Dok sam pisala pismo onome Njemu...

20 svibanj 2018

Dragi Ti,

nisam zaboravila divne trenutke koje smo proveli zajedno... Rijetke izlete ali zato vrijednije. Odlaske u kucicu u kojoj sada zivim svaki slobodni trenutak. Nas prvi poljubac ovdje. Koliko si me stalno htio ljubiti pred svima da im pokazes da sam tvoja, a ja sam to mrzila. Pamtim i kada si doveo naseg miceka br 2 pa mi do nedavno pricao svaki put iznova kako si ga nasao i kako ste skupa putovali do doma.
Naseg useljenja u stan, prve noci u stanu. Prve jutarnje kave u stanu...

Kako sam jedva cekala da dođes doma da budemo skupa, kako je svaka sekunda samoce bila preduga...
Sjecam se i kako si me zaprosio (i osramotio) nasred Trga... Kako sam plakala sto od sramote, sto od srece...

Pamtim svaki cvijet koji si mi donio, svaku cokoladu. I kako si me za rođendan iznenadio dugo zeljenom peglom jer si znao da najvise volim peglati...
Kako sam isla protiv svih, jer... upozoravali su me. Svi! A ja sam vidjela samo dobro u tebi... I vjerovala ti sve...

Sada znam na sto su me upozoravali...
Tvoja sebicnost je napokon izasla van. Kada si od svih bolesti koje sam tada dobila shvatio da mogu umrijeti, prestao si se truditi.
Zasto bi se trudio oko trupla??
Nikakve koristi od toga...

"Zaboravljao" si doci doma na vrijeme, platiti racune. Na svako moje plakanje govorio da ti idem na zivce. Na svaki moj vapaj za pomoc okretao si glavu...

Bila sam preslaba da nesto poduzmem i svaki put kada sam pokusala ustati, nova bolest me svladala. Kao da ste se ti i bolest urotili protiv mene. Pijan si mi radio dorucak i caj, ako si i dosao kuci. Rucak nisi skuhao niti jednom u 3 mjeseca. Pusio si kraj mene iako sam se razboljela na pluca... Valjda si mi htio skratiti muke...

Lagao kako se oduzio posao, kako nisi nesto stigao, umoran si, tesko ti je sve, previse je to za tebe... i tebe je to sve shrvalo, ne znas kako ces...
I onda si sav cemer i jad bacio na moja pleca. Na moju dusu i tijelo vec umorne od bolesti, nemoci i straha za vlastiti zivot. Uz svoju borbu za zivot, morala sam spasiti i egzistenciju. Prezivjela sam ali sad zivotarim... U dugovima sam od cega me cesto bole pluca. Doktor je rekao da psiha udara tamo gdje smo najslabiji... Nemam snage raditi sve poslove koje sam radila prije. Nitko ne zna da li je to privremeno ili trajno.

Nisam to vise ja... I znas da nisam... Vise ne trpim.

Iz ljubavi (a i gluposti) htjela sam te ostaviti u svom zivotu misleci; nisi ti los covjek, nekad si mi nosio cvijece...

Kako sam odselila, dosao bi u kucicu i donio ves, najeo se, odspavao... ako si odmoran, trazio sex... A nazad opet nisi davao nista.

E vidis, zato sad zelim da mi se ne priblizavas. Zato zelim da me pustis na miru i da nestanes iz mog zivota.
Tvoja sestra ne zna tko si, svaki dan me zove i place sa mnom misleci da to nisi ti. Nadajuci se. Place jer ne nalazis vremena za nju iako odlazi na duze vrijeme. Lazes opet kako je guzva na poslu, kako ju volis ali ne mozes. A ona place sa mnom.

Tek sada, kada sam joj ispricala SVE o tebi zna sto sam prolazila i podrzava me u mojoj odluci. Molila me da joj zauvijek budem prijateljica i ispricava se u tvoje ime dugo, dugo... nakon svakog razgovora...

Zao mi je sto to radis ljudima i nadam se da vise nece biti tvojih zrtava po svijetu.

