Dok ja sanjam aerodrome

Iliti, kako sabiti 50 potencijalnih dana puta (iz one jednadžbe od neki dan) u 32 sata letova i čekanja na iste. Razmišljao sam o tome dok sam sjedio u Jasninom dnevnom boravku, tipkao i osmatrao stan, osluškivao vanjski promet…uopće nisam imao dojam da ne samo da nisam u Hrvatskoj, nego da sam na drugom kraju svijeta. Iako nikad bliži Hrvatskoj na cijelom putovanju. Avioni su čudo, i itekako ekonomiziraju vrijeme, ali meni je drago da sam ovo putovanje odradio upravo ovako, uz njihovu minimalnu asistenciju, spoznavši stvarnu dimenziju prostora zvanog Zemlja. Nije toliko velik koliko nam ponekad izgleda…
Za zadnji dnevni zapis trebalo bi tu napisati nešto efektno, ali mislim da će se stvari iskristalizirati tek za nekoliko tjedana, pa ih možda onda napišem ovdje. FB stranica će i dalje ostati aktivna, ako ni zbog čega, a ono zbog terminâ predavanjâ, za koja se nadam da će ih biti, kad ispregovaram logistiku. A i ja ću se nakon opisa završnoga dana putovanja, predstojećih dana pokušati i malo poigrati s nekim top listama…
Budući da mi je let iz Sydneya za Bangkok u 10 ujutro, znači da na aerodromu moram biti oko 8, što znači da je 6.45 sasvim dovoljno da se ustanem, obavim jutarnju higijenu, doručkujem i pripremim se za polazak na vlak oko pola 8. Tom ide sa mom na vlak, on ide na posao, radi u sjevernom dijelu grada i treba mu oko sat do sat i pol svaki dan od kuće do posla i natrag. To je recimo prednost manjih gradova, sve ti je na dohvat ruke, meni ponekad i mojih 20-ak minuta tramvajem izgleda daleko, a tramvaj mi praktički stane pred kućom i pred poslom. Da, razmažen sam, ali vjerojatno bih se privikao i da moram toliko daleko putovati na posao, preuredio bih dnevni raspored da izvučem najviše iz putovanja. Zato mnogi ljudi i rade u vlaku, ili ako putuju autom, onda slušaju audio knjige, čak i neke poslovne stvari u audio obliku. S druge strane, u 20 minuta do posla u zagrebačkom tramvaju baš nije moguće raditi, pogotovo kada na Trgu nahrupe umirovljenici-sprinteri.
Jasna mi je za doručak pripremila malene palačinke spužvaste konstitucije (moram priznati da sam zaboravio kako se zovu, recimo da su veličine malo većeg medenjaka), koje se obično jedu tako da se premažu putrom i medom ili javorovim sirupom. Uz to i šalica kave i spreman sam. Mogao sam i malo sporije doručkovati, ali otegao sam s ustajanjem, pa je tako već prošlo pola kada Tom i ja krećemo. Eto, ovaj je susret ispao pomalo na ho-ruk, idući put kad dođem u Sydney bit će bolje. :D Oni će vjerojatno dulje biti u Sydneyu nego Anita u Wellingtonu. I sad, iako sam ja svjestan da je Australija daleko, opet mi se nekako javlja onaj osjećaj koji često imam – kada prvi put nekamo putujem, to mi se čini jako daleko. Svakim idućim posjetom to mi se primiče – u smislu, poznat mi je teritorij, pa mi ne izgleda tako daleko. Tako mi sada Novi Zeland izgleda daleko bliže nego recimo Tahiti. Jednom kada napravim puni krug, vjerojatno će mi čitava Zemlja postati susjedstvo, Japan je odmah nakon Sesveta, onda je Vancouver, pa London i Stenjevec. Gotovo da si mogu gledati u vlastita leđa. Tako da me zapravo i nije strah da neću više vidjeti Sydney. Možda za onaj produženi vikend u lipnju…
