28

nedjelja

svibanj

2017

Dok sam sretna

Male stvari nas uvijek vesele. Ali ovo možda i nije mala stvar za mene... Dobila sam povišicu! Jeheeeej!

Naime, zaista se tome nisam nadala i ovo je bilo iznenađenje koje me ohrabrilo.

Moj šef je dao otkaz. Njega sam prije par mjeseci tražila povišicu jer više stvarno nisam mogla živjeti s onom plaćom. Rekao je da trenutno nemaju mogućnosti a i da se moram dokazati jer on mi je novi šef.
Moji računi su se gomilali i sami znate kako je to završilo.
Dakle, prije par tjedana dao je otkaz i sve moje lađe su potonule. Dobiti ću novog šefa, sve ide ispočetka.

Par dana prije nego je otišao stari šef, zvao me novi (budući) šef da dođem na razgovor. Mislila sam da sam nešto gadno zeznula jer do tog dana nismo ništa posebno razgovarali.

Došla sam pokunjeno do njega i odmah pitala što sam kriva, On se nasmijao i rekao: Ma ništa nisi kriva, dobila si novi ugovor s povišicom!!

Spustila sam se uz stol i samo buljila u prazno. Kolegica preko puta je pitala jesam li pala u nesvijest...
Ljudi moji, koja je to bila zbrka u glavi...
Došla sam do svog stola i odmah rekla kolegici. Ona se samo nasmijala i rekla: pa ja to znam već neko vrijeme. Stari šef je rekao da mu je zadatak prije nego ode da ja dobijem novi ugovor sa povišicom (s tim dolazi i službeni mobitel i još nekoliko raznih beneficija).

Pozvala sam ga da mu zahvalim, oči su mi bile pune suza, brada je drhtala... Odavno nisam bila tako sretna. Rekao je da nije imao namjeru otići na drugo radno mjesto dok to ne riješi. Da nemam što zahvaljivati, sve je moja zasluga, moj trud, moj rad. To su one riječi koje nikad nisam čula jer ja sam radnik koji šuti i radi i nikad nitko ne obraća pažnju na mene. Dok šuti i radi, dobro je, On je jedini koji je pratio moj rad i dao mi priliku.

Sada još moram izdržati do nove plaće, a onda mogu srediti sve financijske probleme koji su mi zadavali glavobolje.

Eto, dragi moji! Napokon sam i ja napisala jedan sretan post i nadam se da će od sada biti uvijek tako. Sada mogu s djecom na izlete, mogu na kavu bez da kalkuliram imam li dovoljno sutra za kruh i mlijeko. Nije to neko bogatstvo niti ću živjeti kao kraljica, ali meni je.

Želim samo još zahvaliti divnom čovjeku koji mi je vratio volju za život i vjeru u ljude, koji mi je dao priliku da moja djeca i ja imamo kvalitetan život kakav smo i zaslužile. Na žalost, živimo u takvom svijetu gdje nas novac okuje u tugu i jad...
Ja sada idem novim, sretnijim putem i ne dam se.


Pusa i svima vama! kiss

Oznake: dobri ljudi

07

nedjelja

svibanj

2017

Dok sam u filmu koji nema kraj...

Volim nedjelju kad sam sama doma, pijem kavicu i čitam knjigu. To mi makne misli od situacije... Mačak mi prede u krilu i to je utjeha koja mi paše.
Nekad davno prije cca 7 godina misteriozno mi je otekla lijeva noga. Trajalo je to nekih tjedan dana, pa se povuklo. Pa se ponovilo. I tako to traje do danas. Išla sam na neke pretrage, doktori misle da sam luda, nalazi su manje više ok.
Uz to, pojavio se i pritisak u prsima, vrtoglavica. Malo jedno, malo drugo, rijetko sve u isto vrijeme. Osim noge. Ona otekne bilo kad i iz bilo kojeg razloga. Boli, steže...
Najgore od svega je što navikneš na to jer se više ne možeš boriti.
Prije 4 godine imala sam napad panike. Nešto najgore što ti tijelo može napraviti. Krenula sam na spavanje i taman prije nego ću zaspati uhvatio me strah da umirem. Gotovo!!! Tonem u smrt, ne u san. Ustala sam iz kreveta u strahu da će se dijete ujutro probuditi kraj mene mrtve i imati traume do kraja života.
Tlak raste. Nevjerojatno koliko raste. Glava bruji, srce lupa nenormalno.
Zvala sam hitnu, mislila sam da imam srčani.
Hitna je rekla da će doći i nitko do DANAS nije došao. Ja sam ipak preživjela.
Drugi dan me boljelo cijelo tijelo.

