Vakuum
utorak , 30.06.2015.Budući da se nitko od ostalih gostiju u hostelu ni ujutro nije činio zainteresiran za dnevnu turu, odlučio sam na nju otići sâm. Pregrmio sam 350 juana, ionako sam već desetak dana u Kini, a nisam potrošio ni prvih 3000 juana, tako da je to unutar troškova. Dnevna tura obuhvaća pet lokaliteta, koji su koliko-toliko atraktivni, iako bih ja recimo radije pogledao ruševine Jiaohe umjesto Gaochanga, barem moj vodič kaže da se više isplate (premda mi je Craig dan ranije rekao upravo suprotno). Vozač je tip iz susjedstva hostela, Ujgur, koji govori solidan engleski za Kineza. No neće me voziti on, nego njegov otac, koji zna samo bazičan engleski, nekoliko riječi. I još je vjernik koji drži do ramazana, tako da me njegov sin upozorio, ako želim na ručak, nema problema, ali njegov otac će me čekati vani. Čak mi je malo bilo neugodno i piti pred njime, ali žeđ je ipak bila prejaka. Sin me dovozi do ruba grada, gdje se prebacujem u očev auto. Idemo prema jugoistoku, autocestom koja vjerojatno vodi skroz do Pekinga, sudeći po kilometraži (prolazimo oznaku 3400 km do nečega). Potom skrećemo s autoceste i vozimo se pored Gorućih planina, gorja koje se nalazi u središtu Turpanske depresije, a naziv je dobilo zbog crvenkastih stijena i odsjaja sunca na njima. Gorje figurira u poznatoj kineskoj priči Putovanje na zapad, gdje glavni junak prolazi kroz gorje koje doslovce gori, a njegov pratitelj, redovnik, ugasi ga svojim čarobnim štapom. U ujgurskoj legendi gorje je nekadašnji zmaj koji je proždirao djecu, sve dok ga lokalni junak nije ubio i rasjekao na osam dijelova. Svaki zasjek je jedna dolina u gorju. Inače, čak se i za gorje naplaćuje ulaz, ali samo ako idete na točno određeno mjesto. Naime, svojedobno je Xi Jinping, predsjednik NR Kine, boravio ovdje i slikao se na tom mjestu. Potom su se svi ostali pohrlili slikati na identičnom mjestu, te je tako odlučeno da se od toga zaradi naplaćivanjem upada na to mjesto. No pametni idu na bilo koje drugo mjesto i uživaju u besplatnim pejzažima gorja.
Nastavljamo dalje, u ravnicu, i dolazimo do ruševina Gaochang, nekadašnjeg grada na Putu svile razorenog u 14. st. Poznat i kao Karahodža ili Ghočo, ovaj je grad bio jedan od tipičnih melting potova na Putu svile, gdje su koegzistirali nestorijanski kršćani, manihejci, budisti, zoroastrijci i ostali. U 9. je st. postao glavnim gradom lokalnog ujgurskog kraljevstva, te je time ostao dok ga nisu razorili čagatajski Mongoli. Kompleks je ogroman, tako da me tip na blagajni (to je onaj slučaj – cijena ulaznice je 70 juana, a to je zapravo kusur) pita želim li bicikl. Ma kakav bicikl, to ću ja pješice, izverziran sam… Kasnije ću skužiti da je bicikl vjerojatno jedan od električnih skutera, a tomu baš i nisam vješt, tako da je bolje da sam išao pješice. Iako mi je trebalo skoro sat i pol za obići sve. Nije da toga ima previše, nego je prostor grada ogroman, a sjene nigdje. Ostaci su zapravo dosta krnji, tek se iz obavijesnih ploča može razaznati što su te olupine zidova nekoć predstavljale. Jedini koliko-toliko očuvani dio je nekadašnji budistički hram u jugozapadnom dijelu kompleksa. Tamo se smjestio neki Ujgur s lokalnim trzalačkim instrumentom po kojem počinje tamburati kad sam se ja pojavio. Naravno, ne iz želje da mi dadne muzičku pratnju dok tumaram među ruševinama. Sorry, stari, glazba ti je OK, ali nije da sam te išta tražio. Da, nakon obilaska impresivnog, ali podosta loše očuvanog kompleksa, mogu reći da je moj vodič u pravu, iako nisam vidio ruševine Jiahe. Ovaj kompleks mogu cijeniti samo zaljubljenici u lokalnu povijest ili povijest Puta svile, za običnog turista koji želi vidjeti nešto konkretnije, ovo je dosta šturo.
Vraćam se u auto i krećemo prema Tupighu. To je pitoreskno selo smješteno u podnožju Gorućih planina, koje prema mom vodiču iz 2009. „nije još na standardnim turističkim itinererima“, ali vidim da je u međuvremenu na njih dospjelo. Ulaz u selo se naplaćuje, a čuo sam i priče prema kojima se naplaćuje fotografiranje svake kuće, ljudi, grožđica… Srećom, mene nitko nije ništa pitao, platio sam 40 juana i krenuo svojim putem.
Inače, kad smo već kod muljanja (i to ne muljanja grožđa) – dok smo se vozili prema Tupighu, moj vozač je s nekim razgovarao na telefon. U jednom mi času daje tog tipa na telefon (ne znam, možda mu je to čak bio sin, nisam prepoznao glas), i on mi kaže da mu je vozač rekao da ja želim ići u pustinju. Ne, ne želim. Došlo je do nesporazuma, ali očito je da mi žele utrapiti još jedan aranžman. APP. Ovaj puta NP.
Tupigh je selo kuća sagrađenih od ćerpiča, smještenih u dolini rijeke koja tvori jednu od dolina u Gorućim planinama. Kućice jesu slikovite, ali nisu bogznašto. Doista, primjećujem kako me neke stvari više ne impresioniraju toliko kao ranije, nakon što sam ih već toliko puta vidio na ovom putovanju. Iako je stil izgradnje drugačiji, ovo mi malo liči na Kandovan. Selo ima zanimljivu džamiju, a na kraju se sela nalazi grob (mezar) prvog ujgurskog konvertita na islam. Ali do toga groba ne mogu. Odnosno mogu ako platim. U tom času još nisam znao za dodatne troškove, platio sam 40 juana za ulaz u selo i smatrao da to pokriva sve, te zaključio da me pokušavaju smuljati i da neću pristati na nikakvo dodatno plaćanje, makar to uključivalo i nerazgledanje mezara. Koji vrlo vjerojatno nije ništa posebno i bilo bi mi kasnije žao tog novca. Jedna od kuća u selu je i ona Albeta LeCoqa, njemačkog arheologa koji je istraživao okolne budističke spilje i usput odnosio tamošnje blago za zapadne muzeje. Zato je većina današnjih spilja prazna i oštećena, jer su ovi skidali čitave komade zidova. Briga za baštinu.
Iduća postaja su grobovi Astana. Astana znači „glavni grad“ (da, glavni grad Kazahstana se zove Astana, zato što je to planski sagrađen glavni grad), a riječ je o groblju gdje su pokopani Kinezi iz Gaochanga. Riječ je o velikom prostoru, no za posjetitelje su otvorena tek tri groba. A i ta tri groba su uglavnom prazna, sve vrijedno je preneseno u arheološke muzeje u Turpanu i Ürümqiju ili opljačkano. Plus što se ne smije slikati unutrašnjost (ima par zgodnih murala). Svi su grobovi ukopani, a do njih se spušta dugim nizom stepenica. Karta za ulaz u kompleks je 40 juana. Tko određuje te cijene, nije mi jasno. Tri groba – 40 juana. Kompleks ruševina čitavog grada – 30 juana.
Pored groblja (koje izgleda kao preorano gradilište) nalazi se nekakav paviljon-osmatračnica, koji je zgodan za osmotriti groblje i okolne vinograde s visine, ali ni za što puno više. Tu se nalaze i neke budističke skulpture i frizovi, skulpture ljudi s glavama životinja… Vodič je bio u pravu kad je rekao da se Astana može i preskočiti. Isto kaže i za iduću točku, spilje Bezeklik. One su smještene u krasnom krajoliku, jednom kanjonu u Gorućim planinama, odmah nakon neobičnog budističkog tematskog sela (koje mi se čini kao novogradnja), i tvori ih kompleks od 39 spilja koje sve imaju jednu zajedničku osobinu – uglavnom su prazne. Za to je zaslužan g. LeCoq. Inače takve spilje su bile česte na Putu svile i nazivaju se „spiljama tisuću Buddha“, budući da su na stropovima i zidovima bili naslikani prizori 1000 Buddha u meditaciji. U spiljama su se nalazili kipovi, reljefi, murali…danas oštećeni ili odneseni. A i ono što je ostalo ne smije se slikati. Ne znam zašto na to toliko paze. Razumijem da fleš oštećuje murale, ali može ga se isključiti (ja uglavnom slikam bez njega).
Na izlasku iz spilja križam se sa skupinom turista za koje mi nešto govori da su Japanci. Fizički su isti kao Kinezi, ali stil odijevanja im je nekako zapadniji, ne znam kako to reći. Već si mislim kako moja pretpostavka neće biti dokazana, kada jedna ženska prozbori „A, so desu!“ Taj slatki okus bivanja u pravu… :D
Vraćamo se lagano prema hostelu, malo sam i zakljucao u autu, u međuvremenu počinje i ljetna kišica. Po povratku u hostel pokušavam se priključiti na internet, ali cijelo popodne i veći dio večeri VPN-i su u knockdownu i otkazuju poslušnost. Kao da je vlada postrožila kontrolu. Odlazim do grada na večeru. Pokušat ću u večernjim satima vidjeti kako stoje stvari u John's Caffeu. Tamo je i dalje Pripjat. Ili je Craig lagao, ili sam ja u zoni sumraka. Otkrio sam međutim ulicu s kineskim restorančićima, pa odlazim tamo. Tražim neki koji ima dvojezične kinesko-ujgurske natpise, jer po nekoj logici taj bi morao imati i engleski meni. Ne pitajte me za rezon, ni meni nije jasan. Nalazim jedan takav, ulazim unutra, sjedam i vidim kako se na moj upitni pogled u vezi engleskog menija osoblje smanjuje na veličinu makovog zrnja. Srećom odnekuda dovlače neku ženu s menijem koji ima slike (kao onomadne u Kašgaru), pa po tome odabirem nešto što mi liči na piletinu sa sezamom (ona mi i potvrđuje da je to chicken, nabada par engleskih riječi). OK, to čudo košta 55 juana i bolje mu je da bude dobro.
Dolazi na stol. Prvo je ogromno – to je porcija za više ljudi. Drugo, piletina nije lišena kostiju, tako da moram jesti pažljivo. Treće, i dalje je ogromno – pa nema šanse da to sâm riješim. Četvrto, ima i čilija. Srećom, ima i dosta kikirikija, pa ću barem za 55 juana pojesti kikiriki. E da, dok sam ranije išao do grada kupio sam novu perverziju – kikirikijevo mlijeko. Miris je gori od okusa.
Inače, još jedna zanimljiva stvar – restoran, kao i dosta njih u Kini, ima odmah pored stola kantu za smeće. U nju se najčešće bacaju listići čaja koji vam pobjegnu u šalicu, tako da ne morate piti kroz stisnute usne, trijebiti listiće iz brkova i slične fore koje imaju nevježe (tj. ja).
Nakon što sam nekako uspio riješiti pola planine koja mi se kočila na stolu, tražim račun. Oni me još pitaju želim li da mi zapakiraju. Ma nosi to, ne mogu više vidjeti tu gomilu…
Vraćam se u hostel, gdje net i dalje štrajka. Taman razmišljam o boci turpanskog vina, kadli se odjednom kraj mene stvara neki tip s kapom, priča o pivi koju mi nije kupio… Ha? I onda skida kapu i ja kužim – Chris, Kanađanin iz Kašgara! Pa eto, ipak smo se sreli na neplaniranom mjestu. Predlažem mu da umjesto pive (koja košta 5 juana) podijelimo bocu vina (po 88 juana), naravno svaki plaća svoju polovicu. Pristaje. Nadao sam se bijelom vinu, ali imaju samo crveno. Koje nije loše, ali je toplo, a baš bi me nekako osvježilo hladno bijelo vino na ovoj vrućini. Oni su došli danas, bili su u Kuqi dvije noći ranije (dan nakon mene), a kasnije idu prema istoku ali ne istom rutom kao ja (makar…ni ovaj puta se nismo trebali sresti, tko zna što će još biti). Oni su išli u spilje Kizil, čak su sreli i Craiga i njegovu curu (ova Kina je stvarno zaselak), kaže da je bilo OK, ali su naletjeli na neku žensku koja ih je besplatno provela kroz spilje i još na engleskom. Ali da je okolni krajolik Tian Shana zanimljiviji, da je bila jedan zanimljiva i lijepa šetnja koju su poduzeli od spilja dalje u brda. Dolazi ubrzo i John, njegov pajdaš, sjedimo malo, razgovaramo istovremeno se pokušavajući spojiti na net, koji je konačno proradio u neko doba, potom se njih dvojica pozdravljaju, a ja još malo dreždim na terasi usnulog hostela. Još sam sutra gotovo cijeli dan ovdje…
komentiraj (0) * ispiši * #
Depresija
ponedjeljak , 29.06.2015.Oko 6 sati ulazimo u željeznički kolodvor Turpan. Izlazim, a pred kolodvorom čeka graja taksista koji nude vožnju do Turpana. Naime, željeznički se kolodvor ne nalazi u Turpanu, već u mjestu Daheyan, nekih 60-ak km sjeverno od Turpana. Prema mom vodiču, do Turpana odatle voze i minibusevi, koji počinju voziti oko pola 9. Pa ništa, pričekat ću tih 2,5 sata. Smještam se na neke stolce pod jednim krovićem, vadim tablet i pišem zapis prethodnog dana. Završavam malo prije 8, u međuvremenu se posve razdanilo. Sad treba vidjeti gdje je taj minibus. Pretpostavljam da kreće ispred kolodvora, to je najlogičnije. Tamo se nalazi nekoliko autobusa, ali nijedan od njih ne vozi u Turpan. Izgleda da ipak nije kod kolodvora. Penjem se jedan blok dalje, prema poprečnoj cesti, kamo vidim da se upućuju ljudi koji izlaze iz hotelske zgrade. No većina njih tamo zastaje i ulazi u neki od taksija parkiranih na uglu, ili se raspršuju po okolnim ulicama. Minibusa ni od korova, kao ni oznake. Ha ništa, prošlo je već i pola 9, približava se i 9, morat ću izgleda na taksi. Ali kako ne želim da me odere, pokušat ću naći taksi s taksimetrom. Kao za vraga, sad nema nijednoga. Jedan me tip pita idem li za Turpan, cijena je 100 juana. Znam da je previše, ali umoran sam, leđa mi otpadaju i, što je najvažnije, ne znam dovoljno dobro kineske brojeve da bih se cjenkao, pa prihvaćam. Tek kad sam smjestio prtljagu unutra, vidim da u autu već sjedi jedan tip, što bi podrazumijevalo da se cijena još sreže za pola. Realno bih dakle trebao platiti kojih 35 juana, recimo. Iako je i 100 juana jeftino za hrvatske pojmove (zamislite da vas taksi vozi u, štajaznam, Ozalj za 100 kn).
Cesta se od Daheyana spušta nizbrdo, budući da je Turpan smješten na rubu Turpanske depresije, koja je s -154 metra treća najdublja depresija na Zemlji (nakon Mrtvog mora i jezera Assal u Džibutiju). Sâm Turpan je iznad površine mora, ali depresija se prostire južno od njega. To je inače najsuše i najtoplije područje u Kini, ali kako je Turpan smješten u oazi te napajan vrlo elaboriranim sistemom kareza (podzemnih vodenih kanala – zapravo je riječ o lokalnom nazivu za ono što u Iranu zovu ghanat), područje je poznato po uzgoju velikog broja raznih vrsta voća, od kojih se posebice ističe grožđe. Osim vina, grožđe se prerađuje u grožđice (Kina je najveći svjetski izvoznik grožđica), a dio turpanskog krajolika su i posebne zgrade rupičastih zidova, nazvane čunče, u kojima se obavlja sušenje grožđa na zraku, koje traje oko 40 dana.
Turpan inače ima nešto manje od 60 tisuća stanovnika i moderni dio grada izgleda tipično kineski. Zato je stari dio vrlo atmosferičan, a mnoge su ulice natkrivene brajdama koje stvaraju sjenu u nepodnošljivim ljetnim vrućinama. Ja sam rezervirao smještaj u Youth Hostelu Turpan Dap, ali naravno da vozač to ne zna gdje je. Drugi putnik zna nešto malo engleskog, ali ni njemu to nije poznato. Ali ima mobitel, pa ga molim da ode na Wikitravel stranicu Turpana, jer se tamo nalazi i adresa i ime na kineskom. OK, kad su pročitali kinesko ime onda im je poznato, ali i dalje ne znaju gdje je. Lutamo gore-dolje po jednoj ulici u novom dijelu, potom ovaj drugi tip zove hostel, pa mu oni objašnjavaju, te napokon nalazimo ulicu, u ujgurskom dijelu grada, koji naravno izgleda kao predgrađe, kuće od ćerpiča, bez prozora na ulicu… No dvorište je natkriveno sjenovitom brajdom, a na recepciji je vlasnica, žena koja govori stvarno dobar engleski – i to ne kineski dobar, nego STVARNO dobar, kao da ga je u najmanju ruku studirala, a možda i živjela neko vrijeme izvan Kine. Malo ću pričekati dok se ne odjave prethodni gosti, a potom se mogu useliti u svoj četverokrevetni dorm. U sobi je neki Kinez, koji će mi se kasnije predstaviti kao Marko (Kinezi često imaju imena „za vanjsku upotrebu“, kako stranci vjerojatno ne bi pogrešno izgovorili ton i od majke ih pretvorili u kobilu i slično). I on koliko-toliko govori engleski, ali se ne može načuditi tomu koliko ga JA dobro govorim, te me pita jesam li bilingvalan. :D Odgovaram mu da je moje znanje engleskoga nekakva standardna razina među akademski obrazovanim ljudima u Hrvatskoj (iako je to također moja predrasuda – u biti je to standardna razina među ljudima s kojima se ja družim, jer sam ja snob i neću se igrati s nikim čiji engleski nije barem na razini B2), i usput malo ošinem po obrazovnom sistemu Kine. Oni naime počinju s engleskim tek u dobi od 13 godina (što je prekasno za početi učiti neki strani jezik ako ga želite svladati bez greške – na to se ja vadim kada opravdavam činjenicu zašto i nakon 20 godina učenja još zapinjem u mađarskom) i onda ga obavezno uče samo tri godine. I još nisu baš izloženi angloameričkoj kulturi (što nije nužno loše, ali bi im pomoglo oko izloženosti jeziku), tako da je sve to skupa recept za ovo što viđam ovih dana po Kini.
Krećem u obilazak Turpana. Iako ostajem dvije noći, ovdje sam zapravo tri puna dana, jer mi zadnji dan vlak ide tek navečer. Tako da ću laganini, prvo obići minaret Emina hodže. Dotični je bio lokalni drmator i vazal dinastije Qing, koji se iskazao i u masakru Džungaraca, a 1777. je dao sagraditi džamiju s ovim minaretom u afganskom stilu. Minaret je vrlo atraktivan, svojedobno se moglo i penjati na njega (za 300 juana!), danas se više ne može, čak ni na krov susjedne džamije, kako bi se bolje osmotrila panorama turpanskih vinograda uokolo. Zanimljivo, ulaznica za cijeli kompleks košta, prema onome što piše, 55 juana. Dajem stotku i dobivam 55 juana natrag. Dakle, cijena je 45. Isto ću doživjeti i sutradan – cijena 70 juana, dam stotku, dobijem 70 juana natrag. Tko je tu lud… Mislim, meni paše.
Turpan je, kao i Kuqa, bio značajan grad na Putu svile, i također su ga nastanjivali Tohari. Bilo je i nešto iranofonih Sogdijaca, što je sve evidentirano u kineskim kronikama. Pod kinesku je vlast došao u vrijeme dinastije Tang u 7. st. (inače, doba dinastije Tang je u Kini razdoblje nekakve romantične predodžbe kada je država bila jaka, stabilna i uređena – eto, i Kinezi imaju „od stoljeća sedmog“, samo što njima odonda kola idu nizbrdo), ali je onda opet izgubljen provalom Ujgura koji su ovdje uspostavili svoju državu. Zanimljivo, Ujguri su u to vrijeme bili po vjeri manihejci (a još ranije su ispovijedali panturkijsku religiju tengrizam), da bi po naseljavanju Tarimske zavale prešli na budizam, a poislamljeni su tek u 14-15. st.
Nakon minareta šećem prema centru. Prijelaz iz ujgurskog u kineski dio je abruptan – otprilike kao kada iz Sv. Klare pređete u Sloboštinu. Odjednom ostavljate iza sebe prizemnice, pečenjare, automehaničarske radionice…a dolaze stambeni blokovi, parkirališta, parkovi... Nešto bih pojeo, premda nisam osobito gladan, ali sad bih odradio jedan lupper (ručeru?) da ne moram navečer opet do grada. Glavna ulica za takve stvari je Qingnian Lu, čiji je središnji do pješačka zona, a također je natkriven brajdom. No većina restorančića je prazna. Da, nedjeljno je popodne, ramazan je (ali ovo je kineski dio grada) i ljudima se valjda ne jede. Dolazim do kraja ulice, potom još malo gledam po vodiču i vidim da se na drugom kraju, iza hotela Turpan, nalazi John's Caffe, institucija za putnike u gradovima Puta svile (sjećate ga se iz Kašgara, tamo su Britanci tražili suputnike za Kirgistan). Navodno ima meni na engleskom, osvježavajuća pića i turpansko vino. Što ćeš više…
Vraćam se ulicom Qingnian, a onda mi se događa jedna od onih situacija za koje me čudi da ih nije bilo više. Ulijeće mi neki tip, s idejom da bi on malo vježbao svoj engleski sa mnom. Namještam facu ispričavanja, a onda me on pita „Busy?“, ja kimam i srećom me bez problema pušta na miru. Nakon desetak minuta hoda stižem do John's Caffea, na kojem je Bog rekao laku noć. Zatvoreno je, a izgleda kao da je zatvoren i hotel, zapravo, sve izgleda otprilike kao Pripjat – vidi se da je ovdje bujao život, a onda je naglo prekinut. Očito je da John's Caffe već neko vrijeme (od jučer ili zadnjih 5 godina, to je teško utvrditi) ne prima goste. Vraćam se natrag do onog prvog poteza u ulici Qingnian, sjest ću nekamo, pa kud puklo da puklo. Zaskaču me iz jednog restorana, već nose meni, a koliko vidim, ima i dio na engleskome. Sjajno. Ili ipak nije sjajno, kad vidim na što taj engleski liči. Neću komplicirati, uzet ću juhu s tofuom i slatko-kiselu piletinu. S rižom. Čaj je naravno već na stolu, to se podrazumijeva.
Juhu ne dobivam u zdjelici, već dobivam ogromnu zdjeletinu iz koje si onda sam odgrabljujem koliko hoću u manju zdjelicu. Nema šanse da sve pojedem, to je porcija za sedmočlanu obitelj. Slatko-kiselu piletinu već da, premda i nju moram jesti iz iste zdjelice kao i juhu, a ista baš nije kapacitetna. Dok ja jedem, dolazi vlasnik, sjeda kraj mene i pokazuje interes za moj vodič. Prelistava ga, iako je očito da ne vlada engleskim, ne znam što ga toliko fascinira. U taj čas za susjedni stol sjedaju jedan tip i ženska. Tip je Europljanin, ali govori kineski, ženska je Azijatkinja. Upustit ćemo se u razgovor (naravno, čovjek ga nije započeo s „Where are you from?“, nego s „It's a big book.“ :D ), pa ću tako doznati i njihovu priču. On je Craig, Kanađanin koji je u pubertetu završio na Tajvanu, tamo upisao studij, pa se vratio u Kanadu, tamo još studirao kineski i sad živi u Tajlandu sa svojom (valjda) suprugom, Song-Lee (ako se ne varam), koja je Korejka. Iako je, po njegovim riječima, njen kineski bolji od njegovog – njemu se i dalje čuje da nije izvorni govornik (i to nema veze s time da je bijelac, kuže ga i preko telefona), a najveći je kompliment kad ga pitaju je li iz Hong Konga (eto, što sam rekao – prekasno ga je počeo učiti). Kako je vlasnik i dalje čitao moju knjigu, tražio je od Craiga da mu prevede neke dijelove koji mu nisu bili jasni (recimo, čudio ga je dio sa slikama o „Crvenoj Kini“, jer je mislio da se tamo tvrdi da se u Kini još uvijek odvija Kulturna revolucija), a usput je i rekao koju o sebi. On je iz Sečuana, ali se preselio ovamo s obitelji, otvorio restoran, ima prijatelje i među Ujgurima i među drugim Han Kinezima (zapravo, izuzev Kašgara, nigdje drugdje nisam vidio toliko izraženu segregaciju Ujgura i Hana). Potom otvara dio u vodiču gdje se nalazi „dekoder menija““, te ga fotografira, kako bi ispravio eventualne pogreške na svom restoranskom meniju. Da, mislim da „quick tried pepper“ i „water boils the sliced meat“ nisu baš najadekvatniji opisi jela… Kasnije u jednom času, dok ja razgovaram s Craigom i Song-Lee, knjigu uzima vlasnikova žena, ali uopće ne kuži da ju drži naopako, sve dok vjerojatno nije došla do neke slike. Da, po svoj prilici uopće ne zna latinicu…
Nakon što su mi pomogli riješiti problem moje nepostojeće mobilne internetske veze (sad ju imam, ali samo Edge protokol, uz još neku dodatnu prijavu…), te objasnili da minibusevi u Daheyanu stoje kojih 200 metara od kolodvora i da je to nemoguće naći ako nekog ne pitaš – a to možeš samo ako znaš kineski - došlo je vrijeme rastanka. Oni tu večer odlaze za Dunhuang, ali se nećemo ni tamo sresti, jer onda lete dalje za Šangaj. Inače odsjedaju u hotelu Turpan (znači, ipak nije Pripjat), pa ih pitam i za John's Caffe, za koji oni kažu da je otvoren u večernjim satima i da probam kasnije svratiti. Ostavljam to kao mogućnost i odlazim u hostel, vidjeti ima li koga tko bi bio voljan sutra podijeliti troškove izleta po nekoliko lokaliteta u okolici. Prije toga, u dućanu nedaleko hostela kupujem, igrom slučaja, neko piće od meda. I tako se slučajno održava tradicija. Naime, idući dan, 29. lipnja, je moj imendan – Sv. Petar i Pavao, te Krešimir. Kako je moja župa u Zagrebu Sv. Petra, svake se godine na taj datum održava proštenje, i ja svake godine odem tamo kupiti bocu gvirca. Koja se onda povlači po frižideru idućih mjesec i pol, jer ja svaki dan (ako se sjetim) srknem po pola čaše, pa odem na more, pa to dalje fermentira… Prošle sam se godine 29. lipnja vraćao iz Velike Britanije, pa nisam stigao, ove godine isto…ali eto, barem ću nekako improvizirati.
U hostelu ima ponešto stranaca, ali su već svi bili na izletima, ili će tek doći tu večer (pa sigurno neće odmah ujutro ići uokolo)…pričekat ću još do jutra, ako ne, idem sâm. Jest da najam auta s vozačem košta 350 juana, ali zasad trošim manje od planiranog, tako da se mogu baciti u taj trošak.
Navečer odustajem od John's Caffea, predaleko mi je. Izaći ću samo do dućana i kupiti usput i jedan od onih ujgurskih bejgla sa sezamom, kao laganu večeru… Kvart oko hotela noću izgleda kao teška periferija, nema ni javne rasvjete, ničega. Nije baš ugodno, ali se privikneš. U jednom se času uhvatim kako razmišljam u kojoj sam ono točno državi. Da, to bi mogao biti loš znak, da sam prekrcan svakodnevnim dojmovima. Istina je da mi vrijeme sporije teče (nisam još ni tri mjeseca na putu, a imam osjećaj da putujem zadnjih nekoliko godina), ali ću trebati malo odmora s mozgom na paši. Hoće li to biti na Baliju ili negdje iza, možda tek po povratku u Zagreb, ne znam. Zasad vozim dalje po rasporedu…
komentiraj (1) * ispiši * #
Odrada
nedjelja , 28.06.2015.Po prvi puta u Kini imam doručak u hotelu. Dolazim na recepciju, pitam za zaofan (doručak), iako je sada tamo i jedna ženska koja zna engleski. Upućuju me u susjednu prostoriju, gdje ja sjedam za stol i čekam. Onda na drugom kraju prostorije vidim švedski stol, tj. one posude-grijače, u kakvima vam obično poslužuju jaja ili kobasice kada imate švedski stol za doručak. Odlazim dotamo i počinjem trpati. Uglavnom povrće, rezance,, valjuške…kineski se doručak po svom sastavu ne razlikuje previše od ručka. Nema tu pekmeza, maslaca, meda… I onda me u tom krcanju prekine konobarica koja me pita imam li bon za doručak. Kakav sad bon? Pokazuje mi komadić papira (da, tako obično bonovi izgledaju) i kaže mi da ga mogu uzeti na recepciji. Dakle izgleda da se to valjda dodatno plaća… Dolazim na recepciju, traže me samo broj sobe i daju mi bon. To je dakle to. Ništa se dodatno ne plaća, nego samo još jedna birokratska formalnost. Valjda da ne bi slučajno netko tko nije gost hotela uzeo ovdje doručak. Jasno, kakva bi to bila sramota da netko u zemlji koja je nominalno i dalje socijalistička pojede višak hrane koji će se inače vjerojatno baciti ili dati svinjama. Ne, neće svinjama, ovo je muslimansko područje.
Nastavljam s trpanjem hrane na drugi tanjur, a naposljetku uzimam i juhu. Imate 4 temeljne vrste juhe, u koju si onda metnete rezance i čili. Dobijete i čaj, ali si ga vrlo nekineski točite u čašu. Sjedam za stol i prianjam na hranu. Netom sam završio s juhom, kad mi konobarica donosi još jednu zdjelicu juhe, sličnu našoj ajmpren juhi, sa sjeckanim mladim lukom unutra. Ni uz najbolju volju ne mogu pojesti dvije zdjelice juhe. Ostatak, s izuzetkom jednog malog dijela salate koji je bio preljut, uspijevam pojesti, ispostavit će se da mi je to bio jedini obrok toga dana. Imam i neku vrstu deserta, kolač, neki biskvit s voćkom za koju zaključujem da je žižula (jujube, kineska datulja – vidiš, možda je to zapravo voće koje sam dosada jeo u tangzazi ili tako još čemu, a ja sam to gurao u Prokrustovu postelju šljiva i višanja), te dvije šnitice kakija (to sam srećom ranije već jeo tako da znam prepoznati, iako je okus malo trpkast i nisam baš oduševljen).
Na recepciji pitam kad je odjava. Naravno da je ona koja zna engleski u međuvremenu nestala, tako da mi druga na kineskom pokazuje da je odjava u 2 sata po pekinškom vremenu (ne ide bez te opaske…). OK, imam oko tri sata, to bi trebalo biti dovoljno. Kiša i dalje visi u zraku, ali trenutno ne pada. Krećem pješice, prolazim pored škole u kojoj je upravo veliki odmor. Ali čekaj, pa danas je 27. lipnja, do kad tim Kinezima traje škola? Pustite jadnu djecu na praznike…
Onaj spomenik koji sam dan ranije fotografirao prikazuje nekog tipa s instrumentom sličnim tamburi. Možda je to neki lokalni bard, šteta da se nisam raspitao… Nastavljam prema zapadu, ali sada južnijom cestom u odnosu na dan ranije, onom koja prolazi kroz srce ujgurskog dijela grada. Tu se nalaze ruševine staroga grada Kuqe (Qiuci), od kojih nije ostalo puno – tek ponešto zidina koje se protežu kroz kukuruzišta i privatne posjede. Ništa posebno atraktivno. Sva sreća da ne naplaćuju ulaz. Mnogo mi je zanimljivije susjedno mezarje, gdje osim normalnih sarkofaga nalazim i grobove kakvi su uobičajeni u Kini, toliko neugledne i zapuštene da imate osjećaj da je tu zakopan kućni ljubimac (i to ne previše omiljen), a ne čovjek. Jedino po čemu se kuži da je tu grob jest ogradica oko grobnog mjesta, ali unutra je jedva razaznatljiv humak iz kojega buja korov.
Kroz ulice ujgurske četvrti vraćam se na glavnu cestu i nastavljam prema zapadu. I sad napokon dolazim do one rijeke koja je označena na karti. Bogme, to jest poštena rijeka, korito je široko kojih stotinjak metara, nije to onaj potočić s kojim sam ju prethodni dan zamijenio. S druge je strane bazar, a ja skrećem prema Velikoj džamiji, drugoj najvećoj džamiji u Xinjiangu, nakon džamije Id Kah. Dok hodam dotamo primjećujem da je već prošlo sat i 10 minuta otkako sam krenuo. Pa kad prije? Morat ću ubrzati, još mi samo fali da premašim vrijeme odjave, pa da me oderu za dodatnih 280 juana.
Velika džamija u Kuqi je sagrađena 1559., kasnije je još proširivana, a 1925. je stradala u požaru. Obnovljena je 1932., da bi ponovno bila oštećena u potresu 1998. Može primiti 3000 ljudi, a stupovi u molitvenoj dvorani napravljeni su od drveta, kao i u drugim džamijama u ovom području. U sklopu džamije nalazi se i medresa, sagrađena 1990-ih. Upad je 15 juana, ali se zapravo ne može vidjeti puno više od dvorišta, jer je glavna molitvena dvorana zaključana, mogu se samo naviriti kroz rešetku.
Time sam riješio dvije stvari, ostala je još palača kučanskih kraljeva. Njezina je adresa ispisana pomalo nejasno u vodiču, ali nastavljajući onom glavnom cestom izlazim direktno na nju. Ona je nedavno obnovljena, a sve do ranog 20. st. u njoj su živjeli kraljevi Kuqe (kao i u Hunzi, iako je kraljevina formalno ukinuta ujedinjenjem s Kinom, svejedno je titula ostala). Ulaznica je 50 juana, a u kompleksu se nalazi muzej s arheološkim nalazima iz povijesti Kuqe, s posebnim dijelom posvećenim budističkoj umjetnosti (nažalost nema nikakvih spomenika toharskih jezika), te etnološki dio u kojem su prikazani neki tradicionalni ujgurski obrti, poput tkanja, lončarstva i sl. U stražnjem je dijelu kompleksa kraljevska palača s vrtom, gdje se može zaviriti u način života kučanske kraljevske obitelji i njihovih gostiju. Vrijeme mi ubrzano curi, pa moram juriti. U času kada izlazim iz muzeja već je pola 2. Morat ću taksijem. Zaustavljam jedan, pali taksimetar i krećemo. Za manje od 10 minuta sam pred hotelom, cijena 7 juana. Da, onaj tip dan ranije me odrao. Ulijećem u hotel, penjem se do svoje sobe, prislanjam karticu – javlja mi grešku. Okrećem karticu na drugu stranu, mičem ju uokolo brave – stalno greška. To je čula sobarica (koja je stalno na tom katu, u kojem god času da sam prolazio hodnikom, pred nekom sobom su bila sobaričina kolica), pa dolazi do mene. Pokazujem joj broj sobe, kao dokaz da ne provaljujem, potom mi ona otvara svojom karticom. Ne znam što se dogodilo, jesu li ovi na recepciji već blokirali karticu ili nešto drugo, u sobi vidim da sobarica još nije ulazila. Pakiram se i spuštam na recepciju, odjavljujem, a potom smještam u predvorje na internet. U svakom slučaju imam drugu polovicu dana slobodnu. Vlak za Turpan mi polazi ili u 9.15 navečer, ili tek iza 1 sat u noći, gdje već bude mjesta. Gledam na internetu, za ovaj u 9.15 ima još samo sjedaćih mjesta. Inače, kineski vlakovi imaju sljedeće vrste karata: „meki“ krevet (što odgovara našim spavaćim kolima, samo što su ovdje 4 u kupeu), „tvrdi“ krevet (što je slično ruskom plackartu, tj. vagon bez pregrada s trokatnim krevetima), sjedala i stajanje. Ovo potonje je karta bez rezervacije koja vam omogućuje putovanje, ali bez garantiranog mjesta za sjedenje. Možete sjesti ako nikog nema, ali budite spremni da će vas dignuti. To svakako nije opcija za cjelonoćno putovanje, ali sjedalo ću već prihvatiti.
Prosjedio sam tako u predvorju od 2 do pola 8, obavljajući raznorazne poslove na netu prije nego sam se uputio na kolodvor. Nihao! Huochezhan? – pitam vozača taksija, iako je opet Ujgur, pa sam mogao tražiti i pojiz biketi. Ova će vožnja ispasti 12 juana i 2 jiaoa, a kolodvor je nekih 7 km jugoistočno od centra. Da, onaj tip me DEFINITIVNO odrao. U međuvremenu se razvedrilo, granulo je i sunce, tako da Kuqa više ne izgleda onako depresivno. Premda kad vidim te neprekidne nizove jednoličnih novih zgrada koji se izgrađuju…
Na kolodvoru su opet mjere sigurnosti na najvišoj razini. Prvo je na ulazu u područje kolodvora kućica s detektorom metala. Tu su me pustili bez osobite sumnje. Potom ide pregled dokumenata i karte. Kažem da kartu nemam, pa me policajac (koji čak zna engleski) upućuje prema blagajnama. Koje su u posebnoj zgradi. Kroz koju se ulazi kroz detektor metala i skener prtljage. Na zidu je veliki displej koji pokazuje raspoloživa mjesta za pojedine vlakove. Za moj večerašnji još ima 88 sjedaćih mjesta. Znači, nema zime. Dolazim na blagajnu, propetljam to što želim, žena razumije ali sad ona još postavlja nekakva potpitanja. Razumijem da me traži pasoš, pa onda ukucava moje ime, pa nema dovoljno mjesta za cijelu kobasicu, pa traži da to provjerim da slučajno nije fulala, a ljudi iza mene su vjerojatno već nestrpljivi (tj. bili bi u nekoj normalnoj zemlji, ovo je Kina, gdje je konfucijanska etika poslušnosti i „znanja gdje ti je mjesto“ jaka, pa svi disciplinirano čekaju, makar se red 40 minuta ne pomaknuo ni za centimetar – ja bih recimo u takvim okolnostima počinio masakr). Napokon dobivam kartu na kojoj mi piše i broj pasoša i ime, s time da su dvije zadnje znamenke i dva zadnja slova zamijenjeni zvjezdicama, valjda radi tajnosti podataka – evo, tu je mogla napraviti tipfeler, ne bi se skužilo. :D
Sad opet do policajca, koji me pita iz koje sam zemlje (Držiš. Moj. Pasoš. Idiote.), pa u glavnu zgradu, gdje je opet detektor metala + rendgen. I uvijek se svi kontrolori zakvače za moju torbicu s novcem koju nosim ispod majice (tumor jetre, sjećate se), i pitaju me što je to. Ovdje kontrolorke nisu bile zadovoljne ni kad sam im pokazao, traže da i to provučem kroz rendgen. U međuvremenu se još par ljudi proguralo preko reda i sada postajem nervozan. Torbica će proći kroz skener relativno brzo, a onda ju netko relativno lako i neprimjetno može zdipiti, a tamo mi je preko 2000 dolara. Napokon dolazim na red, ali sad me ova detaljno prepipava, zagleda mi u pederušu, pregledava papire unutra…a ja na iglama. Onda hlače, novčanik je valjda skužila po obliku, ali onda napipa pasoš, pa joj nije jasno što je to, prepipava mi taj džep. Iznervirano vičem „passport“, izvlačim ga i samo što ne kažem „Skini mi se i pusti me više da pokupim stvari.“ Konačno me pušta. Jebale vas sigurnosne provjere. Jeste li uspjeli spriječiti bombaški napad neki dan? Niste. Onda kog vraga gnjavite pošten svijet? Ako netko hoće napraviti teroristički napad, napravit će ga, kolikogod vi maltretirali nedužne s legitimiranjima, kontrolnim točkama, rendgenima, pretresima, detektorima metala… Izgleda da je i nekom Kinezu puknuo film, jer također urla na policajca, iako ga djevojka pokušava ušutkati. Stvarno su naporni preko svake granice.
Napokon izlazim na peron. Moj vlak dolazi iz Aksua i ide za Ürümqi. Vagon broj 5, sjedalo 103. Da, u svakom vagonu je 118 sjedaćih mjesta. S jedne strane 3+3 oko stolića, s druge strane 2+2, također oko stolića. Naravno, kad vlak dođe, ne možete ući prije nego vam kondukter (ili bolje rečeno pratitelj vagona) ne pregleda kartu i uvjeri se da ste doista upravo u tom vagonu. Smještam se na svoje mjesto, već vidim da neće biti udobno za spavati, čak je i stolić premali za komotno odspavati na njemu ako je sve puno. Srećom ja sam dopao u sektor 2+2, mjesto uz prozor je bilo prazno, tako da sam se pomaknuo tamo, dijagonalno preko puta mene je bio neki mlađi tip (on se nije pomaknuo na prazno mjesto pored sebe – konfucijanska etika), a pored mene se uvalio neki tip sa stajaćom kartom (vidiš, možda je to psihologija – da se nisam pomaknuo do prozora, možda se ovom ne bi dalo uvlačiti unutra, pa bih imao dva mjesta za sebe…makar, s obzirom na autobuse, to nije nikakva garancija). Srećom se taj pored mene maknuo na nekoj od usputnih stanica, tako da sam koliko toliko uspio zaspati upotrijebivši mali ruksak kao jastuk u poluizvaljenom polufetalnom položaju. Predviđeno vrijeme dolaska u Turpan je oko pola 6 ujutro…
komentiraj (2) * ispiši * #
Duga, očajna kiša
subota , 27.06.2015.U Kuqu dolazim oko 7 ujutro. Uzimam odmah taksi do Kuche Binguana, Hotela Kuche, koji mi se nakon usporedbe različitih opcija učinio najboljim. Vozač vozi mene i još nekog tipa i to mi naplaćuje 10 juana. Nisam znao kolika je relacija, izgledalo mi je dulje na karti, naposljetku imam osjećaj da me zeznuo.
Hotel je u velikom dvorištu, čini se da ima nekoliko krila, ali recepcija je u srednjem. Neznanje engleskoga je već konstanta, cijena sobe je 280 juana (ipak je to 4 zvjezdice – premda ni to nije dovoljno da rade sve žarulje u sobi, kako ću vidjeti), no nakon noći u spavaćem autobusu treba mi tuš i dobar krevet. Ovaj puta je soba na više-manje očekivanom mjestu, 308 je na trećem katu (ali ne postoje sobe 304 ni 314…zanimljivo je međutim da postoji četvrti kat), iako na mapi vidim da se na mom katu nalazi soba 666. I sudeći po veličini, to je apartman.
Prvo moram srediti wi-fi. Mreža je službeno otvorena, ali treba ukucati prijavu na mrežu, koja ide preko telefonskog broja, pa mi ženska na recepciji ukuca neku svoju šifru, ali ne u Chrome na mobitelu, nego u zadani preglednik, pa onda Chrome iz nekog razloga ne radi, pa joj pokušavam objasniti u čemu je problem, preko programa za prevođenje, pa njoj nije jasno…na kraju se vraćam u sobu i spajam se preko svog broja mobitela, nakon što mi je provider poslao šifru. Na tabletu ostajem spojen preko originalnog broja. Kud blokiraju internet, tud su još dosadni i s tim dodatnim prijavama na „otvorene“ mreže. Wi-fi sređen, zatim pod tuš i eto me, novi čovjek. Još ljenčarim do oko 2 popodne, Kuqa je malen grad, podijeljena na kineski i ujgurski dio, pri čemu je kineski nezanimljiv… Imam 3 zanimljivosti u gradu, a jednu izvan grada sam na kraju zaključio da neću pogledati, jer po onome što vidim, ne bih baš puno imao od toga. Riječ je o spiljama Kizil, kompleksu budističkih spilja koje se nalaze oko 45 km zapadno od Kuqe, što znači da bih dotamo morao uzeti taksi koji bi me kao turista koštao minimalno 300 juana. A kad dođem tamo, većina tih spilja (ima ih oko 230, ali samo 10 je dostupno javnosti) je zaključana, što znači da trebam vodiča koji će ih otključati. A vodič na engleskom košta dodatnih 100 juana. Mogu se besplatno priključiti kineskoj grupi, ali malo mi je blesavo doći tamo i ne znati o čemu se priča. A i većina spilja je ispražnjena, bilo od strane zapadnih arheologa, bilo su ih kasnije oštetili lokalni muslimani ili Crvena garda tijekom Kulturne revolucije… Ostalo je još ponešto murala, uglavnom u zaključanim spiljama. Sve u svemu, kad se stavi na vagu – a i kad se uzme u obzir da ću na ovom putovanju obići još nekoliko takvih budističkih spilja, između ostalog i one najčuvenije, Mogao – odlučio sam uštedjeti tih 500-tinjak juana za neke druge stvari. S time mogu jesti gotovo mjesec dana na večernjim tržnicama. :D
Tri atrakcije u gradu nalaze se sve zapadno od moga hotela i dotamo ne bi trebalo biti previše hoda. Gledam gdje su na Google Kartama na mobitelu, utvrđujem rutu i krećem. Odmah moram zaobilaziti, jer je policija iz tko zna kojeg razloga zatvorila jednu ulicu. Pronalazim alternativnu rutu, a onda, kako se približavam rečenom dijelu grada, shvaćam da su mi se s Google Karata izbrisali svi podaci o građevinama i njihovim lokacijama. A ja sam mislio da kad se to učita više ne nestaje iz memorije, barem ne toliko brzo. Ništa, sad moram naslijepo navigirati. Dakle, iza rijeke moram skrenuti u drugu lijevo, pa ću doći do džamije…sjećam se da sam prešao preko nekog potoka, to je valjda ta rijeka, karta krivo označava… Naravno da sam krivo skrenuo, lutao malo ulicama ujgurskog dijela, koji izgleda mnogo ruralnije od kineskih četvrti na istoku, te se opet obreo na glavnoj cesti. Cijelo je vrijeme curkala neka kišica, a kako se već bližilo 4 sata, odlučio sam nešto negdje pojesti, zaključivši da u ujgurskom dijelu grada vjerojatno žive konzervativniji ljudi koji štuju ramazan i da je bolje pokušati u novom dijelu, tamo su neki restorančići u sklopu tržnice.
Kuqa je najmanji grad od svih u kojima sam dosad bio u Kini (osim Taškurgana) – ima kojih pedesetak tisuća stanovnika – i premda se po urbanizmu, pogotovo u novom dijelu grada to ne primijeti, primijeti se po pažnji koju vam pokazuju. Glave se samo okreću, razgovor utihnjuju…i čuju se dobacivanja, i to bilo kojih engleskih riječi koje znaju. Najčešće je to „hello!“ (zanimljivo, nikad i nigdje mi u svim ovim zemljama nitko od tih ljudi nije dobacio „hi!“ – ili se ne sjećam), ali može biti bilo što, jučer su tako neki bilmezi za mnom vikali „Yes!“. Ono što je posebno iritantno jest da oni ne shvaćaju ignoriranje. Prodereš se jednom, ta osoba ne reagira. Nije te mogla ne čuti. Onda shvati poruku i začkomi, a ne da se dalje blamiraš.
Inače, nakon putovanja kroz Iran, Pakistan, Kinu (a nemam razloga sumnjati da će tako biti i u ostatku puta, premda su zemlje Indokine već naviknutije na turiste) mogu zaključiti da konačno razumijem kako se osjećaju lijepe žene kojima svakodnevno ulijeću hrpe muškaraca, a svi s jednom forom glupljom od druge. I uvijek na isti kalup. I empirijski shvaćam prvi i osnovni savjet svakoga dating gurua, koji kaže da ako želite pridobiti pažnju atraktivne ljepotice, morate biti drugačiji od svih ostalih. Tako i ovdje. Želite razgovarati sa mnom? Priđite mi s pitanjem što mislim o ekonomskim mjerama Velikog skoka naprijed. Ni onda neću razgovarati s vama, jer ću zaključiti da ste mi podmetnuti partijski špijun, ali dobit ćete moju pažnju.
Napokon pronalazim tržnicu na kojoj se nalaze i restorančići, što ujgurski, što kineski, no kineski nemaju ništa od ponude istaknuto vani, a mogu misliti na što im liče jelovnici. Odlazim stoga k Ujgurima, njihovi restorani imaju vani ploče s istaknutom ponudom, pa barem mogu ugrubo vidjeti što nude i po kojoj cijeni. Odabirem jedan na samom početku tržnice i naručujem porciju deset valjušaka, po pola juana svaki. U tom času još mislim kako ću samo malo pojesti, da premostim do večere. No kako sam i dalje gladan nakon valjušaka, odlučujem se za langmane (ili laghmane, kako im piše na meniju), rezance s umakom od povrća i, kako će se utvrditi, nekog mesa za koje bih po nesažvakljivosti rekao da je govedina. Opet imam bijelu majicu i opet će ju trebati kuhati, a pokoja je kap završila i na rubu vodiča. Koji je posuđen. :/ Nije ništa strašno, tri mrlje na onoj strani nasuprot hrptu (kako se taj dio knjige zove? onaj rubni dio svih stranica, gdje su obično stavljeni oni zatamnjeni dijelovi po kojima znate gdje je koje poglavlje), ali svejedno. U međuvremenu se cmoljenje pretvara u pravi pljusak, pa sam tako zaglavio u tom restorančiću, koji je, čini se, zapravo terasa ispred obiteljskog stana, a kuhinja restorana je zapravo njihova kuhinja doma. Svjedočim i svađi supružnika koja se doduše odvija iza zatvorenih vrata, ali se prilično čuje kako se žena dere na muža (koliko sam shvatio, to su dvije sestre, njihova mama i muževi…osim ako nisu dva brata, njihova mama i muževi – tu je još i jedna curica od kojih 5-6 godina, ne znam komu ona spada).
Budući da ću ovdje provesti dva sata čekajući da kiša stane i ispijajući čaj koji su mi donijeli odmah na početku, da ga nisam ni naručio, hajde da kažem koju o Kuqi. Već sam spomenuo da je riječ o gradu od kojih 50-ak tisuća stanovnika u oazi na sjevernom obodu Taklamakana. Grad je to bogate povijesti, budući da je bio sjedište budističkog kraljevstva, najvećeg od njih 36 u Zapadnim krajevima, koje spominje Knjiga Hana. Kučansko kraljevstvo ne treba brkati s Kušanskim, koje je bilo također budističko, helenističko-indijsko kraljevstvo između 1. i 4. st. po Kr., a obuhvaćalo je dijelove Uzbekistana, Tadžikistana, Kirgistana, Kine, Afganistana, te sjevernog Pakistana i Indije (između ostalog i Taxilu). Kuqa je postala budističko središte u trećem stoljeću po Kr., kada se tvrdilo da je u gradu postojalo oko 1000 stupa. Upravo su iz Kuqe budistički redovnici krenuli širiti budizam u Kinu. U Kuqi je rođen i Kumaradživa, prvi prevoditelj budističkih sutri na kineski. Kučanska glazba bilježila je veliku popularnost u Kini, a doprla je čak i do Japana, gdje su se neki elementi očuvali do danas. E sad, tko su bili stanovnici Kuqe u to doba? Negdje do 19. st. nagađalo se da su to također bili govornici nekog iranskog jezika, kao i u južnom dijelu Tarimske zavale. A onda su krajem 19. st. arheolozi počeli pronalaziti neobične zapise budističkih tekstova, pisane pismom brahmi (koje je preteča mnogih suvremenih indijskih pisama, između ostalog i devanagarija, pisma kojim se pišu sanskrt i hindi). Jezik je nesumnjivo bio indoeuropski, ali genetski nije pokazivao bližu srodnost s nijednom drugom granom. Štoviše, pokazivao je i neke jedinstvene osobine (npr. nepostojanje kentumsko-satemske opreke, s obzirom na redukciju tri niza indoeuropskih velara u dva – ovi jezici su ih reducirali u samo jedan; potpuno remodeliranje padežne paradigme). Istovremeno su se po sjevernom obodu Taklamakana počele pojavljivati mumije naglašeno europoidnih crta lica, te crvenkaste ili plave kose (s obzirom da je Tarimska zavala vrlo suho područje – koje li ironije da sam naletio baš u doba kiše – mumije su uspješno ostale sačuvane). Bilo je jasno da vjerojatno nemaju veze s govornicima iranskih jezika s juga, nego upravo s govornicima ovog misterioznog novootkrivenog jezika. U jednom se budističkom natpisu na staroturskom, nađenom u tom području, spominjalo kako je tekst preveden sa sanskrta preko jezika tohri. Stručnjaci su naprečac zaključili da to mora biti taj jezik, a potom su još našli i kod Ptolemeja i Strabona zapise o narodu zvanom Tohari koji je živio negdje u srednjoj Aziji, te je zaključeno da to moraju biti upravo govornici tog jezika, te je tako on nazvan toharskim. Kasnije će se ispostaviti da si ti Tohari zapravo bili neko skitsko pleme, koje je govorilo baktrijskim (jezikom iz iranske porodice), te je zapravo bilo jedno od osnivača Kušanskog kraljevstva, i da nema nikakve veze s ovima u Tarimskoj zavali. Ali ime je ostalo. Za povijesnu indoeuropeistiku nije neuobičajena upotreba netočnih termina čisto radi tradicije (tako se uredno i dalje niz glasova rekonstruiranih u prajeziku naziva laringalima, iako su po svemu sudeći bili velarni frikativi), pa zašto ne nepoznati narod zvati imenom drugog poznatog i nesrodnog naroda. Daljnja su istraživanja toharskih natpisa dovela do zaključaka da su postojala dva različita toharska jezika, nazvana vrlo maštovito toharski A i toharski B (kasnije su ih nazvali i prema mjestima gdje su nađeni, turfanski i kučanski). Dakle u Kuqi se govorio toharski B, koji je bio mlađi i dulje živ, te na njemu, za razliku od toharskoga A, postoji i nešto izvornog pjesništva. To se i poklapa sa značajnom ulogom Kuqe u povijesti Puta svile. (Postoji inače i toharski C – naime, u nekim su prakrtskim natpisima pronađena imena i riječi koje su definitivne posuđenice iz toharskoga, ali nisu se uklapale ni u A ni u B, pa je tako pretpostavljen i C, barem slova ima dovoljno. Njega se naziva kroranskim.) Toharski jezici, točnije toharski B, izumrli su provalom Ujgura tijekom 9. st., kada je cijelo područje turkificirano. Ostale su određene fenotipske karateristike – recimo, moguće je pronaći crvenokose Ujgure, što je atipično za turkijske narode, pogotovo ove u srednjoj Aziji. Toharske se jezike kasnije povezivalo s afanasjevskom kulturom s područja sjeveroistočnog Kazahstana i južnog Sibira, te se često u literaturi (pogrešno) navodi kako su to najistočniji indoeuropski jezici. Nisu. To je najistočnija izvorna grana indoeuropskih jezika, ali najistočniji indoeuropski jezik je, ako se ne varam, bengalski ili asamski, iz indoarijske skupine.
Kiša jenjava, pa ja tako konačno plaćam („Shiba!“ – „Ujghurča?“ – „On sekiz!“ Kineske ću brojeve detaljno savladati tek kad se maknem od poznatog turkijskog sistema. :D Ovo je bilo 18 juana.) i krećem u hotel. Uzimam još i neko pecivo punjeno šaumom za desert i čini mi se da neću večeras više izlaziti, dovoljno sam se najeo, kiša bi mogla opet pojačati, moram napisati dnevni zapis, a još sam uvijek umoran od noćnog puta, pa mi se malo ljenčari… Ionako sam tu još sutra cijeli dan, stići ću pogledati ono što me zanima u gradu…
komentiraj (0) * ispiši * #
Kroz pustinju (a prašuma će pričekati...)
petak , 26.06.2015.Zaboravio sam napomenuti da sam u srijedu telefonirao g. Halidu Hanu iz islamabadske policije. Kada mi se nije javio poslao sam mu poruku. Odgovorio mi je da moj mobitel još nije bio uključivan, a da oni imaju postavljeno traženje preko IMEI broja, kada ga se uključi s pakistanskom karticom, oni će ga locirati. Zapravo se događa točno ono čega sam se bojao. Nakon što se baterija ispraznila, lopov, čak i da ga je uspio napuniti, ne zna ga više uključiti, jer nema PIN, a valjda nije skužio da je mobitel zaključan na hrvatsku mrežu. Iskreno se nadam da ga neće baciti, nego će s vremenom doznati što treba napraviti, a tada ga imamo. Osim ako nije posrijedi druga krajnost i toliko je izverziran da znade za IMEI broj i mogućnost da ga se hakira.
