Pod zemljom

Hostel u Hamiltonu jedan je od rijetkih na Novom Zelandu koji nudi besplatan doručak – imao sam to samo u Napieru, Wellingtonu i Dunedinu. Ni Australija se baš u tom pogledu nije pretrgla. S druge strane, u Turskoj, Iranu, Vijetnamu je to uglavnom bilo pravilo (iako se u Vijetnamu obično plaćao). Stvarno, kako zadnjih dana i tjedana rekapituliram ovo putovanje, stalno mi se čini da je imalo dva vrhunca (Turska-Iran i Indokina), te ostatak koji je nekako bio prosječan i služio više za odradu. Ne, preteška je to riječ „odrada“, nije da nisam uživao u Novom Zelandu ili Australiji, no sve u svemu nije se rodila ona kemija između mene i tih država. A doista sam prema Novom Zelandu imao sve simpatije…
Današnji je program posljednja od prirodnih atrakcija koje ću obići, bit će to spiljski sustav Waitomo, koji se nalazi oko sat vožnje južno od Hamiltona. Ime Waitomo na maorskome znači „vodena jama“, što u suštini i jest to, budući da je riječ o spiljama koje je kreirala voda prolazeći kroz vapnenac. Iz Hamiltona dolazim busom koji malo kasni u polasku, no oko 11 sati sam na lokaciji. Vožnja vodi kroz krajolik zelenih brežuljaka, uglavnom bez šume, s naseljima posvuda – kako rekoh, posve različito od Južnog otoka. Inače, Anita je, kad smo razgovarali o Južnom otoku, rekla kako njoj ti pejzaži djeluju jako prostrano, slični onima u Europi ili Americi, ali nekako veći i širi. Ja baš imam suprotan osjećaj, vjerojatno zato što sam svjesniji konteksta – u Europi, kada se nađem u Alpama, znam da se one protežu kroz sedam država, stotinama kilometara, da su i dugačke i široke i visoke. Južne Alpe su visoke, ali ipak su na jednom relativno malenom komadu kopna okruženom beskrajnim plavetnilom. Moguće se načas zaboraviti i pomisliti kako to ide unedogled…ali Južne su Alpe kraće i od Dinarida, a nisu široke ni 100 km.
U Waitomu odlazim u ured i-Sitea (službena turistička informacijska služba Novog Zelanda, imaju urede u svakom imalo relevantnijem mjestu), gdje se raspitujem za 3 cave combo, koji mi omogućuje obići tri najatraktivnije spilje na lokalitetu (a u okolici se inače nalazi 300-tinjak spilja, od kojih su mnoge međusobno povezane, ali najveći je broj dostupan samo speleolozima ili avanturistima). No dvije od njih imaju ture u točno određeno vrijeme, pa tako moram vidjeti hoću li sve stići, bez obzira što imam 6,5 sati na raspolaganju (imat ću još i više, jer će bus kasniti, ali to tada još ne znam). Djevojka na blagajni ipak mi na kraju sređuje čitavu kombinaciju, plaćam…i pitam za onih 10% popusta. Ne, to vrijedi samo ako karte kupim izravno na blagajni Waitoma. Ah, dakle postoji i njihova blagajna, ovo nije to. Dovraga. Ali budući da mi je tura za 15-ak minuta, a ako ju propustim imat ću domino efekt, ne želim sad još tražiti da stornira sve, pa da onda ja s istom pričom idem na drugu blagajnu. To je 9,5 dolara razlike, žrtvovao sam jedan cider.