Od onda se pokušavam sabrati.
Kad osjetim da dolazi, zaokupim misli lijepim stvarima i prođe.

U zadnje vrijeme, obzirom na sve situacije koje su me snašle, bojim se da će krenuti opet. Nemam samokontrolu jer sam preslaba, situacija se ne popravlja i bojim se da ako krene, ja neću biti spremna. Srce malo lupa ko ludo, malo uspori skroz, malo kao da titra. Često mi se vrti, a prije koji dan mi je sve izgledalo kao deja vu. Ili kao da sam u dvije dimenzije i dvije mene se bore za opstanak u mojoj glavi. Ili da na stotinku zaspim pa mi se petlja san i java. Ma ne znam kako bi opisala, ali nikako nije izgledalo dobro. Trajalo je dva dana pa pustilo.
Nedavno sam bila bolesna pa frendica kaže da je možda upala srednjeg uha. Druga je mislila da je moždani i da idem na hitnu. Jedna kolegica na poslu je rekla da idem psihologu, to su živci.
Nemam pojma. Uskoro imam termin kod neurologa, pa ću vidjeti što on kaže.

Situacija od prije je recimo ista. On je opet onaj stari, još uvijek govori da ne zna što mu je bilo pa ne znam kaj da s tim radim. Moja ljubav prema njemu očito nije nestala. Tu sam gdje jesam.

Novaca i dalje nemam, posao koji radim mrzim iz dna duše, ali za sad nemam izbora. Jedino što znam je da me taj novac koji tamo zarađujem neće spasiti. Jedva da me i održava na životu.

Žao mi je kaj nemam ništa lijepo za napisati, ova godina je za mene očito godina koju neću tako lako zaboraviti.
Da nema ovog tipkanja ne znam gdje bi kukala bang

Jedino kaj mogu je uvjeravati samu sebe da je ovo prolazna situacija i da sada može ići samo prema vrhu.

Šaljem puse, idem si skuhati još jednu kavu i uživati u tišini dok ne dođu svi doma.



Oznake: Zdravlje i bolest

17

ponedjeljak

travanj

2017

Dok sam u bankrotu!

Dragi svi, Sretan Uskrs!
Kao prvo, i nije neki Uskrs obzirom na situaciju u kojoj sam se našla.

Odmah da kažem: dan kada sam napisala prošli blog, On je došao doma s posla i rekao da mu je žao. Cmok, cmok, buci, buci, nikad više...
Iskreno, ništa mi to ne znači, moje srce više ne kuca za tog čovjeka. Tu sam gdje jesam, mislili vi da sam glupa ili pametna, ali trenutno nemam puno izbora.
Stan je u najmu, a ja u bankrotu. Dok se situacija ne popravi, ovdje sam...
Sad znam zašto neke žene ostaju u braku/ vezi kad nastanu problemi. Ok, neke ostanu jer tako žele, ali ja nisam ta.

Par postova prije pisala sam kako volim svoj dom, kako volim pospremati itd... Od kad se dogodilo sve ovo, više ne želim. Uskrs je bio jučer, ja sam ga provela kod mame. Nisam željela ni kuhati ni pospremati. Radije sam pomogla mami da sve uredi zajedno s mojom djecom. Mami ne želim govoriti o situaciji s Njim, ali sam joj natuknula da nije dobro.
Dakle, doma nisam imala pisanice, ručak, oprano suđe.
Možete me i kriviti, ali nisam imala volje. Već tjednima poslije posla ne dolazim doma, s prijateljicama sam ili kod mame...

Da stvar bude bolja, prije par dana blokiran mi je račun.
Imala sam 200kn u novčaniku i blokadu.
Uskrs je, treba platiti račune, rentu...
Dakle, veliko debelo sranje.