Ono što je meni međutim bilo nejasno jest – ja sam na početku shvatio da će oni locirati kretanje moga mobitela na dan nestanka, kako bi eventualno mogli naći kradljivca. Ali ovako je još i bolje, samo da ga ovaj konačno uključi.
Dok ujutro odlazim na internet u dvorištu primjećujem da je ovca još tamo. No dok surfam u jednom času vidim kako je donose, vezanih nogu i poliježu na pod na sredini dvorišta, iznad slivnika. Jasno je što će uslijediti. Onda donose nož. Ja odlazim u sobu spakirati se, ne mogu to gledati. Znam, reći ćete da sam licemjer, baš sam imao takvu raspravu s Jackom u Kašgaru, jer je on pričao o tome kako je planinario u Hunzi, pa je zadnju večer jedan od nosača kupio kozu i zaklao je tamo, te su onda tu kozletinu imali za večeru. Uglavnom, ja, iako jedem meso, nikada ne bih tražio da se meso kolje za mene. Svoju ulogu mesojeda racionaliziram time da su te životinje ionako mrtve i da je moje jedenje njihova mesa na neki način otkupljivanje, tj. da nisu umrle uzalud. Znam, zvuči kao racionalizacija, ali ja sebe ne doživljavam kao tržišni faktor – u smislu, zato što sam pojeo to meso, zaklat će se nove životinje kako bi bilo još mesa na tržištu – već više kao čistača, strvinara, koji jede meso zato što je već tu. Da se sutra prestane klati životinje, ja sasvim sigurno ne bih bio protiv toga, niti bih inzistirao da mi se i dalje mora pribaviti biftek ili špageti bolognese.
Dok sam izašao iz sobe ovca je već bila upokojena, a tada je počeo onaj dio koji mi se posebno gadi – tranširanje. Dobacio sam im ključ od sobe i izmarširao iz dvorišta ne želeći gledati u krvavu hrpu na podu (iako po halalu sva krv se mora iscijediti iz mesa nakon klanja, jer je krv haram). Odlazim do kolodvora, i sada shvaćam da je ulaz sa strane, tamo gdje jučer nisam gledao. Mogao sam se ranije raspitati i možda i kupiti kartu. Ovako ću ići na bus u 6 popodne, pitam žensku u koliko sati je u Kuqi, ali mi to ne zna reći. OK, imam dakle još kojih 7 sati vremena. Ostavit ću stvari na garderobi, po 5 juana je za svaku torbu, a potom, budući da više nije srijeda, odlazim u obilazak hotanskog muzeja. Prolazim opet pored ulaza u Happy Hotel, vidim kako su u međuvremenu oderali runo i sad ga peru. Pitam se gdje je Amerikanka, je li već otišla ili će ju taj prizor dočekati kad iziđe iz sobe.
Prolazim preko večernje tržnice, ali ništa mi se ne jede, a i ujutro sam imao neki blagi proljev, pa da ne opterećujem crijeva. Uzimam međutim u susjednoj ulici na štandu nešto poput torbice od tijesta punjene mljevenim mesom, čini se janjećim. Da, nakon što sam oplakao onu ovčicu iz dvorišta, sad joj tu jedem sestru. Ali ta sestra je ionako već umrla, pa da ju otkupim… Čitao sam priču o nekim indijskim guruima koji prakticiraju koprofagiju i nekrofiliju, jer na taj način pročišćuju zemlju, tako nešto. Moć racionalizacije je beskonačna…
Muzej nalazim relativno lako, nalazi se oko kilometar i pol zapadnije od glavnog trga (tek sam jučer doznao da mu ime znači Trg jedinstva – zato i spomenik na kojem se Han Kinez i Ujgur rukuju). Muzej je navodno nedavno preuređen, a ima čak i natpise na relativno dobrom engleskom, premda sintaksa povremeno „zapliva“ (o brkanju velikog i malog slova je izlišno govoriti). Iako bi se ulaz navodno trebao plaćati, mene nitko ništa ne pita. Vani je policijska kontrolna točka, evidentiraju sve koji uđu, s brojem osobne iskaznice/pasoša, točnim vremenima dolaska i odlaska… Unutra je glavna postava u jednoj velikoj prostoriji u prizemlju, gdje je prikazana povijest Hotana od neolitika do srednjeg vijeka. Navodno bi se u postavi trebalo nalaziti još toga, kao npr. tradicionalna ujgurska odjeća i glazbala, ali ja nisam uspio pronaći ulaz u druga krila muzeja, sve osim te glavne prostorije izgledalo mi je kao nusprostorije, uprava i sl. No ovo što sam vidio u biti je najzanimljivije, a opisuje povijest Hotana koju sam vam ukratko jučer izložio. Glavna atrakcija su dvije mumije, muška i ženska, s različitih lokacija – muškarac je iz Nije, istočno od Hotana, a žena s groblja Bužake. U predvorju muzeja izložena je ogromna gromada neobrađenog žada, kamenčina visoka preko metar i pol. Osim toga, tu su još i neki zapisi, uobičajeni arheološki nalazi koji mene kao laika (i kao osobu koja se toga na ovom putu već nagledala) ne bacaju u afan, te nekoliko karata koje prikazuju pružanje mreže trgovačkih puteva poznate kao Put svile.
Nakon što sam u muzeju ubio kojih 40-ak minuta vraćam se opet do glavnog trga, gdje mi opet policajci nešto viču. Izgleda da je problem moja plastična vrećica u kojoj nosim vodu, krekere i vodič. Tek kad su se uvjerili da sam stranac i bezopasan puštaju me da prođem (prije mi je frajer vikao, ali s nejasnom porukom – da li da stanem, zaobiđem, vratim se…sve dok mu nisam doviknuo „English, please!“). Budući da sam se odjavio iz klaon…hotela, a kako želim provjeriti još nešto na internetu, odlazim sjesti u onaj hamburger-bar u američkom stilu da vidim bih li dobio okladu sa samim sobom. Naravno da bih, ne znaju engleski. Usto su i prilično skupi – jedan hamburger s piletinom, tri tortice od lisnatog tijesta i jaja (egg tarts) i jednu kumkvatadu (limunadu od kumkvata) plaćam ukuno 42,5 juana. Ali da, to su valjda cijene kad ne jedeš po večernjim tržnicama…
U restoranu sam ostao skoro tri sata. Već su me mrko gledali, jer nisam ništa drugo naručivao (inače se na katu iznad brzogriza nalazi normalan restoran, a oni imaju wi-fi, pa sam se uvalio tamo). Pokušali su me nagovoriti na narudžbu, ali sam se ja iz toga izvukao panično mašući kako ništa ne razumijem. :D Petnaestak minuta kasnije sam se pokupio, uputivši se lagano prema kolodvoru, zastavši usput još na večernjoj tržnici na jedan pilav (obično je s piletinom, ali ovaj je bio samo s povrćem, iako gore ubace i jedno tvrdokuhano jaje – tim su jajima opsjednuti). Nakon toga još razmišljam da li da uzmem i tangzazu kod one svoje, opet je tamo, ali mislim kako ne želim opterećivati crijeva. Ponovno prolazim pored hotela, nema više tragova zločina, vjerojatno se ovčetina sada već termički obrađuje, možda su ju i ručali. Kupujem vodu u jednoj prodavaonici, jer se svugdje preporučuje za prekopustinjski put dobro se opskrbiti hranom i vodom, i događa se jedna od onih iritantnih stvari koje me znaju pratiti na ovom putu. Unutra je prodavačica koja razgovara s nekom svojom poznatom. U času kada ja uđem unutra, bez obzira što još nisam uzeo ono što želim, nego tek biram, razgovor prestaje. Imam osjećaj kao da sam u onoj noveli „Pas“ (je li to bilo od Vjekoslava Kaleba?) u kojoj pojava gospodskog lovačkog psa na vratima seoske kuće uzrokuje opću konsternaciju u seljačkoj obitelji – a taj pas želi samo malo leći uz ognjište i nakon nekoliko minuta ustane i odšeće. Tako i ja samo želim vodu, drage gospe, ne prekidajte svoga razgovora, molit ću.
Vraćam se na kolodvor, trebao bih na WC, mala nužda, ništa strašno, ali ipak, prije puta bi bio red da to obavim. No WC nije u zgradi, nego mi pokazuju nekamo neodređeno van. Uzet ću stvari, staviti ih u autobus, pa onda trknuti. Inače jedna dobra stvar na autobusnim kartama u Kini jest da na njima piše i registarska oznaka autobusa. To sam skužio tek nakon Jarkanda, tako da sad više neću morati pitati koji je bus moj, samo ću ga potražiti na parkiralištu. I sada vidim svoj bus parkiran vani, ljudi se već skupljaju oko njega, ali nema još vozača, a bunker je zaključan. I da, po onome što vidim, to je spavaći bus, a na mojoj mi karti i piše da imam donje sjedalo broj 2 (znakove za „gore“ i „dolje“ se nauči među prvima, jer su relativno jednostavni – znaka za „gore“ se sjećam još iz japanskih kanjija).
Vozač se napokon pojavljuje, ali odmah kreće ukrcavanje, ali mene je strah da ne krene, pa neću sad na WC, ionako vidim naljepnicu da ima WC u busu. Naravno, na ulazu je potrebno skinuti cipele, dobivamo vrećicu u koju ćemo ih staviti… Sad je vrijeme da opišem na što liči spavaći bus. Riječ je dakle o standardnom autobusu koji je pregrađen tako da su u njega stavljeni kreveti na kat, i to u tri niza, ukupno njih 6 u svakom nizu. To znači da se u autobusu može voziti 36 putnika. Mislim da su zadnji kreveti postavljeni poprečno, a svi ostali su u nizu. Kako bi se uštedio prostor, kreveti su uski, i još ulaze uzdužno jedan pod drugi – tj. uzglavlje jednog kreveta je podignuto (kao npr. na bolničkom krevetu), a ispod tog podignutog uzglavlja nalazi se dio u koji stavlja noge spavač iza vas. Ukratko, kao da liježete u onaj autić u lunaparku, malo rastegnut. Naravno, po pravilu se morate i vezati. Dobijete prekrivač, jastuk ne (iako su neki na prednjim krevetima imali). Prolazi su uski, a ako imate stvari, nemate ih kamo odložiti, osim upravo na prolaz. Dosad sam najsardinastiji osjećaj spavanja imao u boutique hostelu Forum u Zadru, gdje su kreveti doista oblikom slični konzervama, ali ovo tu je još gore, zato što se osoba mojih gabarita (a ja sam visok 190, dakle ne nešto natprosječno) ne može normalno ispružiti u tom tuljcu.
Čim smo krenuli, meni počinju raditi crijeva. Ovo neće biti dobro. WC-a naravno nema nigdje osim na naljepnici, po onome što vidim kad se okrenem, odasvud mi samo mašu razdragani Ujguri. Da odem vozača pitati za WC, vjerojatno bi me poslao u vražju mater zašto nisam otišao na kolodvoru. Vozimo se kroz grad, to dolazi u valovima, pa popusti…ali ne znam što mogu očekivati. Negdje stojimo i čekamo nekoga kraj ceste, bavim se mišlju da trknem van i krenem tražiti toalet (ili cesuo kako je na kineskom), ali taman dolazi taj netko koga smo čekali, pa nastavljamo… Borim se s vlastitim drobom i onda spas! benzinska pumpa! Izlijećem van, navlačim cipele, pitam vozača gdje je zahod, pokazuje mi, trčim tamo i onda zbunj – koji je koji? Preskačem kineski, krećem čitati ujgurski, ali mi srećom neki ljudi ispred pokazuju da sam odmah odabrao pravi. WC je ovdje zapravo kanal koji se proteže kroz sve kabine, vjerojatno s nagibom prema zadnjoj, iako nije baš ugodno ako ispod vas teku fekalije nekoga smještenog „uzvodno“. Obavljam svoje, a onda još malo čekam da mi se sve smiri, jer možda bude „aftershockova“, pa da ne bih morao za 5 minuta opet… A onda čujem izvana trubež autobusa. Jednom kratko, pa dulje…nema dvojbe, to su moji. Nabrzinu se ispirem, izlijećem van i shvaćam da moj autobus još flegmatično stoji sparkiran ondje gdje sam ga ostavio, a da trubi neki drugi koji je već na izlazu s pumpe. Što sad? Vraćam se prema busu, ali razmišljam da odem još jednom vidjeti hoće li se stvar opet zahuktati ili da riskiram. Vraćam se u WC, pa opet natrag do busa. Odlučio sam riskirati. Valjda sam sad miran neko vrijeme, a možda bude još koje stajanje…
I točno, nakon kojih desetak minuta opet se zaustavljamo kod neke prčvarnice. Tražim WC, iako mi se probava smirila. Na kraju me upućuju prema WC-u, koji nije ni W, a ni C – riječ je o daščari u koju se uspinjete ljestvama (dakle svojevrsna sojenica), koja je iznad razine pojasa posve otvorena, a na dva su mjesta uklonjene daske kroz koje ispuštate produkte. U času kada to vidim, peristaltika mi se od užasa posve zaustavlja i mogu biti siguran da ću to Kuqe biti miran s time. Vraćamo se u autobus i napokon krećemo u pustinju. Kako je oblačno, pejzaž izgleda još jezivije – u nedogled beskonačan niz pijeska, koji je tek uz samu cestu prekriven zasađenom trskom kojoj je cilj vezati dio pijeska i spriječiti njegovo nanošenje na cestu. No to ne uspijeva, jer je cesta svejedno prekrivena pijeskom koji je ovamo napuhao vjetar iz drugih smjerova. U autobusu se pušta film, neki s Jackiejem Chanom sinkroniziran na ujgurski. Autobus ima nekoliko plazmi, kako bi svi mogli pozorno pratiti film, bez obzira na kojem se katu i kojem stupnju udaljenosti od vjetrobrana nalazili.
Iako izgleda kao krajolik iz Mad Maxa, u pustinji ipak postoje oaze života – benzinske pumpe (što sam ono rekao za Mad Maxa?), a naravno tu su i kontrolne točke. Na prvoj izlazim van, iako neki ostaju spavati. Prilika mi je to da provjerim radi li mi još probava. Vani je začuđujuće toplo, s obzirom na vjetar i oblake. Naravno da sam samo mahnuo putovnicom i više privukao pažnje jer sam stranac nego zato što bih bio sumnjiv. Vraćam se u autobus i, budući da sam u sredini busa i ne mogu baš gledati van (a i nije da se baš ima puno za gledati), tonem u san, iako je još dan (ali je već oko 11 sati). U nekoliko sam navrata još čuo muving po busu, zbog novih kontrolnih točaka, ali ostajao sam spavati. U nekom trenutku, negdje usred noći, autobus se zaustavio na nekom parkiralištu i ostao ondje stajati neodređeno vrijeme (spavao sam, tako da ne znam koliko). Vjerojatno rastezanje vremena kako ne bi prerano došao u Kuqu (jedino mi nije jasno zašto onda ne krene kasnije). Ono što sam međutim primijetio jest apsolutni nedostatak ikakve uviđavnosti ostalih putnika za one koji spavaju. Razgovarali su normalnim glasom, hihotali se, dovikivali... Pitam se kažu li i Ujguri Sikter! i jesam li to trebao upotrijebiti usred noći, u pustinji, u busu punom Ujgura. Ipak sam uspio zaspati unatoč dernjavi.
Budući da putovanje završava iduće jutro u Kuqi, a kako ovaj post ne bi bio prekratak, evo još tri opservacije iz ovih prvih tjedan dana u Kini.
U Kini još uvijek živi običaj šišanja djece na ćelavo, bilo muške ili ženske. Ne znam je li to zbog ušiju (kukaca nametnika, ne slušnih organa), ili jednostavno uštede (tako se naime ja šišam – jednom godišnje skidam svu kefalnu vegetaciju, tako da se vidi razlika između „prije“ i „poslije“, a ne ono kad vam ženska kaže „Ne vidiš da sam se šišala?“, a uklonila je 2,5 cm s vrhova), tek, potrebna je dobra percepcija da skužite kojeg je spola dijete pred vama.
Druga stvar, Kinezi su ludi za energetskim napicima. Prije svega, tu je sveprisutni Red Bull (koji u Kini ima drugačiju ambalažu od one koju mi znamo – nije u uskoj srebrno-plavoj limenci, već u širokoj zdepastoj zlatnoj), ali i sijaset drugih, domaćih i uvoznih. Ne znam je li to zbog stresa suvremenog života ili iz pukog pomodarstva, ali svi ih loču. Morao bih ja probati barem taj njihov Red Bull da vidim je li različit…
I treća stvar – prosjaci (kojih u Kini ima, unatoč tomu što država i dalje nominalno proklamira socijalizam) i njihov prikupljen novac. Kako je većina novca u Kini papirnata (i juani i jiaoi su papirnati, navodno postoje kovanice jiaoa i čak mislim 1 juana, ali ja ih nisam sreo – postoji kovanica od 5 fena, ali to je posve bezvrijedno), prosjaci su zapravo, čak i kad imaju sitniš, opremljeni podebljim svežnjem novčanica, te ako ga drže u ruci, to izgleda neozbiljno, jer se samo vidi kvantiteta, ne i apoenaža. Stoga su se neki prosjaci dosjetili jadu, pa tako svoju stečevinu drže pred sobom u sitnim svežnjevima, što izgleda kao da drže banku u Monopolyju (a doista novčanice od jednog jiaoa izgledaju kao novci iz Monopolyja).
Eto, to su tri crtice iz svakodnevne Kine, s kojima bih zaključio današnji post.
komentiraj (0) * ispiši * #
Grad žada
četvrtak , 25.06.2015.Jutro je osvanulo oblačno i dosta hladno. Pitao sam se nije li to onaj zloglasni smog koji tako prekrije kineske gradove i davi njihove stanovnike, no ipak se ispostavilo da je posrijedi prirodni faktor – pješčana oluja. Iako nije bila riječ o standardnoj pješčanoj oluji u kojoj se vidljivost smanjuje na nekoliko desetaka centimetara, a pijesak vam ulazi u sve izložene tjelesne otvore, pijesak se ipak taložio, postojano, tijekom cijelog dana na svim izloženim površinama, a ja sam to najbolje primijetio na ekranu mog mobitela i tableta budući da je wi-fi dostupan samo u dvorištu. Pomislio sam si ako ga se toliko nataloži vani, koliko onda uđe u moje dišne puteve. Općenito, s obzirom na moju rutu, na ovom će mi putovanju jako stradati pluća – smog u Kini, pješčane oluje, zagađenost u Pakistanu…nadam se samo da će svježi oceanski zrak Južnog otoka Novog Zelanda doprinijeti pročišćavanju pluća.
Nakon podneva krećem u obilazak. Može se činiti kasno, ali ionako je to zapravo 10 sati ujutro po ujgurskom vremenu. Večernja tržnica je otvorena i ujutro, premda u manjem opsegu, ali uzimam jednu tangzazu za doručak. I dobivam duplu porciju, naravno sa sirom. OK, nakon turbulentnog početka, čini se da smo tangzaza i ja napokon prohodali.
Većinu (ujgurskog) jutra obilazim središte Hotana u potrazi za ičim vrijednim. Bezuspješno. Postoji gradski muzej, ali on je zatvoren srijedom. Hotan također ima Nedjeljni sajam, koji je navodno autentičniji od kašgarskoga, ali, kako rekoh, više me ne pale toliko bazari. Doista je šteta da Kinezi ovo rade svojim zapadnim gradovima, jer se neprestance kunu u harmoniju i suživot, a sve pretvaraju u jednolične koloplete avenija i zgradurina.
Iako danas ima oko 100 000 stanovnika, Hotan je kroz povijest bio najvažniji grad u ovom dijelu svijeta. Hotanska oaza bila je trgovačko središte barem 7000 godina, a prvenstveno bogatstvo dolazi iz obližnje rijeke koja prolazi pored grada i nastavlja na sjever, kroz Taklamakan. Riječ je o žadu, kamenu koji u kineskoj povijesti i umjetnosti ima velik značaj, jer su se od njega kako izrađivali skupocjeni predmeti, tako ga se čak i konzumiralo (taoisti su vjerovali da prah žada doprinosi dugovječnosti). Danas su nalazišta uglavnom presušila, premda će se još vidjeti ljude koji tumaraju koritom rijeke u potrazi za kojim komadićem „bijelog zlata“. Dodatni problem sa žadom jest da ga je vrlo teško razlikovati od sličnog, ali mnogo manje vrijednog kamenja (a ja se pitam, ako je razlika toliko mala da ju čak i stručnjaci teško uočavaju – zašto je žad toliko vrijedan, a ovaj drugi kamen ne?). Kakogod bilo, osim mnogo poznatijeg Puta svile, postojao je i Put žada, koji je Hotan povezivao s Potkontinentom. Hotan je zarana došao pod vlast Indoeuropljana, govornika jednog jezika iz iranske grane (nazvanog hotansko-sakski), koji se ovdje govorio po svoj prilici sve do dolaska Ujgura u 9. st. Iako je već u vrijeme dinastije Han potpao pod kinesku vlast, kasnije se osamostalio, upravo pod Ujgurima, pa bio dio Karahanidskog kanata i dijelio sudbinu ostatka ove regije. S vremenom mu je značaj opao, pogotovo s političkim i geografskim promjenama koje su dokinule Put svile, kao i s opadanjem količine žada. Uokolo grada nalazi se nekoliko značajnih ruševina iz doba hotanske slave, no danas je većina toliko zapuštena da se zapravo ne isplati plaćati taksi za njihov obilazak (budući da javnog prijevoza dotamo nema).
Kupio sam jedno od tradicionalnih ujgurskih peciva slično židovskom bejglu, okrugli prsten koji na sredini ima udubljenje (ali ne rupu), na jednom od štandova gdje ih peku pred vama, u posebnoj peći gdje su iznutra prilijepljeni na stjenke (tako se peče i gruzijski lavaš, npr.). Ukusno, ali zasitno i brzo postaje poprilično tvrdo. Nakon kojih dva sata vratio sam se u hotel da napišem dnevni zapis. I Amerikanka je bila tamo, ali u nekom svom filmu, čini se da je ponavljala neke lekcije iz ujgurskoga. Na internetu doznajem zanimljivu vijest – bombaški napad ujgurskih separatista u Kašgaru, 20-ak mrtvih. To objašnjava prisutnost vojske i policije ovih dana na ulicama, situacija je dosta osjetljiva. Ne znam nažalost detalje o napadu, gdje se zbio, što je bila meta, vijest je dosta štura. Popodne ponovno odlazim u šetnju, trudim se pronaći ostatke gradskih zidina, koji su ucrtani na karti, ali ih u stvarnosti nema – ili su razrušeni, ili jako dobro skriveni. Umjesto toga šetam avenijama, kroz jedan šoping-centar…u Kini su inače ispod većine velikih gradskih križanja sagrađeni pothodnici u kojima se nalaze šoping-centri u koje ulazite kroz detektore metala koje nitko ne opslužuje, a jedina im je zadaća da iritantno pište kad god prođete kroz njih. Pokušao sam otići i na autobusni kolodvor da utvrdim kad mi sutradan ide autobus za Kuqu, ali nisam uspio ući u kolodvor, čini se da su ga zatvorili. Ponovno se vraćam u hotel. Počinje lagano i kiša, vrijeme je i za duge rukave, nadao sam se da je s tim gotovo, barem do Južnog otoka. Moram priznati da sam od Kine očekivao daleko više, zasad je razočaravajuće, čak je i Kašgar spasilo društvo, inače bi također bio prilično bezveze. Valjda će stvari postati zanimljivije kada se iskobeljam iz Xinjianga, možda već i u Turpanu…
Navečer ću opet do večernje tržnice, gdje se primjećuje da je vrijeme očito otjeralo i prodavače i kupce. Gužva je manja, nekako je i tiše…uzimam jedan tanjur samsa (nema veze sa samosama, riječ je o kuhanom valjušcima nadjevenim janjetinom), njih 10 za 10 juana. Pa to je čak i dosta skupo s obzirom na večernju tržnicu, u Jarkandu je bilo duplo jeftinije. Ili je to cijena za strance? Za desert ću opet tangzazu i to kod cure kod koje sam ju kupio večer ranije. Prepoznaje me, smije se. Zanimljiva su ta „poznanstva“ koja sklopite kada ste nekoliko dana negdje i zalazite na isto mjesto. Daje vam osjećaj sigurnosti u nepoznatoj okolini, čak i ako niste nikad uspostavili veći nivo komunikacije od Kanča? –Üč kuaj. (Koliko? –Tri juana.) i par pantomimičnih gesti.
Kupujem još vodu, sok od murve, nekakav ledeni čaj od metvice i vraćam se opet u hotel. Dok se penjem u sobu, primjećujem u tamnom zakutku pored stepenica nešto neobično. Živo biće. Ovcu koju je netko ondje privezao. Bojim se da ju nisu kupili za kućnog ljubimca i da bi joj ovo lako mogla biti zadnja noć. Kasnije, dok u sobi prebacujem slike na tablet, čujem ju kako bleji. Nadam se da neće tako cijelu noć. Osjeća li ona što joj se sprema, ako joj se sprema?
Uploadam slike, još malo surfam, a onda je vrijeme počinku. Liježem, gasim svjetlo i dok tonem u san, slučajno lijevom rukom dotaknem narukvicu koju nosim na desnoj, a koju mi je poklonio Sadžad u mauzoleju onog sufija gdje smo slušali onog glazbenika. Imam osjećaj kao da mi se pod prstima odlama nešto s te narukvice, poput kopče…ma nemoguće, narukvica nema kopču. I kao da se miče… Ma čekaj, pobogu, ja pod prstima držim kukca. I to vrlo vjerojatno…palim svjetlo, kukac pada na pod, i shvaćam da sam bio u pravu. Po ruci mi je hodalo nešto poput žohara, iako, koliko je meni poznato, žohari bježe od ljudi, pa je tako ovo ipak vjerojatno stjenica ili nešto tomu slično. Svejedno, osjećaj spavanja u sobi u kojoj noću po tebi šeću kukci nije ugodan. Još ako spavam s otvorenim ustima, imat ću i rani doručak.
Ha ništa, što je, tu je, idem spavati, mislio sam se ujutro rano dignuti, pa otići na kolodvor, ali čini se da busevi za Kuqu idu tek popodne, i da su noćni, tzv. spavaći busevi. Još jedna kineska zanimljivost koja bi me mogla čekati…
komentiraj (0) * ispiši * #
Oasis hopping
srijeda , 24.06.2015.Ujutro sam se probudio u 7, ali sam bio preumoran i zaspao do iza 9. To je već naknap, imam buseve za Hotan u 11 i 12, a ima navodno i vlak u pola 2, ali s vlakovima u Kini nisi siguran hoće li biti mjesta, pogotovo na lokalnim linijama. Stoga ću ipak pokušati vidjeti mogu li stići na bus u podne. Ne zamaram se s upitom ima li doručka, vjerojatno nema, a ako i ima, nije osobito kvalitetan. Krećem ponovno glavnom avenijom prema mjestu gdje bi trebao počinjati stari dio grada, za koji kažu da je pod stalnim udarom kineske urbanizacije. Navodno bi za orijentaciju trebala poslužiti jedna džamija, pored koje je i jedan mauzolej, ali ni ja ni Google Karte ne vidimo ni džamiju, ni mauzolej ni išta drugo. Stari grad je atmosferičan, izgleda autentičnije od onoga u Kašgaru, ali je to sve poprilično bezveze ako ste očekivali ikakvu turističku atrakciju. Kašgar je bio njima siromašan, ali u odnosu na Jarkand (a i Hotan, kako ću kasnije utvrditi) ponuda je iznimno dobra. Ovo su tipski kineski gradovi u kojima možete slikati stambene novogradnje i tek pokoji prežitak neke džamije, hamama, obrtničke radionice ili slično.
Nakon kruga kroz dio starog grada sjeverno od glavne avenije, pokušavam s južne strane, tamo čak i nalazim jednu džamiju smještenu u vrtu, poput džamije Id Kah, ali to nije ona koju tražim. Uokolo nema ni mauzoleja. Tumaram još malo uokolo, bilježim par prizora gradskog života (bio je jedan koji nisam zabilježio, jer nisam znao bi li to moglo izazvati probleme – u dvorištu neke bolnice okupljaju se medicinske sestre i potom, uz revolucionarne pjesme koje se puštaju sa zvučnika, ulaze u zgradu na posao), a potom se vraćam na glavnu aveniju i krećem prema hotelu. Usput kupujem doručak, neki slatki biskvit koji liči na sendvič sa sasvim malo kreme između i jogurt s okusom oraha. Nije loše iako je biskvit suh.
Na bus u 11 neću stići, ali na onaj u podne bih mogao, iako imam manje od pola sata u trenutku kad izlazim iz sobe. Još odjava, provjera minibara, oduzimanje troška minibara od pologa i mogu van. Srećom je kolodvor dovoljno blizu, karata ima, jedino je mali problem oko toga da nađem bus, jer mi svi pokazuju rukom gdje stoji, a u svakom trenutku se u smjeru u kojem pokazuju nalaze barem dva busa. Kineski autizam. No uz propitkivanje nalazim pravi bus, prtljagu si naravno moram sâm staviti, te se smještam na sjedalo pored kojega je drugo s pojasom koji se ne da raskopčati (da, u Kini, kao i u Iranu, inzistiraju na zakopčavanju pojaseva za sve putnike u autobusu). Gledam to s pozitivne strane – budući da se pojas ne da raskopčati, na sjedalo je nemoguće sjesti, pa sam tako siguran da ću imati dva mjesta samo za sebe. Odlažem stvari, vadim tablet i krećem pisati. Dolazi neki tip (ispostavit će se da je to kondukter), prodaje kartu nekom tipu iza mene, i onda primjećujem kako staje iza mene i viri mi preko ramena što to radim. Demonstrativno sklapam laptop i pogledam ga preko ramena. On odlazi, a ja odmahujem glavom u nevjerici. Takvo prelaženje granica osobne slobode mi ide na živce. Čitati nekom novine preko leđa u tramvaju je jedno, to je javni tekst, buljiti preko ramena nekomu u osobni tekst, pisan na jeziku koji ne razumiješ, na pismu koje vrlo vjerojatno također jedva čitaš, to je jednostavno suludo. I poprilično iritantno.
Inače Kinezi (i pritom mislim na zhongguoren, ne nužno samo na Han) vole zuriti u vas ako ste stranac. I radit će to besramno. Prolazite pored skupine ljudi koja staje i okreće se prema vama, tako da u prvi mah pomislite da vas žele nešto pitati. Ali ne, oni samo bulje u vas. Tomu sam doskočio jednostavno tako da ja počnem buljiti u njih. To ih posrami, pa odmah okreću glavu.
Autobus je poluprazan, ali svejedno još neki ljudi ulaze kroz grad, tako da treba gotovo pola sata da izađemo na autocestu. Do Hotana bi nam trebalo šest sati (trebat će nam i sedam), iako je to tek koji centimetar na karti Kine. Užasne su to relacije, Xinjiang je velik gotovo poput Irana. Put nas vodi iz jarkandske oaze, preko rijeke Jarkand, pa kroz pustoš Taklamakana do iduće oaze, hotanske. Put sam proveo u pisanju, ljenčarenju, čitanju vodiča…a na televizoru se u početku vrtio nekakav kineski italo disco, koji je potom prešao u nekakav film, pa u neki drugi film, užasno loše slike i intenzivnog tona u kojem osim toga oko 80% vremena nekakve ženske cmizdre. Povremeno bi put bio prekinut pokojom kontrolnom točkom, na kojima ja uglavnom nisam izlazio, osim jednom, kada me policajac izvukao, a ja mu pogledom jasno dao do znanja što mislim o takvim glupostima i koliko je besmisleno provlačenje hrvatskog državljanina kroz nekakvu kontrolnu točku u Xinjiangu. Kao bonus sam dobio pitanje odakle sam, i to od policajca koji je detaljno pregledao moju putovnicu (uvijek iz nekog razloga svi prvo bulje u iransku vizu, jer je prva na redu). Nakon te kontrolne točke u bus se ukrcalo još ljudi, pa je tako i mene dopao neki tip kojemu sam pokazao da se remen na sjedalu ne da otkopčati, nadajući se da će odustati. Ma kakvi. Sjeo je preko njega. Srećom nije išao skroz do Hotana.
Pustinja Taklamakan (oko imena postoje razne teorije, od pučke etimologije „uđeš i ne možeš izaći“, do one iz arapske sintagme „napušteno mjesto“, ili pak turkijskog „mjesto ruševina“) jedna je od najsuših svjetskih pustinja, budući da leži u kišnoj sjeni Himalaje. Ujedno je i druga najveća svjetska pustinja koja se sastoji od pomičnih pješčanih dina. Površina joj iznosi oko 337 tisuća km2, što znači da je otprilike veličine Finske. Zbog izuzetno malih količina vode u prošlosti je bilo vrlo opasno prolaziti izravno kroz nju, tako da su se karavane redovno upućivale njenim sjevernim ili južnim obodom, a prve prave ceste kroz nju počele su se graditi tek na prelasku iz 20. u 21. stoljeće, i to radi eksploatacije naftnog bogatstva koje leži ispod pustinje. Pustinja Taklamakan dio je veće zemljopisne cjeline koja se zove Tarimska zavala, a koja obuhvaća i močvarno područje Lop Nur istočno od Taklamakana. U Lop Nuru se inače nalazi kineski poligon za testiranje nuklearnog oružja. Ujedno, budući da je riječ o endoreičnom području, rijeka Tarim, koja skuplja veći dio vode s područja zavale, završava upravo u lopnurskim močvarama. Ujgursko ime Tarimske zavale je Altišahr, Šest gradova. Kojih 6, nije nikad sa sigurnošću utvrđeno. Zavalu sa sjevera omeđuje Tian Shan, s juga Kunlun, dok je prema sjeveroistoku pustinja Gobi.
Inače, autonomna pokrajina Xinjiang-Ujgur najveća je kineska administrativna jedinica. U njoj živi oko 22 milijuna ljudi, što je posebno impresivno kada se zna da je samo oko 4,3% teritorija naseljivo. Oko 46% stanovništva čine turkofoni Ujguri, oko 40% Han Kinezi, koje država uporno naseljava kako bi promijenila demografsku sliku i čvršće vezala ovo područje za sebe. Glavni grad je Ürümqi (na mandarinskom Wulumuqi ili Wushi), što na mongolskom znači „idilični pašnjak“, danas dvoipolmilijunski grad u kojem se iz prve ruke može pratiti rapidna sinizacija ovog prostora. Moja ruta ne uključuje Ürümqi, tako da ću ostati u idiličnijim predjelima, gdje je ujgurska prisutnost jača. Inače, Ürümqi se diči i epitetom svjetskog grada najudaljenijeg od mora – najbliža obala udaljena je 2250 km. Ime Xinjiang znači „Nova granica“, a regija je od izuzetne strateške, ekonomske i prometne važnosti za Kinu – svi transkontinentalni željeznički i cestovni pravci iz Kine prema srednjoazijskim republikama i Europi idu preko Xinjianga. Iako u imenu nosi pridjev „autonomna“, riječ je prije o orvelijanskom obratu – jedina autonomija odnosi se na pravo upotrebe ujgurskog jezika u javnom prostoru, premda je visoko obrazovanje i dalje na mandarinskom, a doseljeni Kinezi izbjegavaju učenje ujgurskoga. Geografski, Xinjiang obuhvaća dvije prostrane zavale koje su do njihovog administrativnog spajanja 1884. imale različitu povijest. Riječ je o već spomenutoj Tarimskoj zavali na jugu, te Džungariji na sjeveru. Dok je jug danas turkijski, a ranije ga je nastanjivalo više indoeuropskih naroda, sjever je bio mongolski, sve do genocida počinjenog sredinom 18. st., kada je po zapovijedi cara Qianlonga pobijeno oko 80% Džungara, mongolskog stanovništva koje je ispovijedalo tibetanski budizam, a činili su posljednje veliko nomadsko carstvo u srednjoj Aziji. Nakon genocida slika je promijenjena, budući da je dinastija Qing osnivala državne farme na koje je već tada počela doseljavati Han Kineze, ali i Ujgure, Huije (Kineze islamske vjere), Kazahe i ostale. Ironično, genocid nad Džungarima pomogao je širenju islama na ovo područje. U doba kinesko-sovjetskih zategnutih odnosa, nakon 1962., SSSR je koristio propagandu preko svoga Radio Taškenta kako bi potakao Ujgure na separatizam (SSSR je već ranije sponzorirao stvaranje Druge Republike Istočni Turkestan, što je Mau odgovaralo dok nije došao na vlast, da bi potom pozvao vođe Istočnog Turkestana u Peking na sastanak, a prilikom puta se avion misteriozno srušio, čime je istočnoturkestanski pokret za nezavisnost bio obezglavljen i ubrzo propao, a Kina usisala Istočni Turkestan), a u vrijeme invazije na Afganistan Kina je potpomagala mudžahedine iz straha da ih SSSR želi okružiti. Danas su kinesko-ruski odnosi sve bolji, a Ujguri se pak okreću Turskoj kao velikoj majci svih turkijskih naroda. Često ćete u Turskoj vidjeti zastave Istočnog Turkestana, identične turskima, ali s plavom umjesto crvene boje. Nažalost, u posljednje je vrijeme počeo jačati i islamski ekstremizam u Xinjiangu, a šuška se i o povezanosti s ISIL-om.
Put do Hotana naposljetku je trajao 7 sati. Preko Tripadvisora sam vidio da postoji hotel Taxina koji je relativno dobar, pa namjeravam tamo odsjesti. Dok uzimam stvari iz bunkera, jedna mi se djevojka obraća na engleskome, i pita me govorim li ga. Ona je Amerikanka, stigla je istim busom, iako se ukrcala kasnije, u Karghiliku. Pita me znam li što za hotele ovdje, spominjem joj Taxinu. Ona kaže da joj se ta cijena (180 juana) čini malo previsokom, i da je mislila otići pogledati u Happy Hotel, koji se navodno nalazi blizu kolodvora. Kako rekoh, ja od smještaja tražim samo dvije stvari – topli tuš i wi-fi, pa ću joj se pridružiti da vidim ima li toga možda u tom Happy Hotelu (znam da sam vidio to ime na Wikitravelu). Ona (nije mi se predstavila, tako da ne znam kako se zove) inače govori mandarinski i ujgurski, tako da se može na ulici raspitati za hotel, ali ljudi ne znaju gdje je to. Krećemo u pravcu jugoistoka, jer se meni čini da sam pročitao da je to od kolodvora prema sajmu. I doista, nakon kojih 200-tinjak metara nalazimo hotel. Naravno da ne govore engleski, ali sad ću se šlepati uz Amerikanku. Dobivamo dvije sobe za po 100 juana po noći svaki. Doduše, nije baš idilično – wi-fi postoji, ali cura koja je trenutno tamo ne zna lozinku (tj. kaže mi niz brojeva, koji je prekratak – treba biti minimalno 8 znakova, a ona mi ih kaže 6), tako da ću morati čekati njenog brata koji iz škole dolazi za sat vremena. Kreveti su opet tvrdi, kupaonica kako-tako čista, jedan ručnik prljav, drugi polučist…ali dobro, neću sad biti izbirljiv. Nakon što odlazim na WC shvaćam da nema ni vode u kotliću. Pokušavam otvoriti ventil za vodu, ništa se ne događa. Odlazim to reći ovima na „recepciji“ (cijeli hotel je zapravo nekakvo dvorište, oko kojega ovi iznajmljuju sobe, recepcija je neka prostorija u prizemlju gdje je inače njihov stan), potom se na kat uspinje jedna sredovječna gospođa (rekao bih mama od one cure otprije), pa potom i ona i ja shvaćamo da sam zatvorio vrata od sobe, a da nemam ključ, pa se ona mora vratiti dolje po svežanj ključeva, i onda, kada joj napokon pokažem da vode nema, ona onako flegmatično sliježe ramenima i kaže „Jok.“ („nema“) Pokušava mi reći da mogu natočiti vodu iz umivaonika u vrč koji je pored, pa time zaliti WC, što sam uostalom i učinio ranije, ali to ne želim, ne želim odsjedati u faličnoj sobi ako se kvar može relativno brzo riješiti. Ona odlazi, te se ja kojih desetak minuta pitam hoće li išta učiniti ili ne. Učinit će, dolazi s nekim tipom koji problem rješava kako sam ga i ja pokušao riješiti – odvrtanjem ventila. Samo što njemu iz nekog razloga to uspijeva, a ja mislim kako će sad sigurno misliti da sam nesposobnjaković. Zaboli me.
Amerikanka je u međuvremenu otišla na željeznički kolodvor, ona isto ostaje dva dana ovdje, ali onda ide vlakom za Ürümqi, 32 sata traje ta vožnja (autobusom je brže – samo 26 sati – ali kaže da joj je dosta kontrolnih točaka). Po povratku kaže da je već bilo zatvoreno i da će pokušati sutra. Prilično je jasno da joj se baš ne da hengati sa mnom i da ima svoj program, malo kurtoazno razgovaramo, ona je inače studirala mandarinski, onda je prošle jeseni bila na tromjesečnom tečaju ujgurskoga u Ürümqiju i sada također misli biti ondje do studenog, ali u međuvremenu malo putuje. Čak ima i dobar naglasak u ujgurskom, iako joj malo izbija američki izgovor.
Konačno se pojavio i taj famozni brat, dobivam lozinku za internet, potom obavljam prijavu (rekao sam da želim prvo vidjeti kakav je wi-fi, pa ću onda odlučiti ostajem li), a potom se već lagano i smrkava, pa ja odlazim u večernju šetnju Hotanom. Iako je riječ o jednom od najstarijih gradova na Putu svile, i on je razočaranje – opet ga je kineski urbanizam uništio do neprepoznatljivosti. Odmah pored hotela, na kojih stotinjak metara, započinje večernja tržnica, tako da oko toga ne moram brinuti. No otići ću prvo do centra, kojim dominira ogromni trg, Tuanjie Guangchang, koji po mojoj procjeni ima oko 300x300 metara. Na trgu nema puno ljudi (odnosno, kolikogod da ih ima, na toj se ogromnoj površini izgube), opažam prisutnost vojske, kao da su neki nemiri iminentni, ali ljudi su opušteni, neki šeću, dvoje čak igraju badminton… Cijelim trgom odzvanja nekakav šlager koji se pušta iz zvučnika, a koji liči na glazbu koja se pušta u mom omiljenom zagrebačkom kineskom restoranu Peking. Imam pavlovljevski refleks da dohvatim soja-sos i polijem ga po riži kad čujem takvu glazbu. Onda šlager prestaje, a trgom odzvoni zvuk gašenja Windowsa XP, te sve utone u tišinu. Šetam uokolo, osim ujgurske večernje tržnice trebala bi postojati i kineska, samo ju ja ne vidim. Prolazim pored nekog hamburger-bara u američkom stilu fast-food restorana, svira neka američka glazba, u stilu Backstreet Boysa…spreman sam se okladiti sâm sa sobom da bi se, da uđem unutra, ispostavilo da nitko ne zna engleski. Jer furanje na Ameriku naravno ne uključuje znanje engleskoga.
Vraćam se do ujgurske večernje tržnice i uzimam langman – rezance slične špagetima (jeo sam ih prvu večer u Kašgaru), ovaj puta s nekakvim ljutkastim umakom koji ima i krumpira. Okus pomalo podsjeća na grenadirmarš. Prodavač je tipični orijentalni bukač koji čitavo vrijeme neumorno uzvikuje ponudu. U jednom času čujem kako nešto govori „Amrika“ ubačeno u svoj uobičajeni reklamni monolog, što izaziva smijeh prisutnih. Premda ne znam o čemu se radi, mogu pretpostaviti. Netom me poslužio, pa je pretpostavljam rekao nešto u stilu „Toliko su dobri da ih i ljudi iz Amerike dolaze jesti.“ Naravno, u ovim krajevima je Amerika – slično kao recimo u sjevernoj Africi, ali i u jugoistočnoj Aziji Francuska (usp. fereng i farang) – zemlja iz koje se smatra da dolaze svi ljudi europoidnog tipa. U stvarnim okolnostima, Amerikancima se poprilično otežava putovanje Kinom, za njih je skuplja viza i slično.
Od langmana sam se već poprilično najeo, tako da uzimam samo još neko pecivo slično samosi, ali punjeno špinatom, te onda jogurt, pa tangzazu koju ovaj puta dobivam posluženu i sa sirom, te je to onda prava stvar – sir, med, riža i višnja, mljac, sve mi je draža tangzaza – i naposljetku razrijeđeni sok od naranče ili tako nečega, iz one improvizirane fontane. Uzimam i repete, u istu čašu, ali to ne utječe na cijenu, i dalje je 1 juan.
Vraćam se u hotel, još treba uploadati slike od prethodnih dana, pa na počinak. Zanimljivo, u sobi pored su opet neki Pakistanci. Pa koji je ovo vrag?
komentiraj (0) * ispiši * #
Gdje je, dovraga, ta soba?
utorak , 23.06.2015.Ujutro opet nisam žurio, odjava je do podneva, onda vam naplate još pola cijene jednog noćenja. Plaćam i odjavljujem se, ostavljam stvari u sobi i idem nabaviti kinesku SIM-karticu, kao bih konačno mogao nazvati u Pakistan i provjeriti kako napreduje potraga za mobitelom. Prije toga objašnjavam curi na recepciji da nakon Kašgara idem u Jarkand, tj. Shache, kako se to kaže na kineskom. Ali ne pogađam tonove, te ona umjesto Shache razumije Kuqa. Meni doista nije jasno kako prozodija može utjecati na posve pogrešnu percepciju fonologije. Razumijem da netko ne razumije ako je kriva duljina vokala (ima takvih slučajeva i u Hrvatskoj), ili ako je naglasak na neobičnom mjestu, ali da umjesto š netko čuje k, to je već bizarno. Srećom, tamo je i neki drugi tip s puno perceptivnijim sluhom, pa on shvaća kamo idem i onda on prevodi ovoj. Dok razgovaram na recepciji, prolaze Jack i James, izlaze i odlaze svojim putem. Kao pored turskog groblja. Jesam li im postao toliko dosadan u prethodna dva i pol dana? Budući da ja odlazim nakon što nabavim SIM-karticu, lako je moguće da je to naš zadnji susret…
Odlazim do poslovnice China Mobilea, koja se nalaze u kvartu koji je načičkan prodavaonicama mobitela. Ista bazarska logika kao u Turskoj, Iranu i Pakistanu. Srećom mi je cura u hotelu napisala tekst koji trebam pokazati nekomu kako bi me uputio: „Želim kupiti SIM-karticu. Možete li mi pokazati gdje?“ U poslovnici se na donjem katu prodaju mobiteli, pa me šalju na prvi kat. Tamo se uzima broj i čeka. Moj broj je 1117, a trenutno je na redu 1078. Srećom, dosta ljudi uzme broj, vidi da je puno drugih ispred njih, pa odustane. No ipak čekam preko pola sata, iako rade čak 4 šaltera (u početku je radio i peti, ali je žena otišla na pauzu). Od 5 službenica tri su Ujgurke i dvije Kineskinje. Procjenjujem s kojom bih mogao imati više sreće. Po svoj prilici s nijednom. Dopadam Ujgurki na šalteru broj 2, pokazujem joj natpis, a njoj se na licu vidi da joj je neugodno, pokušava kao riba nešto reći, ali ništa ne izlazi. Reda radi pitam Yingwen ma? („Engleski?“), naravno da odmahuje glavom. Poziva svoju kolegicu Kineskinju (to je ona koja je na pauzi), razgovaraju, zaključujem da je tema razgovora znaju li koga tko zna engleski. Čujem da se spominje ime Rahman, nazivaju na mobitel nekoga i daju mi ga. S druge je strane tip koji čak i solidno govori engleski, kojemu ukratko objašnjavam što trebam, te mi on onda kaže da SIM-kartica kakva mi treba košta 100 juana. Ponavlja to objašnjenje Kineskinji na mobitel, te me potom šalju da si odaberem broj iz niza ceduljica na zidu, a onda na šalter drugoj Ujgurki, koja organizira čitavu transakciju. Nakon što sam konačno dobio svoju SIM-karticu (utvrdit ću da ne podržava mobilni internet), pokušavam pantomimom upitati koji kôd moram ukucati da bih dobio stanje na računu. Ali problem je da se u Kini to ne radi preko kôda. Skužile su otprilike što hoću, ali njihovo objašnjenje ja ne kužim. Fascinantna je ta potreba ljudi da, ako vide da netko ne kuži neki jezik i služi se pantomimom, svejedno ne mogu začepiti i objasniti i sami kontrapantomimom, već je i dalje veliki dio objašnjenja verbalan. Uglavnom, opet zovu Rahmana, koji mi otprilike objašnjava, ali mi i dalje nije jasno. Dakle, ja bih navodno trebao poslati poruku na neki broj, s kojeg mi onda dođe poruka s odgovorom. Ali mi nitko ne zna reći kakva ta moja poruka mora biti – prazna, ili treba nešto sadržavati. Mogu i nazvati neki govorni automat, koji je naravno na kineskom. Na kraju kaže „for English version, press ? key“. Glavni je dio nerazumljiv. Ništa, pitat ću u hotelu, valjda tamošnja cura zna, rekla je da ona koristi China Mobile. Pomišljam kako svih ovih sranja ne bi bilo da imam normalni roaming na svom starom mobitelu.
U hotelu cura zapravo ne zna kako se provjerava stanje, jer ona naravno koristi kineski način. Pokazuje mi poruku koja mi je stigla na početku i kaže da je to to. Da, znam, ali ta je stigla ničim izazvana. Hoće li i u budućnosti biti tako, ne znam. Želim imati sigurnu metodu obavijesti. Ona naziva neku korisničku službu, koja je, sudeći po zvuku, smještena negdje duboko pod zemljom ili u unutrašnjosti kace, a tamo joj ne kažu ništa previše. No ubrzo nakon toga stiže poruka, po kojoj sada imam 97 juana. Što je sad to? Ona tvrdi da mi se to skida za internetski promet. Ama koji internetski promet kada ga kartica ne podržava? Ona tvrdi da podržava. Ne mogu joj dokazati suprotno jer je u hostelu wi-fi. Trebao bih ju odvesti na ulicu da joj pokažem, ali to je stvarno besmisleno. Ništa, zahvaljujem joj na trudu i odlazim prema sobi pokupiti stvari. Tamo je opet Jack, pa se sada pozdravljamo, ono ujutro je valjda bio nesvjesni incident. Odlazim po stvari, dolazi i James, pa ih pitam za nekakve kontakte i razmjenu istih. Daju mi blok papira da im napišem svoje ime, da će mi se javiti preko Fejsbuka. Pišem i onda kužim da oni meni nisu ponudili svoje kontakte. Čini mi se da se neće javiti, da je to sve kurtoazija. Na recepciji opet pitam curu da mi objasni kako da dođem do autobusnog kolodvora, ona kaže da je to daleko, izvan grada (pitam ju je li to onaj međunarodni, na kojem smo stali prilikom dolaska u Kašgar, udaljen kojih desetak km od grada, ali ona tvrdi da nije), potom uzima plan grada i piše mi linije kojima moram ići, na kojoj stanici sići…to uključuje neka tri-četiri presjedanja i obilje kineskih znakova. A taksi? Dovoljno je reći adresu, tj. križanje dviju ulica koje mi ona piše, taksist će znati. Trebalo bi koštati oko 20 juana. U međuvremenu se ova dvojica opet pojavljuju i priključuju na Facebook s glavnog kompjutora u hotelu, „kako bi mi poslali zahtjev za prijateljstvom dok se još sjećaju svih čudnih slova u mom imenu“. Ipak nisu samo kurtoazni. :)
Pozdravljam se i odlazim, preko trga ispred džamije Id Kah, do glavne ulice. Žao mi je što napuštam Kašgar, ali put zove dalje. Idućih par gradova neće biti lako, nisu baš turističke meke. Zaustavljam jedan taksi, pokazujem mu adresu, on mi pokazuje 4 prsta. To nema smisla. 4 juana je premalo, a 40 previše. Provjeravam, prvo mislim da mi na neki čudan način pokušava reći 20, ali onda pitam Quruk? (40?), on kima. Ma ne dolazi u obzir. Duplo više od cijene koja bi trebala biti. Raspitat ću se još okolo, premda vjerujem da je cura iz hostela u pravu. Doduše, s obzirom na mobitel baš i nije bila pouzdana…
Idući vozač koji mi staje podiže dva prsta. Jigirme? Kima. Eto, ipak je cura bila u pravu. Vozač me nešto pita, ja sliježem ramenima. Kao i uvijek. On me vozi kojih dva kilometra prema zapadu, maše nekom drugom kolegi, razgovara s nekim na mobitel (možda baš s tim kolegom) i potom zaustavlja auto pored ceste, ispred drugog taksija, pokazujući mi da se prebacim u njega, govoreći mi još nešto na (barem mislim) ujgurskom, što ja ne razumijem. Ali mi barem ne naplaćuje tu vožnju. Sve ću platiti kolegi. Nadam se samo da i kolega pristaje na 20 juana. Vozimo se na zapad, na zaobilaznicu, pa potom prema jugu, gdje u jednom času vozač staje i nešto me pita. Ne znam što. Nadam se da mu je prvi vozač rekao kamo idem. Bojažljivo promucam „Aptuz…“ („autobus“), na što se jedan od ostalih putnika u vozilu (zaboravio sam reći, osim mene su u taksiju bila tri druga tipa), dovine da trebam aptuz biketi, tj. autobusni kolodvor. Vraćamo se jedan blok, a potom doista stižemo na onaj isti međunarodni kolodvor. Kašgar je ranije imao dva autobusna kolodvora, za domaće i strane linije, a sada je to objedinjeno. Kolodvor je još poludovršen, nije posve izgrađen. Vožnja ispada 20 juana, sve je u redu. Lako nalazim i šalter s kartama, te dobivam kartu za Jarkand. To nije problem, busevi idu svakih pola sata. Vožnja dotamo traje kojih 3 sata.
Smještam se u bus, iako mi nije jasno koji od brojeva na mojoj karti označava točno mjesto na kojem sjedim. Hvata me neki tip koji prati svog sina na bus, neka ja sjednem kraj njega. Nije da mi se baš da, ali dobro, ionako ću većim dijelom drijemati ili pisati zapis. Mali mi se i predstavio, ali sam zaboravio ime, možda Mahmud. Mali bi se razgovarao, družio…ja ne bih, jer ne znam na kojem bi to jeziku bilo moguće, a naporno mi je tri sata improvizirati. Vadim tablet i krećem pisati, a on vadi mobitel i snima mene kako pišem. Nervira me to, ali ne želim praviti scenu.
Autobusi u Kini kreću po voznom redu i nisu opterećeni time da moraju biti posve puni, iako nije rijetkost da još neki ljudi uđu usputno u gradu. Jedna stvar koja mi se čini jako opasnom – a to sam primijetio još lani na Kubi, jer su tamošnji autobusi kineske proizvodnje – jest da svi autobusi imaju samo jedna ulazna vrata. Dakle, ako izbije požar ili nešto drugo, nastat će stampedo na ta jedna vrata. Još gore ako prednji kraj busa iz nekog razloga bude blokiran. OK, mogu se razbiti prozori, postoji i takav izlaz za nuždu, ali to nije to. Naš autobus ima sat, koji naravno pokazuje ujgursko vrijeme, iako se drži voznog reda po pekinškom.
Istočno od Kašgara, Put svile račvao se u dva pravca koji su, svaki sa svoje strane, zaobilazili negostoljubivu pustinju Taklamakan, jednu od najgorih na svijetu s obzirom na izoliranost, nedostatak vode i temperaturne ekstreme. Ja sam odlučio krenuti južnim pravcem, onda negdje na sredini presjeći kroz pustinju u pravcu sjeveroistoka, kako bih se dokopao zanimljivih gradova u tom dijelu Xinjianga. Prva postaja je dakle Jarkand ili Shache, nekoć važan povijesni trgovački grad, a zadnjih godina prisutan u vijestima samo po bombama ujgurskih separatista. Zadnji je bombaški napad bio ove zime. Zapravo, Jarkand je posljednje od svih mjesta na mom putu gdje postoji nekakva realna opasnost od terorističkog napada. Naravno, bilo je bombi i na Baliju, ali to nije baš očekivano.