Prva od spilja je 500 metara niz cestu, ona je i najposjećenija, te u njoj ture idu stalno, svakih pola sata. Ujedno je tura najkraćeg trajanja, svega 45 minuta. No prvo da kažem nešto generalno o spiljama. Spiljsko područje Waitomo nastalo je abrazijom oligocenskog vapnenca, uglavnom porijeklom iz ljuštura morskih organizama (u kamenu se mogu vidjeti i fosilizirane školjke češljače), nakon što se taj vapnenac pred kojih 30-ak milijuna godina izdigao iz mora, a onda kroz njega počela teći voda. Lokalnim Maorima spilje su bile poznate već stoljećima, obično su se ispred njih nalazila groblja, jer su Maori spilje doživljavali kao vrata za prelazak u svijet mrtvih. Kada se krajem 19. st. pojavio turizam na Novom Zelandu, Maori su kao vodiči pokazivali spilje zainteresiranim turistima. Potom je država konfiscirala spilje i sama počela ubirati prihode od turizma, koji je u to vrijeme još uvijek bio dosta niskog intenziteta, ali nažalost i dosta neodgovoran, budući da su posjetitelji trgali spiljski nakit, ponajprije sige. Kasnije su uvedene mjere kontrole, pa su nekim posjetiteljima oduzete odlomljene sige i vraćene natrag na njihovo mjesto, i to tako da su – zalijepljene. :D Kontrola štete na razini. Doduše, ako voda nastavi curiti niz njih, i te će zalijepljene sige nastaviti rasti, samo da voda ne rastopi ljepilo. 1989. spilje su vraćene u posjed Maorâ, koji sada dobivaju određeni postotak od ulaznica, a također imaju i određene zahtjeve, pa tako u ovoj prvoj spilji – koja se zove Spilja svjetlećih crva – nije dozvoljeno fotografiranje. Inače, većina osoblja koje radi u spiljskom kompleksu su također Maori.
Kad sam spomenuo svjetleće crve, riječ je o novozelandskom endemu, kukcu Arachnocampa luminosa, sličnom muhi, čije ličinke žive u spiljama, te ispuštaju bioluminiscenciju, kao i specifične sluzave nitaste tvorevine pomoću kojih love. Drugi kukci privučeni su svjetlošću i približavaju joj se, te se potom zapliću u te niti, a ličinka ih zatim pojede tako da čitavu nit uvuče u usta, zajedno s plijenom. U stadiju ličinke kukac provede između 6 i 12 mjeseci, potom se učahuri i nakon 2 tjedna izađe kao odrasli kukac. No kako odrasli kukac nema razvijen probavni sustav, živi svega dan ili dva, a jedina mu je svrha pariti se. Kako su usto još i slabi letači, obično se to sve odvije na mjestu gdje su se bili i zakukuljili. Nisu rijetki slučajevi da se odrasli kukci zapletu u niti drugih ličinki i budu pojedeni. Dakle, svjetleći crvi su kanibali, kao nekad i Maori (to nisam rekao našoj vodičici, koja je Maorka). Navodno je po National Geographicu jedan od najgorih načina smrti taj da vas pojede svjetleći crv. Naravno, ljudi nisu u opasnosti, osim ako negdje ne postoji neki mutant čudovišnih proporcija. Svjetleći su crvi inače osjetljivi na svjetlost, tj. prestat će svijetliti ako se nađu u osvjetljenju (vjerojatno zato što čuvaju energiju jer znaju da na svjetlosti njihov mamac nije vidljiv – iako je to prekompleksno razmišljanje, zanimao bi me baš nastanak odnosa među tim dvjema varijablama), a nemaju baš mnogo predatora koji ih ugrožavaju, samo jednu vrstu kosca. Ugrožava ih prvenstveno ljudska aktivnost na njihovim staništima.