Ok, ne treba mi prodika tipa: trebala si platiti na vrijeme jer, da sam imala za platiti na vrijeme ovo se nebi dogodilo.
Dakle, stalno sam u sranju s lovom, ali ovo je koma.

Posudila sam novac od šogorice da pokrijem blokadu (jer sam ofc u dozvoljenom minusu a s tim se ne smiju naplatiti) i otišla u banku. Za posudbu mi je trebalo par dana da vidim tko ima a tko ne.
Sparkirala sam se pred bankom i poslala SMS za parking.
Ušla sam u 8:00 a već je bilo 10 ljudi ispred mene, Sjela sam sa svojim listićem br 011 i uzela mob da malo kopam po netu dok čekam.
Tada sam vidjela poruku: slanje poruke nije uspjelo!!
Probam opet! Isto. Opet! Isto!

Dlanovi mi se znoje, ne kužim...Mislila sam da je do mreže, pa sam na Viber poslala frendici da mi plati parking. Poruka ne prolazi.
Probam na fejs, nema mreže...

Kasnila sam s računom za telefon zbog blokade i isključena sam...

Super!! Jebeno super!

Sada, sa znojnim dlanovima stojim u kutu banke i gledam kroz izlog. Čekam stričeka s kaznom za parking.
Dakle, situacija je jebeno usrana.
Red je išao brzo i uspjela sam proći nekažnjeno.
Sad kad sam platila dug, nemam za ništa drugo. On je platio najam i režije od stana, a sve ostalo stoji. Nemam pojma kak da se iskobeljam.
Znaaaam, nekim ljudima je gore, neki kopaju po smeću da nađu hranu, neki nemaju krov nad glavom itd. Sve znam, i nije ovo post o tome da kukam i da želim da me tapšate po leđima i govorite: bit će bolje...
Bit će, znam... Ali situacija je nevjerojatna.
I jednom kad se spasim iz ove situacije, nadam se da si neću dozvoliti tako nešto opet.
Ovo je post da samo natipkam svoju situaciju i izbacim sve iz sebe. Kao i onaj prošli post.

Bojim se da sam sada ostala bez svih trikova, aseva u rukavu i zečića u šeširu.
Sada sam pred zidom gdje moram pojesti svoje vlastito govno kako bi se spasila. A mrzim to. Mrzim kad ovisim o nekome, uvijek sam mogla sve sama.
Od bivšeg muža sam otišla sa ruksakom i torbicom. I dvoje djece jedno za ruku, jedno pod ruku. I nisam se nikad okrenula. Ništa od mojih stvari koje su ostale tamo nisam nikad više zatrebala.
A sada...
Nemam pojma gdje ovo sve vodi. Bog ti kao daje točno onoliko koliko možeš izdržati. Mogu li?
Jedva čekam bolje dane koji kao dolaze nakon oluje. Jer sad mogu samo smišljati načine kako da me ne blokiraju zbog telefonskog računa. I ostalih računa. Uskoro će mi isključiti i internet.

I malo da izbacim frustracije za kraj koje se ovih dana gomilaju u meni:
Živjela ova divna vlada koja sjedne na račun pred Uskrs kako bi običnim ljudima život bio usraniji nego što je bio do sada.
I živjela vlada koja uzima sirotinji da bi dala bogatima. Jer najgore je imati pa nemati. A mi jadni znamo za nemati, pa nam ni ne treba.

Oznake: ovrha, pljačka

01

subota

travanj

2017

Dok sam na 100 muka...

Znate li koji dio bloganja mi je najdraži? To što nitko od mojih ne zna za moj blog. Znaju neki, ali nikome nisam rekla koji je. I tako mogu pisati tajne koje ne želim govoriti ljudima koje znam, a to je ono što mi treba. Smiruje me, izbacuje iz mene ono što me tišti.