Ovo je tako tuzno jer, dok ovo pisem i placem, jos uvijek mislim da ima dobra u tebi... Ta, donosio si mi cvijece...

Oznake: tuga, jad

Dok sam hrabra a i nisam

26 travanj 2018

Napravila sam nešto što nisam mislila da budem... Odselila sam se. Imam divnu malu kućicu na selu blizu Zagreba i sada živim u njoj. Ja i moje mačke...
E pa, stvari stoje tako da se moj cijeli život izokrenuo naglavačke i, iako mi svi govore da je ovo najljepši dio mog života, ja se s tim ne mogu pomiriti.
Da, da, Bog mi je dao drugu priliku za život, slavim život, volim život. Sretna sam što mogu skoro sve kao i prije.
Skoro sve nije isto kao i sve. Nekad mi nije bilo jasno da je čovjek depresivan jer je ostao bez noge/ ruke... Pa, mogao je ostati i bez glave, treba biti sretan. Sad mi je jasno. Kvaliteta života više nije ista.

Ja sam sa svojom vjerom u sebe odlučila započeti novi život.
Moj sada već dobrano bivši zaručnik razjebao je sve što se razjebati dalo (nadam se da na ovim stranicama ima psovanja).

Od kako sam se razbolila, on se predao alkoholu. On se predao kocki... Ja sam bila nekakav stup njegovog zdravog razuma i kako se moje zdravlje urušavalo, tako je i njegov zdrav razum nestajao.

Danas smo u dugovima do grla, on je sve prokockao i zapio, moj život je opet poljuljan iz temelja.
Da stvar bude gora za mene, bivši muž je taman završio izgradnju svog novog doma te pozvao djecu da dođu živjeti kod njega. Kako se moj svijet raspadao, najbolje za njih je bilo da odu. Sada sam slomljena jer njih dvije više nikad neće biti moje. Ja im više nisam uzor, nisam autoritet. Glupača sam (jer jesam) i sebi i njima. Najgori neprijatelj a ne majka koja ih je trebala štititi.

Također, nikad mi nisu bile jasne žene koje dozvole da im se ovo dogodi... iii.. puf! Evo me! Nisam se ni snašla a na dnu sam.
Svi konci koje sam tako čvrsto držala, popucali su.
Sada, koji mjesec kasnije, ležim u SVOM krevetu u SVOJOJ kući, sa SVOJIM mačkama. Djece više nemam. Zaručnika nemam. Novaca nemam.
Imam mir i tišinu, ono što sam htjela već jako dugo (i rekli su mi: pazi što želiš, ne znaš tko te sluša...)... Ali, to nije to. Htjela sam svoju djecu, htjela sam muškarca koji će me nositi na rukama gdje god da krenemo.

U meni danas raste neka strašna mržnja. Zaručnik koji je moj cijeli svijet tako glatko povukao od ispod mojih nogu obećao je da više neće piti. Da više neće kockati. A ja? U mojoj je glavi samo to da ga sada trebam jer nisam nikad morala naložiti vatru, nacjepati drva, čistiti snijeg. Želim ga iskoristiti! Nikad, nikad, nikad prije nisam imala takav poriv. Mrzila sam svog bivšeg muža jer mi je oteo dom koji sam tako mlada i neiskusna odlučila stvoriti s njim. Rodila sam mu djecu, učila kuhati i biti žena. On je tražio provod u alkoholu i drugim ženama... Nisam htjela osvetu, htjela sam da me samo pusti na miru.
Danas, s ovim godinama, mogu reći da sam bedastija nego ikad.
Trebala bi sve pustiti i uživati u slobodi. Ne želim! Želim da, kada mi je već oteo sve što sam voljela, pati bar upola koliko sam patila ja.
Moja djeca za koju sam se borila više od 19 godina svog života, otišla su... Ja im nemam ni što dati za jesti i bolje im je tamo. Samo meni nije bolje bez njih. Zbog ljubavi i vjere u krivu osobu, danas sam bez svega za što je vrijedilo živjeti. Kakve god da su bile, moje su. Moja krv, moje dvije duše koje su 9 mjeseci rasle pod mojim srcem a sve ove godine pokraj njega.
Sada su tatine. I sigurno imaju ono što im ja nikad nisam mogla dati. Financijsku sigurnost...
Moja ljubav je neupitna, ali od ljubavi se ne živi.
Kad opet stanem na noge (ako ikada više stanem), raditi ću na našem odnosu kao nikad prije. Vratiti ću tu ljubav koju su pospremile od mene onog trena kad sam izabrala krivog čovjeka da uđe u naš život. A prije svega, koliko god odvratno od mene bilo, želim mu uzeti sve ono što je on uzeo meni. Od zdravlja, sigurnosti doma, ljubavi, blagostanja... SVE! Jer moja dobrota kroz cijeli život mi se još uvijek nije isplatila...
Mrzite me, ne slušajte me, ali ovo sam valjda ja. Lavica kojoj su ukrali djecu! I sada će oni patiti...