Spilja je inače uređena, pod je posve popločen, tako da izgleda više kao svojevrstan speleološki muzej. Teško je zamisliti kako je bilo prvim istraživačima koji su se ovuda kretali uz pomoć svijeća, pogotovo s obzirom na rizik od toga da se svijeća ugasi uslijed nedostatka kisika (što je bio dobar indikator za povlačenje, samo u kom smjeru kad te mrak dezorijentira?), ili čak i neke kapljice vode. Vjerujem da su spiljske formacije ljudima tada djelovale zastrašujuće, pa tu još dodajmo svjetleće crve za koje u mraku ne biste znali što su, ali eto, znatiželja je bila jača od užasa. Naravno, kao i svaka spilja koja drži do sebe, i ova ima Katedralu, što je obično naziv za najvišu prostoriju u spilji, a u ovoj se održavaju i koncerti. I to zato što, prema riječima naše vodičice, „ima dobru akustiku, uopće nema jeke“. Pa nije li ideja dobre akustike da mora postojati jeka, jer ona pojačava i prenosi zvuk? Ili sam ja nešto krivo shvatio? Nakon toga odlazimo gledati svjetleće crve, a tura završava polaganom vožnjom čamcem kroz podzemnu rijeku koja ubrzo izlazi iz spilje (to je dugo vremena bio jedini ulaz u spilju, dok nije otkriven i kopneni prolaz), iznad nas na stropu svijetle brojni svjetleći crvi. I sada konačno možemo fotografirati. Ali ja ne mogu, budući da su svjetlosni uvjeti preslabi, a ja se jednostavno ne znam igrati s manualnim postavkama. Planirao sam to proučiti na ovom putu, ali nikad nije bilo vremena. I tako, sad kada bi mi trebalo znati procijeniti koji otvor blende, koji ISO…ja o tome nemam pojma. Morat ću upisati neki tečaj fotografije…
Nakon završetka ture imam oko sat vremena do polaska u iduću spilju, zapravo i manje, jer me još mora pokupiti transfer dotamo. Ručat ću nešto. U restoranu kod ulaza mi kažu da ću na hamburger trebati čekati 45 minuta!? Prvo sam mislio da je rekla „four to five minutes“, ali ne, rekla je „forty five“. Nemoguće. Moguće, velika je gužva. Ne usuđujem se riskirati, uzimam samo neki kruh od banane sa šlagom. Iduća tura mi je u 1.30, tako da sam se već 20 minuta ranije pripremio na mjestu odakle me skupljaju. Dolazi kombi koji vozi neka cura, no ja nisam na popisu za tu turu. Kaže da sam vjerojatno na sljedećem. Približava se međutim i pola 2, a drugog transporta nema. Što ako se uopće ne pojavi, što ako tura krene bez mene? Evo, već je pola 2… Vidim međutim i druge ljude da čekaju na istom mjestu, pa se navirujem i gledam u njihove karte (jer se naravno ne bih nikad odlučio na to da ih izravno pitam tu informaciju :D ), na kojima također piše pola 2. To me donekle umiruje. I doista, negdje oko 1.34 dolazi prijevoz, tip u njemu nam kaže da je on i naš današnji vodič, OK, to je onda u redu, ja sam mislio da nas on samo transferira do spilje gdje je drugi vodič i da tura kreće otamo u pola 2 bez obzira kada mi dođemo na ulaz.
Druga tura vodi u spilju Ruakuri („dva psa“ ili „pseća jazbina“, ovisno o kontekstu), u koju se ulazi kroz izgrađenu konstrukciju sa spiralnom stazom, duboku nekih 20-ak metara. Spilja dakle počinje na nekih 20-ak metara u dubini zemlje. Ova je mnogo veća i mnogo više divlja, a tura traje oko sat i pol. I kroz ovu teče rijeka, mnogo žešća od one u Spilji svjetlećih crva, tako da ovuda u jednom dijelu prolaze i tzv. blackwater rafteri, koji nisu rafteri koji šljakaju za onu američku zaštitarsku kompaniju, nego je za razliku od whitewater raftinga (raftinga na divljim vodama, iako je zapravo svaki rafting n divljim vodama), koji se odvija na površini Zemlje, blackwater rafting onaj koji se odvija na podzemnim rijekama. To je isto velik biznis u Waitomu, s mnoštvom raspoloživih podzemnih rijeka za rafting. Postoji i tubing, to je ono kada se spuštate u gumi ili tako čemu. Osim toga, spilja nudi uobičajeni spiljski nakit, nema tu sada nešto previše iznenađenja, osim tih svjetlećih crva, a na jednom smo mjestu vidjeli i podzemni koralj, tj. njegovu okaminu. Hodamo preko mostićâ iznad rijeke, kroz dugačke tunele osvijetljene sablasnom plavičastom svjetlošću…nakon kojih sat vremena u spilji postaje prilično hladno. Mislim, temperatura