Dok ja sanjam aerodrome

petak , 19.02.2016.

Iliti, kako sabiti 50 potencijalnih dana puta (iz one jednadžbe od neki dan) u 32 sata letova i čekanja na iste. Razmišljao sam o tome dok sam sjedio u Jasninom dnevnom boravku, tipkao i osmatrao stan, osluškivao vanjski promet…uopće nisam imao dojam da ne samo da nisam u Hrvatskoj, nego da sam na drugom kraju svijeta. Iako nikad bliži Hrvatskoj na cijelom putovanju. Avioni su čudo, i itekako ekonomiziraju vrijeme, ali meni je drago da sam ovo putovanje odradio upravo ovako, uz njihovu minimalnu asistenciju, spoznavši stvarnu dimenziju prostora zvanog Zemlja. Nije toliko velik koliko nam ponekad izgleda…
Za zadnji dnevni zapis trebalo bi tu napisati nešto efektno, ali mislim da će se stvari iskristalizirati tek za nekoliko tjedana, pa ih možda onda napišem ovdje. FB stranica će i dalje ostati aktivna, ako ni zbog čega, a ono zbog terminâ predavanjâ, za koja se nadam da će ih biti, kad ispregovaram logistiku. A i ja ću se nakon opisa završnoga dana putovanja, predstojećih dana pokušati i malo poigrati s nekim top listama…
Budući da mi je let iz Sydneya za Bangkok u 10 ujutro, znači da na aerodromu moram biti oko 8, što znači da je 6.45 sasvim dovoljno da se ustanem, obavim jutarnju higijenu, doručkujem i pripremim se za polazak na vlak oko pola 8. Tom ide sa mom na vlak, on ide na posao, radi u sjevernom dijelu grada i treba mu oko sat do sat i pol svaki dan od kuće do posla i natrag. To je recimo prednost manjih gradova, sve ti je na dohvat ruke, meni ponekad i mojih 20-ak minuta tramvajem izgleda daleko, a tramvaj mi praktički stane pred kućom i pred poslom. Da, razmažen sam, ali vjerojatno bih se privikao i da moram toliko daleko putovati na posao, preuredio bih dnevni raspored da izvučem najviše iz putovanja. Zato mnogi ljudi i rade u vlaku, ili ako putuju autom, onda slušaju audio knjige, čak i neke poslovne stvari u audio obliku. S druge strane, u 20 minuta do posla u zagrebačkom tramvaju baš nije moguće raditi, pogotovo kada na Trgu nahrupe umirovljenici-sprinteri.
Jasna mi je za doručak pripremila malene palačinke spužvaste konstitucije (moram priznati da sam zaboravio kako se zovu, recimo da su veličine malo većeg medenjaka), koje se obično jedu tako da se premažu putrom i medom ili javorovim sirupom. Uz to i šalica kave i spreman sam. Mogao sam i malo sporije doručkovati, ali otegao sam s ustajanjem, pa je tako već prošlo pola kada Tom i ja krećemo. Eto, ovaj je susret ispao pomalo na ho-ruk, idući put kad dođem u Sydney bit će bolje. :D Oni će vjerojatno dulje biti u Sydneyu nego Anita u Wellingtonu. I sad, iako sam ja svjestan da je Australija daleko, opet mi se nekako javlja onaj osjećaj koji često imam – kada prvi put nekamo putujem, to mi se čini jako daleko. Svakim idućim posjetom to mi se primiče – u smislu, poznat mi je teritorij, pa mi ne izgleda tako daleko. Tako mi sada Novi Zeland izgleda daleko bliže nego recimo Tahiti. Jednom kada napravim puni krug, vjerojatno će mi čitava Zemlja postati susjedstvo, Japan je odmah nakon Sesveta, onda je Vancouver, pa London i Stenjevec. Gotovo da si mogu gledati u vlastita leđa. Tako da me zapravo i nije strah da neću više vidjeti Sydney. Možda za onaj produženi vikend u lipnju…
Tom i ja se rastajemo stanicu prije aerodroma, ja moram presjesti, a on nastavlja. Još jednu stanicu drugom linijom i opet pri iskrcavanju odlazim u minus na Opalu, ali to mi sada više nije ni bitno, tko zna kada ću se vratiti u Sydney i hoću li uopće, pa znate li vi gdje je to i koliko ima dotamo? Na aerodromu uobičajena procedura, odmah dobivam sva tri boarding passa (to mi je novost, dosad nisam nikad letio vezanim letovima, pa nisam znao kako to ide), pozdravljam torbu, nadam se da se vidimo u Zagrebu, potom granica (izlazna procedura iz Australije je zapravo komično jednostavna, tutnete pasoš u skener, onda vam još fotkaju lice – morate skinuti naočale – i onda ubacite izlaznu karticu u neku kutiju, koju nitko ne provjerava. Nije mi jasno čemu onda uopće služi ta izlazna kartica i njeno popunjavanje, kada vi zapravo uopće nemate interakcije sa službenicima prilikom izlaska iz zemlje.), rendgenska kontrola i lagana šetnja do izlaza. Danas letim nešto manjim avionom – Boeingom 747, tj. Jumbo Jetom (svojedobno ga je netko pokušao kroatizirati u „mamutnjak“, iako mi nije jasno zašto ga zbog karakterističnog oblika nitko nije prozvao grbavim kitom). U dva sam dana dakle dobio priliku putovati dvama najvećim svjetskim avionima. A od Beča do Zagreba me nedvojbeno čeka Dash…
Inače, dok sam prilazio graničnom prijelazu primijetio sam natpis „Ako putujete u Raqqu ili Mosul, možda činite kazneno djelo.“ Nije mi jasno na koga se taj natpis odnosi. Oni koji onamo putuju ionako znaju što čine i vjerojatno im je svejedno. Uostalom, nema ni redovnih putničkih letova za te gradove, a sumnjam i da bi itko od potencijalnih ISIL-ovaca bio toliko glup da navede konačno odredište. To mi je ona naivna blentavost na koju ponekad naletim u dobro uređenim zemljama Zapada, gdje vjerojatno postoji predodžba da se čak i kaznena djela rade po PS-u.
Unutarletna zabava kod Thai Airwaysa je manje luksuzna nego kod Emiratesa, čak im je i izbor glazbe lošiji, iako imaju neke putničke kvizove o različitim gradovima u koje lete, između ostaloga i o Bandungu i Surabayi. Dok smo rulali namjestio sam si najveće hitove Bee Geesa (gdje ćeš bolje grupe koja povezuje Australiju i Europu), nadajući se samo da će na ovom letu Stayin' alive biti uspješniji od Tragedy. Nakon polijetanja avion radi okret za 180° nad gradom, no ja nažalost i opet nisam uz prozor, a moj je susjed spustio kapak na prozoru, tako da sam većinu leta bio lišen prizorâ izvana. Iako je, koliko sam uspio ubrati, bilo i dosta oblačno, naročito nad Indonezijom (tamo je sada još uvijek kišna sezona). Letimo prema Darwinu, pa preko istočnog vrha Timora prema Sulawesiju, preko Bornea (uz mali zaokret, taman da izbjegnemo zračni prostor Bruneja) pičimo nad deltu Mekonga, i onda preko Kambodže stižemo s jugoistoka nad Bangkok, ali radimo manevar i skrećemo u pravcu jugozapada, nakon 9 sati leta. Prilično dug let, iako će onaj do Beča trajati 12 sati. Imao sam sreću da mi se jedan susjed preselio na drugo sjedalo, pa sam imao više manevarskog prostora. Uglavnom sam pisao, jeo (dva puna obroka, prvi je bio neki goveđi odrezak, drugo rezanci, uz uobičajene popratne rekvizite poput salate – jedne povrtne, druge voćne – i deserta – jednom torte s marakujom, drugi put tzv. Anzacovih keksa, keksa koji su bili dijelom vojne popudbine u Anzacovim postrojbama u Prvom svjetskom ratu, a slični su medenjacima), te ubio oko na neko neodređeno vrijeme. Let je protekao mirno, uz tek povremene turbulencije. Po slijetanju u Bangkok vrućina i vlaga osjećaju se čak i u klimatiziranoj unutrašnjosti Suvarnabhunija, koji je ogroman, na putokaznim pločama vidim da su neke službe udaljene 900 metara od mojega dijela, koji čak nije na samom rubu zgrade. I još ima 4 kata. Ja moram ostati u tranzitnom dijelu, budući da više nemam vizu za Tajland, pa pronalazim neko mjesto gdje ću napisati ovaj zapis. Tranzitni je dio aerodroma veći od čitavog zagrebačkog aerodroma, s naravno hrpom duty free shopova, ali i restorana, a kako sam ja tamo proveo preko 8 sati, naravno da sam nešto i pojeo. Između ostaloga i ljepljivu rižu s mangom, za oproštaj s Azijom. Avion za Beč polijeće u 23.55, do Beča mu treba kojih 11 sati leta, u pitanju je Boeing 777. Oko mene hrpa turista koji se vraćaju očito s odmora u Tajlandu – Austrijanci, Mađari, Slovaci… Budući da sam si popio pivu prije polaska na avion, nadam se da će me ona uspavati. I jest, zakunjao sam odmah po polijetanju, valjda prije nego smo dosegli ciljanu visinu. Probudio sam se negdje iznad Mijanmara, kada je krenula posluga večere. Primjećujem značajnu razliku između Thai Airwaysa i Austrian Airlinesa – Austrijanci su škrtiji što se tiče opsega obroka, pribor za jelo je plastičan, nema baš dodatnog posluživanja pića u pauzi među obrocima (to doduše možda zato što puštaju ljude da spavaju)…doručak je isto mršav, tek sendvič i kava (ili sok) Ne daju ni slušalice, tako da ne mogu ni poslušati koju glazbu nude. Sve u svemu, nakon večere (bio je u pitanju neki riblji kari) ponovno tonem u san i budim se negdje iznad Gruzije. Naime, letjeli smo preko Indije, Pakistana, Afganistana, Turkmenistana, te onda zaokret preko Zakavkazja kako bi se izbjegla sjeverna ruta preko Ukrajine, pa tako letimo preko Crnog mora, Rumunjske i Mađarske do Beča. Ovdje je već ozbiljno zahladnjelo – 3 su stupnja. I opet ostajem u transfer zoni, iako je Schwechat manji od Suvarnabhumija svejedno je u usporedbi sa zagrebačkim aerodromom ogroman. Uvijek sam mislio da su komentari onih koji dođu u Zagreb nakon tumaranja svijetom, pa se zgražaju na što liči zagrebački aerodrom, pomalo pokondireni, ali danas sam i ja imao taj dojam. Schwechat izgleda svjetski, čak i u rano kišno kasnozimsko jutro, kada na njemu nema puno putnika. A zagrebački aerodrom izgleda provincijalno. Kao što sam predvidio, između Beča i Zagreba letim Austrianovim Dashom, let traje 40-ak minuta, čitavo vrijeme kroz naoblaku. Neugodan osjećaj kad shvatite da letite naslijepo. Međutim, sve prolazi u najboljem redu, te nakon točno 10,5 mjeseci putovanja oko 7.45 ujutro, 19. veljače 2016. slijećem na Pleso. Promičemo pored gradilišta novog terminala, koji će bogme biti prilično udaljen od staroga, nisam toliko pratio čitavu priču oko toga, bio sam dojma da će to biti tek aneks stare zgrade. Gledam kako iskrcavaju prtljagu, sa zebnjom proučavam što izlazi, no autobus polazi prema zgradi prije nego je dovršen iskrcaj prtljage. No 15-ak minuta kasnije, nakon što su ostali pokupili svoju prtljagu, jasno je da moje nema. Još jedan zajeb za kraj… *
Kada sam počeo s ovim putovanjem, nisam znao koliko ću često pisati, hoće li mi to biti tek usputno bilježenje dok imam prazan hod ili ću se truditi biti ažuran. Na kraju sam bio vrlo ažuran, uspjevši opisati gotovo svaki dan ovoga putovanja, koje je trajalo 320-ak dana. Od faktografije, praktičnih informacija do mojih svakodnevnih interakcija i razmišljanja o životu i svijetu. A razlog je upravo veliki interes kod čitatelja, koji su tražili još. Promijenio sam više stilova prilikom ovih zapisa, katkada izgubio dosta vremena zbog nekih detaljnijih dana… Možda je na momente izgledalo čupavo, izgledalo je i neotesano, ali bilo je moje. Ovo ovdje što se mogli pročitati, to sam ja. Često kratkoga fitilja, katkada začudno strpljiv, načelni introvert koji se u društvu dobro poznatih ljudi pretvara u party animal, gurman koji se ne libi jesti u KFC-u, ljubitelj cidera, mrzitelj kupanja u hladnoj vodi, sentimentalac vezan uz svoje stvari, horoskopska Vaga koja je uvijek u kontradikciji sa samim sobom, ali mnogim ljudima to ispada šarmantnim. Ja se zapravo ne volim prepirati, ali ne mogu ni odšutjeti ako vidim ili čujem nešto što mi se ne sviđa. I jako sam zaštitnički raspoložen prema onome što radim, zato mi ne zamjerite ako sam katkada režao na ljude koji su napreskokce pratili ovaj putopis – nekako sam čitavu ovu zajednicu pratitelja doživljavao kao proširenu obitelj, pa mi je bilo važno da angažman bude podjednak. A i nepraćenje bi aktiviralo moje alarme nesigurnosti – „nisam im valjda postao dosadan?“ Zato sam kao kavkaski ovčar neprestance skupljao odbjegle ovčice. :D I strepio nad svakim opadanjem broja lajkova na stranici. Na kraju nije došlo do željenih 2000, ali nije ni ovo loša brojka, pogotovo s obzirom da je moje putovanje bilo poprilično slabo medijski popraćeno.
Htio bih se ovdje zahvaliti svima koji su, na ovaj ili onaj način doprinijeli da ovaj putopis izgleda baš ovako kako izgleda. Prije svega, to ste svi vi koji ste čitali, komentirali ili samo lajkali slike i tekstove na mojoj stranici. Neću vas nabrajati poimence, jer je to gotovo nemoguće. Ali vi ste, uz naravno mene, iznijeli najveći teret ovoga pothvata. Ujedno su neki od vas, uz naravno Indonežane, iznijeli i najveći dio iritantnosti. :D Zahvale dalje idu mojim domaćinima tijekom ovoga putovanja: Zari Džamali, Mahdiju Davariju, Sadžadu Hussainu (jest da sam kod njega bio u hostelu, ali pokazao se kao dobar domaćin), Miroslavu Lesjaku, Vedranu Bajeru s obitelji, Anjasu Septi Lesmani, Medi i Jenny, Anti Šarušiću (i ostatku ekipe iz kuće u Queenstownu), Aniti Brkanić i Jasni Novak Milić s obitelji. Ljudima koje žive ili su živjeli u nekim gradovima na putu i s kojima proveo neko vrijeme u razgovoru: Stefanu Ivanoviću (i društvu iz stana na Dorćolu), Branku Jovanoviću, Marku Raduloviću, Slobodanu Bijeliću, Dijani Vuković, Anđelku Vlašiću, Teryn, Rocu i Andrésu iz Eskişehira, Aliju Ahmadluu sa suprugom, Marjam Karimi, Mostafi Vafaeiju, Faršadu Rahmatiju, Bošku i Ani s obitelji, Echiju i Jeromeu iz Bengkulua, Antonu i Lince iz Palembanga, Joshu Trindadeu, Jurici i Tatjani Turčinov, Juliji i Gregou Veble Mikiću, Petru Jovanoviću, Ivanu Primorcu, Mariju Šnajderu, Anti Bosniću i Milanu Filipoviću. Ljudima s kojima sam putovao dio puta ili ih susreo u hostelima: Austrijancima iz Vana i Tabriza, Nijemcima iz Ghazvina s kojima sam išao u dolinu Alamut, Michaelu (Švicarac koji putuje svijetom), Scottu Lópezu-Gelorminu, Mađarima s izleta u okolicu Jazda, Jacku Heronu, Jamesu Garlandu, Christopheru Prioru (i ostatku ekipe iz hostela u Kašgaru), Javieru Manguiji, Edu (kojemu ne znam prezime), Shaunu Ji-Thompsonu, Australki s izleta u Mati Si, Clare Roach, Pieteru iz Nanninga i Hanoija, Tonyju Huynhu i ostatku ekipe s izleta u zaljev Halong, Eleonori Rossi-Drago, Sanji Fligić, Ting Chen, Christianu Schmidtu, Nijemcima s vožnje Moni-Maumere, ekipi s izleta u Uluru. Kolegici putnici Snežani Radojičić, s kojom sam nažalost komunicirao samo virtualno. Različitim epizodnim likovima: Crnogorki u vlaku za Beograd, ženi iz hostela u Sofiji koja je glumila s Kevinom Baconom, liku iz busa u Tabrizu koji me zvao da odem pogledati gdje studira, baha'i liku iz teheranskoga metroa, Hassanu iz Afganistana koji živi u Kašanu, dobrohotnom taksistu iz Rawalpindija koji me vozio kada sam išao u potragu za mobitelom i nabavku novoga, Amerikanki iz Hotana koja uči ujgurski, Craigu iz Turpana i njegovoj supruzi Korejki, maloj Kineskinji iz Chengdua koja studira poljoprivredu, a svira violinu, Ichi Miyori iz hotela u Batamu, ekipi s pub-kviza u Sydneyu, Oskaru… Vozačima ili vodičima, među kojima se ističu Ramazan iz Malatye koji me vozio na Nemrut, g. Eskandari iz Ghazvina, Roni Putra, Ben Stokes, Tim s Great Ocean Roada… Različitim prolaznicima s kojima bih razmijenio pokoju repliku, Beludžistanskim levijima, osoblju smještajnih objekata… Svi su oni dali svoj obol ovom putopisu da bude točno ovakav, čak i Faisal koji je „našao taj mobitel i sada je njegov“. Također i jedno veliko hvala onima koji su financijski poduprli ovaj moj put privatnim sredstvima, hvala i ekipi sa stranice Putopija, koja je pratila moj putopis sa zakašnjenjem od nekoliko dana, objavljujući na svojoj stranici pojedine nastavke, hvala i svima vama u Hrvatskoj koji ste mi omogućili da uspijem realizirati ovo putovanje, kolegama iz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, mojim prijateljima i obitelji (užoj i široj). Poseban i posljednji pozdrav Antunu Halonji, koji nažalost nije dočekao da se izgrlimo po povratku, a čuo sam i da se samo koji dan prije preseljenja u vječnost raspitivao oko toga gdje sam i kako napredujem. Zbogom prijatelju, znam da ću i nesvjesno i dalje svako jutro pogledavati u taj stol lijevo od ulaza u ured, očekujući te ondje…
(* prtljaga je došla još isto jutro – idioti na aerodromu su zaboravili staviti ruksak na pokretnu traku. Nažalost, jedna od piva u bocama je iscurila, a napukla je i jedna od limenki. Pa ti nosi pive s Novog Zelanda…)

komentiraj (4) * ispiši * #

Preko jarka

četvrtak , 18.02.2016.

Zadnji dan u Aucklandu bio je jednako vjetrovit i cmoljav kao i prethodno popodne (čak i nebo plače zbog kraja putovanja), tako da sam se nakon odjave instalirao u predvorje hostela da napišem tekst. To je, zajedno s još nekim obavezama potrajalo do iza pola 2. Budući da mi je let u pola 7, računam da je dovoljno da dođem na aerodrom do 5, što znači da bih morao krenuti iz grada u 4. Imam još vremena, odlazim u jednu kraću i s obzirom na vremenske uvjete ne osobito ugodnu šetnju, kroz luku na Wynyard, pa kružno do pivnice u kojoj sam jeo i prvi puni dan u Aucklandu. Naručujem sendvič sa šunkom i senfom i češljače s đumbirom. I pola litre točene pive. To ubrzo dolazi, a ja polako jedem, dok ne shvatim da se već bliže 3 sata. A ja se još moram vratiti do hostela (20 minuta), usput kupiti suvenire i pivu za Marka, te potom ponovno doklipsati do terminala aerodromskog busa. Brže-bolje dovršavam ručak, iskapljujem pivu i krećem prema hostelu. Nalazim jednu suvenirnicu i relativno brzo rješavam tamošnju nabavku, potom dolazim do hostela s relativno dobrim prolaznim vremenom, u blizini se nalaze čak dva liquor storea (jer na Novom Zelandu, kao i u Australiji, pivu možete kupiti samo u prodavaonici alkoholnih pića, nije ju moguće nabaviti u običnom dućanu; sjećam se kako sam se oko toga žalio Oskaru, iako je on Šveđanin, a oni imaju istu situaciju), no u oba postoji isti problem – novozelandske pive uglavnom su u bocama (ja naravno za transport preferiram limenke, ne želim da se razbiju u torbi), u limenkama su samo strane pive, a i one novozelandske koje su u limenkama dolaze isključivo u paketima, nije ih moguće kupiti po komad. U drugoj prodavaonici srećom nalazim dvije u limenkama, te ipak uzimam još dvije boce. Odabrao sam srijedu kao dan za kupovinu alkohola, jer srijedom navodno padaju cijene budući da je to dan kada se dijeli socijalna pomoć. Pričao sam već o tome. Iako ove baš i nisu nešto snižene, sudeći po cijenama – 18 dolara za te 4 pive. Plaćam, i eto vraga – sad više nemam 16 dolara za bus do aerodroma. Ma moći ću platiti karticom, to je Novi Zeland, nema frke. Trpam pive u veliki ruksak, trudim ih se osigurati od tumbanja, umatajući ih u odjeću, do Sydneya će valjda izdržati, potom ću ih tamo pošteno prepakirati. Prtim ruksak na leđa, da, osjeti se težina tih dodatnih dvije litre pive + staklo… Sad brže-bolje do Sky Terminala, onamo kamo sam jučer pristigao iz Hamiltona, otamo polazi i Sky Bus, kako se zove shuttle za aerodrom. Već je prošlo 4 kada stižem na rečeno mjesto, ali tamo nigdje ne vidim nikakvu oznaku za Sky Bus. Guglam. Ne, otprije 2 mjeseca bus polazi s drugog mjesta, iz Queen Streeta, kojih 10-15 minuta hoda odavde. Da stvar bude gora, ja sam prošao kraj te lokacije na putu ovamo. Opet natrag, kroz gužvu i kišu koja se pojačava. Naposljetku stižem do polazišne stanice i vidim kako upravo dolazi jedan Sky Bus. Već je oko 4.20. Ulazim i pitam vozača, nekog Azijata, mogu li platiti karticom. Ne, ne mogu. On govori katastrofalan engleski, njegova objašnjenja ne razumijem baš najbolje, pa ne shvaćam ni odgovor na pitanje gdje točno onda mogu kupiti kartu, vidim samo da mi odgovara sa smiješkom i onom već opisanom iritantnom reakcijom „to je tvoj problem, ja samo radim svoju dužnost, a ona nije da tebi pomažem“. Srećom se iz unutrašnjosti autobusa pojavljuje neki tip koji mu daje 16 dolara za mene. Zahvaljujem se tom svom spasitelju, a on kaže da nije problem, da se karte zapravo trebaju kupiti online (iako se za vožnju u suprotnom smjeru mogu kupiti na šalteru na aerodromu), i veli da mu ne trebam zahvaljivati, da je to sve karma i da će se njemu vratiti. Tip izgleda kao neki poslovni čovjek, možda će radnicima odbiti od plaće. :D Ja sam inače tijekom vožnje do aerodroma prebrojao svoje kovanice i naposljetku i našao 11 dolara u kovanicama, uz još jednog Hillaryja, ali ovaj nije htio ni čuti da mu to vratim. Rekao je da si umjesto toga kupim sendvič. :D
Bogme nam je trebalo sat vremena do aerodroma. Dijelom zato što je promet gust jer je ovo vrijeme kada Aucklanđani idu kući s posla, a dijelom i zato što je ovaj mamlaz za volanom svako malo zastajkivao i popravljao brisače, nešto nije bilo u redu s jednom od metlica. Došao sam na aerodrom taman u trenutku kada se pored moga leta pojavio natpis „Check-in closing“. Srećom, dosta ljudi u repu ispred mene još je išlo za Sydney, tako da nije bilo brige, no ovakav kasni dolazak lišio me mogućnosti da obavim jednu stvar koju sam planirao – da se sâm raspitam kod prtljažne službe za vreću. Budući da sam imao oko 15 minuta između prijave na let i početka ukrcavanja, to mi nije bilo dovoljno. Qantas mi nikad nije odgovorio na onu žalbu. E sad, s obzirom da je činjenica da su mi oni (bilo Qantas, bilo aucklandski aerodrom) zagubili imovinu, i da je to isključivo njihova odgovornost, smatram da bih svakako trebao imati pravo na nekakvu kompenzaciju, ali kako da ju izborim? Da ih tužim? Mogu li to uopće iz Hrvatske? I koje su šanse da dobijem parnicu protiv jedne od najvećih svjetskih aviokompanija? Nije stvar u tome da je to „samo vreća za spavanje“, riječ je o zagubljenom komadu prtljage, koji ima svoju vrijednost. I koji nije ukraden, nego se zna da je nestao u točno određenom vremenskom intervalu, s točno određenim akterima. Budući da je let bio izravan, postoje samo tri mjesta gdje se to moglo zagubiti – oba aerodroma i avion. A koliko je meni poznato, stvari zagubljene u avionu također se predaju odredišnom aerodromu. Znači sva je prilika da je ta vreća u Aucklandu, ili da je ostala u Sydneyu. Trećeg nema, sigurno nije odletjela na Rarotongu.
Koliko vidim, unutar sat vremena iz Aucklanda polijeću čak tri Emiratesova aviona, svi lete na liniji Auckland-Dubai, ali preko različitih australskih aerodroma – Sydney, Brisbane i Melbourne. Pretpostavljam da većina putnika ipak leti samo između Novog Zelanda i Australije ili Australije i Dubaija. Ali svejedno, na svim trima linijama lete Airbusi A-380, koji su, barem koliko vidim na svom letu, prilično popunjeni. Znači, recimo da barem 1000-1200 ljudi putuje samo ovim trima letovima. Avion je iznutra ogroman, potpuno dvokatan, gornji je kat prva i poslovna klasa, dolje je stok…ekonomska klasa, a koliko vidim iz letimičnog pogleda, dva su kata potpuno odvojena, imaju čak i zasebne ulaze preko zračnih mostova (to su ona crijeva kroz koja ulazite, iako izraz „zračni most“ meni više ima značenje onoga što se radilo za Berlin u vrijeme Hladnog rata, dakle airlift. Morat ću provjeriti u zrakoplovnom nazivlju u sklopu projekta Hrvatskog strukovnog nazivlja – da, to je inače projekt na kojem radim kad ne putujem, dakle od ponedjeljka. :) ). Tko zna, možda je dizajn aviona tako napravljen da se u kritičnoj situaciji donji kat otkvači i pusti da strada, dok elita gore to uopće ni ne osjeti. Avion je tolika mrcina da prilikom polijetanja čak ni ne osjetite onu uobičajenu silu koja vas prikelji u sjedalo, više kao da uzlijeće nilski konj. Sjedala ima po 10 u jednom redu, raspored 3-4-3. Sjećam se onog aviončića kojim sam letio iz Dilija, gdje je raspored sjedala bio 1-2. U dva leta od najmanjeg do najvećeg (ne znam je li onaj Embraer najmanji putnički zrakoplov, Cessne su manje, ali pitanje je koriste li se one za putnički promet ili samo za generalnu avijaciju). Također primjećujem da ovaj avion ima duplu oplatu, tj. kroz prozor se vidi međuprostor, pa onda drugi prozor. Da to isto nema neke veze s onom teorijom o otkvačivanju donjeg kata…?
Nakon uzlijetanja treba neko vrijeme da probijemo sloj oblaka nad Aucklandom, a kako avion ima i vanjske kamere, na inflight entertainmentu (zabavi za uz let?) mogu i pratiti pogled koji imaju piloti. S obzirom da letimo kroz oblake, sad mi je jasno kako je bilo Collinsu i Cassinu 28. studenog 1979. Leti se jednostavno na slijepo, s potpunim povjerenjem u navigaciju. Ako je ona ispravno unesena. Srećom da ovdje nema planina u koje možemo udariti, samo drugih aviona. No onda se penjemo nad oblake i jašemo u sumrak. Let u nekoliko navrata ulijeće u srednje jake turbulencije, nitko ne leti po kabini, ali poprilično drma, tako da čak i kabinsko osoblje biva obaviješteno da sjedne. Večera je obilna za avionske standarde, koktel od račićâ s graškom, malajski kari od piletine, mousse od bijele čokolade i kokosa, i još pecivo s putrom i krekeri s novozelandskim sirom. Zgodno je to, Novi Zeland ima jake protekcionističke zakone pod izlikom „biozaštite“, nema šanse da unesete strani med ili mliječne proizvode u državu, ali isti novozelandski proizvodi se bez problema distribuiraju drugdje po svijetu. Ja smatram da je protekcionizam dobar za zaštitu domaće industrije, pogotovo u manjim zemljama, ali smatram isto tako licemjernim da država koja čuva svoje tržište nema problema s ekspanzijom na tuđa tržišta. Ali čini se da je u biznisu moral relativna kategorija još od mnogo prije nego je to Karamarko ustvrdio.
Slijećemo oko 8 po lokalnom vremenu, taman su zadnje zrake sunca zlatile sydneysko nebo. Ali onda još treba dobrih 15-ak minuta rulanja, namještanja zračnog mosta i napokon koordinacije putnika dok se avion konačno ne isprazni. Prilikom izlaska vidim da se s prednje strane ipak nalazi stepenište ne gornji kat, moguće je dakle miješanje klasa. Granica prolazi brzo i bezbolno, ali potom slijedi čekanje prtljage, koje traje li ga traje. Naime, i putnici koji nastavljaju za Dubai moraju se iskrcati i preuzeti prtljagu (zato uostalom postoji pravilo o australskoj tranzitnoj vizi), pa se onda ponovno s njom prijaviti na nastavak leta. Iz tog razloga se prvo iskrcava njihova prtljaga, pa tek potom ona od nas koji ostajemo ovdje. Moja je došla među zadnjima, već mi se priviđao scenarij iz Aucklanda koji bi ovoga puta bio mnogo gori, jer mislim da bi prtljaga mogla doći tek sutra popodne (u Sydneyu, zbog toga što je prilaz aerodromu iznad samog grada, nisu dopušteni noćni letovi), a onda je pitanje kako bi ju i kada dopremili do Zagreba. No priča ima sretan kraj, pojavljuje se veliki plavi, s posebnim privjeskom na kojem piše „heavy“. Kasnije ću doznati da je to oznaka aerodromskim prtljažnim radnicima da malo prilagode hvat prilikom prebacivanja torbe, kako se ne bi ukliještili u lumbalnom predjelu. Srećom sam uzeo kolica, pa ga tovarim na njih i odlazim na karantenu. Tu me ženska pita na što mislim kad sam u imigracijskoj kartici spomenuo da imam sjemenje i proizvode od slame. Kažem joj da imam kopi luwak i pokazujem još na svoj šešir. Koji je ionako u poluraspadnom stanju, htio sam ga ostaviti već u Aucklandu, ali nije bilo prilike. Kažem ženski na karanteni da ga se ionako mislim riješiti, ona mi nudi da ga ostavim kod njih. I tako se nakon 6,5 mjeseci u kojima sam ga uglavnom samo nosao od točke A do točke B, malo ga koristeći, rastajem od svog šešira. Teoretski sam ga mogao donijeti u Hrvatsku kao suvenir, pustili bi me s njim u avion, ali bio je već poprilično oštećen, nema smisla. Kupit ću novi drugom prilikom. Osim šešira, drugo ništa nije sumnjivo, pa se mogu uputiti nadoplatiti Opal (s posljednjih 20 australskih dolara koje imam) i potom s aerodromskog wi-fija poslati poruku Jasni koja me već čeka. Do nje imam 8 stanica vlakom, što je kojih 20 minuta, već je prošlo 9, bit će to dosta kratko druženje. Po dolasku na stanicu vlaka opet komplikacija – mojih 10,5 dolara na Opalu (jer sam bio 9,5$ u minusu od prošlog boravka) nije dovoljno, zbog one glupe fore da na aerodromskim stanicama imaju neku posebnu pristojbu i umjesto uobičajene cijene vožnja košta nekih 12 dolara više. Dižem na bankomatu još 50 dolara, dolazim na blagajnu i tražim od žene da mi nadoplati još 10 dolara. No opet se suočavam s prvosvjetskim problemom – na ovoj stanici Opal mogu nadoplatiti samo preko kartice, a za keš mogu kupiti samo običnu kartu. Žena kaže da bi mi ona rado izašla u susret (aha, ova bi mi barem pomogla!), ali da jednostavno nema tu opciju u kompjutorskom sistemu. Zločesti kompjutor. Kad već imam polunadoplaćeni Opal, nadoplatit ću ga do kraja karticom, a ove australske dolare ionako mogu zamijeniti u Hrvatskoj.
Za 20-ak minuta sam na stanici gdje me čeka Jasna. Jasna i ja se znamo zato što mi je ona predavala u razdoblju kad sam ja studirao švedski – no ja se ipak bolje sjećam nje nego ona mene, što je i logično. Javila mi se inače i kad sam prvi put bio u Sydneyu, ali već zadnji dan, dok sam išao na izlet u Plave planine, tako da se tada nismo mogli naći. Ja nisam ni znao da živi u Sydneyu, preselila se ovamo 2014. zajedno sa suprugom, koji je australski Hrvat, iako je on 17 godina živio u Hrvatskoj i još mislim 2 godine u Londonu. Koliko sam shvatio, upoznali su se tako da mu je Jasna (koja je i kroatistica) predavala hrvatski. :D Dakle, njenom suprugu i meni je zajedničko da smo obojica bili Jasnini učenici. :D Tom je informatičar, a Jasna je baš danas potpisala ugovor za predavanje na studiju u sklopu Hrvatskog centra u Sydneyu (mislim da se tako zove, nisam točno zapamtio ime – navodno samo jedan od dvaju takvih u svijetu, drugi je u Kanadi). Studij je u biti nekakva kulturološka papazjanija, nešto kroatistike, nešto kroatologije, ali dosad baš nisu bili prejaki u jezičnom dijelu. Sada su dobili Jasnu, i sada bi trebao biti cilj da ljudi koji to završe (a to su uglavnom Australci hrvatskih korijena koji žele uspostaviti kontakt s kulturom i jezikom svojih predaka) budu kompetentni barem pasivno razumjeti hrvatski. Jasna i Tom imaju dva sina, David ima 11,5 godina, a Daniel je koju godinu mlađi. Dečki su navodno Jasnu izbombardirali pitanjima o meni i mom putu, ali kad sam se ja pojavio, onda su sramežljivi. Dijelom i zato što im je engleski bolji od hrvatskog (pa natucam ja engleski, svršio sam neke škole), iako su obojica rođeni u Hrvatskoj. No Tomu je engleski prvi jezik, tako da malo on, malo sredina, a malo i Jasnina linija manjeg otpora kad oni njoj na engleskom, i eto kvara. Razumiju sve, kao i Tom, ali im govor katkad zapinje. No kada govore hrvatski, imaju hrvatsku fonologiju, Tomu se recimo čuje engleski naglasak, a kako je crvenokos, da ne znam da je Hrvat, ne bih nikad pogodio. Za večeru dobivam goveđu juhu s rezancima, goveđi odrezak s rižom, mahunama i gljivama i pavlovu. Jasna inače sama radi beze kore, što je lokalnim australskim domaćicama senzacija, budući da one kupuju gotove – iako je riječ o najobičnijem snijegu sa šećerom, jedino se mora sušiti neko vrijeme u pećnici, pa to traje. Ali nije kao razvlačenje kora za štrudl. Navodno je Jasna izmislila i čokoladnu pavlovu i prodala tu foru susjedama koje su oduševljene. To će jamačno donijeti krucijalnu komparativnu prednost u australsko-novozelandskoj „Battle of the pavlovas“… Iako, u ovoj Jasninoj koju sam dobio večeras bio je novozelandski trojanski konj – kivi (voće, ne ptica).
Dečki su se ubrzo povukli na spavanje, mi odrasli smo još pretresali razne teme, kao npr. Jasnin strah od pauka i kukaca (i onda od svih zemalja odabere onu gdje pauci imaju energy bar i mogu biti veličine šake), o tome kako je doista živjeti u Australiji i koliko ima istine u tome da je to obećana zemlja (jest, ako ste vodoinstalater ili neko takvo zanimanje – ali onda možete lako dobiti posao i u EU, no ako ste obrazovaniji, ovdje ste često prekvalificirani, s čime se Jasna suočila na više razgovora za posao; također, i u Australiji funkcioniraju veze i poznanstva, samo je to na jednoj višoj razini – ne po babi i stričevima, nego po preporukama od utjecajnih znanaca u branši), o troškovima život… U biti je Jasna bila ta koja je dugo godina kočila preseljenje obitelji u Australiju, upravo zbog udaljenosti, nesigurnosti svoga zaposlenja ovdje, u Zagrebu je imala posao na katedri za skandinavistiku, koji također nije bio posve siguran, ali vodio joj je karijeru u jednom smjeru, za koji nije bila sigurna želi li ga…nešto slično meni. Pogotovo što je takvo preseljenje dugoročno, svu imovinu u kontejner, pa na drugi kraj svijeta, ne možeš baš nakon tri mjeseca „ja bih natrag“. No sad stvari sjedaju na svoje mjesto, novi Jasnin posao doduše u početku će biti samo 2 sata predavanja tjedno, no kako se ubrzo očekuje smjena generacija u kadru, čini se da bi mogla preuzeti i više zaduženja. Dečki su tu u školi, David je više knjiški tip, Daniel je nogometaš…unatoč realnom dijagnosticiranju problema života u Australiji, kod Jasne nisam osjetio onu dešperaciju kao kod Anite. Možda i zato što selidba London > Wellington nije baš usporediva sa selidbom Zagreb > Sydney. Iako Jasna kaže da je i Sydney navečer poprilično mrtav grad, „za razliku od Zagreba“. Ja osobno nisam imao takav dojam – niti Zagreb nešto osobito večerima pršti životom (osim u proljeće i ljeti), niti sam Sydney doživio tako mrtvim navečer kao što je npr. na Novom Zelandu. Istina, noćni je život u Sydneyu ograničen na određene kvartove (Kings Cross, The Rocks), ali nije li tako i u Zagrebu?
Negdje iza 1 se i Jasna i Tom povlače na spavanje, ja ću još malo pisati, ali neću stići sve završiti, pa ostavljam dio za let do Bangkoka sutradan, a sada ću prebaciti slike, otuširati se, presložiti prtljagu i otići na kratak počinak. Stavili su me u Danielov krevet, srećom mi je bio dovoljno dugačak, oni razmišljaju dugoročno. :D Zadnja noć u krevetu na putu…

komentiraj (0) * ispiši * #

Spuštanje zavjese

srijeda , 17.02.2016.