Krajolik iza Kašgara podsjeća na Mađarsku. Ravna stepa s dosta obrađenog poljoprivrednog zemljišta. To su sve oaze koje se nalaze uz južni kraj Taklamakana. Na južnom se horizontu vide obrisi gorja Kunlun, sjeverne granice Tibeta. Može se i ovuda prema Tibetu, ali nije preporučljivo, s obzirom da za Tibet trebate propusnicu, a ovuda obično idu oni koji ju nemaju, jer se nadaju ući u autonomnom aranžmanu (inače kineska vlada zahtijeva od turista koji idu u Tibet da putuju agencijski, kako bi ih lakše kontrolirala, te usput na njima zaradila).
Cesta kojom se vozimo jest autoput. Dobro uređen, ali čini mi se opet da postoji neko nebulozno ograničenje i zato ta vožnja traje 3 sata. U autobusu puštaju prvo nekakvu tursku sapunicu (sinkroniziranu na ujgurski), a potom snimku neke ujgurske humoristične kazališne predstave. Krajolik se mijenja, pustinja sve više preuzima, u daljini vidimo pješčane vrtloge koji se često pojavljuju, kovitlajući se i napredujući preko pustinje. Vozimo se paralelno sa željezničkom prugom koja je ovuda produžena čini mi se 2011. iz pravca Kašgara. Dakle, ako iz središnje Kine idete vlakom u Hotan, morate kružiti oko Taklamakana. Pretpostavljam da će na kraju i prugu izgraditi skroz do istoka pustinje i tamo ju spojiti s glavnom prugom iz središnje Kine, ali sad je tako kako jest.
Na nekoliko mjesta prolazimo kroz kontrolne točke, na kojima putnici izlaze van. Ja ne, jer mi je mali pokazao da ne trebam, a mislim da se to ionako odnosi samo na lokalne, jer viđam i neke druge putnike da ne izlaze. Bolje tako, već mi je puna kapa kontrolnih točaka i glupih pitanja na njima. Konačno, nakon i više od tri sata od Kašgara, stižemo u Jarkand. Ime potječe iz nekog od iranskih jezika i znači „grad na litici“, što je čudno jer je krajolik ravan, opet smo u prostranoj oazi. Autobusni kolodvor je jedno dvorište među zgradama, a ono što primjećujem jest da si u Kini putnici sami smještaju prtljagu u bunker, koji je stalno otključan. Malo mi to izgleda nesigurno, bilo tko može usput otuđiti prtljagu, ali se tješim da je ovo ipak totalitarna država i da su takve krađe rijetke, a pronalazak kradljivaca efikasan. Uzimam dakle prtljagu, i krećem u potragu za hotelom. Postoji Shache Binguan, koji je dugo vremena bio jedini koji je primao strance, ali sada postoji još jedan, koji se zove „Novo stoljeće“, u istoj ulici, malo niže. I taj je navodno jeftiniji, 80 juana za sobu, dok Shache Binguan traži i 220. Prvo malo lutam dok ne nađem ulicu. Naime, zato što moj mobitel ne podržava nikakav internetski promet, ne može ažurirati ni moju GPS poziciju, tako da ne znam gdje sam. Uspoređujem znakove na pločama imena ulica s onim dijelom karte koji mi se ranije učitao, te shvaćam da sam jedan blok južnije od onoga gdje trebam biti. Vraćam se natrag, prolazim pored jedne policijske kućice, gdje legitimiraju neke prolaznike. Čujem da netko viče „Hej!“. Takve stvari uvijek ignoriram, a ovaj puta pogotovo, taman mi još fali da se policajac dere za mnom. Ovaj ne odustaje, ja i dalje ignoriram i hodam do pješačkog prijelaza. Na četvrto „Hej!“ se okrećem, mrko gledam prema murjaku i upitno pogledam misli li na mene. Nakon što kimne, proderem se na njega na hrvatskome „Šta je?“, s onom gestom koju obično ljudi imaju kada se nekomu bahate. Vruće mi je, umoran sam, i bez obzira što su to kineski policajci, odlučio sam na njih ići đonom. Ne mislim respektirati njihov autoritet, ali ni najmanje. Nauči se kulturi i ne deri se na mene. Ovaj koji me pozvao gleda upitno kolegu, kao da se pokušava sjetiti ujgurske riječi, i onda kaže Kimlik! („Ispravu.“) Ja vadim pasoš i mašem mu njime pred nosom. On shvaća svoju pogrešku i reterira, ispričava se. E tako, sad ćeš mi pjevati drugu pjesmu, možda idući puta promisliš prije nego se počneš derati za ljudima na cesti. MENI u svakom slučaju nisi autoritet. Još mi pada na pamet da mu pokažem na svoje oči, već je po tome mogao skužiti da sam stranac. Ali onda mi sine – čekaj, pa ja imam topar na glavi, imam bradurinu, a neki Ujguri nisu kosooki…mogao je u jednom času pomisliti da sam stvarno ujgurski bombaš samoubojica, koji eto s dva ruksaka puna eksploziva šeće gradom. Da, kužim da su Kinezi malo osjetljivi na sigurnost, nakon onih napada, ali to ne znači da ne možeš pokazati pristojnost, makar i prema potencijalnom bombašu samoubojici.
Shvaćam da sam krenuo u krivom smjeru u odnosu na „Novo stoljeće“, pa se vraćam i pratim kućne brojeve. Trebao bi biti na broju 44. No nakon broja 36 ta ulica prestaje i započinje druga. A na ranijem potezu nisam vidio ništa. E pa onda ću se očito morati vratiti do Shache Binguana, jeftinija opcija je propala. Potonji nalazim relativno lako, on se nalazi u nekom dvorištu gdje je i neka bolnica, budući da je sve puno vozila hitne pomoći. Prema vodiču, tamo bi trebali znati engleski. Naravno da ga ne znaju. A izgleda da ni ne mogu ovdje odsjesti. Žene na recepciji mi nešto pokazuju van, pa desno. Ja se pravim mutav, tražim da, ako mi nešto pokazuju, onda me izvole tamo i odvesti. Koliko vidim po cijenama izvješenim na zidu, ovdje je još i skuplje od 220 juana. Jedna od žena na recepciji naziva nekoga, ne znam ima li to veze sa mnom. Potom mi opet pokazuje nekamo desno. Ja sliježem ramenima. Napokon shvaća i traži kolegicu da me odvede do tog drugog hotela gdje navodno mogu odsjesti. Izlazimo na ulicu, a dva ulaza dalje je hotel, koji se naravno ne bi skužio izvana, jer nemaju latinični natpis. Ulazim unutra, opet engleski nula bodova, ali pantomimom kažem da trebam sobu za jednu osobu, za jednu noć. I ta doista košta 218 juana, plus još 100 pologa za ključ i sigurnost (uobičajena praksa). Potom me žena još nešto pita, što ja ne razumijem. Ona umjesto toga ponavlja to pitanje. Ja i dalje odmahujem da ne razumijem. Ako vidiš da ne razumijem, nemoj pitati. Očito ne može biti toliko važno, inače bi se potrudila naučiti tu riječ na engleskome ako radiš u hotelu koji prima strance. Ona poziva zaštitara koji sjedi na ulazu, možda on može pomoći. On me gleda sa smiješkom i ponavlja identično pitanje kao i ona. Ma bravo. Logika? Ako ne razumijem ženski glas, razumjet ću muški? I onda se ona dosjeti pantomimi, ispisuje današnji datum, pa potom sutrašnji. Shvaćam da vjerojatno želi pitati odlazim li sutra. Da, obično ako netko uzme sobu za jednu noć, onda ode iz hotela idući dan. Kažem tomorrow i vidim da joj je ta riječ poznata, ali joj valjda nije pala na pamet. I onda skužim da mi cijelo vrijeme želi reći ono što ionako već znam – da će mi polog vratiti sutra, prilikom odjave.
Ali sve ovo još spada u uobičajeni kineski folklor nemogućnosti komunikacije. Ono što je uslijedilo jest posve suludo. Konačno sam se prijavio i dobio sobu. Na kartici piše 666. Ne zamaram se što sam dobio sobu s brojem Zvijeri, valjda neće baš večeras biti smak svijeta (osim ako Mahdi iz Esfahana upravo ne ugošćuje nekog Jesúsa). Žena mi pokazuje na lift i pet prstiju. Znači, to je na petom katu. Odlazim na peti kat, tamo su sobe koje počinju s brojem 5 (logično, ne?). Vraćam se u lift, koji ima i gumb za šesti kat. Stišćem, ne događa se ništa. Vraćam se na hodnik i odlazim do stepenica, po kojima shvaćam da je šesti kat izlaz na krov. Vrzmam se po hodniku, a onda iza sebe čujem „Hej!“ Netko mi maše iz pravca lifta. Budući da je hodnik mračan, tek kada dođem do njega vidim da je riječ o onom zaštitaru. Oni na recepciji imaju kamere i vjerojatno su vidjeli moje suludo vrzmanje. Vraćamo se u lift i on me spušta na četvrti kat. Očekivano, tamo su sobe koje počinju brojem 4. Pomišljam da blesavi Kinezi nisu zamijenili 6 i 4, ali nema ni broja 444. Možda 404? Dolazim do te sobe, probam na vrata, ništa. Ili 406? Gdje je dovraga ta soba? Vraćam se nabrušeno do lifta i spuštam u prizemlje. No čim se otvore vrata lifta, tamo je već zaštitar. Ulazi u lift, hvala Bogu, odlučio je obaviti posao do kraja i odvesti me do sobe. Izlazimo na četvrtom katu i on me dovodi do vrata jedne sobe, smještene taman prije broja 412, na čijim vratima doista piše 666. Pa da, logično, kako mi to nije palo na pamet? Trebao sam izgleda imati toliko slijepo povjerenje u to da ta soba mora biti na četvrtom katu ako su mi tako rekli, i zagledati svaka od vratiju tridesetak soba koje se nalaze na katu. Eh ta konfucijanska etika…
Kasnije ću shvatiti da je soba prije toga broj 888, a da i ove koje počinju s 4 nemaju normalan numerički redoslijed. Znam da je broj 4 u kineskoj kulturi nesretan, kao kod nas broj 13, jer se izgovara slično (sě) kao i riječ za smrt (s- - razlika je samo u tonu). Ali ovo očito nema veze s time. Eto, i kakvo znanje kineskoga može čovjeka pripremiti na ovakve ludosti? Nisu našli za shodno nekako objasniti da je soba 666 ubačena na 4. kat.
Soba je relativno OK, osim što ću kasnije shvatiti da većina žarulja u sobi ne radi. Ono što mi se sviđa u kineskim hotelima (barem u ova dva u kojima sam dosada bio) jest da u kupaonici dobiješ kompletan toaletni pribor, uključivo i češalj, četkicu za zube, uz uobičajeni gel za tuširanje i šampon. Ovdje sam čak dobio i paketić kondoma. Inače, uobičajena je praksa u nekim jeftinijim kineskim hotelima da recepcija naziva muške goste koji odsjedaju sami i pita ih treba li im masaža ili djevojka. Budući da sam u ciljanoj skupini, javit ću vam ako iskusim takvo što (poziv, ne konzumaciju ponude). Iako sumnjam da bih razumio što mi nude. Soba ima i minibar, iako je on smješten na polici, ne u hladnjaku (što je i razumljivo, jer postoji onaj sistem da se struja pali tako da ključ-karticu umetnete u utor pored vrata, pa nema struje dok niste u sobi). Sastojak minibara su i dva paketića igraćih karata.
Odlazim se otuširati, shvaćam da wi-fi ne radi u sobi, nego tek u predvorju, pa se spuštam dolje s mobitelom i laptopom, kako bih se spojio. Srećom su hongkonški gatewayi ovaj puta otvoreni, pa se uspijevam povezati. No ubrzo je već 10 sati i odlučujem poći u večernju šetnju prije nego posve padne mrak.
Iako je Jarkand bio još jedan važan trgovački grad na Putu svile, u koji su često dolazili indijski trgovci s juga, preko Ladaha i Kunluna, danas se to ni po čemu ne vidi. Kineski urbanizam pretvorio je grad u moderni raster avenija, a stara jezgra očuvana je tek u tragovima istočno od mjesta gdje je moj hotel. Po gradu se primjećuje velika prisutnost policije, na nekim uglovima su parkirani policijski kombiji ili čak oklopnjaci, ali nema neke napetosti u zraku. Dok hodam prema centru privlačim pažnju neke skupine klinaca Ujgura, od kojih onda jedan trči za mnom i obraća mi se na ujgurskom. Ja mu odgovaram na hrvatskom da ga ne razumijem i da me ne gnjavi. On pokušava pokazati da bi da ga fotografiram, ja to ne namjeravam, pa i dalje odgovaram na hrvatskom. Odustaje. Da, moram biti spreman na takve gnjavaže i moram biti stamen i ignorirati ih.
U centru je opet večernja tržnica – čini mi se da će to biti praksa u većini gradova, barem u Xinjiangu, što će mi uštedjeti dosta novca za hranu. Vrzmam se među štandovima, jedan klinac mi nudi neki valjušak da ga probam, ja mu to želim platiti, on ne kuži, onda tip s drugog štanda (možda mu je to i otac) kaže da je cijena 5 juana za cijeli tanjur. Može, daj. Valjušci malo podsjećaju na krpice sa zeljem, punjeni su povrćem i mesom, a gore su posuti prženim lukom i preliveni nekim umakom od octa i paprike. Prilično ukusno. Nakon što sam riješio valjuške, lutam dalje među štandovima (opet se netko dernja za mnom, ignoriram), ali uglavnom ostatak ponude čine kebabi, iznutrice i slične stvari koje mi se ne jedu. Stajem stoga pred još jednim štandom s valjušcima i uzimam još jedan tanjur. Ovi su laganiji i povrtniji, a ima i više preljeva. Potom ću popiti jednu čašu onog njihovog ajrana, pa uzeti neku slatku lepinju u obliku prstena, pa tangzazu (ono čudo od riže u bambusovu listu), pa razrijeđeni sok od višnje…i za 15 juana sam se sasvim solidno najeo. Fantastično, već se veselim noćnim tržnicama u nastavku puta.
Vraćam se u hotel, gdje srećom ne gase internet u ponoć, pa još surfam u predvorju, gdje su i neka dvojica tipova koji nešto pričaju o Pakistanu. Ubrzo dolazi skupina od nekih 5 Pakistanaca, svi u šalvarkamizima, neki njihovi prijatelji, kolege, poslovni partneri, štoli. Doživljavam flashback. Odem iz Pakistana, a oni me prate… Skidam besplatnu aplikaciju za kineski rječnik s izgovorom, nešto slično je imao James, to će mi dobro doći u komunikaciji s Kinezima. Iza 2 sata odlazim u sobu, ali onda se prije spavanja ponovno posvećujem inspekciji nečega što sam primijetio već na kolodvoru u Kašgaru. Naime, jedna od naramenica na ruksaku mi se opasno rašila i postoji mogućnost da pod težinom ruksaka, koja je sada sve veća na preostali dio, pukne do kraja. Gledam kako sistem funkcionira. Ona je u biti podvučena pod jedan preklop i sad se iz tog preklopa izvukla. Ja imam iglu i konac, ali za gumbe, ovo bi trebao bit puno deblji konac i jača igla, najbolje strojno štepanje. Ali nemam izbora, ovo može puknuti već sutra, a ja sam u Kini, tko zna kako ću ikomu objasniti što mi treba i kako. Morao bih posve isprazniti ruksak i odnijeti ga na popravak, a to mogu tek negdje gdje sam dulje vrijeme. Uzimam konce, dva su uvedena u iglu. Plavi bi bolje odgovarao, ali je pretanak. Bijeli je deblji, iako je i on slab. Krećem šivati, hrvajući se s debelom tkaninom, kojiput čak i čekičajući iglu škaricama kako bi prošla. Svjetlost je slaba (u pitanju je štedna žarulja), sâm remen naramenice mi stvara sjenu, usto sam i poprilično umoran – ali moram to sad napraviti, ujutro ću spavati tko zna dokad, biti još umorniji i žurit će mi se u obilazak, tako da je bolje da to sad dovršim. Nakon preko sat vremena improvizacija je gotova. Hoće li izdržati do Turpana ili Dunghuanga, ili čak do Lanzhoua, što su gradovi gdje bih se trebao dulje zadržati? Iskreno se nadam, jer debljeg konca nemam. Budno ću motriti stanje. Druga naramenica je u redu.
A krevet je opet tvrd, na iranski način…
komentiraj (3) * ispiši * #
Sajmovi
ponedjeljak , 22.06.2015.Krenuli smo oko podneva. Britanci su se već raspitali za buseve prema Nedjeljnom sajmu i sajmu stoke, tako da smo Nizozemac i ja došli na gotovo. Autobusno je stajalište kod našeg hostela, točnije kod večernje tržnice. Prvo odlazimo do Nedjeljnog sajma, ali samo kako bismo presjeli na drugi bus za sajam stoke. On se u međuvremenu premjestio na posve drugu stranu grada od one u mom vodiču. Cijena svake gradske autobusne karte je 1 juan, s time da se uopće ne dobiva karta, nego se taj novac ubacuje u kutiju pored vozača. Kod Nedjeljnog sajma uzimamo drugi bus, za koji nismo sigurni u kom smjeru treba ići, ali kako je to ionako početna stanica, može ići u samo jednom smjeru. U busu su samo Ujguri, različita galerija likova, ali svi izgledaju kao da bi mogli ići na stočni sajam. Unatoč tomu, James dvoji, tim više kada autobus krene i kreće se pravcem koji ne izgleda da se ocrtava na karti. Vožnja traje kojih 20-ak minuta, izlazimo iz naseljenog područja, pa se vozimo kroz neko kvazipredgrađe, pa opet kroz šume i polja. Periodično ovi pitaju nekoga u autobusu ide li ovo na mal bazar, i uvijek je odgovor potvrdan. Napokon dolazimo do nečega što liči na zaobilaznicu, gdje se nalazi zadnja stanica. Izlazimo i uokolo već primjećujemo ljude koji dovlače, odvlače ili prodaju različite primjerke stoke ili stočnih proizvoda. Iako je prvenstveno riječ o trima vrstama stoke – govedima, ovcama i kozama. Moramo hodati zaobilaznicom nekoliko stotina metara do glavnog ulaza u sajam, koji je zapravo jedan veliki ograđeni prostor sličan nekakvom parkiralištu, poput Hrelića. Pored nas promiču ljudi koji odvoze pune prikolice ovaca, ili tek po jednu životinju, kao neki tip na skuteru koji između nogu vozi poprečno svezanu kozu koja se trza i otimlje. Blejanje, meketanje i mukanje dopiru odasvud. Ulazimo, ali primjećujemo da je glavna akcija očito bila ranije ujutro, jer je zasad već poprilično slobodnog prostora, iako se transakcije i dalje odvijaju. Štoviše, s jednog kamiona upravo iskrcavaju prilično agresivnog bika, kojeg njih nekolicina mora obuzdavati i privezati uz jednu od metalnih šipki koje su postavljenje posvuda u sektoru s govedima. Iza toga su ovce, a ono što me čudi, jer nikad dotada nisam primijetio, jest da ovce sve imaju prilično izbočene stražnjice, kao da imaju steatopigiju. Ne znam je li to samo kod ovdašnjih ovaca, ili je riječ o općenitoj pojavi koja mi je dosad promakla jer baš ne mjerkam ovčje stražnjice. Ima i nekoliko ovnova, s impresivnim rogovima, ali i testisima. U stražnjem se dijelu sajma nalaze konji i kiangi (kineski magarci koji dosegnu veličinu konja). Nekoliko konja upravo razjahuju, i to jednog poprilično divljeg tip jaši bez sedla. Trči gore-dolje po šljunku, približavajući se nama, pa natrag. U jednom času, dok se okreće nedaleko nas, konj se oklizuje i pada, a zajedno s njim i jahač. No obojica se brzo dižu, te se jahač, ni trena ne ispuštajući uzde, pentra na konjeva leđa, i to tako da se potrbuške bacio gore, a potom se nabrzinu okreće i spušta noge. Razmišljamo što bi bilo da se konj oteo i krenuo među nas… U sljedećoj rundi konj je već pitomiji, pa još pitomiji…polako ga lome.
Pitamo se gdje su deve, ali izgleda da nije sezona. Mislili smo da su ih možda već prodali ranije ujutro, ali nam je Holly (ona Engleskinja iz Devona) rekla kasnije da je ona bila ujutro, ali također nije bilo deva. Tako da ona jedna koju sam vidio na trgu ispred džamije Id Kah, i koju očito iznajmljuju za kraći đir po trgu (premda nikad nisam vidio ikoga da to radi) ostala jedina koju sam vidio u Kašgaru.
Pomalo razočarani vraćamo se do ulaza, odakle bismo sad opet trebali do Nedjeljnog sajma. Ja sam za to da podijelimo taksi, autobus će se opet taljigati. Ali dečki nalaze nešto još bolje – tipa s trokolicom, koji će nas za 3 juana po osobi prebaciti do Nedjeljnog sajma. Nije baš brzo, nije ni osobito udobno, ali je doživljaj. Vjetar u kosi, drmusanje preko rupa na cesti ili ležećih policajaca, treba nam također 20-ak ili možda čak i više minuta do Nedjeljnog sajma. A tamo opet razočaranje. Vjerujem da je nekomu tko dolazi u Kašgar s istoka, iz središnje Kine, i tko nije baš naviknut na bazare, kašgarski Nedjeljni sajam vrlo živopisan. No nakon što pređete Tursku, Iran i Pakistan, ovo vam se čini kao neka malo veća i šarenija tržnica u Hrvatskoj. Da, prodaju jako puno zavjesa, kao i neke neobične stvari, poput škorpiona ili ježevih koža s bodljama, a i odjeća koje se prodaje mnogo je življih boja od one u Iranu, ali ukupni je dojam „OK, zašto je to toliko razvikano?“
Nakon sajma se razdvajamo. Ja želim vidjeti mauzolej Abaha Hodže, lokalnog moćnika, za koji kažu da izgleda kao minijaturni Tadž Mahal. Dotamo ima kojih kilometar i pol sjeveroistočno od Nedjeljnog sajma. Britanci će mi se pridružiti, a Nizozemcu se ne da, pa će on otići svojim putem. Nadamo se da se vidimo navečer. Nismo.
Mi nastavljamo na sjeveroistok, uz prodavaonice tepiha, hrane, štandove s voćem i mnoge druge, bez ideje gdje je točno mauzolej. Stajemo u jednoj prodavaonici kupiti osvježenje, a meni za oko zapinje neobičan artikl – sok od oraha. Kako pobogu možeš istisnuti sok od oraha? Jedini način da to doznam jest da ga kupim. Kao i još neki sok od limete sa šafranom, što se reklamira kao „Iran drink“, iako u Iranu nisam vidio ništa slična. Sok od oraha je zapravo kao i bademovo mlijeko, vjerojatno ga kuhaju u vodi dok ne počne otpuštati nekakve tvari, pa nastaje kremasti napitak. Nije loše. Drugi je napitak razočaranje, previše naparfimiran za moj ukus. Jack je uzeo sok od badema i oraha, a James je uzeo napitak od datulje i ne znam što još. Ukratko, zaključujemo da je to bilo zanimljivo iskustvo koje nećemo nužno ponoviti. Nastavljamo dalje, pored tržnice na kojoj se prodaju ptice, uglavnom kokoši, pure i golubovi, dok se nebo ubrzano oblači. Počinje lagana kišica, a dok ne prestane mi se odlučujemo za još jedno zanimljivo kulinarsko iskustvo koje nije vrijedno ponavljanja. Jack i ja uzimamo sladolede iz škrinje. Ja sam uzeo jedan na štapiću, s okusom kole, ali pod prstima osjećam da su unutra dva štapića. I dok očekujem nešto poput negdašnjeg Twinnyja, po otvaranju ostajem totalno zbunjen. Unutra se nalazi jedan i pol sladoled. Sladoled od kole je cjelovit, a pored toga je nekakav crvenkasti sladoled neodrediva okusa, koji izgleda kao da je netko odgrizao polovicu i onda to strpao u vrećicu. Umirući od smijeha zamišljamo situaciju gdje u tvornici pokušavaju ugurati dva sladoleda u preusku vrećicu. „Ne stane!“ „Učini da stane!“ „Dobro“, i onda ovaj odgrize pola gotovog sladoleda i ugura ga u vrećicu. Jackov sladoled je pak sličan Magnumu, samo je kornet posve anemičan, i on zapravo nije siguran je li to uopće kornet ili karton. Kaže da ima okus kao hostija. Dvoumi se da li da pojede sve (i je li uopće jestivo), na kraju ipak zaključuje da je posrijedi kornet.
U međuvremenu se vjetar pojačao, počeo je nositi i pijesak, ali kako kiša ne pada, odlučujemo se nastaviti, na idućem bismo križanju trebali skrenuti desno prema mauzoleju. Konačno ga i ugledamo, iako baš ne liči na Tadž Mahal. No tada počinje pljusak. Zaokrećemo lijevo, no čitav je kompleks s te strane zagrađen gradilišnom ogradom, tako da idemo sve dalje, kisnući i tražeći ulaz. Naposljetku se smještamo pod jednu tendu ispred neke prodavaonice. Kojih 3-4 minute kasnije kiša prestaje. Nastavljamo dalje, nalazimo ulaz u groblje, koje se također nalazi u kompleksu mauzoleja. Ulaz je zapravo urušena ograda. Ulazimo unutra, a kiša ponovno počinje. Pokušavamo se sakriti pod jedno drvo, ali kako udaraju gromovi, smatramo da to nije pametno. Krećemo između grobova, od kojih su neki sagrađeni od ćerpiča, a neki od betona, prema mauzoleju. Ali s te strane nije ulaz. Moramo nastaviti obilaziti, dok nemilosrdno kisnemo, a kiša je još pomiješana i s pijeskom, jer ostavlja žućkaste mrlje. Opet stajemo pod neki krović i taman kiša prestaje. Napokon nalazimo ulaz u kompleks. Abah Hodža bio je nekadašnji vladar Kašgara, prilično omiljen u narodu. No ono po čemu je ovaj mauzolej poseban jest da u njemu nije pokopan samo on i njemu bliski ljudi, nego se unutra nalaze grobovi još 50-ak drugih ljudi, na ovaj ili onaj način povezanih s Abah Hodžom. Zato mauzolej iznutra izgleda pretrpano. Jedna od osoba tamo pokopanih jest i Ikparhan, njegova pranećakinja (ili unuka, ne znam više), koja je poznata i kao Mirisna priležnica. Svojedobno je vodila pobunu protiv Kineza, ali je bila poražena, a kako je usto bila i vrlo pristala i odlikovala se osobito ugodnim tjelesnim mirisom, postala je carevom priležnicom, štoviše, njegovom omiljenom priležnicom. Na ploči pored mauzoleja to se opisuje kao doprinos harmoničnom suživotu dvaju naroda, iako vjerujem da se Ujguri s time ne bi složili.
U ostatku kompleksa nalaze se još ljetna i zimska džamija, kongregacijska džamija, propovjedaonica i nekoliko vrtova, voćnjaka i ružičnjaka. Ulaz u sve to je i opet 30 juana, ali kad smo već prošli onu kišurinu, onda se isplati.
U međuvremenu je ogranulo sunce, a mi se odlučujemo vratiti u grad autobusom. Dok idemo prema stanici, neki tip s trokolicom nam nudi da nas prebaci do džamije Id Kah. Cijena? 20. Ne znam je li po osobi ili za svu trojicu, ali svejedno je previše, s obzirom da je relacija slična onoj ranije, a tada smo platili 3 juana po osobi. Čekamo autobus, dolazi jedan koji nije naš, ali će nas svejedno prebaciti do centra, samo s druge strane. U busu se na displeju pokazuje vanjska temperatura, ali ona je u konstantnom rastu, otkako smo ušli u bus, kada je bilo oko 34°, da bi do izlaska već bilo 42°. Naravno, riječ je o bugu, jer je vanjska temperatura ipak niža. Jack odlazi na bankomat, potom sva trojica odlazimo u supermarket, gdje ja između ostalog kupujem sok od murve. Moram priznati da ga nisam nikad probao, ili jesam pa se ne sjećam. Pio sam rakiju od murve, i to onu koju je Jack donio iz Hunze. Zanimljivo je da zapravo Jack ne zna što je točno murva, tj. mulberry. Objašnjavam mu, kao i njegovu ulogu u proizvodnji svile, i kažem kako i sâm to voće najčešće viđam razgaženo na podu, gdje ostavlja ljepljive crne mrlje, ali da sam valjda jednom u životu jeo plod murve, a evo sad pijem murvin sok. I ugodno je kiselkast, ne bih nikad rekao. Recimo, u Pakistanu sam probao sok od voća zvanog faisa, neke bobice slične borovnici, koji je okusom više ličio na murvu od ovoga.
Odlazimo u pokrajnju ulicu, kako bi Jack i James kupili topar, tradicionalnu ujgursku kapicu. Prethodni dan je prva ponuda bila 70, pa je spušteno na 40, sada je prva ponuda 40, pa je spušteno na 30. Uzimamo sva trojica, a kako smo na natpisu o toparima od prethodnog dana vidjeli da su intelektualci preferirali zelenu boju, naravno da smo se svi pomamili za zelenima. Iako sam očekivao da će mi spadati s glave, stoji mi kao saliven, čak i dok ispijam nešto, te moram zabaciti glavu. Dok su druga dvojica to više uzeli kao suvenir, ja sam svojim odmah zamijenio šiltericu, tako da sam sada ujgurolik.
Vraćamo se u hostel. Njih dvojica su izvisili u pogledu prijevoza u utorak, jer oni s kojima su trebali ići voze bicikle, pa tako njih dvojica ne stanu u džip (zašto bicikle ne stave na krov, ne znam). Stoga se odlučuju ići u ponedjeljak autobusom, i to na drugi granični prijelaz. Naime, iz Kine za Kirgistan postoje dva prijelaza, jedan preko prijevoja Torugart, koji vodi za Biškek, te drugi preko prijevoja Irkeštam, koji vodi za Oš, drugi najveći grad u Kirgistanu. Oni su preferirali Torugart, jer moraju ići prvo u Biškek pokupiti tadžikistansku i uzbekistansku vizu, pa potom u Oš, gdje će imati dogovoren prijevoz za Pamirsku autocestu (još jedna „autocesta“ koja je zapravo jedina asfaltirana cesta u regiji). Ako bi išli prvo u Oš, pa u Biškek, zbog loših bi veza izgubili jedan dan, a oni stalno misle da im neće biti dovoljno vremena, iako imaju vremena do kraja rujna. No sada misle da je bolje ići u ponedjeljak preko Irkeštama, nego u utorak preko Torugarta – u oba bi slučaja bili u Biškeku u utorak, ali preko Irkeštama postoji normalni bus, a preko Torugarta trebaju nekakve dozvole i vlastiti organizirani prijevoz. Pokušat će se još večeras raspitati u John's Caffeu, poznatom okupljalištu turista u Kašgaru, gdje bi možda mogli pronaći neku informaciju. Potom će se oko 10 vratiti u hostel, pa idemo svi na večeru. Pridružit će nam se i Holly, a i neka dvojica koji su u međuvremenu pristigli, jedan Amerikanac (ali čini mi se filipinskog porijekla), te Kanađanin. Oni predaju na nekoj školi u Guangzhouu, Amerikanac likovni, a Kanađanin tjelesni. Putuju po zapadnoj Kini, sutra idu do Taškurgana, onda se vraćaju, pa idu u Kuqu, možda se tamo sretnemo idući tjedan… Ja pokušavam ubiti vrijeme uploadom slika, ali očito predvečerje nije najbolje vrijeme, jer su svi gatewayi u Hong Kongu, pomoću kojih se čovjek iz Kine može dočepati slobodnog interneta, zauzeti. Stoga koristim to vrijeme za tuširanje i malo nakon 10 sati pojavljuje se James s obaviješću da su ostali spremni. Nisu ništa doznali u John's Caffeu, tako da će ujutro, zajedno s Holly, krenuti na bus za Oš.
Večerat ćemo za promjenu u restoranu u sklopu nekog hotela, koji je dosta skup za kineske standarde, ali očito omiljen, jer je sve puno (vjerojatno tomu pridonosi i iftar, premda mi klijentela baš ne izgleda kao neki veliki vjernici). Čekamo na stol kojih 40-ak minuta, a potom još moramo odabirati iz jelovnika koji je samo na kineskom i ujgurskom, ali srećom barem ima slike. Odlučujemo se za narudžbu na kineski način – naručit ćemo nekoliko jela, a potom ćemo svi jesti sve. Za predjelo uzimamo neku salatu s rezancima i valjuške s umakom od octa, potom neke patlidžane, govedinu, pirjane kineske gljive, salatu od brokule…i naravno čaj. Većina jela izgleda drugačije od onoga na slikama, ali je ukusna. No tipični problem kineske hrane jest da je ona zasitna, ali si ubrzo ponovno gladan. A kako ja zapravo taj dan nisam ništa jeo (osim onog sladoleda), te tako i nehotice držim ramazanski post (ali pijem), pasalo bi mi nešto više hrane. Čitava večera ispala 261 juan, što je 43,5 juana po osobi. Potom se vraćamo u Jackov hostel, na još jednu pivu i rakiju od murve. Jack se odlučio odjaviti i tu zadnju noć spavati u našem hostelu, kako bi ujutro lakše krenuo na bus zajedno s Jamesom i Holly. Uzima stvari, vraćamo se svi na terasu našeg hostela, a tada iznenađenje – sutra je praznik u Kini i granica je zatvorena. I to neki posve nebitni praznik, čak i nije državni, ali to je prilika da se zatvori granica. Ukratko, kakogod bilo, momci moraju ostati u Kašgaru do utorka.
Otvaram još jednu pivu, crni Sinkiang, a potom Kanađanin, Jack i ja zaključujemo da bi nam dobro legao još jedan kebab. Čak smo i vidjeli jedan štand pored hostela. Ako se požurimo, možda su još otvoreni, trenutno su 2 sata, što je ponoć po ujgurskom vremenu… Silazimo, ali otkrivamo da je štand s kebabom zatvoren, a pored toga je slastičarnica. To nećemo. Ja predlažem da trknemo preko ceste, možda još ima nešto otvoreno na večernjoj tržnici. Nemamo što za izgubiti (osim života, dok pretrčavamo cestu, jer nam se ne da gubiti vrijeme s pothodnikom), a odmah nalijećemo na jedan otvoreni štand s kebabima. Daj po dva svakomu. Peče ih pred nama (ne znam koje je meso, ali po svoj prilici janjetina), potom ga još tražimo i kruh i dobivamo nešto slično pizzi ili gruzijskom hačapuriju. Zaključujemo da nam nije dosta, pa uzimamo i treći kebab (zapravo, kad govorim o kebabu, ovo bi prije bio šašlik, tj. ražnjić, nabijen na metalnu štangu), a prodavač nas upozorava da ako hoćemo još, to kažemo sada, jer će ugasiti peć. Dovoljno nam je. Ali vrhunsko iskustvo, jedna od onih spontanih radosti putovanja, kada se tako slučajno nađe ugodno društvo koje je spremno na ovakve improvizacije. Razmišljam kako, da nisam izgubio mobitel, ne bih upoznao Jacka i Jamesa, i vjerojatno bi mi program u Kašgaru izgledao skroz drugačije, jer bih svakamo stigao dan ili dva ranije. Što naravno ne znači da mi je drago zbog gubitka i da ne želim svoj mobitel natrag.
Cijena svega što smo pojeli ispada 30 juana, 10 po osobi. A u onom restoranu je individualni trošak bio 43,5. Volim jesti po štandovima, unatoč higijenskom riziku… Još se kladim s Kanađaninom u pivu, jer čovjek tvrdi da je Kina površinom najveća država na svijetu. Dodatno je bizarno što je on iz Kanade, pa nije svjestan da je i njegova država veća. Ukratko, osvojenu pivu nisam popio, jer ju nije više imao gdje nabaviti te večeri, a ujutro ga nije bilo u hostelu. Možda ga ulovim u Kuqi…
Nakon još malo druženja i pijuckanja, povlačimo se svi na počinak. Već je skoro 5 ujutro. Ali u Kašgaru sam po prvi puta osjetio onu radost bekpekerskih druženja, stranaca u stranoj zemlji, koji se oslanjaju jedni na druge i svatko donosi pokoji vrijedan podatak na toj velikoj putničkoj burzi doživljaja i iskustava… Nadam se da me u nastavku putovanja po Kini i jugoistočnoj Aziji to čeka u većim količinama…
komentiraj (0) * ispiši * #
Križanje
nedjelja , 21.06.2015.Ujutro sam se dugo zadržao u sobi, pišući dnevni zapis prethodnog dana, tako da sam se pokrenuo tek oko podneva. Odlučio sam oprati bijelo rublje, ali taman je netko zauzeo mašinu, tako da će to pričekati popodne. Od one dvojice nije bilo ni traga, tako da sam zaključio da su vjerojatno već ranije otišli svojim poslom. Odlučujem se stoga krenuti u vlastiti obilazak znamenitosti Kašgara. Prva je postaja džamija Id Kah, koja se nalazi preko puta hostela, a smještena je u ugodnom vrtu punom topola. Izvorno je sagrađena 1442., ali je s godinama proširena i danas je jedna od najvećih džamija u Kini. Stradala je u Kulturnoj revoluciji 60-ih i 70-ih godina, ali je kasnije obnovljena, a Kineska komunistička partija to koristi kao primjer poštivanja prava etničkih i religijskih manjina, te se time hvališe na ploči na ulazu. Ukupno džamija može udomiti oko 20 000 vjernika, iako većinu njih u vrtu, budući da je sama molitvena prostorija relativno malena. Naravno, svi satovi u džamiji pokazuju ujgursko vrijeme, dva sata manje od onoga koje pokazuje moj sat. Dnevne se molitve ravnaju po ujgurskom vremenu. Inače, u Kini je situacija takva da praktički nema besplatnog ulaza u nikakvu znamenitost, pa će vam naplatiti ulaz čak i u parkove. Ulaznica u džamiju konkretno košta 20 juana, što baš nije ni jeftino.
Krećem dalje prema zapadu, prolazeći pored Švicarčeva hostela. Hodajući cestom izbjegavam električne skutere, koji su posvuda, nečujni su i lako vas mogu pregaziti. Očito da Kina želi doskočiti gradskom zagađenju s tim vozilima, ali doista su napast, jer ih ima strahovito mnogo, a svi na njima jure kao luđaci.
Kašgar ima oko 350 000 stanovnika i najzapadniji je grad u Kini. Ima oko 2000-godišnju povijest kao važno križanje na Putu svile, gdje su se razdvajali putevi prema Indiji, srednjoj Aziji, a i Put svile se ovdje granao u dvije rute sjeverno i južno od pustinje Taklamakan. Razumljivo je da je kao takav bio strateškom metom i da su se često oko njega lomila koplja. Područje Kašgara pod kineskim je utjecajem još od dinastije Han, početkom naše ere, a sve do dolaska islama ovdje su dominantne religije bile budizam i zoroastrizam. Ranije je bio poznat pod imenom Šule. Bio je glavni grad Karahanidskog kanata, Kašgarijskog emirata, ali i prve Republike Istočni Turkestan, 1930-ih. U Kašgaru se održava najveći sajam u središnjoj Aziji, u sklopu kojega se nalazi i poznati stočni sajam. Stara gradska jezgra označena je kao najbolje sačuvani primjer tradicionalnog islamskog grada u srednjoj Aziji, premda je uglavnom većim dijelom razorena modernim urbanističkim razvitkom.
Izašao sam iz stare jezgre i hodam jednim bulevarom u sovjetskom stilu prema adresi gdje bi u mom vodiču iz 2008. trebao biti neki tradicionalni ujgurski restoran. Nalazim adresu, ali restorana ni od korova. Možda je u međuvremenu propao, a možda je i zatvoren preko dana, budući da je ramazan, a ja iz natpisa ne mogu shvatiti da je riječ o onome što tražim. Pored hotela je prodavaonica s crvenim križem, to očito nije restoran, nego ljekarna. Ali ostalo mi je teško locirati. U krajnjoj se nuždi oslanjam na ujgurske natpise, koji su pisani prilagođenim arapskim pismom (ujgurski je jedan od rijetkih jezika koji se pišu tim pismom, a da ima obavezno označavanje samoglasnika, pa je doista „čitaj kako piše“ – inače, ujgurski se može pisati i kineskim ideogramima, postoje čak dvije latinične transkripcije, a tamo tridesetih se pisao i ćirilicom, jer je bio pod utjecajem ruskoga; iz tog su razdoblja u ujgurskome ostale riječi kao moroženoe „sladoled“ i pojiz „vlak“). Ha ništa, pojest ću negdje drugdje nešto usput. Vraćam se dijagonalno prema glavnoj poprečnoj aveniji koja vodi kroz grad, Narodnoj aveniji (Renmin lu), primjećujući još jednu zanimljivost današnjeg kineskog urbanizma. Naime, na svakom pločniku prvo se nalazi traka za skutere, a tek onda dio pločnika za pješake. Dakle, da biste uopće došli do ceste, morate se prvo probiti kroz promet skutera, a tek onda krenuti preko ceste, koja je često na sredini podijeljena ogradom, tako da ju ionako ne možete prelaziti gdje vam se prohtije. Na većim križanjima nije rijetkost i da su pješački prijelazi posve zanemareni, ljude se vjerojatno potiče da, ako nije izgrađen pothodnik, prelaze ulicu negdje prije križanja, kako ne bi dodatno usporavali protok prometa kroz križanje. Što znači da morate doći do križanja koje vas zanima, a potom se vratiti jednom od ulica do nekog mirnijeg mjesta, tamo preći, i potom drugom stranom natrag do istog križanja. Ili možete nabaviti skuter i postati građanin prvog reda.
Isto tako, dok hodam gradom primjećujem segregaciju u pogledu poslovnih prostora. Vrlo ćete rijetko vidjeti Kineze i Ujgure da zalaze u iste radnje. Kinezi imaju svoje prodavaonice, butike…Ujguri svoje. Iako žive jedni pored drugih, i nema toliko ekstremnih primjera kao priča s Kosova prije rata, gdje su u Prištini Albanci išli jednom stranom ulice, a Srbi drugom, ipak se ta podjela osjeća, i vrlo ćete rijetko vidjeti čak i miješano društvo – vidio sam tek skupinu od tri policajca, od kojih je jedan bio Ujgur, a dvojica Kinezi.
A onda mi ususret dolaze dva poznata lica – ona dvojica od prethodnog dana. Ovaj ću puta doznati kako se zovu – Švicarac je Jack (njemu su zapravo roditelji Britanci, iako od četvrte godine živi u Ženevi, ali ima dvojno državljanstvo), a Franc je James. I oni su u potrazi za hranom, spomenuli su im da se ovdje pored nalazi nešto poput tržnice i šoping centra s kineskom hranom. Pridružit ću im se, ujgursku ćemo hranu ionako opet testirati večeras na večernjoj tržnici. Nakon pomalo lutanja lociramo rečeno mjesto, zanimljivo je da se na ulazu prolazi kroz detektor metala, a torbe se moraju provući kroz rentgenski skener. Očito se boje terorističkih napada ujgurskih separatista. Tek ću kasnije shvatiti da tijekom kojih sat i pol boravka u tom kompleksu nisam vidio ni jednog jedinog Ujgura. Nije da bi im bilo zabranjeno – jednostavno ne žele zalaziti na ista mjesta s Kinezima.
Nalazimo restoran koji funkcionira poput kantine. Uzmeš karticu, na koju učitaš određenu količinu novaca, potom tom karticom plaćaš hranu. Odabiremo hranu, momci su uzeli nešto s nekim neidentificiranim mesom za što James tvrdi da bi mogao biti pačji vrat ili nešto slično, dosta teško za prožvakati, dok je moja teorija da bi to mogao biti goveđi želudac, tj. fileki, ali drugačije pripremljeni. Ja sam pak uzeo nešto slično umaku bolonjez, s rezancima, sojinim klicama, bok choijem (kineskim kupusom) i još nekakvim špinatu sličnim povrćem. Zanimljivo je da jelo odabireš na temelju uzorka koji se nalazi na tanjuru prekrivenom celofanom, no kada ga dobiješ, jelo je zapravo jušno, preliveno nekakvim bujonom. Usto uzimamo i pivu, pri čemu ja odabirem nekakvu voćnu, nazvanu Hans (njemački utjecaj u kineskom pivarstvu je primjetan – uostalom, i najpoznatiju pivovaru, Tsingtao, osnovali su Nijemci). Budući da smo učitali 100 juana na karticu, odlučujemo se i za desert, no ništa od željenoga nemaju, tako da ćemo se zadovoljiti s jednim sladolednim kupom za svu trojicu. Ostalo nam je još 19 juana, koje razmišljamo potrošiti na tri pive, ali nam ženska na blagajni vraća sav novac, jer je pogrešno shvatila što smo htjeli. Možda je i bolje tako, piva u dućanu je jeftinija, kupit ćemo je tamo. Na izlasku iz kompleksa kupujem još neki osvježavajući napitak čudne plave curaçao boje, koji po okusu vuče na mentu, a u sebi sadrži komadiće nekakvog želea slične onima koje možete dobiti u onom čaju s bobicama, koji je postao nedavno hit u Europi. Nastavljamo šetnju kašgarskim avenijama, krećući se prema grobnici Jusufa Hasa Hadžiba. Na putu dotamo stat ćemo nekoliko puta kupiti osvježavajući napitak, jednom i tangzazu, lokalni slatkiš koji se sastoji od ljepljive riže koja se zamata u bambusovo lišće (koje se ne jede, ono samo služi da se ta riža bolje poveže), a u kojoj se nalazi komad nekog voća (meni vuče na šljivicu), te se to još prelije nekakvim posebnim sirupom s medom. Okus malo podsjeća na griz na mlijeku, ništa posebno, ali eto, da smo i to probali. Pokušavamo se zahvaliti na ujgurskom (rahmat), ali prodavač ne razumije. Možda nije Ujgur. Ali opet, ako živi i radi ovdje, valjda bi naučio ujgurski, budući da je on, a ne kineski, lingua franca za sve Nekineze Tarimskog bazena. Bit će prije da opet imamo posla sa situacijom „ne razumijem čak ni vlastiti jezik ako ga ne izgovarate točno onako kako ga mi izgovaramo“.
Prelazimo cestu i ulazimo u Narodni park. I za njega se teoretski plaća ulaz, ali mi smo se samo ušetali, nitko nas ništa nije pitao. Ovo je ujgursko područje, tu pak nema Kineza. U parku se nalazi lunapark, navodno je tu i nekakav zoološki vrt, minijaturno jezerce s brodićima napravljenim od traktorske gume… Ujguri sjede ili čuče uokolo (uvijek mi je fascinantna sposobnost tih naroda da vrijeme provode u čučanju i da im to ne bude neugodan položaj – vjerojatno je ipak stvar godina treniranja tog položaja prilikom vršenja nužde), kartajući ili igrajući neku drugu igru (mah jong ili čak damu – vidio sam kasnije u starom gradu kako dvojica igraju damu na nacrtanoj ploči, a kao figure im služe matice). Prolazimo kroz park izlazeći na južnom kraju, odakle nije daleko do rečene grobnice. Ulaz se naplaćuje 30 juana, a ionako kažu da je zanimljivija izvana, tako da donosimo odluku da ćemo se samo zadržati u vrtu. Jusuf Has Hadžib je najpoznatiji ujgurski učenjak, a živio je u 11. st. i napisao je lirsku poemu od preko 13 000 stihova, nazvanu Kutad Kubilik – Mudrost kraljevske slave. Poema je gotovo pa enciklopedijski prikaz tadašnjeg političkog, ekonomskog i kulturnog života Karahanidskog kanata. Poema mu je priskrbila titulu Has Hadžib, što znači „kraljevski savjetnik“. Izvornik nije sačuvan, samo kopije u Beču, Kairu i Namanganu u Uzbekistanu. Grobnica ima veliku kupolu prekrivenu tamnoplavim pločicama i relativno lijep ulaz, ostatak je dosta jednoličan. Ali vrt je lijep, sa stablima smokava i pergolom od vinove loze, što su sve biljke koje ne bismo očekivali ovdje, toliko daleko od bilo kojeg mora.
Nakon grobnice nastavljamo prema istoku, gdje se nalazi Istočno jezero (Dong Hu), mnogo veće od onoga u parku, rekreativno područje na kojem se ljudi vozikaju čamcima, a uokolo su postavljene i sprave za vježbanje. Općenito, kada gledamo nova naselja Kašgara koja niču posvuda uokolo, imamo osjećaj da grad ima mnogo više stanovnika nego ih stvarno ima. A opet, možda su to stanovi koji se grade za Kineze koji će tek stići ovamo, kako bi dodatno sinizirali ovo nepokorivo područje. Ako ništa drugo, moderne stambene zgrade izgledaju ljepše od onih građenih šezdesetih godina, koje su tipične panelke u sovjetskom stilu. Jedino što su sve moderne zgrade ogromne.
Od jezera krećemo prema sjeveru, gdje se nadamo naći dijelove starog grada koji još odolijevaju modernoj urbanizaciji. Tu nas zaustavljaju neki Ujguri, koji se žele slikati s nama (uglavnom je Jack, zbog svoje plave kose i brade bio glavna meta, ja sam još najbolje prošao). Jedan od njih nas pozdravlja s jahšemasiz („kako ste“), što podsjeća na Boratov pozdrav. Iako je Borat svoj „kazahstanski“ pozdrav modelirao prema poljskome, zanimljivo je da se u kazaškom srodnom i geografski bliskom jeziku doista kaže nešto jako slično.
Stari grad Kašgar je pomalo Potemkinovo selo. Kuće su sve uređene, ali predimenzionirane i sagrađene od modernih materijala. Ostalo je nešto izvornog grada od ćerpiča, ali samo je pitanje kada će i njega dohvatiti urbanistički buldožeri. Zasad se ulaz u taj dio grada naplaćuje. Ovaj dio kojim smo mi prošli je besplatan, a isto tako daje uvid u tradicionalni život ovog drevnog križanja na Putu svile. Tu je i tržnica začina, na kojoj se osim uobičajenih začina, poput cimeta, kurkume, šafrana, paprike, kardamoma i sličnih, prodaju i sušene zmijske kože, sušene žabe i gušteri…sve liči na mješavinu prodavaonice mirodija i alkemičarskog dućana. Pored toga se prodaju topari, tradicionalne ujgurske kape. Jack je htio kupiti jednu, početna cijena je bila 70 juana, on je spustio na 40. Ima i kapa od karakula, šubara, šalova od nerca… Prijatelji životinja bi se ovdje zgražali u kojem god smjeru da pogledaju.
Pomalo se vraćamo u hotel, kupujemo još pivu u jednom dućanu (u ovom dijelu grada je to logistička začkoljica, budući da je riječ o konzervativnom muslimanskom dijelu, gdje se alkohol mora sakrivati u dubine frižidera, ako ga uopće ima – neka, barem je hladna), a potom sva trojica dolazimo u naš hotel, gdje James ima nekog svog posla, Jack piše svoje zabilješke, a ja odlazim oprati rublje. I opet, kao i svaki put na ovom putovanju, rublje nije dovoljno oprano, jer niti jedan jedini put nisam naletio na mašinu koja pere na 90°. A mrlje od paradajz sosa, voća ili krvi (na rupčićima – u Iranu mi je zbog suhog zraka često išla krv iz nosa) mogu se ukloniti samo kuhanjem. Lako još za rupčiće, oni su ionako tu sa svrhom da se mažu, ali majice s mrljama baš ne mogu nositi.
James se u međuvremenu zapričao na terasi s nekom ženskom iz Devona i nekim tipom iz Nizozemske. I oni idu na zapad, kao i ova dvojica, dosad još nisam susreo nikoga tko ide mojim putem. Oko pola 12 nas trojica i Nizozemac odlazimo na večernju tržnicu. Još osjećam posljedice ručka, tako da ću ovaj puta uzeti samo neki valjušak sličan gruzijskom hinkaliju, ali punjen špinatom ili nečim sličnim (i ne osobito začinjen), te tanjur kuhanog slanutka s prženim jajetom. Za desert uzimamo tradicionalno ujgursko moroženoe, a James i ja još i nekakvu roladu od biskvita punjenog šaumom. Potom je itinerer sličan onom prethodnog dana – u Jackov hostel na pivu. Oni i dalje pokušavaju pronaći nekoga s kime bi podijelili troškove puta do Kirgistana, jer to zahtijeva neku posebnu dozvolu i moglo bi koštati oko 200 do 300 dolara. Ako ih se nađe četvero ili petero, bit će mnogo povoljnije. Zasada su tu do ponedjeljka, možda i do utorka, jer bi granica u ponedjeljak mogla biti zatvorena. Našli su nekog tipa koji je Židov iz New Yorka, taj pak ide iz Hong Konga do Istanbula, također kroz „stanove“ (iako će iz Almatyja letjeti za Istanbul), tako da će se možda pridružiti njemu. Kakogod, sutra je nedjelja, sajmeni dan, pa ćemo mi obići nekoliko sajmova po kojima je Kašgar poznat…
komentiraj (0) * ispiši * #
Kaleidoskop
subota , 20.06.2015.Probudio sam se u pola 7, i to zahvaljujući sobnom telefonu koji se iznenada uključio i počeo pištati. Iskoristio sam vrijeme za učitavanje fotografija od prethodna tri dana, budući da je vani još bio mrkli mrak, svanulo je negdje oko 8. Oko pola 9 se spuštam do recepcije i pitam ženu na mješavini engleskog i kineskog kada ide bus za Kašgar. Ona mi piše da ide u pola 9 (što je za nekoliko minuta) do 9 (ne znam što bi joj to trebalo značiti, jesu li posrijedi dva busa, ili se u pola 9 tek počinju prodavati karte…). Vraćam se u sobu i brzinski se pakiram, ništa od doručka, ništa od razgleda Taškurgana (ionako je samo ta tvrđava zanimljiva, a i ona samo zbog vidika koji se pruža s nje, a ne zbog tvrđave same), vraćam se dolje, odjavljujem, onda moram čekati da ona ode pregledati sobu, pa mi tek potom može vratiti depozit…srećom, kolodvor je odmah pored. I vidim da se prodaju karte za Kašgar, naučio sam odmah kako se piše Kashi (što je kineski oblik imena tog grada – inače, budući da za kineski postoji uvriježena transkripcija, za kineske ću oblike imena koristiti pinyin). No kada ja dođem na red kažu mi da nema busa (je li se popunio, ili ja kao stranac ne smijem na taj bus, ne znam), tako da ću do Kašgara morati privatnim autom, tj. međugradskim taksijem. A to košta 120 juana. Inače, juan je nešto jači od kune, to bi bilo oko 140 kn, što je za relaciju od oko 350 km solidna cijena i u Hrvatskoj. Dobivam kartu za to privatno vozilo, a onda mi pokazuju pored ulaza u kolodvor, gdje se nalaze dva auta koji čekaju putnike za Kašgar. U prvom od njih već sjede dvojica, ali to su vozač i neki njegov kompić, koji na kraju nije ni išao s nama (možda je to čak bio vozač drugog auta, ne znam). Ukupno u vozilo (to je nekakav monovolumen) stane 6 ljudi + vozač. Što znači da trebamo čekati dok se ne skupi ostatak. To će potrajati – ja sam u auto sjeo malo prije 9, a krenuli smo tek nakon 11. U početku sam malo slušao razgovor vozača i njegovog kompića. Definitivno govore turkijskim jezikom (inače im je dikcija posve drugačije od turske, ali i od one iz postsovjetskih republika, koja je često pod utjecajem ruskoga, pa imaju meki izgovor), ali ne bih rekao da je ujgurski, jer mi se čini da umjesto početnog j- izgovaraju ž- (recimo, kažu žol za „put“), što je obilježje kipčačke skupine turkijskih jezika, pa zaključujem da su vjerojatno Kirgizi. Naime, na putu od Taškurgana do Kašgara, nakon tadžičkog slijedi kirgisko, pa ujgursko područje.
Naposljetku se skupilo dovoljno ljudi (iako je jedan tip odustao tijekom čekanja), uključivo i neki par mladih Kineza, kojima se dogodila neka nezgoda dok smo čekali – nešto (nisam vidio točno što, možda mobitel) im je propalo kroz rešetku slivnika na cesti, pa su onda to pecali van, i uspjeli ispecati pomoću dvije štange. Još odlazimo u grad pokupiti jednog tipa kojeg sam ranije vidio na stajalištu, vjerojatno mu se nije dalo čekati, pa je otišao doma. Za njega bih rekao da je Tadžik, jer ima europske crte lica. I napokon iza 11 sati krećemo prema Kašgaru. Na cesti vrijedi opet isto pravilo o ograničenju od 60, a ovaj auto ima i neku vrstu tempomata, čim prijeđe rečenu brzinu, oglasi se nekakav alarm. Zato će nam do Kašgara trebati preko 6 sati, uz nekoliko kratkih piš-pauza.