je uvijek ista, samo što meni postaje hladno, jer nisam ponio ništa s dugim rukavima, nije mi palo na pamet. Dobro da sam se sjetio uzeti cipele, da nisam krenuo u spilju u japankama. Na jednom mjestu prolazimo pored hrđave cijevi koja strši iz stropa. Vodič nam pokazuje da pogledamo kroz nju uvis, te na kraju vidimo sitnu točkicu svjetlosti. To je cijev koja vodi do površine, a kroz koju se, kada su betonirali puteljak kroz spilju, lijevao cement, da ga se ne mora dovoziti uokolo. Teško je procijeniti duljinu cijevi i dubinu spilje. Na drugom mjestu prolazimo pored ploče s natpisom da je ovo privatni posjed i da nema neovlaštenog pristupa. Spilja je doista nekoć bila u privatnom vlasništvu, ali teško je zamisliti da bi se netko spuštao na tu dubinu i tamo nešto tražio. Jedino ako ploča ranije nije bila na nekoj vanjskoj poziciji…ali zašto bi ju onda itko dopremao ovamo? Kao ona klupa u spiljama Batu pored Kuala Lumpura…
Treća se spilja zove Aranui, prema Maoru koji ju je otkrio kada se njegov pas zavukao unutra u potjeri za svinjom koju je lovio. Za razliku od prethodnih spilja, ovdje nema vodotoka, samo ponešto vode koja kaplje, a zbog toga nema ni svjetlećih crva, budući da nema živog svijeta u unutrašnjosti spilje. Jedino se kod ulaza mogu vidjeti pećinske wete, kukci za koje naš vodič (sada je neki treći, taj je isto Maor) kaže da izgledaju kao da su se parili cvrčak i skakavac. Vidjeli smo nekoliko mlađih primjeraka, koji liče na kosce, s malo debljim nogama. No odrasli mogu biti duljine od 10-ak cm. Izgledaju zastrašujuće, ali se zapravo hrane samo lišćem. U unutrašnjosti spilje nalazi se međutim najveća raskoš spiljskog nakita od svih triju spilja koje sam vidio. Naravno, bujna mašta u njima može prepoznati različite oblike, pa tako imamo Snjeguljicu i sedam patuljaka, Cvjetaču, Orgulje, budući da smo na Novom Zelandu tu je jasno i Kivi… Samo je jedna prostorija relativno niska stropa nagrđena mrežom koja stoji ispod stropa, budući da je on prepun stalaktita koje su nesvjesni posjetitelji lomili. Ovdašnja Katedrala visoka je 16 metara, ali se zapravo radi o prolazu, a ne o dvorani.
I to je više-manje to, pogledao sam sve tri spilje i doista je pri tom obilasku prošlo oko 6 sati. Vodič iz zadnje spilje vraća me do glavnog ulaza, sad je manja gužva u restoranu, pokušat ću sada uzeti hamburger, ali sad pak zatvaraju kuhinju. Uzet ću jedan od već pripremljenih sendviča, koji su još gurnuli u mikrovalku. Blah, to mi stvarno nije trebalo. Autobus kasni pola sata, srećom sam dobio SMS koji me o tome obavještava (savjesna kompanija koja se brine za svoje putnike)… Do Hamiltona ima oko sat vremena vožnje koje kratim zanimljivim misaonim eksperimentom, pokušavajući izračunati koliko bi mi trebalo kada bih se iz Sydneya zaputio kopnenim putem prema Hrvatskoj, sljedeći istu rutu (bez pokrajnjih izleta, tipa Kančanaburi ili Xiahe), koristeći za pojedine dionice ista prijevozna sredstva kao i na putu ovamo (dakle, čak i brod od Siem Reapa do Battambanga), ali na način da po dolasku u neko mjesto prvom sljedećom prilikom odem dalje, dakle samo uz najnužnija zadržavanja. I kad bih naravno već imao riješene vize. Trebalo bi mi oko 50 dana, s tim da bi mi od Sydneya do Hanoija trebalo oko 28 dana (zbog australskih transkontinentalnih buseva koji voze jednom dnevno, busa Dili-Kupang, Pelnijevog trajekta, cesti po Floresu…), a onda od Hanoija do Zagreba samo neka tri tjedna, budući da bih kroz Kinu do Kuqe uglavnom imao vlakove s par sati čekanja između (a od Xi'ana do Jiayuguana direktan vlak), a ista stvar bi bila i od Zahedana do Urmie, te od Tatvana do Istanbula. Da mi tehnika ne otkazuje i da nisam umoran (a takav bi put bio strahovito naporan), te da naravno imam vize, možda bi baš bila fora pokušati. Što kraće zadržavanje u indonezijskim gradovima srezalo bi „Hello Mistere“ na minimum…ali opet se pitam, što bih točno imao od takvog putovanja, budući da bi mi jedini cilj bio da što prije odem dalje iz nekog mjesta? Sportsko putovanje. Zanimljivo kao eksperiment, ali realno posve blesav trošak.