Stigao je tako i moj pretposljednji dan na Novom Zelandu, dan u kojem ću zatvoriti krug. Jutro sam iskoristio da malo pronjuškam po Hamiltonu, iako nisam otkrio puno više nego dva dana ranije u popodnevnoj šetnji. 3 su mi sata bila i više nego dovoljna da istražim Hamilton…
Maorskoga imena Kirikiriroa, Hamilton je četvrti najveći grad Novog Zelanda i jedan od najbrže rastućih. Ukupno ima oko 160 000 stanovnika. Tradicionalno je bio središte poljoprivredne proizvodnje, no u posljednje se vrijeme njegova ekonomija diversificira, pa je tako danas jako i visokoškolsko obrazovanje i istraživanje. Na području grada nekada se nalazilo više maorskih sela, u kojima su od 1830-ih djelovali europski misionari. Europsko naselje osnovano je 1864., u vrijeme kada je većina Maora napustila to područje, nakon međusobnih ratova 1860-ih. Naselje je dobilo ime po Johnu Faneu Charlesu Hamiltonu, škotskom zapovjedniku vojnog broda Esk, koji je ubijen u sukobu s Maorima nedaleko Taurange. No unutar 4 godine od osnutka naselja mnogi kolonisti su se odselili, jer je zemljište bilo močvarno ili poplavljeno, te stoga loše za obradu. Za razvoj Hamiltona bila je važna izgradnja ceste prema Aucklandu 1867., i željeznice 1877. Isušivanje močvara pretvorilo je okolno zemljište u jedno od najplodnijih na Novom Zelandu, Hamilton se nalazi i nedaleko najdaljeg mjesta do kojega je rijeka Waikato bila plovna za parobrode. Nakon klimavog starta (što i nije rijetkost za novozelandske gradove), Hamilton je doživio demografsku eksploziju u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata – 1945. u gradu su živjele 22 000 ljudi, 1961. 42 000, 1971. 75 000, a danas već dvostruko više od toga. Grad je podijeljen rijekom Waiakto popola – sa zapadne strane je gradsko poslovno središte, s brojnim kafićima i restoranima, s istočne je sveučilište. Uokolo grada nalazi se još uvijek nekoliko jezera i tresetišta, iako su uglavnom isušena radi poljoprivrede. Gotovo u samom gradu, na rubu centra, nalazi se jezero Rotoroa (što bi, koliko sam ja uspio pokupiti maorskoga u ovih pet tjedana, trebalo biti „Dugo jezero“), danas pretvoreno u rekreacijsko područje, poribljeno, s brojnim naseljenim vodenim pticama (najbrojnije su divlje patke). U gradu se održava više kulturnih festivala, kao i najveći poljoprivredni sajam na južnoj polutci. Grad je i središte mljekarske industrije. Jedan je od rijetkih gradova koji imaju svoj antipod – u slučaju Hamiltona, to je španjolska Córdoba. Grad je poznat i po svom botaničkom i zoološkom vrtu. Na glavnoj ulici (Victoria Street) nalazi se kip Riff Raffa, lika iz mjuzikla Rocky Horror Picture Show, budući da je njegov autor (i osoba koja ga je tumačila) Richard O'Brien neko vrijeme živio u Hamiltonu. Ironično je da je O'Brienu, inače Britancu koji je dugi niz godina živio na Novom Zelandu, 2010. odbijen zahtjev za novozelandskim državljanstvom, jer je bio prestar (imao je 68 godina), s obzirom da Novi Zeland ima gornju dobnu granicu do koje možete dobiti državljanstvo (mislim da je u pitanju 40 godina). Nakon što je O'Brien tu činjenicu iznio u medije, ukazujući na apsurd da mu se s jedne strane podiže spomenik kao zahvalu za njegov umjetnički rad, a s druge mu se strane uskraćuje državljanstvo iako većinu života živi ovdje, vlasti su pristale učiniti „iznimku“ u njegovu slučaju.
Moja me šetnja vodi duž Victoria Streeta, upravo pored rečenog spomenika, do gradske anglikanske katedrale Sv. Pavla, začudno tople u unutrašnjosti, s mnoštvom drva i čak i podom od parketa. Budući da gradsku anglikansku zajednicu osim Europljana britanskog porijekla čine i lokalni Maori i Polinežani, zanimljivo je vidjeti maorske kipove i ukrase u crkvi, nesvakidašnji prizor u tom kontekstu. Osim anglikanske katedrale postoji i katolička katedrala Djevice Marije na drugoj obali Waikata, prilično sitna i neugledna, iako je u Hamiltonu katolička zajednica brojnija od anglikanske. Nakon katedrale radim krug do jezera Rotoroa, te se potom preko gradskog korza vraćam na glavnu ulicu. Teško mi je prebrojati koliko sam ukupno lokaliteta posjetio na ovom putu, računajući sve usputne izlete, ali pretpostavljam da ih ima 200-tinjak. No ovi na samom kraju su kao neki fadeout, nema više nikakve posebne privlačnosti (iako su spilje Waitomo bile lijepe). Kad razmišljam o Novom Zelandu, uglavnom je na mene dojam ostavila priroda – od gradova jedino Wellington, Dunedin i možda donekle Napier, Oamaru i Queenstown. Ostalo je sve zaboravljivo, kao da su bili tek logistička uporišta za spavanje ili izlete. Vraćam se u hostel, usput još zastavši u jednom pubu, uzimam stvari i krećem na autobusni kolodvor. Autobus dolazi možda minutu nakon mene, krenut ćemo i prije voznog reda, svi su putnici već spremni, te za kojih 2 sata vožnje stižem u Auckland, koji me dočekuje oblačan, kao i prvi dan, s vjetrom koji bi bolje odgovarao Wellingtonu. Kasnije će se još spustiti i pljusak. U tih 20-ak minuta koliko imam pješice od terminala do hostela susrećem ogroman broj Azijata – ono što je baš karakteristično za Auckland, ali je prilična rijetkost u ostatku Novog Zelanda. Kao da se nitko od njih ne želi maknuti dalje na jug kada se ovdje iskrcaju. OK, s izuzetkom onih koji vode restorane. Ali doista, nakon napuštanja Aucklanda jedini Azijati koje sam sretao po Novom Zelandu bili su turisti.
Hodam do onog istog hostela u kojem sam proveo prvih 5 noći u gradu, na recepciji je opet onaj Etiopljanin, pitam ga sjeća li me se, ali trebam ga podsjetiti, izgledao sam tada drugačije, s onom bradurinom i bez kape. Znak raspoznavanja je „ja sam onaj koji je ostao bez vreće za spavanje“. Očekivano, vreća u međuvremenu nije došla. Budući da sam znao kako funkcioniraju stvari u ovom hostelu, nisam ništa rezervirao, znajući da će mjesta sigurno biti. No on mi kaže da su skoro skroz puni, uspio je naći tek jedan slobodan krevet. Ne znam mulja li ili je stvarno to slučaj, ne znam zašto bi bila tolika navala. On tvrdi da je to zbog kruzera koji su u gradu. Ali gosti s kruzera spavaju na kruzerima. A oni koji eventualno čekaju smjenu gostiju sigurno imaju novca da si plate neki bolji hotel. No, kakogod, ipak dobivam krevet, ali umjesto 30-ak dolara koje sam platio prošli put, ovoga ću puta jednu noć platiti čak 50 dolara. OK, dobio sam malo prostraniju sobu, s dva prozora, ali također je u pitanju četverokrevetni dorm, srećom su cimeri mirni tipovi koji ne tulumare u sobi. Kako se u međuvremenu spustila kiša, sve do predvečerja sam bio u sobi, kupovinu suvenirâ i piva za Marka obavit ću sutra, posjet Sky Toweru ovisi o tome kakvo će biti vrijeme – danas očito nije baš dan za neke vidike, a koliko vidim po prognozi, neće baš biti ni sutra. Pa dobro, nije neki esencijalni propust. Jedino dakle što još moram obaviti jest večera, odlazim u restoran i pivnicu u sklopu hotela Shakespeare, bio sam tamo dvaput u svom prvom boravku ovdje, za večeru uzimam fish 'n' chips, kako bih boravak na Novom Zelandu završio na tradicionalan način. Još mi samo fali pavlova za desert, ali to ću izgleda obaviti u Sydneyu. Naime, dobio sam ponudu da prespavam kod Jasne, nekadašnje profesorice s faksa, koja se pred nekih dvije godine s obitelji preselila u Sydney. Oni su otprilike podjednako udaljeni od aerodroma kao i hostel u kojem sam namjeravao odsjesti (onaj isti u kojem sam bio i prvi put), ali ću ipak imati više mira tamo nego u hostelu. Premda nisam načisto je li mi radi sprečavanja jet laga bolje da na let stignem umoran ili naspavan. Planirao sam spavati na prvom letu do Bangkoka, koji je tijekom hrvatske noći, ali vjerojatno ću biti nedovoljno umoran, a i zanimljivo će biti gledati indonezijske otoke sa sigurne visine. A let Bangkok-Beč je noćni i traje 12 sati. Hmmmm, ako se dovoljno izmorim… Iako će to ponajprije ovisiti o tome koje mjesto za sjedenje dobijem. No o tom potom.
Nakon večere i cidera odlazim na još jednu pivu i potom se vraćam u hostel. Iako tehnički nije zadnja noć na putu, zadnja je prije početka povratka. 319. ukupno na putu. Već mi neke scene iz ranih dana putovanja izgledaju kao da je to bilo u neko drugo doba, na nekom drugom putu. Ovo traje toliko dugo da sam već izgubio osjećaj kontinuiteta. Putovati mi je postalo prirodno stanje. Je li to dobro ili loše? Ne znam. Treba mi mala pauza. Barem od napornih dalekih putovanja. Već ću ja ovoga proljeća na neke kraće izlete po Hrvatskoj i okolici…
I sad, prije nego što rekapituliram Novi Zeland, još samo nešto za eventualno zainteresirane za novozelandsku working holiday vizu. Osnovni preduvjeti su da morate biti državljanin Hrvatske (ili eventualno neke druge zemlje s kojom Novi Zeland ima ugovor o working holiday vizi – mislim da Srbija i BiH nisu na tom popisu), stariji od 18 i mlađi od 31 godine života (dakle, možete imati napunjenih 30 i 364 dana u trenutku apliciranja), s putovnicom koja vam vrijedi više od tri mjeseca nakon datuma kada planirate napustiti Novi Zeland. Ne smijete imati djecu koju ćete povesti sa sobom. Morate imati povratnu kartu ili dovoljno novaca da istu kupite, te barem 4200 novozelandskih dolara (oko 21 000 kn) džeparca. Morate imati zdravstveno osiguranje za čitavo trajanje boravka (iako mi je File rekao da ovdje turisti imaju pravo na besplatnu zdravstvenu zaštitu ako im se nešto dogodi – ali pretpostavljam da je preduvjet da imaju nekakvo osiguranje od kuće). Također, ako vam vizu odobre, trebat će vam i rendgenska snimka pluća. Vizu mislim možete iskoristiti u roku od dvije godine od datuma odobrenja. Prijave za vizu su internetske, otvaraju se negdje u kasnu zimu (ove godine će to biti 17. kolovoza u 10:00 po novozelandskom vremenu – u to je vrijeme to 10 sati ranije po hrvatskom vremenu, jer smo mi tada na ljetnom, a oni na zimskom računanju, dakle točno u ponoć), a budući da je ukupan broj viza ograničen (100 viza za državljane Hrvatske), to plane u roku od nekoliko minuta – nemojte se zanašati s „pomicanjem crte“, to jedino ako uleti netko s tuberkulozom koje nije svjestan i sl. Zato budite spremni, raspitajte se, imate točno 6 mjeseci počev od danas. Ako vam se uopće ide na Novi Zeland i ako vam se sviđa ono što ste vidjeli i pročitali ovdje. A dok ste na Novom Zelandu, viza vam vrijedi godinu dana, mislim da ju možete produžiti, ali te finese sada ne znam napamet, možete se raspitati na stranicama novozelandskog ministarstva useljeništva. U tom razdoblju ne smijete raditi dulje od 3 mjeseca za istog poslodavca (osim ako vas on ne sponzorira, kao što je slučaj s Antom), te se možete obrazovati u trajanju od maksimalno šest mjeseci (tako mislim onaj Rodrigo, Brazilac iz kuće u Queenstownu). Naravno, ako naletite na poslodavca koji je s vama zadovoljan i slaže se s time, imate mogućnost prijave za redovnu radnu vizu koja bi vam omogućila i dulji ostanak (samo što se i ona mislim mora obnavljati jednom godišnje). Detaljnije se tom problematikom pozabavio Tomislav Perko na svojoj osobnoj stranici, pa možete i njega pitati, on je baš zahvaljujući toj vizi i bio ovdje nekih 7,5 mjeseci.
A ja ću ovdje završiti rekapitulacije zemalja na putu. Otići na Novi Zeland bila mi je davnašnja želja, tom sam zemljom bio oduševljen i prije nego što se pojavio Gospodar prstenova (uostalom, ja sam ionako gledao samo prvi dio trilogije). Strah od letenja koji sam tada imao doveo je do razvitka ideje da do Novog Zelanda pokušam doći kopnenim i morskim putem, ali to je uglavnom bila samo zgodna ideja, sve dok pred nekih 2 godine nisam shvatio da će to ili ostati nedosanjani san, ili ću to izvesti upravo sada. Mislim da još nisam sasvim svjestan da sam time upravo uklonio još jedan cilj sa svoje liste životnih ciljeva, još jedna se stvar iz budućnosti preselila u prošlost, podsjećajući me tako na prolaznost života… Od Novog sam Zelanda očekivao puno, i u nekim me stvarima razočarao. Ovo je prekrasna zemlja, oko toga nema dvojbe, ali već spomenuta udaljenost i pomalo provincijalni mentalitet djeluju tišteće. Rekoh već, ovo je zemlja za doći na nekoliko tjedana (pa može i mjeseci ili godina), izguštati, i potom se maknuti. Ne znam kako je kad si ovdje rođen, vjerojatno ti je perspektiva drugačija, ali kad si naviknut biti u pokretu i mijenjati zemlje, ovo je zlatni kavez. Prijeti vam malo opasnosti (osim potresâ i vulkanâ), ako ste obrazovani vrlo ćete vjerojatno bez problema dobiti dobro plaćen posao (ali beskućnikâ i prosjakâ ima, naročito u Aucklandu), standard života je dobar – to su pozitivne strane. Ako ste u prilici, probajte. Bilo preko working holiday vize, bilo kao turisti. Kad znate da vaš boravak ovdje ima rok trajanja neće vam toliko teško pasti ta izolacija. A ako vam se svidi i mislite da biste mogli živjeti ovdje, ja vam svakako držim fige.
Mojih pet tjedana bilo je raspoređeno tako da pokrijem čitavu državu, izuzev krajnjeg sjevera, krajnjeg istoka Sjevernog otoka i otoka Stewart. Upoznao sam dosta zemljaka, shvatio zašto Južni otok smatraju najljepšim mjestom na svijetu, bio rastužen Christchurchom i njegovom sudbinom, smrzavao se u Oamaruu i Dunedinu, tumarao art deco ulicama Napiera, šetao uz jezera u Rotorui, Taupu i Queenstownu, plovio Milford Soundom, vozio se kroz Južne Alpe… Možda mi je teško rekapitulirati zemlju u kojoj se još uvijek nalazim, dojmovi se nisu posve slegli, mislim da ću to bolje moći za koji tjedan, kada se čitav put dovrši kao cjelina i malo odstoji. Zato ovaj tekst i izgleda pomalo zbrda-zdola, moje su misli već na onome što još moram obaviti prije polaska, tako da ću ovdje završiti tekst s uobičajenim…
Kia ora Aotearoa!/Thank you New Zealand!

komentiraj (1) * ispiši * #

Pod zemljom

utorak , 16.02.2016.

Hostel u Hamiltonu jedan je od rijetkih na Novom Zelandu koji nudi besplatan doručak – imao sam to samo u Napieru, Wellingtonu i Dunedinu. Ni Australija se baš u tom pogledu nije pretrgla. S druge strane, u Turskoj, Iranu, Vijetnamu je to uglavnom bilo pravilo (iako se u Vijetnamu obično plaćao). Stvarno, kako zadnjih dana i tjedana rekapituliram ovo putovanje, stalno mi se čini da je imalo dva vrhunca (Turska-Iran i Indokina), te ostatak koji je nekako bio prosječan i služio više za odradu. Ne, preteška je to riječ „odrada“, nije da nisam uživao u Novom Zelandu ili Australiji, no sve u svemu nije se rodila ona kemija između mene i tih država. A doista sam prema Novom Zelandu imao sve simpatije…
Današnji je program posljednja od prirodnih atrakcija koje ću obići, bit će to spiljski sustav Waitomo, koji se nalazi oko sat vožnje južno od Hamiltona. Ime Waitomo na maorskome znači „vodena jama“, što u suštini i jest to, budući da je riječ o spiljama koje je kreirala voda prolazeći kroz vapnenac. Iz Hamiltona dolazim busom koji malo kasni u polasku, no oko 11 sati sam na lokaciji. Vožnja vodi kroz krajolik zelenih brežuljaka, uglavnom bez šume, s naseljima posvuda – kako rekoh, posve različito od Južnog otoka. Inače, Anita je, kad smo razgovarali o Južnom otoku, rekla kako njoj ti pejzaži djeluju jako prostrano, slični onima u Europi ili Americi, ali nekako veći i širi. Ja baš imam suprotan osjećaj, vjerojatno zato što sam svjesniji konteksta – u Europi, kada se nađem u Alpama, znam da se one protežu kroz sedam država, stotinama kilometara, da su i dugačke i široke i visoke. Južne Alpe su visoke, ali ipak su na jednom relativno malenom komadu kopna okruženom beskrajnim plavetnilom. Moguće se načas zaboraviti i pomisliti kako to ide unedogled…ali Južne su Alpe kraće i od Dinarida, a nisu široke ni 100 km.
U Waitomu odlazim u ured i-Sitea (službena turistička informacijska služba Novog Zelanda, imaju urede u svakom imalo relevantnijem mjestu), gdje se raspitujem za 3 cave combo, koji mi omogućuje obići tri najatraktivnije spilje na lokalitetu (a u okolici se inače nalazi 300-tinjak spilja, od kojih su mnoge međusobno povezane, ali najveći je broj dostupan samo speleolozima ili avanturistima). No dvije od njih imaju ture u točno određeno vrijeme, pa tako moram vidjeti hoću li sve stići, bez obzira što imam 6,5 sati na raspolaganju (imat ću još i više, jer će bus kasniti, ali to tada još ne znam). Djevojka na blagajni ipak mi na kraju sređuje čitavu kombinaciju, plaćam…i pitam za onih 10% popusta. Ne, to vrijedi samo ako karte kupim izravno na blagajni Waitoma. Ah, dakle postoji i njihova blagajna, ovo nije to. Dovraga. Ali budući da mi je tura za 15-ak minuta, a ako ju propustim imat ću domino efekt, ne želim sad još tražiti da stornira sve, pa da onda ja s istom pričom idem na drugu blagajnu. To je 9,5 dolara razlike, žrtvovao sam jedan cider.
Prva od spilja je 500 metara niz cestu, ona je i najposjećenija, te u njoj ture idu stalno, svakih pola sata. Ujedno je tura najkraćeg trajanja, svega 45 minuta. No prvo da kažem nešto generalno o spiljama. Spiljsko područje Waitomo nastalo je abrazijom oligocenskog vapnenca, uglavnom porijeklom iz ljuštura morskih organizama (u kamenu se mogu vidjeti i fosilizirane školjke češljače), nakon što se taj vapnenac pred kojih 30-ak milijuna godina izdigao iz mora, a onda kroz njega počela teći voda. Lokalnim Maorima spilje su bile poznate već stoljećima, obično su se ispred njih nalazila groblja, jer su Maori spilje doživljavali kao vrata za prelazak u svijet mrtvih. Kada se krajem 19. st. pojavio turizam na Novom Zelandu, Maori su kao vodiči pokazivali spilje zainteresiranim turistima. Potom je država konfiscirala spilje i sama počela ubirati prihode od turizma, koji je u to vrijeme još uvijek bio dosta niskog intenziteta, ali nažalost i dosta neodgovoran, budući da su posjetitelji trgali spiljski nakit, ponajprije sige. Kasnije su uvedene mjere kontrole, pa su nekim posjetiteljima oduzete odlomljene sige i vraćene natrag na njihovo mjesto, i to tako da su – zalijepljene. :D Kontrola štete na razini. Doduše, ako voda nastavi curiti niz njih, i te će zalijepljene sige nastaviti rasti, samo da voda ne rastopi ljepilo. 1989. spilje su vraćene u posjed Maorâ, koji sada dobivaju određeni postotak od ulaznica, a također imaju i određene zahtjeve, pa tako u ovoj prvoj spilji – koja se zove Spilja svjetlećih crva – nije dozvoljeno fotografiranje. Inače, većina osoblja koje radi u spiljskom kompleksu su također Maori.
Kad sam spomenuo svjetleće crve, riječ je o novozelandskom endemu, kukcu Arachnocampa luminosa, sličnom muhi, čije ličinke žive u spiljama, te ispuštaju bioluminiscenciju, kao i specifične sluzave nitaste tvorevine pomoću kojih love. Drugi kukci privučeni su svjetlošću i približavaju joj se, te se potom zapliću u te niti, a ličinka ih zatim pojede tako da čitavu nit uvuče u usta, zajedno s plijenom. U stadiju ličinke kukac provede između 6 i 12 mjeseci, potom se učahuri i nakon 2 tjedna izađe kao odrasli kukac. No kako odrasli kukac nema razvijen probavni sustav, živi svega dan ili dva, a jedina mu je svrha pariti se. Kako su usto još i slabi letači, obično se to sve odvije na mjestu gdje su se bili i zakukuljili. Nisu rijetki slučajevi da se odrasli kukci zapletu u niti drugih ličinki i budu pojedeni. Dakle, svjetleći crvi su kanibali, kao nekad i Maori (to nisam rekao našoj vodičici, koja je Maorka). Navodno je po National Geographicu jedan od najgorih načina smrti taj da vas pojede svjetleći crv. Naravno, ljudi nisu u opasnosti, osim ako negdje ne postoji neki mutant čudovišnih proporcija. Svjetleći su crvi inače osjetljivi na svjetlost, tj. prestat će svijetliti ako se nađu u osvjetljenju (vjerojatno zato što čuvaju energiju jer znaju da na svjetlosti njihov mamac nije vidljiv – iako je to prekompleksno razmišljanje, zanimao bi me baš nastanak odnosa među tim dvjema varijablama), a nemaju baš mnogo predatora koji ih ugrožavaju, samo jednu vrstu kosca. Ugrožava ih prvenstveno ljudska aktivnost na njihovim staništima.
Spilja je inače uređena, pod je posve popločen, tako da izgleda više kao svojevrstan speleološki muzej. Teško je zamisliti kako je bilo prvim istraživačima koji su se ovuda kretali uz pomoć svijeća, pogotovo s obzirom na rizik od toga da se svijeća ugasi uslijed nedostatka kisika (što je bio dobar indikator za povlačenje, samo u kom smjeru kad te mrak dezorijentira?), ili čak i neke kapljice vode. Vjerujem da su spiljske formacije ljudima tada djelovale zastrašujuće, pa tu još dodajmo svjetleće crve za koje u mraku ne biste znali što su, ali eto, znatiželja je bila jača od užasa. Naravno, kao i svaka spilja koja drži do sebe, i ova ima Katedralu, što je obično naziv za najvišu prostoriju u spilji, a u ovoj se održavaju i koncerti. I to zato što, prema riječima naše vodičice, „ima dobru akustiku, uopće nema jeke“. Pa nije li ideja dobre akustike da mora postojati jeka, jer ona pojačava i prenosi zvuk? Ili sam ja nešto krivo shvatio? Nakon toga odlazimo gledati svjetleće crve, a tura završava polaganom vožnjom čamcem kroz podzemnu rijeku koja ubrzo izlazi iz spilje (to je dugo vremena bio jedini ulaz u spilju, dok nije otkriven i kopneni prolaz), iznad nas na stropu svijetle brojni svjetleći crvi. I sada konačno možemo fotografirati. Ali ja ne mogu, budući da su svjetlosni uvjeti preslabi, a ja se jednostavno ne znam igrati s manualnim postavkama. Planirao sam to proučiti na ovom putu, ali nikad nije bilo vremena. I tako, sad kada bi mi trebalo znati procijeniti koji otvor blende, koji ISO…ja o tome nemam pojma. Morat ću upisati neki tečaj fotografije…
Nakon završetka ture imam oko sat vremena do polaska u iduću spilju, zapravo i manje, jer me još mora pokupiti transfer dotamo. Ručat ću nešto. U restoranu kod ulaza mi kažu da ću na hamburger trebati čekati 45 minuta!? Prvo sam mislio da je rekla „four to five minutes“, ali ne, rekla je „forty five“. Nemoguće. Moguće, velika je gužva. Ne usuđujem se riskirati, uzimam samo neki kruh od banane sa šlagom. Iduća tura mi je u 1.30, tako da sam se već 20 minuta ranije pripremio na mjestu odakle me skupljaju. Dolazi kombi koji vozi neka cura, no ja nisam na popisu za tu turu. Kaže da sam vjerojatno na sljedećem. Približava se međutim i pola 2, a drugog transporta nema. Što ako se uopće ne pojavi, što ako tura krene bez mene? Evo, već je pola 2… Vidim međutim i druge ljude da čekaju na istom mjestu, pa se navirujem i gledam u njihove karte (jer se naravno ne bih nikad odlučio na to da ih izravno pitam tu informaciju :D ), na kojima također piše pola 2. To me donekle umiruje. I doista, negdje oko 1.34 dolazi prijevoz, tip u njemu nam kaže da je on i naš današnji vodič, OK, to je onda u redu, ja sam mislio da nas on samo transferira do spilje gdje je drugi vodič i da tura kreće otamo u pola 2 bez obzira kada mi dođemo na ulaz.
Druga tura vodi u spilju Ruakuri („dva psa“ ili „pseća jazbina“, ovisno o kontekstu), u koju se ulazi kroz izgrađenu konstrukciju sa spiralnom stazom, duboku nekih 20-ak metara. Spilja dakle počinje na nekih 20-ak metara u dubini zemlje. Ova je mnogo veća i mnogo više divlja, a tura traje oko sat i pol. I kroz ovu teče rijeka, mnogo žešća od one u Spilji svjetlećih crva, tako da ovuda u jednom dijelu prolaze i tzv. blackwater rafteri, koji nisu rafteri koji šljakaju za onu američku zaštitarsku kompaniju, nego je za razliku od whitewater raftinga (raftinga na divljim vodama, iako je zapravo svaki rafting n divljim vodama), koji se odvija na površini Zemlje, blackwater rafting onaj koji se odvija na podzemnim rijekama. To je isto velik biznis u Waitomu, s mnoštvom raspoloživih podzemnih rijeka za rafting. Postoji i tubing, to je ono kada se spuštate u gumi ili tako čemu. Osim toga, spilja nudi uobičajeni spiljski nakit, nema tu sada nešto previše iznenađenja, osim tih svjetlećih crva, a na jednom smo mjestu vidjeli i podzemni koralj, tj. njegovu okaminu. Hodamo preko mostićâ iznad rijeke, kroz dugačke tunele osvijetljene sablasnom plavičastom svjetlošću…nakon kojih sat vremena u spilji postaje prilično hladno. Mislim, temperatura je uvijek ista, samo što meni postaje hladno, jer nisam ponio ništa s dugim rukavima, nije mi palo na pamet. Dobro da sam se sjetio uzeti cipele, da nisam krenuo u spilju u japankama. Na jednom mjestu prolazimo pored hrđave cijevi koja strši iz stropa. Vodič nam pokazuje da pogledamo kroz nju uvis, te na kraju vidimo sitnu točkicu svjetlosti. To je cijev koja vodi do površine, a kroz koju se, kada su betonirali puteljak kroz spilju, lijevao cement, da ga se ne mora dovoziti uokolo. Teško je procijeniti duljinu cijevi i dubinu spilje. Na drugom mjestu prolazimo pored ploče s natpisom da je ovo privatni posjed i da nema neovlaštenog pristupa. Spilja je doista nekoć bila u privatnom vlasništvu, ali teško je zamisliti da bi se netko spuštao na tu dubinu i tamo nešto tražio. Jedino ako ploča ranije nije bila na nekoj vanjskoj poziciji…ali zašto bi ju onda itko dopremao ovamo? Kao ona klupa u spiljama Batu pored Kuala Lumpura…
Treća se spilja zove Aranui, prema Maoru koji ju je otkrio kada se njegov pas zavukao unutra u potjeri za svinjom koju je lovio. Za razliku od prethodnih spilja, ovdje nema vodotoka, samo ponešto vode koja kaplje, a zbog toga nema ni svjetlećih crva, budući da nema živog svijeta u unutrašnjosti spilje. Jedino se kod ulaza mogu vidjeti pećinske wete, kukci za koje naš vodič (sada je neki treći, taj je isto Maor) kaže da izgledaju kao da su se parili cvrčak i skakavac. Vidjeli smo nekoliko mlađih primjeraka, koji liče na kosce, s malo debljim nogama. No odrasli mogu biti duljine od 10-ak cm. Izgledaju zastrašujuće, ali se zapravo hrane samo lišćem. U unutrašnjosti spilje nalazi se međutim najveća raskoš spiljskog nakita od svih triju spilja koje sam vidio. Naravno, bujna mašta u njima može prepoznati različite oblike, pa tako imamo Snjeguljicu i sedam patuljaka, Cvjetaču, Orgulje, budući da smo na Novom Zelandu tu je jasno i Kivi… Samo je jedna prostorija relativno niska stropa nagrđena mrežom koja stoji ispod stropa, budući da je on prepun stalaktita koje su nesvjesni posjetitelji lomili. Ovdašnja Katedrala visoka je 16 metara, ali se zapravo radi o prolazu, a ne o dvorani.
I to je više-manje to, pogledao sam sve tri spilje i doista je pri tom obilasku prošlo oko 6 sati. Vodič iz zadnje spilje vraća me do glavnog ulaza, sad je manja gužva u restoranu, pokušat ću sada uzeti hamburger, ali sad pak zatvaraju kuhinju. Uzet ću jedan od već pripremljenih sendviča, koji su još gurnuli u mikrovalku. Blah, to mi stvarno nije trebalo. Autobus kasni pola sata, srećom sam dobio SMS koji me o tome obavještava (savjesna kompanija koja se brine za svoje putnike)… Do Hamiltona ima oko sat vremena vožnje koje kratim zanimljivim misaonim eksperimentom, pokušavajući izračunati koliko bi mi trebalo kada bih se iz Sydneya zaputio kopnenim putem prema Hrvatskoj, sljedeći istu rutu (bez pokrajnjih izleta, tipa Kančanaburi ili Xiahe), koristeći za pojedine dionice ista prijevozna sredstva kao i na putu ovamo (dakle, čak i brod od Siem Reapa do Battambanga), ali na način da po dolasku u neko mjesto prvom sljedećom prilikom odem dalje, dakle samo uz najnužnija zadržavanja. I kad bih naravno već imao riješene vize. Trebalo bi mi oko 50 dana, s tim da bi mi od Sydneya do Hanoija trebalo oko 28 dana (zbog australskih transkontinentalnih buseva koji voze jednom dnevno, busa Dili-Kupang, Pelnijevog trajekta, cesti po Floresu…), a onda od Hanoija do Zagreba samo neka tri tjedna, budući da bih kroz Kinu do Kuqe uglavnom imao vlakove s par sati čekanja između (a od Xi'ana do Jiayuguana direktan vlak), a ista stvar bi bila i od Zahedana do Urmie, te od Tatvana do Istanbula. Da mi tehnika ne otkazuje i da nisam umoran (a takav bi put bio strahovito naporan), te da naravno imam vize, možda bi baš bila fora pokušati. Što kraće zadržavanje u indonezijskim gradovima srezalo bi „Hello Mistere“ na minimum…ali opet se pitam, što bih točno imao od takvog putovanja, budući da bi mi jedini cilj bio da što prije odem dalje iz nekog mjesta? Sportsko putovanje. Zanimljivo kao eksperiment, ali realno posve blesav trošak.
Po povratku u Hamilton tek započinjem pisati tekst, koji mi oduzima ostatak večeri, a pisanje sam prekinuo tek odlaskom na kratku večeru u indijski restoran preko puta. U kojem sam također pisao. Da, zagrizao sam previše s onim dijelom o letu 901, trebalo je to istražiti i napisati. Ali dobro je, objavljen je. Na počinak odlazim oko 2 sata, dobio sam neke cimere u sobu, 3 Nijemca (ali ne debela nego tetovirana), tako da će zrak u sobi noćas biti daleko lošiji…
Sat i pol leta od Dilija do Darwina pokazao mi je da Australija i nije toliko daleko ako joj se dovoljno približite, ali time je ujedno završilo razdoblje jeftinoće na putu, no također i nereda, prašnjavosti, buke, kaotičnosti…svega onoga što čini Aziju. Bilo je to olakšanje, prvih nekoliko dana sam uživao, onda sam shvatio da je Australija u stvari prilično dosadno mjesto. :D Darwin je sladak gradić za kojega ti je dovoljno tri dana, Alice Springs je Bogu za leđima, Coober Pedy na Božić je nadrealan, čak se i Adelaide, iako mi je isprva izgledao kao uređeni velegrad, nakon nekoliko dana pokazao kao grad koji te sputava. Medo i Jenny su bili zlatni domaćini, uživao sam u tetošenju, ali svejedno nisam imao osjećaj da je to grad koji pršti životom sâm po sebi, već si sve moraš stvoriti. Melbourne i Sydney u tom su pogledu potpuni kontrast, ti gradovi pršte životom i događanjima. Ali u Australiji sam prvi put osvijestio i taj osjećaj „ovo je lijepo, ali je strašno daleko od centra svih događanja“. Da, ta udaljenost štiti od nekih neugodnih pojavnosti suvremene geopolitike i ekonomije, ali ima i svoju cijenu. Cijenu avionske karte za 20-ak sati leta prema Europi ili SAD-u. Novi je Zeland u tom pogledu još i gori, u Australiji imaš barem tu iluziju unutarnjeg prostora (koji je međutim uglavnom nefunkcionalan), ali to dodatno stvara i međugradsku izoliranost – Sydney i Melbourne udaljeni su oko 12 sati vožnje cestom. Tako da, dođoh, vidjeh, svidjelo mi se, ali ne toliko da bih ondje ostao. Hvala lijepa. A za turista iz Hrvatske ni cijene nisu baš nešto primamljive. No vidio sam Uluru na trodnevnom izletu sa simpatičnim Benom, sydneysku operu, klokane i koale (ali nažalost ne i čudnovatog kljunaša), tako da je mojih 26 dana u Australiji ipak bilo izvor lijepih budućih sjećanja. A na završetku puta dodat ću još jednu noć tom kontu.
Cheers Australia!

komentiraj (0) * ispiši * #

Preko Ribe

ponedjeljak , 15.02.2016.