Uglavnom, želim reći da me boli cijelo tijelo. Odnosno, bole me leđa a to prenosi nervozu u ostatak tijela. E sad, zašto me bole leđa...
Dogodilo se to ovaj ponedjeljak. Auto je već neko vrijeme bio u kvaru, događalo se nešto čudno, gasio se u vožnji, nabijao je okretaje u stajanju. Majstor je rekao da je loš benzin, da ulijem novi i da malo stisnem gas da smeće prođe il kaj već.
Napravila sam tako, ali i dalje auto nije radio kako treba.
Tog kobnog ponedjeljka ponovno sam zvala majstora. "On" je spavao kada sam došla s posla i sama sam s majstorom dogovorila da dođe. Pogledao je auto i odvezli smo ga u radionu. Kad sam došla doma, primila sam se suđa, jer "nitko drugi ne može". On se probudio i pitao jesam li kupila mačkama pijesak. Nisam, rekla sam i krenula sa objašnjenjem. Došao je majstor i dok je probao auto, odvezli ga u radionu, blabla, nisam stigla, sutra ću. Tada je krenuo show...

Napraviti ću malu pauzu od toga da kažem kakav show i reći: On se rijetko tako ponaša. Možda sam zato i ostala u šoku, zbunjena i mala kao vrabac u nečijoj ruci. Ne znam želi li me zdrobiti ili sam ovdje potpuno sigurna. Takva situacija se dogodila s Njim svega cca dva puta ali do sada je bilo razloga za svađu. Ovdje razloga nije bilo... Uglavnom su to situacije kad se popije koja čaša previše, ali ponavljam, ovo nije bila jedna od njih.

Nasrnuo je verbalno na mene: kaj je s tobom, kog si pitala možeš li zvati majstora? Kravo!! Fina guzica ne želi hodati do posla, šutiš ko neka kučka i onda još nekoliko "komplimenata" sebi u bradu. Ja sam na sve to rekla: "molim? Kaj si rekao?" A on je opet krenuo: na kog se ti postavljaš? Mrš i tako dalje. Skupila sam se ko guzica, otišla usred pranja suđa u kupaonu, istuširala se i legla. Na kauč na kojem nikad ne spavam. Ujutro sam ustala kao da me netko prebio. I tako se sada budim svako jutro. Leđa su mi u komi...

Taj dan ga nisam vidjela jer je spavao kada sam došla doma. Majstor je zvao da je auto gotov. Neki kabel je otišao, ništa strašno. I posuda za vodu je pukla. Napravio je to i uzeo 200kn. Ništa. Obzirom kako se auto ponašao, mogao mi je komotno reći da je motor i naplatiti čuda jer, ruku na srce, u takvom svijetu danas živimo.

Našla sam se s majstorom da preuzmem auto i pozvao me na kavu. To je prijatelj od moje prijateljice, dakle išla sam na preporuku, i sasvim mi je normalno da odem s njim na kavu. Samo da napomenem, moj tata je bio mehničar i skoro svaki put je nakon gotovog posla sa mušterijom otišao na kavu. Meni je to normalno.

Uglavnom, bila je to vrlo ugodna kava sa čovjekom koji djeluje jako mirno i toplo. Toliko sam se opustila da sam mu rekla svoje čudne snove, svoje situacije koje su nadasve nadnaravne i neobjašnjive. Nije bilo smijanja, ruganja... rekao mi je da sam posebna i da vjerojatno privlačim nešto neobjašnjivo, Maltane da mi nije rekao da sam Šaptačica duhovima. Bilo je malo i smiješno, ali prvi puta da me netko slušao dok to pričam. On mi je govorio da pričam gluposti. Oh, neki dan mi je čak rekao da se brine za mene jer prebrzo planem i možda bi s nekim trebala porazgovarati o tome. Eto ja, jer sam se rasplakala kad mi je auto stao na cesti i zakrčila sam promet... Ja sam luda, a on je normalan koji me nazvao kučkom jer sam bez njegovog znanja nazvala majstora...

Nakon kave, nisam se čula s majstorom. Malo razmišljam o njemu, možda zato što sam povrijeđena od Njega, a možda i ne. Nisam sigurna, sve mi je ovo nešto novo.
S Njim ne pričam od tog dana. Nije mu palo na pamet da kaže da mu je žao. Da me proba poljubiti, reći da je budala... Ništa. Rekao mi je samo Bok neki dan i ja nisam odzdravila. Nije pitao zašto.