Tom i ja se rastajemo stanicu prije aerodroma, ja moram presjesti, a on nastavlja. Još jednu stanicu drugom linijom i opet pri iskrcavanju odlazim u minus na Opalu, ali to mi sada više nije ni bitno, tko zna kada ću se vratiti u Sydney i hoću li uopće, pa znate li vi gdje je to i koliko ima dotamo? Na aerodromu uobičajena procedura, odmah dobivam sva tri boarding passa (to mi je novost, dosad nisam nikad letio vezanim letovima, pa nisam znao kako to ide), pozdravljam torbu, nadam se da se vidimo u Zagrebu, potom granica (izlazna procedura iz Australije je zapravo komično jednostavna, tutnete pasoš u skener, onda vam još fotkaju lice – morate skinuti naočale – i onda ubacite izlaznu karticu u neku kutiju, koju nitko ne provjerava. Nije mi jasno čemu onda uopće služi ta izlazna kartica i njeno popunjavanje, kada vi zapravo uopće nemate interakcije sa službenicima prilikom izlaska iz zemlje.), rendgenska kontrola i lagana šetnja do izlaza. Danas letim nešto manjim avionom – Boeingom 747, tj. Jumbo Jetom (svojedobno ga je netko pokušao kroatizirati u „mamutnjak“, iako mi nije jasno zašto ga zbog karakterističnog oblika nitko nije prozvao grbavim kitom). U dva sam dana dakle dobio priliku putovati dvama najvećim svjetskim avionima. A od Beča do Zagreba me nedvojbeno čeka Dash…
Inače, dok sam prilazio graničnom prijelazu primijetio sam natpis „Ako putujete u Raqqu ili Mosul, možda činite kazneno djelo.“ Nije mi jasno na koga se taj natpis odnosi. Oni koji onamo putuju ionako znaju što čine i vjerojatno im je svejedno. Uostalom, nema ni redovnih putničkih letova za te gradove, a sumnjam i da bi itko od potencijalnih ISIL-ovaca bio toliko glup da navede konačno odredište. To mi je ona naivna blentavost na koju ponekad naletim u dobro uređenim zemljama Zapada, gdje vjerojatno postoji predodžba da se čak i kaznena djela rade po PS-u.
Unutarletna zabava kod Thai Airwaysa je manje luksuzna nego kod Emiratesa, čak im je i izbor glazbe lošiji, iako imaju neke putničke kvizove o različitim gradovima u koje lete, između ostaloga i o Bandungu i Surabayi. Dok smo rulali namjestio sam si najveće hitove Bee Geesa (gdje ćeš bolje grupe koja povezuje Australiju i Europu), nadajući se samo da će na ovom letu Stayin' alive biti uspješniji od Tragedy. Nakon polijetanja avion radi okret za 180° nad gradom, no ja nažalost i opet nisam uz prozor, a moj je susjed spustio kapak na prozoru, tako da sam većinu leta bio lišen prizorâ izvana. Iako je, koliko sam uspio ubrati, bilo i dosta oblačno, naročito nad Indonezijom (tamo je sada još uvijek kišna sezona). Letimo prema Darwinu, pa preko istočnog vrha Timora prema Sulawesiju, preko Bornea (uz mali zaokret, taman da izbjegnemo zračni prostor Bruneja) pičimo nad deltu Mekonga, i onda preko Kambodže stižemo s jugoistoka nad Bangkok, ali radimo manevar i skrećemo u pravcu jugozapada, nakon 9 sati leta. Prilično dug let, iako će onaj do Beča trajati 12 sati. Imao sam sreću da mi se jedan susjed preselio na drugo sjedalo, pa sam imao više manevarskog prostora. Uglavnom sam pisao, jeo (dva puna obroka, prvi