Nakon Taškurgana cesta vodi prostranstvima Pamira, vrlo agorafobičnm krajolicima planinskih livada koje se prostiru unedogled, a sve bez gotovo ijednog znaka života. Priroda je međutim predivna – pašnjake uokviruju snježni vrhovi od kojih je najistaknutiji Muztagh Ata (Otac snježnih planina), 7509 metara visok vrh na krajnjem zapadu gorja Kunlun, koje sa sjeverne strane ograničuje Tibetski plato. Potom se vozimo pored jezera Karakul (ne treba ga brkati s istoimenim većim jezerom u Tadžikistanu, koje je dalo ime i posebnoj vrsti vune – to je ona od koje je bila kapa koju je nosio Džinnah). Za Karakul kažu da je vrlo slikovito mjesto, no po onome što vidim s ceste, riječ je o još jednom planinskom jezeru. Možda sam od toliko silne ljepote kojom sam okružen već lagano oguglao na senzacije, no moja prvotna ideja da jedan dan u Kašgaru poduzmem izlet do Karakula u ovom mi se času više ne čini osobito mudrom, tako da okidam jednu fotografiju i križam Karakul. Dodatno će tu odluku potvrditi ono što će uslijediti u nastavku puta. Naime, nakon Karakula dolazimo u dolinu rijeke Ghez (Ghez darja, kako ju zovu Ujguri). Na njenom se početku (iz naše perspektive) nalazi veliko akumulacijsko jezero, koje je prekrasno uklopljeno u okolnu prirodu divljih planina, uključivo i neobičnu planinu Kumtagh, koja se zapravo sastoji od velikih naslaga pijeska. Nakon toga slijedi 80-ak km dugačak kanjon Gheza, čijom čitavom duljinom se očito gradi nova trasa ceste, tako da se praktički vozi po makadamu i improviziranim šljunčanim dionicama. Nagutali smo se prašine za idućih 10 godina, budući da zapravo neprestance vozite u oblaku, tek na vrlo kratkim dionicama ostavljen je asfalt. Tu smo prošli jednu kontrolnu točku, gdje nije bilo nikakvih problema zbog toga što sam stranac, te imali jednu piš-pauzu u stravičnom WC-u, koji izgleda tako da imate niz betonskih niša (naravno, otvorenih), a ispod toga je goli otvor u podu, kroz koji ispuštate svoje proizvode. Kako je zgrada smještena na terenu koji ima pad, teoretski se s donje strane ti proizvodi mogu pokupiti i onda valjda eventualno koristiti kao gnojivo. No ovdje se ne skupljaju, već se akumuliraju u hrpice. Možete zamisliti koliko je nesnosan smrad, naročito kada krenete mokriti po takvoj jednoj hrpici, pa dodatno aktivirate olfaktorne podražaje. Da, čuo sam da su kineski zahodi užasni, iako je navodno zahod s ispiranjem prvi puta izumljen upravo u Kini.
Nakon 80 km truckanja i gutanja prašine, izlazimo prvo u krajolik koji čine guste šume topola koje se nižu uz cestu. Potom one pomalo nestaju i ustupaju mjesto suhoj stepi, gotovo polupustinji, koja je uobičajeni krajolik za srednju Aziju. I tako, negdje nakon 5 sati popodne, stižemo u Kašgar. Vozač nas ostavlja jugozapadno od centra, piše da ima 4 km do starog grada, a moj je hostel odmah preko puta džamije Id Kah, što je u centru. Prvo krećem pješice, ali onda se sjetim da je Kina uređena zemlja i da taksiji ovdje imaju taksimetre (iako ih ne koriste baš uvijek), pa me prema tome neće moći baš odrati. Samo, kako ne znam kinesku varijantu imena džamije, a ne želim izazvati incident, budući da su odnosi ovdje napeti, najbolje da zaustavim taksi s vozačem Ujgurom. Nema frke, već je prvi koji mi staje takav. Kažem mu adresu, on mi međutim ne kaže cijenu. Hm, nadam se da neće pokušavati smuljati. Ne pali taksimetar, iako ga ja to tražim. Računam, start je 5 juana, piše da je 1,20 po kilometru, za 4 km to ne bi smjelo izaći više od 10 juana. Vozač čak pokušava nešto razgovarati sa mnom, ali bezuspješno. Inače, zanimljivo je da su većina taksija, barem u ovom dijelu Kine, Volkswageni Santana, i to onaj model koji se u Europi proizvodio u drugoj polovici osamdesetih – u Kini su se očito proizvodili sve donedavno. Dolazimo na rečenu adresu, pitam vozača On juan, OK?, on kima, dajem mu 10 juana, a on mi vraća 4. Znači, naplatio mi je 6 juana, tj. samo 1 više od starta. Pozitivno iskustvo s taksistima – rijetkost.
Hostel se nalazi pored džamije, ali da bih došao na tu stranu ceste moram kroz pothodnik, budući da su cijelom dužinom cestu pregradili ogradom, kako bi spriječili nadobudne pretrčavatelje. Nalazim hostel bez puno poteškoća, osoblje je dvoje mladih Kineza, koji navodno govore engleski, premda im je izgovor (njemu pogotovo) grozan. Ona nosi kratke hlače i ja shvaćam da je to prvi puta nakon dva mjeseca da vidim golu žensku nogu. Mogu birati između osnovnog i standardnog dormitorija. Razlika (osim u cijeni - standardni je 10 juana skuplji i košta 50) jest u tome što standardni ima kupaonicu u svom sastavu, kao i klimu. Uzimam standardni, no to se neće pokazati osobito sjajnom idejom, jer dobivam krevet preko puta te kupaonice (koja je zapravo kao neki ormar s čučavcem i tušem, te umivaonikom nasađenim toliko nisko da morate čučnuti), a ostali gosti u dormu (neki Kinezi) svi mokre pored otvorenih vrata.
Nakon što sam se presvukao iz dugih rukava (ujutro sam se u Taškurganu smrzavao u dugim rukavima, a u Kašgaru je preko 30) krećem u kraći obilazak. Moram i na bankomat. Dok izlazim iz hostela primjećujem poznato lice. Zapravo, poznatu kosu, jer je lice sakriveno, budući da gleda u bilježnicu. Švicarac od sinoć, koji je odmah nakon Taškurgana produžio za Kašgar, stigavši ovamo usred noći. Mogu si samo zamisliti kako je bilo noću voziti se kroz onaj kanjon. Zapravo je smješten u drugom hostelu, a tu mu je prijatelj s kojim nastavlja put dalje u Kirgistan (koji je isto putovao, ali drugom rutom – mislim da je on iz Indije otišao u Hong Kong, pa se potom otputio preko Kine). Upoznajem i prijatelja, on je Britanac, a fizički jako podsjeća na – oprostite mi na privatizaciji, ali vjerujem da dosta mlađih ljudi iz Zagreba znade čovjeka – Franca, dugogodišnjeg konobara iz Melina, koji zna zalaziti i u Praćku. Dogovaram se s njima dvojicom ako su za otići kamo na večeru, a onda mi Franc (tako ću ga zvati, jer, vjerovali ili ne, nisam ih pitao za imena) kaže da se ovdje u susjedstvu, otprilike tamo gdje me taksist iskrcao, svaku večer održava večernja tržnica hrane. Čuo sam za to, kao i da je to odlično mjesto za probati ujgurske specijalitete. Dogovaramo se da ćemo krenuti oko pola 10, 10, premda Franc kaže da to najviše živne kada padne noć (što je ovdje oko 11 navečer). Ja ću u međuvremenu pronaći bankomat i vidjeti na što liči Kašgar.
Ono što se prvo uočava jest silan kaleidoskop etnikuma koji čine ovaj dio Kine. Hodajući po ulici vidjet ćete sve stupnjeve kosookosti, od posve europoidnih lica, preko tipičnih srednjeazijskih fizionomija (gdje su samo oči kose, ali ostatak lica je sličan europskomu, karakteristično za Ujgure, Kirgize, Kazahe…), pa do posve kineskih fizionomija. Vrlo se lako uočava tko je ovdje domaći, a tko su doseljenici. Inače, Narodna Republika Kina službeno priznaje 54 etničkih skupina, od kojih, čini mi se, Autonomna regija Xinjiang-Ujgur posjeduje najveću raznolikost. Inače, kada govorimo o nejasnom pojmu „Kinez“, važno je razjasniti razliku. U Kini postoji politički korektan naziv Zhongguoren „čovjek iz Kine“, koji označava sve stanovnike NR Kine, neovisno o etnicitetu. Od 54 etničke skupine, najveća, koja obuhvaća skoro 92% stanovništva, jest skupina Han – što su Kinezi u užem smislu, dakle ljudi koji govore kineskim. No kineski jezik također nije jedinstven, već je riječ o skupini srodnih, ali danas međusobno nerazumljivih jezika. Najutjecajniji od tih jezika jest mandarinski, koji je, kao što mu i ime kaže, bio jezik službenika carskog dvora u Pekingu, što mu je donijelo prestiž, te je kasnije poslužio za osnovicu službenog jezika NR Kine, koji se naziva putonghua (opći jezik). Kada na tečaju stranog jezika učite „kineski“, učite zapravo mandarinski. Jednako je važan i kulturološki utjecajan kantonski, koji se govori na jugu Kine, u pokrajini Guangdong (što su europski kolonizatori čuli kao Kanton), u Hong Kongu i Makau. Kako bi se stekao uvid u stupanj različitosti tih dvaju srodnih jezika, usporedimo mandarinsku riječ za broj 5 (wu), koja u kantonskome glasi ng. Osim tih dvaju najutjecajnijih kineskih jezika, postoje još i mnogi drugi, kao što su hakka, wu, junanski, hunanski, sečuanski… Ono što ih spaja jest pismo, i to je jedan od razloga zašto Kinezi ustraju na ideogramskom pismu. No ni pismo nije jedinstveno, budući da je mandarinski pravopis 1950-ih reformirao određene znakove, pojednostavio ih ili izbacio, dok se kantonski recimo još drži tradicionalnog pravopisa. (Inače, kao napomena, riječ za „čaj“ u valjda svim jezicima svijeta osim poljskog i litavskog dolazi ili od hokkienske (te) ili od mandarinske (cha) riječi za taj napitak.)
Nalazim bankomat i bez problema podižem 3000 juana, što je najveći iznos koji se može podići. Vidjet ćemo koliko će dugo izdržati. Vraćam se potom zaobilazno prema hotelu, usput kupujući neki napitak od mlijeka s okusom jabuke, kao neki jogurt. No toliko je zaleđen da ga moram neprestance mućkati kako bih barem donekle usitnio taj led. Dok to pijuckam po cesti, pada mi na pamet da je počeo ramazan i da zapravo nije pristojno to što radim, tim više jer Kašgar slovi kao dosta konzervativan grad. No onuda kuda prolazim ne vidim baš puno konzervativnosti, ni u odijevanju, ni u suzdržavanju od hrane i pića. Štoviše, na mjestu večernje tržnice se već naveliko roštilja i priprema hrana, premda ima i dosta štandova s voćem. Motam se uokolo i kupujem nešto slično bureku od jedne žene, koja je očito Ujgurka, jer mi se obratila na tom jeziku, ali kad pokušavamo utvrditi cijenu, ona uporno ne želi reći brojku, iako joj ja pokazujem da znam brojeve (više-manje su isti kao u turskome). Umjesto toga, pokazuje mi znak s ispruženim palcem i malim prstom, kao što bi se kod nas označilo da je netko popio. Tada još nisam znao da oni imaju posebnu vrstu znakova rukom kojima imitiraju kineske znakove za brojke. Ja vidim dva prsta i dajem dva juana. Ne, premalo. Onda mi ona pokazuje novčanicu od 10 juana. Dajem joj to, pa mi vraća 5, pa me još traži 1. Dakle, ono je oznaka za 6. 6 juana je zapravo dosta skupo, kad se pogleda količina. Samo pecivo nije ništa posebno, s donje strane je ostalo nešto zapečenih komadića ugljena. Uzimam i još nešto za popiti, otvaram frižider u jednom dućanu, a s najgornje police pada nepričvršćena boca i razbija se na podu, nekoliko centimetara od moje noge. Tako je i Sadžad u Lahoreu trknuo čašu koja mi je zamalo promašila nogu. Dobro je, zasad imam sreće s ozljedama, ne bi bilo dobro da se razrežem…
Vraćam se u hostel, gdje se malo vrzmam po internetu, čekam 10 sati, ne vidim Švicarca i Franca, pa dok čekam uzimam jednu pivu, očito lokalnu, budući da se zove Sinkiang (što je starija transkripcija od Xinjiang). Prva piva nakon Eskişehira. Iako ima svega oko 3,3% alkohola, ipak je ovo muslimansko područje. Budući da ovu dvojicu i dalje ne vidim, zaključujem da su otišli bez mene, no srećom ih u zadnji čas lociram na terasi, gdje obojica ispijaju po bocu Sinkianga iz obližnjeg dućana (u hotelu imaju samo limenke). Instaliram se pored njih, iako je već 10, vani je još bijeli dan, pa ćemo još malo pričekati. Oko pola 11 krećemo. Večernja se tržnica u međuvremenu pretvorila u tipični bazarski kaos, prodavači uzvikuju svoje ponude, kupci se vrzmaju uokolo… Uzimamo za početak neke rezance s umakom koji dosta podsjeća na umak milanese (rajčica, češnjak, peršin) za svega 3 juana po zdjelici. Kako bi doskočio pranju zdjelica, prodavač svaku podloži celofanom, te potom preko toga servira hranu. Kasnije samo ukloni celofan i stavi novi. Naravno, rezance u zdjelicu stavlja rukama. Ali smisao za higijenu mi je ostao u Pakistanu. Potom odlazimo po neko pecivo koje liči na minipizzu, u što nam još tutne nekakvu kobasicu. 4 juana. Zatim uzimam nešto slično ajranu kako bi mi razblažilo mast, te čašu soka od višnje. Ukupno sve te 4 stavke koštaju 9 juana. A bogme smo se najeli. Momci uzimaju lubenicu za žeđ i onda još kupuju nešto slično halvi, što im se baš ne sviđa, s obzirom da im ostaje među zubima. Nakon večere za 10 kn odlazimo u Švicarčev hostel na po još jednu pivu, te rakiju od murve iz Hunze, koju je Švicarac donio iz Pakistana, iako je morao popiti gutljaj na Hundžerabu kako bi cariniku dokazao da nije posrijedi nešto ilegalno. Na onu visinu još piti rakiju… Franc je pak izvadio pljosku nekakve kineske popularne žestice, koja ima bolji okus nego miris (malo zavlači na ribu), pa smo i toga kušali gutljaj… Sve u svemu, malo previše za moju jetru već prvu večer nakon posta (nekima je počeo ramazanski post, a meni je završio alkoholni post). Franc i ja se vraćamo u hostel malo prije 2, kada se službeno zatvaraju vrata, ja se još odlazim otuširati,, moram i navući posteljinu, što mi je jedna od najmržih stvari u hostelima… Ali dobro, ovaj mi se dan svidio, barem njegov drugi dio. Sutra mogu dulje spavati, ipak sam još dva puna dana ovdje…
komentiraj (0) * ispiši * #
Život pod restrikcijama
petak , 19.06.2015.Doručak u hotelu u Afijatabadu posebna je priča. Naručujem kontinentalni doručak, koji je ovaj puta još dodatno proširen kukuruznim pahuljicama. Njih i dobivam, kao i čaj. Nakon toga, budući da sam završio s pahuljicama i čekam da mi donesu kruh i pekmez, dobivam upitni pogled od konobara kojemu nije jasno zašto ne pijem čaj. Kažem mu da čekam pekmez, ali njemu to očito nije jasno. Nakon dobrih 15-ak minuta pitam drugog konobara gdje je taj pekmez, te mi ga on nakon još 5 minuta čekanja konačno donosi. Potom mi onaj prvi konobar donosi još jedan čaj, valjda je mislio da sam to naručio drugi komplet doručka. Vraćam mu to, uz nadu da mi valjda neće naplatiti oba doručka. Naplatili su mi čak i manje od jednoga. Rješavam račun za sobu, odjavljujem se i dolazim u ured Natcoa. Odvajam 800 rupija za ulaznicu za nacionalni park, a preostalih 7111 rupija odlučujem promijeniti u juane. Za to ću morati pričekati sat vremena, dok ne otvore mjenjačnicu, da bi mi na kraju promijenili u nekakvoj prodavaonici. Za taj ću iznos dobiti 413 juana i 5 jiaoa (jiao je desetina juana – juan se naime dijeli na 10 jiaoa i 100 fena, ali feni su praktički bezvrijedni), što znači da su me zakinuli za 20 juana. Ali to ću doznati tek u Taškurganu.
Skuplja se ekipa koja putuje za Kinu, uglavnom lokalni Pakistanci, dva Kineza i jedan tip za kojeg bih po fizionomiji rekao da je Šveđanin, iako ću kasnije doznati da je Švicarac iz Ženeve. Debelo je već prošlo 9 kada nam konačno daju dozvolu da krenemo prema carini. Zgrada carine i imigracije nalazi se odmah pored rampe na kraju mjesta. I tamo moramo još čekati neko vrijeme, pa se upuštam u razgovor s nekim tipom iz Karačija, koji je zapravo živio dosta u Europi, a ima i australsko državljanstvo. I obaviješten je, znade za Hrvatsku, Srbiju, BiH… Kriteriji stvarno padaju kada kreneš putovati. U Pakistanu je uspjeh kada je netko uopće čuo za tvoju zemlju. Zanimljiva kulturološka razlika pojavila se odmah na početku, kad sam ga pitao znade li kad će početi carinski pregled. „Uskoro, za 10-15 minuta.“ Dakle, njemu je to uskoro, meni je „pa dobro, kog vraga toliko otežu?“. I doista, uskoro (po pakistanskim mjerilima) započinje carinski pregled, a moj australsko-pakistanski prijatelj je prvi na redu. Detaljno mu pretresaju svu prtljagu, mora otvoriti kupljene pakete kreme za ruke i pokazati da je riječ doista o kremi (carinik to provjerava njuškanjem), zagledaju mu čak u japanke (ne znam što bi tamo mogao sakriti i gdje)…mislim si što li će tek meni raditi kad krenu s pretragom odjeće, kamere, toaletne torbice… No kada na mene dođe red, tek malo zavire u manji ruksak, prepipaju i mogu dalje. Isto tako i Švicarcu. Očito prljavi bekpekeri nisu sumnjivi.
Nakon kojih 20-ak minuta možemo ostaviti stvari u minibus, pa potom idemo na imigraciju. Tamo je policajac opet zbunjen nad tom Croatijom, pa traži, pa nađe Kostariku, pa valjda zaključi da ipak nije to…treba dobrih desetak minuta da poobavlja moj izlazak iz Pakistana. Napokon je i to gotovo, izlazni je žig u putovnici, a ja se ukrcavam u minibus, među posljednjima. Začudo, krećemo! Već je debelo prošlo i 10 sati, bliži se čak 11.
Dolina Hunze nakon Afijatabada postaje kanjon u kojem je jasno zašto ovo gorje nazivaju Crni šljunak. Stijene su doista smeđe do crne boje, s puno morenskih nanosa. 30-ak km nakon Afijatabada dolazimo do ulaza u nacionalni park. Stranci plaćaju 800 rupija, domaći 40. Kakva besramna diskriminacija. Onaj Paki-Australac se ovdje vodi kao stranac, naravno, zašto ne šišati ovcu koja je već naišla. Nekoliko kilometara dalje je redovna kontrolna točka, na kojoj samo mi stranci izlazimo van (ona dvojica Kineza u minibusu očito imaju pakistansko državljanstvo). I tu po prvi puta nailazim na budalastog policajca koji ne zna čitati vizu. Dotični mi naime kaže da mi je pakistanska viza istekla. To je dodatno bizarno zato što su me već ionako pustili van iz zemlje, pa on tu ionako ništa ne može. A zašto je „istekla“? Naime, pakistanska viza ima stavku „Good for journey up to“, i tamo je datum koji označava do kada se najkasnije može UĆI u zemlju. Meni je taj datum 27. svibnja. No viza nakon toga vrijedi 30 dana, bez obzira jesam li ušao 4. travnja ili 26. svibnja. To mu objašnjavam, a onda mu i kolega skreće pažnju na to, pa srećom ne dolazi do daljnjih komplikacija.
I to je bila zadnja kontrolna točka u Pakistanu. Postojala je još jedna, ali kroz nju smo samo prošli. Zadnjih 15-ak km ceste čine serpentine kojima se uspinjemo prema prijevoju Hundžerab, ispod kojega sutokom rijeka Hundžerab i Ghudžerab nastaje Hunza. Na jeziku vahi hun džerab znači „dolina krvi“ ili „kanova dolina“. Oba naziva odgovaraju, budući da su u 18. st. Hunzanci s ovih područja otjerali Tadžike i Kirgize (naravno, krvlju), te potom to proglasili „kraljevskim pašnjacima“. Po drugoj teoriji, ime dolazi od hun džerav „dom voda“.
Mijenja se i krajolik. Dok dolinu Hunze i okolno područje obilježavaju duboki klanci, sada se pojavljuju široke ledenjačke doline, čiji je lokalni naziv – pamir – postao naziv za čitavo gorje koje se ovuda pruža. Po širokim livadama pasu stada jakova, a vidim i nekoliko zlatnih svizaca kako pretrčavaju cestu – slatka debeljuškasta bića s vjeveričastim repovima. U nacionalnom parku Hundžerab obitava i tzv. ovca Marka Pola, poznata po svojim dugačkim zavinutim rogovima, koje danas ima još samo nekoliko stotina primjeraka u divljini.
Prijevoj Hundžerab je dugačak i relativno ravan, riječ je zapravo također o jednom pamiru. Nalazimo se na visini od 4730 metara, i pomalo osjećam posljedice visine, iako ne pretjerano – malo mi se ubrzava dah, a kasnije ću vidjeti i da se brže umaram tegleći ruksak. To je dakle najviši asfaltirani međunarodni cestovni prijelaz na svijetu. Ima i viših, ali nemaju asfalt. Nasred prijevoja nalaze se monumentalna vrata u kineskom stilu, ali pored njih je pakistanski policajac. Kinezi su nekih dva kilometra niže. Na samom vrhu naš minibus prelazi na desnu vožnju, iako je već većim dijelom puta od Afijatabada vozio desnom trakom, zbog odrona kamenja.
Stižemo na kinesku granicu, te premda znamo da je imigracija i carina u Taškurganu, oni će pregled obaviti i ovdje. Prvo će nas pustiti desetak minuta da čekamo u kombiju, eto, tek tako, jer im se može. Potom će nas konačno izvući i krenuti detaljno pregledavati cijelu prtljagu – meni su upalili laptop, pregledavali slike na fotiću, listali Lonely Planetov vodič po Kini (bojao sam se da ga ne konfisciraju, jer sam čuo priče da su to nekima napravili, budući da je na karti Tajvan prikazan samostalno)…ali srećom je sve bilo relativno brzo gotovo, jer sam surađivao i pokazao da tu stvarno nema ničeg sumnjivog. Švicarac je međutim prošao puno lošije, njemu su rastavili cijelu prtljagu, a vjerojatno im je bio sumnjiv jer je dijabetičar, pa ima sa sobom nekakvu aparaturu poput inzulinske pumpe i prijenosnog kontrolera šećera u krvi. Naravno, i Paki-Australca su opet masirali. Osjećao sam se kao Mujo u onom vicu „a meni neugodno“ što sam tako lišo prošao. Odlazim u čekaonicu, gdje se na zidu nalaze pričvršćene bočice s tekućim kisikom. Očito ima dosta onih koji ne podnose baš tako lagano ovu visinu.
Pregled prtljage traje još kojih 45 minuta, onda nas puštaju u kombi. Gdje sjedimo još sat vremena, bez ikakvog konkretnog pojma što se događa i dokle ćemo još čekati. Tu je i drugi minibus, PTDC-ov (Pakistan Tourism Development Corporation), pa valjda čekaju da oba budu spremna. Ali čak i tada se još nešto čeka. Budući da smo na granici prebacili vremensku zonu 3 sata unaprijed, sada je već 6 sati, a mi još nismo krenuli s Hundžeraba. I onda, mašala, krećemo. Ali. Ograničenje brzine je 60 km/h i toga se svi jako striktno pridržavaju. To ima još smisla na serpentinama kojima silazimo s prijevoja, ali u nastavku je cesta ravna, automobila nema u krugu od 20 km, a jedini znaci života su udaljena stada jakova i pokoja jurta. No vozač se striktno pridržava ograničenja. Ukratko, u Taškurgan smo stigli oko pola 9. Vrijeme mi je proteklo u razgovoru sa Švicarcem. On radi nešto slično meni, ali se vraća doma. Radio je naime 7 mjeseci u nekoj nevladinoj organizaciji u Bangaluruu (Bangalore, grad na jugu Indije), a sada se vraća preko Pakistana, Kine, Kirgistana, Tadžikistana, Uzbekistana, Kazahstana, Azerbejdžana, Gruzije, Turske, Bugarske, pa kroz ex-Yu republike (još ne zna točnu rutu), Italiju do Švicarske. Mora se vratiti do početka listopada. I zanimljivo, izgleda da je uspio ponabavljati pozivna pisma za sve ove četiri postsovjetske republike.
Budući da je čitava Kina jedna vremenska zona, a ona je naštimana prema Pekingu, ovdje na dalekom zapadu dan traje do 11 navečer. Istovremeno zimi sunce izlazi u 10 ujutro. Stoga ovdje postoji i neslužbeno „ujgursko vrijeme“, koje je dva sata iza pekinškog, pa to znade stvarati konfuziju među nevježama koji nisu navikli na sistem. Ako sam svladao riale i tomane, ovo ću začas. Uostalom, ako se držim pekinškog vremena, neće biti neke štete, osim što ću eventualno doći dva sata prerano.
Taškurgan je inače glavni grad Tadžičke autonomne oblasti, što znači da ćemo ovdje još viđati dosta ljudi europoidnih crta lica. Takvi su bili i prvi službenici koji su nas dočekali na graničnoj postaji u Taškurganu. Budući da naš minibus dolazi iz prljave čerge zvane Pakistan, potrebno je prvo ga izložiti sanitarnoj inspekciji. Dolaze jedan tip i ženska, ona s maskom na licu, te uzimaju uzorke s oplate kombija, kako bi utvrdili da smo čisti. Potom prolazimo kroz dezinfekcijski tuš, i tek tada možemo napustiti vozilo. I tu će nas prepipati, pregledati nekakvom spravicom koja očito traži viruse, jer su istom spravicom pregledali i prtljagu, potom prtljagu skeniraju i vučjakom…i onda napokon možemo na pregled prtljage i putovnica. Tu se Švicarac i ja razdvajamo, njegova je putovnica ostala kod vojnika koji je bio u pratnji PTDC-ovog busa, zajedno s još nekoliko drugih putovnica. Mi ostali možemo na pregled. Začudo, Kinezi znaju što je i gdje je Kolodia (što je njihov izgovor imena Hrvatske). Prvo me traže potvrdu da sam cijepljen protiv dječje paralize. U Pakistanu inače vlada epidemija dječje paralize i svi pakistanski državljani moraju imati potvrdu o cijepljenju. Ja ju nemam, naravno, jer sam cijepljen još u djetinjstvu. Traže me žutu knjižicu, gledaju, dobro je. Potom me tip na pregledu putovnice zagleda, nije mu jasno, u putovnici mi je slika bez brade, a sada izgledam kao medvjed. Pita me imam li stari pasoš. Nemam, istekao je prije 5 godina. Imam li osobnu? Srećom, imam, a na njoj mi je čak slika s bradom. Izgleda da sam ga uvjerio. Potom pregled prtljage rentgenom. Nema problema, ali me pitaju imam li kakvih knjiga. Imam, vodiče. Opet isti strah. Pitaju me imam li kakvu knjigu o Tibetu ili Xinjiangu. Ne, osim odgovarajućih dijelova u vodiču. Puštaju me. I sad sam slobodan ići kamo god poželim, a to je u hotel. Ipak je već pola 10, premda se to ne bi reklo s obzirom na sunce. Dok hodam od zgrade graničnog prijelaza prema glavnoj ulici, još me jedan Pakistanac zaustavlja s pitanjem odakle sam. Odgovaram mu, a onda me pita što radim ovdje u Pakistanu. „Ovdje u Kini, misliš.“, blago ga prekoravam, i kažem što tu radim. On, valjda u želji da spasi obraz, kaže „Ovaj dio je nekad pripadao Pakistanu.“ Ja mu ironično odgovaram „Nekad, prije 1947.?“ Nemoj se samo još dublje ukopavati, ovo nikad nije pripadalo Pakistanu, a ni ičemu sličnom, čak ni Mogulskom Carstvu.
Tražim hotel, koji bi trebao biti relativno blizu autobusnog kolodvora. Krivo skrećem, pa malo vidim na što liči Taškurgan. Zapravo je poprilično bezveze, kineski urbanizam je zahvatio nekadašnje tadžičko selo. Bezlične škatuljaste prizemnice, drvoredi u nekoliko glavnih ulica, neuređeni pločnici…i sve poprilično pusto. Iako se bliži 10 navečer, grad već napola spava. Nalazim hotel, žena na recepciji naravno ne zna engleski, iako ga vjerojatno ipak razumije, jer se uspijevamo sporazumjeti. Cijena sobe 100 juana plus još 100 kao depozit za ključ. Wi-fi postoji, ali samo u predvorju, te je naravno cenzuriran. Pokušavam probiti blokadu i uspijevam nakon nekog vremena, vidjet ćemo kako će biti u ostatku države. No u ponoć se internet gasi (ili barem ruter, jer mi i dalje pokazuje da sam povezan), kao i svjetla u predvorju. Ha, ništa, pokušat ću ujutro ustati ranije i malo pronjuškati po Taškurganu, ako sunce izađe na vrijeme…bus za Kašgar bi mi trebao ići oko 9, srećom kolodvor nije daleko, odmah iza ugla. U Taškurganu se zapravo, osim eponimne građevine (taš kurgan je turkijska sintagma koja znači „kamena tvrđava“) ni nema što za vidjeti, tako da bi mi ustajanje oko pola 7 trebalo biti dovoljno. Dovršavam ovaj post u pola 2 u noći, a grad je vani mrtav. Nema nikakvih zvukova, osim što povremeno prođe neki auto. A ja se idem odmoriti nakon ovog dana koji je uglavnom otišao na selidbu s točke A na točku B.
komentiraj (1) * ispiši * #
Čamotinja
četvrtak , 18.06.2015.Negdje pred jutro me probudilo bubnjanje po krovu. Krasno, još mi samo kiša fali. Srećom, do trenutka kada sam se probudio, oko 7, već se razvedrilo i sunce je obasjalo Godžal. Odlazim na doručak, koji je uobičajeni kontinentalni, s domaćim kruhom (za koji bih rekao, sudeći po stanju, da je od prošlog tjedna), pekmezom i putrom, te naravno čaj. Budući da nemam osobito puno stvari za raditi u Passuu, jer planinariti ne namjeravam, želim se što prije dočepati Sosta, nadajući se da tamo postoji internet. Plaćam sobu koja košta 2000 rupija, te još 500 za doručak. 500? Puno preplaćeno, jedino ako kruh ne vode pod antikvitete. Raspitujem se kako dalje prema Sostu. Najjednostavnije je izaći na cestu i čekati da naiđe kombi. Mogu doduše uzeti i privatni auto, tip na recepciji mi to može srediti, ali za 2000 rupija. Malo mi je to preskupo, a ipak je do Sosta samo 30 km, dakle čim ulovim prijevoz tamo sam za manje od pola sata. I doista, jedva da sam izašao na cestu i odložio stvari, kad u daljini vidim da dolazi minibus. Nije ni krcat, mogu prtljagu smjestiti unutra, ne trebam ju stavljati na krov. Nakon pola sata doista stižemo u Sost. Odnosno, u Afijatabad, nazvan i Novi Sost, budući da se pravi Sost nalazi u brdu iznad ceste. Afijatabad je praktički samo jedna ulica s mnoštvom ružnih prizemnica u kojima se nalaze razne prodavaonice. Tipično pogranično mjesto. Na kraju mjesta (dugačkog 300-tinjak metara) nalazi se rampa i granična postaja. Iako odavde do prijevoja Hundžerab ima još oko 85 km, Pakistanci su svoju graničnu postaju prebacili ovamo kako bi im bilo lakše. Doduše, nakon graničnog prijelaza postoji još nekoliko naseljenih mjesta, čak i postranih dolina, tako da vam je za njih potrebna posebna registracija na graničnom prijelazu. Isto je tako na kineskoj strani – njihov se granični prijelaz nalazi u Taškurganu, 130 km sjevernije od Hundžeraba, a na samom prijevoju jest tek stražarska postaja.
Minibus me opet odrao za 200 rupija za tih 30 km (to je povlastica vožnje u polupraznom minibusu), a ja se zapućujem do hotela Riveria, koji slovi za najbolji u cijelom Afijatabadu (koji ima začuđujuće puno smještajnih kapaciteta s obzirom na veličinu mjesta). Logika je da će onda sigurno imati i wi-fi. Prijavljujem se, vode me pokazati mi sobu, OK je s obzirom na lokaciju (malo lošija od one u Passuu), ali wi-fija nema. Ni signala za mobitel, barem za Mobilink mrežu. Ostajem dakle i dalje u izolaciji, u nemogućnosti javiti se da je sve u redu. Pitam tipa na recepciji postoji li igdje u mjestu išta slično internetu, on mi kaže da na bazaru (pa cijelo mjesto je bazar!) pored banke postoji neka radnja gdje imaju internetsku vezu. Super, idem prvo nabaviti kartu za sutra, da si osiguram odlazak odavde. Natcov ured se ne može promašiti, možda je to i najveća zgrada u mjestu. Kupujem kartu, koja me košta 3300 rupija i sada je evidentno da nije gotovo s pakistanskim novcem, još ću morati podići ili promijeniti, jer više nemam za hotel. A treba mi još za večeru danas, za vodu sutra, te za ulaznicu za nacionalni park Hundžerab (obavezno svi putnici na busu za Taškurgan moraju platiti 800 rupija ulaza u nacionalni park, iako ga praktički ne posjećuju, nego se samo provezu kroz njega – naravno, nikomu nije palo na pamet praktično rješenje da se tih 800 rupija ugradi u cijenu ulaznice, pa onda autobusna kompanija to isplati nacionalnom parku. Ili možda jest pa se muljalo s brojem putnika, prijavilo manje, a razliku stavilo sebi u džep).
Odlazim do one radnjice gdje navodno imaju internet (skužio sam da je to vjerojatno to, jer je pored banke, a vani reklamira fotokopiranje, prženje CD-a i slične stvari). Unutra je ljubazan tip koji mi kaže da inače ima interneta, ali danas nešto veza zafrkava, no može mi posuditi svoj mobitel koji ima Edge protokol, da se preko njega pokušam spojiti i poslati tu jednu poruku koju sam rekao da mi treba. Obavljam to, iako čitav proces traje 20-ak minuta, budući da ima neku čudnu aplikaciju za Facebook na mobitelu, čini mi se da je riječ zapravo o mobilnoj verziji Opere. I nakon toga shvaćam da sam zaglavio ovdje do sutra ujutro, a ne mogu se baš ni previše šetkati uokolo, budući da je dolina prestrma, na jednu stranu ne mogu zbog granice, a na drugu stranu nema naselja nekoliko kilometara. Vraćam se u hotel, gdje čitam turistički vodič za Kinu, pa se opet oko 2 sata odlazim prošetati i usput uzimam razglednice koje ću poslati s pošte na samom početku mjesta (frankirali su ih preda mnom, vidjet ćemo hoće li doći – iz zabačenijih mjesta treba oko mjesec dana), zatim na bankomatu dižem još 10 000 rupija (sigurno je sigurno, a mogu ih sutra zamijeniti u juane), pa potom opet u hotel, gdje pokušavam ubiti oko. Oko pola 6 sam opet vani, krećem u šetnju nizvodno, kojih kilometar i pol, pa se opet vraćam. Prvo i zadnje mjesto u Pakistanu bili su mi kao zatvori, iako ovdje imam mnogo veću slobodu kretanja nego u Taftanu. Naravno da si ne mogu pomoći i ponovno vrtim u glavi film od one nesretne srijede, misleći kako sam već mogao biti u Kini da se sve to nije dogodilo, kako sam mogao imati mnogo više živaca…znam da tu više ne mogu ništa učiniti, ali biti sâm sa svojim mislima u izolaciji doista je mučenje. Ovo je jedan od onih trenutaka kada se pitam koji me uopće vrag tjerao na ovaj put, sva ona pozitivna iskustva, uključivo i prekrasne krajolike Hunze zadnjih nekoliko dana, padaju u vodu zbog posve pacerske pogreške kojom sam si nepotrebno zakomplicirao život. Znao sam da će biti takvih kriza, bilo ih je već i ranije, kao npr. ono kroz Beludžistan, ali to su okolnosti u kojima nisam mogao previše učiniti. Ovdje jesam, mogao sam spriječiti nesretan slučaj na masu načina, koje sam sve prevrtio u glavi već desetke puta. I što je najgore, te će me misli pratiti još 16 mjeseci, svaki puta kada na svom računu za mobitel vidim stavku „rata za uređaj“. Ako mi ga ne vrate, plaćat ću telefon nekom kretenu u Pakistanu. T-Mobile mi još nije odgovorio (možda i jest, ali to ne znam, jer nemam internet) na pitanje moram li plaćati pretplatu na blokiranu karticu ili će mi barem to ukinuti. (Nakon što sam se spojio na internet vidim da su mi dali neki diplomatsko-birokratski odgovor iz kojeg mi nije jasno je li moj broj trajno blokiran, ili privremeno suspendiran. Ako je ovo potonje, moram plaćati pretplatu.)
Bojao sam se pakistanske dionice puta radi osobne sigurnosti. Na kraju mi se ništa nije dogodilo, najveća neugodnost je bila proljev. Ali ne mogu mene talibani toliko zeznuti koliko se to mogu sâm.
S druge strane, drago mi je da ove moje zapise na Facebooku prati sve veća i veća zajednica ljudi, brojka je prešla 1200 pratitelja, od toga se preko 700 ljudi priključilo u zadnjih dva mjeseca, koliko putovanje traje. Koliko ljudi prati blog, to ne znam, tamošnje statistike nemam. Ako ništa drugo, barem me to veseli, vesele me povratne informacije od ljudi koji gledaju moje fotografije, čitaju moje tekstove, nešto korisno iz njih i nauče – jer je to isto tako jedan od motiva ovog mog putovanja. Da, naravno da sam na njega krenuo između ostaloga i zato što osobno želim vidjeti Hunzu, ali da nema ove stranice, to bi tek ostalo ono poslovično drvo koje je palo u šumi, a nitko ga nije čuo. Drago mi je također da je nekoliko ljudi osobno prepoznalo vrijednost ovih zapisa, te mi uplatilo određenu svotu na tekući račun, no financiranje čitavog putovanja još je uvijek pretežno „one man band“, tj. nitko od sponzora koji su se bili u početku najavili da bi mi mogli pomoći makar oko logistike više se ne javlja. Nije to novost. Sjećam se žalopojki koje je pisao Boris Veličan, koji se sa snimateljem Vjeranom Hrpkom pred nekih 15-ak godina zaputio istom ovom rutom, od Hrvatske do Kašgara džipom (kasnije je put ponovio skuterom, sâm, i oba putovanja opisao u knjizi Odavde do tralala), kako su sponzori naglo utihnuli kada je trebalo krenuti s isplatama. Snežana Radojičić, koja ide oko svijeta biciklom (i praktički živi na taj način, budući da nema krajnje odredište) isto je tako pričala kako je u jednom trenutku zatražila sponzorstvo od tvrtke čiju opremu koristi, pa su ju glatko otpilili – da bi joj se opet javili kada ih je pošteno obrisala na svom blogu, pitajući ju kako se usuđuje tako ih blatiti. Možda je stvar u samopromociji. Ja u principu nisam tip koji će se nametati i povlačiti za rukav. Smatram da imam određenu reputaciju kroz medije, kao i usmenom preporukom, da je to dovoljno ako je netko istinski zainteresiran za to što radim. U pripremama za ovo putovanje poslao sam dva mejla. Prvi je išao udruzi putnika Oko svijeta, i u njemu sam ukratko opisao svoje namjeravano putovanje, naveo što sam dotada obavio od priprema, te ih zamolio imaju li još kakav koristan savjet ili preporuku. Drugi je išao agenciji Da, da, da, želim putovati, koji su sponzorirali Tomislava Perka na njegovih 1000 dana ljeta na putu oko svijeta, te su se predstavljali kao mecene putnika avanturista. Njih sam ukratko upitao mogu li mi pomoći oko logistike, kao što je organizacija prijevoza između Timora i Australije i Australije i Novog Zelanda, kao i kupovina avionske karte za povratak, te možda putno osiguranje. Zauzvrat sam im ponudio neki oblik reklame. Iako ni u jednome od tih dvaju mejlova nisam tražio financijsku pomoć, nisam dobio odgovore. Znanac koji piše za jednu internetsku stranicu s tematikom putovanja pokušao mi je srediti njihovo sponzorstvo, nažalost šefovi baš nisu bili zainteresirani. Drugi znanac koji radi u jednom časopisu s tematikom putovanja bio je čak ozbiljan u početnim pregovorima oko tekstova koje bih trebao pisati za njih, sve dok nisam krenuo na put. Onda su počeli zahtjevi kako bih prvo za uvodni post trebao poslati sliku sebe negdje na cesti s ruksakom, kako bi se „dao kontekst“ (jer očito je da slika mene s ruksakom garantira da sam u Iranu, ako te slike nema onda tekstove pišem iz potkrovlja na Peščenici). Kako bih objasnio zašto je tomu zahtjevu nemoguće udovoljiti na medijski prihvatljiv način, moram opisati kako ja izgledam dok putujem (dakle, dok nisam smješten u hotelu ili u nekom prijevoznom sredstvu). Nosim dva ruksaka – veliki s odjećom na leđima, i mali sa svim ostalim (uključivo i fotoaparat) na prsima. Osim toga imam pederušu oko pojasa i torbicu s novcem ispod majice. Kada imam oba ruksaka na sebi, izgledam kao kornjača. Kada imam samo veliki, izgledam kao da imam uznapredovali tumor jetre. U svakom slučaju, niti jedna od tih slika ne bi izgledala osobito medijski atraktivno, tim više jer bih se, prema njegovom zahtjevu, trebao slikati u poluprofilu, kako bi se vidio ruksak. Da mu dokažem da ne pričam gluposti i apeliram na zdrav razum, poslao sam mu dvije takve fotografije, i dobio reakciju „možeš ti i bolje, haha“. Još jedan primjer kako ljudi koji pišu o putovanjima često zapravo uopće ne znaju kako je to biti putnik. Za idealnu sliku koju on želi za svoj časopis, ja bih kao prvo trebao naći nekoga tko će me slikati, otvoriti mali ruksak, sastaviti fotoaparat (jer je tijekom transporta rastavljen), dati ga toj drugoj osobi, skinuti torbicu s novcem i svim dokumentima, potom sve to udaljiti iz kadra i nadati se da mi dok poziram nitko neće ukrasti praktički svu moju imovinu koja je bez nadzora na otvorenom - a ja kradljivca ne mogu uloviti, jer na leđima imam 20 kg težak ruksak. Jedina osoba koju sam takvo što mogao zamoliti bio je Sadžad – ali mi se stvarno nije dalo vući ruksak tri kata dolje, pa opet tri kata gore samo radi fotografiranja. Osim toga, budući da smo se zadnji puta čuli još dok sam bio u Turskoj, nekako više ponudu od tog tipa ne shvaćam ozbiljno.
Tako da su zasada moji jedini sponzori u logističkom pogledu Udruga putnika Putopija koja mi je posudila vodič po Pakistanu i redovno objavljuje moje zapise na svojoj stranici, Hrvatski kviz savez koji mi je darovao majicu, te još nekoliko privatnih osoba čija imena neću spominjati jer me to podsjeća na slavonske svadbe i čitanje tko je koliko dao. Oni znaju koji su, i osobno sam im na tim donacijama zahvalio.
A ja tako privodim kraju i ovu večer, zadnju u Pakistanu. Sutra u 9 bih se trebao pojaviti u uredu Natcoa, potom slijedi carinski pregled, pa petosatna vožnja do Taškurgana. Budući da je Kina 3 sata ispred Pakistana, čini se da ću u Taškurgan doći već oko 7 navečer. Nadajmo se da će biti wi-fija… Spustio sam se još na večeru u hotelski restoran, trudeći se snaći u jelovniku, među stavkama kao što su „Appetaisere“ (appetizer, tj. predjelo) – a ja sam mislio da će mi kineski jelovnici biti izazov... Odlučujem se za piletinu s čilijem i medom, koju čekam dobrih 50-ak minuta, a onda je toliko ljuta da skoro plačem. Srećom je nema puno, tako da sam izdvojio čilije i pojeo ostatak. Poslije večere izlazim malo u šetnju, taman do glavne ceste. Prohladno je čak i u dugim rukavima, koje sam danas obukao. Pogled u nebo otkriva mi količinu zvijezda koliku nisam vidio nikad u životu, čak ni u Zlarinu. Pada mi na pamet prijatelj Stanko, koji je zaljubljenik u astronomiju i koji bi se ovdje vjerojatno obeznanio, iako ja mogu samo fascinirano piljiti. Kao da želi surađivati, u tom času u Afijatabadu nestaje struje, tako da i ono malo svjetlosnog zagađenja nestaje. Ubrzo međutim dolinu počinju parati zvuci generatora, a ja odlučujem povući se u svoje odaje…
komentiraj (0) * ispiši * #
Šangri-la
srijeda , 17.06.2015.Hotel u Karimabadu ima nekakvu čudnu kombinaciju s Korejcima, a čak i u restoranu serviraju korejska jela. Pogotovo mi je bilo bizarno vidjeti natpis „Hunza Arirang“ (Arirang su one velike sjevernokorejske svečanosti, kao nekakvi masovni sletovi u kojima sudjeluje i publika, stvarajući slike na tribinama). No ja sam se za doručak odlučio za klasičnu kontinentalnu kombinaciju. Potom još malo surfam na terasi, pa odlazim kupiti razglednice. Nalazim ih u jednoj prodavaonici suvenira, a izgledaju kao da su ih prije donošenja u prodavaonicu držali negdje na glečeru, ili barem u vlažnom podrumu. I još su sve nekakve zgužvane. Ali to su jedine razglednice koje sam vidio u Pakistanu, izuzev onih u Mohendžo Daru. Vraćam se u hotel, pišem razglednice, pakiram se, odjavljujem i stajem pred hotel čekati prijevoz natrag do Aliabada, odakle ću pak loviti prijevoz za Passu. Čekam nekih 15-ak minuta dok se konačno ne pojavi neki kombi. Za desetak minuta sam u Aliabadu, kažem vozaču da idem dalje za Passu, ovaj me ostavlja kraj neke novogradnje i kaže mi da je to moje mjesto za čekanje. Tu čekam desetak minuta, u jednom me času jedan od besposličara s druge strane ceste dolazi pitati kamo trebam, ja mu kažem za Passu, on mi nešto krene objašnjavati, ali ga ja ne razumijem. I tu mi se opet događa situacija koja mi se već nekoliko puta dogodila u Pakistanu. Ja kažem „Excuse me?“, ta osoba zašuti. „Can you repeat?“ Ništa. „I didn't understand you.“ I dalje ništa. I onda osoba: a) otiđe (kao ovaj danas), b) kaže „Thank you“ (kao moj susjed u busu Sukkur – Lahore), c) počne odnositi netom donesenu hranu sa stola (kao onaj konobar u Larkani). Radim li ja nešto krivo, postoji li neka kulturološka razlika koju na taj način zahvaćam? Ne mogu reći da su Pakistanci komunikacijski invalidi, ali ovo stvarno zabrinjava.
Nedugo nakon toga zaustavlja se neki auto. „Hello, sir.“ „Hello.“ „How are you?“ Sad imam ovdje dvije mogućnosti – mogu ga izravno pitati „Zaustavili ste auto samo zato da me pitate kako sam?“, ili mogu… „Čujte, preskočimo formalnosti. Trebam minibus za Passu. Rekli su mi da stoji ovdje. Je li to točno?“ Tip mi kaže da nije, da moram neke dvije minute u smjeru Gilgita, i da je tamo stajalište. Eto, može se i s Pakistancima komunicirati konkretno.
Dolazim do nekog mjesta za koje procjenjujem da odatle polaze minibusevi, ali tamo se opet ništa ne događa. Štoviše, u međuvremenu prolazi jedan kombi s registracijom PS (je li to možda Passu?) i zaustavlja se otprilike negdje gdje sam ja ranije stajao. Krećem prema njemu, no on dotle odlazi. Vraćam se natrag, opet me jedan tip pita kamo trebam, kažem mu, ovaj mi pokazuje „tamo gdje stoji onih 5-6 ljudi, otamo bi trebao kretati“. Prva skupina od 5-6 ljudi koja čeka pored ceste uopće ne čeka minibus, nego je to red za bankomat. Druge skupine od 5-6 ljudi ni nema. Naposljetku mi čuvar iz banke kaže da moram još dalje. Dok hodam do tog stajališta gotovo na početku mjesta, prilazi mi neki tip s pitanjem kamo trebam. On je moj, pokazuje mi na minibus sparkiran u usputnoj uličici. Opet sam došao među prvima, ali ovaj ima podulji popis, a ubrzo počinju kapati i ljudi s njega. 20-ak ljudi. Gužva još veća nego u onom minibusu jučer. I još osim prtljage na krovu pod i među sjedala idu nekakve kutije s hrpom kupljene robe. Ja sjedim uz krajnji desni rub treće klupe (od ukupno pet, ako računamo i vozački red), nadajući se da će s te strane biti dobar pogled na Hunzu. I bio je, dok nismo mostom prešli na njenu desnu obalu, tako da najspektakularnije trenutke vožnje nisam mogao zabilježiti. I tu smo prošli jednu kontrolnu točku, na kojoj je policajac samo lijeno mahnuo da prođemo, ali onda se legalistički suvozač sjetio da bih ja trebao ostaviti svoje podatke. Budući da mi se ne da izlaziti, pokušavam mu samo dati pasoš, da ga odnese policajcu. Ali ni njega ne mogu izvaditi, jer mi je u pederuši, do koje ne mogu, jer mi je na koljenima torba, koja je pak preteška da ju sam maknem, a moj susjed još spava naslonjen na nju. Na kraju moram ipak izaći, dignuti cijeli red (troje ljudi, uključivo i susjeda kojega sam morao probuditi), dolazim do kontrolne točke, gdje jedan tip zalijeva neko cvijeće, drugi guli krastavac, a treći se pojavljuje i samo mi odmahuje rukom da je u redu. U međuvremenu se do kućice dotelio i suvozač, kojem policajac objašnjava da me već pustio ranije. Ja mrmljam u bradu „fucking idiots“ i vraćam se u kombi, razmišljajući koliko me još to puta danas čeka. Do Passua je kojih 40-ak km, mogla bi biti još koja točka…
Cesta se sve više uzdiže iznad Hunze, koja je sada duboko u dolini. Bližimo se mjestu gdje ćemo skrenuti prema sjeveru (tj. gdje Hunza, koja teče prema jugu, skreće na zapad). Tu počinje gornja dolina Hunze, koja se naziva i Godžal. Za razliku od glavnoga dijela Hunze, gdje se govori burušaski, u Godžalu se govori vahi, jezik iz iranske porodice. Govornici vahija obitavaju i u tadžikistanskoj Gornjo-badahstanskoj autonomnoj pokrajini, a dali su ime i Vahanskom koridoru, što je onaj jezičac Afganistana koji se pruža sve do kineske granice. To je tampon-zona iz vremena Velike igre, kako bi se spriječila izravna granica Rusije i Britanije. Srednjoazijski Neum.
I upravo na mjestu gdje započinje to skretanje, završava dobra cesta. Kombi skreće s ceste i vozi po sve lošijem makadamu, preko hupsera, te se pomalo spušta prema obali Hunze. Koja tu više nije rijeka, već jezero. Naime, pred nekih 5 godina potres u ovim krajevima izazvao je odron koji je pregradio dio korita rijeke i stvorio svojevrsnu akumulaciju, koja se pruža čak 21 km uzvodno, a potopila je neke naseljene dijelove i, naravno, izvornu trasu ceste. Sada se gradi nova trasa ceste (naravno, grade ju opet Kinezi), na većoj visini, s nekoliko tunela. Trebala bi biti gotova do ovogodišnjeg 14. kolovoza, Dana nezavisnosti. Dok ona ne bude gotova, tijekom svih ovih pet godina, promet na ovoj dionici Karakorumske autoceste odvija se brodovima. Bolje rečeno, velikim čamcima, ali kako je ovo Pakistan, gore stane sve, pa čak i kamionet. Postave poprečno dvije daske, metnu kamenje pod kotače i peglaj. Srećom je voda dovoljno mirna da nema ljuljanja. Svaki brod ima dva motora, na svakoj strani po jedan, te svaki ima svoj propeler.
Ono što je zanimljivo i opasno jest da, koliko sam čuo, ne postoje planovi o osiguravanju nanosa koji je pregradio rijeku, kako bi se izbjegao scenarij sličan onomu iz 1841., kada je takav jedan nanos blokirao tok Inda, pa je, kada je Ind probio branu, nastala bujica koja je ubila i ljude 300 km niže od odrona. Obrazloženje je da je voda ionako probila put, pa nema bojazni (za eroziju očito nisu čuli). Zanimljivo je da nitko ne želi zbrojiti dva i dva, iskoristiti već postojeću akumulaciju, malo učvrstiti branu, postaviti turbine i riješiti barem dio pakistanskih problema s redukcijama struje. Usto i poštedjeti središnji dio Hunze mogućeg razaranja.
Naš kombi ipak ne ide na čamac, već uzimamo stvari i sami se ukrcavamo. Nakon kojih desetak minuta priprema krećemo. Vožnja bogme traje preko sat vremena, jer je jezero dugačko, a postoje još i dvije stanice na zahtjev. Budući da sam se vozio na albanskom jezeru Koman, koje je slične konfiguracije (riječni kanjon pretvoren u jezero), mogu reći da je priroda ovdje ipak puno više divlja, s mnogo manje vegetacije i više ledenjačkog utjecaja. Zastrašujuće i istovremeno prekrasno.
Na drugom kraju jezera opet pronalazim kombi, ali kako vozač opet želi imati puno vozilo, tako čekamo skoro sat vremena (već su i drugi putnici htjeli odustati), onda ipak krećemo, iako nismo popunjeni 130%, kako bi trebao biti popunjen svaki pakistanski minibus. Kompromis će se vidjeti na cijeni – vožnju od Gulmita do Passua naplatio mi je 200 rupija, što je više nego od Gilgita do Hunze.
Krajolik Godžala je još više divlji nego onaj u središnjoj Hunzi, mnoštvo ledenjaka koji se spuštaju gotovo do same ceste, ali i široko riječno korito koje se drznulo probiti moćne planine. Moj predviđeni smještaj u Passuu je zatvoren. Izlazim iz kombija i krećem pješice cestom unazad prema selu, do hotela Passu Ambassador. I on iz daljine izgleda zatvoreno, no vidim neke ljude u dvorištu, doduše oni postavljaju šatore. No na recepciji je neki muškarac koji mi kaže da je hotel otvoren i pokazuje mi sobu. Hotel se zapravo sastoji od nekoliko bungalovčića sa sobama, koje su čiste i uredne, a imaju i toplu vodu (nakon dugo vremena). Jedino nema wi-fi. Nigdje u Passuu. Nema čak ni signala za mobitel. Ovo je doista potpuna izolacija.
