.... drugim riječima: sve će otić u kurac!

ljudi, pazite se, sudbina nas stiže!!!! vidimo se kad malo pocrnim....



- 20:04 - komenterejšn (19) - ko još printa?! - povijest



subota, 15.07.2006.

PREŽIVJETI FAX NIJE LAKO, pitaj me kako

budući da sam stigo do kraja još jedne faze života, možda je vrijeme da svoju mudrost prenesem novim generacijama kojih ovdje ima jako puno... upisat fax, ostat normalan (kolko tolko), polagat ispite, natjerat se na odgovornost, izlazit van, sačuvat staru ekipu, uspješno žicat roditelje novce, napisat diplomski, obranit ga, profeštat.... nije sve to nimalo lako za izbalansirat, pa su vam ovdje glavne zvijezde vodilje:

UPIS I BOLESNO STANJE MOZGA:
u školi treba bit dobar sa svima, od profesora do svih u razredu, jer je to odličan temelj. ocjene nisu upitne, jer je upravo moj razred dokaz da je malo ljudi upisalo fax i da su oni došli s jako različitim znanstvenim podlogama. one intenzivne pripreme za fax su napravile svoje i već sam počeo sanjat zadatke za primjemni. živciranje je neizbježno ali brojka 319 razrješila me sve nervoze i moglo se službeno reć: domi je upao na fax! bez plaćanja! par tisuća kuna godišnje više za nažicat od svojih doma... dugo ljeto je počelo i nesvjestan onoga što me čeka, uživao sam u hrvatskom suncu

PRVA GODINA:
privikavanje. činilo se sve skupa OK, ali jako brzo slijedi najteži dio studentskog života: beidranje nad "izgubljenim školskim životom", živiranje nad čudnom ekipom koja je sa mnom u grupi. začuđeno gledanje ljudi dok veselo uživaju u izazovima kolokvija, ispita i svega ostalog, dok ja doživljavam krizu i debelo razmišljam da se ispišem s faxa. nije ni s ispitima bilo loše, ali jednostavno nisam vidio sebe među takvim ljudima. došao je i kraj akademske godine i kraj predavanja. usred rokova odlučujem probat upisat grafički, ali najčudniji splet okolnosti i zakona uzrokuje moje kašnjenje na prijave za prijemni i postalo je jasno: domi, ostaješ na feru! pomiri se s tim i izvuci najbolje iz svega!
ispiti su išli dobro, kriza se malo razilazi i tješim se činjenicom da sam barem ostao u svojem gradu i sam sebi govorim "a kaj misliš da si negdje iz dalmacije, pa da si došo ovdje studirat?! u kakvom bi tek onda bedu bio? ajmo dalje!"... skoro sam i uvjet dao, falio mi je jedan ispit (točnije jedan bod na pismenom) i upisao sam i više nego zadovoljavajuću parcijalu.... najbolje tek dolazi

PARCIJALA DRUGE GODINE:
samo dva upisana predmeta daju mi puno vremena za cuganje, pljuganje, novu ekipu, odlaženje na tulume, sprdanje sa fakultetskim suputnikom Spoxom i shvaćanje da život i nije tako loš... kršenje svih mogućih stavki iz statuta fakulteta i kodeksa ponašanja (preciznije ne smijem jer bi moglo bit sranja)... sve polako ide, ispite smo nekak dali, skužili da se sve može kad se dobro organiziraš... počinje faza NSB-a i učenja u okruženju najljepših cura na svijetu (iza te izjave ću stajat i kad me budu u grob spuštali)... istina je da nisam bio jedan od onih koji se bude u 7 ujutro, i čekaju u redu za mjesto na 3. ili 4. katu, pa onda zauzmu za 16 frendova, odu na kavicu, pa sjednu učit, pa se 7 minuta odu zapalit pljugu, pa odu na ručak i tak... ja sam došo tam u 3 popodne kad već ima mjesta, sjeo i nisam se dizao do 9... takav sam, kad mi nekaj ide, onda mogu nad time visit satima... jedini odmor mi je bio dignut glavu i vidjet zgodne cure kak šamaraju guzom i idu prema wc-u (kad se sjetim kaj sam si sve zamišljao:) red dolazi na vraćanje pravom studiranju

DRUGA GODINA:
upoznaje se nova ekipica, novi alkohol je u krvi, ispiti idu puno lakše nego do tada, Spox i ja učimo di god sitgnemo, kod njega, kod mene, u podrumu, na faxu, u knjižnici.... i svugdje postoje posebne anegdote... od ogromnog reptila koji je uletio u sobu privučen svjetlom iz sobe, preko rezignacije začinjene manijakalnim smijehom, do odustajanja od učenja riječima "Špox, jebeš ovo! idemo mi vam pit pive!" (nije mu trebalo puno da pristane), pa sve do prepisivanja na usmenom dok profesor kljuca i spava... slanje poruka pod ispitom, učenje do 6 ujutro, a ispit je u osam, proslava ispita odlaskom na koncert ili pljugicom na obližnjoj livadi... sve je bilo dozvoljeno.... život je tekao dalje.