Ne znam što da radim... Mrzim takvo ponašanje, smatram kada se dvoje voli da nema mjesta takvim riječima..
Svađa je svađa, ali ovako vrijeđati ni za što je potpuno nepoštovanje. Tko zna u što se to može razviti s vremenom. U batine? Možda mislite da pretjerujem, ali pogled mržnje u tom trenutku koji sam vidjela u njegovim tada toliko voljenim očima, ne znam opisati. I kao da je moja sva ljubav u tom trenu samo isparila. Nisam ni tužna zbog situacije. Samo želim van... Nestati iz ove priče koja me u sekundi vratila u stvarnost i rekla: ovo nije tvoj svijet.
Možda ga zato ni djeca ne vole. Koliko god da su sada velike i dalje su djeca, a znamo da djeca kuže neke stvari. Možda su vidjele ono što ja do sada nisam.















02

četvrtak

ožujak

2017

Dok sam na godišnjem!! :)

Mislim da sam pomalo luđakinja... Svaki svoj godišnji provedem doma. Ribam, perem, peglam, kuham, glancam. Uživam kad On i djeca dođu doma i sve je tip-top.

Danas me starija pitala imam li život. Hehe...

Kaj je najgore od svega, ja OBOŽAVAM biti doma. Obožavam kad je sve čisto i mirišljavo i onda u miru pijem kavicu. Da, luđakinja...
Iiiiiiii!!! Kaj je najgore od svega? Sve dofuram doma! Hjoooj! Kaj god moje frendice više ne trebaju ( robu, namještaj, suđe...) ja dofuram doma! Sve! Meni sve treba! Nedavno sam od frendice dobila diiiivan stakleni stolić koji mi tak fino paše uz kauč! Stari sam htjela šutnut, al starija je rekla da baš takav njoj treba u sobi. Vidim na koga je rofl
Uglavnom, sve pospremam i sve skupljam... Kao što rekoh, luđakinja!

Nisam za lude tulume, nisam za cuganje, za izlaske i slično. Ja sam kućni puž...
Nisam oduvijek takva...
Nekad sam samo gledala kak da kliznem van, da se družim po kavama i pričam s frendicama. Da plešem u klubu s alkoholom u ruci. I kad mi je mama govorila dosadit će ti to, nisam vjerovala...

I eto me sad...
Nije mi dan dovoljno dug za sve ono što bi napravila po doma. Ne želim niti da mi netko pomogne, volim to sve raditi sama.
Kaj je najgore od svega, ujutro se probudim i sve ponovno.
Jeeeeer, djeca su navikla da će sve mama, On radi cijelu noć pa uglavnom pere suđe poslije ručka, ali sve drugo radim ja.

I onda sam odlučila: djeca moraju pomagati...
Svaki dan im zadajem zadatak: macama treba novi pjesak, pokupi veš, objesi veš, operi suđe za sobom, pometi pod... Malo se ljute na mene jer sam ih budala razmazila, al ide nam...

Kad vidim kako su objesile veš, kosa mi se digne na glavi, ali šutim i trpim. Jednom sam se probala žaliti, ali sam dobila odgovor: onda objesi sama kad najbolje znaš.

Ni meni se nije dalo kad sam bila klinka (vidi gore navedeno/cuga, ples...)

Uglavnom, poslije divnog dana za ribanje, čekam večer da legnem na kauč pred TV, upalim neku seriju il film koji sam već 200x pogledala i zaspim na špici :)



Eto, to sam ja... Luđakinja koja voli pospremati... I skupljati...
I svoj kauč cerek

28

subota

siječanj

2017

Dok sam u "situaciji"...

