Dok ja sanjam aerodrome

petak , 19.02.2016.

Iliti, kako sabiti 50 potencijalnih dana puta (iz one jednadžbe od neki dan) u 32 sata letova i čekanja na iste. Razmišljao sam o tome dok sam sjedio u Jasninom dnevnom boravku, tipkao i osmatrao stan, osluškivao vanjski promet…uopće nisam imao dojam da ne samo da nisam u Hrvatskoj, nego da sam na drugom kraju svijeta. Iako nikad bliži Hrvatskoj na cijelom putovanju. Avioni su čudo, i itekako ekonomiziraju vrijeme, ali meni je drago da sam ovo putovanje odradio upravo ovako, uz njihovu minimalnu asistenciju, spoznavši stvarnu dimenziju prostora zvanog Zemlja. Nije toliko velik koliko nam ponekad izgleda…
Za zadnji dnevni zapis trebalo bi tu napisati nešto efektno, ali mislim da će se stvari iskristalizirati tek za nekoliko tjedana, pa ih možda onda napišem ovdje. FB stranica će i dalje ostati aktivna, ako ni zbog čega, a ono zbog terminâ predavanjâ, za koja se nadam da će ih biti, kad ispregovaram logistiku. A i ja ću se nakon opisa završnoga dana putovanja, predstojećih dana pokušati i malo poigrati s nekim top listama…
Budući da mi je let iz Sydneya za Bangkok u 10 ujutro, znači da na aerodromu moram biti oko 8, što znači da je 6.45 sasvim dovoljno da se ustanem, obavim jutarnju higijenu, doručkujem i pripremim se za polazak na vlak oko pola 8. Tom ide sa mom na vlak, on ide na posao, radi u sjevernom dijelu grada i treba mu oko sat do sat i pol svaki dan od kuće do posla i natrag. To je recimo prednost manjih gradova, sve ti je na dohvat ruke, meni ponekad i mojih 20-ak minuta tramvajem izgleda daleko, a tramvaj mi praktički stane pred kućom i pred poslom. Da, razmažen sam, ali vjerojatno bih se privikao i da moram toliko daleko putovati na posao, preuredio bih dnevni raspored da izvučem najviše iz putovanja. Zato mnogi ljudi i rade u vlaku, ili ako putuju autom, onda slušaju audio knjige, čak i neke poslovne stvari u audio obliku. S druge strane, u 20 minuta do posla u zagrebačkom tramvaju baš nije moguće raditi, pogotovo kada na Trgu nahrupe umirovljenici-sprinteri.
Jasna mi je za doručak pripremila malene palačinke spužvaste konstitucije (moram priznati da sam zaboravio kako se zovu, recimo da su veličine malo većeg medenjaka), koje se obično jedu tako da se premažu putrom i medom ili javorovim sirupom. Uz to i šalica kave i spreman sam. Mogao sam i malo sporije doručkovati, ali otegao sam s ustajanjem, pa je tako već prošlo pola kada Tom i ja krećemo. Eto, ovaj je susret ispao pomalo na ho-ruk, idući put kad dođem u Sydney bit će bolje. :D Oni će vjerojatno dulje biti u Sydneyu nego Anita u Wellingtonu. I sad, iako sam ja svjestan da je Australija daleko, opet mi se nekako javlja onaj osjećaj koji često imam – kada prvi put nekamo putujem, to mi se čini jako daleko. Svakim idućim posjetom to mi se primiče – u smislu, poznat mi je teritorij, pa mi ne izgleda tako daleko. Tako mi sada Novi Zeland izgleda daleko bliže nego recimo Tahiti. Jednom kada napravim puni krug, vjerojatno će mi čitava Zemlja postati susjedstvo, Japan je odmah nakon Sesveta, onda je Vancouver, pa London i Stenjevec. Gotovo da si mogu gledati u vlastita leđa. Tako da me zapravo i nije strah da neću više vidjeti Sydney. Možda za onaj produženi vikend u lipnju…