Budim se i iskradam iz stana dok Anita još spava, nisam stigao pošteno doručkovati, zgrabio sam tek jednu bananu i krenuo. Wellington je ujutro, ne biste vjerovali, vjetrovit. Ulice su puste, nedjelja je, tek me prestižu neki ljudi koji također vuku torbe i nekamo žure. Nisu išli na moj bus, ali u ovo doba na ulici su samo oni koji nekamo odlaze. Bus polazi sa željezničkog kolodvora, doubledecker je, no donji je kat rezerviran za tzv. Gold putnike, koji žele više platiti i imaju kožnata široka sjedala, mi obični smrtnici se tiskamo na gornjem katu. Ali zato imamo bolji vidik. ;) Vožnja od Welingtona do Hamiltona traje oko 8,5 sati, s uračunata dva polusatna stajanja, te dvije kratke toaletne pauze od po 5 minuta. Ali, kako rekoh, na Novom Zelandu ćete cestom teško nekamo brzo stići, a i Muijeva riba nije girica. Ima inače još jedna stvar koju sam zaboravio napomenuti kada sam govorio o ljudima koji putuju novozelandskim cestama u sklopu godišnjeg odmora. Oni koji imaju kamper mogu ga zaustviti bilo gdje i prenoćiti u njemu (dok god ne ostavljaju smeće), no ima ljudi koji putuju automobilom, a ne žele platiti smještaj, pa onda spavaju u autu. I to je na Novom Zelandu kažnjivo, s po nekoliko tisuća dolara. Pretpostavljam da je riječ o svojevrsnom reketu ugostiteljâ zamaskiranom u „brigu za sigurnost građana“, ali i Ante i ja smo svjedočili jednom takvom slučaju kada je ono jutro dok smo čekali taksi da nas prebaci do busa za Milford Sound odjednom s druge strane ulice stao neki zaštitarski auto i tip iz njega krenuo detaljno provjeravati jedan parkirani auto. Tada mi je Ante pojasnio tu situaciju. To je posebno glupavo budući da u Queenstownu vlada nestašica smještajnih kapaciteta, tako da je vjerojatno dotični spavač (s kojim ne znamo što je bilo jer je ubrzo stigao naš prijevoz) bio prisiljen spavati u autu, budući da nije nigdje drugdje uspio naći mjesta za odsjesti. Još jedan primjer kako se u zemlji s nominalno slobodnim tržištem ta sloboda primjenjuje samo na to dok trošiš, ali ne možeš slobodno odlučiti ne trošiti.
Krajolici Sjevernog otoka drugačiji su od onih na Južnom, to sada mogu kvalificirano reći. Veća naseljenost prouzročila je pitomiji pejzaž, iako i ovdje ima predjela u kojima vlada divljina, naročito u središnjem dijelu, kao npr. predio koji se naziva „pustinja Rangipo“, smješten istočno od planine Tongariro i njena tri vulkanska vrha. Iako nije riječ o pravoj pustinji, svejedno je posrijedi nenaseljeno područje, vjetrovita visoravan na kojoj ne uspijeva puno bilja, samo niske trave, a tlo se uglavnom sastoji od pepela iz ranijih vulkanskih erupcija. Na južnom se rubu nalazi vojni poligon, na sjevernom jedan od novozelandskih zatvora. Zbog svoje dramatičnosti i neplodnosti, pustinja Rangipo u Gospodaru prstenova je glumila Mordor. Prije nego smo došli do pustinje, kratko smo se vrijeme vozili uz obalu Tasmanova mora sjeverno od Wellingtona, potom kroz pitoma niska šumovita brda s nekoliko klanaca, više-manje prateći trasu pruge Welington-Auckland. Potom izlazimo na Središnji vulkanski plato, te kroz rečenu pustinju dolazimo do jezera Taupo, ali s južne strane. Vozimo se uz jezero, tek tada shvaćam njegovu veličinu, kao i silu koja je morala biti posrijedi da napravi kalderu ovakve veličine. U Taupu imamo samo kratko zaustavljanje radi izmjene putnika, potom krećemo dalje, a vozač nam priopćuje neugodnu vijest – upravo je javljeno da je potres od 5,9 stupnjeva Richtera ponovno pogodio Christchurch. Brzo šaljem poruku Ivanu da vidim što je, on mi šalje slike iz sobe, gdje se vidi da im se malo namještaj prevrnuo, kaže da je pošteno zatreslo i da su izletjeli iz sobe, ali da ne zna ništa o materijalnoj šteti u gradu. Kasnije ću doznati za ono urušavanje dijela stijene u more. Sve u svemu, pobjegao sam na vrijeme. Uvijek se nešto dogodi nedugo nakon što otiđem – bio je onaj napad u Kašgaru, vrućine u Pakistanu (dobro, te su počele još dok sam bio tamo), napad u Jakarti, sad ovo… Javlja se i Anita, pitam ju je li ona nešto osjetila, nije, iako kažu da se osjetilo do Wellingtona. Inače, u Wellingtonu je bio potres i dan prije nego sam ja došao, dakle uspijevam izbjeći sve incidente, valjda neće za kraj erumpirati vulkan u Aucklandu. Ili pasti avion.
Nedugo nakon toga skoro mi s busom doživljavamo nesreću, budući da je neki idiot oduzeo prednost busu uključujući se u promet, srećom se sve završilo malo žešćim kočenjem. Od Taupa se vozimo na sjever, već poznatom cestom do Rotorue. Ja sam veći dio vremena od tih 8,5 sati iskoristio na pisanje, uspjevši završiti tekst nedugo prije dolaska u Hamilton. No prvo imamo u Rotorui pauzu od kojih pola sata, ali kako je nedjelja popodne, većina ugostiteljskih objekata je zatvorena, pa tako nema neke prilike za išta prigristi. Srećom sam imao brunch na prvom stajanju za obrok, uzeo sam pravi engleski doručak, jaja s kobsicama. Jedino što su kobasice bile kranjske. :D Fora je vidjeti to na jelovniku ovdje. U Hamilton naposljetku stižemo oko 5.15 popodne. Grad je prilično pust, a izgleda kao i svi moderni novozelandski gradovi. Ono što ću primijetiti jest da ima puno žicara i prosjaka. Dosad gotovo da nisam vidio prosjake po novozelandskim ulicama, izuzev u Aucklandu i Wellingtonu. No ovdje su me samo dok sam došao do hostela dvojica tipova pitali imam li sitnoga, a i kasnije sam u gradu u večernjoj šetnji vidio još nekolicinu. Jedan me pitao imam li što sitniša, a onda vidjevši moj fotoaparat i hoću li ga slikati. Odbio sam, prvo zato što mi je čudno i pomalo nelagodno slikati prosjaka, a drugo zato što je vjerojatno računao da će tom gestom ispasti simpatičan, pa bih mu ja zbog toga trebao dati koju kovanicu. Hostel u kojem sam smješten je sasvim prosječan, na recepciji je neki stariji Indijac kojeg pitam može li mi pomoći oko izleta sutradan u spilje Waitomo, on mi kaže da se moram obratiti direktno njima, da mi on eventualno može srediti 10% popusta zato što odsjedam u ovom hostelu, ali svejedno ću se morati prijaviti preko njih. Moram si srediti i prijevoz dotamo, navodno vozi Nakedbus, ali moram vidjeti ima li mjesta. Drugim riječima, sve moram sâm istražiti. Nije da to ne znam (uostalom, pa to radim čitavo putovanje), samo bi mi ponekad pasalo da ne moram baš sve sâm raditi, nego da npr. ovako velim nekomu na recepciji, oni mi srede aranžman, a ja mogu malo šljakati na autopilotu. I ja se katkad umorim. No ovdje toga neće biti. Dapače, već vidim sličnu stvar kao i kod onog Tonganca na aerodromu u Sydneyu – to je tvoj problem i ja s tim nemam ništa. I to je naravno logično u redu, samo što smo mi Balkanci naviknuti (a bogme je i u drugim zemljama na mom putu to često bio slučaj) da će netko napraviti i puno više nego što mu je dužnost, iz čiste uslužnosti. Indijac me odvodi u sobu, opet šesterokrevetni dorm, opet bez prozora. Jedina dobra stvar je da sam sâm u sobi, pa se mogu malo više raskomotiti. Dajem se u potragu za prijevozom, Intercity ne vozi do Waitoma, dakle doista ovisim o Nakedbusu. A oni imaju mjesta u sutrašnjem busu u 9.40. Povratak je u 5.30. Cijeli dan, praktički. Sad je sigurno da ostajem dvije noći ovdje (rezervirao sam i platio samo jednu, jer nisam znao što će biti s Waitomom), pa to javljam Indijcu na recepciji. Ujedno ga pitam i što onda s onim popustom. Daje mi letak, na koji lupa žig hostela, njega moram pokazati prilikom kupovine ulaznice. Na letku piše da se potrebno predbilježiti, pa ga pitam znade li možda nešto o tome, on mi (čitavo vrijeme sa smiješkom) odgovara da treba, da je bio slučaj neke cure koja se nije predbilježila pa ju nisu pustili unutra, i da bi se to moglo dogoditi i meni ako se ne predbilježim. Ali da se on nada da neće. Uh, sad mi je lakše, njegova nada mi jako puno pomaže oko toga. Na letku postoji broj za predbilježbe, ali nedjelja je popodne, nema sigurno nikoga u uredu. Ima i internetska stranica preko koje se moguće predbilježiti, ali kasnije ću doznati da nije moguće za idući dan, nego minimalno 2 dana unprijed. Ali sam barem doznao da ture u jednu od triju spilja idu redovno cijeli dan, tako da vjerujem da za nju nije potrebna predbilježba, da će mjesta biti. A za ostale dvije vidjet ću na licu mjesta, sasvim sigurno idem tamo, pa ću se raspitati. Odlazim u šetnju. Hamilton je inače grad koji navodno ima najveći broj restorana po glavi stanovnika na Novom Zelandu, iako mi nije jasno zašto, s obzirom da nije nešto osobito atraktivan grad. Mislim, OK, ima lijep botanički vrt, a kroz centar grada prolazi rijeka Waikato, ali sve u svemu, zanimljive stvari obiđu se za možda sat i pol šetnje, ako i toliko. Dilidžan, što reći. Osim prosjakâ, nalijećem i na nekog mladića koji je totalno dezorijentiran, tumara uz rub ceste, ne znam je li pijan ili nadrogiran (možda methom)…čini mi se da je Hamilton nekakvo naličje Novog Zelanda, grad u kojem očito ima podosta socijalnih problema. Pokušat ću malo to istražiti… Večeram u nekakvom tursko-arapskom restoranu, nazvanom Babaganoush, i to tagine (arapsko jelo slično bosanskom loncu, meso kuhano s rižom i začinima u glinenoj posudi, samo što za razliku od bosanskog lonca nije toliko jušno), a za desert puding s datuljama – inače, kad vam Novozelanđani kažu „puding“, to nije žitka masa na koju smo mi navikli, već je riječ o biskvitu, koji se obično jede sa šlagom, sladoledom ili tako čime. Nakon večere vraćam se kući već dobrano opustjelim hamiltonskim ulicama. Očekivao sam da će i noću ulicama vladati nekakav polusvijet, ali grad je jednostavno novozelandski mrtav. Doista, Novi Zeland je država s radnim vremenom. Nakon 6 popodne svi nestaju s ulica. Pa tako i ja nestajem u hostel.
A sad bih ispričao još jednu tragičnu crticu iz novozelandske povijesti koju sam također već više puta usput spomenuo, ali nikad nisam išao dublje u stvar. Riječ je o nesretnom letu broj 901 Air New Zealanda, čija je nesreća 28. studenog 1979. najtragičniji mirnodopski događaj u povijesti Novog Zelanda, budući da s 257 poginulih nadmašuje broj poginulih u potresima u Napieru i Christchurchu. Godine 1977. Air New Zealand uveo je poseban panoramski cjelodnevni let koji je polijetao u 8 ujutro iz Aucklanda, letio prema Antarktici, nekoliko sati kružio iznad Ross Dependencyja kako bi putnici mogli fotografirati krajolik, te bi se potom uputio natrag prema Christchurchu, gdje bi prispio oko 7 popodne, nakon 8630 km leta. U Christchurchu bi imao 45-minutnu pauzu za nadopunu goriva, prije završnog leta za Auckland, kamo bi stigao u 9 navečer. Mjesta u avionu se nikada ne bi u cijelosti popunila, kako bi se putnicima ostavila mogućnost seljenja po kabini radi što boljih vidika. Avion koji je održavao liniju bio je McDonnell Douglas DC-10, a na letovima bi obično bio i neki stručni komentator, pa tako i sir Edmund Hillary, koji je izbjegao ukrcavanje na kobni let zbog drugih obaveza. Što se tiče tog kobnog leta, bio je to prvi antarktički let za pilote Jima Collinsa i Grega Cassina, inače obojicu prilično iskusnih pilota. 9. studenog njih su dvojica pozvana na brifing gdje im je pokazan plan rute prethodnoga leta, predviđenog za 14. studenog (mislim da su se ti letovi održavali svaka dva tjedna, i to samo tijekom polarnog ljeta – jasno, zato što inače putnici ne bi mogli gotovo ništa vidjeti). Problem je bio da je Novozelandska uprava za civilnu avijaciju odobrila drugačiju rutu od one kojom su zrakoplovi u praksi letjeli. Odobrena ruta vodila je preko Rossova otoka, iznad vulkana Mount Erebus, visokog 3794 metra. No zrakoplovi su obično letjeli rutom koja je prolazila kroz širok zaljev McMurdo, oko 43 km zapadnije od Erebusa, budući da je ta ruta omogućavala da se avion spusti bliže tlu (čak ispod 1000 metara) i tako putnici dobiju bolji vidik. Ta je ruta bila unesena i u navigacijski sustav zrakoplova i ona je predstavljena pilotima na brifingu. Leslie Simpson, pilot koji je upravljao letom 14. studenog, a koji je također bio na brifingu 9. studenog, nakon svoga je leta uočio na topografskoj karti diskrepanciju između dviju ruta i upitao što je s tim. Uslijedila je promjena u navigacijskom kompjutoru Air New Zealanda, u koji je unesena ruta kroz zaljev McMurdo. To je napravljeno u 1.40 ujutro prije polijetanja kobnog leta. Ujedno nitko o toj promjeni nije obavijestio pilote. Da stvar bude još gora, plan leta koji su piloti dobili i unijeli u navigacijski sustav zrakoplova nije bio isti onaj koji im je dan na brifingu – nego onaj koji je odobrila Uprava za civilnu avijaciju, tj. onaj koji je značio let preko Erebusa i zahtijevao visinu leta iznad 4000 metara. Pogreška pilotâ bila je što nakon unosa koordinata nisu provjerili plan leta na topografskoj mapi – što je recimo napravio Simpson i tako otkrio pogrešku. Nakon 4 sata leta, avion je bio na 68 km od baze McMurdo. Tamošnja kontrola leta, koja je također vjerovala da avion slijedi uobičajenu rutu kroz zaljev McMurdo, dopustila im je spuštanje na 3000 metara i nastavak leta vizualnom kontrolom. Collins, koji je vjerovao da se avion nalazi iznad Rossova ledenog šelfa, najavio je potom spuštanje na 610 metara i prebacio na autopilot. Pred avionom se nalazio sloj niskih oblaka koji je sa snijegom prekrivenim obroncima Erebusa tvorio tzv. sektorsko stapanje, pojavu koju je u to vrijeme razumjelo malo pilota, čak i onih koji su bili iskusni u polarnim letovima. Riječ je o situaciji kada uslijed vremenskih uvjeta dolazi do gubitka horizonta, pa promatrač ne zna gdje prestaje tlo, a počinje nebo. Zbog opskurnosti te pojave, Air New Zealand nije posebno upozoravao pilote na nju, pa tako ni dvojica pilota leta 901 nisu znali da je pred njima sektorsko stapanje, te da umjesto da gledaju u površinu Rossova ledenog šelfa na prilazu zaljevu McMurdo zapravo lete direktno u planinu. U 12.49 sati po lokalnom vremenu (1 sat iza Novog Zelanda, koji je u tom času bio na ljetnom vremenu) oglasio se sustav upozorenja na približavanje tlu, te je Collins naredio zaokret s kursa. No više nije bilo vremena – 6 sekundi kasnije zrakoplov se zabio u planinu, na visini od samo 447 metara. Avion se pri udaru raspao, a svih 237 putnika i 20 članova posade poginuli su na licu mjesta. Bila je to prva nesreća Air New Zealanda, i odmah četvrta najgora svih vremena (danas je 18.). Zanimljivost je da je, iako su tijela putnika bila vrlo teška za identificirati (na kraju je 16 tijela ostalo neidentificirano, a 28 ih nije ni pronađeno), u olupini pronađen velik broj funkcionalnih filmova iz fotoaparata, koji su pomogli pri analizi završnih trenutaka leta, kao i vremenskih uvjeta koji su vladali. Akcija skupljanja tijela trajala je više tjedana, u teškim uvjetima zbog izoliranosti terena, a dodatan su problem predstavljale ptice koje se nazivaju skua (slične galebovima) koje su se počele gostiti ostatcima putnikâ, a tim patologâ ih nikako nije uspijevao otjerati. Najveći je pritisak vršio Japan, budući da su čak 24 putnika bili Japanci.
Iako je istraga isprva svu odgovornost za nesreću prebacila na pilote, nakon apela javnosti slučaj je istražio sudac Peter Mahon, koji je pokazao da je jedina greška pilotâ bila ta da su slijepo vjerovali vlastitoj kompaniji i nisu dodatno provjerili plan leta. Pilotsko nepoznavanje fenomena sektorskog stapanja također je odgovornost kompanije. Mahon je otišao čak toliko daleko da je smatrao da je zataškavanje informacija u prvoj istrazi (koja je okrivila pilote) bilo posljedicom zavjere uprave Air New Zealanda kako bi se s njih skinula sva odgovornost. Izraz „orkestrirana litanija laži“ koji je Mahon upotrijebio postao je uzrečicom u novozelandskom govoru. No upravo zbog te tvrdnje o zavjeri, Air New Zealand je uložio žalbu na zahtjev da pokrije pola troškova Mahonove istrage, iako dio o njihovoj odgovornosti nisu doveli u pitnje.
Nesreća je bila težak udarac za avione DC-10, koji su već imali nekoliko smrtnosnih nesreća prije toga. Isto tako, Air New Zealand je trajno obustavio svoje antarktičke letove, a iduće je godine to učinio i Qantas. Olupina zrakoplova još se uvijek nalazi na Erebusu, a kada razina snijega na planini opadne, vidljiva je iz zraka. Iznad Scottove baze na Antarktici postavljeno je spomen-obilježje u obliku drvenog križa, nekoliko godina kasnije zamijenjeno aluminijskim, jer se prvotni križ raspao. 2010. pored njega je postavljeno i obilježje u obliku korua (pužoliki oblik koji oponaša oblik lista paprati koji se otvara, čest u maorskoj simbolici, kao i amblem Air New Zealanda) koje je svojevrsna kapsula koja sadržava pisma bližnjih poginulima. Spomen obilježje za neidentificirane i nepronađene putnike nalazi se na groblju u Aucklandu, a pored je drvo japanske trešnje, kao sjećanje na japanske putnike.
A ja ću u svojoj rekapitulaciji spomenuti zemlju koja također na ovom mom putu ima veze s avionima, budući da sam tamo morao odustati od svoga principa suočen s nepostojanjem brodske veze. Istočni mi je Timor, iako najsiromašnija država na mom putu, ostavio u konačnici sasvim solidan dojam. Istina, čitavo vrijeme u njemu proveo sam u Diliju, koji nije baš neki preludi grad, ali moram priznati da sam očekivao ili neku sumornu trećesvjetsku zemlju s očajnim siromaštvom, ili pak kopiju Indonezije, barem što se mentaliteta tiče. Srećom, nijedno se nije pokazalo točnim. Istočnotimorci jesu siromašni, ali to se siromaštvo nije toliko vidljivo kao recimo u Indiji, ili čak i Kambodži. Osjeća se neki optimizam, ljudi su opušteni, gledaju svoja posla i nije im prva briga dosađivati turistima, čak su i Indonežanima oprostili za ono što su im radili…pravi flegmatici. Provincija, ono što sam vidio na putu od granice do Dilija, izgleda vrlo siromašno, ljudi žive u kolibama s krovom od lišća, tek se tu i tamo ukaže neka oronula portugalska kolonijalna zgrada… Priroda je lijepa, iako malena država, Istočni Timor nudi raznolikost pejzaža, od pješčanih plaža do visova središnjeg gorja, gustih tropskih šuma, jezera i brzih planinskih rijeka… Treba se naravno čuvati morskih krokodila, ali mislim da je Istočni Timor jedna od onih spavajućih destinacija koje su najljepše upravo u ovo vrijeme, bez prevelike navale turista, iako bi turistički novac Timoru itekako dobro došao. Premda mi i opet, kao i za Vijetnam, ostaje ono pitanje „je li mi se ta država svidjela zbog sebe kao takve, ili zbog kontrasta s onom državom prije nje?“. Na to pitanje nemam drugog odgovora nego da ga ponovno posjetim i provjerim. Vijetnam sigurno hoću, a nadam se i Istočni Timor. Treba malo izvidjeti i izvan Dilija. Iako to naravno nosi probleme s nerazvijenom turističkom infrastrukturom, ali nadam se da će mi se na tom putu netko i pridružiti, pa će mi biti lakše podnositi te frustracije nego samomu…
Obrigadu Timor Lorosa'e!/Obrigado Timor-Leste!

komentiraj (0) * ispiši * #

Farewellington

nedjelja , 14.02.2016.

Ima taj jedan osjećaj o kojem sam pisao u svom drugom postu na blogu (i valjda jedinom tekstu koji je objavljen samo na blogu, bez kopije na Facebooku), a napisao sam ga večer prije kretanja na put, 3. travnja 2015. Osjećaj je to kada već priželjkujete odlazak nekamo i brojite sitno, a onda vas odjednom uhvati želja da ostanete još malo. Da vam netko to omogući, vjerojatno biste se opet vratili u onaj način razmišljanja kako vam je to sad dodatno otezanje… Ne znam u čemu je stvar, mislim da je to kod mene način suočavanja s onom neugodnom spoznajom da se život na nekom mjestu nastavlja odvijati i kada mi više nismo tamo. To je naravno prisutno samo za mjesta za koja sam se vezao, nije da sam bio osobito nostalgičan za Guiyangom ili Larantukom, dapače, jedva sam čekao da se život ondje nastavi odvijati bez mene. Ili, bolje rečeno, bilo mi je svejedno hoće li se nastaviti odvijati ili ne. Čak i za gradove koji su mi se svidjeli, taj osjećaj nije bio toliko jak. No danas me u Wellingtonu baš pogodilo, vjerojatno jer sam shvatio da sam ušao u zadnji tjedan puta, da će ova moja svakodnevica, koja me znala iritirati, također ubrzo doći svom kraju i biti zamijenjena nekom drugom svakodnevicom. To je neka čudna kombinacija faktora – prvenstveno inercije i solipsizma. A tu svakako ima veze i to što mi se Wellington svidio kao grad i znam da vjerojatno neću toliku nostalgiju osjetiti u Aucklandu, iako sam u njemu proveo više vremena i još ću se na kraju upravo u njemu rastati od Novog Zelanda. Velingtonske ulice, njihov raspored i pružanje, koje odudara od uobičajenog pravokutnog rastera, nekako su me podsjetile na Europu. I to je paradoksalno – osjećam nostalgiju i žao mi je što se vraćam u Europu zbog toga što ostavljam grad koji izgleda vrlo europski. Možda je tu primisao i na onaj zloslutni „nikad više“, koji se redovno javi u takvim situacijama, hoću li biti u prilici još koji put doći ovamo, kada, na koliko…a čak i da uspijem, hoću li onda uspjeti i treći put… Zapravo, mislim da je čovjek u potpunosti spreman na odlazak s ovog svijeta tek kada više nema volje nikamo putovati, nikamo se ne vraćati, kada je vidio sva mjesta i više ga nijedno ne zanima, a čak mu ni rodno mjesto nije privlačno. Ja sam još srećom daleko od toga, popis svjetskih mjesta u koja se nemam ni najmanje želje vratiti prilično je kratak. A sad, hoće li biti prilike… Mora. :)
Anita je, kako sam rekao, cijeli dan bila zauzeta pisanjem, nije se baš ni naspavala jer je prethodnu noć s mužem razgovarala dokasna telefonom oko novonastale situacije i dogovarala planove oko sprovoda. Na kraju ona ide u ponedjeljak u Auckland, vraća se u srijedu. Da nisu zauzeti obavezama oko sprovoda, mogli smo se još pozdraviti u Aucklandu, čak me i njezin muž mogao priupitati ono što je htio. Nažalost, sama činjenica da se vraća na Novi Zeland znači da je riječ o obavezi s koje je nemoguće izostati, stoga sigurno neće gubiti dragocjeno vrijeme za obiteljske obaveze na mene. Ja sam dakle imao slobodan dan za sebe, odspavao sam malo dulje, do iza 10, a iz stana izišao iza podneva. Morao sam napraviti samo dvije stvari – poslati razglednice i obrijati se. Razglednice će vjerojatno stići nakon mene, jer se sandučići prazne tek od ponedjeljka, pa dok to dođe u Auckland, onda vjerojatno ide prvo u Australiju, pa u neki središnji distribucijski centar u Europi… Brijanje sam obavio u jednom prosječnom salonu (ima i onih malo šminkerskijih), ali majstor je imao samo mašinicu, ništa britva. Svejedno, za moj grm je i mašinica dovoljna da me uljudi. Ovo je bilo najdulje razdoblje na putu bez brijanja, skoro 4 mjeseca od Kuala Lumpura. Brijač me još pita idem li na avion, pa se zato brijem. :D U prvi mah sam mislio da cilja na sliku u putovnici, ili takvo što, kasnije mi je sinulo da valjda misli kako s bradom izgledam kao terorist. Uglavnom, kad god se odem obrijati, po završetku na stolcu sjedi neki 10-ak godina mlađi i uljuđeni tip, za kojega nemam pojma tko je, ali očito me slijedi. Ujedno sam zaključio da mi za moju tvrdu i čekinjastu bradu treba i u Zagrebu mašinica za šišanje, umjesto da se brijem običnim aparatom koji uglavnom služi za redovno brijanje svakih nekoliko dana i trimanje. To bi bila solidna investicija i za moje šišanje, zbog niza međuljudskih trzavica nemam se više gdje šišati u svom kvartu, jer se u svakom frizeraju netko nečime zamjerio nekomu u obitelji, pa ih sada bojkotiramo. :D A ionako se šišam jednom godišnje… Inače, brijanje sam platio deset dolara. To je najjeftinija stavka. Toliko u Zagrebu plaćam šišanje.
Kad sam to obavio odlazim na ručak, na food court koji sam vidio preko puta brijačnice. U uobičajenom izboru azijskih kuhinja, uz dodatak talijanske, za oko mi zapinje poznata crveno-plavo-narančasta trobojnica nad jednim štandom. U pravu sam, to je armenski štand. Iako mi armenska kuhinja nije toliko omiljena kao gruzijska, ovdje ima i nekoliko jela koja su ostavština ruske vladavine, a lagana su, gotovo predjela, što mi ostavlja opciju kasnijeg obroka za „pravi“ ručak. Uzimam peljmene (ruski valjušci s vrhnjem), nešto što liči na pitu zeljanicu i okrošku (hladnu juhu od jogurta s krastavcima, češnjakom i začinskim biljem). No kada završim shvaćam da sam dovoljno sit i da mi ne treba više nikakav dodatni obrok. Prepuštam se stoga šetnji ulicama, bez ikakva posebnog cilja, potom duž obale, gdje sam nekih pola sata gledao šou nekog kineskog gimnastičara i akrobata (iako je veći dio vremena samo pričao i valjao fore), a potom nastavio prema Košnici i katedrali Sv. Pavla, želeći međutim pogledati staru crkvu Sv. Pavla, koja je do 1960-ih bila velingtonska anglikanska katedrala. Sagrađena u neogotičkom stilu, zanimljiva je jer je sva od drveta, pa tako imate gotičke elemente, poput križno-rebrastih svodova, ali koji su izrađeni od drveta i zapravo ne nose nikakvu težinu na sebi, tek oponašaju oblik. Budući da je od drveta, katedrala je bila nestabilna na vjetru, pa je tako morala biti nadograđivana transeptima koji su ju stabilizirali. Kada je početkom šezdesetih godina u blizini podignuta nova katedrala, ova je trebala biti srušena, no uključili su se građani i vlada, koja je na kraju otkupila crkvu i obnovila ju. Danas njom upravlja Zaklada za baštinu, a iako više nije župna crkva i dalje je posvećena, tako da se u njoj obavljaju obredi vjenčanja ili sprovoda, ali i razna druga kulturna događanja. Iako izvana prilično neugledna, iznutra vas iznenadi svojom veličinom i jednostavnom monumentalnošću – u drvenim zidovima postavljeni su prozori s raskošnim vitrajima, a u glavnoj lađi vise zastave novozelandske kraljevske ratne mornarice, novozelandske trgovačke mornarice i američkog marinskog korpusa koji je bio stacioniran u Wellingtonu tijekom Drugog svjetskog rata. Crkva je i danas bliska novozelandskim oružanim snagama.
Nakon crkve, koja je bila jedna od rijetkih stvari koje sam propustio u Wellingtonu prvi put, vraćam se prema centru gdje usput skrećem u onu banku pretvorenu u šoping centar. Moj je razlog eliminacija suviška tekućine, ali spustivši se u podrum primjećujem i da je ovoga puta vidljiv ostatak pramca onog broda koji je ovdje zakopan, prošli su put bila ugašena svjetla u toj komori, pa se zato nije moglo dobro vidjeti. Nakon tog neplaniranog dobitka (strateški mi se pripišalo na dobrom mjestu) sjedam na jednu klupu na ulici i pišem tekst. Nešto što nikad ne bih mogao recimo u Indoneziji. Prvo zato što nema klupa, a drugo zato što…ma znate, uostalom. I začudo mi ide prilično glatko, a završni glanc (i slova „a“) udaram u obližnjoj pivnici Yeastie Boys (:D). U stan sam se vratio oko 9 navečer, zanimalo me kakve Anita ima planove, ali ona je bila prilično umorna zbog neprospavane noći i cjelodnevnog pisanja, tako da je zapravo bila spremna za počinak, a ja sam se onda još odlučio spustiti na večeru. Pokupio sam rublje sa stalka za sušenje – na Novom Zelandu postoji nekakav blesavi komunalni zakon po kojem se rublje ne smije sušiti na balkonu ili prozorima, nešto što meni daje sliku životnosti neke zgrade, a velingtonski je vjetar dušu dao za sušenje, ali ne, mora se sušiti u stanu, bilo na stalku ili u sušilici – pospremio ga u torbu, malo čavrljao s Anitom, onda je počeo vatromet, jer je, kako sam rekao, ovaj vikend u gradu festival posvećen kineskoj novoj godini, a Kinezi su izumitelji baruta i vatrometa… I to vatromet koji je trajao dobrih 20-ak minuta, a činilo mi se da su ga ispaljivali s neke lokacije usred zaljeva. Potom se okupljeno mnoštvo vratilo gledanju nekog filma koji se prikazivao na otvorenom odmah pored zgrade burze, a ja sam se pozdravio s Anitom i otišao na večeru u jedan od restorana na samoj obali, neku bavarsku pivnicu, u kojoj međutim više nisu imali ništa iz ponude pravih jela, samo neke prigrize, pa sam uzeo pohani camembert (tri kockice camemberta i nešto malo salate i pekmeza od brusnica za 14 dolara), te perec s putrom sa začinskim biljem (da ne kažem „zatravljenim putrom“ :D ). I naravno, pintu pšeničnog Hofbräua, ipak je to njihova pivnica. Dok se vraćam u stan razmišljam kako je nestvarno da, iako sam nedaleko najudaljenijeg mjesta na zemaljskoj kugli u odnosu na Zagreb (mislim da je to Upper Hutt, industrijsko predgrađe Wellingtona), zapravo sam jako blizu Hrvatske. Zbog ustroja ovoga putovanja, ja sam zapravo nakon Siem Reapa, iako sam se prostorno udaljavao od Hrvatske, bio vremenski sve bliži. Tako da je meni dolazak u Wellington znak skorog povratka, što mi recimo nije bio dolazak na Bali. Aniti je drugačije, ona je tu zaglavljena, iako je rekla da je prošle godine bila čak dvaput u Hrvatskoj. Što znači da ona ima 50% manje faktora izolacije Novog Zelanda – većini ljudi iz Europe koji dođu ovamo nije naime problem samo u vremenu leta, nego i u skupoći avionske karte.
Po povratku u stan, Anita već spava, ja ću se još pozabaviti svojim poslovima dok robotski čistač kruži dnevnom sobom, a potom se iza 3 sata rušim na kratki počinak…
Nakon što sam se od Kambodže penjao u smislu da je svaka iduća država bila organiziranija od prethodne, nakon Singapura sam opet ljosnuo. Indonezija je zemlja u kojoj sam igrom slučaja proveo najviše vremena na putu, 47 dana, od Batama, koji je bio praktički predgrađe Singapura, pa skroz do Timora. Velika je to i raznolika zemlja, u svakom pogledu – etnički, vjerski, kulturološki, ekonomski, prirodno… Znao sam da nije laka za putovati, očekivao sam nezgodan transport, divljanje po cestama, vlažnu i vruću klimu, komarce, pokušaje prevare na svakom koraku… A doživio sam nešto na što su me prethodne zemlje već pripremile, a opet me iznenadilo svojom silovitošću i učestalošću. Indonežani su oduševljeni strancima. Ali oduševljeni su zato što strance koriste za svoj vlastiti socijalni prestiž. Od vas se očekuje da uskočite u ulogu koju su vam namijenili – da pozirate za fotografiju, da odgovarate na njihova pitanja (koja su zastrašujuće jednostavna i vama ta komunikacija ništa ne donosi), i tako koliko god puta treba. A brojka koliko puta treba teži prema 100 milijuna. Ponekad pomislite da izvan Jave ili Balija 99% ljudi želi razgovarati s vama, ako se to uopće može nazvati razgovorom. Privatnost ne postoji. Indonežani su kao djeca – imaju sve karakteristike. Znatiželjni, egocentrični i okrutni ako izgubite živce, oni jednostavno ne shvaćaju kakav bullying provode nad strancima koji nisu najspremniji popričati sa svakim od njih. I stoga je solo putovanje kroz Indoneziju, pogotovo izvan Jave i Balija, nešto za što vam trebaju konopci, a ne živci. U konačnici, Indonežani su mi bili naporniji od Kineza. Kinezi su jednostavno autistični, kojiput će vam nešto dobaciti ili tražiti da se slikaju s vama, ali s obzirom na broj ljudi u Kini to je prilično malen postotak, a s obzirom na relativnu rijetkost turista u manje turističkim regijama – izuzev Xinjianga – količina pažnje kojoj sam bio izložen bila je u azijskom prosjeku. U Indoneziji sam predah imao jedino na Javi, Baliju i Lomboku (iako su me tamo i dalje gnjavili taksisti). Sumbawu ne računam, jer sam onuda protutnjao, ali Sumatra, Flores i Kupang na Timoru bili su cijeđenje. Flores, koji je možda i najljepši indonezijski otok, upravo je zbog njegovih stanovnika, loše infrastrukture, udaljenosti i loših standarda smještaja postao mjesto s kojega sam priželjkivao pobjeći što prije.
Ali Indonezija mi je ponudila i lijepe događaje i dobre ljude. Bračni par iz Palembanga, Roni, Anjas… Pa zanimljive lokalitete, poput lijepog Bandunga, simpatične Yogyakarte, impresivnog Borobudura, predivnog Ubuda, čudesnih jezera Kelimutua… Ljuta hrana, uz nekoliko favorita, kao što je gado gado ili gudeg, pempek, mnogobrojni satayi, ogromne količine nasi ili mie gorenga… Različite kulturološke ostavštine balijskih plesova, javanskog gamelana i wayang kulita, zanimljiva arhitektura Minangkabauâ… Imao sam sreću da me u Indoneziji uglavnom mimoišla kišna sezona, iako sam naposljetku Sumatru prošao u istoj onoj magli iz Malezije i Singapura (koja je zapravo „made in Indonesia“). Indonezija je lijepa zemlja, i da nije tih gnjavatora bila bi svakako jedna od destinacija na koje bih se vratio. Ma možda se i vratim na Bali ili u Yogyu, tu je čitava ta gužva još bila podnošljiva. No nažalost mi taj mentalitet i pristup strancima neće nikad posve leći. Kivnost će jenjati, ali smatram nužnim ukazivati na to budućim putnicima. Osim ako Edwin iz hostela u Kupangu ne uspije u svom naumu i konačno obavijesti ministarstvo turizma o tim dobacivanjima. Također, mislim da je Jakarta ponijela nimalo laskavu titulu najružnijeg glavnog grada neke zemlje na ovom putu, čak su i Teheran i Ankara ljepši. A ne, sad sam se sjetio da sam prošao kroz Sofiju. Ali ona barem ne smrdi. Sve u svemu, bilo je to većinom napornih 47 dana i doista sam odahnuo kada sam ušetao u malenog i dobroćudnog jugoistočnog susjeda Nusantare (i dalje mi nije jasno zašto nisu tako nazvali državu, nego uzeli onaj grčki neologizam). No kako je i loše iskustvo poučno, onda ću svejedno reći…
Terima kasih Indonesia!

komentiraj (0) * ispiši * #

Povratak na sjever

subota , 13.02.2016.

Nelson i Wellington udaljeni su možda stotinjak kilometara zračne linije, no unatoč tomu, vožnja između njih traje skoro 10 sati. Da, dobro ste pročitali. Toliko se nisam vozio ni u Albaniji. Doduše, nije da se čitavo vrijeme vozite, prvo vam treba kojih 2,5 sata do Pictona, onda u Pictonu čekate 3,5 sata trajekt (s tim da ukrcaj u trajekt počinje 45 minuta prije isplovljavanja), pa se još vozite preko 3,5 sata. Što se tiče udaljenosti i brzine njihova prelaženja, Novi me Zeland katkada podsjeća na Sumatru ili Flores. Ceste su ovdje daleko bolje, ali su svejedno uske i zavojite i ne dopuštaju brzu vožnju, a onda su tu još redovna zaustavljanja, pauze za presjedanje…kada to tako pogledate, onda vam je jasno zašto je ovdje avionski promet glavni izbor, čak i ako se radi o vrlo malim udaljenostima, recimo Nelson-Blenheim. Novi Zeland je površinom malo veći od bivše Jugoslavije, rastegnut je, ali svejedno zvuči zapanjujuće činjenica da vam od Wellingtona do Aucklanda autom treba kojih 9 sati. Ako uzmemo u obzir da na sjever, do Cape Reinge, iz Aucklanda treba još oko 4 sata, oko 4 sata za trajekt i onda kojih 11 sati od Pictona do Bluffa, ispada da vam za proći državu autom od jednog do drugog kraja treba čak 28 sati. Čini mi se da je čak i prije izgradnje suvremenih autocesta manje vremena trebalo od Jesenica do Gevgelije. Novozelanđani kako rekoh uglavnom na veće udaljenosti putuju avionom, a cestovno putovanje obično koriste za godišnji odmor – unajme kamper i voze se uzduž države, upoznajući tako njene skrivene zakutke. Sličnu stvar rade i turisti koji ovamo dođu na višetjedni odmor, no Novozelanđani takve baš ne vole – naime, često zalutaju u pogrešan smjer, pa izazovu kobne prometne nesreće, pogotovo s obzirom da voze popriličnu gromadu od vozila. Štoviše, svi koje sam pitao o privikavanju na vožnju u autu s volanom na desnoj strani, kao glavni problem su istaknuli ne obrnute komande (nikomu se nije dogodilo da umjesto mijenjanja brzine otvori prozor), nego upravo uključivanje u promet. Ljudi automatski skrenu udesno u bližu traku, i onda, ako je cesta dovoljno ravna, to skuže kada vide da im netko iz susjednog smjera dolazi ususret. Ali ako ti netko dojuri iza zavoja, onda si gotov.
I vožnja autobusom i plovidba protekle su bez osobitih neugodnosti, vrijeme je ovoga puta bilo sunčano, Cookov prolaz relativno miran, putnika manje nego kad sam plovio na jug (tj. na Južni otok, plovio sam, kako već rekoh, na sjeverozapad). Povratak u Wellington je kao povratak kući, grad je to s kojim sam se zbližio, no ovoga ću puta, za razliku od prvi put, imati bolji smještaj. No o tom potom. Prvo treba pokupiti prtljagu, koja, budući da sam ju predao među prvima (jer nam je bus, kako rekoh, došao u Picton malo prije 11 sati, a ukrcaj je počeo u 13.30) stiže među zadnjom iskrcanom. Izlazak iz zgrade terminala podsjeća me nepogrešivo da sam u Wellingtonu, odmah osjećam snažne refule vjetra. Pitam se, kada je Wellington prije nekoliko godina u jednoj anketi dobio titulu „Coolest little capital in the world“, nije li ovo coolest možda trebalo shvatiti doslovno. Doduše, ovaj ljetni vjetar nije toliko hladan, u Christchurchu je puhalo mnogo neugodnije, no rashlađuje zrak preko granice ugode. Prtim ruksak na leđa i klipšem kojih pola sata do centra, gdje me čeka moja domaćica.
Moja domaćica je Hrvatica koja živi u Wellingtonu. Živjela je ovdje i prije tri tjedna, samo niti je ona znala da sam ja tu, niti ja da je ona tu. Anita je inače prijateljica moje nekadašnje kolegice sa studija i posla, čak sam ju i ja upoznao u prolazu, u Budimpešti ujesen 1999., kada smo mi tamo bili na semestralnoj stipendiji, a Anita je ondje studirala. Inače je iz Osijeka, ali joj je mama Mađarica, tako da je imala dvojno državljanstvo koje joj je omogućilo da ode na studij anglistike u Budimpeštu. U Budimpešti je još za vrijeme studija upoznala svog sadašnjeg supruga, Novozelanđanina indijskih korijena, koji je u to vrijeme živio u Londonu. Anita se potom zbog ljubavi preselila u London, gdje je isprva radila za Amnesty International, upisala je i doktorat na LSE, sve je bilo riješeno da će svoju budućnost njih dvoje graditi u Londonu, kupili su i kuću…a onda je pred koju godinu njezin suprug, koji inče radi u financijskom sektoru, dobio poslovnu ponudu iz domovine. Iako je ona već ranije bila na Novom Zelandu (ovdje su se i vjenčali – upravo nedaleko Kaitije), ni njoj, a bogme ni njemu, nije se išlo na Novi Zeland. No ponuda je stvarno bila unosna, a i Anita je uspjela naći posao ovdje u jednoj državnoj agenciji, te su se tako odlučili preseliti, i sada su već dvije godine u Wellingtonu, stan u centru od, po mojoj procjeni, stotinjak kvadrata, s pogledom na luku i Mount Victoria, Aniti je posao na dvije minute od stana, sve je idealno, reklo bi se mladi yuppievski par – ali i Anita ima taj osjećaj kao da je u kavezu i već razmišlja za nekoliko godina otići nekamo bliže centru zbivanja. Kaže kako je u Londonu imala frendicu iz Bostona i kako joj se tada 7 sati leta koliko je ova imala do doma činilo jezivo dalekim, a kaže da bi sada sve dala da ima 7 sati leta do kuće. Još kaže da je dobro što zbog posla dosta putuje, pa ipak nije zakopana na kraju svijeta (bila je i u Saudijskoj Arabiji, pa je pričala o peripetijama koje je tamo morala prolaziti, budući da oni jednostavno ne znaju kako se ponašati kada se u hotelu pojavi žena koja sama nešto plaća – saudijske žene to ne rade; također je pričala kako je morala naći ad hoc pratitelja da ode na aerodrom, jer tamo žena ne smije biti u javnom prostoru bez nadzora muža ili rođaka; na poslovnom sastanku na kojem je sudjelovala preporučeno joj je da sjedi u kutu i ne govori previše…netko se usudio usporediti Iran i Saudijsku Arabiju?). Suprug joj je inače taman dan ranije otputovao poslovno u Ameriku, a rekla je da se baš veselio da me propita štogod o mom putovanju. Drugom prilikom, kad budem obilježavao jubilej Do kraja svijeta – čvršće na zemlji, verzija 2.0 :D No vjerojatno će doonda oboje pobjeći odavde. Nemaju djece, Anita kaže da ih planiraju, ali da ne bi željela imati „Kiwi-djecu“ – premda i sama kaže da je ovo jedna od najboljih i najsigurnijih zemalja za djecu. Kriminal je nizak, pogotovo u Wellingtonu, nema opasnih životinja, djeca se često igraju vani bosa, neprekidno su na propuhu (idealno za balkansku mamu). Imaju mačku, jednoipolgodišnju ženku bengalske pasmine, koja se zove Putin (! – kada sam pitao zašto, dobio sam odgovor „jer je teritorijalna“ :D ) i koja se navodno poprilično boji stranaca i zazire od njih, no meni se čak malo i umiljavala, kuži da sam ja mačkoljubac. Iako sam dobio preporuku da zatvorim vrata od sobe noću, da mi ne bi skakala po glavi, a također i da zatvorim ruksake, jer se voli svakamo zavlačiti.
Navečer smo izašli na večeru u restoran Wagamama, koji priprema azijsku fusion kuhinju, s najvećim težištem na japanskoj, usput prošavši obalnom promenadom gdje ima dosta restorana i kafića (taj mi je dio u prvom posjetu Wellingtonu promaknuo). U Wellingtonu se inače – a Anita kaže da je to svojevrstan odgovor na jednu opasku premijera Johna Keya koji je prije nekoliko godina izjavio da je Wellington „umirući grad“ – svako malo održavaju nekakvi festivali, kulturna događanja, na sve načine se pokušava oživjeti pomalo učmala atmosfera (predstojeći je vikend festival posvećen kineskoj novoj godini, pa je tu još nekakav festival uličnih izvođača…), ali to ne mijenja činjenicu da život u Wellingtonu (ali i u Aucklandu, nemojmo se zavaravati – u cijeloj državi, zapravo) staje negdje oko 6 popodne, da se ljudi povlače u svoje domove i svoju intimu, a da ostaje malo izbora za nekakva večernja događanja. Anita ponavlja i onaj moj dojam o kojem sam već pisao – Novozelanđani su majstori small talka, u kojem ćete s nekime imati suvisao razgovor od nekoliko replika, a u kojem nećete reći ništa. Jer postoji psihološka barijera oko toga koliko vam se netko smije otvoriti. Čak i ako vam je to kolega s posla, s kojim svakodnevno komunicirate u uredu. Znat ćete točno što misli o predviđanjima vremena za idući tjedan, znat ćete i da mu je vikend bio izvrstan (svaki, pače), a onda će vas zabezeknuti kada jedan dan kaže da je bio na sprovodu jer mu je supruga umrla od raka dojke s kojim se borila 15 godina. Jer su to stvari koje vam Novozelanđani ne govore, niti očekuju da ih vi njima govorite. Mislim da mi je Ante ispričao anegdotu kako je, e sad ne znam više da li on, ili netko njegov poznati, na jedno od tih kurtoaznih pitanja „Kako ste?“ odgovorio detaljnim opisom svoga psihičkog stanja, što je kod pitača izazvalo reakciju općeg užasa. Ali ja se slažem da s njima treba tako. Pitaš me kako sam, a zapravo te ne zanima? E sad ćeš čuti kako sam, pa ti više neće pasti n pamet zlorabiti pitanja na koja ne očekuješ odgovor. Anita, koja je živjela 10 godina u Londonu, već se privikla na to, kaže kako čak etiketa od tebe zahtjeva i da se odgovor emfatično izrekne dvaput („Not too bad, not too bad.“), te da je čak i ona sama prihvatila tu etiketu i još i inicira ista takva pitanja. To je rekao i Ante, a onda sam ga i vidio „u akciji“. E sad, ja razumijem da je ideja o mijenjanju komunikacijskih konvencija borba protiv vjetrenjača, ali ne mislim da to treba dodatno podržavati tako da sami potičemo small talk. Smatram da je najmanje što mogu napraviti u tom pogledu pokušati trolati i ukazati sugovorniku na apsurdnost postavljanja pitanja na koje se ne očekuje odgovor. Pa ću biti komunikacijski izopćenik, ali frankly, my dear... Nažalost, drugi je problem što su novozelandski gradovi male sredine, tu se svi međusobno poznaju (Anita je rekla da ju više-manje svaki dan netko od kolega s posla vidi negdje u gradu, pa joj onda idući dan to raportira – što mi se kosi s onime da Novozelanđani ne zabadaju nos u privatne stvari, ali valjda tvoje kretanje po gradu nije tvoja privatna stvar), te ako jednom dobiješ etiketu čudaka ili nekooperativnog komunikatora, onda si stigmatiziran i bit će ti samo još teže. Stoga se ljudi jednostavno priključe masi. Druga stvar, koja Aniti smeta, a meni se osobno sviđa, jest da su Novozelanđani društvo u kojem nije dopušteno isticanje toga da si bolji u nečemu (s izuzetkom sporta). Dakle, ako imaš više novca, sposobniji si, kreativniji si…pogni glavu, budi skroman, ne ističi se. Ta poniznost mi se sviđa, nekako je u skladu s mojim socijalističkim uvjerenjima. Naravno, nije u skladu s mojom grandioznom slikom o sebi, ali ja ionako ne mislim živjeti na Novom Zelandu, pa me to ne kvači. :D Osim toga, samo zato što osobno imam neku manu, ne znači da ne mogu prepoznati ono što smatram vrlinom. :)
Navečer smo još malo sjedili u dnevnom boravku i bistrili razne socioekonomske fenomene, uz bocu nelsonskog vina (koju je pilo 50% nas, a Anita nije među njima), kada je nazvao Anitin suprug da joj priopći da mu je umrla teta – žena koja je cijelu obitelj držala na okupu, koja je među prvima iz obitelji emigrirala na Novi Zeland (oni su inače iz Gudžarata, znači kao i Gandhi i Džinnah), svojevrsna big mamma… Naravno, to komplicira stvari, on će morati prekinuti poslovni put i letjeti nazad, sprovod je idući tjedan u Aucklandu (točnije, u Pukekoheu, odakle su njegovi)… Anita kaže da joj to teško pada, jer su hinduski pogrebi dugotrajni (kod njih je sve dugotrajno), traju i po tjedan dana, a ona se uvijek osjeća zbunjeno, jer bi željela pomoći, ali ne poznaje praksu, pa se boji da nešto pogrešno ne napravi… Inače sam ju pitao je li bilo kakvih drugih kulturoloških razlika, rekla je da nije – uostalom, oni su hodali 10 godina prije nego su se vjenčali, a njezin suprug je kulturološki posve Zapadnjak, nije čak ni hinduist, njihova ceremonija vjenčanja mislim da nije imala vjerska obilježja, tako da jedino u ovakvim situacijama, kada se uključi šira obitelj, može doći do zbunjoza. Inače, kaže da je on prvi iz obitelji koji se oženio nekim izvan njihove etničke zajednice, te su isprva bili skeptični, ali su ju prihvatili kao svoju, a taj je presedan otvorio put i još nekima iz njegove obitelji. Uostalom, ime Anita postoji i u Indiji, tako da bi, da je uzela njegovo prezime (a nije zato što ima tri putovnice – hrvatsku, mađarsku, britansku, a razmišlja da aplicira i za novozelandsku – te još dosta publikacija koje je sve objavila pod svojim djevojačkim prezimenom, pa bi to bilo puno posla da zamjeni dokumente i još nekako poveže sve te publikacije sa svojim novim imenom) imala potpuno indijsko ime i prezime. A prilično je svijetle puti i kose. Drugi problem oko sprovoda joj je što upravo dovršava doktorat i željela bi ga predati ovih dana, tako da joj taj put u Auckland dolazi u najgore vrijeme. Već se bila ispričala što mi neće moći baš biti na usluzi dok sam ovdje (što meni ni ne treba, snalazim se sasvim dobro i sâm, evo već 10,5 mjeseci), jer će morati raditi na doktoratu. A ja ću kasnije utvrditi da mi bus u nedjelju ide već u 7.45 ujutro, pa ću stoga samo sutra biti ovdje cijeli dan.
S tom neveselom viješću završavamo večer i odlazimo na počinak, ja sam oprao dvije ture rublja, tako da u Hrvatsku dolazim gotovo s čistim rubljem (možda iznosim još koje 3 majice), pogledao sam da nemam Putina u sobi, a potom se još posvetio internetu, dok je u susjednoj sobi robotski čistač (izgleda kao R2D2 kojeg je netko nagazio nogom i spljoštio kao limenku) 20 minuta šetao tepihom i uklanjao mrvice. Ah ta velingtonska buržoazija… :D
Nakon što sam 2,5 mjeseca tumarao jugoistočnom Azijom, konačno je došao predah u vidu Singapura, grada-države koji je svjetlosnim godinama daleko od ostatka regije. Imao sam sreću da sam najskuplju stavku – smještaj – imao osiguranu zahvaljujući Vedranu. Za hranu su se pobrinuli brojni food courtovi, tako da sam u jednom od najskupljih gradova svijeta prošao prilično jeftino. Arhitektonski, Singapur se (barem što se starog dijela tiče) ne razlikuje puno od Georgetowna i Malake, no efikasan gradski prijevoz (SMRT), čiste ulice i nedostatak sveprisutnog kablovinja koje resi ulice više-manje svih gradova od Pakistana do Tajlanda (i onda opet u Indoneziji) na 4 su me dana izvukli iz Azije – iako je demografskom slikom Singapur presjek gotovo čitave Azije (Indijci, Kinezi, Malajci...da ne govorim o Filipincima, Indonežanima, Bangladešanima i svim ostalim narodima koji dolaze u Singapuru raditi 3D poslove – dirty, dangerous, difficult; tj. poslove koje obično rade siromašni imigranti jer svi koji mogu od njih bježe). Doživio sam bizarno poluuhićenje kada sam pokušao doći do nasipa prema Johor Bahruu, strepio prilikom ulaska u državu da mi netko nije nešto neopazice tutnuo u prtljagu, negodovao nad izmaglicom koja je sve dane osim prvoga zavila grad u sivo, te zaključio kako je Singapur lijep i pomalo sterilan, te kako je ipak riječ o diktaturi. Prosvijećenoj i prihvaćenoj od svojih stanovnika, ali ipak diktaturi u kojoj su slobode ograničene. Ne kažem da je to nužno loše – sloboda bez odgovornosti je tragična, a ljudi nažalost većinom nisu odgovorni – no ipak mislim da ne treba to gubiti iz vida kada krenemo trabunjati o tome kako bi Hrvatska mogla biti kao Singapur, samo da nije ovih ili onih (a „ove“ i „one“ čak i Thompson proziva kao najgore neprijatelje). Bi, samo da nije Hrvata. Mi nismo dio rješenja, nažalost. Kada jednoga dana područje današnje Hrvatske nasele Kinezi i zavlada konfucijanizam, onda će Hrvatska (pardon, Kelodia) biti Singapur. Dotada, da ostanem u diskursu rodnog grada svoje velingtonske domaćice – de, molim vas.
Thank you Singapore!/Xiexie Xinjiapo!/Terima kasih Singapura!/Nandri Cinkappur!

komentiraj (0) * ispiši * #

Sunčani Nelson

petak , 12.02.2016.