TREĆA GODINA:
najbolje razdoblje studiranja tek je pred nama... izabrali smo svoj smjer na kojem je život tekao puno jednostavniuje, puno intimnije i puno smislenije.... 40-ak ljudi, kao jedan sretni razred koji je nevjerojatno bio nastrojen na tulume i zezanciju... činilo se - i na FERu ima života... ispiti su išli još jednostavnije i sve češće se dešavalo da na stranici indexa nemam ocjenu nižu od vrlo dobar (4)... odlasci na more, dani uvjeti u 7 mjesecu, komisija ispita s druge godine bila je jedina stresna točka u svemu... činilo se - Uspjet ću ja ovo!

ČETVRTA GODINA:
ispiti teku još lakše, upoznajemo se s profesorima onak za pravo... lokalna birtija dobiva svoje stalne goste, gitara se nerijetko dolazi i sve češće nastaje lom... nisam ni primjećivao da studiram i da tu i tamo sjednem za knjigu, a index se punio... čak se počelo i barit unutar grupe :) o tome možda na nekom drugom blogu :)
sve se više čini da će i ispred mojeg imena stajat nekakav prefix tipa dipl. ing.

PETA GODINA:
zadnji i formalni dio studiranja je pred nama... i dalje se sve zahuktava nevjerojatnom brzinom, ispiti se sami od sebe daju, profesori nas sve češće posjećuju na pijankicama, slave se zadnji rođendani, zadnji ispit, zadnji pismeni, zadnji usmeni, zadnji labosi, zadnji dan predavanja, zadnje sve... svje bilo zadnje i polako se u sve nas pomalo uvukla nostalgije i sjeta. predavanja su gotova i jednog nepotrebnog utorka doživljavam najbolji dio studiranja i najveću buru emocija nad svime: auto mi je nekim slučajem bio sparkiran pred faxom, pa sam do njega krenuo tamo od menze pa preko faxa do glavnog ulaza... bilo je oko 8 na večer, a neki zbor je imao probu u jednoj od naših predavaonica... fax prazan, polumrak, sve je mirno i njihovi glasovi su ispunili sve. sjeo sam si na stepenice i doživio najugodnije i najjednostavnije trenutke života... sve je jasno, sve je jednostavno, samo sjediš, razmišljaš o svemu, o proteklih par godina provedenih u toj ustanovi, a ovi pjevaju neku tužnu, ali ponosnu pjesmu... da mi je netko mogao opisati taj osjećaj prije faxa, upisao bih ga i rekao bih "Ma vrijedit će svake sekunde!" i znate kaj? ipak je vrijedilo...

KRAJ:
krenulo se u civilnu kao služba državi i kao navikavanje na ranije buđenje... diplomski se pisao, prepravljao, hvatalo se mentora gdje se god stiglo... dolaze dani kad se to treba predat, tvrdo uvest i predat poslovođi na zavodu (ili katedri, ovisi kak to zovete)... došao je i 13.7.2006. obrana diplomskog... nervoza se skupljala nekoliko dana, ali nije izlazila na vidjelo... a kad uđeš pred komisiju, više nema vremena za paniku... znaš da ti je to zadnje što radiš na faxu i probavaš napravit to najbolje... ponosan na sebe, izbrbljao sam svoje, odgovorio na pitanja koja su mi postavljena (treba znat brbljat i, kako se ono kaže, srat na usta)... feštanje na faxu, feštanje u bricu kraj faxa, tamburašima se s košuljama briše znoj (čak ni tamburaši nisu bili moja ideja, da se razumijemo) i dolazi trenutak kad se svi opraštamo, a kad ćemo se opet vidjet, to se ne zna... nekog ubrzo, nekog za par mjeseci, a nekog nikad više...

ljudi, neću sad srat s onim jadnim rečenicama "uživajte dok možete, vjerujte mi" zato kaj znam da niste debili i da ćete uživat i bez mojih prijedloga. treba bit čvrst pisihički, ostavit jednu dozu zezancije u svemu, ostat normalan čovjek, a ne rob svojih ispita, treba radit sranja, tu i tamo se razočarat, tu i tamo bit sretan, tu i tamo popizdit na sve oko sebe.. ponekad odjebat sve i reć "Ma ne da mi se sad niš radit! Jebeš ispit, idem slijedeći put!"... treba na sve gledat nekim očima djeteta i sve će it dobro... a vi, bolonjci, žao mi je kaj su vam to nametnuli, mene je to zaobišlo i sretan sam zbog toga... ipak se ovako gubi ono glavno kaj su nam profesori govorili "Studenti, fakultet nije srednja škola. Nitko vam neće reć 'djeco sutra je kontrolni!'.. sami odlučujete kada ćete i hoćete li uopće ići na ispit. pokušavate dobit svoju odgovornost i s tim se pomirite" sad toga više nema... Ali, to je već druga priča...

ja sam svoju ispričao



- 15:25 - komenterejšn (16) - ko još printa?! - povijest



< rujan, 2006  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Click Here



SITEZZZZ:






Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se