Oznake: Osveta, tuga, jad, duša

Dok sam bila svugdje gdje nisam htjela biti

24 siječanj 2018

Nova je za mene krenula krivim putem. Ni prosla nije krenula bolje. Kako sam za prosli docek gledala svoju mlađu kcer kako lezi u bolnici jer nije znala da je alkohol opasan te stariju kcer na sivanju jer je smotana, tako sam zazeljela da sam ja na njihovom mjestu. Ovaj docek sam bila...

No, da krenemo redom. Krajem 11 mjeseca pozvana sam u bolnicu na operaciju mioma na maternici. Neki kazu rutinska operacija. I bila bi da je kod mene sve normalno. Obzirom da je komplikacija moje srednje ime, na laparaskopiji nisu mogli do jednog od mioma pa sam imala dvije operacije u isto vrijeme. Laparaskopsku i onu klasicnu za koju ni ne znam kako se zove.
Dva dana intenzivne pa lezi u svojoj sobi... Nije mi se jelo ni hodalo ni spavalo. Morala sam uciti ustajati iz kreveta bez da koristim trbusne misice za sto i dalje smatram da nije moguce.
Ogulila sam i laktove i pete od pokusavanja...

Koji dan kasnije stigla je temperatura. To je normalno, kazu doktori...

Dva dana kasnije pustena sam doma. Jedva sam cekala taj trenutak... Kako me nije bilo tjedan dana, nisam znala sto me ceka... U kuci je bio totalni kaos... Kao da je godinama napustena...

Doslo mi je da poludim!! Ne mogu nikuda, jos ne znam ustati iz kreveta a oko mene nered headbang
Prva dva dana sam ribala koliko sam imala snage. Ves se nije prao tjedan dana a moje prasice se presvlace 3 x na dan.
On je donosio robu s posla i ostavljao u vrecama. Ne razumijem jesu li mislili da cu ja doci doma kao sa odmora i krenuti od tamo gdje sam stala tjedan dana prije?
Nakon dva dana krenuli su bolovi u leđima koji su bili nepodnosljivi te ih je pratila temperatura. Mlađa kcer pozvala je hitnu koja mi je opalila injekciju, dala normabel i rekla da me ukljestilo od lezanja a temperatura je (opet) normalna nakon operacije...
Injekcija je drzala dva dana (temperatura je bila i dalje prisutna) nakon cega su bolovi krenuli jos jace. Prijatelji su me odveli na hitnu gdje su napravljene sve moguce pretrage i ustanovili su da imam upalu pluca...
Draga Ziva, lezi i ne mrdaj...

Tako sam ja 2 tjedna samo lezala u krevetu...
U kuci se opet skupljao nered, nitko nije htio prstom mrdnuti a ja nisam mogla. Nisam se smjela ni zivcirati tako da sam samo lezala u krevetu pod lijekovima i cekala da sve prođe.