Passu je tek seoce, koje je možda imalo predispoziciju postati nešto više, no ledenjačka okolina i odroni djelovali su neblagotvorno na mjesto, pa je sve vrhnje pokupio 10-ak km južniji Gulmit, u kojem je čak bila i ljetna rezidencija mira od Hunze. U Passu se uglavnom dolazi radi planinarskih tura po okolnim brdima. Zato su i smještajni kapaciteti obično izvan naselja. Ali Passu ima jedan fenomenalan restoran, koji ima odlične preporuke i u mom vodiču. Nadam se samo da nije u međuvremenu zatvoren ili ga je odnijela lavina. Provjeravam na recepciji, nije. Koliko daleko? „Nije daleko, 10-15 minuta, imate oko kilometar i pol, nakon mosta odmah imate stepenice desno u brdo.“ Hodao sam 45 minuta, jer je to kojih 3 km od mog hotela. Pakistanski osjećaj za vrijeme i udaljenosti…
Restoran se zove Glacier Breeze i izvana izgleda kao nekakvo neugledno skladište. No unutra je atmosfera ugodna, jedna glavna prostorija s desetak stolova. Jedini sam gost. I ovdje su na jelovniku hunzanski specijaliteti. Opet odlučujem započeti s juhom od marelica, koja ovaj puta ima u sebi i komadiće iskidanog čapatija. Potom sam uzeo piletinu s marelicom, za što sam očekivao pečeno meso s prilogom od marelica, no dobio sam zapravo nešto slično prethodnom jelu, juhu od marelica, s komadićima kuhane piletine i lukom. Nije loše, ali malo jednolično. Uza sve to domaći sok od višnje, a za desert neki njihov posebni kolač, koji je zapravo biskvit s medom, ima i nekog sušenog voća (nisu marelice), a vjerojatno i pekmeza (to bi mogle biti marelice). Čaj tomoro ovaj puta nemaju, tako da uzimam još jednu čašu soka od višnje. Ukupan račun ovaj puta izlazi 740 rupija, za više-manje isti opseg obroka kao i dan ranije u Karimabadu. A ovaj mi je bio čak i bolji. Ostavljam im i 60 rupija napojnice, dobit će moju toplu preporuku, jer doista, mislim da je dolina Hunze, od svih krajeva koje sam dosada posjetio na ovom putovanju, najljepša. Egzotična, divlja priroda, a opet se ne osjećate nesigurno ili u opasnosti. OK, da planinarim po glečerima, vjerojatno bi bilo opasnije.
U međuvremenu je sunce zašlo, a ja sad imam istih onih 3 km hoda natrag, po gotovo mrklom mraku (još se nazire nešto svjetlosti prema zapadu, ali kako sam u dolini, od toga nema koristi). Promet je rijedak, ljudi gotovo da i nema (iako sam se na putu mimoišao s više ljudi nego vozila), a ja si baš ne mogu ovo predstaviti kao kretanje kroz naseljeno područje. Malo me i strah. Ali mene nije strah vukova, medvjeda, nekih normalnih životinja koje bi čovjek mogao očekivati u ovakvim krajevima (doduše, medvjeda ovdje čini mi se baš i nema – zapravo bi snježni leopard trebao biti vršni predator). Ne, mene je strah susret s almom. Dakle, strah me humanoidnog kriptida koji ovdje čak ne bi ni trebao obitavati, njih su susretali na Pamiru, Altaju, pa čak i Kavkazu. Osim toga, svi očevici susreta s almama kažu da je riječ o izuzetno plahim stvorenjima, koja bježe od susreta s ljudima. Ali eto, sumrak, impresivna priroda, golema brda uokolo, i u čovjeku proradi neki primordijalni strah. Žmarci mi se penju uz kičmu i doživljavam jednu neobičnu reakciju koju ja imam u takvoj situaciji – pojačano mi počnu raditi suzne žlijezde. Da, kad me strah, i kad bi mi adrenalin trebao biti na vrhuncu, meni suze oči. Hod međutim prolazi relativno mirno, čak i brže nego do restorana, jer je dio puta nizbrdo. Jedini neugodan trenutak se događa kada prolazim kraj nekog platoa na kojem se nalaze neke servisne zgrade, možda i automehaničarska radionica, benzinska pumpa, sve jasno zatvoreno… Nalet vjetra počinje tresti metalna vrata na jednoj od kućica, taman onoj najbližoj cesti, taman u trenutku moga prolaska pored nje. Dolazim do hotela, moja soba je naravno u najudaljenijem bungalovu, odmah na rubu. Stajem pod topli tuš, što me opušta dovoljno da mi se u 9 sati već spava. Pišem dnevni zapis, iako znam da ga neću moći objaviti ujutro, sve dok ne dođem do Sosta, a potom, malo nakon 10 sati, gasim svjetlo i tonem u san.
komentiraj (0) * ispiši * #
Gdje Indija ljubi Euroaziju
utorak , 16.06.2015.Ujutro sam u Gilgitu propustio doručak, dobio sam samo welcome tea (s obzirom da je posrijedi odlazak, ne bi li trebao biti welgo tea?), a potom me taksi na trošak hotela prebacuje do glavnog stajališta autobusa i minibusa na rubu grada. Vozač ne zna baš engleski, ali bi se razgovarao. Usput me pita jesam li Korejac. Jučer su me isto neki klinci pitali jesam li Kinez. Pobogu, zar su ti ljudi toliko prirodno politički korektni da uopće ne uviđaju fenotipske razlike među populacijama? Ili su jednostavno neperceptivni?
Na stajalištu mi vozač pokazuje koji je bus, tj. kombi, za Hunzu, ali treba čekati da se skupe ljudi. Ubrzo dolazi neki mlađi tip s kojim razmjenjujem par rečenica. On je isto iz Hunze, ali zanimljivo je da govori bolji engleski od mnogih koje sam sreo u Pakistanu. Općenito ću u Hunzi to doživjeti u više navrata – u jednom od najzabačenijih dijelova države govori se najbolji engleski. Ljudi polako kapaju, skupilo ih se već 15-ak, kada konačno kreće mobilizacija. Meni kažu da taj minibus ide za Aliabad i da bih možda ipak trebao pričekati onaj koji ide za Karimabad, koji je moje današnje odredište. Ali Karimabad je praktički na puškomet od Aliabada, odande mogu uzeti taksi, a minibus za Karimabad bi mogao tek za pokoji sat, ako uopće. To mi potvrđuje i onaj mladić, pa tako ipak ulazim u ovaj kombi. Ukupno nas se unutra uguralo 16 s vozačem. Prtljaga je naravno stavljena na krovni nosač, s time da sam ja strahovao za svoju vreću za spavanje koja zna ispadati kolikogod čvrsto pritegnuo remenje, no srećom su ju dovoljno stabilno položili.
Kvalitetna cesta se nastavlja i uzvodno od Gilgita, a do Karimabada ima kojih stotinjak kilometara. Vozimo se kroz široku dolinu Hunze, jedine rijeke koja je uspjela probiti Karakorum. Polja u dolini su začuđujuće zelena – naime, sustavom kanala voda s glečera dovodi se do naselja i navodnjava okolna polja. Uokolo tog zelenila je kamena divljina, sipine, aluvijalne lepeze…na jednom smo se mjestu uvjerili koliko Karakorumska autocesta može biti opasna – interventna ekipa upravo se spremala s ceste ukloniti kamenčinu veličine našeg kombija, koja je u nekom ranijem trenutku pala na nju. Zamislite što bi se dogodilo da je pala na neki auto.
Kombi je stao i na 20-ak minuta za ručak, pri čemu mi se prikrpao jedan drugi mladić iz kombija. Taj isto govori relativno razumljiv engleski, inače je iz Sosta (što je praktički zadnje mjesto na Karakorumskoj autocesti), a studira u Karačiju (pa zar nije mogao negdje bliže?) i svaki puta putuje busom. On tvrdi da mu trebaju dva dana, iako bi po mom proračunu trebala barem tri. Doduše, s pakistanskim osjećajem za vrijeme možda mu trebaju i četiri, ali mu prolete kao u hipu.
Naravno, ni ovaj dio Autoceste nije pošteđen kontrolnih točaka, iako je osoblje ovdje izgleda informiranije, uzmu pasoš, sve sami pronađu, ne postavljaju nikakva potpitanja, prepišu i vrate pasoš. Kao da nisam u Pakistanu.
U jednom smo času pokupili neke dvije (ili čak tri) majke s malom djecom, koje su im onda na mobitel puštale nekakvu pjesmu za uspavljivanje, i to valjda deset puta za redom. Fascinantna je ta sklonost male djece repetitivnosti, bez ikakvih varijacija. To je kao i ono kada djeca ponavljaju jedno te isto pitanje, ako ih roditelj ignorira, uvijek istom intonacijom, kao pokvarena ploča. Druga stvar koji sam primijetio već dan ranije u Gilgitu, iako je tamo u pitanju bila nešto starija djevojčica, jest da malu žensku djecu – ove u autu su bile još praktički bebe, rekao bih do godinu dana – već šminkaju oko očiju. Mislio sam možda da je to neka igra sjene, ali nakon više primjera potvrdio sam si da očito stavljaju neku vrstu sjenila.
Na oko dvije trećine puta od Gilgita prolazimo pored ploče na kojoj piše „Here continents collided!“, kao da se to ne događa i dalje. Tuda prolazi rasjed između Indijske i Euroazijske ploče, a pružanje toga rasjeda odabrala je i Hunza kao pravac svoga toka. Da sam geološki potkovaniji, vjerojatno bih mogao vidjeti kako prekambrijski gnajs nadvisuje mnogo mlađe stijene, što je dokaz da se ploče penju jedna na drugu, ali nisam. Dok smo se od Gilgita uglavnom kretali na sjever, sada skrećemo prema istoku. Područje je to prinčevskih država Hunza (sjeverno od rijeke) i Nagar (južno od rijeke) koje su u povijesti često ratovale i porobljavale jedna drugoj stanovništvo. Službeno su obje postojale do 1974., kada su ukinute i uključene u puni sastav Pakistana. Ipak, mir (lokalni vladar) Hunze i dalje nosi tu ceremonijalnu titulu, premda se danas bavi politikom na drugi način, mogao bi postati guverner Gilgit-Baltistana na listi Navaza Šarifa.
Dolazimo napokon u Aliabad, te sada treba smisliti kako doći do Karimabada. Odmah pored stajališta minibusa je jedan Suzuki. Riječ je o kolokvijalnom nazivu za kamionet (spomenute marke) koji u prtljažnom prostoru ima sučelice postavljenih osam sjedala, što znači da prima petnaestak ljudi (jer još mnogi sjede po podu, voze se na braniku ili ih više sjedi na mjestu za jednu osobu). Suzuki ide za Karimabad, ali treba čekati da se popuni (što je fleksibilno) i voziti se za kojih 20-ak rupija, ili pak platiti 300 rupija odmah i praktički iznajmiti Suzuki za svoju vožnju (ali dotadašnji putnici ostaju unutra i voze se do svoga odredišta, a ti ih sponzoriraš). Odlučujem se za drugu opciju, toliko bi me koštao i taksi. Smještam se u vozačku kabinu, zajedno sa mnom ide i onaj prvi mladić iz Gilgita. Veliki ruksak je otraga, mali je sa mnom. Vozač me uporno pomiče sve bliže sebi, kako bismo stali i moj suputnik i ja, pa to završava tako da meni ručica mjenjača praktički dolazi između nogu (on mi je doista morao posezati među noge da mijenja brzine), a svakim trzajem koljena udesno aktiviram trubu. Još jedna od onih „koji se vrag ovdje događa“ situacija.
Dok se vozimo, vozač i moj suputnik međusobno nešto razgovaraju. Raspoznajem samo da nije urdu. Nakon što je razgovor utihnuo pitam svoga suputnika je li možda slučajno u pitanju burušaski, i on potvrđuje. Eto, konačno čujem kako zvuči taj izolat koji nema veze s nijednim poznatim jezikom. Kasnije ću doznati da je Hunza u povijesti bila vrlo zatvorena, te Hunzanci - uključivo i mira - nisu smjeli napuštati državu. Zato je valjda i burušaski ostao sačuvan.
Iako sam rekao da idem u hotel Hunza Inn, ovi me odvoze u hotel Karimabad Inn, za što će mi trebati vremena da skužim da nije isto. Soba je u podrumu (ali kako teren s te strane pada, onda je u prizemlju), jednostavno namještena, ali kupaonica izgleda užasno, jer ima samo betonski pod i zbog toga djeluje prljavo i neuređeno, kao da majstori još nisu otišli. Cijena je nekih 830 rupija. Wi-fi nije baš dobar u sobi, ali hotel ima prekrasnu terasu s pogledom na dolinu i na wi-fi signal. Nakon malo odmora i javljanja da je sve u redu, krećem u šetnju Karimabadom, iako je zapravo primarna atrakcija koju želim posjetiti tvrđava Baltit, nekadašnje sjedište mira, a danas preuređena u muzej. Usput tražim i mjenjačnicu, trebat će mi još kojih 10 000 rupija, pa da u miru dovršim boravak u Pakistanu. Nalazim bankomat, čak HBL-ov, ali mi je kartica ostala u sobi. Mjenjačnice ni od korova. Već sam se uspeo navrh Karimabada, ispod same sam tvrđave, nije valjda to sve bilo uzalud, a ako ne promijenim novce, neću imati za ulaznicu (koja je 600 rupija). Nailaze dvojica tipova koji očito spadaju u osoblje tvrđave, jedan od njih izgleda kao da je upravo glumio Trenkovog pandura u nekoj predstavi (samo što i opet, umjesto sablje, ima bambusov štap), drugi izgleda sasvim europski. Općenito, dosta ljudi u ovim krajevima ima vrlo europsku fizionomiju i svijetlu put, ni po čemu ne liče na Pakistance. Zato i one teorije o zagubljenim vojnicima Aleksandra Velikog (s obzirom na to koliko sve populacija tvrdi da vuče porijeklo od izgubljenih Aleksandrovih vojnika, Aleksandar nije baš birao pouzdane kadrove u vojsku). Kažem ovom drugom što je na stvari i pitam ga mogu li ikako kod njih zamijeniti novce. Mijenjaju mi 10 dolara za 1000 rupija, što je dovoljno da imam za ulaznicu. Usput me nude i čajem. Potom odlazim do ulaza u tvrđavu, gdje čekam vodiča, simpatičnog tipa koji je očito zaljubljenik u lokalnu povijest i koji je u oko 45 minuta uspio lijepo prikazati povijest tvrđave i Hunze općenito. Osim mene, tu je bio i neki Pakistanac iz Karačija, no vodio nas je na engleskom. Taj Pakistanac je pak imao onu tipičnu indijsku fizionomiju – široko lice zaobljenih crta, bujna brada kojom je ličio na nekog jogija…potpuna suprotnost lokalnom stanovništvu.
Tvrđava Baltit potječe vjerojatno iz 13. st., no tek je u 17. st., kada je mir Aješo II. oženio baltistansku princezu, došlo do arhitektonskog oblikovanja nalik današnjemu. Kako su Baltiji zapravo odvjetak Tibetanaca, to se vidi i u njihovoj kulturi i arhitekturi, pa tvrđava malo liči na uobičajenu tibetsku arhitekturu samostana-tvrđava. Dotična princeza sa sobom je u Hunzu dovela i graditelje, pa je tako osim obnove tvrđave Baltit izgrađena i druga tvrđava, nazvana Altit, s druge strane mjesta. Oba imena potječu vjerojatno iz jezika balti.
Iako je Hunza ležala na Putu svile, zbog već spomenute izoliranosti sve do 18. st. Hunzanci su živjeli praktički u kamenom dobu, tj. sami nisu poznavali obradu metala. Posuđe izloženo u tvrđavi napravljeno je ili od tikvica ili od posebnog kamenja. Sva naprednija tehnologija dolazila je u Hunzu izvana i to u ograničenim količinama. Tek su u 18. st. uspostavljene intenzivnije veze s Kašgarom. U doba Velike igre Hunzance su snubili i Rusi i Britanci, a Britanci su 1892. poslali vojsku na Hunzu. Tadašnji mir Safdar Han zajedno sa svojom vladajućom klikom odlučio je pobjeći u Kinu. Umjesto njega, na vlast je došao njegov tada 18-godišnji mlađi brat Mohammad Nazir Han, koji je vladao sve do 1938. i koji je zaslužan za modernizaciju Hunze, i koji je zapravo po prvi puta uspostavio veze Hunze s Potkontinentom, dotada je glavna orijentacija bila na sjever, prema Turkestanu i Tadžikistanu. Mohammad Džamal Han, koji je postao mir 1945., odlučio je preseliti svoj dvor u novu zgradu, smještenu niže u mjestu (u međuvremenu se Karimabad proširio i više nije obuhvaćao samo uzak krug uokolo tvrđave na vrhu brijega), a tvrđava Baltit je napuštena. Idućih 45 godina bila je prepuštena zubu vremena, te su od nje s vremenom ostali samo zidovi. No 1990. pristupilo se obnovi i prikupljanju izložaka koje danas možemo vidjeti u tvrđavi, a koji su dotada bili dio privatnih zbirki po kućanstvima. Unutar 6 godina obnova je završena, dosta je pripomogla i vlada Norveške, tako da je od 1996. do danas tvrđavu posjetilo oko 250 000 turista. Može se činiti malo, ali s obzirom na državu u kojoj se nalazi, te pogotovo dio države u kojoj se nalazi, to je brojka od 12-ak 000 ljudi godišnje, što i nije malo.
Pozdravljamo se s vodičem i potom svaki od nas dvojice odlazi svojim putem. Ja se lagano spuštam u hotel, u kojem i dalje traje redukcija (započela je oko 4 sata – za razliku od drugih dijelova Pakistana, gdje struje nema po sat vremena, ovdje je nema po 5 sati u komadu, a moj hotel naravno nema generator), ponovno se raspitujem za mjenjačnicu, potom mi oni kažu da trebam otići u jedan hotel koji mi je usput ako idem do restorana u kojemu sam planirao večerati, naravno tradicionalnu hunzansku kuhinju. U hotelu mijenjam 100 dolara, ali dobivam 9800 rupija. Tražim tipa potvrdu, jer sam vidio da ima neka caka, ako želim promijeniti rupije natrag u neku stranu valutu trebam imati potvrdu mjenjačnice. On mi međutim kaže da se rupije mogu mijenjati sve do Kašgara, tako da nije problem. Sumnjam, čini mi se da mulja samo da mi ne mora izdati potvrdu, ali vidjet ćemo.
Restoran u koji idem zove se Hidden Paradise i ima lijep smještaj na padini brda, s pogledom na uzvodni dio Hunze, u sjeni krošanja drveća. Uzimam potpunu večeru: juhu od marelica, buruce berikuc (sir pomiješan s lukom, metvicom, korijandrom, te potom stavljen u sendvič između dva čapatija i poprskan s malo mareličinog ulja), nekakav spužvasti kruh od heljde koji je neslan i dosta bezukusan, sok od marelice, te za desert nekakvo jelo od pšenice koje zovu „hunzanskom čokoladom“, ali zapravo mi ima okus po preprženim prezlima. I čaj tomoro, od nekih planinskih biljaka. Sve u svemu, nije loše, osvježenje nakon tipične pakistanske hrane, i što je najvažnije, nije ljuto. Primijetili ste da su marelice jedan od glavnih sastojaka – nakon Malatye eto me opet u području gdje se obilato uzgajaju. Inače, posvuda se uokolo može kupiti sušeno voće i orašasti plodovi, Hunza je čuvena po tome. Neki smatraju da je to jedan od razloga dugovječnosti Hunzanaca, premda su detaljnija istraživanja pokazala da je to mit, da je prosječni životni vijek ovdje 50-ak godina, a da sve prolazi iz zabune jer Hunzanci često nečiju dob procjenjuju mudrošću, za koju onda kažu da je npr. „kako da ima 120 godina“. I onda zapadnjaci vide nekog Hunzanca kojega život nije štedio pa izgleda oronulo iako je možda u šezdesetima, još im ovi kažu da je mudar kao 120-godišnjak, i tako nastaje mit o Šangri-la.
Cijena večere je poprilično paprena za pakistanske standarde – 1360 rupija, tj. nekih 85 kn. Jest da je ovo valjda prvi puta u Pakistanu da sam uzeo kompletnu večeru od tri slijeda, ali ipak me malo iznenadilo. Svejedno, sviđa mi se lokalna kuhinja, unatoč nekim promašajima, tako da će čini mi se to biti faktor u pogledu odluke hoću li danas odsjesti u Gulmitu ili u Passuu – Passu navodno ima jedan famozni lokalni restoran.
Ostatak večeri malo guštam na terasi promatrajući zvijezde u mraku Hunze, malo se (zapravo dosta) hrvam s internetom pokušavajući uploadati slike, te iza ponoći odlazim na počinak.
komentiraj (1) * ispiši * #
Razgled Gilgita i par štikleca
ponedjeljak , 15.06.2015.Za grad duge i bogate povijesti, Gilgit je začuđujuće dosadan. To je u principu grad s jednom glavnom ulicom i nekoliko isprepletenih bazara. Smješten je u jako lijepom prirodnom okruženju, u dolini istoimene rijeke, ima čak i dosta zelenila, ali nema znamenitosti, tako da mi je jutarnja šetnja od kojih sat vremena, dok sam čekao da u hotelu dođe struja (jer je nedjeljom ujutro redukcija tri sata i ovima se ne da paliti generator), bila sasvim dovoljna da se upoznam s gradom. Jedinu znamenitost koja me zapravo zanimala, spomenik Gilgitskom ustanku 1947., nisam uspio pronaći na rečenom mjestu.
Gilgit je bio važna stanica na Putu svile i jedno od središta širenja budizma u ovim krajevima. Štoviše, iz Gilgita potječu tzv. Gilgitski rukopisi, zbirka budističkih natpisa iz 5. i 6. st., napisanih jednim oblikom sanskrta na brezovoj kori pismom śarada, otkrivenih 1931. Riječ je inače o najstarijoj očuvanoj zbirci rukopisa na području Indije. 2006. su bezuspješno nominirani za UNESCO-vu listu svjetske baštine, a 2014. je jedan njihov dio (pohranjen u Srinagaru) nepovratno uništen u poplavama.
Kasnije je u ove krajeve stigao islam, koji je posve istisnuo budizam. S obzirom na važan strateški položaj, oko Gilgita su se često lomila koplja, pa je tako mijenjao vladare sve dok se 1877. nisu pojavili Britanci i ustanovili Gilgitsku agenciju, kako bi spriječili prodor carske Rusije u ove krajeve (bilo je to doba tzv. Velike igre, geopolitičkog nadmetanja Britanije i Rusije radi kontrole nad srednjom Azijom). Gilgitska je agencija zapravo bila podređena indijskom Kašmiru, ali je bila pod britanskom kontrolom, kako bi se spriječilo petljanje Rusa. 1935. Britanci su Gilgitsku agenciju iznajmili od kašmirskog maharadže na 60 godina. Time vojska Kašmira više nije bila prisutna na teritoriju Gilgita, a Britanci su umjesto toga osnovali Gilgitske skaute, lokalnu vojnu postrojbu koja je imala britanske časnike. U travnju 1947. odlučeno je da Britanci vrate iznajmljeno područje Kašmiru, te je to učinjeno do 1. kolovoza te godine. Kada je postalo izgledno da bi Kašmir mogao pripasti Indiji grupa muslimanskih časnika u vojsci Kašmira, predvođena pukovnikom Mirzom Hassanom Hanom počela je planirati zavjeru kojom bi pripojila Kašmir Pakistanu. No vijest se prerano pročula i Han je premješten u udaljeni garnizon Bundži. Istodobno, Gilgitski skauti (koji su još postojali), predvođeni bojnikom Mohammedom Babarom Hanom (uz navodni prešutni pristanak njihovog britanskog zapovjednika), započeli su svoju pobunu. Nakon što je Kašmir doista pristupio Indiji, na ulicama Gilgita je došlo do pobune, a guverner Gilgita je pozvao vojsku upravo iz garnizona Bundži. A otamo se pojavio već spomenuti Mirza Hassan Han. 1. studenog guverner je uhićen, a pobunjenici su zatražili priključenje Pakistanu. Unutar nekoliko dana Skauti i muslimani vojske Kašmira krenuli su u rat protiv Indije, zauzevši Baltistan i stigavši do predgrađa Srinagara. Indijska je vojska uzvratila bombardiranjem Gilgita iz zraka, što je s obzirom na reljef bio zahtjevan zadatak, te je uglavnom završio neuspješno. Nakon primirja, kao što sam već spomenuo, Gilgit, Baltistan, Hunza, Nagar, Čitral i čitavo područje do prijevoja Hundžerab i Vahanskog koridora dopali su pod kontrolu Pakistana, no Pakistan to područje ne smatra posve pripojenim dok se kašmirski konflikt definitivno ne riješi.
Dok se s jedne strane grada nalaze bazari, s druge je strane aerodrom, praktički najvažnija veza ovoga grada sa svijetom, s obzirom da vas avion za sat vremena prebaci u Islamabad, dok će vas put cestom koštati čitavog dana vremena i bezbroj živaca (čak i ako se bojite letenja, vožnja Karakorumskom autocestom donosi jednaku količinu rizika). Iako nije toliko velik kao onaj u Skarduu, glavnom središtu Baltistana (tamo slijeću i Boeinzi 737), svejedno je dovoljan da može udomiti turbopropelerce. Ne znam kakav je osjećaj slijetanja u usku Gilgitsku dolinu, vjerojatno ipak malo bolji od onog zloglasnog aerodroma u Butanu, za koji u svijetu postoji samo 10 pilota koji imaju dozvolu slijetanja.
Inače, dok se u nizinskim krajevima Pakistana sve vrti oko kriketa, ovdje u brdima dominira jedan drugi sport s palicom i lopticom – polo. Porijeklo pola nije sasvim jasno, najvjerojatnije potječe iz Perzije iz 6. st. pr. Kr., gdje je bio vrsta treninga za elitne konjičke postrojbe (trg Naghš-e Džahan u Esfahanu ima vratnice za polo na svojim krajevima), no neki tvrde da potječe baš iz ovih krajeva, potkrepljujući to tibetskom riječju za lopticu – pulu. Gotovo svako malo veće mjesto u ovim krajevima ima svoju polo ekipu, no obično se međusobno natječu doline jedna protiv druge. Dok u standardnom polu svaka ekipa ima po 4 igrača, u ovom sjevernopakistanskom ekipe imaju i po 100 igrača. Promet u Lahoreu je mila majka prema onome kako izgleda takva utakmica. No danas je ipak brojka za službene susrete nešto manja – šest igrača na svakoj strani. Polo je i prilično skup sport – treba održavati i hraniti konje, što je nekad bila dužnost mirova, lokalnih vladara. Danas vlada financira mnoge takve utakmice. Eto, ako ste se pitali zašto je Pakistan siromašan – polo. Utakmica ovdje traje sat vremena, s pauzom od 10 ili 15 minuta u poluvremenu, a ako se igrač ili konj ozlijede, i njihov pandan u protivničkoj ekipi mora napustiti igru. Za razliku od zapadnjačkog pola, ovdje nema zamjene konja. Na prijevoju Šandur, između Gilgita i Čitrala, svake se godine u rujnu odigrava veliki turnir između tih dviju ekipa, a s visinom od 3810 metara, to je najviše polo igralište na svijetu.
Usput, polo je mila majka prema još bizarnijoj igri koja se igra zapadnije i sjevernije od ovih krajeva, u Afganistanu, Tadžikistanu i Kirgistanu. Igra se zove buzkaši (katkada i kökborü „plavi vuk“ – prema sivom vuku, tradicionalnom simbolu turkijskih naroda), a igra se pomoću trupla teleta (katkada i koze) bez glave i potkoljenica, obično napunjenog pijeskom. To truplo se treba ubaciti u nekakvo zadano polje na kraju terena (kao polaganje u ragbiju ili američkom nogometu), a pritom ga drugi igrači pokušavaju oteti od onoga koji ga nosi. Ono što je bizarno jest da su talibani tu igru zabranili kao divljačku i nemoralnu, dok se s povratkom slobode buzkaši opet igra, pače, to je nacionalni sport Afganistana. Nadam se da neće doskora organizirati olimpijadu u srednjoj Aziji, pa da to još bude pokazni sport…
Nakon što sam veći dio podneva i poslijepodneva proveo u sobi, izlazim ponovno na ulice Gilgita kako bih pronašao još štogod zanimljivoga. Nisam. Samo šarenilo ljudi (od kojih su mi neki opet dosađivali da ih slikam), dvije džamije i policajci koje nažalost nisam mogao slikati, ali koji umjesto pendreka nose – bambusove štapove. Batinaši samo takvi. Vjerojatno i udaraju po bosim stopalima.
U ovim se krajevima brzo smrkava, već oko 7 sunce zalazi za brda, pa se tako i ja vraćam u hotel, gdje unatoč tomu što nisam pretjerano gladan uzimam večeru, nekakvu povrtnu juhu (koja je naravno pretjerano začinjena – pa dobro, zašto ne možete malo olabaviti s tim?), a onda još i dal, jednako začinjen, što više ne mogu i ostavljam. Eto, zbog toga mi neće biti žao napustiti Pakistan – želja mi je konačno jesti manje začinjenu hranu. A i ove redukcije struje me izluđuju, tim više jer je u svakom mjestu drugačije. Vidjet ćemo kakav će biti konačan dojam o Pakistanu, kad se sve slegne. To doduše ovisi i o angažmanu vojske i policije u pronalasku izgubljenog mobitela. Iako se ja bojim, ako ga ovaj više ne uključi u mrežu, moglo bi se dogoditi da ga se ne nađe. Tip je dokazao da nije baš prepametan („ovo je moj mobitel“, a evidentno je na stranoj mreži), pa je pitanje hoće li skužiti da mora dekodirati mobitel ako ga želi koristiti (jer se dosada već ispraznio, a on ne zna PIN hrvatske kartice), ili će ga se rezignirano pokušati riješiti. Moj se Lookout Security još nije oglasio, što znači da ili se još nije spojio na mrežu (bio je vikend, pa sve da i zna što mora sve napraviti, možda još nije stigao), ili ga je uspio deinstalirati. Nakon toga preostaje samo pretraga preko IMEI broja, i to ako policija izda nalog telekom-operaterima da lociraju mobitel s rečenim IMEI brojem. Doduše, čak se i njega može hakirati, ako se zna što se radi…pitanje je samo znaju li to pakistanski kokošari.
Čekamo…
komentiraj (0) * ispiši * #
Na raskrižju četiriju najviših svjetskih gorskih lanaca
nedjelja , 14.06.2015.Premda je bilo prognozirano da će vožnja trajati 18 sati, ovo je Pakistan, pa je trajala 21 sat. Djelomično je to i zbog mene, jer sam na dvije kontrolne točke morao izlaziti iz busa, upravo zato što nisam imao one dvije fotokopije. Prva je bila bizarna, budući da se nalazila u blizini Čilasa, mjesta koje ima nezgodnu reputaciju (ne vole strance, a ni šijite), a ulazak u zgradu u kojoj je policija vodi kroz portal u kojem je sa svake strane po jedna prostorija koja je zapravo zatvor. I unutra rezignirano sjede zatvorenici, ne vidi se koliko ih ima, jer je tama, vidio sam samo one najbliže vratima. Sudeći po hrpi cipela koja se nalazi nedaleko vrata, rekao bih da ih je 15-ak.
Inače, nakon dubokog kanjona Indskog Kohistana krajolik odmjenjuje široka dolina Inda pored Čilasa, koja je okružena golim stijenama, što u ljetnim mjesecima daje vrlo užarenu atmosferu, unatoč tomu što se nalazimo visoko u brdima. Štoviše, izgleda da je taj kotao bio prilično strašan i za putnike na Putu svile, budući da su uokolo Čilasa na mnogim mjestima pronađeni petroglifi zavjetne tematike. U Čilasu je opet pauza za ručak. Ja se odlučujem za krekere koje imam još od Lahorea. Nakon Čilasa cesta vijuga lijevom obalom Inda ispod masiva Nanga Parbata. Nanga Parbat je deveti najviši vrh na svijetu, visok 8 126 metara, a godišnje se izdiže za 7 mm, brže od bilo koje druge planine. Čini zapadni rub Himalaje, a ujedno je poznat i kao „Planina ubojica“, budući da ima najgori omjer pokušaja i stradanja od svih važnijih svjetskih vrhova. Nikad se nitko nije uspio na njega popeti zimi, a njegova južna strana – Rupalska stijena – najviša je kontinuirana okomica na svijetu, visoka 4600 metara. Toliko je strma da se na njoj ne zadržava snijeg, odakle dolazi i ime čitavoj planini, što na urduu znači Gola planina. Sjeverna strana pak ima visinsku razliku 7000 metara, jer se spušta prema kanjonu Inda, tek nešto manje strmo nego južna strana. Na Nanga Parbatu je život nesretnim slučajem izgubio i Günther Messner, brat čuvenog alpinista Reinholda. Prije nepunih dvije godine, 23. lipnja 2013., talibani u uniformama Gilgitskih skauta izveli su napad na alpinistički bazni kamp ispod Nanga Parbata, ubivši 10 stranih alpinista i domaćeg kuhara i ranivši još jednu osobu. Bio je to prvi napad u dotad prilično mirnoj – štoviše, najmirnijoj pakistanskoj – regiji Gilgit-Baltistan.
Nakon Nanga Parbata cesta prelazi Ind mostom Raikot i nastavlja drugom obalom, te naglo postaje vrlo dobra, s novim novcatim asfaltom, iscrtanim linijama (kojih se nitko ne pridržava) i slično. Dotada je bila makadam s povremenim proplamsajima betona. Moj se susjed konačno probudio, pa mi više ne pada glavom na rame, što je radio većinu vožnje. S druge pak strane meni je u visini sljepoočice nekakva štanga koja se proteže čitavom duljinom busa, tako da ne mogu normalno nasloniti glavu na prozor, nego se isto moram snalaziti s neudobnim naslonom stolca (naravno da je razmak među stolcima opet premalen). No zadnjih 60-ak km do Gilgita konačno Karakorumska autocesta liči na nešto. Vozimo se još uvijek uz Ind, sve dok se on kojih 30-ak km prije Gilgita ne odvoji od nas (ili, budući da ipak on ide nizvodno, priključi), a cesta prema sjeveru nastavlja dolinom rijeke Hunza. Iako se može činiti neobično, ali ovo je također jedan od vrtova Pakistana, ovdje se uzgajaju breskve, marelice, murve…
Gilgit je malo odvojen od glavne karakorumske autoceste, kojih 10-ak km uzvodno uz rijeku Gilgit, koja je desna pritoka Hunze. Ima oko 250 000 stanovnika i zapravo je jedino gradsko središte u ovom dijelu Pakistana. Ma zapravo i svijeta, jer je najbliži veći grad Srinagar u indijskom Kašmiru, koji ima preko milijun. Dalje na sjever nema ničega skroz do Kašgara. Autobusni je kolodvor na rubu grada, gdje odmah uzimam taksi do hotela koji mi je preporučio još Sadžad. Hotel se zove Madina. No postoje dva, kako mi kaže taksist. Madina je stari hotel, jeftiniji, malo ofucaniji, bez wi-fija. Križam to. Madina 2 je noviji, malo skuplji (sobu ću platiti 1500 rupija), ali ima wi-fi, koji nije baš bajan, ali uz malo pritiska na recepciji uspijevam izboriti konfiguriranje nove veze koja je stabilna. I da, još jedna stvar je da Madina 2 ima generator. Taksist (koji je ujedno i turistički vodič) mi je pokušao izreklamirati svoj smještaj, koji također nudi, no nije išao u detalje, jer sam ja ustrajao na Madini.
Budući da sam satrven od vožnje, a i imam sutra cijeli dan u Gilgitu (što bi trebalo biti dosta, s obzirom da grad nije prevelik i nema puno znamenitosti), popodne provodim u hotelu, koji liči na tipičnu britansku vilu u brdima – u sredini je vrt, okolo je veranda s koje se ulazi u sobe. Imaju i večeru, uzimam piletinu na mandžurski. Kulinarski sam se već prebacio u Kinu, ali ova pakistanska ljutina hrane mi nikako ne paše.
Kako rekoh, Gilgit je smješten na mjestu gdje se dodiruju četiri najviša svjetska planinska lanca. Južno i istočno od Inda je Himalaja („majka snjegova“), koja se odavde pruža u blagom luku koji prvo ide prema jugoistoku, a onda sve više zakreće na istok, sve dok se ne izgubi tamo na sjeveru Mijanmara i u kineskoj provinciji Yunnan. Karakorum (po kome je nazvana i autocesta) pruža se sjeverno od Inda i istočno od rijeke Gilgit. Ime mu je turkijskog porijekla i znači „crni šljunak“, iako je to prvotno bilo ime samo jednoga prijevoja, izvorno turkijsko ime mu je Muztagh, tj. Ledena planina (turski bi bilo Buz da 1), što i nije netočno, s obzirom da se na Karakorumu nalazi najviša koncentracija ledenjaka izvan polarnih krajeva. Tu su i drugi i treći najdulji ledenjak izvan polarnih krajeva. Taj drugi po redu je Siačen u istočnom Baltistanu, koji je ujedno i najviše bojno polje na svijetu, budući da njime prolazi linija razgraničenja Indije i Pakistana. Obje strane drže svoju posadu na ledenjaku, a katkada dolazi i do razmjene vatre (što zbog rijetkog zraka nema osobite svrhe, budući da se putanje projektila ponašaju nepredvidljivo). Zapravo, veći broj vojnika stradava od hladnoće nego od konkretnih bojnih akcija.
Treći planinski masiv koji se smuca u ovim krajevima je Hindukuš. On se proteže zapadno od kanjona Inda, pa dalje u Afganistan. Naposljetku, sjevernu granicu ove planinske zavrzlame čini gorje Pamir, sjeverni nastavak Hindukuša, koji obuhvaća i nekad najviše vrhove SSSR-a, danas u Tadžikistanu. Eto, ta impresivna klika pazi na Gilgit, iako se ovdje baš i ne osjeti neka planinska atmosfera. Većina ljudi ovdje su trgovci kojekakvom kramom, koji dolaze iz okolnih krajeva, što znači da u Gilgitu vlada i poprilično lingvističko šarenilo. Izvorni jezik Gilgita je Šina, jezik iz indoarijske porodice, no kako Gilgitu gravitira područje od Hundžeraba do Indskog Kohistana, i od Čitrala do Kašmira, ovdje osim drugih indoarijskih jezika (npr. hovsarskog, hindka) nalazimo i jezike iz iranske porodice (paštunski, vahanski – koji je zapravo jedna varijanta tadžičkog), nešto nuristanskih jezika (treća grana indoiranskih jezika koji se govore u dolinama na granici s Afganistanom, jedan od njih je i jezik Kalaša, naroda koji za sebe tvrdi da su izgubljeni potomci Aleksandrovih vojnika, a inače su još jedini pogani u ovom dijelu svijeta), ali i dva jezika koja ne spadaju u indoeuropsku porodicu. Jezik balti govori se izvorno u Baltistanu, na istoku ove regije, i zapravo je dio tibetskog jezičnog kontinuuma, s tom razlikom da su njegovi govornici muslimani, dok su Tibetanci budisti. Na sjever i sjeverozapad od Gilgita, u središnjoj dolini Hunze i malo zapadnije govori se jezik burušaski (ovo –ski je izvorni dio imena jezika, hrvatski bi onda trebalo biti burušaskijski), koji je lingvistički izolat, tj. nema poznatih suvremenih jezičnih srodnika. Izolati su uvijek veliki izazov za lingviste, budući da je riječ o poprilično neobičnom stanju u genetskoj lingvistici, koje implicira dugotrajnu jezičnu izoliranost kompaktne populacije bez bliskih srodnika, te se vrlo mali broj dobro opisanih jezika stvarno pokaže pravim izolatima. Najpoznatiji slučaj jezičnog izolata je baskijski, kojemu unatoč bogatoj suvremenoj i povijesnoj građi nije utvrđen nijedan srodnik (izuzev akvitanskoga, koji mu je predak). Poznati izolat je i ainu, jezik prastanovnika Japana. Među povijesno potvrđenim jezicima izolata ima više (npr. sumerski, možda i etruščanski), ali to se može pripisati i manjku pronađene građe eventualnih srodnika, pa to treba uzeti s oprezom.
Ovime bih geografsko-lingvističkim ekspozeom želio završiti zasada priču o Gilgitu, a u idućem ću se nastavku baviti konkretnim razgledom grada.
komentiraj (0) * ispiši * #
Visoka cesta
subota , 13.06.2015.Petak u Rawalpindiju protekao je u prilično lijenom raspoloženju, iako sam legao kasno, probudio sam se već prije 8, vjerojatno me još uvijek zabrinutost muči i ne da mi spavati. Ponovno sam posjetio bankomat, ovaj puta uspješno, podigavši 20 000 rupija u apoenima po 500. Budući da sam odmah 16 200 ostavio za hotelske troškove, sasvim je jasno da ću još morati mijenjati ili podizati novac u Pakistanu, čime sam već više nego duplo probio budžet. Uz dodatne troškove poput kupovine mobitela, pitanje je hoću li uopće vidjeti Novi Zeland…
Ujedno sam spoznao još jedan problem svog novog mobitela. Naime, Xperia Z2 ima ugrađenu bateriju, koja se ne može zamijeniti. Kao i svakoj bateriji, i ovoj opadaju performanse s vremenom. No, kako rekoh, ova se ne može zamijeniti. Moj stari mobitel mogao je na jednom punjenju izdržati oko 2 dana, uz wi-fi, Candy Crush i slična trošenja. Ovaj je u 12-ak sati došao od 100 do 25%, bez Candy Crusha. Ukratko, nagrabusio sam ako je baterija doista toliko slaba. Da, za oba mobitela je riječ o aktiviranoj opciji Stamina, dakle uvjeti su identični.
Ručao sam ipak u hotelu, nisam gladan, ali čeka me 18-satni put, treba nešto ubaciti u sebe. Opet će biti pileći chow mein. Oko 7 sati napokon krećem iz sobe. Doveo sam ju u red, obično se pozdravljam s mjestima na kojima sam proveo dulje vremena, iako me za ovo ne vežu baš ugodna sjećanja. No vjerojatno bih se i s ćelijom opraštao da sam u njoj proveo par godina. Na recepciji je onaj tip koji je onaj dan uspio dobiti Faisala, pozdravljam se i s njim, kažem da sam dao njihovu adresu kao mjesto na koje da donesu mobitel kad ga nađu, pa ću im ja onda reći što dalje, imam njihovu vizitku. Do kolodvora naravno idem s onim taksistom od dan ranije, on kaže da je danas bio 4 puta na Committee Chowku, ali bez uspjeha u pronalaženju onog vozača. Dok se vozim kroz prometni kaos Rawalpindija, grada u kojem sam silom prilika proveo čak 9 dana i iz kojeg sam jedva čekao otići, sada sam zdvojan. Odlazim, a u gradu ostavljam mobitel. Nadam se ne i nadu da će biti pronađen i vraćen. Taksist me dovozi na kolodvor, pitam ga koliko sam mu dužan, on kaže da me danas časti. Eto, vraća mi vjeru u Pakistance. No kaže da do polaska busa budem u uredu Natco-a, jer ima dosta lopova uokolo. Pozdravljamo se i ja se smještam u čekaonicu u uredu agencije, gdje mi se ubrzo prikrpava neki oniži tip za kojeg sam prvo mislio da je netko iz agencije, ali onda ispada da samo želi pričati. Oprezno razgovaram s njim, možda je neki muljator koji me snimio i sad će me pokušati okrasti. Razgovaramo o uobičajenim stvarima, o dojmu koji imam o Pakistancima…čini mi se da je razgovor jednosmjeran, čim pokušam proširiti temu ispada da me ovaj više ne može pratiti. Pita me jesam li sâm ovdje. Hm, zašto ga to zanima, želi li me iskoristiti? Poziva me da sjednem s njegovim društvom, ali meni se bogme ne da seljakati svoje stvari na drugi kraj prostorije, a onda biti u fokusu pažnje grupe Pakistanaca. Potom mi nudi da popijem čaj s njim. I to odbijam, što ako me želi drogirati? Taksistova me primjedba učinila paranoičnim. Naposljetku dolazi i vrijeme kad moram na bus, ovaj očito ne ide na isti bus, ali onda shvaćam da mu namjere ipak nisu bile nečasne, normalno se pozdravlja sa mnom, pitanja su mu bila odraz iskrenog interesa i želje da malo provježba engleski.
Autobus izgleda kao i onaj za Pešavar tri dana ranije, kojim sam išao do Taxile. Prazan je, ali takav neće dugo ostati. Tip koji me dopratio do mog sjedala me pita odakle sam, nudeći par država kao mogućnost: Kina, Japan… Pa dobro, jesi li ti ikad vidio kako ljudi iz Kine ili Japana izgledaju? Ujedno me pita imam li 10 kopija za kontrolne točke. 10? Pa jučer su mi rekli 6… Ovaj odmahuje rukom, u stilu nema veze.
Iako se 8 sati ubrzano približava, a ne čujem ni da ovaj izvana poziva putnike namjernike (ipak nema baš puno onih koji bi ovako na ho-ruk htjeli ići do 18 sati udaljenog Gilgita), ipak u jednom trenutku u bus ulazi tridesetak ljudi, od kojih jedan naravno sjeda i do mene (i taj čak i izgleda kao da je iz Kine ili Japana, iako je vjerojatno lokalni gorštak). Da, bit ćemo dupkom puni. Doduše, pored nas i iza nas su po dva slobodna sjedala u trenutku kada bus konačno kreće, pa tako čak i spuštam naslon. No radost ne traje dugo – zaustavljamo se na nekoj benzinskoj pumpi i tamo skupljamo preostale ljude. I onda stojimo još 15-ak minuta, bez ikakvog vidljivog razloga. Napokon krećemo dalje i tu tonem u san, unatoč poprilično glasnoj glazbi iz zvučnikâ. Budim se oko 22 sata, točnije, budi me neki klinac. Svi ostali putnici su izašli. Mali mi ne zna objasniti zašto da izađem. Ustajem i odlazim do vozača, koji također nije vičan engleskom. Pitam je li u pitanju kontrolna točka, onda obojica shvate i vele „ne, restoran“. Ma kvragu i restoran, pustite me da spavam. Vraćam se na mjesto. Onda me vozač pita za fotokopije, dajem mu. On kaže „Još dvije.“ Znači sad 8, a prije 10, a jučer 6. Velim mu da mi je ovaj jučer rekao 6 i da se toga držim. Ovaj me zove naprijed, mislim si sad će napraviti još dvije kopije, ali on mi samo kaže da idem van, jer polazimo dalje tek za 20 minuta. Ali ja ne želim jesti, želim spavati! Kažem to i vozaču i napokon me pušta na miru. Ali, da ironija bude veća, sad sam se razbudio, pa vadim tablet i pišem dnevnik, dok se konačno ne uspavam dovoljno. Nastavit ću kasnije, možda i po dolasku u Gilgit.
Svanulo je negdje prije 5 sati, kada smo naišli na prvu kontrolnu točku. Naravno da je policajac odmah zapičio k meni, i naravno da ne zna engleski. Traži me pasoš, onda me traži da pođem s njim, ali tek kad sam se izvukao van iz svog sjedala vozač mu kaže da ima fotokopiju mojih dokumenata i da mu zapravo ne treba. Ovaj mi vraća pasoš uz uobičajeno pitanje odakle sam. Nisam raspoložen za gluposti, pa mu samo kažem „Piše vam na pasošu Hrvatska“, što izaziva smijeh onih u busu koji su to razumjeli, samo ne znam smiju li se policajčevoj gluposti ili mojoj naivnoj reakciji. U Beshamu stajemo na nekih 45 minuta, ovo je važno križanje odakle se cesta iz doline Inda odvaja prema dolini Swat. Krajolik je prekrasan, duboki kanjon Inda, iznad njega smještena seoca i poljoprivredne terase, te cesta koja visi nad tom provalijom. Srećom, ima branike.
Karakorumska autocesta je vrlo pompozan naziv, prijevod engleskog imena Karakoram Highway, što je točno ime samo u pogledu toga da je way i da je high. Štoviše, riječ je o najvišoj asfaltiranoj cesti na svijetu (barem u dijelu prijeko prijevoja Hundžerab), koja spaja Islamabad i kineski Kašgar. No riječ je o običnoj dvotračnoj cesti. Ipak, s obzirom na reljef kojim prolazi i takva je cesta ogromni inženjerski uspjeh, budući da je na mnogim dionicama prije njene izgradnje glavni vid prometa bila magareća staza. Vodi dolinama Inda i Hunze, preko Hundžeraba i onda krajnjim zapadnim platoom Xinjianga. Kanjon Inda mjestimice je dubok toliko da sela u koritu rijeke imaju sunčevu svjetlost svega nekoliko sati dnevno. Slično kao i reljef, opori su i ljudi, u Pakistanu, koji slovi za zemlju prilično svojeglavih, gorštaci iz doline Inda su možda i najdivlji. Veliki dijelovi područja kroz koje cesta prolazi bili su do šezdesetih godina nezavisne kneževine koje su tek nominalno pripadale Pakistanu, no stvarne kontrole nad njima nije bilo. Njihovi stanovnici potomci su bandita koji su stoljećima ugrožavali promet na Putu svile, budući da je današnja Karakorumska autocesta zapravo sljedbenica jednog od ogranaka Puta svile, onoga koji je povezivao Kinu s lukama na Arapskom moru. Tim je putem u Kinu stigao budizam, a kasnije se ovuda širio i islam. Danas su gotovo svi stanovnici ove regije muslimani, iako šaroliki – suniti su na jugu, u dolini Hunza su uglavnom ismailiti, ima i nešto šijita, dok su u Baltistanu nurbahšiji.
Naravno, lavovski dio posla na ovom infrastrukturnom zahvatu dostojnom izgradnje egipatskih piramida obavili su Kinezi – recimo gotovo svi mostovi na 1200 km dugoj cesti kineske su proizvodnje. 1964. postignut je sporazum između Kine i Pakistana o točnoj granici (Kina i Indija međutim još i danas spore o svojoj), te je već 1966. započeta izgradnja Karakorumske autoceste. Pakistan je već ranije bio izgradio neke cestovne dionice, npr. dionicu između Swata i Gilgita, a Kinezi su gradili sa sjevera, niz Hundžerab. Cesta je u Pakistanu službeno dovršena 1979., a predana prometu 1982. 1. svibnja 1986. prijevoj Hundžerab otvoren je i za turiste, čime je čitava dionica postala univerzalno dostupnom. Radnu snagu u svakom trenutku činilo je 15 000 pakistanskih vojnika te između 9 i 20 000 kineskih vojnika, plaćenih dobrovoljaca i zatvorenika. Radilo se uglavnom ručno, pomoću lopata i krampova. Službeno je s pakistanske strane život izgubilo 400 do 500 radnika, ponajviše u Indskom Kohistanu (Kohistan = zemlja brdâ, isto kao i od turkijskog korijena Dagestan). Tvrdi se da je brojka bila i mnogo veća, ali da su Kinezi zataškali svoje mrtve. Održavanje ceste u voznom stanju zahtjevan je i neprestan zadatak, koji najviše pada na pakistansku stranu. Budući da cesta prolazi kroz mjesto gdje se susreću četiri najviša planinska lanca na Zemlji, podložna je stalnim potresima (jedan od njih prije nekoliko je godina u dolini Hunze izazvao nastanak novog jezera koje je potopilo dio ceste, te se danas promet na tom dijelu odvija brodom dok ne dovrše zaobilaznu cestu), a tu su i neprestana urušavanja, padovi kamenja i slično. Ukratko, putovanje po Karakorumskoj autocesti je permanentno nošenje glave u torbi. Stoga se obično vozi u konvojima i zato to toliko traje.
Cesta spaja Pandžab i tzv. Sjeverna područja. Već se po imenu vidi da je to nekakav provizorij. U Pakistanu se to područje naziva Gilgit-Baltistan, no naziv je poluslužben. Naime, čitavo područje do podjele je također bilo dijelom prinčevske države Džammu i Kašmir, no kada je bilo jasno da će Singh pristati uz Indiju, vojska u Gilgitu se pobunila i proglasila priključenje područja pod svojom kontrolom Pakistanu, što je međunarodno odobreno sporazumom o prekidu vatre od 1. studenog 1947., zajedno s trećinom Kašmira. Odonda se ovo područje nalazi u limbu, budući da Pakistan inzistira na referendumu u Kašmiru (ali samo na ili-ili, bez opcije neovisnosti), a onda će se sve rješavati u paketu. Kada bi Gilgit-Baltistan postao provincijom, to bi značilo prešutno priznavanje podjele Kašmira. Razumljivo je da takav stav smeta stanovnicima Gilgit-Baltistana, koji se osjećaju izdanima od zemlje za koju su optirali. 2009. Gilgit-Baltistan je dobio nekakav poluprovincijski status, kako bi se barem malo izašlo u susret stanovništvu, ali još uvijek nema puna prava provincije.
Daljnji dojmovi s ceste i iz Gilgita u idućem nastavku…
komentiraj (0) * ispiši * #
Sanacija štete
petak , 12.06.2015.Ustao sam već oko pola 7, nervoza je bila dovoljno jaka da se probudim u zoru. Spremam potrebne dokumente i izlazim pred hotel, gledam je li onaj moj taksist od jučer tamo. Rekao sam mu u 7, on je nešto spominjao 9. Pa dobro, neka on dođe u 9, ali ja želim otići tamo što ranije. Upućujem se prema jednom drugom taksiju, ovaj puta doista ispred hotela, ovaj čak i govori solidan engleski. Za pakistanska mjerila, naravno, kriteriji su davno opali. Ukratko mu izlažem u čemu je stvar, dogovaramo se za 1000 rupija tamo i natrag, uz čekanje koliko treba. Krećemo, ja mu pričam svoju tužnu priču, on je suosjećajan. Dolazimo do diplomatske enklave, on ulazi na parking, a ja se upućujem u glavnu zgradu. Tamo nema nikoga od prethodnog dana, pa kažem što je na stvari nekoj ženski, službenici, koja me potom odvodi do jednog drugog tipa u odijelu, koji stvarno govori jako dobar engleski, čini mi se da je glavni zaduženi za sigurnost. Sluša to što mu govorim, malo kima glavom u nevjerici, kaže da ne zna koliko će moći učiniti, istovremeno mi na ekranu pokazujući kako izgleda to s videonadzorom. Ulaz se vidi prilično dobro, auti koji ulaze se razaznaju. Ja mu kažem da bi mi trebala snimka s točno te kamere, kažem koji je auto u pitanju i u koje otprilike vrijeme, tako da bih trebao samo saznati registraciju. Inače postoje i dvije kamere koje pokrivaju sâm parking i izlaz, ali one kao za vraga baš ne rade. Ovaj poziva nekog svog IT stručnjaka, kaže mu što tražim, u vremenu između 10.40 i 10.45 (on je prvo rekao 9.40, pa sam se zbunio je li možda neka caka s ljetnim i zimskim računanjem vremena, što kamere ne prepoznaju, ali je samo bila riječ o omašci). Nakon toga IT stručnjak odlazi, a i ovaj me otpušta iz ureda, kaže da će to sad neko vrijeme potrajati, a on ima nekog drugog posla, pa da pričekam u predvorju. Pripremam se opet na užasno dugo čekanje u neizvjesnosti, no za manje od 10 minuta se pojavljuje rečeni IT stručnjak, kaže mi „Vi ste rekli crveni auto?“ Potvrđujem. Ovaj kaže da nije to, ali da su nešto našli. Odlazi usput to izreferirati i šefu, a potom obojica odlazimo u sobu gdje se vrti ta snimka. Dakle, na slici doista prolazi jedan jarkocrveni Suzuki Khyber, ali nekoliko autiju kasnije, u 10.42 pojavljuje se Suzuki Mehran bijele boje, sa službenim natpisom Taxi. Što znači da nije bijeli, već vrlo vjerojatno jako svijetložut (službena boja svih taksija), samo to kamera ne razaznaje. Ja sam skeptičan, ali mi onda on kaže da gledam suvozačko sjedalo. A tamo sjedi neka bradata prilika s majicom na kojoj se definitivno razaznaje da je riječ o majici Hrvatskog kviz saveza. Kada se auto dovoljno približi, a vozač pomoli glavu kroz prozor, vidim i njegovo lice i prepoznajem ga. Da, čovjek izgleda kao manje podbuhla verzija Pavla Vuisića. I nosi tamnu odjeću – plavi šalvarkamiz. Nema sumnje, to smo mi, ali kako sam ja uspio to pretvoriti u jarkocrvenu boju, ne znam. E sad, registracija. Auto se polako primiče i registracija ulazi u fokus kamere. Taman kada treba ući u fokus, kroz kadar prođe službenik osiguranja koji se približava vozaču, te tijelom prekriva registraciju. Kada ga auto prođe, registracija je već izišla iz fokusa. Vraćamo sliku naprijed natrag, pitam ga može li zumirati, ali ili ne može, ili ne shvaća što ga tražim. Ono što vidimo liči na razaznavanje tamo negdje petog, šestog reda na onoj ploči kod okulista. Prvo slovo je definitivno L, dakle auto je registriran u Lahoreu (ništa čudno, mnogo autiju u Pindiju i Islamabadu registrirano je drugdje). Drugo je po njegovu mišljenju H, a po mojem D, O ili Q. Zadnje je P ili F. Nakon toga slijede 4 brojke, od kojih bi prva mogla biti 8, a zadnje dvije su prilično izvjesno 87 ili 89. Nismo baš puno suzili broj mogućnosti, premda bi se možda moglo nešto naći preko registra službenih taksi vozila, budući da je ipak u pitanju pravi taksi. Ne znam što sad dalje, s tom bih informacijom morao na policiju, možda ga oni nađu. Izlazim van do svog taksista, kojemu kažem da bi me sad trebao odvesti na islamabadsku policiju i ukratko mu izlažem što sam saznao. On je prilično skeptičan, a onda mi kaže još jednu sumanutu stvar – budući da taksiji ne smiju do zgrade islamabadske policije, on predlaže da me vrati do Pindija, pa da ja otamo uzmem privatni taksi do policije. To mi se čini gubitkom i vremena i novca. Kažem mu da me onda ostavi tu, pa ću ja pokušati ustopati privatno vozilo. Ali oni će me odrati, to su loši ljudi… Pa što onda da radim? Nema smisla vraćati se u Pindi. Da odem pješice, navodno je to blizu? Vozač, koji je u međuvremenu već došao do glavne ceste, vraća se do policijske kontrolne točke i kaže „Idem pitati što da napravim.“ Razgovara s policajcima, spominje i to za taksi, on kaže da s obzirom na broj dvojbenih informacija šanse nisu baš velike i da nema smisla gnjaviti se s policijom. Ja mu kažem da bih svakako uz to još prijavio i nestanak mobitela i upitao mogu li ga nekako naći kombinirano, s obzirom na registraciju, vrijeme, činjenicu da se netko na njega javio, IMEI broja…kažem da nemam što izgubiti. I tada, valjda uvjeren mojom odlučnošću, on kreće u sektor koji mu je navodno zabranjen. Kaže da tamo dalje ima još jedna kontrolna točka i da ćemo otamo obojica uzeti taksi do policije.
