< prosinac, 2016 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Travanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (1)
Ožujak 2015 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

______________________________

Život je ples
_____Image and video hosting by TinyPic___
ples na žici
______________________________

_______________________

Kontakt: pranger@net.hr
_______________________

Creative Commons License

VRIJEME DARIVANJA

Image and video hosting by TinyPic

Često bih se u posljednje vrijeme sjetio mame. Prvi prizor koji bi mi tada pao na pamet bio bi njen pažljiv glas koji me u rano jutro budi za odlazak u školu, miris bijele kave s udrobljenim kruhom i pogled kroz prozor na prekrasno iznenađenje -- prvi snijeg što je zapao noću, u tišini, dok smo još spavali.
I jutros, gledajući tu prekrasnu snježnu bjelinu koja je obnoć prekrila dvorište ispred naše stare kuće, obuzela me na trenutak ta ista, skoro zaboravljena, dječačka radost i ushit.

Susjed, stariji gospodin u mirovini, šnajder, već je lopatom čistio prilaz svojoj garaži. I taj zvuk lopate, poseban i poznat zvuk metala koji struže po asfaltu, a koji je dopirao izvana, na neki mi je način upotpunio uspomene.
Obukao sam se toplo i izašao na dvorište.
- Ha, sused! Ste vidli? Dugo nije tak napadal – zadihan, reče mi stari gospodin, naslonjen na drvenu dršku lopate. Iz usta mu je izlazila para.
- Već sam bil u šupi i sredil sanjke. Znate, nazval me sin i rekel da dolaze ovaj vikend iz Opatije, s malim, pa bumo išli gore na Cmrok.
- Je, ovaj Božić bu pod snjegom, baš onak kak treba – rekoh. - Dugo nam nije bilo pravog Božića...
Kad je spomenuo sinovljev poziv sjetio sam se mobitela koji je ostao na stolu, no nije mi se vraćalo. „Ma mogu jedan dan i bez njega“, pomislih.
Čudno, ali zbog te sam se odluke odjednom osjetio nekako slobodnijim i lakšim.

U Gradskoj su kavani još prije desetak dana postavili i okitili veliku jelku, pa je miris svježe smole zamijenio onaj vonj ustajalog duhanskog dima.
U novinama stare vijesti i pregršti reklama. Od sporta, nekakav važan državni rekord u plivanju, a u obavijestima o smrti ni jedno poznato ime. Kroz veliko staklo gledao sam prolaznike kako kišobranima vitlaju krupne bijele pahulje. Zbunjeni golubovi visoko iznad njih, nenavikli na snijeg, stisnuli su se po rubovima fasada.
Pogled mi je ponovno pao na stol, na naslov jednog članka: „Vrijeme je darivanja“. Sjetio sam se s koliko smo radosti sestra i ja, kao djeca, stavljali očišćene čizmice na prozor i dugo u noć nismo mogli zaspati došaptavajući se i nagađajući što će nam sve donijeti Sveti Nikola. Ujutro, uz pozlaćenu šibu, našli bismo čizmice napunjene slatkišima i poneku igračku od plastike. Naš Sveti Nikola nikada nas nije razočarao. Onda bismo nestrpljivo čekali i Božić. Zajedno bismo okitili jelku i iznova se radovali lijepo upakiranim sitnicama koje bismo pod njom, pored jaslica, ujutro pronašli. Sjećam se i mame koja je zarana spremala objed i čekala nas pored jelke, sretna zbog naših poklona gotovo kao i mi sami. Sada znam, ali tada, kao djetetu, nije mi padalo na pamet upitati se zašto pod jelkom nikada nije bilo poklona i za nju.

Lunjao sam Ilicom zavirujući u izloge. To što sam tamo vidio nekako mi se nije činilo dostojnim poklona mojoj majci. Napokon, nakon duže i bezuspješne šetnje čak do Britanca, vratio sam se na mjesto odakle sam i krenuo.
Na samom ulazu u Namu zapuhnuo me je vruć zrak. Unutra, bilo je toplo i mirisalo je na nov tekstil. I taj me je miris, baš kao i one pokretne stepenice, vratio u djetinjstvo. U to su vrijeme te stepenice bile pravo čudo i mi klinci u Namu bi dolazili samo zbog njih.
Za razliku od nekada, robna je kuća sada bila pusta. Bez obzira na blagdane, na prvom katu šetalo je tek nekoliko ljudi. Razgledavali su pažljivo, ali rijetko bi kupovali.