Stigao je Bozic a ja sam bila malo bolje. Brat i sogorica su dosli po nas i odvezli me mojoj mami na rucak. Jako sam se veselila da sam malo izasla, ali i dalje nisam bila dobro. Brzo sam se umarala i sve mi je bilo tesko. Pripisala sam to dugotrajnom lezanju...
Dva dana kasnije, spremala sam se doktorici jer po meni, ja sam bila zdrava. Ne pijem lijekove i nemam temperaturu. Kako sam krenula prema kupaoni da se istusiram, presjeklo me u preponama i istog trena sam krenula otezano disati. Jak pritisak u prsima napravio je vrtoglavicu i brzo sam odjurila do kreveta da sjednem.

Zalila sam se mojima doma da mi nije dobro no svi smo nekako mislili da je to slabljenje misica od nekretanja. Bol u preponama i nogama je nestao, ali pritisak u prsima ne. Dva sata kasnije zvali smo hitnu. Sve je bilo ok od saturacije, ekg-a, slusanja pluca, ali ja nisam bila ok... Spomenula sam im da je moja majka nakon operacije dobila upalu pluca, a odmah zatim plucnu emboliju.
Tu su me hitno prevezli u bolnicu. Nakon svih silnih pretraga otkrivena je bas ona... kraljica... plucna embolija...
Za one koji ne znaju, to je plucni infarkt tj. ugrusak koji je dosao do pluca i zaglavio. Smrtnost je velika pogotovo zato jer se tesko otkrije... Sreca u nesreci je da je moja mama imala istu situaciju. Da nije, ja bi danas bila mrtva... pjeva

Uglavnom, lezala sam tako jos tjedan dana u bolnici gdje sam docekala ovu 2018 i gdje sam bila ogranicena u kretanju i svemu ostalom. Dobila sam nove lijekove koje pijem jos i sad, a kako stvari stoje piti cu ih jos jako, jako dugo... Nakon sto sam otpustena iz bonice, dobila sam dozvolu da se krecem party
Smijem i na zrak ako nije ispod 0, smijem raditi po kuci.
Sada kad sam malo bolje, kad mi je doktorica dala dozvolu da u ponedjeljak (nakon 2 mjeseca) smijem na posao, imam volju napisati ovaj post jer se napokon osjecam zivo. Znam da ce mi posao dosaditi odmah u utorak ali vjerovali ili ne, ovo je najbolja vijest koju sam cula u zadnje vrijeme...

Imam volju za nekim novim zivotom. Mozda su se i oni osjecaji u meni rađali jos prije kao priprema na ovo sada. Upisati cu jogu, prestala sam pusiti. Blendam voce koje nisam jela osim ako me netko prisilio. Pijem vitamine i veselim se svakom izlasku iz kuce. Kad sam sjela za volan nakon tako dugo vremena bilo je kao da mi je netko dao svu slobodu svijeta.
Jer slobodni smo! Skroz slobodni! Svi lanci kojima smo vezani stavljeni su na nas od nas samih...

Jedan je zivot i nemojmo misliti da imamo sutra... Mozda imamo, a mozda...

Oznake: Bolest, tuga, nov početak, sreca, zahvalnost

Dok sam željna novog (ili starog)...

05 listopad 2017

Pitate li se ikad pripadate li ovom svijetu? Ne ovo kako sada svi govore, već baš da ovo nije taj film. Nije priča koja je vaša.

U zadnje vrijeme imam neke čudne situacije u glavi. Svako malo mi kroz glavu prođe nešto što ne mogu objasniti. Kao da se sjetim djetinjstva ali samo na milisekundu. Na super kratko vrijeme. Imam leptiriće, osmijeh i želju za nazad ali, kako je došlo, tako i nestane.
I onda je opet sve po starom, a meni je osjećaj bio divan i želim ga nazad. I samo razmišljam o tome dok se opet ne vrati. Nema slike, ne znam što se točno dogodilo u toj uspomeni, ali me proganja jer je divna.