Vozimo se kroz onaj dio Islamabada koji liči na Donju Lomnicu, potom skrećemo i dolazimo do nekog parkirališta koje izgleda prilično trećesvjetski: uokolo teče voda, koze su tu, neki bazar i klinci koji prodaju nekakve slatkiše, ali je zapravo riječ o unaprijeđenoj verziji prošnje. I sve to na rubu Islamabada, koji inače ni po čemu nema takvih tragova. Tu za samo 300 rupija tamo i natrag uzimamo taksi do policijske stanice. Ulazimo, prvo izlažemo problem na ulazu (zapravo je taksist postao moj glasnogovornik, što mi baš i nije drago, jer ne znam što sve točno govori i koliko su te informacije točne) potom odlazimo u prostoriju za izvještaje. Tamošnji službenik je prvo zauzeo prilično skeptičan gard: „Jeste li sigurni da se to dogodilo pod našom jurisdikcijom?“ Nisam. Ako mi je ispao prilikom izlaska iz auto, onda jest. Ako mi je ispao u autu, onda možda da, možda ne. No kažem da je tu nekoliko podataka koje se može pronaći – vozačevo ime, npr. Usput dodajem da su me jučer ovi u postaji Waris Han preveslali. Ovaj nešto odmahuje glavom u nevjerici, slično onom zapovjedniku sigurnosti ranije ujutro, ali mi onda daje čisti list A4 papira da sastavim izvještaj. Sastavljam prilično detaljan izvještaj, što, gdje, kako, kada, spominjem i Faisala, na kraju dajem svoje detaljne kontaktne podatke, kao i sve podatke koje imam o mobitelu. Ovaj potom dolazi i čita izvješće naglas, i to dvaput, kao da želi biti siguran u sve što sam napisao. Malo se hrva s mojim krumpirastim slovima, ali pogađa bit. E sad, ili vraški dobro glumata, ili se stvarno zainteresirao za slučaj. Potom mi kaže da će oni od vojske zatražiti ispis kretanja mobitela, utvrđen preko satelita, te da će potrajati nekih 7 do 10 dana dok to ne dobiju, da ga nakon toga kontaktiram i on će mi reći što su našli. Pomalo je zeznuto što ću ja u međuvremenu napustiti Pakistan, i prema tome ovisiti isključivo o dobroj volji ovdašnjih službenika. On mi daje službeni broj telefona, kao i svoj privatni, te mi kaže da mu dam svoj broj mobitela. Ukazujem mu na to da je upravo taj mobitel izgubljen i da nemam drugi mobitel, iako ga planiram kupiti, vjerojatno kasnije danas. Onda mi kaže da mu javim broj. Čovjek se zove Halid Han. Informacija u koju sam polagao najviše nade, registracija taksija, nekako mu je proletjela ispod radara. Pitam ga ima li iskreno kakve šanse, opet dobivam „We'll do everything, inshallah.“ Malo previše ovise o inšalahu. Vraćamo se potom privatnim taksijem do onoga parkirališta, te u autu dijelim svoju skepsu s vozačem. On kaže „Ako ide preko vojske, oni će ga naći. Moraju. Policija je nesposobna, ali vojska zna svoj posao.“ Pitam ga zašto su uopće angažirali vojsku za to, a on kaže da je to zato što sam strani državljanin.
Stajemo na benzinskoj pumpi, ja još uvijek analiziram kako se to dogodilo. On kaže da je uvjeren da je taksist lopov. Kaže kako je po pravilu taksist nakon svakog klijenta dužan pregledati vozilo da klijent nije nešto ostavio, te potom nađene stvari valjda predati na policiju, takvo što. Ali što ako on nije skužio da mi je ispao mobitel? Sjećam se kako je odmah po mom izlasku već krenuo paliti motor, možda ga je to preokupiralo, i onda je kasnije uzeo nekog drugog putnika koji je našao moj mobitel. On mi kaže da sam sâm kriv. Toga sam svjestan. Uvijek govorim kako je stalno pipanje džepova najbolja kontrola, a sinoć baš kao da je sve vodilo toj katastrofi. Prvo nisam zakopčao džep, jer mi se nije dalo, teško se ti gumbi zakopčavaju, a i smješten je nisko, pa je nezgrapan za zakopčavanje. Onda sam mobitel stavio u isti džep s papirima, koji su skliski. I onda se čitavo vrijeme vožnje nisam pipkao po džepu, dapače, u jednom mi je času palo na pamet izvaditi ga, ali na kraju se uopće nisam mašio za džep. Nemam racionalnog objašnjenja, osim da mi je pored desnog džepa mjenjač, a nisam htio previše ulaziti u taksistov osobni prostor – što također nije racionalno objašnjenje.
Vraćamo se u hotel, plaćam taksistu 2000 rupija, radi pomoći i dodatne vožnje. Dogovaramo se da me kasnije vozi i na Pir Wadhai, moram kupiti kartu za Gilgit, moram konačno krenuti dalje. Trebam nabaviti i mobitel. Odlazim se malo odmoriti u sobu, dan je rano počeo, pa još nije ni podne. Malo me ovo što mi je rekao vozač umirilo, prvi se šok smirio, dosta informacija se može povući iz drugih izvora, jedini problem su kontakti, za koje ne znam kako drugačije doći do njih. I da, Zaba m-token. Ne zbog krađe, već zato što to znači da idućih 8-9 mjeseci neću ništa moći plaćati preko e-bankarstva, budući da mi treba token za ulazak u isto. A tamo potkraj godine mi dolazi nekoliko velikih računa na naplatu…Svaka informacija oko toga kako da to riješim bit će cijenjena.
Oko 1 sat se spuštam dolje, moj vozač je i dalje tamo. Prvo idemo u centar, tamo bi trebala biti Sonyjeva službena prodavaonica. Moj vozač se čini se aktivno angažirao u želji da pronađe tog jučerašnjeg taksista, kaže kako će ga svakako čekati kada se opet pojavi na Committee Chowku, a mora… Ja smatram da se neko vrijeme neće vraćati na mjesto na kojem je napravio pičvajz – ako ga je uopće on napravio. Za mog vozača nema dvojbe. Dolazimo do centra, on se zaustavlja pred jednom zgradom, nazvanom Singapore Plaza, u kojoj su gotovo isključivo prodavaonice mobilne opreme. On kaže da je to možda tu (kasnije ću utvrditi da nije, nego nekoliko stotina metara niže), na vanjskim reklamnim panoima ne kažu ništa o Sonyju, ali vidim jednu drugu zanimljivu stvar – u prizemlju se nalazi prodavaonica Faisal Mobiles. Pada mi na pamet luda ideja, iako je možda još prerano… „Dobar dan, imate li Sony Xperiu Z2?“ Imaju, pokazuju mi jedan model, i taj izgleda kao da je vjerojatno negdje mrknut, a cijena to potvrđuje – 33 000 rupija, inače je cijena novoga 40 000. Inače liči prilično na moj, no kad se upali shvaćam da ipak nije, da je taj očito pripadao nekom Korejcu, jer su neki podaci unutra na korejskom, vremenska je zona naštimana na korejsko vrijeme, a tu je i korejska tipkovnica. Mislite da nisam po povratku u hotel provjerio traži li ga tko preko IMEI-ja? Ne traži, ali to samo znači da nije prijavljen. Iako je to loša karma – imam ukradeni mobitel i nadam se da će mi vratiti moj koji je također otuđen. Mobitel plaćam karticom, za što moram otići u prodavaonicu s druge strane ulice, oni imaju terminal. Prodavač je uzeo moju karticu, gleda u nju, pita je li to međunarodna (pa MasterCard je), potom ju daje kolegi koji ide na drugu stranu ceste. I ja krotko za njim, ne smijem ni u jednom času pustiti da mi kartica izađe iz vidokruga. Srećom nije. Za nešto malo više – provizija radi kartice, pa je 34 500 rupija – postajem vlasnik blizanca svog mobitela. Sad još trebam nabaviti SIM-karticu. Odlučujem se za Mobilink, oni su najveća i najstabilnija mreža, s najboljom pokrivenošću, što će mi u brdima biti jako važno. Iako ju kupujem za još svega 6 dana.
Poslovnica Mobilinka je blizu. Tamo nalijećem na jako ljubaznog prodavača, koji zna dobar engleski i koji me naravno tijekom procedure registracije dospio zapitati koje je moje mišljenje o Pakistanu i njegovim ljudima. Kažem mu da su većinom prijateljski i hoće pomoći, ali da je jedan događaj jučer sve to zasjenio. Dobivam karticu, bez PIN-a, s 30 rupija na njoj (što je dovoljno za nekoliko domaćih poziva – posve sam zaboravio kako je to kad moraš nadoplaćivati bonove…). Još Xperia ima dosta zeznutu ladičicu za SIM-karticu, a ja ću to morati svakodržavno mijenjati… Čak se i ovaj pošteno namučio s njom. Kaže mi da bi za maksimalno 2 sata trebala biti aktivirana. Sjećam se kako je meni u Hrvatskoj ta aktivacija trajala 2 dana, dok se nisam pojavio u poslovnici i verbalno im općio s majkom (nosio sam kao idiot dva mobitela te dane, jer nisam znao kada će isključiti prvi), a onda je bilo sređeno u roku od 10-ak minuta. A ovo je Pakistan… Srećom, ovi znaju znanje, bila je aktivirana za manje od sat vremena.
Pir Wadhai. Vrućina je užasna, gužva također, dok milimo kroz promet. Prolazimo pored Liaghat Bagha, tamo je plakat s likom Benazir Bhutto i čini mi se njenog oca. Komentiram to s vozačem, a on kaže kako je ona baš tamo ubijena i kako je bila jako dobra žena. Ne znam, njene ekonomske mjere mi se baš ne sviđaju, a i ta korupcija… Sad dok smo u autu, i budući da imam identični mobitel, pokušavam napraviti test. Stavljam mobitel u otkopčani džep, malo okomitije postavljam nogu i tresem ju, kao što bi podrhtavala na pakistanskoj cesti. I da, mobitel doista klizi iz džepa i završava među sjedalima. Tako je vjerojatno i jučer.
Dolazimo na autobusni kolodvor, idem kupiti kartu u poslovnicu firme Natco (North Areas Transport Company), koja je najbolja za prijevoz po tom dijelu države. Inače, od Rawalpindija do Gilgita put traje nekih 18 sati, tako da je nemoguće izvesti ga za dana. Ranojutarnji bus ide u 8, i za njega nema karata. I bolje, bio bih u Gilgitu u 2 ujutro. Postoje dva večernja busa, u 10 i u 8. Ja sam za ovaj u 10, kako bih se dulje vozio rijekom dana, međutim tip na blagajni mi kaže da je možda bolji ovaj u 8, ovaj u 10 ima samo još jedno mjesto slobodno. Doduše, vjerojatno će i ovaj u 8 biti dupkom pun do trenutka polaska, nadam se da autobusi ipak više liče onomu koji me vozio od Lahorea do Pindija, a ne onom čudu iz Larkane do Lahorea. Ne znam u kojem trenutku sviće, koliko ću vidjeti od krajolika. Velik dio sigurno hoću, no početak ne. Svanut će valjda taman na najdramatičnijem dijelu, u Indskom Kohistanu. Tip na blagajni mi kaže da napravim 6 kopija putovnice i vize, vjerojatno za kontrolne točke putem. Inače, Karakorumska je autocesta u prošlosti bila poprištem nekoliko gadnih incidenata, kao npr. onoga iz 2013., kada je zaustavljen bus, iz njega izvučeni svi šijiti i pobijeni. A mi putujemo noću. Tu je naravno i prozaična opasnost slijetanja u provaliju, ali računam da vozači Natco-a ipak ponešto znaju o vožnji u takvim uvjetima. No nije ugodno – ovih dana došlo je opet do vala nasilja u Pakistanu, u Quetti je izvršen napad na policijsko vozilo, četvorica mrtvih, u Pešavaru je eksplodirala bomba, dvojica policajaca mrtvi… A sve to zbog neke akcije u Sjevernom Vaziristanu, gdje se opet čiste teroristička uporišta. Umjesto da traže moj mobitel. I sad još ja idem na taj put. Znamo da vrag sere na veliki kup, ali ja se nadam da mi je nakon proljeva, mučnog čekanja na vizu i izgubljenog mobitela sada stvar riješena i da me neće još ubiti i talibani.
Ponovno se vraćam u hotel, mislim si koliko će mi taksist naplatiti za sve to, ipak je trajalo koji sat i pol, s tri čekanja…920 rupija. Dajem mu 1000 i mirna Bosna. On mi inače daje svoj broj mobitela, da mu pošaljem svoj kako bi me mogao obavijestiti ako locira onog taksista. Kaže da je on čovjek od riječi i da kad nešto obeća, to će i napraviti. A morat će se sresti s njim prije ili kasnije… Usput mi kaže da sam trebao sjediti otraga, da je suvozačko mjesto nesigurno… S druge strane, da sam sjedio otraga, onda bi mi isto tako mogao ispasti, a to bi bilo još teže skužiti… Po ulasku u hotel nalijećem na onog recepcionara koji je jučer uspio dobiti vezu s mojim mobitelom. Prepričavam mu što se dogodilo i pitam ga jednu stvar – sjeća li se možda na temelju glasa, je li taj Faisal mogao biti netko od 50-ak godina ili mlađi. On kaže da mu je po glasu zvučao mlađe. Hm, to ide u prilog mojoj teoriji da vozač nije kriv.
Kasnije popodne odlazim na bankomat banke HBL (jedine za koju sigurno znam da mi prima karticu) podići novac za plaćanje hotela. Ali na bankomatu nema dovoljno novca za isplatu. Ostatak popodneva provodim u traženju bankomata, bezuspješno. Nakon što sam konačno našao još jedan HBL-ov, taj ne radi. Vraćam se do centra Pindija, tamo je Bank Road, moralo bi biti banaka… I ima ih, ali ili nemaju bankomate, ili imaju pa ne rade, ili ne primaju Visu Electron. Naravno, na stanici Metrobusa u centru je opet stravična gužva, a dodatno ju pojačava neka žena koja je došla do pokretnih stepenica i sada skuplja hrabrost da stane na njih. I uredno blokira pola pristupnog koridora za druge.
U centru otkrivam postojanje Pizza Huta, pa se odlučujem tamo večerati. No niti je večera nešto posebno ukusna, a cijena je nepravedno visoka. Nakon večere još malo lutam uokolo u potrazi za bankomatima, ali ništa se ne mijenja. Morat ću sutra ujutro izvidjeti, valjda će ih napuniti, iako je petak.
U međuvremenu, zahvaljujući frendici koja je nekoć radila u T-Mobileu uspijevam isposlovati blokiranje mog izvornog broja za daljnje pozive. Odnosno, broj će se i dalje moći nazivati (bar još neko vrijeme), ali se više neće s njega moći pozivati. Po povratku u Hrvatsku mogu tražiti odblokiranje broja, pa tako neću morati izgubiti svoj već srcu prirasli broj. Jedino što, ako dobijem mobitel natrag, neću moći s njime puno. Pretpostavljam da će mi ratu za uređaj i dalje naplaćivati…
Umoran sam jer sam rano ustao, tu je i umarajuća vrućina, a i stres. Mislim da ću u krevet… No taman prije odlaska u krevet još dolazi do bizarne situacije u kojoj u moj hotel dolazi policija koja po mom katu nešto traži, lupajući okolo po vratima soba. Dolaze i do moje sobe, sumnjičavo me gledaju, ispituju me nešto na urduu, ja im kažem da ne razumijem i da mi se izvole obratiti na engleskome, oni i dalje po svome, onda odustaju. Među njima nema nikoga iz osoblja hotela, tko bi im (ili mi) mogao objasniti o čemu se radi… Iscrpljen tonem u san,
komentiraj (0) * ispiši * #
Strava
četvrtak , 11.06.2015.Osvanulo je tako i veliko jutro, jutro u kojem ću konačno dobiti ono što me držalo toliko dugo ovdje, a onda, ćao Rawalpindi, nadam se da se više nećemo sresti. No sudbina je imala svoj ironični obrat…
Dvojba je bila obući šalvarkamiz ili europsku odjeću te otići u ambasadu pristojan. Prevladala je ta opcija, osim toga, lakše mi je odmah izdvojiti iz džepova ono što ostaje na kontroli od onoga što ide u salu sa šalterima. Uzimam formular za vizu, novčanik, mobitel, kopiju putovnice, trpam to u džepove na hlačama i krećem. Kupujem bocu vode u jednoj od triju prodavaonica u nizu i opet dolazim do ugla, gdje ću tražiti taksi. Uvijek mi je to cjenkanje pomalo neugodno… Prilazim tipu u Suzukiju, pitam ga „China embassy, five hundred, OK?“, on prihvaća uz uobičajeno kimanje koje imaju i Pakistanci i Iranci, a koje se zapravo sastoji od nekog čudnog trzanja glavom u stranu, više u stilu „Vidjet ćemo.“ Ulazim u auto i krećemo već poznatom rutom… Negdje nakon ulaska u Islamabad moj vozač na jednom mjestu zaustavlja auto, te odlazi nešto pitati taksiste na suprotnoj strani ceste. Vraća se i ponovno pali motor, što traje, očito je kontakt slab. Nisam siguran hoće li uspjeti zapaliti, ali iz negdje petog pokušaja uspijeva. Dolazimo do početka diplomatske zone, 300-tinjak metara od kineske ambasade, ali oni sad inzistiraju da me vozač ostavi na parkiralištu pored zgrade odakle polazi diplomatski shuttle. To znači još 20 rupija za parking, što mu također velikodušno podmirujem. Izlazim iz taksija na parkingu i opet čujem dok se udaljavam kako ovaj pokušava pokrenuti motor… Obavljam uobičajenu kontrolu na detektoru metala, potom ulazim u glavnu dvoranu, vadim iz džepa papirić s potvrdom za kinesku vizu, kažem tipu na šalteru da ne znam treba li mi uopće shuttle, kad idem samo po vizu, ali treba i to košta 200 rupija. Pljačka. Dobivam neku potvrdu, potom krećem u čekaonicu pored, te dok tražim mjesto odlučujem malo ubiti vrijeme igrajući Candy Crush Sagu… Posežem u džep za mobitelom i shvaćam da ga nema tamo! Nagonski pipam ostale džepove, također bezuspješno. Pa nije mi valjda ispao, nije imao gdje, čuo bih, nisam nigdje bio na mekanoj podlozi… Ma čekaj, ja sam smeten, sigurno sam u gužvi ujutro jednostavno zaboravio uzeti mobitel, sjećam se da mi je bio na uzglavlju dok sam se pakirao za ambasadu, možda sam ga jednostavno ostavio tamo. Provjerit ću kad se vratim u sobu, opet dižem paniku bezveze.
Iz čekaonice me šalju na drugi izlaz, tamo bi trebao biti shuttle za kinesku ambasadu, koji se pojavljuje za desetak minuta. Vozi samo mene i to sve na koncu traje dulje nego što bi trajalo da sam rečenu udaljenost prehodao. U ambasadi mogu odmah zapičiti unutra, ne trebam čekati u redu. Sve je u redu, viza je tu, 4500 rupija su tamo, datum izdavanja vize je 5. lipnja (kog sam ja onda vraga gubio tih 5 dana ovdje?), mogu ući u Kinu do 5. rujna i ostati 30 dana. Ostat ću i dulje.
Izlazim van i nalazim taksi za natrag, također bez puno krzmanja pristaje na 500 rupija. Mislio sam mu ponuditi 700 ili 800 da me vozi do Pir Wadhaija, pa da odmah kupim kartu za bus, ali me ovo s mobitelom stiltalo i neću biti miran dok se ne uvjerim da je u sobi. U autu pregledavam i putovnicu, imam točno 11 slobodnih stranica, dakle trebala bi izdržati do kraja putovanja. Vozač je razgovorljiv, mlađi tip imenom Abdul Kabir, koji ne vlada baš najbolje engleskim, ali to nadoknađuje voljom. Malo komentiramo političku situaciju, on nije zadovoljan izgradnjom Metrobusa, smatra da se novac mogao i korisnije uložiti, npr. u elektrane kojima bi se riješila opskrba strujom…vjerojatno tu ima i osobnih interesa, jer će Metrobus njemu kao taksistu oduzeti dio putnika. Vožnja na kraju ispada 550 rupija, jer mi nije imao za uzvratiti još 50, pa sam mu to šenkao.
Ulazim u sobu, sad ću konačno fotografirati vizu i onda idem pozavršavati današnje poslove, još s ulaza gledam prema krevetu…NEMA GA! Nabrzinu prevrćem posteljinu, nema ga nigdje. Srećom, imam Lookout Security, sad ću ga naći…ništa! Tek ću kasnije doznati da Lookout Security zahtijeva vezu s internetom, inače je besmislen. Rezignirano se spuštam do recepcije, kažem što je bilo, pitam što bih trebao napraviti u tom času. Kažem im da nemam nikakve indicije, ali najvjerojatnijim mi se čini da mi je ispao u taksiju. Kao za vraga nisam zakopčao džep. Prema onome što se sjećam, stavio sam ga u isti džep s formularima, a u taj sam džep prvi puta posegnuo na šalteru dok sam vadio onu potvrdu iz ambasade. Jesam li ga tada još imao u džepu? Ne sjećam se. Inače imam redovnu radnju pipanja džepova svako malo, a danas to nisam napravio. Džep je dubok, mogao bi mi ispasti samo da jako dignem nogu, ili eventualno kod sjedenja… Na recepciji me pitaju što znam o taksiju. Kažem im da je bio Suzuki Mehran (kao valjda 90% taksija u Pindiju), jarkocrvene boje (to je već novitet, jer uglavnom nisu takvi). Vozač je izgledao kao tipični Pakistanac, cromanjast, brada, nekih 50-ak godina, tamnoplavi šalvarkamiz… Registracija? Ma tko bi to gledao… Ovi mi kažu da je posrijedi vjerojatno bio privatni auto, a ne službeni taksi i da sam trebao uzeti jedan od taksija ispred hotela, jer njih znaju, i oni su službeni. Ali kad sam mislio da su oni mafija koja pumpa cijene… Jedini poseban znak – auto malo teže pali. Ali i dalje ne znam ništa o njemu. Molim ih da probaju nazvati moj mobitel, možda ga je netko našao, pa ne zna što bi s njim. Mobitelski softver je ionako na hrvatskom, usto je i zaključan na hrvatsku mrežu… Nazivaju, mobitel zvoni, ali se nitko ne javlja. Odlazim s jednim od ljudi s recepcije do spornog ugla gdje sam ušao u taksi, tamo su sad neki vozači motorne rikše, koji naravno ne znaju tog vozača. Očito nije redovni gost ovdje. Ovaj i dalje naziva broj, te se u jednom času netko i javi, ali kako ovaj nema dovoljno novca na računu, isti čas prekida. Vraćamo se u hotel, pitajući usput i u onoj prodavaonici gdje sam kupio vodu. Ni tamo ništa. Pokušavam se sjetiti jesam li se možda negdje nekako nezgodno sagnuo ili čučnuo…ma osjetio bih da mi je kliznuo iz džepa i čuo bih udarac u pod. To je moralo biti u taksiju, tamo se pomalo klizao iz džepa i onda možda čak pao na sjedalo, pa je to bilo prigušeno. Ne znam jesam li prilikom izlaska iz auta možda stao na travu, pa da bi tamo ispao… Iz hotela pokušavamo nazvati s fiksnog hotelskog telefona i opet se netko javlja. Taj s druge strane se predstavlja kao Faisal, a kad ga ovaj pita je li taksist, i kaže mu da je mobitel izgubljen, ovaj kaže da nije i da je to njegov mobitel. Da, s hrvatskim brojem. Na bilo koji idući poziv ne odgovara. Odlučujemo potom s još jednog mobitela poslati poruku da ga molimo da donese mobitel u hotel Regent, da slijedi nagrada od 10 000 rupija. Ja sam bio spreman ponuditi i 20 000, inače cijena tog uređaja u Pakistanu je nekih 40 000 rupija. Poruka je isporučena, no je li pročitana i hoće li nešto biti od toga, ne znamo. Ostaje mi samo čekati. A znate što mislim o čekanju koje može potrajati neodređeno dugo. Molim potom ovoga koji mu je slao poruku da ga ipak zvrcne, ali sad ni on nema više novca na računu. Sad dolazimo do one situacije u kojoj su se svi užurbali da mi pomognu, ali do određene granice. Ponese te to i nadaš se da će sad prevrnuti čitav Pakistan da nađu tvoj mobitel, ali onda odjednom stanu i gledaju te sažalnim pogledom, dajući ti prijedloge poput „pa odi opet do diplomatske enklave, možda oni nešto znaju“, „nema smisla ići na policiju“, „možda će se javiti do navečer“… Objavljujem obavijest i na FB grupi, no dobivam samo poruke tipa „Drži se“, „Ajoj“ i slične, što je OK, ali bi mi u tom času pomogao neki konkretan savjet, kao oni koje ću kasnije iskopati preko interneta, iako već prekasno.
U očaju ipak idem i na policiju, čija je stanica relativno blizu, ali ja malo lutam uokolo, zato što nemam pri ruci Google Maps (jer su iste u mobitelu). Kada dođem do policijske stanice ukratko objašnjavam situaciju na ulazu, pa mi oni samo mašu da uđem. Kad sam ušao iza sebe čujem smijeh, vjerojatno u stilu „Vidi naivčine.“ Primaju me u jednoj sobi gdje su neki inspektori, koji čini se znaju posao. Kažu mi da mogu pokušati locirati mobitel preko signala i znadem li možda svoj IMEI broj. Ne znam ga napamet, ali ga imam dostupnog i mogu im ga dati ako ga zatraže. On zove mobitel sa svog mobitela, bezuspješno. Potom poziva kolegu za kojeg mi kaže da će poći sa mnom u hotel, otamo ćemo nazvati broj, ako on daje signal, moći ćemo ga locirati. Ako to ne uspije, moći će ga se locirati preko signala baznih stanica. Pun nade krećem natrag u hotel motorom s tim policajcem, koji ne zna engleski, nosi šalvarkamiz i ispod njega službeni pištolj. Dolazimo na recepciju, zovemo, mobitel zvoni. No ovaj se ne javlja. Policajac sliježe ramenima, u smislu „ako se ovaj ne javi, ja tu ne mogu ništa“. Pa gdje je lovac, goniometar, što li? Ne, nema toga. Ali čekaj (ovo sve razgovaram preko recepcionara koji prevodi, ali onda završi u razgovoru s policajcem iz kojeg me se isključi), nije li inspektor rekao da je ovaj zato došao ovamo da ga pokušamo locirati, a ako to ne uspije, locirat ćemo ga preko baznih stanica? Ovaj tvrdi da oni to nemaju. Na moje inzistiranje zove inspektora, koji na telefon priča sasvim drugu priču. „Mi nemamo uopće takve uređaje u Pakistanu.“ Dakle, zapravo ste mi lagali? Pa došlo je do nesporazuma, mi možemo kontaktirati CEA (što god to bilo, nadam se da ne misli na CIA, jer je onda odmah jasno da mi prodaje muda pod bubrege), pa će oni to pokušati pronaći, trebat će nam za to sat-dva, pa ćemo vam se javiti oko toga… Recite mi iskreno, mislite li se oko toga potruditi ili mi samo dajete lažnu nadu. Vidjet ćemo što možemo učiniti.
Da sam Navaz Šarif, mobitel bi mi bio u ruci prije nego što je dotaknuo pod, a potencijalni kradljivac bi se već klatarao s nogama u zraku. U tom mobitelu mi je pola života, kontakti od svih relevantnih ljudi, slike, SMS-ovi, logovi s WhatsAppa, vodič Southeast Asia on a shoestring (srećom sam napravio kopiju na tabletu), Google Maps, alarm… Ovi na recepciji imaju ideju da bih trebao otići na islamabadsku policiju, jer se gubitak dogodio tamo. Ako se dogodio, to ne znam. Je li bio gubitak, krađa… Jedino što znam jest da ga ima neki Faisal, koji nije baš jako vičan baratanju s izgubljenim mobitelima. Zašto ići na islamabadsku policiju, kad mi mogu reći isto što i ovi tu? Lookout Security i dalje ne nalazi ništa, ovaj se nije nikamo prijavio preko wi-fija. U međuvremenu sam se odlučio na još jednu mogućnost – budući da ovaj sad zna već hotelski broj, neće se javljati na njega. Možda da pokušam s nekog drugog broja. Odlazim u hotel Civic, objašnjavam ukratko situaciju, frajer na recepciji kaže da će nazvati i ako se netko javi pitati je li to Faisal i reći da se nudi 200 dolara za mobitel. No izuzev jednog poziva, mobitel uopće ne zvoni. Je li moguće da je baterija na umoru (možda je ovaj još nazivao uokolo, to je isto opcija, bojim se i pomisliti na troškove, a ne znam kako da stupim u kontakt s T-Mobileom), ili se možda čak i riješio mobitela koji sada leži u nekom kanalu? Na kraju se odlučujem i za očajničku varijantu – idem u diplomatsku enklavu, možda stvarno imaju kameru na ulazu u parking, koja je snimila moj taksi, pa tako doznam registraciju. Ovaj puta uzimam taksi ispred hotela, 1000 rupija tamo i natrag, s čekanjem dok obavim štogod da obavim. Tamo je međutim već fajrunt, ljudi se spremaju doma. Vojnik na ulazu je neki stariji tip bez pola zuba, koji ne zna engleski. No onda dolazi jedan koji zna nešto engleskoga, pa me puštaju unutra. Tamo su još neki taksisti, pa pričam s njima, oni ne poznaju tog mojeg. Ali jedan od njih kaže da doista na ulazu u parking postoji kamera, ali za to moram popričati s čuvarima. Izlažem priču jednom čuvaru, koji kima, potom me odvodi unutra, do nekog drugog službenika, koji kaže da možemo pregledati snimke, ali sutra ujutro, jer sada više nema nikoga tko bi to mogao. Ili im se ne da jer žele ići doma. Ja mogu praktički smjestiti trenutak mog dolaska na parking u razmak od pet minuta (imam točno vrijeme na onoj potvrdi od shuttlea), ne bi to toliko puno trajalo, a s informacijom bih možda mogao odmah otići na policiju, da pokuša bar pronaći vozača, pa da utvrdimo zna li on išta o tome i zove li se možda Faisal. Ovaj zapisuje moj broj mobitela, kaže da će ga pokušati naći. Velim mu da će mobitel teško naći, ali da mi može pomoći oko registracije. Sutra ujutro. Hm, izgleda da ne odlazim sutra iz Pindija…
Rezignirano se na povratku u hotel hvatam za zadnju slamku – molim taksista da stane kod onih taksista s kojima je ovaj moj razgovarao jutros. Možda je netko od njih bio tamo jutros, možda ga zna… Ništa. Užas, čini mi se da ću se morati pomiriti s neminovnim. Ovaj očito nije donio mobitel u hotel, više ga se ne može ni dobiti, da stvar bude gora vratio sam se u hotel u vrijeme redukcije, pa nema ni interneta… Nakon što internet konačno proradi uspijevam prosurfati stranicama o traženju izgubljenog mobitela. Najveći broj njih zahtijeva vezu mobitela s internetom. Jedina druga mogućnost jest triangulacija preko signala, što radi davatelj usluga, a pomaže i policijski nalog (koji pak u Hrvatskoj izdaju tek ako je vrijednost mobitela preko 2000 kn, a mojeg jest – hm, jesam li rekao da ga još nisam ni otplatio?). Naravno, pomaže i posjedovanje IMEI-ja – dapače, to je broj koji se ne mijenja (osim ako naletite na iskuse hakere), čak i ako se promijeni kartica, te je moguće naći mobitel pomoću njega. Sve sam to mogao pokušati izvesti jutros, da sam znao za to, ali nisam. Zapravo, glavni je problem što mi za bilo što od toga svega treba internetska veza na mobitelu. Dakle, ako se skot ikad prijavi na net, to će biti sjajno, ali dok god se drži pritajeno, ja tapkam u mraku i ovisim o dobroj volji policije. Ako sutra ujutro uspijem doznati registraciju i pronaći vozača, to će biti super. Bilo bi najlakše da je on krivac, iako se bojim da nije, djelovao mi je nekako dobroćudno. No možda izgleda vara. Eto koliko obična modna dilema može upropastiti život. Da sam otišao u šalvarkamizu sve bi bilo u redu, imao bih vjerojatno 10 godina života više (računam da sam ih toliko izgubio u današnjem nerviranju) i sutra bih se truckao Karakorumskom autocestom. Ovako…tko zna što me još čeka sutra.
komentiraj (0) * ispiši * #
Tresla se brda, rodila se Taxila
srijeda , 10.06.2015.U zemlji koja ne prima preveliki broj turista, ali svejedno ima dovoljno atrakcija, poput Mohendžo Dara, Lahorea ili planinskog sjevera, Taxila figurira kao najposjećenija destinacija. Stoga sam ju i ja stavio na svoju listu obaveznih lokacija. Produženi boravak u Rawalpindiju mi je dao dovoljno prilike da odaberem dan kad ću otići tamo, ali sam u tom biranju na kraju spao na predzadnji mogući dan. Vrućina, dugo spavanje, svaki puta neki drugi razlog i eto. Ni danas nije bilo idealno – prognoza je najavljivala 41 stupanj. Usto je taman kad sam se spremao poslati dnevnički zapis nestalo struje, a debili opet nisu uključili generator. I tako sam morao čekati do 11 da pošaljem post, a onda se tek otputio do autobusnog kolodvora Pir Wadhai, odakle polazi većina autobusa koji ne pripadaju kompaniji Daewoo. Od hotela do kolodvora idem motornom rikšom, za 200 rupija, što mi se, s obzirom na udaljenost na karti, a i empirijski provjerenu na putu, čini poštenom cijenom. Kolodvor Pir Wadhai je pakistanski kaotičan, ne postoje nikakve informacije, iako postoje peroni grupirani po kompanijama. Lociram jedan bus za Pešavar, taj bi trebao prolaziti pored Taxile. Pitam ljude, kažu da prolazi. Bus je još prazan i ja svaki puta naivno pomislim kako će se biti super voziti u polupraznom busu, zaboravljajući da je ovo Pakistan i da bus ne kreće dok nije posve pun. Pomalo mi je neobično i to da se vozim busom za Pešavar, grad za koji znate kakvu reputaciju ima, iako se ja vozim samo 40-ak od ukupno 150 km udaljenosti
Naravno da smo čekali dok se bus ne napuni, pa smo tako do Taxile putovali sat vremena. Bus me ostavlja u centru mjesta Taxile, koji je malo udaljeniji od arheoloških lokaliteta. Centar je zapravo uz samu Veliku osnu cestu i pun je vozila, ljudi, životinja, uobičajenog kaosa specifičnog za ove prostore. Taxila se ujedno nalazi na granici provincije Hajber-Pahtunhva, čime sam na opasnom teritoriju. :D Prvo pomišljam uzeti rikšu do arheoloških lokaliteta, barem do muzeja, pa ću onda pješice dalje, no budući da uglavnom viđam samo qingqije (to je inače kao neka malo veća motorna rikša koja ima dvostranu klupu na kojoj može ukupno smjestiti četvero ljudi, znači masovka), odlučujem se za pješačenje. Čak i nije toliko vruće koliko bi trebalo biti, ili sam se ja popakistanio. Uglavnom, do rečenog lokaliteta imam preko sat vremena hoda, kroz bazar, pored željezničke stanice, kroz mjesto, uz jedno krivo skretanje… A kad sam došao do lokalitetâ, oni se protežu daljnjih 5-7 kilometara. U vodiču piše da vam Taxila može uzeti kojih 6-7 sati za razgled, i mislio sam da pretjeruju, ali doista je moguće.
E sad, što je uopće ta Taxila? Riječ je zapravo o arheološkim ostacima čak triju gradova i još ponekih sakralnih objekata razbacanim na području krajnjeg istoka Pešavarske visoravni. S obzirom na važan položaj na raskrižju trgovačkih putova između južne i središnje Azije, Taxila (odnosno Takcaśil, Grad klesanog kamena na sanskrtu) često je mijenjala gospodare. Najstarije naselje za koje se zna potječe iz doba Ahemenida i nalazi se na Brežuljku Bhir (Bhir Mound), gdje se naziru tragovi ulica i kuća s dućanima. Taxila je u to vrijeme bila sjedište satrapije Gandhara, jedne od najistočnijih u carstvu. Gandhara je inače povijesno ime za Pešavarsku visoravan. 326. pr. Kr. kroz Taxilu je prošao i Aleksandar Veliki na svojoj ruti do Indije, opisavši ju kao „bogat grad s dobrom vlašću“. Ubrzo nakon toga Taxila će potpasti pod Maurijsko Carstvo, koje je utemeljio Čandragupta Maurija. Bit će to prva od triju država koja će uspjeti ujediniti čitav Potkontinent pod jednom vlašću (druge dvije su bile Mogulsko Carstvo i Britanska Indija). Najznačajniji vladar Maurijskog Carstva bio je Čandraguptin unuk Aśoka, koji je inače bio najzaslužniji za širenje budizma diljem Indije, ali i izgradnju mreže trgovačkih putova. Lingvistički, Aśoka je važan zbog svojih natpisa koje je dao postaviti na lokalnim jezicima diljem Indije, čime je sačuvan određen korpus srednjeindijskih jezika, tzv. prakrta (najsačuvaniji prakrt je pali, jezik svetih budističkih spisa). U Taxili je za vrijeme Aśoke osnovano budističko učilište, po nekima pompozno nazvano jednim od prvih sveučilišta u svijetu, iako po ustroju nije posve odgovaralo sveučilištu. No svejedno je značaj Taxile nemjerljiv – ovdje je neko vrijeme djelovao i Panini, čuveni gramatičar koji je kodificirao sanskrt, a tvrdi se i da je mahajanski budizam upravo u Taxili dobio svoje obličje.
Nakon što je 185. pr. Kr. ubijen posljednji vladar Maurijskog Carstva, Taxila je potpala pod helenističko kraljevstvo Baktrije, a novi su vladari sagradili novi grad Sirkap s druge strane rijeke, nasuprot Taxili. To je potrajalo do 90. pr. Kr., kada vlast nas gradom preuzimaju Skiti, a njih 70 godina kasnije odmjenjuju Parti. 76. g. po Kr. dolaze Kušanci, koji pak osnivaju treći grad na lokalitetu, Sirsuh. Otada pomalo Taxila tone u zaborav, iako ju navodno u 4. st. osvaja sasanidski kralj Šapur II., barem sudeći po velikom broju novčića s njegovim likom koji su pronađeni. U 5. st. grad su napali Bijeli Huni, poprilično ga razorivši, od čega se nikad nije oporavio. Štoviše, pao je posve u zaborav sve do prvih iskapanja Alexandera Cunninghama 1860-ih i 70-ih.
Centralno mjesto odakle počinje obilazak Taxile je muzej, koji je smješten odmah pored Brežuljka Bhir, koji je pak srednja žalost. Izgleda kao brežuljkasti pašnjak, a ulaz u njega nije jasno označen, pa tako zaobilazim taj lokalitet. U muzeju kupujem ulaznicu za muzej i za ostale lokalitete u blizini (Sirkap i okolne lokalitete, Sirsuh i Džandial). Svaka košta po 200 rupija (cijena za strance), a onda mi još kažu da nakon što pogledam muzej idem rikšom u obilazak ostalih lokaliteta za 500 rupija. E pa ne idem, 500 rupija je previše, a ja mogu hodati. Muzej je zanimljiv, s obzirom na velik broj raznolikih pronađenih nalaza – od uobičajenih posuđa i novčića, sve do igračaka i porodničke opreme. Ima jedan jedini problem – ne smije se fotografirati, što znači da mi morate vjerovati na riječ. Tu su i brojni kipovi Buddhe, od kojih neki imaju europske crte lica – posljedica utjecaja helenizma. Izlazim iz muzeja nakon 15-ak minuta, mislim prvo da se kroz muzejski kompleks dalje nastavlja obilazak lokaliteta, ali brus. Moram natrag na cestu, pa još njome kojih dva kilometra, pored brojnih klesarskih radionica (Taxila je poznata po klesarstvu i kamenu), sve dok ne dođem do odvajanja za Sirkap. Premda put do njega vodi kroz neki šumarak i pored košnica, Sirkap je još najuređenije nalazište. Vide se ostaci gradskih zidina, brojnih kuća i hramova, a tu je i glavna ulica koja je presijecala grad. Dok ulazim u kompleks maše mi neki tip iz daljine. Mislim si pita li me imam li kartu, pokazujem mu kartu, potom on pita želim li brifing (što bi zapravo značilo da me provede uokolo), rekoh dobro, iako znam da ću mu za to morati dati neki bakšiš. Pokazuje mi nekoliko hramova i ukazuje na detalje koje sâm ne bih primijetio. Govori i prilično dobar engleski za nekoga tko je lokalan (on kaže kako živi u selu malo niže). Veli kako je većina nalazišta još neiskopana, te kako ljudi kada oru svoja polja znaju pronalaziti komadiće posuđa ili čak novčiće. Posebno se to događa kada je kiša, možda razina podzemnih voda onda diže nalaze uvis. U sklopu Sirkapa nalazilo se nekoliko stupa, hram sunca, apsidalni grčki hram, zoroastrijski hram vatre, a tu je i crkva Sv. Tome, apostola koji je naviještao Evanđelje u Indiji. Kasnije će ga tamo i ubiti. Na kraju mjesta pogled puca preko polja na još nekoliko stupa u daljini, a tu su i ostaci Sirsuha, prilično zanemarivog opsega.
Naravno da moj vodič ima i svoju ideju da mi pokuša prodati novčiće koji su ovdje iskopani (ako nisu lažnjaci). I naravno da ih neću uzeti – ako su pravi, činim kulturnu štetu, ako su lažnjaci, onda sam budala ako ih uzmem. Pristojno odbijam, unatoč njegovim napomenama kako će mi dati povoljnu cijenu (nisam doznao koju). Kažem da ću mu dati bakšiš za njegov trud, ali da me novčići ne zanimaju. E sad, koliko bakšiša? Držim se onoga da mora biti manje od cijene ulaznice, pa mu dajem 150 rupija. Sveukupno me vodio po kompleksu možda 10 minuta. Ne znam kako će reagirati, a on još dodatno pojačava moju zbunjenost dvosmislenim pitanjem „Are you happy?“ To može značiti „Ako si sretan, zašto mi daješ samo 150 rupija?“ ili „Nisam stekao takav dojam, ali očito si sretan mojim vođenjem kad mi daješ čak 150 rupija.“ Budući da mi je nakon toga još pokazao i prečicu kojom doći do glavne ceste, izgleda da je ipak zadovoljan.
Ostao je još samo jedan lokalitet koji mogu vidjeti s ovom ulaznicom (za udaljenije bih lokalitete morao kupovati još jednu ulaznicu) – Džandial, gdje se nalaze ostaci grčkog hrama izgrađenog na mjestu nekadašnjeg zoroastrijskog tornja tišine. No prije dolaska dotamo, zaustavlja me neki stari, koji sjedi na stolcu nekih 50-ak metara od samog brežuljka na kojem je hram, te mi nudi stolac da sjednem i odmorim se. Govori vrlo rudimentaran engleski, tako da uglavnom šutimo. Tek kad se ja konačno dignem, on mi kaže da na povratku navratim u njegov dućan, koji je tu odmah pored. Aha. Sad ću morati zaobilaznim putem natrag. :D Sâm hram nije bogznašto, očuvani zidovi, temelji stupova, sa stražnje se strane može popeti na krov (tu mi se prikrpao neki tip koji me valjda isto htio voditi, ili možda jednostavno gnjaviti, srećom sam ga otpilio svojim najneljubaznijim načinom odgovaranja na pitanja), i to je više-manje sve. Vraćam se prema glavnoj cesti kroz polje, kako ne bih morao razgledavati dućan od onog starog, a potom odlučujem hodati skroz natrag do glavne ceste i autobusnog stajališta, za što mi treba gotovo sat i pol. Inače, primjećujem kako mi u Pakistanu bubrezi gotovo uopće ne trebaju – svu tekućinu ili iznojim, ili ju izbacim proljevom. To baš i nije zdravo.
Bus za Pindi nalazim odmah, riječ je o nekakvoj krntiji sa zanimljivom kombinacijom sjedala – 3+2, što znači da je riječ o kokošinjcu. I naravno da mora biti dupkom pun, susjedov lakat u mojim rebrima, susjedova guzica na repu mog šalvarkamiza… Cijena je doduše mizernih 40 rupija, ali toliko je bila i za tamo, a onaj bus je ipak bio luksuzniji. Sve u svemu, očekivao sam više od Taxile. Istina je da su lokaliteti razbacani i da bi, da sam imao vlastiti prijevoz ili bio spreman platiti prijevozne usluge, vidio i više, no svejedno mi se čini da je većina nalazišta u poprilično otužnom stanju, ono što je vrijedno odneseno je u muzej. Recimo, Mohendžo Daro me više impresionirao, unatoč neljudskim vremenskim uvjetima, Taxila mi je otprilike kao da sam došao u Andautoniju. Kulturno-povijesna važnost lokaliteta zasjenjuje njegov današnji izgled.
Na Pir Wadhaiju odmah krećem do vozača motorne rikše „Committee Chowk, do sau, OK?“ Nudim istu cijenu kao i ujutro pri dolasku. No prvi vozač odbija. Udaljavam se, a on ni ne viče za mnom. Nastavljam niz ulicu, odvagujući druge vozače, sve dok već gotovo 500 metara niže ne okušam sreću s još jednim. Ovaj pristaje otprve. Doduše, rikša nema postranična vrata, što je inače gotovo pa standard, ali ima svjetlo za stražnje sjedište. Vožnja traje nekih 20-ak minuta, jer je gužva poprilična, ima tu luđačkih manevara, proguravanja kroz milimetarske razmake (doista, Azija mi je osvijestila koncept „pukotine u prometu“), deranja na druge vozače, furioznog trubljenja, kojiput i strahovanja od prevrtanja (jer je riječ o trokolici, koja je jako nestabilna prilikom skretanja pod kočnicom), ali sve se dobro završilo, za ugovorenu cijenu bio sam isporučen na dogovoreno mjesto. Danas sam odlučio večerati u hotelu, i to vegetarijanski chow mein, a za nadopunu sam se odlučio nagraditi Carte d'Orovim sladoledom s okusom šir hurme (inače perzijska sintagma – mlijeko s datuljama – ali se koristi u urduu kao naziv za poseban puding koji muslimani Potkontinenta jedu za oba Bajrama, a radi se od mlijeka, datulja, rezanaca, cashew oraha, kardamoma i putra). Potrajat će mi i sutra…kada konačno idem po kinesku vizu!
komentiraj (0) * ispiši * #
Quaid-i Azam
utorak , 09.06.2015.I današnja me vrućina, kao i kasno ustajanje, odgovorila od nastojanja da odem u Taxillu. Sutra je međutim taj dan kada moram otići.
Doručak sam preskočio već po pravilu, a javili su se i Expatriate Gentlemen, koji su preko vikenda bili negdje na izletu, blablabla, ispričavaju se, ne mogu me ugostiti, ali bi mi bili spremni platiti večeru. Stvarno mi takva kurtoazija u ovom času nije potrebna, treba mi kauč. Šaljem još jedan zahtjev nekom tipu koji je studirao u Grazu, taj će mi navečer odgovoriti da ima goste, sestra mu je kod njega. Sve mi se čini da ću do kraja odraditi svoje vrijeme u ovom užasu od hotela. Mislim, sâm hotel kao takav nije užasan, užasnim ga čini indolencija njegovog osoblja.
Oko dva sata odlučujem otići opet do centra Pindija, a kako mi se čini da je gužva na stanici Metrobusa manja, poštedjet ću se hodanja. I jest manja nego dan ranije, premda se i dalje stvaraju preveliki repovi, jer se svaki žeton i svaka kartica pune ručno (žetoni se također pune – naime, sistem je takav da na ulasku žeton prislonite na čitač koji vam onda otvori vrata za ulaz na stanicu, ali žeton morate sačuvati do kraja vožnje, jer ga morate ubaciti u otvor da bi vam se otvorila izlazna vrata sa stanice). Postoji pored blagajne i automat (i to samo jedan za cijelu stanicu), ali još ne radi. No pravi kaos je tek na stanici u centru, koja je početna, i na kojoj ja srećom samo silazim. Tamo se repina proteže od blagajne na obje strane, duž čitavog nathodnika (koji premošćuje četverotračnu cestu s pješačkim otokom u sredini), niz stepenice (a visinska razlika je nekih desetak metara) te onda još po ulici do idućeg ugla (još kojih 20 metara). Po mojoj slobodnoj procjeni, ti bi ljudi prije pješice došli do zadnje stanice Metrobusa, nego što će doći na red za kupiti voznu ispravu.
S obzirom da me se gastronomska ponuda Pindija baš nije dojmila (a ni pakistanska me kuhinja ne oduševljava), danas ću ručati u KFC-u. Doduše, i tamo imaju nekakvo pakistansko jelo od riže, naravno da je ljuto, tako da je više-manje slično onom restoranu s pilavom – začinjena riža i piletina. Poslije toga nastavljam još malo kroz centar, iako je dojam isti kao dva dana ranije. Načelno, iako se u većinu mjesta koje sam posjetio u životu poželim vratiti, mislim da za Rawalpindijem neću žaliti. Prolazim pored jednog prodavača soka od šećerne trske i mislim si hoću li okušati sreću. Ja sam nekako najviše za onaj svoj proljev sklon kriviti taj sok koji sam popio onu večer na sufijskom festivalu, iako je to možda posve neutemeljeno. Prodavača soka ima više, tražim nekoga koji ima čiste čaše na lageru. Naposljetku nalazim jednoga, daje mi čašu soka, ja ju ispijam, ali mi sok ima poznati neugodni miris – sumporovodik. Ne znam zašto i odakle, je li to do soka, do čaše, do soli (naime, u sok od šećerne trske u Pakistanu obično dodaju posebnu sol koja se okusno ne osjeti, ali očito ima neki efekt), ali već mi se priviđa WC školjka i podulji boravak na njoj. Srećom, nije bilo opravdano. Kasnije ću doznati da je doista riječ o tzv. himalajskoj crnoj soli (kala namak), ona je ta koja ima miris po trulim jajima. I, zanimljivo, ima laksativno djelovanje.
U hotel se opet vraćam Metrobusom (ušao sam na drugoj stanici, da izbjegnem gužvu – i čekao samo 20 minuta), a potom odlučujem oprati gornji dio šalvarkamiza (to bi onda bio samo kamiz), osim što je poprilično impregniran znojem, ujedno sam ga i pošpricao sosom u KFC-u. Očekujem da će to trebati ribati sapunom, no mrlje odlaze samim ispiranjem u vodi (koja čak nije ni topla, jer je u hotelu nema). Sad, je li do umaka ili do tkanine šalvarkamiza (čini mi se da je u pitanju ipak neka sintetika, a ne pamuk), ali dobro je znati da neće biti tvrdokornih mrlja.
Budući da se ovakvi dani u Rawalpindiju pretvaraju u nešto što nije uopće vrijedno opisivati, mislio sam kako je ovo dobra prilika za još jedan povijesni ekspoze. Dan ranije sam predstavio Zia-ul-Haqa, a danas bih nešto htio reći o čovjeku koji me svaki dan gleda iz novčanika, čovjeku koji je najzaslužniji za nastanak ove države, iako je, ironično, na početku zauzeo posve drugačiji put. Znam da se o njemu može naći i članak na Wikipediji, no nekako mi se čini u duhu mojih drugih putopisa, još od Psihoputologije, da je u redu ovdje predstaviti najvažnije osobe iz povijesti krajeva o kojima pišem.
Mahomedali Džinnahbhai rođen je 25. prosinca 1875. u Karačiju, u obitelji gudžaratskog trgovca. Njegovi preci prešli su s hinduizma na šijitski ismailski islam, iako će on kasnije pripadati dvanaestoimamskom šijitizmu (premda osobno nije bio praktični vjernik). Zanimljivo je da je i Mohandas Gandhi također bio iz Gudžarata, tako da su dvojica očeva nacija bili iz istog kraja. Zarana je bio načitano dijete, a priča iz djetinjstva kazuje kako je prekoravao drugu djecu da se prestanu pikulati u prašini i umjesto toga se lijepo odjenu i igraju kriket, koji je smatrao gospodskom igrom. U dobi od 16 godina na nagovor očevog poslovnog partnera odlazi u Englesku, kako bi naukovao u njegovoj trgovačkoj kompaniji. To se dogodilo unatoč protivljenju majke, koja je prije odlaska organizirala njegovo vjenčanje s dvije godine mlađom djevojkom iz sela odakle su vodili porijeklo. Tijekom boravka u Engleskoj, umrijet će mu i majka i supruga. Ubrzo nakon dolaska u Englesku odlučio je zabataliti naukovanje i studirati pravo, što je razgnjevilo njegova oca. No mladi je Mahomedali odlučio slijediti svoje snove da postane odvjetnik. Trebalo mu je tri godine da postane barrister, s 19 godina bio je najmlađi Indijac s tom titulom. Tijekom studija odlučio je skratiti svoje ime u Mohammad Ali Džinnah. Ujedno je tijekom boravka u Engleskoj permanentno prihvatio engleski kao prvi jezik svoga izražavanja, te će tako ostati do smrti. Iako se kratko vrijeme bavio i glumom u jednoj šekspirijanskoj trupi, pravo je ostalo njegova primarna vokacija. Nedugo nakon dobivanja titule barristera vraća se u Indiiju, prvo u Karači, a zatim u Bombaj, u koji se otac u međuvremenu preselio. Tamo je otvorio praksu, kao jedini muslimanski odvjetnik u gradu, te je uskoro stekao reputaciju kao izuzetno vješt govornik, neumoljive logike i vrlo siguran u sebe. Boravak u Engleskoj utjecao je i na njegov sustav razmišljanja, te je prihvatio zapadnjačke liberalne vrijednosti, naročito u odijevanju, odbacivši tradicionalnu indijsku odjeću, noseći redovno odijela i svilene kravate. U kasnijoj fazi života njegov će zaštitni znak postati kapa od karakula, ona koju nosi i na svojoj najpoznatijoj slici, koja će postati motivom na rupijama.