Hostel u kojem odsjedam u podrumu ima, kako rekoh, tapas bar, no iako sam malo otegnuo spavanje i iz sobe izašao oko 10 sati, on još ne radi. Stoga ću za doručak otići malo niže, u jednu pekaru-slastičarnu, te se ondje instalirati i pisati čitavo jutro. Tek oko 2 sata krećem u šetnju Nelsonom, točnije onime što se nalazi uokolo njega, budući da je sâm grad relativno malen i uglavnom sam ga obišao prethodnog popodneva. Cilj mi je popeti se na brežuljak odakle puca pogled na središte grada, a na istom tom brežuljku je i oznaka središta Novog Zelanda.
Nelson (maorski Whakatk) ima oko 50 000 stanovnika i najveći je grad na sjeveru Južnog otoka. Leži na obalama Tasmanova zaljeva, točnije one lagune koja je nastala odvajanjem pomoću 13 km duge prevlake Boulder Bank. Zajedno sa susjednim Richmondom čini 9. najveće urbano područje na Novom Zelandu, a poznat je po svojoj umjetničkoj sceni, kao i po tome što je najsunčaniji grad na Novom Zelandu. Interesantno je da zapravo leži malo sjevernije od Wellingtona. U prošlosti su ga nazivali i „Napuljem juga“. Područje oko Nelsona bilo je među prvim područjima koja su naselili Maori, pred 700-tinjak godina. Europsko naseljavanje započelo je planskim otkupom zemlje od Maorâ, koji je provodila Novozelandska kompanija, potom tu zemlju skuplje preprodajući kolonistima. Razlika u cijeni trebala je pokriti troškove prijevoza i izgradnju javnih zgrada i infrastrukture. No u predviđenom razdoblju prodana je samo trećina zemljišta. Unatoč tomu, Kompanija je nastavila s planovima naseljavanja, te su brodovi isplovili iz Londona ujesen 1841. Dolaskom na Novi Zeland utvrdili su da im novi generalni guverner William Hobson neće dopustiti da na svoju ruku otkupljuju zemlju od Maorâ (naime, Novozelandska kompanija nije prodavala točno određenu zemlju, već se kupovala površina, a sad gdje, to je tek trebalo odlučiti po dolasku na Novi Zeland), ali im je ipak nakon nekog vremena dao dozvolu da istraže zemljište uokolo Tasmanova zaljeva. Lokacija na kojoj je sagrađen Nelson pokazala se najprikladnijom jer je imala najbolju luku, no nedostatak je bio manjak obradive zemlje – manje od trećine onoga što je Kompanija planirala (ali ionako su prodali samo trećinu zemljišta, pa je onda to tu negdje). Za 800 funti kupljeno je ne točno definirano zemljište od Maorâ, uslijed čega će kasnije doći do problema s vlasništvom. Prva su tri broda stigla u luku u studenom 1841. Tijekom 18 mjeseci stiglo je ukupno 18 brodova s oko 3300 ljudi. Naselje je službeno utemeljeno 1842. i dobilo je ime po admiralu Horatiu Nelsonu, a mnoge će ulice u gradu dobiti imena po lokalitetima vezanim uz Nelsonov život. No nakon kratkog razdoblja napretka, nedostatak zemljišta i kapitala uzrokovao je krizu, te su radnicima smanjene plaće, a mnogi su obrtnici i radnici napustili novonastalu koloniju – oko četvrtine njih u prvih 5 godina. Stoga je Novozelandska kompanija bacila oko na plodno zemljište uz rijeku Wairau, jugoistočno od grada. Tvrdili su da zemljište koje su kupili od Maorâ obuhvaća i to područje, no Maori se s time nisu slagali i rekli su da će se suprotstaviti bilo kakvim pokušajima nasilnog prisvajanja zemlje – nešto što su kolonisti upravo nedugo zatim i pokušali, pri čemu su dvadeset dvojica izgubila život. Vladina je istraga dala Maorima za pravo, a kolonisti su otada živjeli u strahu da će Maori napasti i sâm Nelson, tako da su oformili vlastitu miliciju. 27. rujna 1858. Nelson je proglašen gradom, drugim na Novom Zelandu nakon Christchurcha. Odnosi s Maorima su se popravili, grad je sačuvan i danas ga se smatra jednim od najugodnijih mjesta za život na Novom Zelandu, zbog ugodne sunčane klime i lijepog prirodnog okruženja, s čak trima nacionalnim parkovima. To je pomalo čudno, s obzirom da leži nedaleko ulaza u vjetroviti Cookov prolaz, ali činjenice tako kažu. Grad je značajan i po tome što je u njemu 14. svibnja 1870. odigrana prva ragbijaška utakmica na Novom Zelandu. Nelson je inače najveća ribarska luka na Novom Zelandu, a ovdje se nalazi i sjedište već spomenute Talley's Group, ribarske i poljoprivredne kompanije koju je osnovao Ivan Talijancich. Po gradu se može vidjeti velik broj Jaguara, budući da se ovdje svojedobno nalazila i tvornica koja ih je sklapala – danas Novi Zeland više nema automobilsku industriju, što znači da se svi automobili dovoze kontejnerima. I ne samo automobili, nego i kamioni. Ali i masa druge robe – ne treba zaboraviti da je ovo udaljeno otočje, s najbližim kopnom 1000 km sjevernije. U Nelsonu je inače djelovao i zlatar Jens Hansen, porijeklom Danac, koji je za potrebe snimanja serijala Gospodar prstenova izradio čuveni prsten. Nažalost, kako je umro nekoliko mjeseci nakon toga, nije nikad doživio da vidi kako njegova kreacija izgleda na filmu. Čuveni natpis na tengwaru nije ugraviran na prsten, već je naknadno dodan u kompjutorskoj animaciji. Bezveze (iako zapravo logično, budući da ni po priči nije vidljiv cijelo vrijeme).
Centar Novog Zelanda smješten je na brežuljku istočno od centra grada, a do njega se dolazi poprilično strmom serpentinastom stazom. Vrh je gola glavica, na kojoj je smješten spomenik u obliku magnetske igle. S brežuljka puca prekrasan panoramski pogled na centar grada i luku, te na drugu stranu na brda i doline istočno i jugoistočno od grada. Naravno, kako to obično biva, to nije pravi geografski centar, već se ovdje nalazila središnja državna točka za triangulacijska mjerenja, iz koje su izvođena sva ostala mjerenja u susjednim regijama. No za razliku od recimo nultog kilometra, koji doista može biti bilo gdje u nekoj državi, stvarni se geografski centar Novog Zelanda ne nalazi toliko daleko od rečene točke – kojih 35 km jugozapadnije od Nelsona. Kada kažem „Novi Zeland“, onda ovdje mislim na tri glavna otoka i još manje otoke u neposrednoj blizini – isključeni su subantarktički otoci i otočje Chatham, a mislim i Kermadec. S te se glavice, nakon što sam poslikao panoramu grada poda mnom, uočivši opet karakteristični pravokutni raster, pravu (ne)veličinu grada, te razliku u boji vode u moru i laguni, otpućujem duž čitavog tog brda koje s istočne strane omeđuje centar Nelsona (zapravo bi se moglo reći i čitav grad), kroz nekoliko ograda koje su ovdje postavljene zbog ovaca koje tu slobodno pasu (i prilično su oštra upozorenja vlasnicima pasa koji ih misle pustiti da ovuda trče – kaže „ako vaš pas napadne ili uznemirava neku od ovaca bit će uništen“, točno taj izraz), pa potom opet serpentinama kroz gustu i hladovitu crnogoričnu šumu sve do podnožja, gdje se nalazi Founders Park, koji zapravo nije park u smislu zelene površine s drvećem, već „tematski park“ u kojem ima nekoliko zgrada u stilu ranih doseljenika u ovo područje, u kojima su smještene razne umjetničke i obrtničke radionice, a dodatne atrakcije su vlastita organska pivovara, pekara i mala željeznica koja vozi kroz park – inače jedina željeznica na području Nelsona, koji je uz Taupo i Queenstown jedini veći novozelandski grad koji nije uključen u željezničku mrežu. Pored se nalazi i japanski vrt Miyazu, nazvan po gradu u Japanu koji je grad prijatelj Nelsona. No park je otvoren do pola 5 (sada je malo prije 5), a i naplaćuje se ulaz. A to znači da se komotno mogu vratiti u grad i još malo prošetati uokolo, jer time u stvari nemam što drugo za vidjeti. Zapravo, jedna stvar koju sam primijetio na ovom putovanju je taj zamor koji nisam imao kada sam slagao itinerer, jer mi je tada, čitajući članke na Wikitravelu i Wikivoyageu svaki od tih gradova izgledao zanimljivo, dijelom i zato što je još uvijek bio nestvaran i dalek, i želio sam ih sve detaljno proučiti. A sada se suočim po dolasku u svaki od njih s tim osjećajem „što ovdje STVARNO vrijedi vidjeti?“. Vrijeme je definitivno za predah, katkada imam osjećaj da grad najbolje razgledam kada sam drugi put u njemu, onda se već mogu orijentirati, obično sam glavne atrakcije već pregledao, mogu tražiti skrivene zakutke… Ništa, za koju godinu ću ovo morati ponoviti. :D A na ovom mi je putu do kraja ostao tek još jedan novi grad…
Ručao sam u njemačkom restoranu (da, pripremam se za Maximillian :D ), namaz od sira sličan liptaueru, svinjski šnicl sa špeclima, umakom od gljiva i crvenim zeljem, te za desert sladolednu tortu. I njihovu domaću pivu. Nijemaca inače ima dosta na području Nelsona, riječ je uglavnom o luteranima, uz nešto malo bavarskih katolika – štoviše, to je najveća njemačka etnička zajednica na Novom Zelandu. Nakon ručka još se malo šećem prema jugozapadu, u nekakvoj sam idealnoj slici mislio otići poslikati plažu Tahunanui, ali budući da je plaža daleko, a kupati se sigurno neću (na Novom sam Zelandu samo umočio noge na Waihekeu, u Napieru i u jezero Wakatipu – svugdje je bilo jezivo hladno), odustajem i od toga. Jedina stvar zbog koje će mi biti žao jest da nisam otišao provjeriti Hansenovu zlatarnicu (koja je na istom trgu gdje je i moj hostel), te uslikati prsten za koji pretpostavljam da ga imaju negdje izloženog. Dan završavam čašom cidera s dodatkom šumskog voća u podrumskom baru, te se potom još malo muvam po hostelu, pa odlazim ipak još nešto prezalogajiti u obližnji pub… Osjećam se pomalo kao u onim zadnjim danima ljeta na moru (ako recimo negdje imate kuću, pa ste tamo veći do ljeta) – svi su već otišli, a vi imate još nekoliko dana koji vam postaju sve dosadnijima. Nije mi Novi Zeland dosadio, nego nekako u umu već privodim ovo putovanje kraju. Ušao sam u zadnjih tjedan dana na putu, sutra se vraćam na Sjeverni otok, deset i pol mjeseci se bliži kraju… Mnogi su mi komentirali kako je brzo prošlo. Meni nije. I to je zapravo dokaz one hipoteze koju sam iznio na samom početku puta, kako vrijeme subjektivno sporije teče ako su vam dani nabijeni događajima i dinamikom. Čini se da je za mene dinamika uglavnom jenjala po dolasku u Australiju, jer su mi ta zadnja dva mjeseca na putu prošla mnogo brže od ostalih. Ili su zapadne zemlje jednostavno predosadne, sa svojom uređenošću i predvidljivošću. :D A možda je to i zato što vam se za naporne i manje ugodne stvari čini da dulje traju. Tko će ga znati… Ajmo na rekapitulaciju.
Malezija mi je prošla u magli. Nije ono što mislite, sjećam je se jako dobro, samo me ta nesretna izmaglica pratila od Penanga do Johora, tek povremeno propuštajući sunce. U Maleziji sam se vratio među muslimane, ali uz poprilično etničko šarenilo. Pisao sam o kompliciranim etnosocijalnim odnosima koji otežavaju situaciju u ovoj inače vrlo prosperitetnoj zemlji. Prednost demografskog šarenila bilo je svakako bogatstvo kuhinje – malezijska mi je kuhinja, unatoč ljutini, ostala najupečatljivijom na putu, kako zbog bogatstva, tako i zbog cjenovne pristupačnosti. Gradovi – tako-tako. Georgetown i čitav Penang mi se jako svidio zbog kolonijalne arhitekture, isto tako i Malaka. Taiping i Ipoh bi bili obećavajući gradovi da je vrijeme bilo ljepše. Klang i Johor Bahru su bili osrednji, a Teluk Intan i Muar sam mogao i komotno propustiti. Kuala Lumpur mi je ostao u lijepom sjećanju zbog Mire koji me ugostio, vjerojatno bih ga bitno drugačije doživio da sam bio u nekom hostelu. Također sam zahvaljujući Miri dobio bolji uvid u malezijsko društvo nego što bih ga dobio od bilo kojeg Malezijca, jer bi njihov stav nužno bio obojan perspektivom etničke skupine kojoj pripadaju. Malezija mi je dala uvid u to kako dobar standard ne može ukinuti etničke tenzije (što smo uostalom vidjeli i prilikom raspada Jugoslavije), a sve to isključivo radi jednog cilja – da se vladajuća politička struktura održi na vlasti na kojoj je već 60 godina. Tragično je vidjeti kako taj isti narod kojemu se oduzima (jer, budimo realni, nisu svi Malajci uhljebi, siromašni neobrazovani seljaci to ne mogu biti, ali i oni su glasačka mašinerija) brani te lopove samo zato što im oni serviraju ono što ovi žele čuti („UMNO je stranka koja je stvorila Maleziju, Kinezi su najveći neprijatelji Malezije, oni su međusobno umreženi i rade samo za vlastitu dobrobit“ – a tko vam onda puni proračun?; svaka sličnost s jednom omanjom državom na obali Jadrana kojoj ime počinje s H je sasvim slučajna). Nestanu milijarde iz državnog fonda i nađu se slučajno na premijerovu osobnom računu, a on kaže da je u pitanju donacija…pa kad krene istraga o tome nekoliko uključenih dužnosnika doživi sumnjive nesreće… Tako se to radi u Aziji, tu srećom još kaskamo, ali čini se ne zadugo. Ukratko, dojam o Maleziji mogao je biti i bolji da je vrijeme bilo ljepše, itinerer drugačiji, te da nisam čuo sve priče o tome što se krije iza blistavih fasada kualalumpurskih nebodera… Ali, mislim da mi Malezija još duguje i da ćemo se opet sresti…
Terima kasih, Malaysia!

komentiraj (0) * ispiši * #

Štikleci

četvrtak , 11.02.2016.

S obzirom da je put od Christchurcha do Nelsona uglavnom bio premotavanje trake otprije dva tjedna, s tom razlikom da sam ovoga puta sjedio na strani autobusa okrenutoj prema kopnu (dakle, na istoj kao i prošloga puta, samo je autobus sada vozio u suprotnom smjeru :D ), te da je vrijeme bilo sunčano (što se može vidjeti i na fotografijama), ne mislim da se tu ima išta previše opisivati, osim toga da je autobus već u polasku kasnio 15 minuta (bojao sam se da se neće ni pojaviti, opet sam odabrao opciju da me pokupi kod mog hostela, srećom je bilo još nekoliko ljudi koji su čekali isti taj autobus, pa mi je to ulilo povjerenje), te da smo u Blenheimu imali pauzu od oko sat i pol zbog presjedanja. U Nelson smo došli oko 4 popodne. Riječ je o gradiću srednje veličine koji mnogi Novozelanđani apostrofiraju kao idealan grad u svojoj zemlji u kojemu bi željeli živjeti. I jest, grad ima sladak centar, dosta zelenila…ali je to sve prilično maleno. Neobično je to. Ja recimo volim Zlarin i mogao bih ondje čak i živjeti u nekom budućem životnom razdoblju. Istovremeno kažem da bi mi smetala veličina kod nekih manjih gradova na ovom putu. Ne znam je li to zato što od gradova automatski imam veća očekivanja, ili je to stvar osobnih simpatija vezanih uz neko mjesto (kad 35 godina negdje ljetuješ i znaš svaki kamen i svaku osobu tamo, onda ne možeš biti objektivan prema tom mjestu). A možda je tu i opet ono dodatno kontekstualiziranje – ako mi Zlarin dojadi, za 20 minuta sam u Šibeniku, za još sat i pol u Splitu, za dodatnih 2-3 sata negdje u nekom velegradu po Europama… Dok mi ovdje treba avionom sat vremena do Aucklanda, daljnjih 3 sata do Sydneya, daljnjih 8 do Bangkoka…
Hostel je u središtu grada, na trgu pored katedrale (zapravo je to brežuljak na kojem je katedrala, okružen ulicama), ima atmosferu obiteljske kuće, u podrumu je tapas bar sa svojim craft pivama (ne biste vjerovali, imaju cider i NISAM ga probao, nego sam uzeo pivu :D ). Predvečernja me šetnja odvela do obale Nelsonskog zaljeva, koja je malo specifična, budući da je Nelson smješten na rubu niskog poplavnog zaljeva koji je za vrijeme oseke obična blatna baruština, a za vrijeme plime blatna baruština s ponešto vode u njoj. Zaljev je od mora odvojen niskim poluotokom koji podsjeća na one na istočnoj obali Baltika (npr. Kurska prevlaka), samo što je uži i građen od šljunka. Nastao je prirodnim putem, tako odsjekavši pristup moru u Nelsonski zaljev. Kasnije je otvoren prokop kojim se omogućio pristup nelsonskoj luci, no zbog velike sedimentacije, prokop se svako malo mora jaružati. Zaljev je okružen brdima srednje visine, koja mi izgledaju kao negdje u Sloveniji ili Austriji. Općenito su mi krajolici Novog Zelanda mnogo europskiji od australskih. Na Novom Zelandu nisam nigdje doživio prizore zbog kojih bih mogao osvijestiti da se nalazim u bitno drugačijem prirodnom okruženju. Osim možda geoparkova oko Rotorue, ali oni su mi pak više vukli na Yellowstone. Zato se svaki put lecnem kad vidim nešto što mi osvijesti da se nalazim usred Pacifika.
Navečer (dakle, iza 9) je Nelson naravno mrtav. Jedva sam našao neki indijsko-malajski restoran, uzevši neki kari sa sirom, i tako i nehotice obdržao post, budući da je bila Pepelnica, a jedino meso koje sam pojeo bio je losos. Kada mi je već promaknuo post na Badnjak (jeo sam emua), a na Veliki sam petak još bio u Zagrebu (to je bilo dan prije polaska na put). Nije da ja inače nešto držim do toga, no potrefilo se.
A sada par stvari koje spadaju u štiklece vezane uz Novi Zeland. Točnije, dvije stvari koje se mogu svrstati u kulturološke razlike i jedna biografija. U vezi kulturoloških razlika, jedna iritantna stvar koju ćete primijetiti po dolasku na Novi Zeland, a koja je možda poznata onima koji su dulje vrijeme boravili u Velikoj Britaniji, jesu slavine na umivaonicima. Naime, u objema od tih zemalja (te rjeđe u Australiji) imate odvojene slavine za toplu i hladnu vodu. Ne postoji miješalica. I još da su postavljene usporedo jedna s drugom, hajde. Otvoriš obje i sâm si izmiješaš. Ali ne, one su svaka na svom kraju umivaonika, tako da ćeš si ili oprljiti kožu, ili se smrznuti. Ne znam koji je rezon iza toga, vjerojatno je instalacijski zgodnije, ali korisnički je posve neprikladno.
Druga kulturološka razlika koja nije toliko iritantna, ali može prouzročiti neugodnost, jesu semafori. Naime, svi pješački semafori u Australiju i na Novom Zelandu opremljeni su zvučnim signalom, koji, kao i kod nas, dok je crveno ispušta jednolične klikove u razmaku od otprilike jedne sekunde, da bi paljenjem zelenoga uslijedio zvuk koji bih onomatopejski opisao kao „ćjuh“ i signal prešao u staccato. Međutim, nije to problem. Problem je trajanje zelenog svjetla. Dakle, ako stojite na rubu zebre i krenete prelaziti kad čujete „ćjuh“, vi ćete za vrijeme zelenoga uspjeti stići do polovice ceste. Potom se zvuk vraća na jednosekundne klikove, a na semaforu se pojavljuje trepćuće crveno svjetlo. Vi ćete moći dovršiti svoj prelazak prije nego se upali mirno crveno svjetlo, ali trepćuće svjetlo je upozorenje da teoretski više ne biste smjeli započeti prijelaz. Drugim riječima, ako gledamo legalistički, australazijski semafori rađeni su prvenstveno za one koji su u času paljenja zelenog već u niskom startu, ili eventualno letećem startu (tj. u idućih maksimalno 5 sekundi će doći do zebre). U protivnome, tough luck. Mene to čini malo nervoznim, jer pokušavam i nesvjesno preći cestu prije nego se zvuk vrati na polagano kliktanje (jer imam europski osjećaj „sad će se ovima odmah upaliti zeleno“), ali to valjda može jedino Usain Bolt. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako je njima kada dođu u Europu, pa po gašenju zelenoga očekuju još desetak sekundi fore, kad ono… Zato je najbolje u Aziji. Tamo su semafori neke čudne lampe kojima još nitko nije prokljuvio funkciju, ali vjerojatno imaju neke veze s diskom…
A sad biografija, i to vjerojatno najpoznatijeg Novozelanđanina u povijesti, čovjeka čiji nas lik gleda s novčanice od 5 dolara, iako je, kako će se ustanoviti, on na kraju svoje najpoznatije postignuće izveo sasvim slučajno, a ima tu i još nekih dvojbi. Sir Edmund Percival Hillary rođen je 20. srpnja 1919. u Aucklandu, u obitelji jorkširskog porijekla. Otac mu je služio na Galipolju. Isprva nizak i povučen dječak većinu je vremena provodio čitajući, a samopouzdanje je stekao kada je u pubertetu naučio boksati. U dobi od 16 godina naglo je narastao, a na školskom izletu na planinu Ruapehu otkrio je da je fizički izdržljiviji od mnogih svojih kolega. To mu je razvilo interes za planinarenje. U dobi od 20 godina izveo je svoj prvi značajni uspjeh, uspon na Mount Ollivier, nedaleko Aorakija. Studirao je matematiku i prirodne znanosti na aucklandskom sveučilištu, a kako bi se zimi mogao baviti planinarenjem počeo se baviti pčelarstvom, budući da je riječ o uglavnom ljetnoj aktivnosti, koja mu je bila i izvor financija. Početkom Drugog svjetskog rata Hillary se isprva prijavio kao dobrovoljac u Novozelandsko kraljevsko ratno zrakoplovstvo (RNZAF), ali je povukao prijavu zbog prigovora savjesti. Uvođenjem mobilizacije 1943. Hillary se ipak priključio RNZAF-u kao navigator. 1945. je teško opečen u akciji na Fidžiju, te je otpušten iz vojske. Povratkom mirnodopskom životu i oporavkom Hillary se vraća svojoj prvoj ljubavi. 1948. osvaja Aoraki, a potom se 1951. priključuje britanskoj ekspediciji u Nepal, kojoj je cilj bio ispitati moguće smjerove pristupa Mount Everestu s nepalske strane (tibetska je strana tih godina bila zbog političke situacije nesigurna). Iduće godine sudjelovao je u neuspješnom pokušaju osvajanja vrha Čo Oju. U to je vrijeme Nepal dopuštao samo jednu ekspediciju na Everest godišnje. Te 1952. godine švicarska je ekspedicija došla samo 240 metara ispod vrha, ali su se morali vratiti zbog lošeg vremena i iscrpljenosti. Iduće godine Britanci su prijavili svoju ekspediciju, te poslali poziv i Hillaryju, koji ga je odmah prihvatio. Međutim, skoro je odustao, kada je shvatio da ekspediciju neće voditi Eric Shipton, koji je vodio ekspediciju 1951. Shipton i novi vođa John Hunt uspjeli su ga ipak nagovoriti, unatoč još jednom udarcu. Naime, Hillary se nadao da će mu partner biti njegov dugogodišnji prijatelj George Lowe, s kojim je planinario i po Alpama (europskim, ne novozelandskim), no Hunt je prilikom određivanja parova koji će pokušati napad na vrh Hillaryja stavio s lokalnim alpinistom Tenzingom Norgajem, koji je počeo kao nosač, no s vremenom se prometnuo u ravnopravnog člana ekspedicija. Hillaryju je trebalo neko vrijeme da uspostavi odnos s Tenzingom, a presudna je bila situacija u kojoj je Hillary upao u šupljinu u ledenjaku, te ga je samo munjevita Tezingova reakcija u kojoj je vezao Hillaryjev konop za svoj cepin spasila od smrti.
Ekspedicija je brojala preko 400 ljudi, od toga 362 nosača, 20 Šerpa i oko 5 tona prtljage. U ožujku 1953. postavljen je bazni logor, odakle su se idućih dva mjeseca penjali prema zadnjem logoru na 7890 metara. 26. svibnja Tom Bourdillon i Charles Evans izveli su prvi napad na vrh, dospjevši samo 91 metar ispod vrha (visinski, ne daljinski), kada je Evansov sustav za kisik otkazao te su se morali vratiti. Nakon što su dva dana kasnije snijeg i vjetar jenjali, u pokušaj su krenuli Hillary i Tenzing. 28. svibnja dospjeli su do visine od 8500 metara, gdje su se utaborili. Idućeg jutra Hillary je ustanovio da su mu se čizme, koje je ostavio pred šatorom, noću smrznule. Proveo je 2 sata odmrzavajući ih prije nego što su on i Tenzing uprtili svoje 14 kg teške ruksake (hihi, manje od mojega :D ) i krenuli na završni uspon. Najteži dio završnog uspona bila je 12 metara visoka kamena litica nazvana Hillaryjeva stepenica, gdje je Hillary otkrio smjer u pukotini između stijene i leda, te ju ispenjao. Tenzing ga je slijedio u stopu. Nakon toga, po Hillaryjevim riječima bilo je „još nekoliko udaraca cepinom po krutom snijegu i bili smo na vrhu“. 29. svibnja 1953. u 11:30 po lokalnom vremenu Edmund Hillary i Tenzing Norgaj postali su prvi ljudi za koje se sa sigurnošću zna da su osvojili Mount Everest. (Zašto ovaj dodatak – 1924. su britanski alpinisti George Mallory i Andrew Irvine poginuli prilikom uspona na Mount Everest, ali prema izvještaju njegovih kolega iz ekspedicije, koji su ih vidjeli prilikom silaska, nije jasno jesu li došli do vrha i poginuli silazeći, ili su ranije odustali.) Par je na vrhu proveo samo 15-ak minuta, prilikom čega je Hillary fotografirao Tenzinga kako stoji na vrhu s cepinom i zastavama (ali više ne znam kojima, pretpostavljam britanskom, novozelandskom, nepalskom i možda još kojom). Tako je zapravo Tenzing prva osoba koja je ovjekovječena na Mount Everestu, a Hillaryjeve fotografije nema. Naime, Tenzing nije znao rukovati kamerom (a nije bilo mobitela da opale 30-ak selfija uz hashtagove #mounteverest, #topoftheworld, #climbingreallyhigh, #freezingcold – danas Grubnić to riješi za 5 minuta), i premda je Tenzing kasnije u svojoj autobiografiji naveo kako je tražio Hillaryja da mu dâ kameru kako bi ga slikao, ovaj je to odbio (vjerojatno iz straha da ovaj nešto ne sprčka i tako uništi i prethodne fotografije). Tu su neki odmah vidjeli zavjeru da je zapravo Tenzing bio prvi čovjek na vrhu, ali kako nije bio bijelac onda su ga izgurali. No Tenzing u svojoj autobiografiji kaže kako je doista Hillary prvi stao na vrh, dok je Hillary pak kasnije tvrdio da je to bio zajednički čin. Osim Tenzinga na vrhu, Hillary je slikao i kadar nizbrdo, kao dokaz da su doista bili na vrhu, a ne da Tenzing stoji na nekoj hrpi leda. Na vrhu su obojica ostavila svojevrsne prinose – Tenzing čokoladice, a Hillary križ koji mu je dao Hunt. Prilikom spuštanja su ustanovili da im je snijeg zameo tragove, tako da se nisu mogli osloniti na njih prilikom orijentacije. Prva osoba koju su susreli bio je George Lowe, koji je ipak bio s Hillaryjem u visinskom logoru, a koji im je požurio ususret s toplom juhom. Hillary je prokomentirao izvršeni pothvat s tipično novozelandskim „Well, George, we knocked the bastard off!“ Vijest se proširila svijetom, a Britanci su ju saznali 2. lipnja, na dan krunidbe kraljice Elizabete, te joj je to došlo kao svojevrsni poklon.
Nakon osvajanja Everesta Hillary je osvojio još 10 drugih himalajskih vrhova, a 1958. je osvojio i Južni pol kao član Transantarktičke ekspedicije Commonwealtha – njegova novozelandska jedinica bila je prva koja je na Južni pol stigla kopnom nakon Roberta Scotta 1912., te prva koja je pritom koristila motorna vozila. 1977. bio je vođa ekspedicije „Od mora do neba“, plovidbe Gangesom u mlaznim čamcima od ušća do izvora. 1985. Hillary i Neil Armstrong doletjeli su malim dvomotorcem na Sjeverni pol, čime je Hillary postao prvom osobom koja je bila na oba pola i Mount Everestu. U dva je navrata izbjegao smrt u avionskoj nesreći: 1960. je zakasnio na TWA-ov let koji se iznad New Yorka sudario s United Airlinesovim DC-8, a 28. studenog 1979. trebao je biti komentator na zlosretnom letu 901 New Zealand Airlinesa, koji se zabio u Mount Erebus, no zbog obaveza u SAD-u morao je odustati. Zamijenio ga je bliski prijatelj Peter Mulgrew, čijom se udovicom Hillary kasnije oženio (zanimljivo, prva Hillaryjeva žena i kćer su također poginule u zrakoplovnoj nesreći). U kasnijim godinama Hillary je bio istaknuti kritičar sve veće komercijalizacije uspona na Everest, kao i orijentiranosti na cilj pod svaku cijenu, čak i ako pritom dolazi do smrtnih slučajeva (posebno je bio zgrožen slučajem Davida Sharpa, britanskog alpinista koji je poginuo prilikom solo pokušaja osvajanja Everesta, da bi pored njega prošlo nekoliko drugih ekspedicija ne pokušavši mu pomoći). Hillary je bio i politički angažiran, a od 1985. do 1989. obavljao je dužnost novozelandskog veleposlanika u Indiji. 1992. postao je prvom živom osobom čiji se lik pojavio na novozelandskoj novčanici, a iako su isprva na naličje željeli staviti Mount Everest, Hillary je tražio da to bude Aoraki. Od svoga uspona na Everest pa do smrti Hillary je vodio zakladu za pomoć Šerpama, zahvaljujući kojoj su u tom udaljenom kutku Nepala izgrađene mnoge škole i bolnice.
11. siječnja 2008. Edmund Hillary umro je u bolnici u Aucklandu od zatajenja srca, u dobi od 88 godina. Zastave na vladinim zgradama na Novom Zelandu i u Scottovoj bazi na Antarktici spuštene su na pola koplja, a Zelena stranka predložila je čak da se Hillaryjev rođendan 20. srpnja (ili njemu najbliži ponedjeljak – ipak je ovo Novi Zeland :D ) proglasi državnim praznikom. Bilo je ideja i da se Mount Ollivier, prvi vrh koji je ispenjao, preimenuje u Mount Hillary, ali je to odbačeno. Unatoč tomu, njegovim su imenom nazvane brojne škole, nekoliko planinarskih domova i staza, a aerodrom u nepalskoj Lukli, službeno proglašen najopasnijim na svijetu, preimenovan je u Tenzing-Hillaryjev aerodrom. Hillaryjevo je tijelo kremirano, a jedan je dio pepela rasut u zaljev Hauraki, dok je ostatak poslan u jedan samostan u Nepalu, ispod Everesta.
A nakon snježnih vrhunaca Himalaja treba se spustiti u tropske džungle Tajlanda, zemlje u kojoj sam zbog njenog nezgodnog oblika proveo manje vremena nego što sam namjeravao, samo dva tjedna, i to uglavnom orbitirajući oko Bangkoka, koji mi se kao grad iznimno dopao. Vjerojatno zato što sam izbjegao negativne strane njegovog noćnog života. Budući da čak i letim preko njega doma, Bangkok je grad koji ću na ovom putu najviše puta obići, iako ovoga puta neću moći iz tranzitne zone. Život u sjeni Bhumibola Aduljadedža pamtim kao ugodnu dionicu puta – napokon sam popravio fotić, vidio most na rijeci Kwai, zgranuo se time na što liči Pattaja, obijao pragove hramova Bangkoka i Ajutthaje, izbjegavao preljute karije, probao gusjenice dudovog svilca… Doista, u budućnosti definitivno još jednom planiram u Indokinu, i tada bih malo bolje pokrio druge predjele Tajlanda uz naravno Laos, za koji su mi svi rekli da im je najljepša zemlja Indokine. Ja sam ga propustio, pa se moram krpati s Vijetnamom. :D U Tajlandu sam se ujedno riješio nelatiničnih pisama za ostatak puta, barem što se tiče službenih jezika (bilo ih je još u susretima sa sundanskim, javanskim i balijskim, kao i u Singapuru). No u cijeloj je Indokini postojao taj jaz između mene, turista, i njih, lokalaca, i to mi se čini propustom. Želio sam čuti kako razmišlja i diše pravi Tajlanđanin (Kambodžanac, Vijetnamac…). I eto mi još jednog razloga da se vratim. A dotada…
Khop khun khrap Prathet Thai!

komentiraj (0) * ispiši * #

Preko Alpa

srijeda , 10.02.2016.