Također, dok se vozim u autu s posla najradije bi samo produžila i otišla putem kojim nikad nisam išla. Otkrivala neke nove stvari, upoznala ponovno sebe. I onda me obaveze vrate na staro i znam da moram skrenuti u dvorište, pripremiti jelo, prati suđe, nahraniti mace... I pomislim; sutra ću...
I tako svaki dan.

Za što sam to stvorena? Koji je bio prvobitni plan za moj život i gdje sam ga izgubila?
Kakve je ideje Bog imao za mene, i jesam li krenula krivim putem?
Jer...mislim da ovo nije moj put. Mislim da ovo nije moj život i da nikako ne pripadam ovdje.
Možda ne pripadam ovom mjestu? Ili ovom vremenu? Ne znam...

Samo znam da sam stvorena za nešto drugo. Stvorena za nešto ili negdje... gdje bi moja duša plesala...

Oznake: Putovanja, vrijeme, misli, želja, ljubav

Dok sam bespomoćna

10 lipanj 2017

Pitam se, u ovo divno subotnje jutro, što je s nama ljudima? Jesmo li zaista toliko samodestruktivni? Da li je to u opisu življenja?

Ako pamtite, nedavno sam i ja imala epizodu s Njim, no na svu sreću ispalo je dobro. Bila je samo epizoda. Mogu i reći da ne znam bude li tako uvijek, ali ne znamo ni za što da li bude tako uvijek. Ja se držim da bude.

Obzirom da imam i brak iza sebe koji je očito neslavno završio, mogu samo reći da smo bili mladi i bedasti. Kad se zaljubiš kao klinac, misliš da je samo to dovoljno... ljubav... Ali nije. Uz ljubav treba još puno sastojaka kako bi servirali sretan život jedno drugom.
To sam shvatila sada, malo starija i možda pametnija od onih 20godina koje sam imala kada sam rodila prvo dijete.
Kad se rastaneš, svi govore da ste bili premladi. Jesmo, ali što je sa onim ostalim ljudima? Onima koji se ožene sa 30??

Gledam danas svoje prijateljice koje su mojih godina. Udale su se prije 3, 4, 5 god., kako koja. Neke i prije 14, 15. Skoro jednako mlade kao i ja tada...

Niti jedna nije sretna. Niti jedna!!! (vjerojatno niti muževi)

Kakva je to statistika? Što se događa s ljudima?
Dati ću vam jedan primjer koji je trenutno u punom žaru rastave. Ili nije, ne znam...

Udala se prije 2 godine, dijete im ima 3.

Po meni to nikad nije štimalo, ona je vrlo dominantna, on je u početku bio miran i plah, ali eto... Oni su se voljeli i to je bilo najvažnije. Barem njima.

Neke stvari koje je ona radila bile su nedopustive. Na njihovom vjenčanju se zezala neprimjereno sa njegovim prijateljima, on ju je cijelu večer tražio, omalovažavala ga je jer je mislila da je to ljudima smiješno, on je šutio.

Tako je bilo uvijek. On nije školovan, bivši je ovisnik, nije htio raditi. Moje mišljenje je da, omalovažavajući njega, pljuješ po sebi.

Nije me slušala.
Prije par godina moj On mi je rekao: on će puknuti. Kad tad!

I stvarno je tako bilo. Počeo je ponovno pušiti travu. Ona je šizila, ali nije radila na tome da mu pomogne. I dalje ga je omalovažavala, okretala očima kad bi nešto rekao... Nije mu bila podrška. Možda nije ni trebala, ne znam...

u početku je bio divan prema djetetu. I to je polako nestajalo. Ona je nastavila sa svojim ponašanjem.

Prije godinu dana ju je prevario. Najgore od svega je njegova izjava: da sam znao da će saznati, nikad to ne bi napravio!!??

Oprostila mu je. Nije, samo je rekla da je.

Nastavio je sa travom sve više i više. Udario ju je. Psovao, vrijeđao.... Ona je i dalje tu.