Po povratku u Hamilton tek započinjem pisati tekst, koji mi oduzima ostatak večeri, a pisanje sam prekinuo tek odlaskom na kratku večeru u indijski restoran preko puta. U kojem sam također pisao. Da, zagrizao sam previše s onim dijelom o letu 901, trebalo je to istražiti i napisati. Ali dobro je, objavljen je. Na počinak odlazim oko 2 sata, dobio sam neke cimere u sobu, 3 Nijemca (ali ne debela nego tetovirana), tako da će zrak u sobi noćas biti daleko lošiji…
Sat i pol leta od Dilija do Darwina pokazao mi je da Australija i nije toliko daleko ako joj se dovoljno približite, ali time je ujedno završilo razdoblje jeftinoće na putu, no također i nereda, prašnjavosti, buke, kaotičnosti…svega onoga što čini Aziju. Bilo je to olakšanje, prvih nekoliko dana sam uživao, onda sam shvatio da je Australija u stvari prilično dosadno mjesto. :D Darwin je sladak gradić za kojega ti je dovoljno tri dana, Alice Springs je Bogu za leđima, Coober Pedy na Božić je nadrealan, čak se i Adelaide, iako mi je isprva izgledao kao uređeni velegrad, nakon nekoliko dana pokazao kao grad koji te sputava. Medo i Jenny su bili zlatni domaćini, uživao sam u tetošenju, ali svejedno nisam imao osjećaj da je to grad koji pršti životom sâm po sebi, već si sve moraš stvoriti. Melbourne i Sydney u tom su pogledu potpuni kontrast, ti gradovi pršte životom i događanjima. Ali u Australiji sam prvi put osvijestio i taj osjećaj „ovo je lijepo, ali je strašno daleko od centra svih događanja“. Da, ta udaljenost štiti od nekih neugodnih pojavnosti suvremene geopolitike i ekonomije, ali ima i svoju cijenu. Cijenu avionske karte za 20-ak sati leta prema Europi ili SAD-u. Novi je Zeland u tom pogledu još i gori, u Australiji imaš barem tu iluziju unutarnjeg prostora (koji je međutim uglavnom nefunkcionalan), ali to dodatno stvara i međugradsku izoliranost – Sydney i Melbourne udaljeni su oko 12 sati vožnje cestom. Tako da, dođoh, vidjeh, svidjelo mi se, ali ne toliko da bih ondje ostao. Hvala lijepa. A za turista iz Hrvatske ni cijene nisu baš nešto primamljive. No vidio sam Uluru na trodnevnom izletu sa simpatičnim Benom, sydneysku operu, klokane i koale (ali nažalost ne i čudnovatog kljunaša), tako da je mojih 26 dana u Australiji ipak bilo izvor lijepih budućih sjećanja. A na završetku puta dodat ću još jednu noć tom kontu.
Cheers Australia!