Izgleda da svih šestero iz sobe lovimo bus ujutro za dalje, iako većina ostalih ide na jug, prema Queenstownu i Wanaki. Spuštam se do glavne ceste, gdje vidim da ubrzo stiže bus za Nelson. Ja ću njime do Greymoutha, Nelson me čeka tek sutra. Za volanom je ona ista vozačica od jučer, a i među putnicima vidim neka lica od prethodnog dana. Izgleda da nisam jedini koji se odlučio na noćenje bez razgleda ledenjaka. Osim ako ostali nisu promptno po prijavi u smještaj odjurili na turu po ledenjaku. Upozoravam vozačicu da idem na vlak u Greymouthu i da se nadam da neće biti kašnjenja, a ona kaže da kojih 40-ak ljudi iz busa ide na vlak, tako da nema bojazni. Do Greymoutha imamo kojih 5 sati vožnje uz dva stajanja, kroz krajolike koji su ovoga puta malo pitomiji nego dan ranije, pogotovo kada prođemo Ross, gdje se nalazi manji rudnik zlata, pa dovdje sa sjevera dolazi i industrijski željeznički kolosijek. Najveći grad između Fox Glaciera i Greymoutha je Hokitika, gdje imamo pauzu od kojih 45 minuta. Hokitika ima bankomat, tako da ću ovdje podići novce za preostalih tjedan dana, nadam se da će mi 800 dolara biti dovoljno, dva spavanja imam riješena, prijevoz isto (možda ću morati jednu dionicu platiti, vidjet ću)… Nakon bankomata odlazim u Kiwi House, ispred kojega nam se parkirao autobus. Riječ je o svojevrsnom mini zoološkom vrtu za koji će mi tih pola sata biti sasvim dovoljno. Ono što me zanima su upravo kiviji, budući da ih nikako nisam uspio dosad vidjeti, a ipak je riječ o simbolu Novog Zelanda. Usput ću vidjeti i još dva premosnika (ovi su u svojim dvadesetima, tako da su srednje veliki i lako vidljivi u terariju), novozelandsku divovsku jegulju (za razliku od naših europskih jegulja, koje se mrijeste u Sargaškom moru, ove se mrijeste negdje oko Tonge), aksolotle (koji ne spadaju u lokalnu faunu, oni su Meksikanci), te još ponešto lokalnih riba i žaba. Ali glavne zvijezde su dva kivija, mužjak i ženka, smješteni u najtamnijoj prostoriji kompleksa, koja simulira njihovo prirodno okruženje. Zbog toga je zabranjeno i fotografiranje, tako da ćete mi morati vjerovati na riječ da sam ih vidio. Ženka je inače dosta agresivna i teritorijalna, pa su ih morali razdvojiti u dva ograđena prostora. Nisam im zapamtio imena, znam da ženka ima ime koje na maorskome znači „zemlja koja se trese“, jer se izlegla desetak dana nakon prvog potresa u Christchurchu, u rujnu 2010. Inače, oboje bi ih ove godine trebali pustiti na slobodu, a kako je riječ o sjevernootočnom smeđem kiviju, bit će pušteni negdje na području Sjevernog otoka. Nastamba im je dakle mračna i treba mi neko vrijeme da u tami ugledam dobro poznati obris ptice veličine kokoši koja dugačkim kljunom prebire po tlu. Izgleda tako krhko, iako imam poriv podragati ga. Ali ne smijem, em zato što se inače ne smiju dirati izložene životinje, a osim toga kivi je jako plaho biće. Kreće se polagano, povremeno kljunom kucnuvši o zid ograđenog prostora. Po kretnjama i tom kljunu liči mi na osobu s detektorom metala koja šeće livadom.
Kivi je simbol Novog Zelanda, toliko da se Novozelanđane naziva Kivijima – nadimak koji potječe iz doba Anzaca, a dali su im ga naravno Australci. Novozelanđani su ga međutim objeručke prihvatili, tako da je kivi istisnuo čak i granu srebrne paprati kao najprepoznatljivija ikona Novog Zelanda. Plod biljke aktinidije, koja potječe iz Kine, a koji je postao jako popularan na Novom Zelandu, umjesto nekadašnjeg imena chinese gooseberry (kineski ogrozd) dobio je ime kiwifruit. Čak i fizički malo liči na kivija. Ova ptica neletačica najmanji je član porodice ratita, u koju još spadaju nojevi, emui, kazuari i ree. Zanimljivo je da je kivi srodniji s izumrlom slonovskom pticom s Madagaskara nego s moom, s kojom je dijelio životni prostor. Dapače, čini se da su predci kivija stigli na Novi Zeland još dok su mogli letjeti, a moe su već bile izgubile tu sposobnost. Budući da je Novi Zeland u izolaciji bio gotovo bez kopnenih sisavaca (izuzev nekoliko vrsta šišmiša – iz razloga što se Novi Zeland odvojio od drugih kopnenih masa prije no što su se sisavci značajnije proširili), ekološke niše koje su drugdje popunili sisavci na Novom su Zelandu zauzele ptice. Kivi tako ima neke osobine koje su neuobičajene čak i za ostale ratite – perje mu je sličnije krznu, nozdrve mu se nalaze pri vrhu kljuna (stoga često ispušta frktavi zvuk dok kljunom prebire po tlu), ima brkove poput sisavaca, a kosti mu nisu šuplje. Usto, kako je riječ o noćnoj životinji, kivijev vid je jako slab, gotovo je slijep (ali određenu količinu svjetlosti ipak percipira, ako nije dopušteno fotografiranje s bljeskalicom). Noćna aktivnost posljedicom je izloženosti kivija predatorima – kada ih se pusti u područje gdje predatora nema, kiviji mogu biti aktivni i danju. Kivi ima neobično dobar njuh za pticu, te se pri lociranju hrane oslanja prvenstveno na njega. Svejed je, jede male beskralješnjake i crve, voće i sjemenje, katkada i vodozemce i ribe. Parovi kivija obično ostaju zajedno cijeli život. Ženka ima oba funkcionalna jajnika (rijetkost kod ptica, obično je jedan zakržljao), ali nese samo jedno jaje, koje može iznositi i do četvrtine ženkine težine. Tijekom 30 dana koliko jajetu treba da se razvije, ženka jede triput više nego inače, a onda dva-tri zadnja dana posti, budući da više unutar tijela nema dovoljno mjesta da bi joj se želudac mogao rastegnuti. Dakle doslovce samo što se ne razleti. Kad snese jaje obično na njemu sjedi mužjak (to je to, ja sam se namučila, sad malo ti preuzmi), a inkubacija traje 2-3 mjeseca. Evolucijski gledano, razmnožavanje kivija je jako neoportuno, jer mislim da se pare svakih nekoliko godina, nesu jedno jaje, čiji je razvoj iscrpljujuć za ženku, te potom još 2-3 mjeseca moraju ležati na tom jajetu. A samo oko 50% jaja se izlegne. I onda još mladunci stradaju od nekih predatora. Iz toga je razloga jasno zašto su ove simpatične životinje ugrožene. Kivija ima ukupno 5 vrsta, s još nekoliko podvrsta: veliki pjegavi kivi, mali pjegavi kivi, okaritski kivi, južni smeđi kivi i sjevernootočni smeđi kivi. Najveću opasnost za kivije predstavljaju zerdavi, mačke, tvorovi i psi, ali i svinje. Također ih ugrožava i ljudsko uništavanje njihovih staništa. Katkada znadu stradati i pod kotačima automobila ili u zamkama za oposume. No kako je kivi nacionalni simbol, nema bojazni da će se dopustiti da izumre. Ironično je da je kivi simbol – Novozelandskog ratnog zrakoplovstva. To je otprilike kao da vam je dupin simbol pješadije.
Nakon Hokitike imamo još oko sat vremena vožnje do Greymoutha. Nevelik je to gradić na, kao što mu i ime kaže, ušću rijeke Grey u Tasmanovo more, nekad je bio poznat po rudnicima zlata (u gradu se nalazi rekonstruirana cijela četvrt kopača zlata, nazvana Shanty Town, izraz koji se inače danas u engleskom koristi za slam), a danas je važan kao završna točka TranzAlpinea. Kolodvor se nalazi u središtu grada i prilično je nevelik za broj putnika koji idu na vlak. Čak ni vlak ne stane na peron čitavom duljinom, budući da ima 8 putničkih vagona, prtljažni vagon, dvoja buffet-kola i dva ili tri otvorena vagona iz kojih možete fotografirati bez uobičajene staklene prepreke između vas i krajolika. Ja sam smješten u zadnjem vagonu, vlak u smjeru Christchurcha nije popunjen toliko kao u suprotnom smjeru (tada je bio posve pun i zbog toga sam i izvisio), ali unatoč tomu kasnimo u polasku 15-ak minuta, vlak se još nije bio ni pojavio u kolodvoru u trenutku kada mu je bilo vrijeme polaska, vjerojatno je bio na čišćenju od jutarnje smjene iz Christchurcha. Uz svako sjedalo imamo i slušalice na kojima možemo pratiti rutu i slušati zanimljivosti o krajevima kroz koje prolazimo. Ali ako želim dobre fotografije morat ću to zanemariti i uputiti se u otvoreni vagon kako bih mogao fotografirati prelijep krajolik u koji se upravo zapućujemo.
Vožnja TranzAlpine Expressom predstavlja jedno od onih klasičnih željezničkih putovanja koja su na popisu svakog railfana, zajedno s Transsibirskom željeznicom, prugom preko Kanade, čuvenim južnoafričkim Plavim vlakom, australskim The Ghanom ili Indian Pacificom… Kad sam već zbog cijene i lošeg rasporeda dana propustio The Ghan, TranzAlpine je bio obavezan. Iako sam zamalo i njega propustio. 223 km duga dionica povezuje Greymouth i Christchurch kroz tunel Otira, preko Arthur's Passa i potom iznad doline rijeke Waimakariri sve do spuštanja u plodne ravnice Canterburyja. Vlak u ovom, turističkom obliku postoji od 1987., nastavljajući tradiciju nekadašnjih putničkih vlakova na ovoj dionici (koji su ukinuti, kao i većina novozelandskog redovnog željezničkog putničkog prometa). Osim njega ovom dionicom prometuju samo teretni vlakovi, uglavnom s ugljenom i proizvodima mliječne industrije u Hokitiki. Vlak godišnje preveze preko 200 000 ljudi, što znači da je gotovo redovno potpuno popunjen. Trasa isprva prolazi dolinom rijeke Grey, pored jezera Brunner, uspinjući se potom dolinama rijeka Taramakau i Otira, sve do mjestašca Otira, smještenog u uskoj dolini koja u zimskim mjesecima ima svega nekih 6 sati dnevne svjetlosti, te je zato poznata po velikoj hladnoći. Odavde započinje 8,5 km dugi tunel Otira, kojim se svladava glavni lanac Južnih Alpa, najveća prepreka s kojom su se suočili graditelji ove pruge. Pruga se inače počela graditi još potkraj 19. st., prvenstveno radi prijevoza ugljena iz rudnikâ na zapadnoj obali i drva iz šuma u unutrašnjosti. No potpuno je dovršena tek 1923., nakon 16-godišnje izgradnje rečenog tunela. Tunel je specifičan po tome da mu je istočni portal smješten čak 250 metara više nego zapadni, što znači da je pod priličnim nagibom. Kada je sagrađen, bio je sedmi najdulji tunel na svijetu i najdulji u Britanskom Carstvu. S obzirom na slab sustav ventilacije, prilikom prolaska kroz tunel svi putnici moraju napustiti otvorene razgledne vagone (uostalom, što bi gledali?). Na istočnoj strani tunela je mjesto Arthur's Pass, nazvano po istoimenom 920 metara visokom prijevoju iznad mjesta, koji je pak dobio ime po Arthuru Dobsonu, prvom Europljaninu koji ga je prešao, 1864. Kad se kasnije tražila najpovoljnija trasa za prijelaz gorja prilikom gradnje ceste između Canterburyja i zapadne obale, Arthur's se Pass pokazao najprikladnijim s obzirom na okolnu konfiguraciju terena. U Arthur's Passu imamo zadržavanje kojih desetak minuta, potom krećemo niz dolinu rijeke Waimakariri kojom ćemo se, uz jedan manji prekid, voziti skroz do silaska u ravnice Canterburyja. Dok je krajolik sa zapadne strane Južnih Alpa sličan onomu po europskim Alpama, široke ledenjačke doline, puno drveća (zimzelenog – inače, 99,99% novozelandske autohtone vegetacije je zimzeleno), s istočne strane je sličniji visokogorskoj stepi, malo drveća, široki pašnjaci ispresijecani strmim riječnim dolinama. Rijeka Waimakariri u srednjem dijelu svoga toka oblikuje duboku dolinu, ali širokog korita, ispresijecanu brojnim nanosima, tako da čitava rijeka izgleda kao snop kanalića među brojnim šljunčanim otocima. Takav oblik rijeka nalazimo u područjima gdje rijeke valjaju dosta morenskog materijala (morena je ledenjački nanos), a to je uglavnom ovdje, u zapadnoj Kanadi i Aljasci te na Himalaji (iako taj tip toka pokazuju recimo i Tagliamento i Piave u Italiji). Pruga prolazi iznad rijeke, kroz tunele i preko vijadukata koji nadvisuju pokrajnje rječice (najimpresivniji je vijadukt Stair Case), pomalo podsjećajući – iako mnogo manje dramatično – na dionicu barske pruge iznad kanjona Morače. Još se jedna stvar mijenja nakon ulaska u srednji tok Waimakaririja – vrijeme. Dok nas je sa zapadne strane pratilo sunce, ovdje smo opet u oblacima. Spuštanje u Canterburyjsku ravnicu tako me podsjeća na situaciju otprije 2 tjedna, ponovno ću Christchurch doživjeti po tmurnom vremenu. I nebo plače nad tim gradom… Krajolik se nakon onih silnih gora pretvara u ravnicu panonskog tipa, iako je to pomalo iluzorno (mogli su i to staviti u onaj muzej u Wanaki) – čitava Canterburyjska ravnica blago visi prema moru (dakle je zapravo Canterburyjska kosina). Riječ je inače o glacijalnim sedimentima koji su se formirali tijekom razdoblja od prije 3 milijuna do prije 10 000 godina, a potom su ih zagladile i raspršile rijeke. Kad bi se svi ti sedimenti vratili nazad na Južne Alpe, visina bi im iznosila nekih 70 km. Tako barem reče onaj vozač koji nas je vozio između Christchurcha i Oamarua, a sad, koliko su oni vjerodostojni, ne znam. No površina Canterburyjske ravnice iznosi preko 3000 km2, ne znam kolika je dubina sedimenata…
Po voznom smo redu trebali u Christchurchu biti oko 6, no kasnit ćemo pola sata zbog kašnjenja u polasku i još nekoliko tehničkih stajanja. Poslao sam Ivanu poruku je li navečer za oproštajnu pivu, ali on se ne javlja. Tek će mi drugo jutro javiti da je ostao bez novaca na mobitelu + je počeo raditi noćnu smjenu u pilani, tako da od toga ništa. A zapravo mi je to i dobro došlo, budući da sam još iskoristio večer za dovršiti zapis, te onda imao taman vremena za otići na večeru… Aha, kontinuitet. Dakle, kako je krajstčerčki kolodvor oko 2 km udaljen od moga hostela (opet onog istog), uzimam shuttle za 8 dolara. Hostel izgled isto, čak je i na recepciji jedna od dviju cura ista, a ovoga puta dobivam sobu 304 (prošli put je bila 303). U kojoj je nekakva bulumenta Njemica, ima ih 4, ali ispostavit će se da samo jedna zapravo spava u toj sobi. Netko mi je popalio i hostelski ručnik koji u ovom hostelu svakog novog gosta čeka na krevetu (doduše, možda ga nisu ni metnuli, tko zna – u hostelu u Fox Glacieru naletio sam na zgužvanu posteljinu na krevetu, za koju mi nije bilo jasno je li nova, pa nonšalantno istovarena, ili pak stara koju nisu odnijeli. Poslužila je, nisam gadljiv.), nema veze, ionako sam ovdje samo da prespavam i iskoristim internet. I sada ono što sam već napisao ranije – dnevni zapis, večera, po povratku u sobu svi već spavaju (a mene su ranije pitale te Njemice hoće li mi smetati ako budu navečer gledale film preko Netflixa), pa u mraku moram uploadati slike, kojih im preko 200…napokon se oko 2 ujutro ušuškavam. Budim se u 6…
Kambodža je zemlja od koje sam očekivao da će biti depresivna, prvenstveno zbog dvadesetostoljetne povijesti i aktualnog siromaštva. Na kraju mi nije to dalo najdepresivniju notu u mojim sjećanjima na Kambodžu, već ona sablasna glazba koju koriste za sprovode. Generalno gledano, boravak u Kambodži je protekao sigurno, iako sam imao okršaj s onim prerevnim budistom u Phnom Penhu, te iako su mi pokušali oteti fotoaparat (za što bi neki, da je kojim slučajem uspjelo, vjerojatno opet rekli da nije tragedija – ionako ima loš zum). Hosteli u kojima sam bio smješten uglavnom su bili vrlo pristojni (naročito oni u Phnom Penhu, Sihanoukvilleu i Kampotu – potonji je imao čak i bazen), u dva sam navrata bio posve sâm u po tri noći u šesterokrevetnom dormitoriju u Phnom Penhu, koji je na mene ostavio dojam niskoprofilnog grada, dovoljnog za par dana boravka. Sihanoukville me pomalo razočarao, Kampot mi se svidio, ni Battambang nije bio loš, dok je boravak u Siem Reapu bio highlight prvenstveno zahvaljujući Angkoru. Imao sam zdvajanja oko tajlandske vize (na kraju je AirAsia nešto smuljala i nisu mi htjeli vratiti onih 15 eura za kartu), po posljednji put na putovanju sreo Clare i po prvi put Ting. Probao prave rakovice sa zelenim paprom u Kepu, tarantule u Phnom Penhu, te raznoliku drugu gamad u Siem Reapu. Namjerno ne spominjem mjesta koja podsjećaju na vladavinu Crvenih Kmera, to je moj danak pozitivnoj slici Kambodže koju želim zadržati u svom sjećanju. Tijekom tih 19 dana prošao sam i vododijelnicu svoga puta i ušao u drugu polovicu. A prešavši pogranični most s Tajlandom ostavio za sobom i desnu vožnju sve do kraja puta… Kuriozitet je da je Kambodža prva država koju sam posjetio u kojoj sam kao redovnu valutu koristio američke dolare. :D
Orkun Kampučea!

komentiraj (0) * ispiši * #

Zapadnom obalom

utorak , 09.02.2016.

Kao i prethodnoga dana budim se u 7.20. Ante se također probudio, čak mi je i tostirao kruh, sve mi je namirnice pripremio, mogu reći da je stvarno bio brižan i dobar domaćin. Ovih nekoliko dana u Queenstownu bio mi je dobrodošli predah od hostelske atmosfere (iako nije bilo toliko različito, s obzirom na broj ukućana), imat ću još jednu takvu priliku prije nego se vratim kući. Jutro je i nismo pretjerano razgovorljivi, a i vremena je malo, ne započinjemo nikakve umne razgovore. Prtim ruksak na leđa, pozdravljamo se, čudan je osjećaj – dosada su svi moji domaćini ili bili stranci, pa je nekako bilo za očekivati da ih neću vidjeti neko vrijeme ili uopće, ili su pak bili Hrvati za koje sam znao da ću ih sresti u Zagrebu, bilo kad se vrate (Miro, koji se vratio prije Nove godine), bilo kada dođu na koji tjedan u posjetu rodnom gradu (Vedran, Medo). No za Antu znam da ga sigurno neću vidjeti iduće 2 godine, jer je rekao da neće tijekom boravka na Novom Zelandu ići u posjetu Hrvatskoj (čak možda prije vidim Fileta). Zato je to čudan osjećaj, nekoga viđaš 5 dana svakodnevno, onda si svjestan da ćeš ga idući puta vidjeti tek 2018. Za ljude poput Anjasa ili Mahdija sam i stvorio takvo očekivanje, nisam razmišljao o tome hoću li ih ikada ponovno vidjeti, za Antu se nadam da hoću. No svejedno je ovo bilo još jedno od tih kratkih životnih preklapanja, kada s nekim u par dana u potpunosti dijeliš svakodnevicu da bi vas potom u roku od 10 dana razdvojilo pola svijeta.
Već poznatim putem kroz queenstownsko jutro stižem do autobusa, danas je drugi vozač nego prethodnoga dana, ovaj je malo manje blagoglagoljiv, daje nam više vremena da se bavimo svojim mislima. Na dionici do Wanake imam priliku utvrditi gradivo, tako da sam zapravo većinu zapisa prethodnog dana i napisao tada. Ovoga puta u Wanaki stojimo samo 5 minuta, nastavljajući potom u prekrasnu prirodu Južnih Alpa koja se pruža sjeverno od Wanake.
Masiv Južnih Alpa pruža se duž čitavog Južnog otoka, no ovaj dio od Wanake do Arthur's Passa je možda i najzabačeniji i najteže prohodan. Maorskim imenom K Tiritiri o te Moana, ukupna je dužina gorja 500 km, s ukupno 17 vrhova preko 3000 metara, od čega je najviši Aoraki, tj. Mount Cook, s visinom od 3724 metra (do prosinca 1991. bio je 40 metara viši, tada je došlo do odrona kamenja i posljedične erozije, uslijed čega je vrh izgubio na visini). Ime Aoraki dolazi od imena maorskog dječaka iz legende, koji se navodno skamenio kada ga je zatekao ledeni vjetar dok je plovio u pirogi sa svojom braćom (koja su se pretvorila u manje vrhove u gorju – piroga je naravno Južni otok), iako etimološki znači „onaj koji probada nebo“ (dakle, neboder :D ). Južne Alpe leže na granici Pacifičke i Indo-australske tektonske ploče, te su jedno od najbrže rastućih svjetskih gorja – uzdižu se za oko 0,5-1 cm godišnje. Područje ima preko 3000 ledenjaka površine veće od hektara, od kojih je najveći Tasmanov ledenjak, dugačak 29 km. Tri su glavna prijevoja kroz gorje, Lewis Pass, Arthur's Pass i Haast Pass. Duž istočne strane gorja pruža se nekoliko ledenjačkih jezera, dok je sa zapadne strane obala u južnom dijelu strma, s mnogobrojnim fjordovima, a sjevernije se uz obalu nalazi uzak ravničarski pojas. To je najvlažnije područje Novog Zelanda, te ujedno i najslabije naseljeno.
Put nas vodi između jezera Hwea i Wanaka, smještenih u dvije paralelne doline, na najbližem mjestu udaljenih tek jedan kilometar, potom dolinom rijeke Makarora, pa preko 564 metra visokog prijevoja Haast (najnižeg u Južnim Alpama) u dolinu rijeke Haast, gdje se na odmorištu pored jednog vodopada smjenjuju naši vozači. Točnije, vozač i vozačica, potonja će preuzeti volan u nastavku. Priroda ovog dijela Južnog otoka slična je onoj dionici do Milford Sounda, iako je cesta manje prometna, pa se može bolje uživati u osjećaju nedirnutih krajolika. A upravo su ovi krajolici ono zbog čega mnogi Južni otok Novog Zelanda smatraju najljepšim mjestom na svijetu. Podsjećaju na Alpe (zato se uostalom i zovu Južne Alpe) ili Stjenjak, široke ledenjačke doline, uski riječni klanci, vodopadi, brzaci, jezera, te iznad svega toga ledenjaci i najviši vrhovi Novog Zelanda. Cesta je uska i zavojita, mostovi su često jednotračni, a pogled u svakom trenutku drugačiji i teško je odabrati na kojoj je strani busa bolje sjediti ako želite zabilježiti najatraktivnije prizore. Po nestvarno zelenim livadama brojna stada ovaca, guste i neprohodne šume, snježni vrhovi… Spuštamo se do obale Tasmanova mora, nakratko vozeći uz njega, zastajući na jednom vidikovcu, potom ponovno u unutrašnjost, sve do jednog uzgajališta lososa u kojem ćemo ručati – ja uzimam chowder od lososa i još neki sendvič s lososovinom. Nije mi jasno kako ovdje, usred kopna, uzgajaju ribu koja je po ambijentu života morska, samo se mrijesti u rijekama. Ali budući da je losos jedna od riba koju volim, ne bunim se. Nakon ručka cesta se opet zakratko spušta na obalu, gdje zastajemo kako bismo vidjeli jato dupina pred obalom – ja ih međutim ne vidim, jer sam taman u trenutku kad su izronili nešto prčkao po fotiću. Očito su ovdje redovni, kako bi inače vozačica znala da treba baš sada stati i da će se pojaviti točno u trenutku dok naš autobus bude prolazio ovuda? Nakon te lokacije s dupinima (koja se zove Bruce Bay) imamo još kojih pola sata vožnje do Fox Glaciera, mjesta smještenog u podnožju istoimenog ledenjaka. Mjesto je to izgrađeno isključivo radi turističke infrastrukture za ledenjak, sastoji se od smještajnih kapaciteta, restoranâ, agencija koje organiziraju planinarenje ili helikopterske ture na ledenjak, benzinske pumpe (za koju piše da je zadnja u idućih 120 km) i turističkog informativnog ureda. Ako netko ovdje i živi, živi zato što radi u nekom od ovih objekata (iako navodno ima nekih poljoprivrednih aktivnosti u okolici). Ujedno je i svaki turistički boravak ovdje usredotočen na ledenjak, kako sam ja ovamo došao samo prespavati, jasno je da nemam puno izbora kako provesti večer – hranjenje, pisanje, tu je i Hot 100, posljednji na ovom putu… Naravno, teoretski bih se mogao odšetati i do ledenjaka, ali dotamo ima 6 kilometara, a i nije baš preporučljivo kretati se ovuda bez nadzora (i to nije samo reket turističkih agencija, stvarno nije najsigurnije na svoju se ruku motati oko ledenjaka, čak i unatoč tomu što su podignute sigurnosne ograde). A i dok sam se ja smjestio već je bilo prekasno za šetnju prema ledenjaku. Večerao sam burger s gljivama i pavlovu s kivijem (dakle, novozelandsko do srži), na koju sam morao čekati skoro pola sata, jer je konobar na nju zaboravio nakon uzimanja narudžbe (već opisani „sindrom deserta“). Sve u svemu, bio je to poprilično nesadržajan dan, unatoč predivnim prizorima pored kojih smo se provezli. I zato ću sad još ukratko nešto reći o dvama ledenjacima koji karakteriziraju ovo područje, kada ću već samo proći kroz njihovo podnožje.
Fox Glacier (maorski Te Moeka o Tuawe) dugačak je 13 km, te se spušta s visine od 2600 metara na visinu od 300 metara, te tako završava u kišnoj šumi, što je rijetkost u svijetu. Zadnjih stotinjak godina uglavnom se topi i smanjuje, iako je u nekoliko navrata (posljednji put između 1985. i 2009.) napredovao, i to brzinom od 1 metra tjedno. Pristupačnost ledenjaka znači da ga dnevno u sezoni posjećuje oko 1000 ljudi, tako da nažalost nisu rijetke nesreće. U siječnju 2009. dvoje Australaca koji su na svoju ruku šalabazali ovuda poginuli su kada se na njih srušio odron od preko 100 tona leda. 21. studenog 2015. (dakle na dan kada sam ja putovao na Bali) dogodio se pad helikoptera u kojem je poginulo svih 7 ljudi u letjelici. Ledenjak je inače nazvan 1872. po Williamu Foxu, tadašnjem premijeru Novog Zelanda. Susjedni Franz Josef Glacier (maorski Ka Roimata o Hinehukatere) dugačak je 12 km i leži 20-ak km sjevernije od Fox Glaciera. I on ima sličnu visinsku razliku kao i Fox Glacier, te se slično ciklički topi i napreduje – s tom razlikom da se u razdoblju kada su oba ledenjaka napredovala, krajem 20. i u prvom desetljeću 21. st., on kretao brzinom od čak 70 cm dnevno. Još je pristupačniji od Fox Glaciera, s čak 2700 posjetitelja dnevno. Pristup međutim zahtijeva prelet kritično nestabilnog dijela na početku ledenjaka, tako da svi posjetitelji dolaze helikopterima. Obilazak uključuje i hodanje po ledenjaku i kroz nekoliko tunela u samom ledenjaku, što može izgledati opasno, uzevši u obzir njegovu brzinu kretanja, no ovdje nije zasada bilo tragičnih nesreća (osim jednog turista koji je doživio srčani udar, ali to nema izravne veze). Ledenjak je dobio ime po caru Franji Josipu, a tako ga je nazvao Julius von Haast, njemački istraživač po kojem se zovu i rijeka i prijevoj (a i ona vrsta orla koja je jela moe). Eto, da imam više vremena (ili da sam bolje razradio itinerer) ovo bi mi bila prilika da prvi put u životu posjetim ledenjak. No izgleda da ću ipak morati potegnuti u one prave, sjeverne Alpe… A ovdje ću sada samo na počinak. U šesterokrevetni dormitorij koji doduše ima vrata za izlaz na terasu, ali ih se zbog hladnoće i komaraca zatvara. Pa se opet gušimo… Eh da, Clare je stigla na Novi Zeland, ali bila je samo jedan dan u Christchurchu i nastavila je za Wanaku i Queenstown. I tako smo se i opet mimoišli, zadnji put na ovim našim putovanjima…
Ne znam je li za moj pozitivni dojam Vijetnama zaslužno to što je uslijedio nakon Kine, to što mu hrana nije ljuta, ili pak to što je doista riječ o lijepoj zemlji s bogatom kulturom i prekrasnom prirodom. Znam da mi mjesec dana u Vijetnamu nekako iz ove perspektive izgleda jako ugodno, možda ugodnije nego Iran. Već je prvi dojam, necenzurirani Facebook, jeftin i ugodan hotel i atmosferični Hanoi, bio dovoljan da mi ta zemlja priraste srcu, a nastavilo se čudesnim zaljevom Halong (mojim prvim krstarenjem), krajolicima oko Ninh Binha, dražesnim Hueom s njegovom citadelom, onda je uslijedio Danang i problem s fotićem, romantični Hoi An, Quang Ngai u kojem sam dobio uvid u neturistički Vijetnam, Dalat i njegova alpska atmosfera, te naposljetku Ho Chi Minh, popravljeni fotić, izlet na kojem sam upoznao Miru i Sanju i ponovni susret s Clare. Svukud se kroz Vijetnam provlačio i taj nesretni rat, ali i pho, domaća kava, bia hoi… I naravno plakati s Ho Chi Minhom i njegovim parolama. Vijetnamci su mi ostavili dojam kvarnog svijeta što se tiče turizma (čast izuzetcima), ali bili su u azijskom prosjeku. Put kroz Vijetnam obilježile su i velike vrućine i vlaga, tu sam po prvi put na ovom putovanju intenzivno iskusio trope, ali i doživio depresivni zalazak sunca u 6-7 sati popodne (govorimo dakle o ljetu), koji će me pratiti skroz do Australije. Sad kad ovako nabrajam, ispada da je tih negativnih stvari bilo više, ali to je vjerojatno posljedica mojega uma kojemu je jednostavno dosadno opisivati pozitivne stvari, jer mi se čini, kao ono u Ani Karenjinoj, da su sve dobre stvari jednake, a svaka loša je loša na svoj način. Ili sam jednostavno zlopamtilo, pa puno jače doživljavam negativne nego pozitivne stvari. Ali istina je da mi je nekako teže pisati afirmativne komentare o zemljama. Bilo je dobro, idemo dalje. Bilo je sranja, sad ćemo ih sva popisati. Zapravo je to ona vrsta stanja za koje sam se nadao da će me proći na ovom putovanju, ali izgleda da to stanje nosim sa sobom. Svejedno, ponavljam da je Vijetnam na mene ostavio pozitivan dojam, ali verbalizacija zašto zvuči mi nemaštovito. No ipak ću reći…
Cám ˇn Vię#t Nam!

komentiraj (0) * ispiši * #

Manja sestra

ponedjeljak , 08.02.2016.

Kad već nisam bio u prilici noćiti u Wanaki, odlučio sam se barem za jednodnevni izlet u nju, te sam na kraju zaključio da je to bolja solucija od toga da u njoj provedem noć ili čak dvije. Jer Wanaka, osim lijepe prirode, ne nudi baš bogznašto, tako da mi je 5 sati koje sam u njoj proveo bilo sasvim dovoljno. Zanimljiviji je bio krajolik između Queenstowna i Wanake. Kako ću i sutra ići tim putem do Fox Glaciera, ispalo je da ću na ovom putu istom dionicom proći triput i utvrditi gradivo. Postoji doduše i alternativna ruta, kraća 40-ak km, ali njom ne mogu prolaziti autobusi, ima puno serpentina. Naš je današnji vozač vrlo razgovorljiv, stalno sipa neke podatke, a ono što mi je također smiješno jest kako svi ti vozači odmah kad kažu neke mjere iz metričkog sustava ubace i ekvivalent iz imperijalnog sustava: „skače se s visine od 35 metara, to je 105 stopa“. Pričao nam je o bungee jumpingu (prošli smo pored most na kojem su se osamdesetih počeli izvoditi prvi komercijalni skokovi), pa je objašnjavao koliko traje slobodan pad, kao i tri mogućnosti koje vam nude prilikom skoka – da se zaustavite pred vodom, da samo prstima dotaknete vodu ili da uronite rukama u vodu (ne znam da li i glavom). Naravno, rekao nam je i temperaturu vode (u Celzijusovim i Fahrenheitovim stupnjevima :D ), znam da je neka smrzavica. Inače, osim bungee jumpinga postoji i swing, koji bi se mogao opisati kao vodoravni bungee jumping, tj. bacite se s platforme koja se nalazi na jednoj strani kanjona ili klanca, te se onda njišete prema drugoj strani, pa natrag, i tako sve dok se ne smirite na sredini. Osim običnog skoka, gdje ste samo privezani elastičnom užadi, imate i skok u tzv. stolcu smrti (znači, privezani ste za stolac i onda se zajedno s njim njišete), a ima još različitih predmeta u koje vas mogu staviti, uključivo i kantu za smeće (i to zovu bin laden – tj. „nakrcan u kantu“ :D ). Uza sve to postoji i zipline, gdje se krećete po svojevrsnoj žičari preko kanjona (samo što ste vi „kabina“ :D ). Meni je to sve užas, no Ante planira probati, samo mora skupiti novce za sve to. On je inče skakao i bungee u Hrvatskoj, na Šibenskom mostu. Meni je to pod nosom, ali ne znam što bi me trebalo natjerati da se odlučim na takvo što, neugodno se osjećam i kad prelazim taj most, s obzirom na njegovu uskost i visinu, iako je to jedan od najljepših pogleda u Hrvatskoj. Dapače, prije bih skočio padobranom u tandemu nego bungee – u tandemu znam da neće otkazati oba padobrana (a vjerojatno još svaki od dvojice skakača ima i pomoćni padobran). Ali, hvala lijepa – nisam ljubitelj visine.
Vozeći se iz Queenstowna prelazimo prvo rijeku Shotover koja je navodno druga zlatom najbogatija rijeka na svijetu. Iako se otaško zlato uglavnom ispiralo iz rijeke Kawarau, a Shotover je ionako njezina pritoka. Zlata u rijeci još ima, povremeno se nađe pokoji grumen, ali to je sve komercijalno neisplativo. Navodno su u doba zlatne groznice došli na „mudru“ ideju da pokušaju zagraditi Kawarau branom, te onda pokupe zlato iz suhog korita (još jedan primjer kako pohlepa može izazvati katastrofalne posljedice po prirodu), no srećom se rijeka nije mogla zagraditi (ne znam u čemu je bila caka, je li tekla dijelom i podzemno, pa je tako zaobišla branu, ili nešto drugo). Čudno je kad razmišljam o tom ispiranju zlata, uvijek mi se čini da je to zanemariva količina, nekoliko kamenčića, kako se to ikomu isplati (pogotovo još tolikima da nahrupe čak i iz Kine), naročito kad usporedim sa zlatnim rudnicima. Ali zahvaljujući tom zlatu izgrađeni su Dunedin i Invercargill, a Južni je otok bio napučeniji od Sjevernoga sve do početka 20. st.
Uz cestu viđamo mnoge šume sasušena drveća. Riječ je o onim istim borovima koji daju alpski ugođaj obalama jezera Wakatipu. Ta je vrsta drveća unesena na Novi Zeland i sađena upravo iz estetskih razloga. No ona se širi i dalje, istovremeno gušeći drugo bilje i stvarajući jednoličan vegetacijski pokrov, osiromašujući tlo na kojemu potom ne uspijeva ništa drugo (zapravo slično kao i eukaliptusi). Stoga se te borove mora držati pod kontrolom, te se njihova samonikla stabla (rasprostranjena vjetrom) uništavaju i to špricanjem iz zraka sredstvom koje uzrokuje njihovo odumiranje. Potom ih se sruši i na tom mjestu posadi (ili jednostavno pusti da sama nikne) neka autohtona vegetacija. Podsjeća me to na stav dalmatinskih otočana o alepskim borovima, koje oni smatraju korovom, iako su upravo oni to što daje ljepotu i hlad većini dalmatinskih otoka. Samo što ovdje na Novom Zelandu znaju razgraničiti gdje se borove iz estetskih razloga treba ostaviti, a gdje ih treba ukloniti, dok bi ovi u Dalmaciji najradije sve to počupali i posadili svuda maslinike i vinograde, koji a) uopće ne stvaraju sjenu i b) ne bi ih imao tko obrađivati, jer su stanovnici tih otoka uglavnom starci, a mladi se sigurno neće u velikom broju vratiti iz gradova na otoke da bi tamo živjeli težačkim životom.
Kod gradića Cromwella ulazimo u prostranu dolinu središnjeg Otaga, koja se proteže uz rijeku Cluthu, najobilniju novozelandsku rijeku s obzirom na protok. Na njoj je i umjetno jezero Dunstan. Ovaj je dio Novog Zelanda najsuši, budući da leži u kišnoj sjeni Južnih Alpa, pa se tako sva ona kiša koja dođe sa zapada izlije tamo oko Milford Sounda i ponešto oko jezera Wakatipu, a ovdje jedva da što ostane. Unatoč tomu, uz obilno navodnjavanje (zato uostalom i služi to umjetno jezero) u ovim se krajevima uzgaja velik broj novozelandskog voća, ponajprije trešanja, jabuka i bresaka.
I tako, nakon sat i pol vožnje od Queenstowna, stižemo i u Wanaku. Gradić je to upola manji od Queenstowna (ima oko 7500 stanovnika), smješten također na jezeru, iako manje dramatičnom od jezera Wakatipu, budući da su ovdje brda odmaknutija od obala. Slično Queenstownu, i Wanaka je započela kao stočarska farma, nazvana tada Pembroke, prema regiji u Walesu. Današnje je ime naselje dobilo tek 1940., prema jezeru na kojem leži. Naselje je osnovano 1863., turizam je započeo 1867. (u blizini Wanake, u mjestu Luggate, jedan je od najstarijih pubova na Novom Zelandu, upravo iz 1867.), a raslo je zahvaljujući zlatnoj groznici, kao i drvoprerađivačkoj industriji. Danas ga se smatra mlađom sestrom Queenstowna u pogledu aktivnog odmora, iako se aktivnosti u Wanaki ipak više odnose na skijanje i planinarenje, manje na adrenalinske aktivnosti (iako ima i njih, naravno).
Ja sam došavši u Wanaku imao na umu jednu aktivnost koja nije u samom gradu, pa sam dvojio hoće li mi biti dovoljno vremena za pogledati grad, no već mi je dolazak u njega bio dovoljan da shvatim da se ovdje nema što osobito za vidjeti, osim pogleda na jezero. Wanaka je poput Rotorue ili Taupa, samo manja. Nekoliko ulica koje se križaju pod pravim kutom, par restorana na obalnom šetalištu, i to je to. Stoga ću prvo pojesti doručak u nekom retro-bistrou (wrap s piletinom, jajetom i češnjakom, te smoothie od bobica), a potom se zaputiti oko kilometar i pol duž ceste prema Cromwellu, do te atrakcije koja mi je bila glavni interes. Riječ je o Puzzling Worldu, muzeju optičkih iluzija (čuo sam da se nešto slično otvorilo i u Zagrebu dok sam bio na putu), koji usto uključuje i veliki labirint, najveći na Novom Zelandu, te prvi u 3-D (ima nekoliko nathodnika). U biti je čitav muzej i počeo kao labirint, onda su nadodane i optičke iluzije. Labirint bogme nije lagan, trebalo mi je kojih 40-ak minuta da ga riješim, a najviše me nervirala ekipa koja stane nasred križanja i onda blokira pristup svim prolazima jer se ne mogu odlučiti kamo će. U svakom se kutu labirinta nalazi po jedan toranj, koje možete posjetiti kojim redoslijedom hoćete, ali možete ih obilaziti i točno određenim slijedom, koji jasno zahtijeva da morate proći preko čitavog labirinta kako biste došli do prvog tornja, koji vam je zapravo na dohvat ruke, odmah pored ulaza. Muzej optičkih iluzija sadrži onu sobu u kojoj možete izgledati kao div i patuljak, nekoliko holograma, sobu pod nagibom od 15°, niz konkavnih lica koja izgledaju konveksno i imate osjećaj da vas slijede pogledom, te nekoliko skulptura koje stvaraju optičke iluzije, npr. slavina koja visi u zraku, a iz nje teče voda (zapravo šiklja odozdo uvis kroz prozirnu plastičnu cijev), lebdeća klupa na kojoj sjedi dvoje ljudi (kipovi, zapravo su oni noge te klupe), itd., itd. Zgodna fora za ubiti koji sat u Wanaki, vjerujem da bi bilo još bolje da nemam astigmatizam zbog kojega mi se čini da neke iluzije nisam doživio na pravi način. Zanimljivo je da je pokretač muzeja, koji je ujedno angažiran i u novozelandskom Društvu skeptika, ponudio nagradu od 100 000 dolara nekomu od ljudi koji tvrde da imaju psihičke moći, ako nađu dva predmeta sakrivena u krugu od 100 metara uokolo Puzzling Worlda, a do informacija o tome gdje se ti predmeti nalaze trebaju doći u „intervjuu“ s pokretačem, u kojem on na njihova pitanja odgovara isključivo mislima. Akcija je pokrenuta prije 20-ak godina i dosada još nitko nije uzeo nagradu, iako je nekolicina pokušala. Skeptici likuju.
Nakon Puzzling Worlda imam još dva sata vremena boravka u Wanaki, što ću iskoristiti za jednu pivu. Doista nemam što raditi ovdje, dobro je da nije bilo slobodnih smještajnih kapaciteta, vjerojatno bih dva dana samo šetao uokolo jezera, u Queenstownu imam više aktivnosti. Osim toga, u Queenstownu imam i društvo. A čini mi se da će se i ona okolnost da nije bilo karata za vlak pokazati pozitivnom, jer koliko vidim, ledenjaci preko kojih vodi moj put do Greymoutha doista su čudesni i drago mi je da ću ih tako imati prilike vidjeti izbliza, što ne bih mogao da sam išao namjeravanom rutom iz Christchurcha. Moj bus za Queenstown polazi u pola 3, a vozač je opet isti, što znači da se očito negdje mijenjaju (bus kojim sam išao do Wanake vozi skroz do Franz Josefa, ali u trenutku moga polaska iz Wanake nazad onaj jutarnji bus još po voznom redu nije stigao na odredište, što očito znači da vozači negdje putem zamijene buseve). A to znači da ću opet slušati istu priču od jutros, ali unatrag. Doista, dobro dođe kao rekapitulacija ako ujutro nešto prečujete ili ne shvatite otprve. Sunce je pošteno upeklo, a mene je piva uspavala, tako da sam veći dio puta do Queenstowna odrijemao. Dolazim natrag oko pola 5 i odlazim na ručak u pizzeriju Fat Badgers, gdje inače radi Nico iz kuće (ali sad ne radi, tako da sad nitko iz kuće ne radi u toj pizzeriji :D – u pismu se nažalost gubi igra riječima). No zapravo se Nico i pojavio dok sam čekao svoju pizzu, bio je u prolazu, išao je na neki večerašnji koncert. Nico je inače tip koji prilično glasno priča i toga uopće nije svjestan, ali kažu ostali da znade probuditi cijelu kuću, budući da često radi dokasna, pa onda dođe doma oko 4 ujutro, uđe u sobu gdje mu cimeri spavaju, upali svjetlo, ode se tuširati, ostavi otvorena vrata sobe (uz jasno upaljeno svjetlo) i još pjeva pod tušem tako da se čitava kuća ori. Inače je poprilično simpatičan, ali savršeno nesvjestan ljudi oko sebe. Simpatični cimer iz pakla. Pizza u Fat Badgersu je ukusna, prave veličine (čak je i medium velika kao naša standardna), i u tom se pogledu prilagođavam Hrvatskoj nakon raznih izlika za pizzu na koje sam znao nailaziti putem. Poslije pizze još uzimam sladoled, Mövenpickov, ali u toliko krhkom kornetu da sam pri kraju skoro morao jesti sladoled iz šake, kornet se raspadao u špliterima. Pričekao sam i Earnslaw koji se upravo vratio sa svoga posljednjeg današnjeg putovanja. Ili ne? Vidim da ljudi ulaze, no na voznom redu piše da plovi do 4. Aha, ispod toga sitnim slovima piše da krstarenja u 6 i 8 imaju ograničenje na minimum (valjda putnika). Dakle ipak ima kasnijih krstarenja? Odlazim pitati ženu na šalteru, da, ima, ali su već sva mjesta rezervirana. Probajte sutra. Sutra me više nema tu. Izgleda da mi Earnslaw ipak nije suđen, barem ne ovoga puta… Odlazim potom u onu svoju pivnicu gdje je piva 5 dolara, te pišem dnevni zapis, potom se još u sumrak vraćam u centar kupiti neke suvenire, a zatim krećem prema kući. Zadnja večer u Queenstownu. Brzo je prošlo. Možda se nisam previše družio s ljudima iz kuće, tu je ta moja socijalna inhibiranost došla do izražaja, ali mislim da nije bilo problema ili zamjerki. Ante se vratio iza 11, kao i obično, potom smo sjedili u dnevnom boravku, pričao je kako su imali očito neku momačku večer u restoranu, pa su dečki budućem mladoženji pozvali striptizete, a kako restoran ima kamere, oni su iz kuhinje mogli pratiti sva događanja. Iz toga je nastala rasprava o striptizetama i o publici koja zalazi u striptiz barove, gdje je prvo Rkta iznijela stav kako je strašno da oženjeni muškarci to rade, i da ako već moraju zadovoljavati pohotu u fušu, zašto ne masturbiraju na internetsku pornjavu. Tu smo zaključili da je možda problem oko toga da im žene kontroliraju što rade na netu, a masturbaciju na porno stranice doživljavaju kao prevaru, dok sam ja preuzeo ulogu đavoljeg odvjetnika tvrdeći da je možda kvaka i u činjenici da kod internetske pornografije nema izravnog fizičkog obličja osobe na koju se zadovoljava pohota, dok u stvarima kao što su striptiz ili lap dance imate pred sobom (a ponekad i u svom krilu) stvarnu osobu. Srećom se nije razvila jedna od onih moralizatorskih rasprava u kojoj se uopće ne pokušava ući u meritum pojave, nego se samo zaključi da je to sve opačina i treba ju zatrti. Ostatak ekipe se pomalo pokupio na spavanje, dio ih je bio i na nekom koncertu, Ante i ja smo ostali budni do negdje 2 sata, ja sam još rješavao neke pivno-ciderske zaostatke, potom sam se pokupio na spavanje, dižem se opet u 7.20. Većinu stvari sam već spakirao, još me čeka 7 pakiranja do kraja puta… I vjerojatno manje od 20 stavljanja ruksaka na leđa.
Za Kinu sam znao da neće biti lagana. Sigurnija i sređenija od Pakistana, to svakako, ali jezična i pismena barijera bila je zicer. Nadao sam se da će otvaranje Kine svijetu zadnjih desetljeća ostaviti traga i u brojnijem postojanju onih koji znaju engleski barem u turističkoj industriji, no to je bila jalova nada. Snašao se jesam, preživio očito jesam, uspio doći do svih mjesta koja su me zanimala jesam, ali sam potrošio dosta vremena i živaca. Najgore je bilo po restoranima, kada nisam imao pojma što je na meniju. U Kini sam proveo 6 tjedana, i to prošavši uglavnom neturističkim krajevima zapadne i središnje Kine. Počelo je sa samotnim Taškurganom, nastavilo se s lijepa tri dana u Kašgaru, u društvu Jacka i Jamesa (te sam tu imao i prvi susret s Chrisom), ali onda je počela depresija praktički iskopiranih gradova po Xinjiangu: Jarkand, Hotan, Kuqa…ugodno osvježenje bio je Turpan i njegove brajde (i drugi susret s Chrisom), zatim pustinjski Dunhuang, šetnja Kineskim zidom u Jiayuguanu, Zhangye i njegov geopark (te Shaun i Ed i Javier), kišni Wuwei, industrijski i zagađeni Lanzhou u kojem sam produžio vizu, sreo opet Eda i Javiera, te treći put Chrisa, otišao na izlet po dašak Tibeta u Xiahe i doživio deložaciju iz hostela u Lanzhouu… Pa Tianshui, Xi'an koji je bio prvi grad u Kini koji mi se baš svidio, gdje sam i opet sreo Javiera, upoznao Clare, vidio Vojsku od terakote… Moderni i industrijski Chengdu (u kojem nisam sreo Chrisa, iako smo se dogovarali), nagurani Chongqing, Guiyang iz kojega nikako nisam uspijevao otići, Guilin sa svojim čudesnim krajolicima koji mi je ostavio trag na nožnom palcu koji me pratio skroz do Sydneya, te napokon kišni i vlažni Nanning, gdje sam upoznao Pietera. Da, bilo je teško, bilo je na mahove toliko teško da sam rekao da nikad više neću posjetiti Kinu – ali bilo je i dobrih dogodovština, mnogo valjušaka (između ostaloga i zato što sam to znao naručiti – jiaozi i baozi), mnoštvo hramova i budističkih spilja, odlični voćni jogurti, večernje tržnice s dobrom i jeftinom hranom… Uz znanje kineskoga, mislim da bih mogao u toj zemlji uživati i više, manje se puta osjećati frustrirano i nasamareno, i okrenuti kinesku blentavost na šalu i sprdnju. Jer u nekim stvarima to nažalost i zaslužuju – u više sam navrata pomislio „ako će ovi jednoga dana vladati svijetom, jao si ga svima nama“. Amerikance i njihovu ignoranciju i bahatost ne podnosim, ali kineski autizam – koji ni uz najbolju volju nisam mogao opravdati – premašuje američki. S jedne se strane prema bijelcima pokazuje totalna servilnost, s druge su strane najelementarnije potrebe stranaca (kao što su recimo dvojezični natpisi ili stranojezična kompetencija uslužnih djelatnika) posve zanemarene. Kini treba kulturološko otvaranje, ne na način na koji su to napravili Japan ili Koreja (koji su nekritično usisavali sve zapadno), već čisto u vidu shvaćanja kulturnog relativizma i objektivnosti. Naravno, ja jesam pobornik onoga da kada si negdje onda se treba pridržavati lokalne kulture, ali i ta kultura treba postati pristupačnijom onima koji ju žele proučiti i razumjeti. Ne smije biti zid, već vrata. Još je jedna stvar bila frustrirajuća u Kini – njihova cenzura interneta. I Iran cenzurira internet, ali je pomoću odgovarajućih programa to lako zaobići. U Kini nije, bilo je dana kada uopće nisam mogao na Facebook, te se u to vrijeme vjerojatno vrhuški partije jako štucalo. Kao i na sveprisutnim rendgenskim skenerima. Ukratko, Kina je bila iscrpljujuća, ali, ne znam da li zbog vremenske distance ili drugih faktora, sada mi se čini manje napornom od Indonezije. U koju bih se ipak vratio prije nego u Kinu, zanimljivo… Kakogod, bilo je to zanimljivih šest tjedana koji su mi dali dobro vrelo za anegdote. I jogurte. :D I zato…
Xiexie Zhongguo!