je bio neki goveđi odrezak, drugo rezanci, uz uobičajene popratne rekvizite poput salate – jedne povrtne, druge voćne – i deserta – jednom torte s marakujom, drugi put tzv. Anzacovih keksa, keksa koji su bili dijelom vojne popudbine u Anzacovim postrojbama u Prvom svjetskom ratu, a slični su medenjacima), te ubio oko na neko neodređeno vrijeme. Let je protekao mirno, uz tek povremene turbulencije. Po slijetanju u Bangkok vrućina i vlaga osjećaju se čak i u klimatiziranoj unutrašnjosti Suvarnabhunija, koji je ogroman, na putokaznim pločama vidim da su neke službe udaljene 900 metara od mojega dijela, koji čak nije na samom rubu zgrade. I još ima 4 kata. Ja moram ostati u tranzitnom dijelu, budući da više nemam vizu za Tajland, pa pronalazim neko mjesto gdje ću napisati ovaj zapis. Tranzitni je dio aerodroma veći od čitavog zagrebačkog aerodroma, s naravno hrpom duty free shopova, ali i restorana, a kako sam ja tamo proveo preko 8 sati, naravno da sam nešto i pojeo. Između ostaloga i ljepljivu rižu s mangom, za oproštaj s Azijom. Avion za Beč polijeće u 23.55, do Beča mu treba kojih 11 sati leta, u pitanju je Boeing 777. Oko mene hrpa turista koji se vraćaju očito s odmora u Tajlandu – Austrijanci, Mađari, Slovaci… Budući da sam si popio pivu prije polaska na avion, nadam se da će me ona uspavati. I jest, zakunjao sam odmah po polijetanju, valjda prije nego smo dosegli ciljanu visinu. Probudio sam se negdje iznad Mijanmara, kada je krenula posluga večere. Primjećujem značajnu razliku između Thai Airwaysa i Austrian Airlinesa – Austrijanci su škrtiji što se tiče opsega obroka, pribor za jelo je plastičan, nema baš dodatnog posluživanja pića u pauzi među obrocima (to doduše možda zato što puštaju ljude da spavaju)…doručak je isto mršav, tek sendvič i kava (ili sok) Ne daju ni slušalice, tako da ne mogu ni poslušati koju glazbu nude. Sve u svemu, nakon večere (bio je u pitanju neki riblji kari) ponovno tonem u san i budim se negdje iznad Gruzije. Naime, letjeli smo preko Indije, Pakistana, Afganistana, Turkmenistana, te onda zaokret preko Zakavkazja kako bi se izbjegla sjeverna ruta preko Ukrajine, pa tako letimo preko Crnog mora, Rumunjske i Mađarske do Beča. Ovdje je već ozbiljno zahladnjelo – 3 su stupnja. I opet ostajem u transfer zoni, iako je Schwechat manji od Suvarnabhumija svejedno je u usporedbi sa zagrebačkim aerodromom ogroman. Uvijek sam mislio da su komentari onih koji dođu u Zagreb nakon tumaranja svijetom, pa se zgražaju na što liči zagrebački aerodrom, pomalo pokondireni, ali danas sam i ja imao taj dojam. Schwechat izgleda svjetski, čak i u rano kišno kasnozimsko jutro, kada na njemu nema puno putnika. A zagrebački aerodrom izgleda provincijalno. Kao što sam predvidio, između Beča i Zagreba letim Austrianovim Dashom, let traje 40-ak minuta, čitavo vrijeme kroz naoblaku. Neugodan osjećaj kad shvatite da letite naslijepo. Međutim, sve prolazi u najboljem redu, te nakon točno 10,5 mjeseci putovanja oko 7.45 ujutro, 19. veljače 2016. slijećem na Pleso. Promičemo pored gradilišta novog terminala, koji će bogme biti prilično udaljen od staroga, nisam toliko pratio čitavu priču oko toga, bio sam dojma da će to biti tek aneks stare zgrade. Gledam kako iskrcavaju prtljagu, sa zebnjom proučavam što izlazi, no autobus polazi prema zgradi prije nego je dovršen iskrcaj prtljage. No 15-ak minuta kasnije, nakon što su ostali pokupili svoju prtljagu, jasno je da moje nema. Još jedan zajeb za kraj… *