Sada ju je otjerao iz stana. Ona se već danima seli, tuguje, oboljela je. Ima problema sa štitnjačom, trese se, vrti joj se, nije joj dobro. Usred noći, vozi se po kvartu tražeći njega. Uvijek ga nađe. Počeo se družiti s klincima iz kvarta 15ak godina mlađima od sebe.
Našla ga je kako šmrće.

Nije pitao za dijete već tjedan dana...
Ona plače, misli da će joj se vratiti.
Sinoć je išla u stan po neke stvari, našla je dvije šalice kave, svijeću na stolu. Prljave gaće na podu.

Tuguje, želi ga nazad. Izašle smo nakon toga van, ona ne prestaje plakati, samo priča o njemu...

Jutros joj je slao poruke da mu nedostaje i da li je sama ili s nekim...

Eto, ja sam bespomoćna, ne znam kako da pomognem niti njoj niti njemu.
Ne znam kako te život i dovede do toga da, usred noći tražiš čovjeka po kvartu koji ti je već napravio sve što je mogao. I ti njemu.

Što misliš da ćeš vidjeti? Da sjedi na klupi i pati? Mašta o tebi?

Ne. To je gotovo... Nikada više ovdje neće biti sklada, ljubavi, povjerenja.

Vrijeme je da uzmeš svoj pinklec, dijete za ruku i odeš u neki bolji svijet. Bolji za tebe, za dijete i za tvog Njega.

Ili nije?




Dok sam sretna

28 svibanj 2017

Male stvari nas uvijek vesele. Ali ovo možda i nije mala stvar za mene... Dobila sam povišicu! Jeheeeej!

Naime, zaista se tome nisam nadala i ovo je bilo iznenađenje koje me ohrabrilo.

Moj šef je dao otkaz. Njega sam prije par mjeseci tražila povišicu jer više stvarno nisam mogla živjeti s onom plaćom. Rekao je da trenutno nemaju mogućnosti a i da se moram dokazati jer on mi je novi šef.
Moji računi su se gomilali i sami znate kako je to završilo.
Dakle, prije par tjedana dao je otkaz i sve moje lađe su potonule. Dobiti ću novog šefa, sve ide ispočetka.

Par dana prije nego je otišao stari šef, zvao me novi (budući) šef da dođem na razgovor. Mislila sam da sam nešto gadno zeznula jer do tog dana nismo ništa posebno razgovarali.

Došla sam pokunjeno do njega i odmah pitala što sam kriva, On se nasmijao i rekao: Ma ništa nisi kriva, dobila si novi ugovor s povišicom!!

Spustila sam se uz stol i samo buljila u prazno. Kolegica preko puta je pitala jesam li pala u nesvijest...
Ljudi moji, koja je to bila zbrka u glavi...
Došla sam do svog stola i odmah rekla kolegici. Ona se samo nasmijala i rekla: pa ja to znam već neko vrijeme. Stari šef je rekao da mu je zadatak prije nego ode da ja dobijem novi ugovor sa povišicom (s tim dolazi i službeni mobitel i još nekoliko raznih beneficija).

Pozvala sam ga da mu zahvalim, oči su mi bile pune suza, brada je drhtala... Odavno nisam bila tako sretna. Rekao je da nije imao namjeru otići na drugo radno mjesto dok to ne riješi. Da nemam što zahvaljivati, sve je moja zasluga, moj trud, moj rad. To su one riječi koje nikad nisam čula jer ja sam radnik koji šuti i radi i nikad nitko ne obraća pažnju na mene. Dok šuti i radi, dobro je, On je jedini koji je pratio moj rad i dao mi priliku.

Sada još moram izdržati do nove plaće, a onda mogu srediti sve financijske probleme koji su mi zadavali glavobolje.

Eto, dragi moji! Napokon sam i ja napisala jedan sretan post i nadam se da će od sada biti uvijek tako. Sada mogu s djecom na izlete, mogu na kavu bez da kalkuliram imam li dovoljno sutra za kruh i mlijeko. Nije to neko bogatstvo niti ću živjeti kao kraljica, ali meni je.