komentiraj (0) * ispiši * #

Sweet as! No worries!

nedjelja , 07.02.2016.

Naslov možda izgleda pomalo čudno, ali to su (uz već spomenuti „Thank you!“) dvije najčešće novozelandske uzrečice. „Sweet as“ može zvučati krnje, budući da se očekuje neka usporedba, ali jednostavno taj drugi dio ostane visjeti u zraku. Katkada kažu i samo „Sweet!“, to je recimo govorio Ben, naš vodič iz Ulurua. Značenje mu je jednostavno kao i „OK!“, „Great!“, „Cool!“ ili bilo koji drugi izraz odobravanja. „No worries!“ ćete pak često čuti i u Australiji, tamo čak to neki smatraju i nacionalnim motom, a pokazuje opušteni pristup životu i međuljudskim odnosima, u kojem će se sve srediti, nema zle krvi, što znači da bi to mogao biti kulturološki ekvivalent dalmatinskomu „Pomalo!“. Ali i svahilskomu „Hakuna matata!“. Doista, Novozelanđani su začuđujuće opušteni ljudi, ponekad čak i nemarni u mnogim stvarima, to je i File rekao, doživio je dosta slučajeva njihova nemara ili nekompetencije. On kaže „da im nema stranaca, ne znam kako bi ova država funkcionirala“.
6. veljače je na Novom Zelandu državni praznik, Dan Sporazuma iz Waitangija, koji je ekvivalent Danu državnosti, budući da je Sporazum iz Waitangija dokument kojim se smatra da je utemeljen moderni Novi Zeland. Iz toga su se razloga u gradu trebal odviti neka događanja, od kojih je najatraktivnija trebala biti utrka ovaca kroz ulice Queenstowna. Ili možda ne utrka (premda su oni to reklamirli kao „wool race“), nego više neki kontrolirani stampedo. Imali smo raznih planova, budući da je Ante također imao slobodan dan, no probudili smo se oko 10, pa dok smo se spremili, doručkovali…već je bilo prošlo i podne kad smo se spustili do grada. Događanja su bila grupirana na nekoliko mjesta: na ragbi igralištu, u gradskom parku, kao i duž glavne ulice koja je korzo (Beach Street). Na putu do grada utvrdili smo da su događanja na ragbi igralištu nešto što podsjeća na američka okupljanja redneckâ po kojekakvim zabitima (zapravo nismo ni skužili kakvim se aktivnostima točno bave), dok je u gradskom parku bila pozornica na kojoj su neki DJ-i puštali reggae, budući da je bio i rođendan Boba Marleya. Uokolo su po travi sjedile obitelji i mlađarija, sve je ličilo na jedan veliki piknik, iako je Ante rekao da je tako izgledalo i na Božić, sve dok kasnije, pod utjecajem sve više alkohola, nije došlo do totalnog kaosa u kojem su ljudi pišali jedni po drugima i ležali mrtvi pijani na zemlji – uglavnom je bila riječ o Australcima. U Queenstownu ima dosta Australaca, postoje i izravne avionske linije vikendom, pogotovo u zimskoj sezoni – Australci dolete u petak popodne, skijaju cijeli vikend, te se onda u nedjelju navečer vraćaju, koristeći dva sata vremenske razlike (let od Novog Zelanda do Sydneya traje 3 sata, ali zbog vremenske razlike dođete samo jedan sat kasnije nego što ste krenuli).
Kako doručak nije bio osobito bogat, a već je došlo vrijeme ručku, dogovaramo se da odemo do Ferga. Riječ je o hamburgerdžinici koja im kultni status u Queenstownu, s repovima od preko 100 metara u doba špice. Gužvi se može doskočiti tako da unaprijed naručite telefonom i onda samo pokupite narudžbu. Imena hamburgera su zgodna i simpatična: Sweet Bambi (sa srnetinom i chutneyem od šljiva), The Codfather (s onim morskim grgečom, blue cod), Southern Swine (s južnootočkom svinjetinom)… Naručujemo i potom laganom šetnjom krećemo prema desetak minuta udaljenom Fergu. I Ante i File su imali istu reakciju prilikom opisa Ferga – hamburgeri nisu loši, ali nisu ništa spektakularno, nijednomu nije jasno oko čega tolika gužva. Doduše, moguće je da kad neko mjesto ima status kultnosti ljudi obično očekuju više, iako zapravo nitko ni ne zna kako bi točno trebala izgledati ta spektakularnost (sindrom završne epizode Seinfelda kojom su svi bili razočarani) – ne možeš iz hamburgera napraviti bogznašto, osim ako ne koristiš vrhunske ili neuobičajene sastojke, ali to onda više ne bi bila brza hrana, nego elitističko izdrkavanje. Ferg inače ima i vlastitu pekaru, no peciva meni izgledaju kao obične žemlje sa sezamom iz bilo koje zagrebačke albanske pekarnice. Ante je na kraju uzeo Sweet Bambija, ja sam uzeo neki koji ima samo krišku slanine, hash brown (to je ona pogačica od krumpira), razno povrće, uključivo i ciklu, tvrdokuhano jaje, majonezu s estragonom… Ukusno, nedvojbeno, ali i dalje sasvim obični hamburger. Čini mi se da ta kultnost počne čisto usmenom predajom, nastane stav „ako ideš u Queenstown, OBAVEZNO probaj hamburgere kod Ferga.“ „Zašto, u čemu je fora?“ „Samo probaj, pa ćeš skužiti.“ I tako, ljudi skuže da su hamburgeri dobri i onda šire predaju dalje, ali samo kao preporuku za ukusne hamburgere. Raskorak nastane kada slava počne ići u superlative i nadiđe okvire osobne predaje. Tada netko onako sramežljivo postavi pitanje nije li car možda ipak malo preskromno obučen…
Vraćamo se na obalu kupivši usput pive. Već je pola 4, i ja bih, ako želim otići na krstarenje Earnslawom morao krenuti na pristan. Ali ne da mi se. Ako je brod izdržao 104 godine, valjda će izdržati još koje desetljeće, a ja se možda jednom i vratim ovamo. Želim ga zabilježiti fotićem, ali isti opet ne daje znakove života. Otkako je pokisnuo u Waiotapuu prvo je imao problem s negašenjem i nesnimanjem zvuka u videima, onda se malo nije palio, ali se potom unormalio i funkcionirao skoro tri tjedna kao urica. I sad opet. Možda mu se samo baterija ispraznila, jučer sam puno slikao u Milford Soundu, pa onda još prebacivao slike…ali da mu se ispraznila baterija onda bi barem bljesnuo indikator ili se upalio na sekundu. Jednu sam sliku uspio ranije okinuti, dakle radio je do malo prije… Morat ću pričekati da dođemo doma i stavim bateriju na punjenje, pa ću onda znati. Šaljem poruku Filetu, vrijeme je lijepo i on vjerojatno radi, što mi kasnije i potvrđuje, ali se dogovaramo za večeras u gradu. Ante nije ponio frizbi, pa ne možemo igrati ni frizbi-golf. Oko pola 5 bi trebala krenuti utrka ovaca, već su blokirali ulice, ljudi su se poredali u iščekivanju, no voditelj melje li ga i melje, pa se onda tu pojavljuju neki tipovi odjeveni u ragbijaške dresove koji vode ovčarske pse, no ovaca nigdje. Komentiram kako se pitam tko su zapravo ovdje ovce – one koje bi trebale ovuda trčati ili mi koji ih čekamo. Nakon nekih pola sata čekanja ja odlazim po sladoled, pa dok dobijem sladoled i pojedem ga, već se bliži i pola 6, dosta nam je, krećemo prema kući, iako ne znamo kako ćemo se do nje probiti, jer je grad paraliziran zbog jebenih ovaca, koje se još ni ne pojavljuju. Napokon, nakon što smo izašli na glavnu okomitu ulicu, Camp Street, primjećujemo stado merino ovaca, zbijeno na hrpu, oko kojega obigrava nekoliko pasa, te se to klupko vune nevoljko pomiče niz ulicu, ostavljajući za sobom obilatu količinu izmetina. Čitav prizor je žalostan – umjesto ponosnih ovaca koje trče kroz grad, imamo stado koje se doslovce usralo od straha. Iza vidimo u toru još jedno, vjerojatno ih im još tamo negdje iza… Tu uspijevamo prijeći ulicu, pa se vraćamo drugom stranom. Ceremonijalmeštar i dalje nešto melje u mikrofon, ali to je zaglušeno lajanjem pasa. Adrenalinska prijestolnica Novog Zelanda pretvorila se u seosko sajmište, tobože u ime neke tradicije. Navečer će nam File reći da su se svi bunili protiv gužve, nereda, kao i govana u koja su mnogi ugazili.
Po povratku doma stavljam bateriju na punjenje i već dok ju vadim vidim da indikator bljeska. Dobro je, izgleda da ipak nije problem u bateriji, iako će kasnije još par puta zaštekati, čak i nakon što napunim bateriju. No tih tjedan i pol će još izdržati. Ili ću se snaći s Ixusom. Iako bi bilo dobro da bude raspoloživ za Tranzalpine… Odmaramo se, ja dovršavam svoj tekst, ljudi iz kuće su uglavnom vani. Iako sam rekao da ih je u kući 12, nisam ih gotovo uopće spomenuo. A stvarno ih ima različitih, zajedničko im je to da ih većina radi u ugostiteljstvu. Izuzetak je Sebastian, Čileanac koji radi na baušteli, te Kosta, Australac (ali grčkog porijekla), koji je završio neku tehničku struku i sada je dobio posao na popravljanju perilica za rublje u nekoj praonici. On jedini nije na working holiday vizi, budući da to Australcima ne treba. Rodrigo je Brazilac koji želi na Novom Zelandu upisati poslijediplomski, ali za to treba usavršiti engleski, pa ovdje pohađa nekakvu školu engleskog. Maxi je Argentinac koji je školovani barista, ali sada radi negdje drugdje, Nico je Čileanac koji radi u pizzeriji, Callum je Britanac koji radi u turističkoj agenciji (i više-manje je probao sve adrenalinske aktivnost koje Queenstown nudi, i to besplatno). Od cura, tu je Rkta iz Latvije, koja radi kao konobarica, a inače je večer ranije pričala kako je svojedobno konobarila na nekom kruzeru, pa je radila smjene po 17 sati, spavajući po 3-4 sata svake noći. Plovila je na kruzeru koji je krenuo iz Los Angelesa na Havaje (njoj je ugovor zabranjivao da izlazi s broda na teritoriju SAD nakon ukrcavanja, pa tako nije imala ništa od Havaja), pa potom kroz Panamski kanal i Karibe do New Yorka, preko Atlantika u Europu i onda tamo još neko vrijeme. Mislim da joj je ugovor trajao 6 mjeseci. Na brodu je jedino dobro što ni na što ne trošiš novce, sve ti je plaćeno, izlaziti ne stigneš, tako da po isteku ugovora imaš svih 6 plaća (ili koliko ti već traje ugovor) i možeš si onda priuštiti neki svoj osobni gušt. Ali rad na kruzeru je krvav. Razgovarao sam o tome i s Antom, pitao ga je li razmišljao o kuhanju na kruzeru, pa je rekao istu priču. Ovako se može puno bolje razvijati, a ima i svoju slobodu. Kaže da bi na kruzer išao samo da nema alternative. Ali ljudi koji misle „blago tebi, ti radiš na brodu, uživaš na Karibima“ trebaju ozbiljan reality check. To je kao i sa stjuardesama – sretan si ako dobiješ dva dana slobodno, kao ono Alma, sestrična Vedranove žene u Singapuru. Od ostalih cura u kući, tu je Argentinka Pau (za koju ne znam gdje radi), još jedna Argentinka Paz i Argentinka Maria, te Francuskinja Adi. Ne znam gdje sve one rade.
Oko pola 9 se spuštamo u grad, gdje prvo jedemo u nekom meksičkom brzogrizu, a zatim nam se pridružuje File, pa ćemo zajedno na dvije pive. File priča o svom cimeru Francuzu koji je čini se solidan komad budale, čovjek sadi marihuanu pred ulaznim vratima kuće, svima na uvid (zbog čega bi ih sve mogli deložirati), zatim o cimerici koja odmrzava frižider tako da ga otvori i stavi pred njega malu plinsku grijalicu – i još ne isključi frižider… O svom nekadašnjem kolegi padobrancu ovdje u Queenstownu koji je tako svojedobno veslao od Kalifornije do Havaja, to je neka regata za čamce s posadom od četvero ljudi, od kojih dvojica veslaju, a dvojica spavaju, i tako u smjenama od po pola sata. Trebalo im je mjesec dana veslanja do Havaja, i još su se isposvađali, jer je jedan ganjao pobjedu, a drugima je bilo bitno da dođu do cilja. Premda ne mogu razumjeti takve izazove. Namučiš se kao Kristuš, dokažeš da nešto možeš, ali od toga nema nikakve praktične svrhe, a bogme nema ni gušta dok traje, tek poslije, kad shvatiš što si napravio. Pa potom File priča o lokalnim primitivcima iz Southlanda, koji dolaze u Queenstown i onda se vozikaju u starim autima (vidio sam takve u Dunedinu, ali sam mislio da su studentarija), pa onda blokiraju promet i provociraju, čekaju da im netko potrubi ili na neki drugi način izrazi nezadovoljstvo, pa da imaju povod za kavgu… Ukratko, to su sve kamenčići u mozaiku zbog kojih File baš ne voli lokalce. Ujedno je pojasnio u čemu je kvaka s njegovom nemogućnošću dobivanja boravišta. Novi Zeland ima 5 kategorija po nivou sposobnosti potrebnih za obavljanje poslova, pri čemu je 1 najviša, a 5 najniža. File ima kategoriju 4, te s time ne može dobiti boravak. Šišači ovaca su 3 ili čak 2, te oni mogu dobiti boravište. Jer jasno, za skok iz aviona treba se samo baciti, dalje gravitacija radi svoje. File se pozdravlja negdje ok 11, on je na kraju imao peh, nije radio ni u petak, tako da nam se teoretski mogao pridružiti na izletu u Milford Sound, ali to je saznao prekasno. U 4 godine boravka u Queenstownu nije još našao vremena da ode u Milford Sound. Štono kaže izreka, „oko džamije Turci najgori“. File se dakle pozdravlja, a i nas ćemo dvojica na svoju stranu. Kuća je prazna, subota je, ljudi su većinom vani, ja ću još malo posjediti u dnevnom boravku, dok se ne pojavi Maxi s kutijom punom krišaka torte s nekog rođendana i novozelandskim crvenim vinom iz Hawke's Baya (to je kod Napiera), a potom ću na počinak, u 8.10 mi ujutro ide bus za Wanaku…
Pakistan je država koje sam se nekako najviše pribojavao na ovom putu, jer od svih država kroz koje sam prolazio jedino on im reputaciju nepredvidivo nesigurnog. U drugim zemljama ima osjetljivih područja, ali to izbjegneš. No u Pakistanu to nisam mogao izbjeći, tamo su čak i gradovi poput Lahorea nesigurni, tj. mogu se dogoditi teroristički napadi. I ovdje sam bio gotovo do zadnjeg dana vize, te sam konačno u Pakistanu spoznao strašnu predvidljivost ljudi u ponašanju. Uvijek ista pitanja, istim redoslijedom… Kud sam morao zastajati i ostavljati svoje podatke na raznim kontrolnim točkama, zapamtivši tako zastalno broj svoje putovnice, tud su me još i kojekakvi službenici ili bilo kakve druge osobe koje su komunicirale sa mnom uvijek gnjavile s pitanjima poput jesam li musliman i jesam li oženjen, te zašto nisam. Ujedno sam shvatio da to što je neka zemlja bila britanska kolonija ne znači da ljudi tamo nužno znaju engleski. Putovanje kroz Pakistan započelo je stresnim i napornim putovanjem kroz Beludžistan, 25 vozila u dva dana vožnje, plus još pola dana čekanja u pograničnoj tvrđavi Beludžistanskih levija. Quetta u kojoj nisam smio izaći na ulicu, odnosno mogao sam (i morao, dapače) samo pod pratnjom otići na policiju i gledati kako funkcionira pakistanska birokracija, potom vlakom do Larkane, gdje sam skoro kolabirao na izletu u Mohendžo Daro na 45 stupnjeva, te konačna sloboda kada su me nakon tjedan dana pratnje pustili da sâm krenem prema Lahoreu. U onom jezivom noćnom busu. Lijepih pet dana u Lahoreu uz dragog Sadžada i njegove izlete, kojima sam upoznao neposredniji Pakistan i vidio grotesknu ceremoniju zatvaranja granice u Wagi, jedina ozbiljnija zdravstvena nepogoda na ovom putu (proljev koji je trajao čitav dan i pomaknuo moj put u Rawalpindi), devet mučnih dana u jednom od najdosadnijih gradova na mom putu, Rawalpindiju, u hotelu u kojem je internet radio na mahove (generalni problem Pakistana bile su te redukcije od po sat vremena nekoliko puta dnevno), tragedija s gubitkom mobitela i potragom za istim, te naposljetku odlazak na sjever, Karakorumskom autocestom za Gilgit i dolinu Hunze, koja je bila jedan od najljepših predjela čitavog puta, ne samo Pakistana. Pakistan je pomaknuo neke moje granice, svladao sam neugodu u komunikaciji s posve nepoznatim ljudima kojima ne znam ni jezik u trenutcima kad sam tragao za mobitelom, svladao gnušanje prema pranju stražnjice rukom nakon što sam se našao u situaciji da sam ostao bez toaletnog papira, tuširao se hladnom vodom, probao bhang lassi… Pakistan je zemlja u kojoj se gubitkom mobitela prelomila ta bezbrižnost putovanja, tada sam shvatio da dosadnjakovići i vrućina nisu jedine neugodnosti na ovom putu, nego da postoji realna mogućnost da izgubim svoje stvari – što je strahovit udarac na moju sliku sebe kao savjesne osobe koja nikada dotada na putovanju nije izgubila gotovo ništa. Zato ostaje ta mrlja i zato putovanje dijelim na „prije Rawalpindija“ i „poslije Rawalpindija“. Iako, realno, Pakistan je izuzev toga prošao prilično glatko i sigurno. Ta zemlja ima mnogo za ponuditi, posebno Lahore, grad bogate povijesti i kulture (gdje sam drijemao u Džahangirovoj grobnici), kao i priroda sjevernog brdskog područja. Karači nisam vidio, pa ne mogu procijeniti, za ostalo smatram da je šteta da je sigurnosna situacija tako klimava, inače bih svakako još kojiput otišao tamo. Naravno, avionom, ne želim još jednom prolaziti Beludžistan…
Šukrija Pakistan!

komentiraj (0) * ispiši * #

Oko kere, pa na mala vrata do osmog svjetskog čuda

subota , 06.02.2016.

Od Queenstowna do Milford Sounda ima kojih 20-ak km zračne linije, no kako nema izravne ceste, već je potrebno vraćati se do Te Anaua, pa ponovno ići na sjever kroz usporednu dolinu, čitav put iznosi preko 300 km u jednom smjeru, što uz usku i zavojitu cestu znači oko 4 sata vožnje. I to bez stajanja. A na putu do Milford Sounda imali smo nekih 6 panoramskih i 2 tehnička stajanja (za WC, kavu i sl.), pa je tako trajao oko 5,5 sati. Dogovoreno mjesto na kojem će nas ujutro pokupiti shuttle (a zapravo najobičniji taksi) jest kod jednog pansiona kojih kilometar od naše kuće prema gradu, a potom nas taksi prebacuje možda još 500-tinjak metara do mjesta odakle polazi bus. Posve nepotrebno, mogli su nam odmah reći da dođemo tamo, bilo bi svima lakše, a nije da je to mjesto nešto osobito kriptično, nalazi se na jednoj od glavnih ulica u centru. No nema veze, ionako je za nas taj shuttle besplatan, ali naravno da je u tih 500 metara vozač uspio s nama pročavrljati u novozelandskom stilu, malo smo analizirali izglede vremena, zaključili da nam je dan dosada bio prilično dobar itd. Za desetak minuta se na toj drugoj lokaciji pojavljuje i naš bus za Milford Sound, vozi ga Bob, sredovječni Novozelanđanin upadljivo britanske fizionomije, i to onakve po kojoj bi, da samo malo promijeni frizuru, mogao izgledati i kao žena, npr. Margaret Thatcher. Prvi dio puta vozimo se onom dionicom koju sam ja već prošao tijekom svoga puta iz Invercargilla, sve do Mossburna, gdje skrećemo prema Te Anauu. Tamo ćemo imati prvu pauzu, nakon nekih 2,5 sata vožnje. Te Anau je gradić smješten na obali istoimenog jezera, drugog najvećeg na Novom Zelandu (nakon Taupa, a prije Wakatipua). Od gradića nismo vidjeli puno, ali izgleda slično Goreu ili tako nekom manjem južnootočkom mjestu, jedino mu poseban štih daje obala na jezeru. Nakon Te Anaua vozimo se obalom jezera prema sjeveru, ulazeći zapravo u područje nacionalnog parka Fiordland. Krajolik se opet mijenja – prvo prolazimo kroz široku ledenjačku dolinu prekrivenu travom, koja izgleda poput američkih ili kanadskih prerija. Zatim zastajemo pored jezeraca koja se zovu Mirror Lakes, kod kojih je iz imena već moguće zaključiti da zbog svoje čistoće i bistrine odražavaju okolni krajolik. Posebno je to zanimljivo zato što, ako se baš zagledate u njih, vidite da je riječ o običnim baruštinama, s podosta travuljine unutra, ali površina je očito dovoljno bistra. Cesta mjestimice prolazi kroz gustu šumu, koja je vrlo vlažna (čitavo to područje Novog Zelanda je navodno drugo najvlažnije područje na svijetu, samo je jedna regija na Havajima vlažnija), pa se tako čak i na kolniku mogu vidjeti tapiserije mahovine koja je izrasla u dijelovima koji gotovo da ne dobivaju sunčevu svjetlost. Mahovine su posvuda, prekrivaju drveće, čak i klupe na odmorištima uz put… Cesta se ubrzo počinje penjati kroz krajolik koji postaje sve divljiji i sličniji Karakorumskoj autocesti (iako je ovdje ipak granica drveća nešto viša, a planine nešto niže), posvuda vidimo upozorenja na opasnosti od lavina (iako ona vrijede za zimu, trenutno snijega ima tek nešto malo na najvišim vrhuncima), kroz klanac koji je izdubila rijeka Hollyford, sve dok se ne popnemo do oko 1200 metara dugog tunela Homer, koji nema veze s grčkim pjesnikom, nego se zove po prijevoju ispod kojega prolazi (a on je pak nazvan po istraživaču koji ga je otkrio). Tunel je po jezivosti dosta blizak onomu hvarskomu, između Pitava i Zavale (njime se nisam provezao, ali sam čuo priče) – uzak je i mimoilaženje je otežano, sve donedavno mu je kolnik bio od šljunka, pod nagibom je prema zapadnom, milfordskom portalu, slabo je osvijetljen… Tunel je inače probijen 1930-ih godina, kada je i sagrađena cesta do Milford Sounda. Bilo je to doba Velike depresije, a to je bila jedna od prilika za zaposlenje vojske nezaposlenih ljudi. U početku je tunel počelo probijati pet radnika, i to krampovima i eksplozivom. Stijena je inače vrlo tvrda, mislim da je bilo potrebno 400 kg eksploziva po metru duljine tunela. Tunel se bušio samo s jedne, istočne strane, radnici su stradavali u lavinama i od teških vremenskih uvjeta (živjeli su u šatorima), a čitava je gradnja tunela trajala od 1934. do 1952., uz pauze zbog Drugog svjetskog rata i još nekih problema. Govori se o njegovu proširenju, no iako je na cesti koja vodi do jedne od glavnih turističkih atrakcija u državi, što se ukupnog obima prometa tiče nije riječ o tolikom opterećenju. Problem je što se autobusi ne mogu mimoilaziti u tunelu (automobili, pa čak i autobus i automobil mogu), a zbog lavina nije dopušteno čekanje pred portalima tunela, pa se tako semaforska regulacija koristi samo ljeti. Dobra je okolnost što je dnevna migracija turista u Milford Soundu pravilna – autobusi kreću ujutro iz Queenstowna ili Te Anaua, stižu u Milford Sound u razdoblju između recimo 11 i 15 sati, te se u popodnevnim satima vraćaju. A zimi je općenito promet turista puno rjeđi, jer je i Milford Sound često tmuran, maglovit i kišovit. Mi smo, što se toga tiče, stvarno imali ludu sreću s vremenom, budući da je taman dan ranije padala kiša, koja nam je omogućila uživanje u brojnim vodopadima koji se nakon kiše pojave u fjordu, a nama je vrijeme bilo sunčano, pa smo mogli vidjeti igru svjetla i vode. Naš je dolazak u Milford Sound bio malo prije 13 sati, tako da smo imali još pola sata da se protegnemo, pojedemo sendviče (ili ručak, oni koji su se unaprijed za njega predbilježili), obavimo fiziološke potrebe, te se ukrcamo na naš brodić. Svi brodovi, različitih kapaciteta, polaze iz pristaništa u najdubljem dijelu fjorda, te uglavnom voze čitavom njegovom duljinom, do 15-ak km udaljenog izlaza na otvoreno more. Naš je bio među najmanjima, ali mu je to omogućavalo dobru manevrabilnost, pa je tako na nekoliko mjesta čak zašao pod slapove (naravno, prvo nas upozorivši da pokrijemo fotoaparate, iako je količina vode ovdje zbog raspršenosti čak i manja od one prilikom kiše). Na nekim manjim slapovima vjetar toliko rasprši kapljice da čak ni ne dođu do površine mora.
Milford Sound (maorski Piopiotahi) je 15-ak km dug fjord na jugozapadnoj obali Južnog otoka. Iako nije ni najdulji ni najdublji od novozelandskih fjordova, zahvaljujući svojim prirodnim ljepotama postao je jednom od glavnih novozelandskih turističkih atrakcija (unatoč zabačenosti, posjeti ga do milijun turista godišnje), a često je i u vrhu svjetskih turističkih odredišta. Britanski književnik Rudyard Kipling prozvao ga je osmim svjetskim čudom. Lokalno maorsko ime znači „jedan piopio“, pri čemu je piopio vrsta ptice slična drozdu, koja je danas izumrla. Prema maorskoj legendi, Mui je pokušao izboriti besmrtnost za čovječanstvo, ali je tom prilikom sâm izgubio život. Kada se to dogodilo, jedan je piopio u znak žaljenja odletio u Milford Sound. Stranice fjorda čine preko 1200 metara visoke litice, s kojih se često u fjord ruše vodopadi. Dva su stalna vodopada – Bowen Falls i Stirling Falls (potonji se slijeva iz jedne pokrajnje ledenjačke doline na kojih 200-tinjak metara iznad površine mora), te nebrojeni manji koji se pojavljuju nakon kiša (koje su, kako rekoh, u ovom području vrlo česte – godišnja količina padalina iznosi 6412 mm, što je tek polovica ukupne godišnje količine padalina u indijskom Čerrapundžiju, ali tamo kiša pada nejednako, tj. samo u vrijeme kišne sezone, dok u Milford Soundu kiši gotovo jednako često čitave godine). Osim što stvara vodopade, kiša može podlokati i korijenje drveća, te tako izazvati odrone čitavih skupina drveća u more. Naravno, vegetacija se samoobnavlja, u takvim uvjetima to nije teško. Kako su turistički dolasci tempirani otprilike u podjednako vrijeme, tako u fjordu vlada relativna gužva – istovremeno kruži barem desetak brodova, no kako je to ipak 15-ak km, te još u dva smjera, ovo „gužva“ treba shvatiti relativno. Nedaleko izlaska na otvoreno more mimoišli smo se i s jednim većim brodom, vjerojatno za subantarktička krstarenja, tako mi je izgledao, koji je pak radio plovidbu u suprotnom smjeru od našega – tj. uplovio je u fjord s otvorenog mora, prošao do njegovog kraja i potom se okrenuo natrag prema otvorenom moru. Osim brodova, nad nama stalno kruže i panoramski helikopteri i manji avioni – Milford Sound ima i svoj aerodrom, vrlo atraktivan, ali i dosta vremena zatvoren, zbog nezgodnih vremenskih uvjeta. Vjerujem da je Milford Sound iz zraka također fascinantan, premda je onda teško spoznati veličinu litica koje ga okružuju. Vremenski je najisplativije letjeti iz Queenstowna, odraditi krstarenje i letjeti natrag, ili odraditi put tamo busom, a natrag avionom. Inače, lokalne su vlasti Queenstowna razmišljale o nekim projektima koji bi ubrzali prijevoz do Milford Sounda, gondola je odbačena zbog utjecaja na prirodu, ali tunel ili čak možda monorail su trenutno u fazi razmatranja i pregovorâ s Ministarstvom zaštite okoliša.
Milford Sound otkriven je – barem što se Europljana tiče – relativno kasno, budući da je ranim pomorcima njegov relativno uzak ulaz izgledao obeshrabrujuće, čak i opasno, pogotovo u tandemu s visokim liticama, tako da je tek 1812. u njega prvi uplovio kapetan John Grono iz Milford Havena u Walesu, te ga nazvao po svom rodnom kraju. Prirodna ljepota privukla je ubrzo mnoge izletnike, unatoč njegovoj nepristupačnosti. 1888. otkriven je prijevoj Mackinnon preko kojega je napravljena pješačka staza, Milford Track, kojom je bilo moguće za 4 dana hoda stići od jezera Te Anau do Milford Sounda. Zapravo, stazu su i ranije poznavali Maori, ovime je postala poznata i Europljanima. Maori su inače Milford Sound koristili za ribolov, a u okolnim su brdima vadili žad. Cestovni je prilaz, kako sam već naveo, u potpunosti omogućen tek 1950-ih godina. Unatoč velikom turističkom prometu, dogodio se tek jedan ekološki incident, a ni taj nije izravno posljedicom turističke aktivnosti – 2004. je došlo do izlijevanja 13 000 litara dizela, uslijed čega je nastala 2 km duga naftna mrlja u zaljevu, koja je očišćena srećom bez ikakvih posljedica za lokalni živi svijet. Nije sasvim jasno odakle je taj dizel došao, neki tvrde da je možda posrijedi ekoteroristički čin kojim se željelo upozoriti na sve veći broj turista i moguće štete od toga, ali detalji nisu poznati. Milford Sound je inače i jedno od rijetkih mjesta gdje je relativno lako vidjeti crne koralje, koji inače uspijevaju u mnogo dubljim vodama.
Što se tiče prirodne ljepote Milford Sounda, to je upravo onaj Novi Zeland kakav sam želio vidjeti, zbog kakvog sam i poželio jednom otputovati ovamo, još kao klinac koji se bojao letenja, iz čega se naposljetku i izrodila ova ideja. Prvih tri tjedna ovdje često sam imao osjećaj „Ma da, lijepo je to, ali ipak nije ni po čemu toliko posebno, to sve ima i u Škotskoj ili negdje drugdje“. Isto tako možemo reći i da krajolici slični Milford Soundu postoje i u Norveškoj, ali čitava okolina zaljeva, divlja i vrlo malo dirnuta priroda, daje mu tu specifičnu ljepotu koju je ipak teže naći u Norveškoj, budući da su norveški fjordovi obično naseljeni. Ploveći Milford Soundom možete komotno uključiti kameru i ostaviti ju da snima, na svakom koraku naći ćete sasvim dovoljno prizora nestvarne ljepote. Netko bi rekao da je to raj, no raj obično zamišljamo pitomim, ovo je jednostavno veličanstvenost prirode pred kojom se osjećamo silno maleni. A kad dođemo do izlaska iz Milford Sounda, i pred nama se otvori Tasmanovo more, susrećemo se s još jednom veličanstvenom činjenicom – prvo kopno na koje ćemo naići ako nastavimo prema zapadu, isto je ono kopno na koje ćemo naići i ako nastavimo od Novog Zelanda prema istoku – Južna Amerika. Drugog ničeg više nema. Ujedno smo mi trenutno malo sjevernije od 45. paralele, što znači da smo gotovo jednako udaljeni od ekvatora i Južnog pola. Kao da smo u Senju. Mi smo brodićem došli točno do zadnjeg rta koji označava ulaz u Milford Sound, te se onda paralelno s njim okrenuli, sada već poprilično osjećajući valove Tasmanovog mora, te se uputili natrag sjevernom stranom zaljeva. Čitava plovidba u oba smjera trajala je 120 minuta, i mogu reći da je to bilo jako dobro utrošenih 159 dolara. Na čitavom sam izletu ispucao preko 200 slika, čime sam gotovo ušao u Letičinu kategoriju (iako bi on ovdje vjerojatno ispunio čitavu karticu), ali vrijedilo je dokumentirati ovo čudo prirode.
U povratku za Queenstown nismo stajali, osim u Te Anauu, Ante je spavao, ja sam pisao, došli smo u Queenstown nakon 8 navečer, otišli na večeru u međunarodni food court (koji se svodi na jedan turski, jedan meksički, jedan japanski i jedan tajski restoran, neke korejske valjuške i McDonald's), uzeli nešto iz tajskoga, te se potom uputili kući, gdje ću ja veći dio ostatka večeri prebacivati slike i uploadati ih, potom se suočiti s neugodnom spoznajom. Naime, u ponedjeljak sam mislio otići u Christchurch, te potom u utorak Tranzalpineom prijeći opet na zapadnu obalu i u srijedu nastaviti za Nelson. No na Tranzalpineu nema više slobodnih mjesta ni u utorak, ni u srijedu. Najranije je za četvrtak, a to mi je već prekasno. Zdvojan, s obzirom da je Tranzalpine trebao biti također jedan od highlighta puta, ne znam što da učinim, dok mi ne sine ideja da pogledam ima li mjesta na obrnutoj vožnji, od Greymoutha do Christchurcha. Ima! U utorak u 1.45 iz Greymoutha, s dolaskom u Christchurch u 6 popodne. Sad samo moram smisliti kako doći do Greymoutha, jer iz Queenstowna nema direktnog busa. Mogu ići do mjesta Franz Josef, ispod istoimenog glečera, pa otamo idući dan za Greymouth. Ali u Franz Josefu nema jeftinog smještaja, najjeftiniji krevet košta 150 dolara. Ima jedan hostel na susjednom glečeru Fox, pokušavam nešto iskombinirati i uspijevam. Imam bus iz Queenstowna na Fox glečer, tamo spavam u hostelu, drugi dan idem za Greymouth, bus me ostavi na željezničkom kolodvoru, te onda nastavim Tranzalpineom za Christchurch. Jedino što ću onda iz Christchurcha za Nelson opet ići preko Kaikoure, a ne cestom duž zapadne obale, ali što mogu. Glavno da ću vidjeti Tranzalpine, jedan od railfanovskih svetih gralova. Propustit ću doduše razgled Greymoutha, koji koliko sam vidio i nije neko ludo atraktivno mjesto, te potez zapadne obale između Greymoutha i Nelsona. Ali ću vidjeti dva slavna ledenjaka na zapadnoj obali, koji nisu bili u planu, barem ne iz tolike blizine.
To je dakle sređeno, slike su konačno isto na internetu, a ja ću nakon 21 sat na nogama (OK, većinu vremena sam ipak sjedio u busu) konačno u horizontalu.
Iran je posljednja zemlja na ovom putu o kojoj sam imao neki raniji dojam. Koji je bio miješan, a i još je uvijek, premda je sve bolji kako se udaljavam od Irana i kako kasnija negativna iskustva iz drugih zemalja uzrokuju da zapravo skužim koliko su Iranci u biti ugodni sugovornici. Da, u Iranu je krenulo bombardiranje s „Where are you from?“, ali Iranci su barem donekle znali engleski i tako sam upao u nekoliko zanimljivih razgovora (baha'i lik iz teheranskog metroa, Faršad). Bilo je i neugodnih iznenađenja, npr. to da je Iran kada kroz njega putujete sami mnogo skuplji nego kada putujete u grupi, beskrupulozni taksisti koji hoće da vi platite kaznu koju su si oni priskrbili svojom neodgovornom vožnjom, dosadnjakovići poput g. Eskanderija, jednog od najživopisnijih likova na ovom putu, s kojim je vožnja do Alamuta bila muka Isukrstova, ali mi je barem dao jednu od najzabavnijih anegdota na putu… U Iranu sam proveo točno 4 tjedna, tj. iskoristio vizu do balčaka. Proveo dvije noći u Urmiji, Tabrizu, Zandžanu, Ghazvinu, zatim 4 noći u Teheranu kod Zari (moj prvi uspješni Couchsurfing), upoznavši još usput Marjam i našavši se s Mostafom, potom tri noći u Kašanu, tri noći u bajnom Esfahanu kod Mahdija, gdje sam susreo i Scotta i uživao u horešt-e mastu, zatim pospani pustinjski Na'in i njegova džamija, čudesni Jazd i ona neobična soba u podrumu s osobljem koje je totalno rasulo, kao i Mađari koje sam upoznao na izletu u okolicu Jazda, Kerman i četiri noći u prilično skupom hotelu, ali uz zanimljive izlete i simpatičnog Faršada, Bam i njegova citadela s tužnom sudbinom, te naposljetku Zahedan, grad u kojem je na neki način za mene prestao onaj sigurni i bezbrižni dio puta, gdje sam napustio kulturni krug u kojem se relativno snalazim, te je započela naporna dionica puta. Iran je zemlja za koju ću uvijek svima reći da je jedna od najsigurnijih na svijetu, da ima prebogatu povijest, solidnu hranu (ali oko toga se trebate malo potruditi), gostoljubive iako ponekad preznatiželjne ljude – i najljepše žene na svijetu. Iza toga stojim i dalje. Da, Iran nije laka zemlja za putovati, pogotovo ako ste žena, vruć je, katkada i prašnjav, tu su problemi s jezikom i pismom, ali mislim da je zemlja koja vas nagradi ako ste otvorena uma i spremni joj pružiti priliku. Iranci su često sofisticirani ljudi, koji jednako toliko ne vole svoju vladu kao ni Hrvati svoju, ne vole da ih se miješa s Arapima, ponosni su na svoju kulturu, a kao država, unatoč sankcijama uspijevaju funkcionirati i razvijati se zahvaljujući golemim prirodnim bogatstvima. Da, unatoč povremenim naporima, bilo je to lijepih mjesec dana u Iranu, iz kojega nosim nekoliko lijepih iskustava… A i Iranu se tijekom moga puta otvorila međunarodna izolacija, te će u budućnosti biti pristupačniji putnicima.
Mamnun, Iran!

komentiraj (0) * ispiši * #

S Filetom duž jezera

petak , 05.02.2016.