Kada sam počeo s ovim putovanjem, nisam znao koliko ću često pisati, hoće li mi to biti tek usputno bilježenje dok imam prazan hod ili ću se truditi biti ažuran. Na kraju sam bio vrlo ažuran, uspjevši opisati gotovo svaki dan ovoga putovanja, koje je trajalo 320-ak dana. Od faktografije, praktičnih informacija do mojih svakodnevnih interakcija i razmišljanja o životu i svijetu. A razlog je upravo veliki interes kod čitatelja, koji su tražili još. Promijenio sam više stilova prilikom ovih zapisa, katkada izgubio dosta vremena zbog nekih detaljnijih dana… Možda je na momente izgledalo čupavo, izgledalo je i neotesano, ali bilo je moje. Ovo ovdje što se mogli pročitati, to sam ja. Često kratkoga fitilja, katkada začudno strpljiv, načelni introvert koji se u društvu dobro poznatih ljudi pretvara u party animal, gurman koji se ne libi jesti u KFC-u, ljubitelj cidera, mrzitelj kupanja u hladnoj vodi, sentimentalac vezan uz svoje stvari, horoskopska Vaga koja je uvijek u kontradikciji sa samim sobom, ali mnogim ljudima to ispada šarmantnim. Ja se zapravo ne volim prepirati, ali ne mogu ni odšutjeti ako vidim ili čujem nešto što mi se ne sviđa. I jako sam zaštitnički raspoložen prema onome što radim, zato mi ne zamjerite ako sam katkada režao na ljude koji su napreskokce pratili ovaj putopis – nekako sam čitavu ovu zajednicu pratitelja doživljavao kao proširenu obitelj, pa mi je bilo važno da angažman bude podjednak. A i nepraćenje bi aktiviralo moje alarme nesigurnosti – „nisam im valjda postao dosadan?“ Zato sam kao kavkaski ovčar neprestance skupljao odbjegle ovčice. :D I strepio nad svakim opadanjem broja lajkova na stranici. Na kraju nije došlo do željenih 2000, ali nije ni ovo loša brojka, pogotovo s obzirom da je moje putovanje bilo poprilično slabo medijski popraćeno.
Htio bih se ovdje zahvaliti svima koji su, na ovaj ili onaj način doprinijeli da ovaj putopis izgleda baš ovako kako izgleda. Prije svega, to ste svi vi koji ste čitali, komentirali ili samo lajkali slike i tekstove na mojoj stranici. Neću vas nabrajati poimence, jer je to gotovo nemoguće. Ali vi ste, uz naravno mene, iznijeli najveći teret ovoga pothvata. Ujedno su neki od vas, uz naravno Indonežane, iznijeli i najveći dio iritantnosti. :D Zahvale dalje idu mojim domaćinima tijekom ovoga putovanja: Zari Džamali, Mahdiju Davariju, Sadžadu Hussainu (jest da sam kod njega bio u hostelu, ali pokazao se kao dobar domaćin), Miroslavu Lesjaku, Vedranu Bajeru s obitelji, Anjasu Septi Lesmani, Medi i Jenny, Anti Šarušiću (i ostatku ekipe iz kuće u Queenstownu), Aniti Brkanić i Jasni Novak Milić s obitelji. Ljudima koje žive ili su živjeli u nekim gradovima na putu i s kojima proveo neko vrijeme u razgovoru: Stefanu Ivanoviću (i društvu iz stana na Dorćolu), Branku Jovanoviću, Marku Raduloviću, Slobodanu Bijeliću, Dijani Vuković, Anđelku