Zaista je glupo kad negdje staviš točku i kreneš dalje, a netko nadoda još dvije točkice i nastavlja gdje ne treba.
Prije nekoliko godina otišla sam iz firme u kojoj sada opet radim. Nakon što sam otišla, spetljala sam se sa tada već bivšim kolegom u slabosti koju mi je tada život donio.
Nudio mi je brda i doline, pozvao me u stan da mi pokaže koja soba bi bila idealna za moju djecu. Tražio da dovedem i njih na druženja itd... Sva sreća, nisam pristajala.
U početku sam bila vrlo oprezna, ali kako smo se jako dobro slagali kao kolege, mislila sam da je čovjek na mjestu i da nema razloga za strah.
Djecu ipak nisam dovodila, one su moje blago koje pokušavam čuvati od svih i svega. Sreća da nisam...
Kada sam spustila svoje zidove opreza i uljuljkala se u naše susrete, postao je čudan.
Dovodio me u situacije gdje sam shvatila da sam ispadala glupa a on je to i naglašavao.
Prespavala bi kod njega, a on bi ujutro otišao na posao. Ja bi pospremala, prala suđe itd... Nekako sam uvijek imala poriv brinuti se za ljude, pokazati im da su mi dragi. Uvijek, ali UVIJEK ispala bi posrana.
Kada sam shvatila da sam glupa, prestala sam s tim.
Dolazila bi na svaki njegov poziv, odgovarala na svaku poruku. U početku je tako radio i on.
Sada više ili nije uopće odgovorio ili je odgovorio par sati kasnije.
Kad bi se javila dan nakon što bi se vidjeli, komentirao bi da se ne moramo stalno dopisivati.
Kad nisam pisala danima, pitao bi gdje sam nestala.
Bila sam stvarno zbunjena. Ja nisam osoba koja igra igrice, ne poznajem ovaj današnji svijet gdje je ljubav tajna ili laž ili kako se to danas već zove.
Kad mi je netko drag, javim se. Kad nije, isto se javim i kažem da mi nije drag. Nema druge...
Prošlo je neko vrijeme kako se nismo čuli, pitao me gdje sam nestala, šta se događa.
Više stvarno nisam znala šta dalje i sve sam to pustila.

Prošlo je dosta vremena i upoznala sam Njega, moju ljubav za koju se nadam da će tu biti zauvijek. Ovako divan kakav je i sada.
Kolega je to saznao i poslao mi poruku kako se nada da sam sada sretna.
Rekla sam mu da jesam.

Sudbina me dovela nazad u istu firmu gdje je on u međuvremenu napredovao i sada je u poziciji iznad mene.
Pomirila sam se s tim, ne zanima me ni on ni njegova situacija.
Kolege smo, kao što smo bili na početku.

Iz nekog razloga, on mi uporno traži greške, proziva me za gluposti. Izmišlja situacije, sprda se sa mnom pred kolegama. Pred kolegama, ali ne i preda mnom. Mene jedva i pozdravlja.
Ja sam mu postala poslovna razonoda.

Ne znam kako da se spasim iz te glupe situacije, voljela bi da mogu izbrisati tu davnu grešku koju sam napravila, ali on mi ne da da zaboravim.
Navodno je našao nekoga, trebao bi prošlost pustiti iza sebe.

Kako se spasiti iz situacije u kojoj nikad nisi ni trebao biti? Gdje nisi kriv za ništa, a uvijek si nekako na tapeti?

Za sada se pravim kao da se ništa ne događa, ali bojim se da ću puknuti i poslati ga u rodno mjesto.....


07

subota

siječanj

2017

Dok sam se bojala

Dragi svi,
kao prvo, oprostite što me zaista dugo nema. "On" je počeo raditi malo drugačije smjene pa možemo biti više skupa. Tako da sam u zadnje vrijeme i puno pozitivnija. Bar sam bila do koji dan...
Želim vam svima i čestitati Božić. Što onima koji su slavili kad i ja, što onima koji slave danas.
Također, sve najbolje i u ovoj 2017.
Meni i nije krenula najbolje.
Ovim postom znam da ću izazvati i ljutnu i sažaljenje i svakakve osude, ali možda ovaj tekst pročita mlađa populacija pa nešto i shvate.

Za Staru godinu spremala sam se na doček kod prijateljice. Starija kćer bila je doma sa prijateljicom, mislile su kasnije svratiti u neki kafić.
Mlađa je išla na organizirani party gdje su bili manje više svi koje ona poznaje. Tata joj je dao novac i zeleno svijetlo. I ja sam nakon nekog vremena popustila.