Ante i ja smo ujutro nakon doručka otišli do grada, pogledati kako stoje opcije po agencijama za Milford Sound. Svaka turistička agencija u Queenstownu nudi aranžmane za Milford Sound, tako da je konkurencija velika, ali i izbor opcija. Najjeftinije je naravno otići vlastitim prijevozom, samo što to nismo u prilici. Najjeftinija autobusna tura za koju sam čuo košta nekih 109 dolara, ali krstarenje umjesto redovnih 2 sata traje samo sat i 45 minuta. Ne čini se velika razlika, ali koliko sam čuo ni brod nije osobito kvalitetan, ni prijevoz dotamo… Čuo sam i za bolji aranžman od 199 dolara. No kada Ante i ja pitamo u prvoj agenciji, daju nam ponudu od 159 dolara, s nekoliko stajanja na panoramskim punktovima uzduž ceste do Milford Sounda, te redovnim krstarenjem od 2 sata. To nam se čini povoljnijim, ali raspitujemo se još i u agenciji gdje radi jedan od Antinih cimera. Tamo nam daju ponudu od 179 dolara za više-manje istu stvar, jedino što ta druga uključuje i ručak. Radije ćemo nešto pojesti usput, ili si napraviti sendviče, tako da se vraćamo u onu prvu agenciju i pristajemo na njihov aranžman. Polazak je već u pola 7 ujutro, povratak iza 7 navečer. Potom još sjedamo u jednu pivnicu dok Anti ne dođe vrijeme odlaska na posao, a meni nalaženje s drugim Hrvatom koji živi u Queenstownu (i to nisu svi, ima ih još, čak su me neki htjeli povezati s još jednim, ali stvarno ne stignem).
Queenstown (morski Thuna) ima oko 13 000 stanovnika, te je danas centar aktivnog odmora na Novom Zelandu. Iako je nekoć na ovom području postojalo maorsko naselje Te Kirikiri, do 1840-ih, kada se ovdje naseljavaju prvi Europljani, to je naselje već iščeznulo. Prvi kolonist na području grada bio je William Gilbert Rees, koji je ovdje osnovao farmu ovaca 1860., ali kada je dvije godine kasnije otkriveno zlato, Rees se preorijentirao na ugostiteljstvo, otvorivši prenoćište u svom nekadašnjem hambaru za vunu. I tako je krenulo, a u 20. se stoljeću samo nastavilo, s razvitkom skijanja, snowboardinga, bungee jumpinga (prvoga u svijetu), paraglidinga… Kuriozitet je da se nedaleko Queenstowna nalazi mala vinorodna regija, prema nekima najjužnija na svijetu. Iako okružen brdima, Queenstown leži relativno nisko, na samo 310 metara nadmorske visine, pa se tako snijeg, premda znade padati više puta godišnje, gotovo nikada ne prima u samom gradu. No na okolnim ga brdima ima dovoljno da je Queenstown postao glavnim novozelandskim skijaškim centrom.
Oko podneva šaljem poruku svom drugom današnjem Hrvatu, obavještavam ga gdje smo, pa se on pojavljuje za kojih 20-ak minuta. Ante će se pozdraviti jer posao zove, a ja ću ostatak poslijepodneva provesti u društvu Milana, zvanog File. Fileta također znam s foruma Željeznice.net, on je inače iz Lokava, po struci je ako se ne varam otpravnik vlakova, ali ovdje nije po strukovnoj, već po hobističkoj liniji. On je naime padobranac, te već 4 godine u Queenstownu radi kao padobranac koji skače u tandemu. To je dakle skok u kojem je turist zavezan za profesionalca, te mu to ulijeva nekakvu sigurnost prilikom skoka. On se na svoj posao referira kao na „bacam ljude iz aviona“, pa sam isprva mislio da je njegov posao da „pomogne“ neodlučnima. :D Čak mi je rekao „Da je ljepše vrijeme, bacili bi i tebe.“, što sam ja kategorički odbio, ne znam u kakvom bih stanju morao biti da se odlučim na takvo što. File je na Novi Zeland došao naslijepo, poznavao je jednog padobranca iz Novog Sada koji je isto u Queenstownu, pa bi ga povremeno pitao o tome, no Novosađanin mu je jednostavno rekao „prvo dođi, pa ćemo onda razgovarati“. Što File kaže da razumije, zato što je i sâm doživio dosta slučajeva da ga ljudi pitaju neke finese oko dolaska na Novi Zeland, on im je spreman i pomoći i dati informacije, ali onda se ispostavi da oni zapravo uopće nisu ozbiljni u toj namjeri, nego tek tako, raspituju se, bez ikakve konkretnije nakane. Pa je rekao da je i sâm počeo ljudima davati isti odgovor: dođi (ili bar prikupi lovu, kupi kartu, pokaži da si ozbiljan), pa ćemo onda razgovarati. On je tako nakon premišljanja pred 4 godine kupio kartu u jednom smjeru, došao ovamo na turističkoj vizi, kontaktirao tog Novosađanina, koji ga je pitao što mu točno u padobranstvu ide (on prije nije nikad skakao tandeme), rekao da dođe prvo raditi kao paker padobranâ, i tako, malo pomalo, File je završio osposobljavanje za tandemske skokove i sada je tu, dobio je radnu vizu, ali kaže da je problem da je tom vizom vezan za točno toga poslodavca, da se ne može ni prekvalificirati (na radnoj se vizi ne smije tu obrazovati, osim valjda nekakvog doškolovanja u onome što radi), niti tražiti trajni boravak (iako mi je Ante rekao da je nakon 5 godina moguće to zatražiti), a produljenje radne vize ovisi mu također o trenutnom poslodavcu. On se pak ne vidi cijeli život u padobranstvu, dakle morao bi na neki način promijeniti karijeru, a to je gotovo nemoguće, budući da može raditi samo ono što mu je u njegovom dosjeu za vizu navedeno kao sposobnosti koje ima. Kaže da je inače na Novom Zelandu najlakše dobiti radnu vizu kao šišač ovaca. To je deficitarno zanimanje, a uvijek potrebno. No on ne zna šišati ovce, niti zna gdje bi to naučio i kako bi to ubacio u dosje. Veli da je još možda najlakši način za dobiti državljanstvo da se oženi Novozelanđankom. Ali kaže da to nikada ne bi napravio kao interesni brak, a da teško da bi se mogao zaljubiti u neku Novozelanđanku, nisu mu baš zgodne. Inače veli da mu se Novi Zeland sviđa, da mu ne smeta izolacija i da bi mogao ovdje ostati živjeti (zato uostalom i čitave te dvojbe oko vize), ne fali mu Hrvatska, ode jednom godišnje u posjetu, i to mu je sasvim dovoljno.
File me posjeo u svoj auto i krenuli smo uz jezero prema Glenorchyju, bez nekakvog posebnog cilja, samo radi vožnje, razgovora i razgledavanja lijepih krajolika uz jezero. Kako se naoblačilo i poprilično je puhalo, jezero je dobilo još jednu notu dramatičnosti. Dok smo se vozili rutom kojom File kaže da vozi svaki dan, budući da mu je jedno od mjesta odakle polijeće sportski aerodrom u Glenorchyju, primijetio sam na cesti strahovito mnogo pregaženih životinja. Uglavnom je riječ o četkastorepim oposumima, kao i o pokojem zecu. Oposumi su po ponašanju u prometu slični klokanu – pred svjetlošću farova se ukipe, te ostanu nasred ceste. Kako su štetočine, ne postoji osobit sentiment prema njihovom pregaženju, dapače, to je svojevrsna metoda populacijske kontrole. Budući da su usto sve novozelandske ceste poprilično uske, a ovdje su okružene i teškim terenom, spašavajući oposumu život mogli biste ozbiljno ugroziti vlastiti i život drugih sudionika u prometu. Stoga, kada ga vidiš na cesti, gazi, tutta forza. Novozelandski ekosistem će ti na tome biti zahvalan. A pogostit će se i lešinari, ovdje ne postoji veterinarsko-sanitarni servis koji bi to uklanjao, to je izvan naseljenog područja.
U Glenorchyju, koji je sasvim obično selo, skrećemo cestom prema Paradiseu, farmi koja se nalazi nekih 10-ak km od Glenorchyja, okružena prelijepom prirodom. Usput stajemo nekom tipu, ispostavit će se Amerikancu iz Utaha, koji ovuda pješice obilazi lokalitete na kojima su snimane scene iz Gospodara prstenova (konkretno, ovo je bio put za Lothlorien). Eto, spaja frikovsko s gikovskim. I on ide do Paradisea, odakle će dalje pješice. Razlog zašto nas je ustopirao bila je kišica koja je počela paduckati, no ubrzo je jenjala, te je ostatak dana bio suh, a kasnije popodne pojavilo se i sunce. Nakon što smo Amera odveli još nekoliko stotina metara iza Paradisea, do mjesta odakle mu kreće staza, vraćamo se prema Glenorchyju na ručak. Uz ručak mi File priča o rečenim mukama oko vize i trajnog boravka na Novom Zelandu. Sada mu je žao da se nije ranije angažirao, bilo u školi, bilo da je ranije došao na Novi Zeland (u vrijeme kada je on došao doduše još nije postojala opcija working holiday vize za Hrvate, sada je pretpostavljam već prestar za nju, a i ako nije, morao bi se vratiti u Hrvatsku i ponovno aplicirati za drugi tip vize). Novi je Zeland u zadnjih 20-ak godina doista otežao taj proces dobivanja trajnog boravka, Medo je recimo 1991. imao već dovoljno bodova na toj aplikaciji čisto zbog toga što je imao magisterij. Danas stručna sprema nije dovoljna, važan je taj insajder koji će te nekako uvesti u priču, kao i to da u svom CV-u imaš dovoljno različitih aktivnosti kojima ćeš pokazati svoju svestranost za pokrivanje potreba novozelandskog tržišta rada.
Krećemo uz jezero prema Queenstownu, ali prolazimo kroz grad i nastavljamo prema Arrowtownu. Riječ je o gradiću možda kojih 15-ak km udaljenom od Queenstowna, a poznatom po tome što se u njemu nalaze ostatci jednoga od rijetkih kineskih naselja na Novom Zelandu. Naime, sve dok Novi Zeland 1980-ih nije otvorio vrata ljudima iz istočne Azije, praktički jedini Kinezi na Novom Zelandu bili su potomci onih koji su u doba zlatne groznice 1860-ih stigli u Otago. Mnogi su se nakon završetka zlatne groznice vratili kućama, no neki su ostali na Novom Zelandu, ali su se naravno odselili iz Arrowtowna. Danas se na tom mjestu nalazi nekoliko sačuvanih kućica u kojima su Kinezi živjeli, kao i jedan poljski zahod. :D Kućice su skučene, možda 2,5x2 metra, sagrađene od kamenih grilja, s ognjištem odmah pored ulaza i bez ikakvih prozora. Bio je to izuzetno skroman smještaj, a jedina je nada u bolju budućnost bilo zlato koje su ovi marljivo svakodnevno ispirali. Uza svu pohvalu njihovoj marljivosti, isječci iz ondašnjeg tiska, prikazani na jednom od informativnih panoa, pokazuju kako su bili izloženi poprilično rasističkim napadima, optuživani da šire bolesti i smrad…iako iskreno sumnjam da su uvjeti bijelih tragača za zlatom bili mnogo bolji.
Nakon Arrowtowna File me vraća u Queenstown, gdje se pozdravljamo jer ja idem na još dvije atrakcije, on mi se isprva htio pridružiti, ali onda se predomislio, rekavši međutim da bi rado da još jedan dan sva trojica popijemo piće (treći je naravno Ante). Ja sam načelno za, moram samo vidjeti kako ću biti s vremenom za put u Wanaku u subotu…
Prva atrakcija na koju idem je panoramska gondola, koja se penje na brdo odmah iznad centra grada, i to kroz prilično strmu prosjeku, da biste se pješice popeli ovuda trebala bi vam alpinistička oprema. Koliko je strmo pokazuje i to da stupovi moraju stajati ukoso od brda, kako kabine ne bi zapinjale za njih. Ne znam koja je visinska razlika, sigurno je preko 500 metara. Kada se popnete na vrh, osim u spektakularnom pogledu na Queenstown, jezero i okolna brda, možete se odlučiti i za neku od adrenalinskih aktivnosti. Jedna je spust mountain bikeom po stazi koja ne ide doduše ispod žičare, ali nije ni puno manje strma. Druga je ona na koju ja idem. Zove se Luge, i premda riječ luge označava sportske sanjke, ovdje je zapravo riječ o vozilu koje je sličnije križancu go-karta i romobila. Mislim da nema motor, nego njime upravljate gotovo isključivo gravitacijom (doduše, možda ima neki elektromotor jer sam ga uspio pokrenuti čak i na ravnom). U kompletu s gondolom možete uzeti i nekoliko vožnji Lugeom, ja sam uzeo tri, postoje dvije staze, od kojih je jedna „panoramska“ (iako ne vidite baš puno, jer ste koncentrirani na zavoje na stazi), druga je brzinska. Dulja staza ima duljinu od oko 1600 metara. Od gornje stanice gondole vozi sedežnica još do gornje stanice Lugea, na donjoj su stanici ormarići, gdje sam za svaki slučaj odložio fotoaparat, da mi ne smeta u vožnji (a ionako mi trebaju obje ruke za vožnju i ne bi bilo ništa od slika), te se otputio u nepoznato. Ukratko, zgodno iskustvo, sve ovisi o vama – možete juriti i čak i napraviti nesreću, ali nijedna staza nije kritična (File je rekao da su morali remodelirati prvu verziju staze, jer su imali više polomljenih nego na skijalištu). Išao sam dvaput panoramskom i jednom brzinskom. Na brzinskoj je manji problem bio samo na početku, naime prvi je zavoj pod nagibom, a neka koza preda mnom se izgleda prevrnula. No onda, umjesto da se makne ustranu, ona se uredno parkirala taman u idealnu putanju, tako da sam morao usporiti da ju zaobiđem, ali također po nagnutom dijelu staze, pa sam se skoro ja prevrnuo na nju. Ostatak je prošao super i vrlo brzo. Osjećao sam se slično kao kad sam kao klinac išao u Crikvenici na akvagan – gušt je i super je, ali prekratko traje, pogotovo ako ideš na bržu varijantu. I podosta je skupo, mislim da je jedna vožnja 7 dolara. Nakon guštanja se instaliram na jedan od stolova pored gornje stanice žičare i konačno pišem dnevni zapis. Prvu verziju – onu bez slovâ a, q, y i brojki 1 i 2. :D Onda se već smrkava, pa na drugu rundu (ubacivanje tih znakova u tekst pomoću dodirne tipkovnice) odlučujem odraditi u pivnici u podnožju (onoj gdje je piva 5 dolara). Gondola inače vozi dokasna, jer se na gornjoj stanici nalazi i ekskluzivni restoran, a organizira se i promatranje zvijezda, pa tako nemam bojazni da ću zaglaviti noću na brdu. Spuštam se u pivnicu, naručujem pivu i pržene kolutiće od liganja s pomfritom, te još oko 2 sata uređujem tekst. Napokon oko 11 krećem doma. Ante još nije došao, ali će stići ubrzo nakon mene. Moj plan da legnem relativno rano (jer se budimo u pola 6) tako je doživio određene modifikacije, budući da smo još onda visjeli u dnevnom boravku s ostatkom društva do negdje pola 2. Ujedno sam odlučio ostati ovdje i u subotu, praznik je i bit će nekih događanja u gradu, a ionako mi bus za Wanaku ide rano ujutro, dovoljno će mi biti i ako odem u nedjelju…ali onda utvrđujem da u Wanaki nema slobodnog smještaja za ovaj vikend. Očito je i tamo problem kapacitetâ kao i u Queenstownu. Ništa, otići ću onda na dnevni izlet u Wanaku, vratiti se u Queenstown i onda u ponedjeljak direktno za Christchurch… A sada idem iskoristiti ta 4 sata sna.
Turska. Zemlja u kojoj je moje putovanje stvarno započelo, u kojoj sam proveo dva tjedna i u kojoj sam se po prvi puta na ovome putu susreo s problemom koji će me pratiti sve do Zapadnog Timora – komunikacijskom barijerom. To što radite u turizmu ni na koji vas način izgleda ne obavezuje da znate engleski. A ja turski natucam – znadem nešto imenica i pridjeva, glagoli mi štekaju. I čak i takvo moje znanje turskoga još je uvijek najviše od znanja jezikâ koje ću susresti na putu (naravno, ne računam engleski i, dobro, portugalski). Unatoč tomu, ja Tursku volim i uvijek joj se rado vraćam – ne toliko zbog ljudi (iako su i ljudi gostoljubivi, pogotovo ako ste izvan turističkih mjesta, tada shvatite da vas goste iz čisto humanih, a ne financijskih pobuda), koliko zbog bogate kulture i naravno hrane. Turski doručci meni su san snova, doručak koji te drži čitav dan, koji ti pruža najbolje od spoja mediteranske kuhinje i nasljeđa stepskih stočara, masline, sirevi, ajvar, jaja, kajmak, sudžuk, past1rma… Četiri dana u Istanbulu, gradu koji mi ostaje uvijek u vrhu top liste najdražih gradova, druženje s Anđelkom (zadnjim Hrvatom do neplaniranih Mire i Sanje), potom dvije noći u Eskişehiru koji mi je preporučio Stefan (te kratak susret s Teryn i njenim prijateljima), dvije noći u užasnoj sobi u Ankari, Kayseri i njegova past1rma, dvije noći Malatye i nesposobna ekipa s recepcije hostela, simpatični Ramo i Kineskinje s kojima sam išao na Nemrut, naposljetku dvije noći u Vanu u kojem sam doživio zadnji snijeg na ovom putu i upoznao one Austrijance. I bio žrtvom urote vremena da pošteno obiđem Akdamar. No u usporedbi s time gdje sam kasnije bio, Van je stvarno obližnje mjesto, stignem još. Samo da onaj luđak na vlasti u Turskoj ne napravi nekakvo globalno sranje, zbog kojega će čitava zemlja postati nesigurnom, ili dovesti do nekih još gorih problema (ratna razaranja). Jer, s vremenom uviđam da, kao što mi treba godišnja doza Budimpešte, sve više osjećam i potrebu za godišnjom dozom Istanbula. Barem. Bez Trabzona, Ankare i Konye mogu. :D
Teşekkür ederim Türkiye!

komentiraj (0) * ispiši * #

Kako sam završio u Alpama

četvrtak , 04.02.2016.

Uspio sam realizirati svoj plan da pogledam završetak izložbe u inverkargilskom muzeju, iako se u tih nekoliko dijelova koji su mi preostali nije vidjelo baš puno – bilo je tu još ponešto o svakom pojedinom iz te skupine novozelandskih subantarktičkih otoka, kao i o otoku Macquarie, koji pripada Australiji, ali se isto nalazi u tom reviru, relativno blizu obala Novog Zelanda (kojih 1000 km u smjeru jug-jugozapad). U drugoj sobi nalazi se prirodoslovna zbirka, s još ponešto kamenja, biljaka i životinja, ništa osobito napeto. No ono što sam htio napomenuti zapravo je jedan termin koji ćete često čuti na Novom Zelandu u vezi njegove klime, a koristi se i u imenu ove izložbe o subantarktičkim otocima. Izložba se zove Beyond the roaring forties. Izrazi roaring forties, furious fifties i screaming sixties odnose se na geografske širine na južnoj polutci, koje su poznate po izuzetno jakim vjetrovima (sve jačima kako ste bliže polu). Naime, kao što nam i pogled na zemljovid kazuje, na južnoj se Zemljinoj polutci nalazi mnogo manje kopnenih masa, a kopno je ono što zagrijava zračne mase i usporava njihovo kretanje. Stoga se na južnoj polutci zračne mase kreću mnogo brže i stvaraju mnogo snažnije vjetrove. U području između 40° i 50° južne zemljopisne širine nalaze se samo tri kopnene mase – Južna Amerika, Tasmanija i Novi Zeland. Stoga su ovdje vjetrovi još relativno blagi, pa su to samo „grmeće četrdesete“. Između 50° i 60° južne zemljopisne širine samo se nalazi krajnji jug Južne Amerike, pa su to „mahnite pedesete“, dok su „vrišteće šezdesete“ rezervirane za Drakeov prolaz i vode uokolo Antarktike, prekinute tek Antarktičkim poluotokom, kao onom rukom koju Antarktika pruža svojoj sjevernoj susjedi (iako ta ruka zapravo radi lűk prema istoku, obuhvaćajući otočje Južni Sandwich i Južnu Georgiu). „Grmeće četrdesete“ uvelike obilježavaju klimu Južnog otoka Novog Zelanda, koja je daleko oceanskija od one na Sjevernom otoku, a upravo su iz tog razloga i Cookov prolaz i prolaz Foveaux neugodni za plovidbu (rekao sam da su se rani pomorci užasavali prolaska kroz njih, pa je tako Tasman za Cookov prolaz mislio da je zaljev, dok je Cook to isto mislio za prolaz Foveaux – na njegovoj karti Novog Zelanda, koju sam slikao u pivovari Speight's, otok Stewart je prikazan kao poluotok na jugu Južnog otoka, dok je istovremeno poluotok Banks, jugoistočno od Christchurcha prikazan kao otok). Ali prava se snaga „grmećih četrdesetih“ osjeća upravo na subantarktičkim otocima, koji nisu toliko veliki i zaštićene unutrašnjosti da bi se zračne mase mogle barem malo zagrijati kao na Južnom otoku. Eh, možda jednom dobijem priliku otići i dublje u te „grmeće četrdesete“, ili još južnije…da slučajno imam bolji zum, to sigurno ne bi bio problem, jamačno bi mi netko ponudio suradnju kao putopiscu i fotografu… Već vidim kako se trgaju…
Ispred muzeja je već smješten autobus, zapravo minibus s prikolicom za prtljagu, koji ide za Queenstown i Te Anau. S obzirom da znam da ta dva grada nisu u istom smjeru, već mi je jasno da će barem dio nas morati presjedati. Ovi iz agencije ne diskriminiraju – presjedat ćemo svi. I to u mjestu Mossburn. Vozačica je neka ženska u četrdesetima, s kosom prošaranom ljubičastim pramenovima, izgleda kao otkačena agroseksualna pankerica. Ovoga puta ne idemo preko Gorea (inače, postoji i nekakva linija koja povezuje Invercargill s Queenstownom preko Dunedina, i vozi kojih 7 sati – nju sam mogao uzeti na svoj pokaz, za ovu liniju moram platiti posebnu krtu, ali 7 sati!?), nego na sjeverozapad, ispočetka se još uvijek vozeći kroz široka polja Southlanda. Tek se na horizontu sramežljivo pojavljuju prva brda, ali drže se podalje. Mossburn je jedno od onih mjesta u kojima imate tri ulice, dva restorana-kafića, dućan koji je zatvoren i koji ujedno služi i za odlaganje pošte za okolne zaseoke u kojima poštu donose kiviji (a kako su kiviji gotovo slijepi, ne donose ju ni oni, nego si žitelji tih mjesta moraju sami doći pokupiti poštu u centar zbivanja, a to je Mossburn). Tu čekamo dvadesetak minuta dok se ne pojave oba autobusa za dalje, s time da je naš luksuzniji, veći, pravi autobus, ali nažalost bez wi-fija. Nakon Mossburna brda se ozbiljno približavaju cesti, isprva se otvaraju livade na blagim padinama, koje podsjećaju na Sloveniju – još samo fali kozolec – a onda brda postaju ozbiljnija, nadilaze granicu šume i sve više stišću cestu. I dok bi dlanom o dlan (i tako kojih 18 tisuća puta), iz prostranih poljana koje liče na plodne ravnice krajnjeg sjeveroistoka Austrije, stižemo u usku ledenjačku dolinu s jezerom Wakatipu, koja pak izgleda kao da smo negdje u Salzkammergutu. Teško je naglasiti kontrast kada se referiraš na dva dijela iste države, iako su dotični ipak prostorno odmaknutiji od ovih na Novom Zelandu, pa prijelaz nije toliko brz. Nažalost, sjedim na krivoj strani autobusa, pa tako ne vidim najbolje samo jezero, ali tješim se da ću istim ovim putem proći kada za dva dana budem išao u Milford Sound, pa mi nije toliki propust. Jezero Wakatipu pruža se u obliku slova S u dužini od kojih 80-ak km, s najvećom širinom od samo 5 km, a njegove vode dosežu maksimalnu dubinu od 380 metara. Budući da mu je površina na 310 metara nad morem, razuman je zaključak da je jezero kriptodepresija. S površinom od 291 km˛, to je treće najveće jezero na Novom Zelandu. Pune ga rijeke Dart i Rees, a prazni rijeka Kawarau. Jezero je zapravo potopljena ledenjačka dolina, uokvirena strmim vrhovima, od kojih se posebno ističu (i svojim imenom to dokazuju) The Remarkables, skupina visova na istočnoj obali jezera odmah pored mjesta gdje jezero ponovno skreće na jug, nakon kratkog pružanja na istok. U podnožju The Remarkablesa smjestio se Queenstown, moje današnje odredište, i jedno od triju naselja na jezeru (na krajnjem južnom kraju je Kingston, na krajnjem sjevernom Glenorchy). Ime jezera je nejasno – waka znači „piroga“, a tipu „rasti“, no u južnomaorskom dijalektu došlo je do nekih promjena, pa tako to može biti i od whakatipu („rastući zaljev“) ili čak whakatipua („zaljev duhova“), a neki tvrde da je možda i Wakatapu („posvećena piroga“ – ujedno smo sada doznali i da waitapu onda znači „posvećena voda“).
U Queenstownu me čekaju čak dvojica Hrvata. Kod jednog od njih ću odsjesti, s drugim ću se naći sutra. Ante, kod kojega odsjedam, rekao me dočekati na stanici u 2.30, kada bismo trebali stići, no na kraju dolazimo i ranije. Ja sam u međuvremenu potrošio internetski promet, pa moram prvo naći nekakav internet da se prikvačim, izvučem Antin broj mobitela i onda mu pošaljem poruku. Uspijevam nekako uloviti neki slabašni wi-fi, šaljem mu poruku, on kaže da stiže za 5 minuta, ali onda mi pak javlja da nije siguran na kojoj sam ja točno stanici. Nisam ni ja, pa mu otprilike opisujem što se nalazi oko mene. Ipak se uspijevamo potrefiti, te potom krećemo prema kući u kojoj ću odsjesti, a u kojoj ukupno živi 12 ljudi, uglavnom Južnoamerikanaca, svih na working holiday vizi. Ante je jedini iz Hrvatske, i opet se događa situacija koju ja često imam s ljudima – on mene zna od ranije, s faksa, jer je studirao lingvistiku i informatologiju. Ja se njega ne sjećam, iako se sjećam njegove generacije. Apsolvent je, međutim trenutno je u nekom drugom filmu. Ovdje radi kao kuhar, bio je pred 2 godine u Kanadi, također na working holiday vizi, tamo se zainteresirao za kuhanje, vratio se u Hrvatsku, radio isto godinu dana u toj branši, onda je odlučio okušati sreću na Novom Zelandu. Radi u jednom od finijih restorana u Queenstownu, zadovoljni su njime, tu je već dva mjeseca, a kako po pravilima working holiday vize ne možeš dulje od 3 mjeseca raditi za istog poslodavca, njegov će ga poslodavac sponzorirati. Možda ostane čak i dvije godine, zadovoljan je uvjetima, iako radi dokasna, ali petak i subota su mu slobodni, pa će mi se tako pridružiti u petak na izletu u Milford Sound. Kuća je smještena 15-ak minuta hoda od centra, na rubu jednog autokampa, ima balkone u prizemlju i na katu, s kojih puca pogled na dolinu kroz koju vodi put prema Wanaki, a i na The Remarkables, gdje je smješteno skijalište. Spavam u četverokrevetnoj sobi (2 kreveta na kat), Ante mi je već sve pripremio, čak mi je kupio i cidere, jer pažljivo čita putopis :D. Malo ćemo još popričati prije nego što se on otputi natrag na posao, a ja ću se prvo otuširati, obaviti svoje internetske obveze, i potom i sâm krenuti u grad. Dok sam sve uspio srediti, bilo je već prošlo 5 sati. Otišao sam prvo u Spark centre doplatiti za još jedan gigabajt internetskog prometa, to bi mi trebalo dostajati do 13. veljače, kada mi počinje idući mjesec, zatim sam imao kasni objed u vidu nekoliko jiaozia (9 komada za ne baš jeftinih 12 dolara, ali ovo je Queenstown, tu su cijene skupe, a koliko čujem, i smještaj je problem, jer je premalo kapaciteta, pogotovo za ovaj vikend, koji je produženi – u ponedjeljak je praznik, Dan Sporazuma iz Waitangija, koji zapravo pada u subotu, ali Novozelanđani su tolike lijenčine da ako im praznik pada za vikend, sele ga na ponedjeljak :D ), te potom poslijepodne provodim u šetnji uz obalu jezera, upoznajući neveliki Queenstown. U središtu grada u jezero se zario poluotok s velikim parkom, u kojem se nalazi uobičajena parkovna arhitektura – jezerce s lopočima i patkama, jedan kameni mostić, paviljon – ali i igralište za frizbi-golf. Riječ je o neobičnoj igri u kojoj dakle slijedite pravila golfa, ali ju igrate frizbijem – koji naravno ne ubacujete u rupu, nego ga trebate nabaciti na nekakvu metalnu konstrukciju. Možda jedan od ovih dana odigram koju rundu…
Queenstown nije grad od znamenitosti, ovdje dolazite ili radi adrenalinskih aktivnosti (Queenstown je bio prvo mjesto na svijetu u kojem se skakao bungee jumping – kao rekreativna aktivnost, naravno, bungee jumping inače potječe s Vanuatua i tamo je to bio svojevrsni obred muškosti), ili da si malo napunite baterije. Jedna od aktivnosti je i krstarenje jezerom, pri čemu je osobito atraktivno ono parobrodom Earnslaw, jedinim putničkim parobrodom na ugljen koji još vozi na južnoj polutci, sagrađenim 1912. Krstarenje traje oko sat i pol. Možda jedan od ovih dana… Večerao sam u indijskom restoranu ubovši posebnu akciju srijedom navečer, kada su svi kariji 14 dolara (i kada sam zatražio blagi, stvarno sam i dobio blagi kari, po mojim standardima blagosti), otkrio i dosad najjeftiniju pivu na Novom Zelandu – točenu za 5 dolara (i dalje je to 5 kn za pola litre), a potom se oko 10 sati vratio u kuću. Ante se pojavio tek iza ponoći, kada sam se ja već ušuškao. Sutra ćemo onda uglaviti Milford Sound i vidjeti za ostatak programa…
I Bugarska je bila jedna od tranzitnih zemalja na putu, a u Sofiji sam stao tek da razbijem monotoniju dugačkoga puta do Istanbula. A ni hrana u Sofiji nije loša. Upoznao sam tamo onu ženu koja je glumila u filmu s Kevinom Baconom i dobio Kevin Bacon indeks 2. Dva dana u Sofiji bila su u znaku snijega na okolnim brdima, kao i vječitog razočaranja koje osjetim u toj državi. Bugarska je meni nekako esencija svega onog negativnog na Balkanu i u istočnoj Europi, barem što se tiče bugarskog društva i njegovih tvorevina (tu uključujem i gradove). Na svojim putovanjima kroz Bugarsku sam uglavnom tranzitirao, tek sam 2008. ovdje proveo nekoliko dana (u Varni, Plovdivu i Sofiji). Uz izuzetak povijesnog centra Plovdiva i Rilskog manastira (te možebitno Velikog Trnova, koje nisam vidio), bugarski su gradovi prepuni jednoličnih i depresivnih blokova, zapušteni su (sofijske ulice izgledaju gore nego neke ulice u Phnom Penhu), zemlja je ogrezla u korupciju, na ulicama je podosta mutnih tipova… Stvari postaju još gore kako zalazite dublje u provinciju, pa je tako uz samu tursku granicu kontrast toliko izražen da se pitate koja je od dviju zemalja u Europskoj uniji. I doista, moj je dojam Bugarske stalno takav, iako sam vidio i puno siromašnijih zemalja, ali nekako je čitav habitus u tim drugim državama pozitivniji. No kako krčag ide na vodu dok se ne razbije (a i ja ne želim robovati predrasudama, nego ih konstantno preispitujem), povremeno ipak pružim priliku Bugarskoj, a još mi je ostalo dovoljno neistraženih dijelova ove zemlje da se i dalje nadam da će mi se dojam o Bugarskoj u nastavku života popraviti. Kako rekoh, glavna komparativna prednost Bugarske je jeftina i ukusna hrana. Meni sasvim dovoljno da nastavim ići na vodu. :)
Blagodarja Blgarija!

komentiraj (0) * ispiši * #

Do kraja svijeta

srijeda , 03.02.2016.