Tom i ja se rastajemo stanicu prije aerodroma, ja moram presjesti, a on nastavlja. Još jednu stanicu drugom linijom i opet pri iskrcavanju odlazim u minus na Opalu, ali to mi sada više nije ni bitno, tko zna kada ću se vratiti u Sydney i hoću li uopće, pa znate li vi gdje je to i koliko ima dotamo? Na aerodromu uobičajena procedura, odmah dobivam sva tri boarding passa (to mi je novost, dosad nisam nikad letio vezanim letovima, pa nisam znao kako to ide), pozdravljam torbu, nadam se da se vidimo u Zagrebu, potom granica (izlazna procedura iz Australije je zapravo komično jednostavna, tutnete pasoš u skener, onda vam još fotkaju lice – morate skinuti naočale – i onda ubacite izlaznu karticu u neku kutiju, koju nitko ne provjerava. Nije mi jasno čemu onda uopće služi ta izlazna kartica i njeno popunjavanje, kada vi zapravo uopće nemate interakcije sa službenicima prilikom izlaska iz zemlje.), rendgenska kontrola i lagana šetnja do izlaza. Danas letim nešto manjim avionom – Boeingom 747, tj. Jumbo Jetom (svojedobno ga je netko pokušao kroatizirati u „mamutnjak“, iako mi nije jasno zašto ga zbog karakterističnog oblika nitko nije prozvao grbavim kitom). U dva sam dana dakle dobio priliku putovati dvama najvećim svjetskim avionima. A od Beča do Zagreba me nedvojbeno čeka Dash…
Inače, dok sam prilazio graničnom prijelazu primijetio sam natpis „Ako putujete u Raqqu ili Mosul, možda činite kazneno djelo.“ Nije mi jasno na koga se taj natpis odnosi. Oni koji onamo putuju ionako znaju što čine i vjerojatno im je svejedno. Uostalom, nema ni redovnih putničkih letova za te gradove, a sumnjam i da bi itko od potencijalnih ISIL-ovaca bio toliko glup da navede konačno odredište. To mi je ona naivna blentavost na koju ponekad naletim u dobro uređenim zemljama Zapada, gdje vjerojatno postoji predodžba da se čak i kaznena djela rade po PS-u.
Unutarletna zabava kod Thai Airwaysa je manje luksuzna nego kod Emiratesa, čak im je i izbor glazbe lošiji, iako imaju neke putničke kvizove o različitim gradovima u koje lete, između ostaloga i o Bandungu i Surabayi. Dok smo rulali namjestio sam si najveće hitove Bee Geesa (gdje ćeš bolje grupe koja povezuje Australiju i Europu), nadajući se samo da će na ovom letu Stayin' alive biti uspješniji od Tragedy. Nakon polijetanja avion radi okret za 180° nad gradom, no ja nažalost i opet nisam uz prozor, a moj je susjed spustio kapak na prozoru, tako da sam većinu leta bio lišen prizorâ izvana. Iako je, koliko sam uspio ubrati, bilo i dosta oblačno, naročito nad Indonezijom (tamo je sada još uvijek kišna sezona). Letimo prema Darwinu, pa preko istočnog vrha Timora prema Sulawesiju, preko Bornea (uz mali zaokret, taman da izbjegnemo zračni prostor Bruneja) pičimo nad deltu Mekonga, i onda preko Kambodže stižemo s jugoistoka nad Bangkok, ali radimo manevar i skrećemo u pravcu jugozapada, nakon 9 sati leta. Prilično dug let, iako će onaj do Beča trajati 12 sati. Imao sam sreću da mi se jedan susjed preselio na drugo sjedalo, pa sam imao više manevarskog prostora. Uglavnom sam pisao, jeo (dva puna obroka, prvi je bio neki goveđi odrezak, drugo rezanci, uz uobičajene popratne rekvizite poput salate – jedne povrtne, druge voćne – i deserta – jednom torte s marakujom, drugi put tzv. Anzacovih keksa, keksa koji su bili dijelom vojne popudbine u Anzacovim postrojbama u Prvom svjetskom ratu, a slični su medenjacima), te ubio oko na neko neodređeno vrijeme. Let je protekao mirno, uz tek povremene turbulencije. Po slijetanju u Bangkok vrućina i vlaga osjećaju se čak i u klimatiziranoj unutrašnjosti Suvarnabhunija, koji je ogroman, na putokaznim pločama vidim da su neke službe udaljene 900 metara od mojega dijela, koji čak nije na samom rubu zgrade. I još ima 4 kata. Ja