U dobi od 28 godina Džinnah se uključio u politički život, u sklopu Indijskog nacionalnog kongresa, gdje je pripadao umjerenoj struji. Kada su u prosincu 1906. predstavnici indijskih muslimana na sastanku u Dhaki odlučili osnovati Sveindijsku muslimansku ligu, Džinnah se tomu protivio, smatrajući da oni nemaju prava nastupati uime svih indijskih muslimana, te da na taj način povećavaju razdor među indijskim stanovništvom. No 1913. se ipak uključio u rad Lige, sveudilj naglašavajući kako je ona sekundarna u odnosu na sveindijsku borbu za oslobođenje i stvaranje jedne multikonfesionalne države. Upravo zbog svog nesektarijanstva Džinnah je bio jako cijenjen i među pripadnicima hinduske zajednice. No njegova je umjerena struja u Kongresu pretrpjela težak udarac smrću Ferozešaha Mehte i Gopala Krišne Gokhalea, dvaju istaknutih umjerenjaka. U međuvremenu u Indiju se iz Južne Afrike vratio Mohandas Gandhi, koji je propagirao politiku zvanu satjagraha, nenasilni otpor Britancima. Džinnah se s time nije slagao, kao pravnik i legalist smatrao je da do promjene mora doći ustavnim reformama i parlamentarnom borbom, ali kako je Gandhi govorio lokalnim jezikom, nosio indijsku odjeću i općenito se prikazivao kao čovjek iz naroda, njegova je retorika masama bila mnogo privlačnijom od Džinnahove. 1920. Džinnah je zbog neslaganja s takvom politikom podnio ostavku u Kongresu.
Idućih 10 godina u indijskoj se politici uglavnom događalo povuci-potegni, pa je tako Džinnah, već umoran od svega, 1930. ponovno otišao u Englesku, gdje se idućih 4 godine uglavnom bavio pravnim pitanjima vezanim uz Indiju. No na nagovor predstavnika Lige, koja je u međuvremenu postala prilično neaktivna, 1934. se ipak odlučuje vratiti u Indiju i pokrenuti novu političku borbu. No bilo je prekasno – na izborima 1937. Liga doživljava fijasko, budući da su bolje organizirani predstavnici Indijskog nacionalnog kongresa odnijeli pobjedu svugdje, čak i u većinski muslimanskim područjima, uključivo i Sjeverozapadnu graničnu provinciju u kojoj je bilo 99% muslimana. To je bilo poprilično otrežnjujuće iskustvo za Džinnaha, koji je nakon 20 godina vjere u mogućnost zaštite muslimanskih manjinskih prava uvidio da je najveći neprijatelj muslimanima njihova međusobna razjedinjenost, koja će Kongresu omogućiti da i ubuduće sastavlja vladu i odlučuje o svim bitnim pitanjima samostalno. Bio je to poziv na opću mobilizaciju Sveindijske muslimanske lige i masovno prikupljanje članstva. Ujedno je to bilo razdoblje u kojem je Džinnah odlučio poraditi i na svom vlastitom islamu, odbacivši neke od zapadnjačkih vrednota koje je bio usvojio. Alkohola se međutim nije odrekao. Kako su se provincijalne vlade koje je sastavio Kongres pokazale vrlo nezainteresirane za zaštitu muslimanskih prava, Džinnah je vidio Ligu kao jedinu mogućnost. Nekako u to vrijeme počeo je polako prihvaćati i ideju da bi se Indija čak mogla podijeliti po vjerskoj osnovi, uz stvaranje muslimanske države na njenom sjeverozapadu, nazvane Pakistan, kao i drugih manjih država na drugim područjima gdje su muslimani činili većinu. Kada je Velika Britanija ušla u Drugi svjetski rat, Kongres je odmah odbacio ideju sudjelovanja Indije u tom ratu, budući da ga nije smatrao indijskim ratom, no Liga je bila spremnija na suradnju. To je dovelo do zaokreta u britanskoj politici spram Džinnaha, koji je odjednom percipiran kao poželjan partner. U svjetlu tih novih okolnosti 23. ožujka 1940. u Lahoreu je održana konferencija u kojoj se pozvalo na osnivanje muslimanske države u sjeverozapadnoj Indiji. Gandhi je reagirao u svom stilu – tvrdeći da muslimani, kao i svi ostali stanovnici Indije, imaju pravo na samoodređenje. Ostali čelnici Kongresa bili su mnogo oštriji – Nehru je zahtjev nazvao „Džinnahovom tlapnjom“, a ostali su tvrdili da je rečeni zahtjev „proizvod bolesnog uma“. No kako je bilo jasno da Britanci napuštaju Indiju, stvari su se morale početi rješavati. Liga je polako zadobivala sve veću podršku i naposljetku na izborima za Konstituentnu skupštinu Indije osvojila sva mjesta namijenjena muslimanskim predstavnicima. Mjesec dana kasnije, na provincijalnim izborima dobili su 75% muslimanskih glasova, za razliku od samo 4,4% 9 godina ranije. Gruda se zakotrljala, a sve tvrdoglavije ukopavanje obiju strana dovelo je na kraju do nemogućnosti ikakvih kompromisnih rješenja. Čak i kada bi se pojavila ruka suradnje s jedne strane, druga bi ju strana odbila. Gandhi je tako predlagao stvaranje neovisne u početku jedinstvene Indije koja bi se kasnije podijelila, da bi Džinnah uzvratio s traženjem dviju država od samoga početka. Onda je Džinnah razmišljao o nekoj vrsti zajedničke vojske ili policije, pa bi hinduska strana rekla da podjela mora biti potpuna. U takvom ozračju u Indiju je stigao lord Mountbatten i započelo je ono što sam već opisao – razgraničenje i seoba stanovništva. Ono što Mountbatten u tom trenutku nije znao, bilo je da je Džinnah teško bolestan. Nakon što je Džinnah umro, Mountbatten će izjaviti kako bi, da mu je bilo poznato njegovo zdravstveno stanje, bio otezao podjelu, u nadi da će se biologija pobrinuti za Džinnaha prije nego se stvari obave do kraja (bezveze, kao da je podjela bila tek želja jednog čovjeka – uostalom, Džinnah je sâm tu ideju prihvatio na nagovor radikalnijih struja).
Poslije nezavisnosti, Džinnah je postao prvi generalni upravitelj Pakistana. Mlada je država imala mnoštvo problema, koje je dodatno kompliciralo opstruiranje od strane Indije oko sukcesije zajedničke imovine. Džinnah je naporno radio oko pružanja pomoći izbjeglicama iz Indije kako bi se snašli, nastojeći da se Pakistan što prije osovi na noge. On, materinji govornik gudžaratskog koji je gotovo cijeli život govorio engleski, zagovarao je urdu kao jedini službeni jezik Pakistana, što je već na samom početku razgnjevilo Bengalce. Istovremeno se njegovo zdravstveno stanje sve više pogoršavalo. Od početka 1930-ih bolovao je od tuberkuloze, a kako je pušio 50 cigareta dnevno uz još pokoju cigaru, bilo je evidentno da to neće dobro završiti. Naravno, dobio je rak pluća, te mu se stanje naglo pogoršalo u lipnju 1948. Radi promjene klime otišao je prvo u Quettu, zatim u obližnje mjesto Ziarat, čija mu je planinska klima trebala pogodovati. Pokušali su ga liječiti i tada novootkrivenim streptomicinom, bezuspješno (naravno, jer je već imao rak). Do kolovoza je spao na svega 36 kilograma (zapravo je i njegovo karakteristično mršavo koščato lice s portreta na novčanicama vjerojatno već bilo posljedicom bolesti). Unatoč tomu, odbijao je povratak u Karači (gdje bi ga eventualno mogli operirati i liječiti) jer nije želio da ga vide tako onemoćalog. 9. rujna razvio je i upalu pluća, te je potom odlučeno da ga se hitno prebaci u Karači, jer se više nije imalo što čekati. 11. rujna zrakoplovom je prebačen iz Quette u Karači, potom prevezen u bolnicu ambulantnim kolima, koja su se međutim putem pokvarila. Trebalo je sat vremena dok nisu došla nova kola, no već je bilo kasno. Muhammad Ali Džinnah preminuo je te večeri, 11. rujna 1948., u svom domu u gradu u kojem je i rođen, u državi koju je stvorio svojim nastojanjem nakon što su ga zapravo okolnosti gurnule u tu poziciju. Vrhunski intelektualac i čovjek vrlo britka uma, koji je zapravo dovršio posao koji je na početku kritizirao, za Pakistance je on jedna od rijetkih političkih ličnosti njihove zemlje koja je univerzalno cijenjena i poštovana, dok je za Indiju on negativac koji je razdijelio državu – premda je takva kvalifikacija poprilično nepravedna, jer, kao što se vidi, zapravo je nespremnost Kongresa na kompromise i podjelu vlasti bila ta koja je Džinnaha pogurnula k ideji Pakistana. Njegovom smrću u novostvorenom Pakistanu na površinu je opet izbilo sektaštvo, regionalne netrpeljivosti i svi drugi problemi koje je Džinnah svojom karizmom uspio suzbiti ili držati pod kontrolom.
Već sam spomenuo da je i Gandhi bio Gudžaraćanin. Osim toga, i Gandhi je ubijen početkom 1948., i to, paradoksalno, pod optužbom da ide na ruku muslimanima. Tako su dva velikana suvremene povijesti Indije svoj životni put završili iste godine, jedan doduše nasilno, a drugi prirodnim putem. Obojica su inače po profesiji bili i barristeri. Kada razmišljate o očevima nacija poput Gandhija i Džinnaha, nesumnjivim povijesnim, intelektualnim i moralnim veličinama, ne može vas obuzeti osjećaj ironije kada se prisjetite isto takvih očeva nacija poput Heydara Źliyeva ili Saparmurata Nijazova, sovjetskih aparatčika koji su se našli u pravo vrijeme na pravom mjestu i od toga izgradili vlastite kultove ličnosti. Ali sic transit gloria mundi.
Muhammad Ali Džinnah pokopan je u mauzoleju u Karačiju. Pogrebu je prisustvovalo milijun ljudi, a proglašena je žalost u objema državama. Kao što je rekao američki indolog Stanley Wolpert u Džinnahovoj biografiji: „Rijetki pojedinci značajno mijenjaju tijek povijesti. Još rjeđi mijenjaju kartu svijeta. Gotovo da nema nikoga komu se može pripisati osnivanje nacionalne države. Muhammad Ali Džinnah napravio je sve troje.“
Evo, time sam obradio dvije značajne političke ličnosti u povijesti ove zemlje. Ako mi ostane još koji slobodan dan – i ako vam se uopće dadne o tome čitati – obradit ću i Zulfikara Ali Bhutta, ako ne, ima na Wikpediji. :D
komentiraj (0) * ispiši * #
Glavno predgrađe
ponedjeljak , 08.06.2015.Opet preskačem doručak. Boravak u Rawalpindiju sve više unosi apatiju u moj život, ovo je izgubljenih tjedan dana života. Odlazim pod tuš i shvaćam da nema tople vode. I nakon tri minute čekanja, voda je i dalje na kojih 29-30°C. A ja – nazovite me razmaženim šonjom – jednostavno na svom torzu (na rukama i nogama da, ali na torzu nikako) ne mogu osjetiti vodu hladniju od svoje tjelesne temperature, izuzev kad je jako vruće, poput ono neki dan u Lahoreu. Isto vrijedi i za kupanje u moru. Kada netko kaže da je more toplo, a temperatura je 29, ja samo odmahujem glavom u nevjerici. Za mene su isključivo tropska mora.
Glavu još nekako i uspijevam oprati (ipak je jutro i OK mi dođe da me razbudi), ali ostatak tijela ću morati podapirati nad umivaonikom, tamošnja mi se voda čini pinkicu toplijom. Ali sramota je da hotel od tri zvjezdice nije u stanju omogućiti redovni dotok tople vode. Točno znam što bi mi na recepciji rekli: „This is Pakistan“. Ujutro ne radi ni internet u sobi. Srećom radi u prizemlju, pa provjeravam ima li što od Expatriate Gentlemena, nema. Predivno.
Odlučio sam se danas otputiti Metrobusom do Islamabada, da konačno vidim na što on doista liči, neovisno o veleposlanstvima. Ponovno pokušavam na stanici Metrobusa nabaviti žeton, opet je gužva, ali ovaj puta uspijevam bukirati vožnju. Redar me upozorava da ne smijem slikati, pokazujući na moj fotoaparat. Nisam ni mislio slikati, ali podsjeća me malo na onaj vic „imate svu potrebnu opremu“.
Rawalpindsko-islamabadski metrobus jest sustav brzog autobusnog prijevoza na izdvojenom kolničkom tijelu ukupne duljine 24 km, s 24 stanice. Gradnja je započela 28. veljače 2014., a pušten je u promet 4. lipnja 2015. To je ujedno i objašnjenje zašto nisam mogao u četvrtak njime do Islamabada – naime, bio je to dan otvorenja, a ja nisam ni znao. Silno osiguranje bilo je zbog Navaza Šarifa, premijera koji ga je došao otvoriti. To je inače drugi funkcionalni metrobus u zemlji, nakon onoga u Lahoreu.
I Pakistanci su zbunjeni, novo im je to još sve, pa uokolo sve vrvi redarima koji im pomažu i usmjeravaju ih, ali i snagama sigurnosti.
Vozim se skoro do kraja, otprilike pola trase je u Pindiju, pola u Islamabadu. Silazim na pretposljednjoj stanici, zatičem se na širokoj aveniji, koja me podsjeća na bulevare po Novom Beogradu. Kako je još nedjelja, baš i nema prometa, pa tako čitava ulica izgleda još prostranije. Krećem u šetnju, bez neke posebne rute. Ionako me zanima prvenstveno Faisalova džamija, a što vidim usput, dobro je. Skrećem u jednu pokrajnju ulicu, prolazim među zgradama koje me podsjećaju na Mertojak ili tako neki socrealistički kvart s primorskim đirom, a potom slijedi široka zelena avenija s koje se odvajaju pokrajnje ulice koje liče na zagrebačko Cvjetno naselje. Dolazim potom do centra sektora – svaki od rezidencijalnih sektora u sredini ima dio s prodavaonicama i ostalim zajedničkim službama (npr. bankom, poštom…), uz nekoliko zgrada za stanovanje, a uokolo se nalaze ulice s obiteljskim kućama i vilama. U tom pogledu Islamabad doista i liči na američko predgrađe. Ovaj centar sektora je dosta ofucan, no nalazim jednu radnju gdje rade šejkove, pa uzimam jedan od manga. Usput mi dolazi neki tip, koji valjda radi u restoranu, pa me malo ispituje uobičajena pitanja (predstavio mi se, ali se ja ne mogu sjetiti kako se zove) i traži me da ga fotografiram. Kažem mu da mi nije jasno što ima od toga, ali mu ipak udovoljavam (sliku možete vidjeti u mom albumu).
Nastavljam dalje, pored vila od kojih se u nekima nalaze i veleposlanstva koja nisu završila u diplomatskoj enklavi. Dojam je nekako zbunjujuć. „OK, gdje je tu grad, osim pokojeg elementa?“ Definitivno izgleda nepakistanski, urednije, čišće (ali je i to samo donekle, zato što se u zelenilu prljavština lakše zagubi), ali ne kao ozbiljan grad. Zbog dobroga je urbanizma izgubio urbanost. Gradskog prijevoza nema (izuzev Metrobusa), ovdje se svi oslanjaju prvenstveno na svoje vlastite kotače. Tu i tamo vidim pokoji kombi, kao i u Pindiju (zapravo, ni u Pindiju ne postoji organizirani gradski prijevoz), no kao da i ovdje vlada amerikanizirana kultura prijevoznog individualizma.
Ožednio sam, pa skrećem prema jednom od centara sektora, onoga F/7. Ironično, to je upravo sektor u kojem žive Expatriate Gentlemen. Kupujem đumbirovo pivo u jednoj prodavaonici, ali vjerojatno sam došao u vrijeme redukcije, jer ništa u frižideru nije hladno. Odmah pored je afganistanski restoran, maštovito nazvan Kabul. Pa da probamo što jedu Afganistanci. Na jelovniku se uglavnom nudi roštilj (čak i ulazite u restoran kroz oblak dima koji se širi s roštilja pored vrata), ima i ponešto birjanija i pilava, ali se ja odlučujem za mantu, već poznate i spominjane valjuške od tijesta punjene mesom – spominjao sam ih u Turskoj, kada sam rekao da je to jelo koje je rašireno po cijeloj srednjoj Aziji. Naravno, kako Afganistan ima utjecaja Potkontinenta, onda su i podosta začinjeni. Usto uzimam i jogurt, kako bih malo razblažio začine, afganistanski nan (kruh), te limunadu. Čak ispada i dosta jeftino, s poslugom 550 rupija.
Nastavljam dalje, pored restorana je neki ekskluzivni i lijepo uređeni šoping centar, u kojem se prodaje odjeća i kozmetika. Jedini detalj koji se ne uklapa jest što se sa svake strane zgrade nalazi po jedno mitraljesko gnijezdo, zaklon od vreća s pijeskom u kojemu sjedi tip s kalašnjikovom. Nadrealno, s obzirom da se pored toga mirno šeću urbani Islamabađani. Na benzinskoj pumpi kupujem vodu i sok od dinje, pa potom nastavljam prema Faisalovoj džamiji, koja je sad već prilično blizu. Već ju vidim iz daljine, no onda moram sjesti i predahnuti, jer mi je iz nekog razloga sok od dinje teško sjeo na želudac, pa imam osjećaj da ću se raspuknuti. Naposljetku, nakon nekih pola sata disanja na škrge, dolazim do Faisalove džamije. Džamija je građena od 1976. do 1986., prema projektu turskoga arhitekta Vedata Dalokaya. Dizajn je inspiriran beduinskim šatorom, s ukupno četiri vitka minareta (prema urbanoj legendi, CIA je tražila inspekciju minareta, bojeći se da je zapravo riječ o nuklearnim raketama – doista liče). Smještena je u podnožju Margallskih brda, koja sa sjeverozapada omeđuju Islamabad i zapravo su najzapadniji izdanak Himalaje. Džamija nosi ime saudijskoga kralja Faisala, koji je većim dijelom financirao njenu izgradnju. Mnogi konzervativniji muslimani isprva su kritizirali izgled džamije, zbog nedostatka kupole, no kada je dovršena i kada se vidjela njena veličina (koja se u potpunosti može spoznati tek iznutra – prima oko 10 000 ljudi u glavnoj dvorani i još oko 65 000 u dvorištu), kritike su povučene. U sklopu džamijskog kompleksa nalazilo se i Islamsko sveučilište koje je kasnije premješteno na vlastiti kampus.
Došao sam u vrijeme namaza, no ionako ne bih mogao unutra – tj. mogao bih, ali od toga ne bi bilo prevelike koristi, budući da je najstrože zabranjeno svako fotografiranje, unošenje mobitela i bilo čega sličnog, tako da dojmove iznutra ionako ne bih mogao vizualno prenijeti. Fotografiram ju stoga izvana, pa se potom otpućujem preko okolnih poljana (na kojima se može smjestiti još 200 000 vjernika), te dolazim do mauzoleja Muhammada Zia-ul-Haqa, nekadašnjeg pakistanskog predsjednika i generala.
Zia je kontroverzna ličnost u pakistanskoj povijesti. U zasluge mu ide što je Pakistan u vrijeme njegove vlasti ostvarivao gospodarski rast kao nikad prije (a ni kasnije). No taj rast zapravo nije imao nikakve veze s njegovim konkretnim potezima, već je uglavnom bio posljedicom povećanja iznosa koji su pakistanski radnici u inozemstvu slali u domovinu. Zia se nije bavio ekonomijom, te čak nije dirao u nacionalizaciju industrije koju je sproveo njegov prethodnik Bhutto (svega tri čeličane su vraćene svojim ranijim vlasnicima, jedna od njih je bila i ona obitelji Šarif). Ujedno je odgovoran i za islamizaciju dotada relativno sekularnog Pakistana, budući da je pojačao ulogu šerijata u zakonodavstvu, iako je već i Bhutto započeo s određenim proislamskim mjerama. Zia je smatrao da su dotadašnje Bhuttove socijalističke mjere uništile moralno tkivo pakistanskog naroda, a kako je islam raison d'ętre Pakistana, na njega se morao staviti veći naglasak. Stoga je poticao otvaranje medresa (u njegovo se vrijeme broj istih utrostručio) koje su s vremenom izrasle u paralelni školski sustav, ujedno odgovoran za sve kasnije negativne posljedice islamizacije, poput talibana. Niti jedan kasniji predsjednik nije uspio više stati na rep medresama, pa je čak i Mušarraf, koji se ozbiljnije uhvatio sekularizacije, također radi dobrih odnosa izdvajao velika proračunska sredstva za financiranje medresa. Ujedno je posljedica otvaranja medresa bio i rast vjerske netrpeljivosti diljem zemlje, posebno na sunitsko-šijitskoj liniji.
Zia je na vlast došao vojnim udarom nakon što su diljem Pakistana izbile demonstracije protiv Bhutta. Jesu li te demonstracije bile spontane, ili je bila riječ o već provjerenom potpisu rušena nepoćudnih režima od strane CIA-e, ostaje otvorenim pitanjem, tek, činjenica je da su se SAD bojale približavanja Pakistana i SSSR-a koje se odvijalo za vrijeme Bhuttove vlasti, kao i da su kasnije davale vrlo izdašnu pomoć Zijinom režimu, ne mareći pritom za kršenja ljudskih prava koja je isti sprovodio. Kako je 1979. došlo do sovjetske invazije na Afganistan, Zia je odjednom postao vodeći saveznik i „faktor stabilnosti“ u regiji (iako je i on bio „šaren“ – navodno je šurovao i s Homeinijem u Iračko-iranskom ratu), te su mu dane odriješene ruke u misiji preotimanja Afganistana natrag za kapitalistički svijet, pri čemu su velike količine novca (između ostaloga onoga ostvarenog uspješnim gospodarskim rastom) upumpane u financiranje afganistanskih mudžahedina.
Na domaćem polju Zia je sve više konsolidirao vlast u svojim rukama, želeći uspostaviti polupredsjednički sustav, odgađajući izbore u početku „jer nije bilo vrijeme“, pa je tako skupio ukupno 11 godina na dužnosti pakistanskog predsjednika – dulje od bilo kojeg drugog. Pritom nije štedio političke protivnike, pogotovo obitelj Bhutto (Zulfikar je obješen, njegov najstariji sin otrovan, a ostatak obitelji je morao otići u progonstvo kako bi se spasio). 17. kolovoza 1988. Muhammad Zia-ul-Haq poginuo je u nikad posve razjašnjenoj avionskoj nesreći, zajedno s još nekoliko vodećih vojnih čelnika i američkih diplomata, a sva je prilika da je uklonjen (najpopularnija je tzv. „mango-teorija“, o bombi skrivenoj u kištri manga u avionskom spremniku). U nasljeđe mu je ostao polupredsjednički sustav koji je u Pakistanu ukinut tek 2010.
Poprilično ljigav lik, čak i fizički, izgledao je kao neki gušter (čekaj…pa možda David Icke i nije posve u krivu?). Indira Gandhi je jednom izjavila kako se, za razliku od Bhutta, kojemu se na licu vidjela iskrenost i dobronamjernost, Zia-ul-Haqu s lica čitalo da je šuft koji će ti zabiti nož u leđa. Gromiku se zaklinjao kako su Pakistanu prioritet dobri odnosi s SSSR-om, istovremeno im stavljajući guje u njedra po afganistanskim gudurama.
Uglavnom, nisam ulazio u njegov mauzolej. :D
Vraćam se lagano prema Metrobusu, za što moram prepješačiti čitavu širinu Islamabada (što i nije toliko puno, oko 2 km). Uz Faisalovu aveniju nalazi se ograđeni prostor u kojem obitava nekoliko srna s mladuncima. Dovršavam onaj svoj sok od dinje i opet se događa isto – iz nekog mi razloga teško pada na želudac. Dolazim do Centaurusa, poslovnog kompleksa od triju nebodera pokraj kojega mi je najbliža stanica Metrobusa, silazim u pothodnik i ostajem šokiran, jer se unutra proteže repina od kojih 50 metara. Koja se pomiče vrlo sporo. Stajem u red, ali nakon desetak minuta odustajem i odlučujem se okušati sreću s taksijem. Pitam jednog vozača koliko bi bilo, računam ako je 500 do kineske ambasade, a ovo je kraće, moralo bi biti 400 ili manje. On traži 600. Velim da ne dolazi u obzir, da je to kraće od….ponavljam ovu svoju prethodnu rečenicu. On kaže da cijena ne ovisi o udaljenosti nego tako, o slobodnoj inspiraciji, kojiput će za istu udaljenost tražiti 800, a kojiput 400. Samo što mi nije rekao „ti si ovca koju mislim strizati“. Pita kolegu, taj mi nudi 500. Neću ni to, mora biti manje od 500. Nudim mu 450, on ne želi. Ništa, onda ću pješke dalje. Metrobus je 20 rupija, a ovima je 400 premalo. Nastavljam hodati po aveniji i sine mi najočitija ideja, koja mi dotada nije bila ni u primozgu – a da odem jednostavno na iduću stanicu Metrobusa? Na Centaurusu je gužva zbog nekog događanja, na idućoj valjda neće biti. I doista, tamo je u redu manje od 10 ljudi, otvorene su dvije blagajne, sve ide brzo. Na jednoj blagajni radi neki tip, mene usmjeravaju na drugu blagajnu, na kojoj nema nikoga. Tj. mislim da nema nikoga, sve dok iza šaltera ne izroni ruka i uzme mojih 20 rupija. Ruka pripada ženi koja nosi burku. Dakle, ne nikab (ono s prorezom za oči, takve sam već viđao da rade na šalterima), već doslovce burku. Kao da je na stolcu s druge strane stakla nasađena bala tekstila. Bizaran osjećaj, jer obavljam poslovnu transakciju s humanoidom bez lica.
Na stanici dakle nema gužve, ali svi autobusi koji dolaze su dupkom puni, jer su pokupili onu gomilu s ranije stanice. Napokon se uspijevam ugurati u peti ili šesti po redu, te nakon skoro pola sata stižem na Commitee Chowk. I tu je gomila ljudi koja čeka na ukrcavanje, morat će nešto poduzeti da se te gužve riješe, inače će prijevoz postati posve nefunkcionalan.
Večeri u hotelu postaju trening za umiranje. Srećom sam dovoljno iscrpljen da sam već oko ponoći bio u poluzombi stanju, tako da spuštam zavjesu na još jedan dan u Rawalpindiju. Još stotinjak sati…
komentiraj (0) * ispiši * #
Wireless infidelity
nedjelja , 07.06.2015.Današnji sam dan zapravo planirao izlet u Taxillu, ali sam od njega odustao, iz dva razloga. Prvo, zato što je bilo užasno vruće. Drugo, zato što sam u 5 popodne morao biti u hotelu, na internetu. Razlog je poprilično bizaran.
Naime, oni koji me znaju, znaju da sam strastveni kvizaš. Ljubav je počela još u djetinjstvu s Kviskotekom, nastavila se kroz prve uspješne televizijske nastupe i redovna gledanja TV kvizova, a kulminirala kada se u Zagrebu razvila scena pub kvizova. Prošloga je proljeća u Zagrebu osnovan i Hrvatski kviz savez, čime je bavljenje tom aktivnošću dobilo i službeno tijelo koje se brine o njenoj promociji i organizira razna mjesečna i godišnja natjecanja. Tako je lani po prvi puta zahvaljujući HKS-u Hrvatska imala svoje natjecanje u sklopu Svjetskoga kviznoga prvenstva, a ja to naravno nisam mogao propustiti. Rezultat je bio zadovoljavajuć – bio sam drugi u Hrvatskoj iza Dorjane Širole (koja je već godinama najbolja kvizašica svijeta, redovno među prvih 20 u svijetu), te 101. u svijetu. No za ovu je godinu, uslijed moga putovanja, bilo prilično izvjesno da neću sudjelovati. Kako je HKS u međuvremenu počeo organizirati i Hot 100, mjesečna kvizna natjecanja od po 100 pitanja, koja se također boduju za svjetsku rang listu, u polušali sam rekao momcima iz Saveza kako bi bilo fora da dopisno rješavam Hot 100 s puta. To se načelno ne dopušta, jer nitko ne kontrolira hoće li osoba varati, npr. tražiti informacije preko interneta. No s obzirom da su se momci i dobar dio drugih igrača složili s takvim aranžmanom, uz jamstvo same Dorjane (kojoj ovom prilikom zahvaljujem) kao respektabilne članice svjetskoga kvizaštva, dopušteno mi je da rješavam kako Hot 100, tako i samo Svjetsko prvenstvo, iako još nije bilo sigurno gdje ću biti u to vrijeme. Dosad sam na putu odradio dva Hot 100, u Istanbulu i Ghazvinu (u ovom drugom sam skoro pobijedio, čega sam se zapravo bojao, jer bi moglo izazvati sumnje), a danas je bio dan održavanja SP. U tu sam svrhu morao biti u hotelu u 2 po hrvatskom vremenu, tj. u 5 po pakistanskom. Rješava se inače u dva dijela po 1 sat, između kojih je pola sata pauze. Svaki dio ima 4 rubrike po 30 pitanja, ukupno dakle 240 pitanja, s time da se najslabije riješena rubrika ne boduje. Kako je zadnja dva dana internet uglavnom radio, nije bilo bojazni da me tehnički problemi spriječe u natjecanju.
Ujutro sam preskočio doručak, ionako za tih 200 rupija dobijem grudicu pekmeza, tost koji je zapravo netostirani kruh za tostiranje, čašu soka i šalicu i pol čaja. Jest ću onda radije krekere i čokoladu koje imam još od Lahorea. Oko podneva sam se odlučio uputiti do centra Pindija, da malo vidimo na što liči taj grad. Prije toga odlazim na recepciju upitati mogu li mi kopirati onu svoju kopiju moje stranice pasoša s podacima i vizom, za slučaj da me policajci zaustave. Recepcionar mi kaže da je najčešće dovoljno pokazati onu potvrdu iz veleposlanstva da je putovnica kod njih i da onda ne gnjave, ali mi svejedno izrađuje kopiju, neka se nađe.
Put do centra nije ni lak, jer treba prijeći cestovni most bez nogostupa, srećom promet uglavnom stoji i trubi (izuzev motocikala koji prolaze između). Usto je i pripeklo, nisam očekivao ovakvu žegu u ovim predjelima, ali izgleda da se idući tjedan i ovdje očekuje do 40.
Centar Pindija izgleda malo uređenije nego dio grada gdje sam ja, pod „uređenijim“ mislim da su zgrade malo luksuznije i imaju bolje dućane. A čak je i kolnik u malo boljem stanju i nećete zateći lokvice pored ceste. Ali i dalje posvuda caruje šuma žica i transformatora, promet je jednako kaotičan i bučan i to sasvim sigurno nije grad kojim biste šetali. Uzimam jedan šejk od manga da se osvježim, radim krug i vraćam se prema hotelu drugim putem, iako opet završavam na onom mostu.
U hotelu je u međuvremenu odsjeo gospodin Murphy. Naime, u dogovoru s organizatorima, kako bi nam svima bilo praktičnije, odlučeno je da počnem pisati sat ranije, tako da mogu u miru ispraviti moj test dok ostali još pišu. I tako, skinem potrebne dokumente, otvorim ih, krenem pisati, imam sat vremena…i pred kraj skužim da greškom organizatora nisam dobio jednu sliku koja bi mi možda pomogla oko odgovora. Nema veze, nećemo sitničariti, šaljem dokument u roku. Imam pola sata pauze, taman da nešto popijem, protegnem se…kad, nestane struje. Redukcija. Nestalo je i jutros, ali hotel ima generator koji ubrzo pokrenu. Ali nestanak struje zahvaća i modeme. Kojiput se odmah vrate u normalu, kojiput to traje. Ovaj puta se oporavilo unutar desetak minuta. U pola 6 krećem s pisanjem drugoga dijela, odgovori se nižu, dolazi i moja omiljena i najjača rubrika Svijet…kad opet nestaje struje. OK, imam još 25 minuta do krajnjeg termina, sad će oni to… Završavam oko 6.15, ali struje još nema. Ne čujem ni da itko pokušava pokrenuti generator. A znam da će nakon ovolike pauze trebati i mnogo više vremena da se internet oporavi. Nemam vremena čekati, iscurit će mi vrijeme. Oblačim se i odlazim na jedino mjesto za koje se nadam da će mu internet raditi – hotel Civic. Ujedno molim Boga da oni imaju generator i da modemi cuclaju struju, jer će inače sve što sam pisao otići kvragu, budući da će kašnjenje s isporukom drugog dijela učiniti besmislenim i prvi dio ako me diskvalificiraju zbog neregularnosti. Osjećam se kao idiot dok na parkiralištu pred hotelom, među autima, ispred nekakve mehaničarske radionice, otvaram laptop i čekam da se sistem digne…srećom, internet radi! Spajam se i šaljem dokument, minutu-dvije prije roka. Bijesan sam na indolentne panjeve u hotelu od tri zvjezdice koji plaćam 2000 rupija po noćenju + 200 za doručak, koji su lijeni upaliti generator, dok sam u Lahoreu plaćao 550 rupija, imao besplatan doručak i beskrajno uslužnog Sadžada koji je za silu bio spreman čak i svoj smartphone pretvoriti u modem.
Generator su pokrenuli tek kad sam se vratio u hotel (oko 25 minuta nakon nestanka struje), internet nije došao idućih 20 minuta, tako da sam otišao na večeru u onaj restoran u sklopu hotela Civic. Bio sam tamo i u srijedu, prvu večer kad sam došao. Pokušat ću kod njih sa slatko-kiselom piletinom. Imaju ju, i to poprilično veliku porciju, tako da ju čak ni ja, koji redovito rješavam čitav pladanj u kineskim restoranima u Zagrebu, ne mogu pojesti. Ili je porcija prevelika, ili se meni apetit na ovom putovanju smanjuje. Optimistično ću se držati prve opcije. :D Za vrijeme večere me zašprehava jedan konobar koji baš ne vlada najbolje engleskim, odakle sam, što radim u Pakistanu, jesam li oženjen (to im je isto jedno od glavnih pitanja, i onda „zašto“ kad kažem da nisam – odgovor je „zato da mogu doći u Pakistan“)… Srećom se ubrzo udaljio i pustio me da jedem u miru. Meni nije problem razgovarati kod jela, ali ovaj je stajao, dok sam ja sjedio, što je značilo da moram dizati glavu prema njemu, a tada je već teže mirno žvakati. Nakon večere uzimam i jedan hir, kao neki puding od riže s bademima.
Vraćam se u hotel, internet radi, pa opet redukcija, pa ne radi, pa proradi, pa ne radi, pa… Expatriate gentlemen se ne javljaju. Nasukan sam i dalje u hotelu s ćudljivom internetskom vezom. Pakao, to je Rawalpindi.
U konačnom poretku za Hrvatsku bio sam šesti, s jednakim brojem bodova kao i peti, ali slabije riješenom najslabijom rubrikom (koja u tom slučaju odlučuje). Četvrti je imao bod više. I, naravno, najbolje riješena rubrika Svijet. Ipak neke koristi od tih putovanja…
komentiraj (1) * ispiši * #
Napeti lipanj
subota , 06.06.2015.Budući da sam dosta dugo čuo (meni jako drag kajkavski izraz – „čuti“ u smislu „biti budan“), spavao sam svega kojih 4 sata, tako da danas očito nisam bio toliko čio i šestan pri pojavljivanju u veleposlanstvu. Odlučio sam ipak ponijeti dolare, ali i USB sa screenshotom stanja računa sa svoga e-bankarstva. Oboružam svom potrebnom dokumentacijom zaključujem da neću petljati s Metrobusom, jer tko zna gdje će me on ostaviti, a onda bih do veleposlanstva svejedno morao uzeti taksi, ili shuttle, koji košta također 500 rupija. Onda mi je bolje za tu cijenu ići odmah iz Pindija. Dolazim na taksi stajalište, kažem adresu, pitam cijenu, on mi pokazuje prstima 800 (ili čak 900) rupija. Kažem da nema šanse, da sam jučer išao za 500. On odmahuje da ne može. Dobro, krećem dalje. Kad odjednom počinje vikati „600!“. Hodam. „500!“ Stajem. Okrećem se. I radim pogrešku – pristajem na takvu ponudu.
U čemu je točno pogreška, mislite si. Pa u tome što sam, unatoč tomu što je on ponudio moj ciljani iznos, trebao ući u neki drugi auto i tako ovog vozača naučiti pameti da dajući previsoku početnu cijenu može posve izgubiti mušteriju. Ovako je prošao lišo i vjerojatno će idući put nekom strancu opet ponuditi nepošteno visoku cijenu, a neki naivac, koji ne zna kako se kreću cijene, možda će ju i platiti. Naravno, libertarijanci bi rekli da tu nema ništa lošega, ako jedna strana ponudi, a druga pristane to platiti (a ako ne zna kako se kreću cijene naravno da će pristati, jer ne zna da ga se vara), onda nema nepošteno visoke cijene. Oni neka plaćaju tako, ja smatram da nitko nema pravo zlorabiti tuđu neobaviještenost. Ja sam imao sreću da mi je onaj stari jučer ponudio 500 rupija i to mi je orijentacijska cijena. Možda je i ona previsoka, tko zna.
Ovaj me još uspio ostaviti kojih 300 metara niže od veleposlanstva, tako da sam morao klipsati. Na ulazu je kratak red, samo šestorica prije mene. Odlučujem se ne pozivati na onu gospođicu (ionako sam joj zaboravio ime), pričekat ću, za maksimalno 10 minuta sam unutra… Pola sata kasnije ispred mene su još dvojica, a ja već opako šizim. Ako nešto mrzim u životu to je čekanje nečega za što ne znaš kada će se dogoditi, može biti za jednu minutu ili za jedan sat. Bilo da je to čekanje u repu, bilo da je to čekanje da netko izađe iz kupaonice, ili pak nešto treće (kao ono u Taftanu)… Reci mi „Čekat ćeš tri sata i onda ćeš doći na red“ i meni će biti to lakše podnijeti nego čekati 20 minuta u potpunoj neizvjesnosti. To je ta moja kompulzivnost – moram imati sigurni vremenski reper kako bih se po njemu orijentirao.
Napokon me pozivaju unutra, opet ista priča sa skeniranjem, ne dopuštaju mi unijeti čak ni ključ hotelske sobe… Ulazim u glavnu salu i shvaćam zašto danas to toliko traje - otvoren je jedan jedini šalter. Petak je, pa se ni njima baš ne radi. No dok čekam i brojim ljude koji su ispred mene, računajući kad ću doći na red i kada bi mi onda viza mogla biti gotova, otvaraju još dva šaltera, tako da i ja dolazim na red čim se maknuo tip s onog prvog otvorenog šaltera. Danas je tu neka ženska, koja čini se ne govori toliko dobro engleski kao onaj tip od jučer. Tj. govori ga bolje od Pakistanaca, ali izgleda da ne razumije baš dobro kad joj ja odgovaram. Rješavamo papirologiju, uzima sve dokumente, slike, čak je i novac pogledala i uvjerila se da ga imam dovoljno (oni inače traže nominalno 100 dolara po danu, što je sasvim sigurno više od onoga što ću ja trošiti), pita me koliko sam već u Pakistanu, kažem dva tjedna, pita me koliko ću onda biti u Kini, s obzirom da je velika, pa joj ja kažem oko mjesec i pol…i onda mi ona kaže da će mi dati 30-dnevnu vizu. Tako sam i očekivao, iako ću kasnije vidjeti da se uz lijepu zamolbu može odmah dobiti i 60-dnevna, dok sam ja mislio da bi inzistiranje na duljoj vizi moglo imati samo protuefekt, iako sam u obrascu napisao da želim biti tamo 45 dana i to još usmeno potvrdio. Ništa, viza se može relativno lako produljiti u samoj Kini, iako to isto ovisi od grada do grada – neki gradovi uopće ne traže potvrdu o mogućnosti financiranja, drugi ne samo da traže, već traže i da to bude u kineskoj banci, što znači da moraš otvoriti račun… U svakom slučaju, po mom kasnijem istraživanju, nekako se najpovoljnijim pokazao Lanzhou, ali još ću vidjeti. Dodatni problem je što produljenje vize uzima još jednu stranicu u putovnici, čime već ulazim u opasnu zonu s obzirom da nakon toga moram izvaditi još 5 viza – i to čak i nije problem sve dok mi ulazni žig lupaju na samu vizu, no dosada su ga i Iranci i Pakistanci lupali na nasuprotnu stranicu od vize, što znači da bih tako svakom vizom gubio dvije stranice. A 10 slobodnih stranica u putvnici bogme više nemam. Čuo sam i priče o ljudima koji su se tako, ostavši bez slobodnih stranica u putovnici, morali vraćati u domovinu po novu putnu ispravu (inače bi se to moglo riješiti i preko diplomatskog predstavništva, no moram priznati da nisam našao detalje kakva je procedura za hrvatske državljane – ako tko zna, cijenio bih informacije). Najpozitivniji scenarij bio bi onaj da dovršim putovanje s dovoljno slobodnih stranica. Polupozitivan bi bio da npr. iz Jakarte zatražim izradu nove putovnice i dobijem ju poštom nakon nekoliko dana (neke zemlje čak dopuštaju dodavanje dodatnih stranica u putovnicu). Najgori bi bio da se moram vratiti u Hrvatsku po putnu ispravu – jer je tada prilično izvjesno da bih morao prekinuti putovanje, manje zbog opstrukcije generalne ideje putovanja (to bi se vodilo kao time out), a više zbog prevelikih troškova.
Tada službenica uzima neki papirić i ispisuje ga, kaže mi da kad ću podizati vizu donesem i 4500 rupija za cijenu vize (ja se još čudim kako nema nikakvog dodatnog troška za ubrzanu proceduru, to je normalna cijena), a potom mi daje papir i nešto mi još govori, što ne razumijem. Onda shvaćam da mi kaže „Tense June.“ Kakav napeti lipanj, zaboga? Mene zanima u koliko sati mogu danas doći po vizu. I onda shvaćam što mi ona govori: „10th June.“ Viza će mi biti gotova tek 10. lipnja, u srijedu. Ona je unatoč tomu što sam označio da želim ekspresni postupak, stavila da ide normalnim putem. Pitam ju što s tim, ali njezin promrmljani odgovor nisam najbolje razumio, nešto je spominjala nekakav telefon, valjda sam to trebao unaprijed javiti, što li. Eto, opet nepotrebno čekanje, iako ovaj puta barem znam dokad. Ali što ću raditi još 6 dana u Rawalpindiju? OK, za sutra imam program, eventualno i za nedjelju, ali dalje? Od očaja pomislim da bih se mogao zaletjeti čak i do Pešavara. Nije mi mrsko produljivati putovanje zbog nečega ugodnog i lijepog, ali čepiti tjedan dana u Rawalpindiju zbog nečega čiji postupak instalacije u putovnicu traje nekoliko minuta, to je stvarno besmisleno. Da ne govorim da bi to značilo još 4 noći u hotelu (jer ja, ako dobijem vizu u srijedu, mogu otputovati tek u četvrtak rano ujutro)… Neumoljivost kineske birokracije – Krešo 1:0. Izlazim smeteno iz ambasade i važem opcije. Možda da probam s CS-om za te druge 4 noći, da uštedim 8000 rupija? Dodatni problem jest što nemam putovnicu, a ni njenu kopiju, jer sam zadnju kopiju dao Kinezima. Jedina isprava koju imam je hrvatska osobna iskaznica, ali na njoj nema podataka o vizi. Bit će zeznuto ako naletim na checkpoint…
Kao da vrijeme suosjeća sa mnom, dok hodam prema taksijima započinje pravi tropski pljusak. Srećom upravo nailazi neki poluraspadnuti Suzuki, Toyota, tko zna što. Vozač traži 600 rupija. Jest da je vani tropski pljusak, ali ja nisam budala i ostajem na 500. On mi nudi 550. Oluja će srušiti hrast, ali neće trsku, pa se stoga ugibljem tom prijedlogu i smještam se pod kakav takav krov prije nego se nebo doista sastavi sa zemljom. Taksi naravno nema pojaseva, ima jedan brisač (za vozačev dio stakla), kojega ovaj mora fizički uključivati i isključivati pri svakom obrisaju… Vozimo se kroz neprozirnu zavjesu kiše, ja ne vidim ništa pred sobom, nemam isprave, da ovog časa poginem ne bi nitko imao pojma tko je taj tip na suvozačkom mjestu. Do Pindija kiša prestaje, vide se tek ogromne lokve uz cestu, a čini se da je potopilo i neke podvožnjake. Dobro je da se ispadalo, ujutro je zrak bio težak i sparan, a tlak visok. Sada se to raščistilo.
U hotelu prvo konzultiram vodič da vidim što se sve isplati vidjeti u sjeverozapadnom Pandžabu s obzirom na višak slobodnih dana. Taxilla je svakako u planu, Murree možda…ali nakon detaljnije analize čini mi se da je možda bolje ne, mogao bih se razočarati. Riječ je o nekadašnjem britanskom planinskom odmaralištu, koje se međutim pakistanizacijom pretvorilo u još jedno kaotično mjesto, s jedinom razlikom da je u brdima. Strah me da ne doživim nešto poput albanskoga Bajram Currija, pa se ne bih kockao. Dakle, Taxilla. I šetnja centrom Islamabada, da pronađem konačno urbanost iza one pastorale svud uokolo. Doduše, za Islamabad mi vjerojatno treba neka identifikacijska isprava…kvragu.
Odlazim na CS u potragu za nekim domaćinom u Islamabadu ili Pindiju. Prvo stavljam Islamabad u tražilicu i primjećujem da ovdje ima puno više sredovječnih couchsurfera nego u Iranu, gdje je to uglavnom mlađarija. No nalazim i jedan zanimljiv profil, nazvan Expatriate Gentlemen, zapravo profil četvorice ili petorice cimera od oko 25 godina koji žive u centru Islamabada i u svom stanu ugošćuju couchsurfere. Imaju dobre reference, a kako ću ionako imati dovoljno vremena za prodavanje zjaka, zašto ga ne provesti u malo konverzacijske atmosfere, možda naletim i na kojeg zanimljivog putnika. Šaljem im zahtjev za razdoblje od nedjelje do četvrtka i ubrzo mi odgovaraju da su načelno zainteresirani, ali da još moraju vidjeti do sutra navečer, trenutno su kod njih 4 couchsurfera. Javit će mi se u subotu navečer. Odlično, sreća da sam u hotelu, pa imam backup za slučaj da neće biti mjesta.
Uzgred budi rečeno, ako ubrzo opet ne postanem couchsurfer, postat ću couch potato. Veći dio popodneva proveo sam sjedeći u sobi i prokrastinirajući vrijeme odlaska na hranjenje, budući da mi kaotični i razvučeni Rawalpindi, u kojem za većinu daljih destinacija trebam uzeti taksi ili rikšu, nije baš pretjerano privlačan za lutanje. Općenito ću pakistansku dionicu puta pamtiti uglavnom po čamljenju u hotelima, s izuzetkom Lahorea. Oko 7 sam se konačno zaputio na obrok u jedan obližnji restoran koji bi se mogao opisati kao „pakistanski fast food“, koji je specijaliziran za pulao (tj. pilav). Većinom se uzima za van, no može se pojesti i u samom restoranu. Uzimam pileći pilav i dobivam gomilu riže, dva krumpira s korom, jedno krilce i još malo čistog mesa bez kosti, ali dosta suhog. Uz to i salatu i raitu. Sve je naravno ljuto. Ti Pakistanci stvarno moraju jesti ljuto jer im to spali sve parazite u utrobi. Za kasnije sam uzeo neki sladoled s bademima, izbor je bio pola litre ili litra, a čak je i pola litre dovoljno za barem dvije osobe. Inače, zanimljivo je da se u ovim krajevima sladoled redovito radi s nekim orašastim plodovima (i sa šafranom u Iranu), voćnih okusa je puno manje.
Poslije večere opet na kauč. Jedina bizarna situacija dogodila se kad mi je neki tip ušao u sobu, iako sam mislio da sam zaključao vrata. Odmah je izašao, čim je skužio da je netko u sobi, ali se onda opet vratio unutra da mi se ispriča. Općenito je hotel dosta prazan, a sve sobe na svim katovima povezane su zajedničkim balkonom, na kojemu su klima uređaji, te koji je mračan i prljav, jer je zapravo kolonada koja se proteže oko cijele zgrade. I doista je u mraku zgodno mjesto za razne manijake koji mogu nesmetano viriti u sobu. Osim ako ne navučete zastore, ali onda ste u sauni.
Još jedan dan je prošao, još jednom mjesec došao… Koji je ovih dana pun, ako već nije prošao tu fazu. Do idućeg hilala bih već trebao biti u dolini Hunza. Zeznuto je jedino što će me početak Ramazana uhvatiti u Pakistanu, a to znači gladovanje preko dana… Doduše, gore u brdima su opušteniji glede toga.
komentiraj (2) * ispiši * #
Vižljasta viza
petak , 05.06.2015.Ujutro sam ustao rano, opra se, obuka onu košulju na cvit…majicu na #hrvatskikvizsavez (u pranju je malo apšisao crni dio majice), plave hlače, sve kako bih šarmirao osoblje u kineskom veleposlanstvu e da mi odmah s vrata daju vizu. Utvrđujem da internet i dalje raducka, nedovoljno za to da isprintam obrazac, pa ću okušati sreću u samom veleposlanstvu. Kako doći do istoga? Postoji Metrobus koji spaja Rawalpindi i Islamabad, no nakon dolaska na stanicu istoga saznajem da isti danas ne vozi. Kasnije ću vidjeti na njegovoj trasi i policijska kola, kao i hitnu pomoć, a uokolo su stajali policajci s dugim cijevima (na svim stanicama) no nije mi poznato što se dogodilo. Izgledalo je kao dojava o bombi, možda čak i deaktivacija iste. I tako umjesto 60 rupija za dva žetona (do Islamabada i natrag) uzimam taksi za 500 rupija u jednom smjeru (motorne rikše ne smiju uopće u Islamabad). Usto još postoji nekakvo ograničenje, taksiji ne smiju u diplomatsku enklavu, koja je na rubu Islamabada, tamo se mora ići posebnim shuttleom. Taksist ne zna engleski, a izgleda da baš ne pozna ni Islamabad, tako da mu kažem da trebam Embassy Road (tako se stvarno zove ulica odakle kreću shuttlei). Inače, gotovo svi taksiji u Pindiju su Suzuki Marutti, koji se ovdje zovu Suzuki Mehran. I svi izgledaju kao da su u naprednoj fazi pripreme za pretvaranje u go-karte. Tragikomično je voziti se pored velikih ploča uz cestu na kojima piše kako i vozač i suvozač moraju biti vezani, a auto nema ni tapecirung na vratima, a kamoli pojaseve.
Vozimo se prema Islamabadu. Već sam rekao da Rawalpindi i Islamabad zovu gradovima blizancima, ali podesniji bi opis bio onaj dr. Jekylla i Mr. Hydea. Islamabad je sterilan, planski, zelen, s mnoštvom slobodnoga prostora; dočim je Rawalpindi urbana i prometna džungla. Prijelaz je lako uočljiv. Nakon jednog nadvožnjaka odjednom sve kuće oko vas nestaju, a pred vama se pojavljuje bujno zelenilo. I naravno policijska kontrolna točka. Koju nažalost nisam mogao slikati (jer je to policijska kontrolna točka), ali čitava kućica je obučena u boje glavnog sponzora. Pepsija. Doista, na kućici piše velikim slovima PEPSI, a ispod toga manjima Police Checkpoint. Ne znam bih li vrištao od smijeha ili lupao glavom o komandnu ploču. Ovo drugo bih lako mogao ako vozač jače zakoči.
Na kontrolnoj me točki policajac pita kamo idem, zašto, koliko sam dugo u Pakistanu, zašto, sviđa li mi se (primijetite kako ispitivanje suptilno prelazi u zašprehavanje)…zatim me pita može li mi kako pomoći, ja velim da zasada ne, a onda on kaže vozaču da idem u kinesku ambasadu. Sad nastaje zbunjenost, jer vozač kaže da sam mu rekao da me vozi u Embassy Road, ali ispada da me on ipak s taksijem može voziti skroz do veleposlanstva, što ja nisam znao, pa sam mu zato rekao Embassy Road. Onda to moram reći policajcu, koji to onda prevodi vozaču, koji onda shvaća, ali još nije bio sasvim siguran, pa me par puta pitao želim li u Embassy Road ili u veleposlanstvo. Nakon još malo lutanja i okretanja, napokon pogađa pravi smjer.
Moram priznati da sam od Islamabada očekivao neku vrstu američkog predgrađa, široke avenije, uredno zelenilo…ovo što vidim izgleda kao Buzin. Još gore, jer u Buzinu barem postoje uređeni nogostupi. Ovo izgleda kao da ste negdje u sjeverozapadnoj Hrvatskoj po poljima porazbacali veleposlanstva u obliku malih tvrđavica (3 metra visoki zid s bodljikavom žicom na vrhu, barijere, rampe i zastava na vrhu, da se zna čija je posada u tvrđavi), a okolo vam cvate ambrozija. Stvarno. Kineska ambasada je na ledini pored ceste, s druge strane je veleposlanstvo Emirata, malo dalje je Rusija…a sve vire iz grmlja.
A ja shvaćam da je u čitavom tom otezanju s internetom, traženju prijevoza, traženju prijevoznog puta i sličnome već došlo 11.25, a konzularni odjel radi do 12. A pred veleposlanstvom se nazire neki rep. Srećom, ubrzo po mom dolasku puštaju jednu tranšu ekipe unutra, pa tako i ja, premda sam do kraja ostao zadnji, ulazim negdje u 10 do 12. Unutra je naravno aerodromska procedura sigurnosti, skeniraju mi pederušu i odlučuju da ju moram ostaviti kod njih, pa tako s ostatkom dokumenata u ruci ulazim u glavnu salu sa šalterima. Objašnjavam da nemam fizički obrazac nego samo dokument na USB-u i već očekujem hladnokrvno odbijanje, no bez ikakvog krzmanja dobivam obrazac od mlade Pakistanke koja ondje radi kao službenica. Ispunjavam obrazac koji nije toliko sulud poput onoga za pakistansku vizu (na kojem su me tražili vjeroispovijest, materinji jezik i krvnu grupu – ja svoju krvnu grupu ne znam, pa sam izmislio i nadao se da mi u veleposlanstvu neće vaditi krv; srećom su mi vadili samo mast). Neke podatke međutim ne znam napamet, kao što je broj moje hrvatske osobne iskaznice (jer traže i to i broj pasoša – ali to valjda ipak samo za Pakistance), kao i telefonski broj mog poslodavca (koji mi je ostao u mobitelu u pederuši). Srećom me ona djevojka razuvjerava da će to biti od krucijalne važnosti, pa tako čekam svoj red na šalteru. Kada dođem na red slijede uobičajena pitanja, imam li rezerviran smještaj (nije mi jasno, misle li oni doista da će netko tko traži vizu biti toliko bahat da smatra da je viza puka formalnost i unaprijed rezervirati smještaj?), kada mislim ući u Kinu, kako, kojim putem mislim ići (napisao sam itinerer na obrascu, ali to je službeniku prekratko, jer sam naveo samo devet gradova – više ne stane). Potom mi kaže da mu još treba kopija mog pasoša (donio sam original i kopiju pakistanske vize), detaljniji itinerer, te moje izvješće iz banke (pokazao bih mu stanje mog računa na elektroničkom bankarstvu, ali mi je mobitel ostao u pederuši). Kaže da mu to mogu donijeti odmah, ili da dođem sutra. Vraćam se do one djevojke i pitam ju ima li negdje u blizini kopirka, nema. Kaže da bi, dok odem kopirati i vratim se, već isteklo radno vrijeme konzularnog odjela. Uostalom, shvaćam i da nemam dovoljno sredstava za cijenu vize, bankomat je tko zna gdje (u grmlju, vjerojatno), a debitnu karticu sam, debil, ostavio u hotelu. Sve vodi tomu da ću i sutra u Klinča S…Islamabad. Možda Metrobusom. Srećom mi djevojka kaže da se sutra ujutro javim policajcu na ulazu i kažem da sam bio dan ranije i da za mene jamči gđica (i sad sam zaboravio ime, ali bilo je nešto poput Anja, Sanja, Asja…), a usput ona zapisuje i moje ime, kako bi bilo vjerodostojnije.