Dogovor je bio da me dakle shuttle za Bluff pokupi pred hostelom u 9.45. Obavio sam stoga doručak, nabrzinu se spremio, i bio pred hostelom već 5 minuta prije roka. I čekao. I čekao. Do 10 sati ništa. Obično pustim akademsku četvrt, onda poduzimam korake. Sada odlazim na recepciju i pitam curu tamo što da napravim. Ona mi kaže da pričekam još desetak minuta, pa ako se doonda ne pojavi, neka joj se opet javim. Nakon nekih 8 minuta pojavljuje se jedan bus, uzima neke putnike, ja ga pitam je li on za Bluff, kaže da jest, ali kasnije, da će doći za desetak minuta. Odlazi. Ja i dalje čekam, sada barem imam razloga. No prolazi 10 minuta, prolazi i 20, a njega sveudilj nema. Već je 10.30, čekam 45 minuta. Vraćam se na recepciju i kažem curi da provjeri. Ona zove u agenciju, i kaže da će agencija nazvati vozača da vidi gdje je. Dok ona čeka da agencija nazove, pred hostelom se zaustavlja onaj isti bus od ranije. Kažem ovoj da mislim da je to taj koji mi treba, ona kaže da misli da nije, ali ja odlazim provjeriti. Jest, taj je za Bluff, kroz prozor pokazujem curi da je u redu (ne znam je li me vidjela) i krećemo na truckanje prema Bluffu. Cesta tih 20-ak km do Bluffa vodi uglavnom kroz posve nizak teren, usporedo sa željezničkom prugom, sa zapadne strane na obzorju se vide neki brežuljci, a jedino izraženije reljefno uzdignuće pred nama upravo je Bluffsko brdo/Motupohue, koje izgleda kao svojevrsni primošteni otok, spojen s ostatkom Južnog otoka uskom prevlakom sa zapadne strane. U njegovom podnožju leži Bluff, moj današnji cilj. Autobus me ostavlja kod terminala na kojem pristaje brod za otok Stewart, te još jednom provjeravam je li povratak u 6. Jest. Potom se upućujem u šetnju ulicama gradića.
Bluff nije dobio ime po blefu, nego po brdu ispod kojega leži, budući da riječ bluff u engleskome označava „strmu riječnu obalu“ (iako ovdje nema rijeke…). To je najjužnije naselje na Južnom otoku, i često se simbolički kaže „from Cape Reinga to Bluff“, kada se želi naglasiti cjelokupnost Novog Zelanda. No Bluff nije ni najjužnije naselje na Novom Zelandu (to je Oban, na otoku Stewart), a ni najjužnija točka Južnog otoka (to je rt Slope Point na području Catlinsa, istočno od Bluffskog zaljeva). Ali ako to ne smeta Novozelanđanima, tko sam ja da se bunim. Bluff leži na već spomenutom poluotoku koji s južne strane zatvara prostrani zaljev. Riječ je o malenom mjestu (ima oko 1850 stanovnika), no u njemu se nalazi jedina talionica aluminija na Novom Zelandu, kao i važna luka za najjužniji dio države. To je inače i jedno od najstarijih europskih naselja na Novom Zelandu – već 1813. u Bluffski je zaljev uplovio brod Perseverance, u potrazi za novozelandskim lanom, a desetak godina kasnije nastalo je i prvo naselje. Unatoč pompoznoj tituli „najstarijeg grada na Novom Zelandu“, to ipak nije točno – misija Kerikeri na krajnjem sjeveru Sjevernog otoka je starija. Grad je od 1856. do 1917. nosio naziv Campbelltown, a 1867. sagrađena je željeznička pruga, jedna od prvih u zemlji, koja je spojila Bluff s Invercargillom. Bluffska luka danas je relativno malena, ali ima svoju ulogu u prekrcaju tereta za područje Southlanda i za dužobalni kontejnerski prijevoz, kao opskrbna luka za brodove koji plove prema Antarktici, kao transportna luka za otok Stewart, te kao ribarska luka za lov na kamenice. Bluffske su kamenice (zapravo kamenice iz prolaza Foveaux) poznate diljem Novog Zelanda, a navodno se odlikuju osobitom sočnošću i posebnim okusom. Ne bih znao – osobno ne volim kamenice (konzistencijom me podsjećaju na hladni šlajm), a nisam ih imao ni gdje probati, budući da sam za ručak imao drugi odabir. Zapravo, nedugo po iskrcavanju iz busa odlučio sam se prvo otići nešto meznuti u jedan od restorana na obali, kako bih usput i napisao tekst, tako da imam ostatak vremena onda za šetnju. Za ručak sam uzeo chowder – gustu kremastu juhu s plodovima mora, a uz to još i jedan od omiljenih australskih i novozelandskih prigriza, garlic bread, što nije kruh s češnjakom, već obični kruh uz koji se dobije gusti namaz od češnjaka, sličan majonezi. Taman sam se ufurao u pisanje, kada mi se tablet ugasio. Naime, iz nekog mi razloga nije prilikom dizanja sistema učitao ikonu sa statusom baterije, tako da nisam znao koliko je puna. Ujutro je bila na 24% - bio bih ju napunio preko noći, ali krevet preko kojega sam dolazio do jedine utičnice bio je noćas zauzet, te sam tako stavio puniti samo mobitel, nisam želio inkomodirati curu koja je tamo spavala tako da usred noći prebacujem trošila. No nadao sam se da će me tablet obavijestiti kada mu baterija dođe na 6%, što inače redovito radi – ali kako sada nije učitao ikonu, tako mi nije poslao ni obavijest. I jednostavno se isključio kada se ispraznio. Srećom je autosave radio svoj posao, pa nije sve nestalo. Ali sam onda morao čekati da se ponovno napuni do barem 5% kako bih ga uopće mogao uključiti, a to je išlo sporije jer sam ponio punjač za mobitel, a ne njegov matični punjač… Uglavnom, na kraju sam u tom restoranu proveo 4 sata i još nisam završio tekst. Mislim da je vrijeme da prestanem s opsežnim tekstovima, ne mogu više toliko pisati, nema previše događaja, tipka „a“ mi je opet riknula, povijest Novog Zelanda nije pretjerano duga i pretjerano zanimljiva, a ako mi netko misli ponuditi suradnju na temelju ovoga putopisa, ima sasvim dovoljno štofa i bez toga da se raspišem ove zadnje dane. Doradit ću to eventualno za knjigu, a sada ću radije uživati u Novom Zelandu.
Iza 3 konačno krećem u obilazak onoga po što sam došao ovamo – najjužnije točke svoga puta. Za početak krećem obalom na istok, gdje imam kojih 20-ak minuta hoda do Stirling Pointa, mjesta gdje završava Državna cesta broj 1. Iako Stirling Point nije ni rt, ni nekakva krajnja točka kopna, već najobičnije okretište na cesti s parkiralištem pored, svejedno je ikonično mjesto Novog Zelanda, budući da se ovdje nalazi daljinarski putokaz do nekih od značajnijih svjetskih i novozelandskih gradova, kao i do ekvatora i Južnog pola. Stoga se uokolo njega ljudi stalno fotografiraju, teško je dočekati da ti se maknu iz kadra. Budući da nemam puno vremena, nastavljam obalom južnije, do one prave najjužnije točke (iako to može biti bilo gdje, moja je odluka gdje ću stati i vratiti se, odlučujem se ipak otići na južnu obalu poluotoka, kako bih bacio pogled na otok Stewart i prolaz Foveaux), koja je udaljena 40-ak minuta šetnje po lijepoj obalnoj šetnici kroz vegetaciju, ispod koje se more razbija o stijenje. Atmosfera je pomalo kao na nekom udaljenijem jadranskom otoku, gdje priroda nije toliko pitoma. S južne strane šuma koja prekriva Bluffsko brdo nestaje, ostaju samo travnate poljane. Prolaz Foveaux i nije toliko uzak, do otoka Stewart ima kojih 40-ak km, čak ga i ne vidim u izmaglici koja ga prekriva. Naziru mu se konture, pa hajde, mogu reći da sam ga vidio. Sunce je ogranulo, ujutro je bilo tmurno, baš je prava atmosfera za dostojno obilježiti dolazak do najjužnije točke. A ona se nalazi na jednoj kamenoj glavici smještenoj lijevo od staze, malo povišeno, na kojoj je postavljena spomen-ploča poginulima u avionskoj nesreći koja se dogodila 1998., kada se avion s deset putnika, koji je letio na otok Stewart, srušio u more u prolazu, te je tom prilikom pet putnika poginulo, a još ih je pet spašeno nakon što su sat i četvrt plutali u ledenom moru. Nije baš najveselije mjesto za obilježiti krajnju točku puta, ali zapravo je i logično da su ploču postavili na mjestu koje leži najbliže samom prolazu. Pa tako i ja radim još koji korak naprijed, fotografiram glavicu pred sobom i potom si dajem oduška klikćući (na hrvatskome) „Ovo je najjužnija točka na svijetu do koje sam stigao – možda ikad!“, kao da tek kada to čujem verbalizirano dobiva na važnosti. Po Murphyjevom zakonu, iako je cijelo vrijeme uokolo bila potpuna pustoš, taman sada dolazi neki stariji bračni par s psom, pa imam potrebu pojasniti što sam ja to vikao i čemu moje oduševljenje. Oni reagiraju s jednostavnim „Mislimo da je i naša.“ :D
Vrijeme me tjera dalje, kasno sam krenuo u šetnju, a put natrag me vodi preko Bluffskoga brda, što znači da se moram uspeti na 265 metara visok vrh, i to prilično strmom stazom, koja mjestimice prelazi u stepenice. Veći dio puta je gusta šuma, koja mi djelimice tvori zaklon od sunčeve pripeke, ali uspon je svejedno zahtjevan, tim više jer imam oko sat vremena na raspolaganju do polaska busa za Invercargill. A moram se nakon uspona još i spustiti s brda. Uspijevam ipak održati dobar tempo (predviđeno je za tu dionicu 50 minuta, ja sam ju ispenjao za 30), a potom slijedi dugi i poprilično strmi spust u Bluff. Koji nudi lijepe panorame, ali mene tjera i cajtnot, a potom i probava koja je proradila očito od onog chowdera. Stoga sam uz već nadljudske napore dojurio u Bluff 10 minuta prije polaska busa, uletio u onaj isti restoran od ranije, obrazložio da je u pitanju „emergency“, te pojurio obaviti svoje. Na stanicu dolazim točno na vrijeme, ali autobus i opet kasni, 20-ak minuta. Srećom da me jedna ženska iz brodskog terminala vidjela da čekam i objasnila mi da bus ipak dolazi, već sam bio zdvojan. Napokon se pojavljuje, samo smo ja i neki bračni par tu od putnikâ, te nakon pola sata vožnje kroz osunčana polja stižem natrag u Invercargill. Gdje ću konačno pošteno napuniti tablet, njegovim izvornim punjačem. Dok to radim, otvaraju se vrata i u sobu ulazi – Oscar. On je ovamo došao sinoć, ali ja ga nisam skužio, budući da je legao spavati nakon mene, a ujutro nisam zagledao ostale spavače u sobi. On kaže kako je vidio šešir i još se pitao jesam li to ja…ali koja je vjerojatnost da opet završimo u istoj sobi? On opet dan nakon mene kreće u Queenstown, ali tamo ja imam privatni smještaj, tako da se nećemo susresti, osim možda u gradu. A nakon toga nam se putevi definitivno razdvajaju jer će on u Queenstownu ostati nekih 5 dana. On odlazi svojim poslom, ja odlazim dovršiti dnevni zapis, potom na jedan cider i pizzu i tako privodim i ovu večer kraju (OK, još sam uploadao slike). I opet je onaj krevet zauzet, ovoga sam puta pronašao neku utičnicu na hodniku, bilo me strah ostaviti nenadzirani tablet, ali tih sat i pol dok sam bio na večeri nije mu se ništa dogodilo. Potom sam se još instalirao pored jedne od utičnica puneći mobitel i nekako improvizirajući nadvladao hendikep nedostatka utičnica. Ali da izgleda neozbiljno, izgleda. Šesterokrevetni dormitorij bez prozora i s jednom raspoloživom utičnicom.
Srbija, druga zemlja na mom putu, bila je također još zagrijavanje. Srbiju dobro poznajem, iako sam zbog tog nesretnog rata tek 2008. prvi puta zašao u nju. U Beograd, koji mi je otada redovna stanica u prolascima na istok. Ovoga sam puta u Beogradu proveo dvije noći, u dvama različitim hostelima, jer je u onom prvom došlo do nekog nesporazuma oko rezervacije. Ujedno sam se u Beogradu susreo po prvi puta s onim što će 5 mjeseci kasnije postati svakodnevica i u Hrvatskoj – izbjeglicama. Sjećam se prve noći na putu i skupine Sirijaca koje je tip iz hostela pustio da prespavaju u dormitoriju u kojem sam i sâm bio, sjećam se tih zbunjenih ljudi koji su onako u odjeći polijegali po krevetima, nisu se baš ni otuširali i to prilično dugo vremena, što se osjetilo, sjećam se kako me je jedan pitao koja je lozinka za wi-fi („Zamislite, pa oni imaju iPhone, odakle njima novci za to?“), sjećam se kako ih je ujutro isti taj tip s recepcije istjerao „prije nego dođe policija“. Drugi je hostel bio mirniji i čišći, bio sam možda i jedini gost u hostelu s dvama mačićima, u ulici Strahinjića bana. Vrijeme u Beogradu proveo sam u društvu nekoliko prijatelja iz grada, posvetivši se više druženju nego razgledavanju, ionako sam to sve već vidio. Iako sam se prošetao Bulevarom do Zvezdare, tek toliko da malo ubijem dio dana. Putovanje je tek bilo započelo, a za mene je više-manje čitava dionica do Istanbula bila uhodavanje. Bez obzira na sva događanja devedesetih, ja nemam predrasuda ni prema Srbiji ni prema Srbima, volim tamošnje krajolike i tamošnju kuhinju, a što se ljudi tiče, i dobričina i kretena ima svugdje. Poznajem sasvim dovoljno Srba da znam da se nikada neću morati osjećati nesigurno u Srbiji, barem ne više nego što bih se osjećao u Hrvatskoj kada bih javno izrekao neke svoje stavove o određenim društvenim skupinama i pojedincima (pa možda čak i taj stav da imam prijatelje Srbe koje smatram normalnim i dobroćudnim ljudima). I to je jedino što mi je važno. Među mojim čitateljima također je mnogo ljudi iz Srbije, nadam se da ćemo se biti u prilici i susresti na nekom predstavljanju ovoga putovanja i na vašem terenu. Bilo bi mi jako drago. :) I to je upravo još jedan primjer kako nas putovanja mogu naučiti toleranciji. Treba otići i uvjeriti se iz prve ruke, upoznati ljude, razumjeti drugu stranu, shvatiti da su tragične razlike često tek posljedica naglašavanja različitih vrijednosti, a i da one postoje samo kod onih koji su slijepi za sve ostalo. Ne treba ići na drugi kraj svijeta kako bismo nešto o njemu naučili – katkada je i druga obala Dunava dovoljna.
Hvala Srbijo!

komentiraj (0) * ispiši * #

Žarko sunce juga

utorak , 02.02.2016.

Valjda po prvi puta nakon Napiera jutro je osvanulo sunčano i bez vjetra (u Wellingtonu i Dunedinu je bilo sunčano, ali je puhalo). Dojam od prethodne večeri, kako je Invercargill grad impresivne arhitekture ponešto je dopunjen današnjom šetnjom – to je točno, ali samo za područje od kojih 500 metara u promjeru. Izvan toga, Invercargill isprva počinje ličiti na Rotoruu ili Taupo, neki od tih modernih gradova s uniformnom arhitekturom, a onda prelazi u također već spomenute ulice s obiteljskim kućama i vrtovima. U tom se dijelu, sjeverno od centra, nalazi i nekoliko parkova, od kojih je najpoznatiji Queens Park.
Invercargill (maorski WaihMpai) je najjužniji i najzapadniji grad na Novom Zelandu (ima naselja južnije i zapadnije, ali nemaju status grada), a broji oko 55 000 stanovnika. Ujedno je i jedan od najjužnijih gradova na svijetu, te najjužniji grad u Commonwealthu – samo se u Čileu i Argentini može naći južnijih gradova. Grad leži na rijeci Oreti, okružen plodnim poljima Southlanda. Zanimljivo je da je upravo ovo područje bilo prvi dio Novog Zelanda koji su Europljani naselili, u početku je naravno bila riječ o lovcima na tuljane i kitove. Sâm Invercargill je međutim osnovan tek 1853., a nazvan je prema škotskoj keltskoj riječi inbhir koja znači „ušće“, i prezimenu Williama Cargilla, nadstojnika provincije Otago, u čijem se sastavu tada nalazio i Southland. 1861. Southland se izdvojio iz Otaga, ali financijski problemi novonastale provincije 9 godina kasnije prisilili su ju na ponovno ujedinjenje. Razlog je ležao u odseljavanju stanovništva na sjever, budući da poljoprivreda nije donosila željenu zaradu. Tek je pokretanjem stočarstva i mljekarske industrije došlo do ponovnog porasta populacije u ovim krajevima. Odonda Invercargill živi svojim životom uspavanog gradića na kraju Dugog bijelog oblaka. Invercargill je poznat i po Southern Institute of Technology, visokoškolskoj ustanovi koja ima program zvan Zero Fees, omogućavajući tako besplatan studij državljanima Novog Zelanda i onima koji imaju trajnu dozvolu boravka. Stoga je grad postao i studentskim središtem, premda naravno mnogo manje no što je to slučaj s Dunedinom. Zanimljivo je da je Invercargill najoblačniji grad na Novom Zelandu (tim više je ovo sunčano vrijeme čudno), te drugi najvjetrovitiji, naravno nakon Wellingtona. Utješan je podatak da unatoč oblacima u Invercargillu nema toliko kiše. Nazivaju ga i „Gradom vode i svjetla“, pri čemu se svjetlo odnosi na polarnu svjetlost, koja je, kako sam već ranije naveo, u ovim krajevima vidljiva zbog geomagnetske anomalije. Voda u imenu nije sasvim jasna, može se raditi o okolnim zaljevima i lagunama, a neki smatraju da je riječ o tome da kiša kojiput zbog snažnog vjetra znade padati vodoravno. U rujnu 2010. grad je iskusio najveći snijeg u svojoj povijesti, uslijed čega se srušio krov gradskog stadiona. U Invercargillu se inače nalazi i jedini natkriveni velodrom na Novom Zelandu. Kad smo već kod toga, iz Invercargilla porijeklo vodi i Burt Munro, zaljubljenik u motocikle koji je na vlastitom prerađenom motociklu srušio nekoliko svjetskih brzinskih rekorda za motocikle obujma ispod 1000 cmł. Po gradu je nazvan i Invercargill March, vojna koračnica koja se od Bitke na Galipolju povezuje s Anzacom i postala je jednom od najpoznatijih vojnih koračnica uopće, toliko da neki misle da je zapravo ona novozelandska himna. Glazbu je napisao Alex Lithgow, koji je pohađao srednju školu u Invercargillu.
Ja sam se za početak zaputio jedan blok južnije od svoga hostela, do križanja nazvanog Bank Corner – naime, na trima od četiriju uglova nalaze se raskošne palače u kojima su nekada bila sjedišta banaka (iako danas više nisu), a na sredini je Trooper Memorial, spomenik vojnicima poginulima u Burskom ratu. Na četvrtom se uglu nalazi memorijalni zid s keltskim i maorskim simbolima, koji tako simbolizira dva nasljeđa u ovom gradu. Keltsko, ili bolje rečeno škotsko nasljeđe vidi se u prezimenima lokalnog stanovništva, kao i u specifičnom škotskom izgovoru fonema r, koji se izgovara vibrirajuće. Iako je ovo potonje vidljivije izvan grada, u manjim mjestima. Od Bank Cornera krećem po Dee Street (glavnoj ulici, gdje je i moj hostel) prema sjeveru, uz dva skretanja, jedno u Esk Street, koja je nešto najbliže gradskom korzu, te na drugu stranu, prema nekadašnjoj željezničkoj stanici, koje danas više nema, ostao je samo raskošni viktorijanski hotel za goste željeznice. Inverkargilska željeznička stanica bila je najjužnija na svijetu s putničkim prometom. Danas ovuda još prolaze teretni vlakovi, koji idu sve do Bluffa, 20-ak km južnije.
Budući da sam iz hostela krenuo iza podneva, već je bilo i vrijeme ručku, pa sam nešto pojeo u restoranu zanimljiva naziva Thai Saigon, a potom krenuo na sjever prema Queens Parku, napravivši usput mali zaobilazak do inverkargilskog vodotornja, građevine od 300 000 cigala sagrađene 1889., koja danas više nema svoju izvornu svrhu, no služi kao vidikovac. Ako imate tu sreću da se zateknete u gradu onaj jedan dan kada je otvoren. A to nije danas. Nakon vodotornja odlazim jedan blok sjevernije, gdje se nalazi Queens Park. Ali neću još u njega, nego prvo u Muzej Southlanda. Inače ne obilazim te lokalne muzeje, budući da je uvijek više-manje isti fundus, ali ovdje me posebice zanima Tuatarij, možda budem bolje sreće i vidim još koji primjerak ovih simpatičnih životinja. Tim više jer premosnikâ zapravo ima dvije vrste, jedna je pilasti premosnik, koji je uobičajeniji, i njih sam ono vidio u Zealandiji (odnosno, samo onog jednog). Ovdje imaju osim toga i pripadnike druge vrste, Guntherovog premosnika, koji živi samo na North Brother Islandu u Cookovu prolazu. Ali glavna je atrakcija svakako Henry, 110 godina stari mužjak, koji je prije nekoliko godina po prvi puta postao ocem. Gledam filmić koji ukratko prikazuje Henryjevu priču. Henry je dopremljen u ovaj istraživački centar (koji djeluje u sklopu muzeja) kako bi svojom oplodnjom više ženki povećao ovdašnju populaciju premosnikâ. Zato su mu i dali ime Henry, po Henriku VIII., računajući na njegov libido. Za početak su ga stavili s Mildred, ženkom 30-ak godina mlađom od njega. Henry ju je slijedio uokolo po terariju, sve dok nije došlo vrijeme parenja. Umjesto da ju krene oplođivati, Henry ju je – napao, i odgrizao joj dio repa. Osoblje centra bilo je u šoku, te su Henryja izolirali u vlastitu nastambu i zatražili dopuštenje da dovedu još jednog mužjaka. Tako je u centar stigao Albert. Henry je i njega napao – na filmu se vidi poprilično smiješan modus operandi koji premosnici imaju prilikom borbe. Naime, kako su premosnici i inače prilično spore životinje, tako i njihova borba slijedi taj obrazac. Dva premosnika stoje usporedo, posve nezainteresirano buljeći pred sebe. U jednom času, jedan od njih nasrne na drugog, i ta borba traje možda dvije-tri sekunde. Potom se vrate u početni položaj, kao da se ništa nije dogodilo. I tako opet kojih desetak sekundi, do novog nasrtaja. Uglavnom, za razliku od Henryja, Albert je uspješno obavljao svoju rasplodnu funkciju s čitavim haremom, sve dok zbog manjka genetske raznolikosti nije odlučeno da mu se na neko vrijeme uskrati mogućnost parenja. Albert je ubrzo nakon toga uginuo, vjerojatno zbog prevelike hormonske neravnoteže – vulgo, udarila mu je sperma u glavu. Time je Henry opet došao u prvi plan. No njegovo se ponašanje prema ženkama nije promijenilo, što je u centru već izazivalo očaj. I tada je jednog dana jedan od timaritelja primijetio na Henryjevu trbuhu neobičnu kuglastu izraslinu. Henry je odveden veterinaru kako bi se napravila biopsija, te je utvrđeno da je riječ o kanceroznoj izraslini. Ona je uklonjena i Henry se dobro oporavio. Kad se vratio u Centar, njegovo se ponašanje posve promijenilo – više nije bilo ni traga onoj nekadašnjoj agresivnosti. A sve je kulminiralo kada je nekoliko mjeseci kasnije ulovljen kako se pari s Mildred – u dobi od preko 100 godina. Kakav Zvonimir Rogoz, kakvi bakrači… Bilo je bojazni je li mu sperma još uopće dovoljno kvalitetna i hoće li oplodnja biti uspješna, no jaja su se uspješno izlegla, i tako su stogodišnjak Henry i njegova družica u osmom desetljeću života dobili svoje prvo potomstvo.
U terariju međutim premosnici i opet ne surađuju što se tiče vidljivosti. Mladunce se može vidjeti, jer su izdvojeni u poseban inkubator, vidio sam doduše i Henryja i Mildred, ali treba jako pažljivo zagledati jer se skrivaju među biljem u svojim nastambama. A kako su vrlo tromi, ne miču se satima, što čitavu potragu čini još težom. Guntherove premosnike nisam uopće vidio.
U ostatku muzeja najzanimljiviji je dio postava posvećen novozelandskim subantarktičkim otocima, te njihovoj flori i fauni. Iako ih zamišljamo kao golu kamenu pustoš, ti su izolirani otoci, šibani vjetrom, često prepuni biljnog i ptičjeg svijeta, što je i razlog zašto su proglašeni rezervatima prirode. Ljudi onamo uglavnom ne zalaze, osim ako nisu prirodoslovci – nekad su ondje obitavali kitolovci i lovci na tuljane, počinivši pogrom lokalne populacije tih životinja, koja se još do danas nije od toga oporavila. Kao što na otocima zna postojati gigantizam faune, tako ovdje postoji i gigantizam flore, pa tako imamo biljke koje su srodnici recimo ljiljana, a mogu narasti do visine od jednog metra. Od ptica koje se gnijezde na tim otocima najimpresivniji su svakako albatrosi, ptice s najvećim rasponom krila (preko 3 metra), odlični letači koji mogu letjeti nekoliko dana, a mislim da, slično čiopama, čak mogu i spavati u letu. Dvije vrste prevladavaju u ovim krajevima – kraljevski albatros i albatros lutalica. U muzeju imaju nekoliko prepariranih primjeraka, koji su ovamo došli zato što su se zapleli u ribarske mreže. Što se same veličine tijela tiče, albatros nije osobito velik – možda poput labuda. Ali kad razvije krila zapitate se gdje ih drži…
Obilazak ovoga iznimno zanimljivog dijela muzeja morao sam prekinuti prije kraja jer me potjeralo na WC. Kad sam bio gotov shvatio sam da se približava 5 sati, kada se muzej zatvara. Ništa, pokušat ću u srijedu još skoknuti ujutro prije busa… A sad ću napokon u Queens Park. Ovaj prekrasno uređen park zauzima površinu od oko 5 hektara, na kojima je smješteno nekoliko specijaliziranih vrtova (između ostalog ružičnjak i subantarktički vrt), jezero s patkama, dječje igralište, golf teren, nekoliko vodoskoka, avijarij (nastamba za ptice), omanji zoološki vrt…a možete i jednostavno šetati sjenovitim alejama i uživati u atmosferičnosti, pogotovo u ovakav lijepi sunčani dan koji je, kako sam doznao, ovdje prava rijetkost.
Nakon završetka s parkom, vraćam se do grada, koji je u međuvremenu opustio. Nije još ni 5 popodne, radni je dan, ali centar grada je pust. Prodavaonice su zatvorene, moram proći čitav centar da nađem nekakav dućan s živežnim namirnicama, te na kraju nalazim samo supermarket. Centar grada ima nekoliko zanimljivih zgrada, između ostalog je tu kazalište Civic Theatre, potom zanimljiva instalacija koja je ujedno i sunčani sat u obliku kišobrana, a pokazuje raspored cirkumpolarnih zvijezda na inverkargilskom nebu u vrijeme zimskog solsticija, 22. lipnja, zatim je tu palača suda, te južnije od centra Marijina bazilika, lijepa crkva kvadratnog tlocrta čija je kupola jedna od dominantnih gradskih vizura, te se navodno po njoj orijentiraju čak i piloti koji slijeću u Invercargill – a naravno, tu je i masonski hram. Već treći koji vidim na Novom Zelandu, i svi su vrlo jasno označeni, unatoč navodnoj tajnosti te organizacije. Vjerojatno je udaljenost Novog Zelanda dovoljna za konspirativnost…
Oko 7 se vraćam u sobu, potom se raspitujem oko prijevoza sutradan za Bluff, ne postoje redovne autobusne linije, već samo kojekakvi shuttlei koji prevoze putnike na brodove za otok Stewart. Morat ću dakle jednim od njih, cura s recepcije, za koju bih po izgledu rekao da je Indijka, ali mogla bi biti i Iranka (dosta je svijetle puti za Indijku) rezervira za mene prijevoz, ujutro u 9.45 idem u Bluff, vraćam se oko 6 popodne. Što ću raditi toliko vremena u Bluffu? Pisat ću, šetati uokolo, nevelik je to gradić, ali ima lijepu prirodu uokolo. Odlazim još potom u susjednu pivnicu Speight's i za večeru uzimam ono što inače poprilično uspješno izbjegavam na Novom Zelandu – fish 'n' chips. I to od plavog morskog grgeča, ribe karakteristične za novozelandske vode, popularne za filetiranje i prženje zbog male količine ulja. Te uz to jasno, pivu. Mislim, uz ribu treba vino, ali ovo je pivnica, te je osim toga posrijedi pohani riblji file. Ako već oni pripremom unište ribu, onda ću ja još dodatno zašvasati.
I sad, kako sam ušao u veljaču, a do polijetanja imam još 16 dana, pokušat ću ukratko dati rekapitulaciju svojih dojmova i razmišljanja o svakoj od 16 zemalja kroz koje sam prošao na ovom putu. Prva je na redu naravno Hrvatska, u kojoj sam, što se puta tiče, proveo tek nekoliko sati, od Zagreba do Tovarnika, ali Hrvatska koju sam ostavio i Hrvatska u koju se vraćam nisu ista država. Otkako sam otišao, državu je zatekla izbjeglička kriza, izbori, postizborna farsa oko prava na sastavljanje vlade, te onda i sama vlada. Kad pogledam političku situaciju koja me čeka u domovini, poželim ostati ovdje, dovoljno daleko od svega. Pomalo mi je čudan osjećaj da ću se vratiti u zemlju u kojoj je ljudima također prošlo 10 mjeseci (znate onaj solipsistički osjećaj da, dok niste negdje, to sve miruje?), da su ljudi koje sam ostavio možda izveli neke radikalne promjene u svojim životima, neki su zatrudnjeli, neki su rodili, neki su prekinuli, neki se sparili, a neki nažalost i umrli (danas sam doznao tužnu i potresnu vijest da je jedan od moje dvojice cimera s posla preminuo nakon borbe s karcinomom, koji mu je otkriven kad sam ja već bio na putu - a još smo se dogovarali za ćevape kad se vratim…)… Hrvatska je u tih 10 mjeseci okončala još jednu uspješnu turističku sezonu (dok sam ja tabanao Kinom i Vijetnamom) te je Zagreb bio izabran za najbolju adventsku destinaciju (dok sam ja tabanao Indonezijom), i to je ono pozitivno što treba gledati. Kao i to da dolazi proljeće. U mnogim drugim stvarima, nažalost, teško je biti optimist. No ja sam po prirodi optimist, a određeni novi momenti poslije ovoga puta sasvim sigurno će mi pomoći u adaptaciji na sumornu realnost. Isto tako, kao što je rečeno jednom, putujemo i zato da bismo cijenili dom. Hrvatska, kolikogod njena perspektiva ekonomske i društvene budućnosti bila mračna, još je uvijek u boljoj poziciji od Pakistana ili Kambodže. A za dobiti potpunu sliku treba se uspoređivati i s onima ispod sebe, jer jedino tako možemo spoznati pozitivne vrijednosti koje imamo, umjesto toga da neprestance gledamo što nam sve nedostaje. Utješno je vidjeti da se ljudi ipak neće tek tako predati. Znanje je moć, putovanje je znanje (ili barem način stjecanja istog), stoga se nadam da sam i ja ovim svojim putopisima barem malo upalio luč onima koji vole stvari sagledavati kritično i objektivno, a ne smatrati da nas mjesto rođenja obavezuje na ponos ili neki drugi oblik superiornosti. Možemo tek biti zahvalni Bogu/karmi/spletu okolnosti da smo se rodili u boljoj poziciji za život od nekoga drugoga, te iskoristiti svoj život kako bismo omogućili i onima manje sretnima da se jednoga dana rađaju u jednako tako dobroj poziciji. Ali možemo i naučiti nešto od njih – nije floskula da im siromašnih ljudi koji su sretniji od nas, koji smo materijalno bogatiji od njih. Još jedan razlog zašto putovati i zašto upoznavati nove krajeve, donositi dojmove u domovinu i mijenjati svoju svijest, ali i svijest ljudi oko sebe. Hrvatska je za mene dom, ali prije svega, Hrvatska je za mene baza za nova istraživanja svijeta, onaj sigurni zaljev iz kojega krećem na krstarenja.
Hvala, Hrvatska!

komentiraj (0) * ispiši * #

Daleki jug

ponedjeljak , 01.02.2016.

Kad sam već dobio to slobodno jutro u Dunedinu, pomislio sam možda otići do Tunnel Beacha, plaže koja se nalazi južno od grada, a specifična je po tome što se do nje dolazi kroz tunel prokopan u stijeni, inače plaža sama po sebi nije ništa posebno. Općenito, u pogledu obale, Novi Zeland nije nešto spektakularan, izuzev Fiordlanda i Marlborougha. Vjerujem da tom dojmu dodatno doprinosi i tmurno vrijeme. No do plaže nije toliko lako doći, jer je gradski javni prijevoz Dunedina podosta neredovit, a još je i nedjelja. Stoga sam se opet uputio u šetnju centrom, ali ovoga puta na jug. Već sam dan ranije fotografirao First Church of Otago, prezbiterijansku crkvu, koja, unatoč svom imenu, nije prva crkva u Otagu, nego je tek četvrta inkarnacija te građevine, sagrađena 1873. Sada sam odlučio ući i vidjeti kako izgleda iznutra, no u tijeku je bilo bogoslužje. I to na jeziku koji ne razumijem, no u prvi mi je mah zazvučao kao maorski, sve dok nisam malo bolje promotrio lica članova kongregacije, čije fizionomije nisu baš bile maorske, više pacifičke. Nakon malo njuškanja uokolo doznat ću da je posrijedi bogoslužje za pripadnike gradske kukovootočke zajednice (jezik koji se govori na Cookovim otocima, katkada nazvan i kukovootočnim maorskim, srodan je i donekle razumljiv s novozelandskim maorskim). Ono što primjećujem, a što mi je neobično, jest da se ovdje još uvijek drži do toga da se u crkvu na nedjeljnu službu ide u najboljoj odjeći. Nekoliko žena ima na glavi raskošne šešire s cvijećem, općenito je odjeća za crkvu mnogo formalnija nego kod nas. To me navodi na razmišljanje kako mnogi od nas danas imaju takvu raskošnu odjeću koju oblače eventualno za vjenčanja ili nekakva primanja, što obično bude toliko rijetko da ni ne primijete da više ne stanu u nju. Ja sam živi primjer – imam tako doma hlače koje sam odjenuo za maturalnu večeru, a onda, kada sam nekoliko godina kasnije na faksu imao nekakvi gala događaj više nisam stao u njih. Jednostavno se ne osjećam ugodno u odjeći koja već unaprijed ima nalijepljenu etiketu „finoće“ – nemam slobodu sjesti gdje mi je zgodno, moram paziti što i kako jedem i pijem…stvarno, ta odjeća jedino i ima smisla za tih dva sata tjedno, koliko traje čitav ritual odlaska u crkvu.
Ručat ću opet u pivnici Speight's, ovoga puta nekakav komad janjetine s povrćem, i tu se neplanirano zadržati preko sat vremena, jer sam na desert (beze tortu od limuna) morao čekati kojih pola sata. Zatim sam se još prošetao bez osobitog cilja južnim dijelom dunedinskog centra, sve tamo do početka velike zelene površine nazvane The Oval, koja je – sasvim logično – trokutastog oblika, pa se potom paralelnom cestom, bliže luci (iako tijekom čitavog svog boravka u Dunedinu nisam uopće vidio luku), vratiti prema centru, prošavši usput pored Kineskog vrta, koji je također turistička atrakcija, ali ja sam ih vidio dovoljno u Kini i Vijetnamu, tako da ipak nemam namjeru platiti 20 dolara ulaznicu. Poslikat ću još iznutra zgradu kolodvora, prije nego se lagano uputim u hostel po stvari. Zanimljivo je da mi što sam dulje na Novom Zelandu jenjava taj osjećaj izoliranosti, iako se, paradoksalno, sve više udaljavam od Europe. Ili je to možda zato što joj se vremenski primičem, tj. zato što se bliži kraj puta? Ili se razvija neki stockholmski sindrom? Zapravo, ima neke logike – spoznajem veličinu Novog Zelanda i na taj način shvaćam da nije toliko skučen da bih morao osjećati nezadovoljstvo što živim na nekoj izoliranoj kamenčini na kraju svijeta. No razmišljam kako bi bilo onom nekadašnjem Kreši, koji se užasavao leta avionom, kako bih pomirio svoju želju za putovanjem svijetom i taj svoj strah u slučaju da sam rođen na Novom Zelandu. Ili bih upoznao sve teretne brodove odavde do Singapura… :D
Uzimam stvari i krećem na kolodvor. Jedino nedjeljom postoji i popodnevni bus za Invercargill, inače ima samo jedan dnevno, oko 1 popodne. Ovaj mi više odgovara, jer mi sutra ostavlja čitav dan za razgled Invercargill (dobro – nakon što prvo napišem tekst, dakle, realno pola dana), u utorak odem do najjužnije točke puta i onda u srijedu krećem prema Queenstownu, čime zapravo započinje povratak, iako imam još 5 novih gradova koje ću tom prilikom posjetiti. Dio Dunedina u blizini autobusne stanice Intercityja još je mrtviji nego kad sam došao, u petak popodne. To su sve neke radionice, skladišta…imate osjećaj da će odnekud izniknuti neka banda (ona Bore Leejeva :D ) i izvršiti prepad. No neće, u Dunedinu se ni u jednom času nisam osjećao nesigurno. Zapravo, nigdje na Novom Zelandu, ne nakon što sam prošao Aziju. Ovdje su najveća neugodnost pijanci.
Autobus za Invercargill pripada nekoj drugoj firmi, ali na njemu svejedno vrijede karte i pokazi Intercityja. Ono što odmah primjećujem kao razliku u odnosu na Intercity jest nedostatak pojaseva na sjedalima – inače u svakom autobusu inzistiraju na tim pojasevima, i ovdje i u Australiji (a i u Iranu) i policija može kazniti i vas i vozača ako niste svezani. To vrijedi i za stražnja sjedala u automobilima. I dok to još mogu razumjeti, ovo za autobuse mi nije baš jasno, tim više što su ti pojasevi vrlo često oni koji vam samo idu preko prepona, a takvi prilikom sudara mogu napraviti više štete nego koristi, jer vas teoretski mogu i prepoloviti. Da ne govorim da bi pojas u autobusu imao svrhe jedino kada bi razmak u odnosu na prethodno sjedalo bio dovoljno velik da vam glava ne bubne u njega čak i ako ste zadržani pojasom, kao i da se tada nasloni sjedala ne bi smjeli spuštati. To je jedan od primjera slijepoga pridržavanja nelogičnih propisa.
Autobus je dovoljno prazan da se mogu seljakati lijevo-desno i fotografirati (zato sam ujutro napisao gotovo sav dnevni zapis, kako bih imao vremena za bilježenje krajolika), no prvih 40-ak kilometara od Dunedina vrijeme je sumorno kao i dosadašnjih dana. Kako odmičemo prema jugu postaje sve sunčanije, tako da negdje nakon jezera Waihola naoblaka počinje opadati, a nakon Balcluthe (da, puno keltskih toponima u ovim krajevima) se posve gubi. Vozimo se kroz krajolik sličan onomu nakon Napiera na Sjevernom otoku, široka polja i blagi brežuljci (u engleskom bi se reklo rolling hills), posuti stotinama ovaca, koje doista izgledaju kao nasumično razbacano kamenje, kao što je rekla ona doseljenica iz Litve, čije svjedočanstvo o prvom susretu s Novim Zelandom sam slikao u muzeju Te Papa. Prolazimo mjesto Clinton, a nedaleko njega je i mjesto Gore, pa se tako tamo krajem devedesetih ova dionica Državne ceste broj 1 razgovorno nazivala „Predsjedničkom cestom“. U Goreu ćemo promijeniti vozilo, iako je bilo naglašeno da je ovo direktna linija (inače kada se ide iz Dunedina u Invercargill također se presjeda u Goreu, jer glavni bus nastavlja za Te Anau, no sada to nije slučaj, ovaj će pokupiti putnike iz Invercargilla i vratiti se u Dunedin). Lažljivci. :D Selimo se u Intercityjev kombi, prtljaga ide u prikolicu, a nas čeka još oko 50 km vožnje do Invercargilla. Iako je već oko 8 navečer, sunce je još prilično visoko (zaći će oko 10). Po onome što vidim od Invercargilla, to je grad s mnogo monumentalnijim građevinama nego što mu je današnji značaj. Malo me podsjeća na Bendigo, a i po tome su im sudbine slične – oba su izgrađena zahvaljujući zlatu, samo što je u Bendigu ono ležalo pod gradom, dok se u Invercargill ipak dopremalo iz unutrašnjosti. Uokolo toga monumentalnog centra nalaze se predgrađa obiteljskih kuća, sve mi se čini da će mi se Invercargill svidjeti. Hostel je smješten na glavnoj ulici (Dee Street, inače sve ulice u gradu nose imena rijeka po Velikoj Britaniji), prilično je prostran, ja sam u šesterokrevetnom dormitoriju, koji međutim ima jedan problem – nema prozora. Srećom nije posve popunjen, prve će nas noći biti samo četvero, no nema dovoljno zraka, nemaš svijest o vremenu…stvarno mi nije jasno tko i zašto radi takve prostorije. Objasnio sam već logiku takvih soba u hotelima (to su uglavnom sobe za prostituciju), ali ovo je hostel, tim više jer ovdje očito također ima long termera koji tu žive, takvi uvjeti nisu humani za dulji život, to je kao samica. A nije da je problem probiti neki omanji prozor, može biti i 0,5 m x 0,5 m, samo da mogu ulaziti zrak i svjetlost.
Dok sam se smjestio, već je bilo skoro 10. Odlazim nešto pojesti, ali sve je zatvoreno. Nedjelja je navečer, ali sve izgleda pomalo sablasno – još je gotovo pa bijeli dan (dobro, nekakav je suton), po izlozima prodavaonica gore svjetla, ali na ulici gotovo da nema žive duše, ne prolaze ni automobili… Kao u nekom horror filmu. Konačno niz ulicu vidim svjetleći natpis Domino's Pizze. Poslužit će. Imaju čak i vrlo širok izbor, jedino što na svakoj pizzi imaju ili luk ili papriku, tako da je teško odlučiti se za manje zlo. Uzimam naposljetku neku s piletinom i camembertom, mislim da sam već napomenuo da je Domino's Pizza po mom mišljenju bolji od Pizz Huta, zato što radi pizze normalne veličine za jednu osobu, umjesto onih krekera koje s tom istom namjenom servira Pizza Hut. Kao i Starbucks, tako i Domino's Pizza ima foru da im morate reći ime, onda na ekranu pratite kako vaša pizza napreduje kroz faze proizvodnog procesa i kada će po svoj prilici biti gotova (politika im je da im treba 10 minuta za pripremu). Zaključio sam da je ime Chris nekako najbliže mom imenu za upotrebu kod stranaca, pa mislim da ću ga odsada rabiti u tim kontekstima. Kako mi brada raste, mogu dodati i –t na kraj. :D
Jedina promjena na povratku u hostel jest da je sunce u međuvremenu zašlo. Dvije cimerice već spavaju i zrak je već ustajao. A koliko vidim, još jedna osoba spava ispod mene. Bit će veselo… Naravno, soba koliko vidim ima i samo jednu utičnicu. Generalno gledano, australski i novozelandski hosteli su me razočarali. Čast izuzetcima, pogotovo onomu u Christchurchu (šteta da grad ne prati kvalitetu hostela), no kada se uzme u obzir omjer kvalitete i cijene, mislim da ih šiša i Indonezija. Tamo uglavnom nije vladala nestašica utičnica.
OK, prebacit ću još slike, a potom se spremiti na počinak prije sutrašnjeg razgleda drugog najjužnijeg grada na ovom putu…

komentiraj (0) * ispiši * #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.