Što bih ja to za Božić mogao kupiti svojoj mami? Što bi je moglo posebno razveseliti? Na odjelu ženske konfekcije svidio mi se jedan rubac. Nježno plav, proziran, vrlo sličan onome kakav je nekad nosila. Kupio sam ga. Kupio sam i češalj-ukosnicu, lijep i zaobljen, elegantan i primjeren njenim godinama. Ljubazna prodavačica sve mi je to umotala u sjajan papir i stavila u posebnu prigodnu papirnu vrećicu. Zaželjeli smo si uzajamno sretan Božić i ja sam je ostavio da prekrštenih ruku stoji na praznom odjelu galanterije. Usput, u cvjećarnici, kupio sam i buket poljskog cvijeća. Zamislite, usred zime poljsko cvijeće! Danas je zaista sve moguće.
U tramvaju gužva i miris mokrih kišobrana. Snijeg je i dalje padao, mada puno sitniji i rjeđi. Ručao sam u „Maksimirskom kutiću“, kao i obično. Tamo su gableci uvijek bili obilni, ali ne i skupi. Za kraj, počastio sam se štruklama i kavom.

Gledao sam kroz prozor. Uz rub maksimirske šume, odrasli su vukli zabundanu djecu na saonicama i to me u mislima vratilo na Cmrok i našu mamu koja nas je teglila uzbrdo, jer od umora i cijelog dana provedenog na snijegu više nismo mogli ni hodati. Uvečer, kad bismo se vratili kući, dok bismo svlačili mokru i djelomično još zaleđenu odjeću, mama bi napunila kadu, a sestra i ja bismo s uživanjem uronili u toplu vodu, u hrpu prhke plavkaste pjene nalik na oblake. Mama bi nas obrisala velikim frotirnim ručnikom, obukla u meke pidžame i potjerala u kuhinju na vruć čaj s keksima.

Vani, snijeg je prestao padati. Nisam baš toliko star, ali sam se na usponu do bolnice prilično uspuhao. Prošlo je pet i smračilo se. Svi bolnički prozori bili su osvijetljeni i svaki od njih vjerojatno je nosio neku svoju priču. Ja o tim pričama danas nisam želio razmišljati, u bolnicu me doveo jedan drugi osjećaj, isti onaj koji me pratio otkad sam jutros s prozora ugledao snijeg.

Na prvom katu, u dobro mi poznatom hodniku, vladala je tišina. Jedna su vrata bila širom otvorena, a druga pored njih samo pritvorena i ja povirim. U prvoj sobi ležali su muškarci, u drugoj četiri mlađe žene, a u trećoj, dvokrevetnoj, samo jedna, starija. Za razliku od drugih, čiji su ormarići pored kreveta bili puni voćnih sokova i voća, njen je ormarić bio prazan. Taca s netaknutim grizom bila je odložena na stolici između njenog i uredno složenog praznog susjednog kreveta. Zrak u sobi bio je zagušljiv i suh.

Sitna je starica ležala na leđima, glave lagano zakrivljene prema zatvorenom prozoru mliječnih stakala. Sijedi joj je pramen rijetke kose prekrivao blijedi obraz i u svjetlu slabe neonske lampe vidjelo se da spava.
Polako sam se približio, podigao tacu sa stolice i stavio je na stol. Plastični tanjur bučno je skliznuo i zaustavio se na kraju tace, no stara žena nije se ni pomakla. Odmotao sam buketić, izvadio poklone i složio ih uredno na ormarić, tik do njene glave. Disala je jedva čujno, kratkim udisajima i izdisajima.
Lijeva joj je ruka bila položena uz tijelo i ja je pažljivo uzmem u svoju, pa sjednem. Stolica je zaškripala, ona je malo pomaknula glavu, uzdahnula, pa se ponovno umirila. Nije se probudila i ja odahnem.
Držao sam tako još neko vrijeme toplu i meku ruku meni nepoznate žene i promatrao je u tišini, a onda sam ustao i izašao.

Kod kuće, na mobitelu, čekalo me nekoliko neodgovorenih poziva i sms poruka od sestre: „Danas je mami godisnjica. Ako nisi bio dolazim u ponedeljak pa cemo zajedno na groblje. Sretan Bozic, pusa!“.
Otvorio sam prozor i pogledao nebo. Noć je bila svježa, a visoko gore, u bistroj crnini bez mjesečine, zvijezde su izgledale baš kao sitne snježne pahulje zamrznute u studenom bezdanu.


20.12.2016. u 12:25 sati | 11 Komentara | Print | Link | Na vrh

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se