Zvala sam obje da vidim da li je sve u redu. Starija kćer je rekla da se sprema za van, mlađa da joj je super i da je sve u redu.

Pola sata kasnije, starija kćer me nazvala da je lupila glavom dok je trčala na tramvaj i da krvari. Nije ništa strašno, ide do bake da zaustavi krvarenje.

Točno u ponoć nazvala sam stariju kćer i čestitala joj Novu. Kaže da je ok. Nakon toga nazvala sam mlađu kćer. Javila se njena prijateljica i ništa nisam razumjela šta priča. Otišla sam u drugu prostoriju, a ona je vikala u slušalicu: Vaša kćer je u hitnoj!!!

Pitala sam ju gdje se nalazi i rekla da me tamo čeka. Po putu sam zvala hitnu da saznam u kojoj bolnici mi je kćer.
Pokupila sam prijateljicu i krenula prema bolnici. Bila sam potpuno sabrana, mozak mi je radio ko lud. Razgovarala sam sa doktorima, popila je previše i pala u nesvijest.
Pustili su me u sobu i tada sam se slomila. Moja kćer mokra do kože, leži u peleni u bolnici jer se prepila...
Samo sam čućnula kraj nje i plakala. Bojala sam se da joj opet ne pozli, bojala sam se da se nešto ne zakomplicira, bojala sam se šta joj se sve još dogodilo i šta se moglo dogoditi...
Zazvonio mi je telefon. Na drugoj strani bila je starija kćer. Rekla sam joj šta se dogodilo i poklopila slušalicu. Nazvala me za dvije sekunde da želi biti sa sestrom da ako ne dođem po nju, krenuti će sama.

Povela sam prijateljicu od mlađe kćeri sa sobom kod moje mame.
Kad sam ušla u stan, imala sam što za vidjeti. Potpuno razbijena arkada od moje starije kćeri (bila je trijezna potpuno)! Obrva je zjapila u dva djela, maltane da joj nisam vidla lubanju. Strpala sam ju u auto i nazad u bolnicu.
Mama me po putu zove da je prijateljica povračala po cijelom stanu.

Dolazim na portu bolnice, ljudi me gledaju u čudu. Dovela sam i stariju kćer na šivanje...
Mislim da mi nikad nije bilo gore....
Kad smo je zašili, otišli smo do mlađe na kat iznad. I dalje je spavala.
Moja starija kćer grlila ju je i ljubila. Plakala je i bila neutješna.
Doktorica nam je rekla da dođemo ujutro po nju, da ne smijemo više biti u sobi.
Moja starija kćer pripremila joj je obleku za izlazak iz bolnice, kozmetiku, ručnike, sve...
Odspavale smo dva sata i taman kad sam krenula kuhati kavu, moja mlađa kćer se javila s porukom: Mama, dobro sam. U nekoj sam bolnici, ne znam kojoj. Žao mi je...

Plakala sam kao luda! Nazvala sam ju i rekla da će sve biti u redu.

Poslije sam saznala: neke njene "prijateljice" zaljevale su je hladnom vodom da se rashladi na -10. Snimale su ju kako leži takva mokra i u nesvijesti na ledenim stepenicama ispred kluba.
Tko zna što bi se dogodilo da nije naišla neka žena koja je pozvala hitnu.
Bi li ostala tamo i smrzla se?? Bi li itko iskoristio situaciju i napravio joj nešto nažao?
Ovog puta karma je igrala za mene. Dvije godine prije, ja sam našla djevojku u istom stanju i pomogla joj...

Još uvijek se nisam oporavila od šoka. Ne znam ni kad budem. Rekla je da nije znala da alkohol ne udara odmah, pa je popila previše.
Nikad više se to neće ponoviti...
Kako da joj vjerujem? Trebam li?
Starija kćer je rekla da od sada idu samo skupa van i da će ona paziti na nju.
Ja se ipak bojim. Za sada izlazaka nema...

Nova godina nije krenula dobro, ali zato smo mi svi tu da ju napravimo boljom. Malo složniji i jači. Jer što nas ne ubije...

(nadam se da će idući post biti veseliji)


<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se