Opet u taksi (za koji me ovaj puta traže 600 rupija, ali ja kažem da je do ovamo bilo 500 i ne odstupam, te na kraju za 500 rupija pronalazim taksi koji čak ima i pojaseve), pa do hotela. Sastavljam detaljniji itinerer, navodeći hostele u pojedinim gradovima čija sam imena pokupio s Hostelworlda (tamo ću „odsjedati“ – zapravo, možda i hoću, ali neću ništa rezervirati dok ne doznam kada ću dobiti vizu i hoću li ju dobiti), kao i način putovanja između gradova, pokoji usputni izlet… Prilično sam siguran da će sutra ovaj tek baciti letimičan pogled na to, tako je bilo i s Iranom pred dvije godine, morate imati rezerviran smještaj, ja se potrgao da nađem rezervirljiv smještaj u Iranu (s obzirom na sankcije to je jako teško, jedino dobiti neku usmenu potvrdu i onda taj mejl pokazati konzulu), a ovaj je na kraju rekao „Aha, to je to“, i odmah odložio taj papir sa strane. Čini mi se da je to više psihološka metoda provjere koliko si ozbiljan i realan u svojim planovima. Jedino bankovno izvješće ne znam kako da mu dostavim, mogu mu ga pokazati na ekranu mobitela (stanje je naravno u kunama, pa neka on preračunava u juane), ili mu mogu donijeti dolare koje imam (ali mi se baš ne nosa 2500 dolara uokolo bez prevelike potrebe). Samo se nadam da će tu biti kraj peripetijama s vizom. Po onome što znam, Kinezi nisu osobito zahtjevni u pogledu viza, a takav sam dojam stekao i danas u veleposlanstvu, čitava atmosfera je kao na bankovnom šalteru.
Popodne odlučujem istražiti neposrednu okolinu hotela u Rawalpindiju, za što mi opet treba kamuflaža zvana šalvarkamiz. Kako bih dodatno uklonio pažnju sa sebe, uzimam mali fotoaparat, žrtvovat ću kvalitetu fotografija za neprimjetnost. Ponovno dižem novce, čime sam sada već na 800 potrošenih dolara, a morat ću izgleda još jednom podići (ili promijeniti) novce prije napuštanja Pakistana. Unatoč vrućini i proljevu, koji su me spasili od jela, Sadžadovom plaćanju sokova, voda i faluda, Pakistan je ipak skuplji nego što sam pretpostavljao planirajući budžet.
Nisam se udaljavao previše, kretao sam se u krugu od kojih 500 metara od hotela, prvo u uske uličice s druge strane Murree Roada, glavne prometne arterije u Pindiju (kojom ide i Metrobus). Uličice izgledaju pomalo kao labirint starog dijela nekog od naših primorskih gradova – zavijuci, šikane među zgradama od po tri-četiri kata visine, ljudi koji gledaju kroz prozore i dovikuju se… Ono gdje je razlika jest mnogo veći nered, brojne žice koje se posvuda provlače (često su među njima uglavljeni i transformatori), uz ulicu zna vijugati kanal s otpadnim vodama, nije neobično da se tu smuca i pokoja kokoš, pa čak i koza (Rawalpindi ima oko tri milijuna stanovnika, dakle to je grad veličine Berlina)… Posebno su opasni brojni šahtovi bez poklopaca, koji su često neobilježeni. Ako imate sreće, zatrpani su smećem dovoljno da ćete samo uganuti nogu. Ako nemate, mogli biste slomiti štošta upadom u jedan takav.
Rawalpindi je smješten na krajnjem sjeveru Pandžaba, na Pothoharskom platou. Iako tragovi naseljenosti datiraju još u razdoblje od oko 1000 g. pr. Kr., a zapadno od grada nalazilo se i poznato budističko naselje Takšašila (današnja Taxilla), korijeni današnjeg Rawalpindija su u malom gradu koji je 1493. osnovao Džhanda Han, vladar klana Gahara. Nakon toga su njime vladali Moguli, Afgani i Sikhi, sve dok 1849. nije postao dijelom Britanske Indije. Kako se nalazio na Velikoj osnoj cesti (Grand Trunk Road, najvažnija prometnica sjeverne Indije, koja je spajala Kabul i Čittagong), važnost Rawalpindija s godinama je rasla. S Britancima je došla i željeznica, a Rawalpindi postaje željezničko čvorište i najveće vojno uporište Britanaca u Indiji, dijelom i zato što je bio toliko blizu divljim plemenima na sjeverozapadu i sjeveru. Ujedno je blizina planina privlačila i mnoge Britance koji su u obližnjim brdima osnivali svoja planinska odmarališta. Otkako je nezavisnog Pakistana, Rawalpindiju je dobro krenulo, ali ima poprilično nezgodnu reputaciju za političare. Liaghat Ali Han, prvi premijer Pakistana, ubijen je 1951. u parku koji danas nosi njegovo ime, navodno zbog njegove tendencije približavanja Sovjetskom Savezu (spominje se upletenost SAD-a – zar ste sumnjali?). 1979. u Rawalpindiju je vješanjem smaknut Zulfikar Ali Bhutto, kojega je uklonio njegov nasljednik, Mohammad Zia-ul-Haqq. A onda je sudbina okrutno spojila te dvije osobe, tako što je 2007. kod stražnjeg ulaza u Liaghatov park ubijena i Zulfikarova kći Benazir.
Kada je Pakistan postao neovisan, ulogu glavnog grada preuzela je njegova glavna luka Karači. No zbog specifičnog ljevkastog oblika države, Karači je bio poprilično udaljen od većine ostalih krajeva, a to je dovodilo i do nejednakog razvoja države. Karači je kao luka bio i dosta izložen mogućem napadu. Usto, Karači je bio poslovno središte, pa je postojao strah od uplitanja poslovne elite u političke odluke. Tako se 50-ih godina počelo razmišljati o premještanju glavnoga grada. Zbog relativno centralnog položaja i umjerene klime, plato pored Rawalpindija pokazao se idealnim za smještaj glavnoga grada države. Relativna blizina Kašmira trebala je osnažiti polaganje prava na taj teritorij. Odlučeno je da se glavni grad gradi posve iznova, planski, a dano mu je vrlo maštovito ime Islamabad, tj. „Grad islama“. Zadaća urbanističkog oblikovanja povjerena je grčkom arhitektu Konstantinosu Doxiadesu, koji je napravio plan grada s rasterom koji se sastoji od više sektora koji svaki funkcioniraju kao mali grad s vlastitim centrom. Radovi su započeli 1959., kada je glavni grad iz Karačija prvo premješten u Rawalpindi, jer je Islamabad još bio ledina. Tek je 1966. glavni grad postao operativan. Danas je Islamabad po svim pokazateljima kvalitete života daleko iznad pakistanskog prosjeka, a njegova demografska slika svojevrsni je mikrokozam čitave države. U njemu je sagrađeno nekoliko monumentalnih građevina, uključivo i Faisalovu džamiju, u trenutku izgradnje najveću na svijetu (danas je četvrta, jer ju je u međuvremenu pretekla Džamija kralja Hassana II. u Casablanci, a nadograđene su i Velika džamija u Meki i Prorokova džamija u Medini).
Ali i dalje izgleda kao Stupnik.
Večer opet provodim u hotelu, za večeru sam se uželio pojesti nešto kinesko, možda poboljša karmu, a možda, ako ne vidim Kinu, barem dobijem dio Kine u želudac. Zanimljivo da većina restorana u Pindiju nudi neku pakistansko-kinesku fuziju, pa tako i moj u hotelu. Ja bih običnu slatko-kiselu piletinu. Ali nemaju. Ništa, daj chow mein, jeo sam ga lani na Kubi i bio razočaran, pa da popravim dojam. I prije toga bistru juhu od povrća. Koja ima puno mrkve. Eto, dobro za moju probavu. Ali ovo je Pakistan, pa uz mrkvu ima i paprike, a na dnu je prst debeo sloj papra. To nije dobro za moju probavu.
Ha ništa, sutra drugi pokušaj s odlaskom u Brdov…Islamabad. Danas sam vidio da ekipa dolazi u šalvarkamizu u ambasadu. Pitam se ima li smisla biti pristojan i usput reklamirati #hrvatskikvizsavez, ili biti komotan i otići po vizu bez gaća.
Jer, naravno, šalvarkamiz se nosi na golo tijelo.
komentiraj (0) * ispiši * #
Rekonvalescencija
četvrtak , 04.06.2015.Utorak je dakle bio sasvim nezanimljiv dan. Još me tijekom noći napao poprilično jak proljev, posve vodene konstitucije (ono što ja obično zovem „pišanje na guzicu“), tako da sam već ujutro osjećao prve znakove dehidracije. Ipak, još sam vjerovao da ću se uspjeti oporaviti do podneva kada sam mislio krenuti na bus. Za doručak sam uzeo samo lassi, kako bih nadoknadio tekućinu, a i obnovio crijevnu floru, a kasnije još i zeleni čaj. Budući da sam šalvarkamiz dao Sajidu da ga opere, a ostatak robe sam spakirao, nisam baš bio pretjerano uljudan sjedeći na doručku samo u boksericama i razgovarajući s nekim Australcem koji je došao večer ranije. Njemu nije prvi puta u Pakistanu, također ide na sjever, no on će se onda preko Čitrala spustiti u Pešavar. Razgovor naglo prekida moj novi napadaj, nakon čega se povlačim u sobu. Sajid mi je pokušao pomoći tako da me izmasira, ali mislim da to nije previše pomoglo mojim crijevima. S obzirom da su simptomi dehidriranosti bili sve jači, a vode mi je nedostajalo, bilo je jasno da neću toga dana na put. Stoga sam kunjao u nekom polusnu do ranog popodneva, kada sam zamolio Sajida da mi skokne do obližnjeg supermarketa po ono što sam u tom trenutku smatrao da mi tijelo treba: veliku bocu vode, bocu soka od višnje i slani lassi. Potom sam se vratio u krevet i nastavio s kunjanjem sve do redukcije iza 5 sati, kada sam se ustao (Sajid i Australac su u međuvremenu otišli na onaj isti sufijski festival) i spustio se do supermarketa po još neke namirnice. Naravno, kada se pojavi stanje kao što je proljev, svi imaju nekakve savjete, iako su oni često nerealni, a tu je prednjačila moja majka, koja recepte protiv putnog proljeva dobiva od svoje prijateljice liječnice koja isto tako putuje po egzotičnim zemljama. Međutim, da vidite što mi je ona preporučila: da pokušam nabaviti Hippovu (!) kašicu za djecu s mrkvom (jer, jasno, mora biti Hipp, inače to nije to, i samorazumljivo je da se to može naći u prvom supermarketu u Pakistanu), da jedem čistu kuhanu rižu (što je relativno OK) i tako dok proljev ne prestane, 10 dana (ja ne znam kakve proljeve ima ta njezina prijateljica, ali meni nikad nije trajao dulje od jednog dana)… Ukratko, otišao sam pronaći bilo kakvu dječju hranu, kupio jednu kašicu od mrkve i krumpira i još jednu samo od krumpira (obje s rižom), krekere (jer dvopek nisam našao), čokoladu za kuhanje i one Digestive zobene kekse s čokoladom (da stvorim barem nekakav volumen stolice). Vratio sam se u sobu, udario po keksima, sve dok nije došla iduća redukcija, kada sam jednostavno iscrpljen zaspao. Nakon što sam se kojih dva sata kasnije probudio, shvatio sam da mi je bolje. Iako ću kasnije utvrditi da i dalje imam proljev, stanje u glavi i tijelu mi se popravilo, pa sam proveo nekih dva sata na terasi ćaskajući sa Šrilančaninom uz šalicu crnog čaja s limunom (još jedan lijek za proljev). On inače živi u Ženevi kad je u Švicarskoj, što znači da očito ima dovoljno love da bi si u Lahoreu mogao priuštiti i bolji smještaj od života u hostelu za bekpekere – barem da si iznajmi stan. Ali očito mu ovo više odgovara. Nisam uspio doznati čime se inače bavi, kao ni koja mu je životna priča – mislio sam da možda ima detalja koje ne bih želio znati. Inače simpatičan lik – fizionomija malo majmunska, kreštav glas, na prsima ima tri ožiljka koji izgledaju kao opekline, kao da mu je je netko gasio na koži, ne cigarete, nego cigare… Ne, ali stvarno je simpatičan, unatoč ovom mom opisu. Negdje oko pola 1 on se povukao na spavanje, jer spava na terasi, a to znači da ga sunce (i mujezini i promet) budi već oko 5. Ja sam se još malo muvao po sobi, skupljajući dovoljno umora da ponovno zaspim.
Ujutro su stvari već izgledale daleko bolje. Znakovi dehidracije su se povukli, čak je i stolica bila žitkija. Suprotno očekivanom, lassi pomaže u slučaju proljeva, provjereno na internetu, tako da nisam ni jutros odustao od rituala, dopunivši ga crnim čajem. Budući da sam se dobro oporavljao, bilo je jasno da danas krećem dalje, moram što prije pokrenuti postupak za dobivanje kineske vize, a za to trebam doći fizički u veleposlanstvo u Islamabadu. No kako je Islamabad dosta skup, smještaj ću ipak odabrati u Rawalpindiju, gradu koji je zapravo blizanac Islamabada, udaljen svega 15-ak km. Molim Sajida da mi pomogne oko toga, tj. da mi dadne neku preporuku, on mi ispisuje adrese i za Rawalpindi, i za Gilgit, i za Hunzu. Taj čovjek je stvarno zlatan. Budući da je danas šijitski festival sličan Ašuri (blagdanu na koji se šijiti prisjećaju muke i smrti imama Husseina, pada 10. muharrama, što je ove godine negdje u rujnu), pita me hoću li možda ostati i danas, pa otići to vidjeti. Rado bih, ali doista me stvar s kineskom vizom goni dalje. Jer ako dođe vikend, onda moram čekati idući tjedan… Pakiram se i sređujem račun za jedan dan više, a onda Sajidu dajem još 1000 rupija, za sve dodatno što mi je učinio u ovih 5 dana. Nije puno, to je 10 dolara, ali platio sam dosta i izlete, istrošio sam se u Lahoreu. Sajidu je drago, zahvaljuje mi, grli me, kaže mi „thank you, brother“…doista je on jedna od najboljih osoba koje sam upoznao, ne samo na ovom putovanju. Doista se vidi da mu je stalo do njegovih gostiju, da im želi pružiti osjećaj „doma daleko od doma“ i da je svatko dobrodošao u tu malenu oazu na zadnjem katu zgrade s pogledom na The Mall. Uostalom, nije bezveze dotični hostel već nekoliko godina zaredom proglašen najboljim hostelom u Pakistanu (nije doduše neka žestoka konkurencija, ali…). Obećajem mu da ću širiti dobru vijest o hostelu, pa to činim i ovim putem – ako vas put ikad nanese u Lahore, mislim da moja iskustva ovih 6 dana (a ipak je to dosta sažeto i skraćeno) stvarno mogu biti dobra preporuka da se tamo skrasite i prepustite iskusnom Sajidovu vodstvu, jer događanja ima, Lahore je poprilično siguran grad za pakistanske standarde, s bogatom kulturnom scenom – a vidjet ćete i pokoji festival, kao i život ruralnog Pandžaba.
I da, na koncu jedna isprika – iako sam ja njega cijelo vrijeme zvao Sajid, jer sam bio uvjeren da je Sayeed, on je zapravo Sajjad, tj. Sadžad. Tako da si retrogradno ispravite taj podatak. :D
Pozdravljam se sa Šrilančaninom, Sadžad uzima moje ruksake unatoč mojim protestima i nosi ih pred zgradu, kako bi mi pozvao rikšu da me prebaci do Daewooova terminala (da, napisao sam tri o, bez obzira kakva je trenutno važeća pravopisna norma). Još se jednom srdačno pozdravljamo, a potom ja ulazim u rikšu i kreće još jedna drmajuća vožnja kroz grad. Prema onome što vidim u ogledalu u rikši, u licu imam boje, ne izgledam kao paćenik, tako da se izgleda dobro oporavljam. Vožnja do terminala traje kojih desetak minuta i ispada 200 rupija (to zna koliko bi bila da sam sâm naručivao rikšu). Na terminalu prvo moram obaviti upis osobnih podataka u evidenciju (već sam zaboravio kako to izgleda), a potom tek mogu u zgradu kupiti kartu. Pikiram bus u 12.45, koji je luksuzniji od ostalih (iako su i ostali luksuzniji od onoga u čemu sam se vozio do Lahorea), a cijena mu je 1450 rupija za 4,5-satnu vožnju do Rawalpindija. Dolazim na šalter, službenik mi veli da malo pričekam, jer nemam rezervaciju. Nadam se da će mjesta ipak biti, premda za 15 minuta već ide drugi bus, no taj je klasu niži (i jeftiniji, pa računam da će možda više ljudi ići na njega). Napokon dobivam mjesto i krećem se smjestiti u bus. I pri ulasku u bus je sigurnost malo veća, pregledavaju me detektorom metala, traže me da otvorim torbicu koju nosim ispod majice (od milja bih ju mogao zvati škapular), a u kojoj furam dio novca, žutu knjižicu i novčanik s debitnim karticama. Dodatna mjera sigurnosti je fotografiranje svakog putnika. Bus je doista svemirski za pakistanske pojmove, a solidan je čak i za iranske. Sjedala su grupirana 1+2, imamo i stjuardesu, koja stalno nešto donosi – vodu, slušalice (koje se nalaze u velikoj sportskoj torbi, pa ako sjediš na prvom sjedalu iza „šanka“ na kojem ona to sve priprema, možeš besplatno dobiti i ručku od torbe u čašu s vodom, kao ja), Coca Colu, Fantu, Sprite, hranu… Otvaram hranu da vidim što mi lijepoga i antidijarejičnoga nude. Sendvič od bijeloga kruha s paštetom od tunjevine, kroasan s čokoladom i kekse s kuminom. Ovo prvo je s obzirom na moju probavu užas, drugo je tako-tako, treće je sjajno. No kako sam ja dobro odgojeno dijete koje pojede sve što mu se servira, tako će i tunjevina dobiti svoje mjesto u mom želucu. Ionako sam minimalno 4 dana u Rawalpindiju, mogu si priuštiti još malo proljeva.
Vožnja do Pindija (kako ga Pakistanci nazivaju u razgovoru) traje već najavljenih 4,5 sata, uz jednu kraću pauzu. Sjeverozapadni dio Pandžaba je brdovit i malo me podsjeća na onaj dio kada se iz Rijeke penjete prema Gorskom kotaru. Dok je u Lahoreu vrijeme bilo oblačno, putem se razvedrilo i granulo je sunce, ali ne pripeka. Kada gledam krajolik mogu shvatiti zašto su Britanci u ovim krajevima gradili svoje ljetne rezidencije i utočišta od vreline ravnica središnje i južne Indije, pa čak i središnjeg i istočnog Pandžaba. Klima je ovdje ugodnija, prohladnija, planine su mnogo bliže, iako sami Islamabad i Rawalpindi leže u ravnici. Kilometri se tope, na putokazima već vidim i Pešavar, što me otrežnjuje – riječ je o možda najopasnijem gradu u Pakistanu, opasnijem i od Quette, uslijed snažne talibanske prisutnosti. A u trenutku moga dolaska u Pindi od njega sam udaljen samo 150 km. Doduše, bio sam i bliže opasnim mjestima – na jugoistoku Turske, npr., gdje je preko granice ili Sirija ili Irak.
Na terminalu u Pindiju pitam prvog vozača koliko je do rečene adrese (u pitanju je taksi, ne rikša), on kaže 900 rupija. Ma da ne bi. U rikši bih tu udaljenost (za koju u tom času još ne znam koja je) platio maksimalno 300 rupija. Krećem prema izlazu iz terminala, možda na cesti ulovim rikšu…ali zaglavljujem među taksistima koji ovaj puta nude niže cijene, ali svejedno previsoke. Jedan nudi 600. Ja velim da bi u Lahoreu to koštalo 300 (malo blefa nikad ne škodi). 500! 400? 450! Odlično, prepolovio sam onu prvu ponudu.
Vožnja doista traje kojih pola sata i tek sad vidim kakav je Rawalpindi naspram Islamabada, ali i naspram drugih pakistanskih gradova, s izuzetkom Lahorea. Poprilično kaotičan i potkontinentski, a centar mu izgleda kao jedan veliki bazar. Moj hotel koji mi je preporučio Sadžad zove se Regent i nalazi se na Community Chowku (Chowk je kao neko središte, veliko križanje na kojem se susreće više ulica). Uzimam sobu, uz ogradu da ne znam koliko ću točno ostati, ali stavljam provizorij od 4 noćenja. Noćenje je 2000 rupija, dakle opet dosta skupo. Nadam se da Kinezi neće otezati s vizom…
Pokazuju mi sobu, dotrajala, ali solidna, uobičajeni inventar (klima, ventilator, televizor, frižider…). Pitam tipa koji me doveo u sobu otkad dokad je doručak. On kaže da je službeno do 10, ali „nema žurbe, ovo je Pakistan.“ :D Ono što međutim nije sjajno jest da nema interneta. Tj. ima ga, ali je neki vrag s ruterom, jer se ja uredno spojim na net, čak je i veza vrlo jaka i vrlo čista, ali ništa od prometa ne prolazi. Pokušavam urgirati kod ovih na recepciji, ali ni njima nije sasvim jasno što je posrijedi. Oni se oslanjaju na inš'allah. Pokušali su resetirati modem, bezuspješno. Frustriran, uzimam laptop, stavljam ga u mali sklopivi ruksak koji nosim za ovakve prigode i krećem u ekspediciju po kvartu, tražeći neko mjesto gdje mogu u miru odsurfati svoje. Treba mi internet zbog informacija o kineskoj vizi. Već sam spreman ušetati u neki hotel i objasniti svoju situaciju, čak biti spreman i platiti korištenje interneta, ali onda opažam hotel Civic s otvorenom mrežom. I još je u prizemlju restoran, tako da mogu I hvatati internet I jesti nešto za večeru. To i činim, a kako restoran ima natruha kineske kuhinje, moguće je čak uzeti i običnu rižu kuhanu na pari. Kako je to prilog, uzet ću za glavno jelo piletinu s đumbirom. Znam da je đumbir dobar za želudac, možda je onda dobar i za crijeva.
Skidam obrazac za vizu, prebacujem ga na USB-stick kako bih ga dao onima u hotelu da ga isprintaju (ako imaju printer). Večeras ga ispunim, sutra ga predam…oni vele da im treba 4 radna dana za obradu i izradu vize. Tim tempom bih vizu mogao imati tek u utorak ili srijedu. Postoji doduše i žuran postupak, ali on košta više. Sumnjam da je toliko više koliko i hotelska soba za tih nekoliko dana više.
Đumbir mi je prejak, pa odustajem napola jela. Vraćam se u hotel, gdje „internet sad navodno radi“. Brzim uvidom vidim da radi na jedvite jade. Puštaju me u stražnju prostoriju gdje im je kompjutor s printerom, ali vidi vraga – budući da obrazac sadržava kineske znakove, da bi ga pravilno prikazao, program mora skinuti kineski font. Što ne može, jer nema interneta. A ako printam bez toga, neće prikazati ni latinicu, što znači da printer samo prošeće 4 papira amo-tamo, a i dalje su prazni. Možda sam umjesto PDF-a trebao skinuti Word verziju dokumenta, možda tamo ne bi gnjavio s fontovima.
Ništa, sad pričekati sutra ujutro, da vidimo hoće li se internet popraviti „sam od sebe“, ili će i dalje biti kao i dosad. Tijekom večeri internet malo živne, pa opet rikne, tako da je bilo kakav kontinuiran rad na netu naporan i frustrirajuć. A ja se sad idem urediti za sutra ujutro, da mogu šarmirati Kineze. Jedino ne znam koliko je pametno ići u ambasadu u šalvarkamizu…
komentiraj (1) * ispiši * #
Isprika
srijeda , 03.06.2015.Danas po prvi (a nadam se i zadnji) puta nema dnevnog izvješća. Naime, težak proljev koji je započeo večer ranije jučer me cijeli dan držao prikovanog za krevet, te sam tako bio prisiljen ostati još jedan dan dulje u Lahoreu. Iako sam dehidrirao, uz cjelodnevno kunjanje, dječje kašice, čokoladu za kuhanje, indijski čaj i puno vode uspio sam se oporaviti dovoljno da ću izgleda danas moći nastaviti put do Rawalpindija. Točan razlog proljeva ne znam, čini se da je posrijedi akutno trovanje, ali čime točno, mogućnosti su raznolike. Budući da je za neke uzročnike vrijeme inkubacije 10 dana, možda sam ga pokupio još u Taftanu. Ne ponovilo se.
komentiraj (0) * ispiši * #
Pogled u Indiju
utorak , 02.06.2015.Danas sam malo dulje spavao, potom još pisao dnevni zapis, tako da sam tek negdje oko 11 pristupio doručku, za koji mi je Sajid danas nabavio nekakvu lepinju punjenu krumpirom i začinima. Ljuto za popizditi. Uz to i omlet, također s nekim ljutim dodacima. Taman za jodlanje prilikom jela, te idući dan na WC-u. Srećom da je tu opet lassi da ublaži posljedice.
Iako je program popodnevni, Sajid mi kaže da bismo trebali krenuti već u 2, tako da nemam puno vremena za omuhavanje, ipak još želim obaviti nekoliko stvari. Prvo moram otići na bankomat. Kolikogod ti Sajidovi izleti bili ugodni i korisni, onaj jučer je koštao 9000 rupija, današnji će koštati 5000, tako da ću sve skupa na te izlete ostaviti 200 dolara u 4 dana. Pa nije baš ni jeftino… Nakon bankomata uzimam jedan šejk od manga, a potom nastavljam šetnju niz The Mall, prema jugoistoku, gdje se nalazi lahorski zoološki vrt i Džinnahov park s botaničkim vrtom. Tu ima i dosta vladinih zgrada, kvart je vrlo zelen i poprilično dobro čuvan, s bodljikavom žicom, ježevima i betonskim blokovima. Vraćam se drugom stranom The Malla natrag, i konačno doživljavam prvi uspjeh šalvarkamiza – neki tip me zaustavlja i pita nešto na pandžapskom, što nije iskazivanje interesa za mene, nego me traži neku informaciju. U prijevodu – izgledam kao lokalac. Konačno. Taman kad sam se konačno uspio uklopiti, ubrzo ću prijeći u Kinu i odonda se dalje neću više nikako moći uklopiti sve do Australije.
Promičem dalje, pored Pakistanaca koji sjede ili leže na ulici. Jedan leži nauznak, bez ikakve podloge, raširenih ruku. Kada dođem bliže shvaćam i razlog – pored ruke mu je šprica. Pitanje je je li uopće živ. Pored stoji neki stariji tip i vjerojatno se pita istu stvar, ali nitko ne zove hitnu. Zanimljivo – na Zapadu, gdje su ljudi otuđeniji, svejedno bi netko u takvom trenutku pozvao vozilo hitne pomoći. No ovdje, gdje te gnjave za banalnosti poput odakle si i mogu li se slikati s tobom – neka narkomančina crkne nasred ceste.
Vraćam se do hostela i shvaćam da se cijedim, tako da se taman imam vremena otuširati do 2, prije nego krenemo dalje. U 2 dolazi naš vozač, isti onaj od jučer, te krećemo na današnji program. Vozimo se The Mallom prema jugoistoku, vidim da onaj još uvijek tamo leži. Skrećemo potom uz gradski kanal, čini mi se da je riječ o nekom oteretnom kanalu rijeke Ravi, u čijoj se prljavoj vodi djeca bez pardona kupaju. Pa ako se u Istanbulu kupaju u Zlatnom rogu, ne vidim zašto bi ovo bila iznimka.
Naša prva današnja stanica je vrt Šalimar, zapravo sustav od tri stepenasto položena vrta koje je dao sagraditi Šah Džahan u 17. st. To je jedini preživjeli mogulski vrt u Lahoreu. U vrtu se nalazi ukupno 410 fontana koje osvježavaju okolni zrak, a točna izvedba i hidraulička tehnologija kojom su izvedene ni danas nisu sasvim jasne, iako postoje nacrti. Vrt je inače, zajedno s lahorskom tvrđavom, upisan na listu svjetske baštine UNESCO-a. Sajid i ja šećemo vrtom, razgovaramo o islamu, o mojoj mogućnosti uklapanja u Pakistan…stvarno drag i dobrodušan čovjek koji je doista sažetak pakistanskog gostoprimstva.
Budući da park danas izgleda poprilično ofucanije nego u vrijeme Mogula, nakon nekih pola sata šetnje krećemo dalje, na istok od grada. Ali ne prije još jednog soka od šećerne trske.
Naše današnje odredište je selo Waga, koje se nalazi na samoj granici s Indijom. Razlog je čuvena ceremonija zatvaranja granice. Naime, sve dok 1999. nije otvoren granični prijelaz Aman Setu u Kašmiru, ovo je bio jedini otvoreni granični prijelaz između Pakistana i Indije, kojim je prolazio sav promet između dviju zemalja. Dakle, ako ste iz Karačija trebali u Džaipur, morali ste ići obilazno preko ovog graničnog prijelaza, iako bi vam poprijeko bilo valjda trostruko kraće. Od 1959. svaki dan, oko dva sata prije zalaska sunca, započinje svečana ceremonija kojom se granični prijelaz preko noći zatvara. Ujutro ga bez prevelike pompe otvore. Ceremonija je zanimljiva zbog vodviljskog ugođaja, uniformi obiju vojnih jedinica, te paradnog stupanja koje kao da je izašlo iz montypythonovskog Ministarstva smiješnog hoda.
Dolazimo na granicu dovoljno rano da je još otvorena za promet i upravo prolazi autobus indijsko-pakistanskog prijateljstva, koji spaja Lahore i Delhi. To je jedina spona između dviju država. Postoji i željeznička pruga, ali mislim da prometa nema, barem ne putničkog. Potom se moramo sjesti u vlakić koji će nas odvesti do same granice. Kontrola je pojačana, budući da je u studenom prošle godine došlo do bombaškog napada u kojem je ubijeno 60 ljudi. Ni dan-danas nije posve jasno tko je odgovoran za napad, iako mnogi upiru prstom u talibane. No i ta pojačana kontrola je sasvim pro forma. Svi prolaze kroz detektor metala koji pišti, onda vas oni onako reda radi prepipaju, ali možete komotno unijeti plastični eksploziv u gaćama, nitko neće skužiti.
Odlazim na WC prije početka ceremonije, teža kategorija. A pogotovo postaje teža kada shvaćam da ovdje nema uobičajenog vodenog tuša, nego obična kanta za ispiranje. U tom slučaju čišćenje se obavlja - rukom. I to lijevom, koja se smatra nečistom. Trebate uzeti malo vode u šaku i isplahnuti si stražnjicu. Pa tako više puta. OK, to sam gađenje još nekako i savladao, ali novo me iznenađenje čeka kad izađem van – u umivaoniku nema sapuna. U Iranu, o kakvoj god da je rupčagi bila riječ, uvijek se u WC-u nalazio sapun, no ovdje ga nema. Stoga prvo perem vodom što se dadne, a zatim istiskujem popriličnu količinu gela za suho pranje ruku. Još jedno životno postignuće otključano.
Smještamo se na sjedala odmah pored ceste (postoje i tribine, no odavde se bolje vide sama vrata). Uokolo prolazi prodavač koji prodaje grickalice i pakistanske zastavice. Općenito čitavo vrijeme s razglasa ide patriotska glazba, ljude se nabrijava nacionalističkim parolama… Ne znam kako je s indijske strane, jer ne čujem, zaglušuju me Pakistanci (to je i cilj). Još treba vremena da se ljudi skupe, ali osjeća se patriotski zanos u kojem protječe svaka ceremonija. Uokolo se šetkaju pakistanski rendžeri u maskirnim uniformama, ali i oni u svečanim odorama tamnoplave boje, s kapom ukrašenom krijestom od perja. Sličnu odoru imaju i Indijci, samo njihova nije u tonu – uniforma je sivkasta, a pokrivalo za glavu jarkonarančasto. Potom s pakistanske strane dolazi neki šehid koji nema jednu nogu, kreće se uz pomoć štake. Ubrzo odbacuje štaku i započinje svoj program, koji se sastoji od skakutanja na jednoj nozi oko svoje osi, držeći pakistansku zastavu kojoj je koplje dugačka trska. Razmišljam da li da budem ciničan i kažem Sajidu da ga ode pitati pošto je sok od šećerne trske, ali odustajem. Ipak su to patriotski osjećaji, ne treba se s time previše poigravati kod drugih ljudi.
Nakon nekih pola sata zagrijavanja konačno se s indijske strane čuje nešto što zvuči kao trubljenje slona. S pakistanske strane odmah uzvraća dugi otegnuti uzvik koji liči na pjev mujezina. Pojavljuje se i bubnjar, a potom se polako okupljaju pakistanski vojnici. Slijedi bizarna ceremonija u kojoj se vojnici (vjerojatno s obje strane, no Indijce nisam vidio jer su vrata zatvorena) brzim maršom zaletavaju prema vratima, mašući rukama prijeteći prema „onima preko“, usto udarajući nogama kao da gaze paukove. Još imaju i metalne pločice na potplatima, tako da to marširanje zvuči kao da plešu step. Bubnjanje se pojačava, toliko da ljudi već padaju u trans. Uzvikuje se „Pakistan zindabad!“ (Živio Pakistan), pa „La illaha ill'Allah“ („Nema boga do Allaha“, prvi dio šehade, muslimanskog svjedočanstva vjere), a frenetično bubnjanje čak i mene, koji sam totalni pacifist i anacionalna osoba, nuka da dohvatim oružje i gonim tu indijsku stoku dok se ne potopi u Gangesu. Vrata se nakratko otvaraju, zapovjednici si salutiraju u tren oka, te se potom opet zatvaraju. Nadam se da to nije to, no srećom ih ubrzo opet otvaraju (sad dobro vidim da s indijske strane ima više ljudi), a vojnici se redaju uz samu graničnu crtu. Još tu ima malo grožnje, mahanja rukama i gazećih pokreta, no potom dohvaćaju užad kojom se spuštaju zastave i nakon kratke pauze, uz zvuk fanfara dvije se zastave polako počinju spuštati. U trenutku kada dođu do visine ramena vojnikâ oni ih brzom kretnjom skidaju, slažu i potom ih trijumfalno, kao da je riječ o rijetkoj svetačkoj relikviji, a ne o najobičnijoj krpetini, nose u svoje središte. Potom slijedi još vrlo kratko rukovanje zapovjednika, uz govor tijela koji jasno pokazuje da je to isključivo protokolarna zadaća, a potom se vrata agresivno zalupe. Doduše, Pakistanci su ih malo preagresivno zalupili, a kako su to vrata na tračnicama, jednostavno su se dva krila međusobno odbila i ponovno se otvorila. :D Iz drugog ih pokušaja zatvaraju i potom je ceremonija gotova. Doista, iako smjene straže i slične događaje smatram ultimativnim kičem i pravljenjem budala iz tih ljudi (sjetimo se grčkih evzona u štramplicama ili onih jadnika s duplo većom kapom od glave pred Buckinghamskom palačom), zanimljivo je to vidjeti kao sociološki fenomen, pogotovo tu psihologiju mase koja zavlada kada ceremonija krene. A ovdje pogotovo postoji taj neki retro-šarm, čovjek samo očekuje da odnekud izroni Rudyard Kipling i zauzme svoje mjesto na tribini.
Još jedna od svjetskih atrakcija na to do listi je maknuta. Vraćamo se do auta, sada je plan ovakav: idemo natrag u hostel, gdje ću se ja malo odmoriti (vraga, uploadat ću slike), a potom kad nestane struje, oko 8.15, idemo na još jedan sufijski festival u obližnjem gradiću.
Festival je posvećen Valiju Sarkaru, poznatom kao Nuri Bori, sufijskom mistiku. Odvija se pored njegovog hrama, iako je meni najzanimljivije doći tamo zbog koncerta ghawwali glazbe, tradicionalne sufijske mistične glazbe s područja Pakistana i Indije. Koncert bi trebao početi kasnije navečer, sada se trenutno dijeli hrana. Ljudi ima gomila, kako u hramu, tako i po okolnim ulicama, gdje se prodaje hrana (tj. dijeli se za novčanu protuvrijednost). Sajid me pita želim li probati komad nečega što najbliže podsjeća na pizzu, nekakve lepinje s povrćem i mesom, a koja čak po okusu ne ispada ljuta. Dobivam jednu krišku, zamotanu u novinski papir. Iako, moram priznati da mi se čini da je tiskarska boja ovdje kvalitetnija, ne ostavlja tragove na koži, pa valjda ni na hrani. Zatim naravno još odlazimo na faludu (niste valjda mislili da će promaknuti dan bez nje?), a potom se uspijevamo ubaciti u dvorište hrama. Prvo odlazimo u hram, gdje se nalazi grob, koji je prekriven haljama i ružinim laticama, a vjernici se sa strahopoštovanjem klanjaju i iz prostorije s grobom izlaze natraške kako mu ne bi okrenuli leđa. Ovo toliko nije u skladu s učenjem islama da je to nevjerojatno. Ne čudi međutim da je toliko cijenjenje pirova (svetih ljudi) prisutno u Pakistanu – ipak je ovo indijski kulturni krug, a tamošnji respekt prema učiteljima je bezgraničan. I sad dođe islam i kaže vam da nema nikoga između Boga i vas. Jednostavno je moralo doći do sinkretističkih elemenata.
Ghawwaliji sigurno neće još pola sata, pa tako lunjamo velikim dvorištem, tražeći mjesto za sjesti. U daljini se opet čuje grmljavina i vide bljeskovi. Nadam se da to neće značiti da ću morati testirati otpornost šalvarkamiza na vodu. Napokon se smještamo na jedan tepih gdje sjedi čovjek za kojega mi Sajid kaže da je sufi. Promatram ga, izgleda tako. Ima kojih pedesetak godina, prosijedu bradu, dugu kosu koja mu je pretvorena u dredove (sufiji si ne režu kosu, kao i sikhi – s tim da si sikhi ne režu ni nokte), blagi osmijeh na licu…ili je sufi, ili je hipi. Ne zna engleski, tako da baš ne možemo razgovarati, razmijenio je par rečenica sa Sajidom, spominje i da ima bhang lassi u blizini, a vidim ga i da puši cigaretu…malo sam skeptičan prema tom sufiju. Baš sam danas sa Sajidom komentirao kako se muslimani pozivaju na to da su sve upute za život dane u Kur'anu i da samo treba znati čitati s razumijevanjem. Kur'an zabranjuje alkohol, kocku i drogiranje. O duhanu ne kaže ništa, jer je duhan stigao u Stari svijet 900 godina nakon Kur'ana. No tko čita Kur'an s razumijevanjem bit će mu jasno da to implicira i zabranu duhana, jer je to također droga. Recimo, nitko ne spori da su amfetamini haram, iako ih Kur'an ne spominje. Čemu onda vrdanje oko duhana? Ovaj bi sufi toga također trebao biti svjestan.
Budući da koncert glavnih zvijezda kasni, a ionako će trajati cijelu noć pa im se ne žuri, vrijeme je za povratak u Lahore, imam još posla prije spavanja. Prije povratka još jedan putni sok od trske…koji mi je vjerojatno ozbiljno poremetio probavu, jer ću noćas dobiti najteži slučaj proljeva dosada. Ako se oporavim do podneva, po prvi puta ću na putovanju odstupiti od načela da je svaki idući grad istočniji od prethodnog…
komentiraj (0) * ispiši * #
Zelena polja pandžapska
ponedjeljak , 01.06.2015.Jutros sam se probudio s grloboljom. Čitao sam u svom vodiču da zagađeni zrak u Lahoreu kod nekih ljudi može izazvati simptome slične onima gripe, ali da postoji nešto što pomaže – biljna mješavina zvana džošanda koja se pomiješa s čajem ili vodom i uklanja grlobolju. Sajid naravno znade gdje ju može nabaviti. I opet sam dobio lassi za dobro jutro, sada i s malo maslaca na vrhu.
Danas idemo u obilazak nekoliko lokacija u okolici Lahorea. Zato dobivamo i vozača s klimatiziranom Toyotom. No prilikom prelaska mosta kojim izlazimo iz grada, auto se odjednom zaustavlja i gasi. Vozač mora nekoga nazvati i izdiktirati neke podatke i onda se auto može pokrenuti. Riječ je o nekakvoj elektronskoj zaštiti protiv krađe automobila, tako da se auto ne može udaljiti iz određenog područja, a za pokretanje su nužni registarski broj, broj mobitela vlasnika, vjerojatno još nešto… Nakon što smo se pokrenuli, stižemo u neku usputnu mehanu, gdje sve vrvi muhama, iako je na otvorenom. Ovi uzimaju neku hranu (ja nisam baš gladan), koju im serviraju u novinskom papiru. Zapravo, Sajidova je bila servirana na listu iz telefonskog imenika. Ja dobivam samo čaj, crni s mlijekom, u kojemu rastačem džošandu i onda to pomalo pijuckam.
U nastavku, dok milimo kroz promet grada Šejhapure, malo sa Sajidom razgovaram o političkoj situaciji. On čini mi se podržava Imrana Hana, poznatog bivšeg igrača kriketa koji se dao u politiku i pokušava stvoriti novi politički pravac, odmaknut od interesa moćnih obitelji. Pritom pristaje čak i na sklapanje mira s talibanima i na puštanje Kašmira. Ipak, budući da je dobar dio života proveo u Velikoj Britaniji i tamošnjem visokom društvu, mnogi se pitaju može li Imran Han uopće stupiti u vezu s prosječnim Pakistancem, može li se zamisliti u njegovoj poziciji. Prošle su godine njegovi pristaše organizirali dugotrajne demonstracije u Islamabadu, kojima se tražio odlazak vladajuće garniture, ali bezuspješno. Vidjet ćemo kako će biti na izborima…
Dolazimo u Hiran Minar (Jelenji minaret), mogulsko lovište pored Šejhapure. Minaret je sagradio Džehangir (to je onaj kod kojeg sam dan ranije prilegao) u spomen na Mansradža, jednog od njegovih omiljenih jelena. Kasnije je Šah Džahan dopunio prizor pravokutnim bazenom na čijoj se sredini nalazi paviljon spojen s obalom pješačkim mostom. Bazen se puni podzemnom vodom koju sakupljaju crpke smještene u njegovim uglovima. Sa svake strane bazena bila je napravljena rampa kojom su se žedne životinje spuštale do vode i tamo pojile. Iako je pogled s minareta navodno jako lijep, na njega se ne može, vjerojatno je postao opasan uslijed dotrajalosti. Ne može se ni na gornji kat paviljona. Ostat ću uskraćen za spektakularne vidike.
Nakon Hiran Minara i jednog soka od šećerne trske, odlazimo do mjesta Džandiala Šer Han, gdje se nalazi hram Pira Sajeda Varisa Šaha, sufijskog mistika i pjesnika iz 18. st., kojeg su prozvali „Shakespeareom pandžapskog jezika“. Vani se nalazi i jedan pjevač koji izvodi njegove pjesme, prateći se na harmoniju. Iako me šalvarkamiz zamaskirao na ulici, ipak se uz pažljiviji pogled može primijetiti da nisam Pakistanac, npr. po ogromnom fotoaparatu (osim ako nisam pakistanski fotoreporter). I ovi su skužili da nisam njihov, a dodatno je još pojasnio Sajid. To znači opet malo pažnje, dobrodošlice i sličnih pitanja. Srećom, ubrzo nakon toga pjevač počinje pjevati i time me oslobađa, jer odvlači pažnju. Slušam kojih 10-ak, 15-ak minuta, onda krećemo dalje. Po povratku u auto, još umoran od nedovoljno prospavane noći fino sam zakunjao. Stalo smo zakratko pored jedne od improviziranih ciglana kakve očito ovdje postoje od srednjeg vijeka. Riječ je o vrsti ciglane kod koje se zapravo prvo napravi humak oko gomile nepečene cigle, te se potom unutrašnjost toga humka zagrijava na 700-800°C. Kada je cigla pečena, uklanja se dio humka unutar kojeg su cigle i potom ga se eventualno ponovno puni nepečenim ciglama i ponavlja postupak. Uletjeli smo u vrijeme pauze, kada većina radnika sjedi u hladu i okrepljuje se pićem, i to nekakvim koje ću i ja probati, ima okus poput slatke vode ili čaja, a u njemu su komadići nečega što mi izgleda kao mrvice šećerne trske, premda oni kažu da je to ječam. Ne razmišljam o čistoći vode s kojom se to radi, pijuckam svoju čašu pića koje je okrepljujuće. Jedan od radnika (možda neki nadglednik) ne samo da zna gdje je Hrvatska, nego kaže da zna za BiH, čuo je za Tita i poštuje ga, čuo je i za Aliju Izetbegovića, premda mu se u prvi mah nije mogao sjetiti imena, znade da Hrvatska ima jako kratku obalu (nakon upozoravanja je shvatio da je to u biti BiH), znade čak i za makroregiju Balkan, pa mu kažem da Balkan ima sličnu reputaciju kao Pakistan. On kaže da se ne slaže, da su balkanski narodi, „osim Srba“, svi jako dobroćudni. Hm, čini mi se da je onda ovaj stav o Srbima dobio iz nekog proislamskog izvora.
Nakon razgleda ciglane (vidio sam i tipa koji ima 38 godina, a izgleda kao da je u šezdesetima – što rad u ciglani učini od čovjeka) krećemo prema gradiću zvanom Šarakpur Šarif. Tu doznajem jednu zanimljivu stvar. Naime, odlazimo posjetiti jednu kuću, za koju mi Sajid onako ovlaš napomene da je to kuća njegovog punca. „Da, oženjen sam, već 4 godine. Ja imam 34, a ona 20, imamo i dvoje djece…
U kući su jedan stariji gospodin (punac), jedna cura od rekao bih 17 godina (svastika) i neki klinac koji uči pismo i abecedu. Ovdje ću popiti još jednu turu džošande s čajem, i posjediti malo dok Sajid porazgovara sa svojtom. Po izlasku iz kuće kaže mi kako je brak bio dogovoren, kao i valjda 80% brakova u Pakistanu. To je jednostavno prejaka tradicija, i čak i Sajid, koji je doduše vidio gradskoga života, također je zapravo sa sela i ne može pobjeći od obiteljskih uzusa. Veli da je svoju ženu vidio nekoliko dana prije vjenčanja, ali da su se svidjeli jedno drugomu.
Odlazimo do centra grada, gdje se nalazi bazar. Šarakpur Šarif poznat je po osobitoj vrsti papuča koje se ovdje izrađuju još od doba Mogula, a nose se i danas, obično za vjenčanja. Izrađene su od kože, a izvezene zlatnim koncem, dok im je vrh, slično srpskim opancima, podignut i podvijen unazad. Možda bi bile zgodan suvenir, ali za bilo što drugo su prekičaste – no znamo da je indijski standard kiča mnogo drugačiji od našeg.
Nakon cipela obilazimo prehrambeni dio bazara, s voćem i povrćem. Zanimljivo mi izgledaju ovdašnji plodovi manga. Naime, Pakistan je jedan od najvećih svjetskih izvoznika manga, ali za razliku od manga na koji smo naviknuti, čiji plodovi su crvenkasto-zelenkasti i okrugli, ovi su duguljasti i jarkožuti, isti kakvi su i iznutra. Šarakpur Šarif je poznat i po gulab džamunu, kolaču koji sam već spominjao u Quetti. Riječ je o kuglicama koje se rade od tijesta s dodatkom sira, pečenima u vrućem ulju i potom natopljenima šerbetom. Sajid me vodi u jednu radnju koja navodno ima najbolje u gradu, a najbolji su zato što je lokacija bila zavjetovana nekom sufijskom mistiku, takvo što, nisam sad najbolje zapamtio detalje. Zanimljivo je koliko je i dalje prisutna ta duhovna dimenzija u modernom poslovanju. Pomišljam kako u Iranu, koji je islamska teokracija, vjerojatno takvo objašnjenje ne bi baš bilo uzeto kao plauzibilno. Ovdje međutim jest.
Sajid me vodi i do jedne prostorije iza, gdje skupina od kojih sedam ljudi ručno oblikuje kuglice iz tijesta, te ih potom nose na pečenje. Higijenski standardi su upitni, ali već sam rekao da se čovjek prestane zabrinjavati oko toga nakon par dana u Pakistanu. Da im ne bi bilo dosadno, pored im je upaljen televizor s prijenosom kriketa. Barem dok zbog redukcije ne nestane struje. Fascinacija kriketom je sveopća. Nogomet ih ne zanima, čak ni hokej na travi, u kojem su i Indija i Pakistan u svjetskom vrhu, ali kriket, to je općenarodno ludilo. Čak i Sajid veli da je neko vrijeme igrao kriket na ligaškom nivou, ali više ne stiže.
Krećemo dalje, prema Sajidovu rodnom selu. Putem prolazimo pored kamiona s kojega se besplatno dijeli hrana. Na više mjesta sam to vidio, obično je riječ o zekatu, tj. muslimanskom milosrđu. Ranije toga dana prošli smo pored vjenčanja, gdje su isto tako bacali novce, a ljudi (prvenstveno djeca) su se grabali za njih. Zapravo jako tužan prizor. Ovaj kamion vozi, a ljudi trče za njim i ovi im dodaju hranu. Čak se i mi uspijevamo s autom probiti kroz susjednu traku i uzeti nekoliko lepinja s dalom, poprilično pikantnim. Sajid je uzeo nekoliko njih za doma, ali tri ćemo pojesti nas trojica.
Sajidovo rodno selo je otrežnjujuće iskustvo. Čak i relativno blizu Lahorea, čak i uz postojanje današnjih tehničkih beneficija, kao što je struja, selo svejedno izgleda kao čerga. Sajid me vodi svojoj kući, upoznajem članove njegove mnogobrojne obitelji. Ukupno su njegovi roditelji imali desetero djece, dvoje je umrlo. On je treći po redu, nećak mu već ima skoro 20 godina. Najmlađa sestra rekao bih ima negdje oko 13. Tu je i Sajidova žena, koja premda ima 20 godina, izgleda kao da ima 15, mala krhka ženica koja je već rodila dvoje djece, dječaka i djevojčicu. Dječak ima koje tri godine, djevojčica možda godinu i pol, mala musava dječica, koju mi je teško spojiti sa Sajidom kakvog sam dosad poznavao. Općenito, kuća vrvi djecom, vjerojatno sve Sajidovim nećacima, koja pozorno prate sav moj korak. Očito sam im atrakcija i to ih sve jako zabavlja. Kuća je malena, sad ju nadograđuju, no unutra se nalaze dvije prostorije u kojima je, po Sajidovu pričanju, donedavna živjelo 15 ljudi. Sajid je donio hrane, poslužuju i meni neko jelo koje izgleda kao salata od paradajza, luka, leće i još nečega, te svježi mango. Sukladno savjetima, ne jedem koru, već samo skidam meso s unutrašnje strane. Eh, mango… Jedno od najdražih mi voća, kojega mi srećom, nadam se, neće nedostajati na ovom putu.
Nakon nekih pola sata u kući Sajidovih pozdravljamo se i krećemo dalje. Sajid me još vodi u obilazak jedne tipične pandžapske farme, iako moram priznati da to za mene i nije neka egzotika, budući da izgleda slično kao i mnoga poljoprivredna gospodarstva po Hrvatskoj. Jedino su možda higijenski standardi malo niži. Uz puteve raste prirodna indijska konoplja, koja je ovdje samonikli korov. Nitko se oko toga ne uznemirava, zašto i bi. Izrazio sam inače želju da probam bhang lassi, lassi koji se radi s dodatkom tekućeg derivata kanabisa, a koji je savršeno legalno piće u ovom dijelu svijeta. Sajid kaže da ćemo to navečer, kada idemo obići jedan festival. Na farmi me poslužuju i lokalnim alkoholnim pićem koje se radi od šećerne trske, dakle nekom vrstom ruma. Budući da sam zadnji alkohol pio u Eskişehiru, zanima me hoće li me oboriti na pod (sjećam se kako mi je bilo nakon dvije pive koje sam popio po povratku iz Irana pred dvije godine – a to je bilo samo dva tjedna nekonzumiranja alkohola), no budući da sam ga razrijedio sa 7upom i ledom ipak nema nezgodnih posljedica.
Na farmi ostajemo nekih sat i pol, što je po meni bio popriličan gubitak vremena, jer mi to nije bilo osobito zanimljivo. Jedina bizarna situacija bila je kad je Sajid jednom od farmera i vozaču pokazao neki pornofilmić koji ima na mobitelu, a ovi se pojagmili za time, jer nisu nikad vidjeli pornić (razumljivo, ne znaju se služiti internetom, a pornokina u Pakistanu ne postoje). Malo smo Sajid i ja razgovarali o obiteljskim vrijednostima u Pakistanu i Hrvatskoj, o tome kako je on uopće krenuo u cijelu priču s hostelom… Kaže da je prije hostela radio u banci, uz povremeni angažman u turizmu, te je potom odlučio realizirati neke kontakte koje je imao i na savjet prijatelja krenuo u ugostiteljstvo. On je primjer osobe koja se doista izuzetno trudi oko svojih gostiju i stvarno, ako sam dan ranije imao neke dileme oko toga je li muljator koji preplaćuje svoje usluge, danas nemam dvojbe oko toga da nije. Zapravo mu nestašica turista u Pakistanu ide na ruku, jer se može bolje posvetiti svakom od gostiju, iako kaže da je teško, ponekad tjednima nema gostiju, a računi dolaze na naplatu. Veli da preživljavaju već 4 godine kao hostel. Ujedno doznajem da Šrilančanin ne radi u hostelu, on je samo gost koji ovdje odsjeda, premda se bavi nekim poslom u Lahoreu, a i žena mu je Pandžapka.
Čekamo da ovi s farme pospreme što imaju, pa ćemo ih našim autom odbaciti do mjesta gdje žive. Sunce već zalazi, a mi krećemo na posljednju stavku današnjeg puta, šijitski festival koji se održava u obližnjem mjestu. Treba nam gotovo pola sata da se kroz zakrčene ulice uspijemo probiti do parkinga, a potom odlazimo do mjesta održavanja festivala koji zapravo liči na proštenje – vjerski festival koji je izlika za žderačinu i kojekakve vašarske atrakcije. Mrknuli smo jednu faludu (ovaj puta nije bilo „thank you, sir“, Sajid je platio) i to s dodatkom kumina (jedan komadić mi je završio na šalvarkamizu – bogme sam ga fino krstio u jednom danu što ga imam), a potom me Sajid odveo da probam bhang lassi. Daju mi pola čaše, za kušati, ne preporučuje se više. Iako se zove lassi, ne radi se s mlijekom, nego s običnom vodom (opet dvojbe o čistoći te vode). Okus je biljni, pomalo ljutkast, imam osjećaj kao da pijem vodicu za ispiranje usta. Osobitih efekata nije bilo, iako je Sajid pričao o nekim gostima hotela koji su ispili i po nekoliko čaša toga, pa su imali zanimljive halucinacije. Meni je ovo bilo dovoljno, čisto da vidim kakvo je, a okus mi nije neko ludilo.
Odlazimo još na nekoliko vašarskih atrakcija, poput hidžri (transseksualaca) koje plešu, akrobata koji u svojevrsnom drvenom amfiteatru izvode točku s automobilom i motorom gdje uslijed centrifugalne sile zapravo voze po okomitim stranicama amfiteatra (na čijem se obodu nalaze gledatelji – sve je to dosta nestabilno i zamišljam si koliko malo fali da se sve uruši), te potom običnih djevojaka koje plešu – premda se to uopće ne može nazvati plesom, riječ je o skupini od desetak djevojaka koje u krugu malo đuskaju, onda npr. jednoj daš 10 rupija, pa ona dođe do tebe i malo pleše pred tobom, ali sve je to zapravo vrlo smiješno i neozbiljno. Te cure su uglavnom tinejdžerke, rekao bih da nijedna nema preko 20, neke mi izgledaju i maloljetno. I da, ovo su baš cure, nema neugodnih iznenađenja, samo jedna izgleda kao ladyboy. Budući da znam da su u ovim krajevima plesačice često zapravo tek paravan za prostituciju, pitam oprezno Sajida „Ali one su samo plesačice, ništa više?“ „Ne, možeš im i platiti za seks.“ Aha, tako dakle…
Budući da sam već poprilično umoran, krećemo prema hostelu. U međuvremenu je počelo i opasno puhati, najavljivali su neku neveru danas, možda malo osvježi… Opet nam treba skoro sat vremena da se iskobeljamo iz rečenog mjesta i potom ukobeljamo u Lahore. Taman kad sam stigao u hostel, nestaje struje. Nije redovita redukcija, nego je u međuvremenu vani stvarno započeo grmljavinski pljusak, pa su valjda isključili struju zbog sigurnosti. Ili im je negdje ispao sistem. Srećom, ubrzo se struja ipak vraća. Navečer mi Sajid pripravlja još jednu džošandu sa zelenim čajem, a potom me i masira. Stvarno je svestran i iskreno se nadam da ne radi sve ovo isključivo radi napojnice, nego da se doista trudi ugoditi gostima. Kad sam danas vidio odakle je krenuo u život, mnogo ga više cijenim.
Dnevnik ću dovršiti ujutro, sad sam preumoran, sutra moram još oprati i rublje, tek popodne imam predviđen program…
komentiraj (1) * ispiši * #