Želim samo još zahvaliti divnom čovjeku koji mi je vratio volju za život i vjeru u ljude, koji mi je dao priliku da moja djeca i ja imamo kvalitetan život kakav smo i zaslužile. Na žalost, živimo u takvom svijetu gdje nas novac okuje u tugu i jad...
Ja sada idem novim, sretnijim putem i ne dam se.


Pusa i svima vama! kiss

Oznake: dobri ljudi

Dok sam u filmu koji nema kraj...

07 svibanj 2017

Volim nedjelju kad sam sama doma, pijem kavicu i čitam knjigu. To mi makne misli od situacije... Mačak mi prede u krilu i to je utjeha koja mi paše.
Nekad davno prije cca 7 godina misteriozno mi je otekla lijeva noga. Trajalo je to nekih tjedan dana, pa se povuklo. Pa se ponovilo. I tako to traje do danas. Išla sam na neke pretrage, doktori misle da sam luda, nalazi su manje više ok.
Uz to, pojavio se i pritisak u prsima, vrtoglavica. Malo jedno, malo drugo, rijetko sve u isto vrijeme. Osim noge. Ona otekne bilo kad i iz bilo kojeg razloga. Boli, steže...
Najgore od svega je što navikneš na to jer se više ne možeš boriti.
Prije 4 godine imala sam napad panike. Nešto najgore što ti tijelo može napraviti. Krenula sam na spavanje i taman prije nego ću zaspati uhvatio me strah da umirem. Gotovo!!! Tonem u smrt, ne u san. Ustala sam iz kreveta u strahu da će se dijete ujutro probuditi kraj mene mrtve i imati traume do kraja života.
Tlak raste. Nevjerojatno koliko raste. Glava bruji, srce lupa nenormalno.
Zvala sam hitnu, mislila sam da imam srčani.
Hitna je rekla da će doći i nitko do DANAS nije došao. Ja sam ipak preživjela.
Drugi dan me boljelo cijelo tijelo.

Od onda se pokušavam sabrati.
Kad osjetim da dolazi, zaokupim misli lijepim stvarima i prođe.

U zadnje vrijeme, obzirom na sve situacije koje su me snašle, bojim se da će krenuti opet. Nemam samokontrolu jer sam preslaba, situacija se ne popravlja i bojim se da ako krene, ja neću biti spremna. Srce malo lupa ko ludo, malo uspori skroz, malo kao da titra. Često mi se vrti, a prije koji dan mi je sve izgledalo kao deja vu. Ili kao da sam u dvije dimenzije i dvije mene se bore za opstanak u mojoj glavi. Ili da na stotinku zaspim pa mi se petlja san i java. Ma ne znam kako bi opisala, ali nikako nije izgledalo dobro. Trajalo je dva dana pa pustilo.
Nedavno sam bila bolesna pa frendica kaže da je možda upala srednjeg uha. Druga je mislila da je moždani i da idem na hitnu. Jedna kolegica na poslu je rekla da idem psihologu, to su živci.
Nemam pojma. Uskoro imam termin kod neurologa, pa ću vidjeti što on kaže.

Situacija od prije je recimo ista. On je opet onaj stari, još uvijek govori da ne zna što mu je bilo pa ne znam kaj da s tim radim. Moja ljubav prema njemu očito nije nestala. Tu sam gdje jesam.

Novaca i dalje nemam, posao koji radim mrzim iz dna duše, ali za sad nemam izbora. Jedino što znam je da me taj novac koji tamo zarađujem neće spasiti. Jedva da me i održava na životu.

Žao mi je kaj nemam ništa lijepo za napisati, ova godina je za mene očito godina koju neću tako lako zaboraviti.
Da nema ovog tipkanja ne znam gdje bi kukala bang

Jedino kaj mogu je uvjeravati samu sebe da je ovo prolazna situacija i da sada može ići samo prema vrhu.

Šaljem puse, idem si skuhati još jednu kavu i uživati u tišini dok ne dođu svi doma.



Oznake: Zdravlje i bolest

<< Arhiva >>