Vlašiću, Teryn, Rocu i Andrésu iz Eskişehira, Aliju Ahmadluu sa suprugom, Marjam Karimi, Mostafi Vafaeiju, Faršadu Rahmatiju, Bošku i Ani s obitelji, Echiju i Jeromeu iz Bengkulua, Antonu i Lince iz Palembanga, Joshu Trindadeu, Jurici i Tatjani Turčinov, Juliji i Gregou Veble Mikiću, Petru Jovanoviću, Ivanu Primorcu, Mariju Šnajderu, Anti Bosniću i Milanu Filipoviću. Ljudima s kojima sam putovao dio puta ili ih susreo u hostelima: Austrijancima iz Vana i Tabriza, Nijemcima iz Ghazvina s kojima sam išao u dolinu Alamut, Michaelu (Švicarac koji putuje svijetom), Scottu Lópezu-Gelorminu, Mađarima s izleta u okolicu Jazda, Jacku Heronu, Jamesu Garlandu, Christopheru Prioru (i ostatku ekipe iz hostela u Kašgaru), Javieru Manguiji, Edu (kojemu ne znam prezime), Shaunu Ji-Thompsonu, Australki s izleta u Mati Si, Clare Roach, Pieteru iz Nanninga i Hanoija, Tonyju Huynhu i ostatku ekipe s izleta u zaljev Halong, Eleonori Rossi-Drago, Sanji Fligić, Ting Chen, Christianu Schmidtu, Nijemcima s vožnje Moni-Maumere, ekipi s izleta u Uluru. Kolegici putnici Snežani Radojičić, s kojom sam nažalost komunicirao samo virtualno. Različitim epizodnim likovima: Crnogorki u vlaku za Beograd, ženi iz hostela u Sofiji koja je glumila s Kevinom Baconom, liku iz busa u Tabrizu koji me zvao da odem pogledati gdje studira, baha'i liku iz teheranskoga metroa, Hassanu iz Afganistana koji živi u Kašanu, dobrohotnom taksistu iz Rawalpindija koji me vozio kada sam išao u potragu za mobitelom i nabavku novoga, Amerikanki iz Hotana koja uči ujgurski, Craigu iz Turpana i njegovoj supruzi Korejki, maloj Kineskinji iz Chengdua koja studira poljoprivredu, a svira violinu, Ichi Miyori iz hotela u Batamu, ekipi s pub-kviza u Sydneyu, Oskaru… Vozačima ili vodičima, među kojima se ističu Ramazan iz Malatye koji me vozio na Nemrut, g. Eskandari iz Ghazvina, Roni Putra, Ben Stokes, Tim s Great Ocean Roada… Različitim prolaznicima s kojima bih razmijenio pokoju repliku, Beludžistanskim levijima, osoblju smještajnih objekata… Svi su oni dali svoj obol ovom putopisu da bude točno ovakav, čak i Faisal koji je „našao taj mobitel i sada je njegov“. Također i jedno veliko hvala onima koji su financijski poduprli ovaj moj put privatnim sredstvima, hvala i ekipi sa stranice Putopija, koja je pratila moj putopis sa zakašnjenjem od nekoliko dana, objavljujući na svojoj stranici pojedine nastavke, hvala i svima vama u Hrvatskoj koji ste mi omogućili da uspijem realizirati ovo putovanje, kolegama iz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, mojim prijateljima i obitelji (užoj i široj). Poseban i posljednji pozdrav Antunu Halonji, koji nažalost nije dočekao da se izgrlimo po povratku, a čuo sam i da se samo koji dan prije preseljenja u vječnost raspitivao oko toga gdje sam i kako napredujem. Zbogom prijatelju, znam da ću i nesvjesno i dalje svako jutro pogledavati u taj stol lijevo od ulaza u ured, očekujući te ondje…
(* prtljaga je došla još isto jutro – idioti na aerodromu su zaboravili staviti ruksak na pokretnu traku. Nažalost, jedna od piva u bocama je iscurila, a napukla je i jedna od limenki. Pa ti nosi pive s Novog Zelanda…)