moram ostati u tranzitnom dijelu, budući da više nemam vizu za Tajland, pa pronalazim neko mjesto gdje ću napisati ovaj zapis. Tranzitni je dio aerodroma veći od čitavog zagrebačkog aerodroma, s naravno hrpom duty free shopova, ali i restorana, a kako sam ja tamo proveo preko 8 sati, naravno da sam nešto i pojeo. Između ostaloga i ljepljivu rižu s mangom, za oproštaj s Azijom. Avion za Beč polijeće u 23.55, do Beča mu treba kojih 11 sati leta, u pitanju je Boeing 777. Oko mene hrpa turista koji se vraćaju očito s odmora u Tajlandu – Austrijanci, Mađari, Slovaci… Budući da sam si popio pivu prije polaska na avion, nadam se da će me ona uspavati. I jest, zakunjao sam odmah po polijetanju, valjda prije nego smo dosegli ciljanu visinu. Probudio sam se negdje iznad Mijanmara, kada je krenula posluga večere. Primjećujem značajnu razliku između Thai Airwaysa i Austrian Airlinesa – Austrijanci su škrtiji što se tiče opsega obroka, pribor za jelo je plastičan, nema baš dodatnog posluživanja pića u pauzi među obrocima (to doduše možda zato što puštaju ljude da spavaju)…doručak je isto mršav, tek sendvič i kava (ili sok) Ne daju ni slušalice, tako da ne mogu ni poslušati koju glazbu nude. Sve u svemu, nakon večere (bio je u pitanju neki riblji kari) ponovno tonem u san i budim se negdje iznad Gruzije. Naime, letjeli smo preko Indije, Pakistana, Afganistana, Turkmenistana, te onda zaokret preko Zakavkazja kako bi se izbjegla sjeverna ruta preko Ukrajine, pa tako letimo preko Crnog mora, Rumunjske i Mađarske do Beča. Ovdje je već ozbiljno zahladnjelo – 3 su stupnja. I opet ostajem u transfer zoni, iako je Schwechat manji od Suvarnabhumija svejedno je u usporedbi sa zagrebačkim aerodromom ogroman. Uvijek sam mislio da su komentari onih koji dođu u Zagreb nakon tumaranja svijetom, pa se zgražaju na što liči zagrebački aerodrom, pomalo pokondireni, ali danas sam i ja imao taj dojam. Schwechat izgleda svjetski, čak i u rano kišno kasnozimsko jutro, kada na njemu nema puno putnika. A zagrebački aerodrom izgleda provincijalno. Kao što sam predvidio, između Beča i Zagreba letim Austrianovim Dashom, let traje 40-ak minuta, čitavo vrijeme kroz naoblaku. Neugodan osjećaj kad shvatite da letite naslijepo. Međutim, sve prolazi u najboljem redu, te nakon točno 10,5 mjeseci putovanja oko 7.45 ujutro, 19. veljače 2016. slijećem na Pleso. Promičemo pored gradilišta novog terminala, koji će bogme biti prilično udaljen od staroga, nisam toliko pratio čitavu priču oko toga, bio sam dojma da će to biti tek aneks stare zgrade. Gledam kako iskrcavaju prtljagu, sa zebnjom proučavam što izlazi, no autobus polazi prema zgradi prije nego je dovršen iskrcaj prtljage. No 15-ak minuta kasnije, nakon što su ostali pokupili svoju prtljagu, jasno je da moje nema. Još jedan zajeb za kraj… *
Kada sam počeo s ovim putovanjem, nisam znao koliko ću često pisati, hoće li mi to biti tek usputno bilježenje dok imam prazan hod ili ću se truditi biti ažuran. Na kraju sam bio vrlo ažuran, uspjevši opisati gotovo svaki dan ovoga putovanja, koje je trajalo 320-ak dana. Od faktografije, praktičnih informacija do mojih svakodnevnih interakcija i razmišljanja o životu i svijetu. A razlog je upravo veliki interes kod čitatelja, koji su tražili još. Promijenio sam više stilova prilikom ovih zapisa, katkada izgubio dosta vremena zbog nekih detaljnijih dana… Možda je na momente izgledalo čupavo, izgledalo je i neotesano, ali bilo je moje. Ovo ovdje što se mogli pročitati, to sam ja. Često kratkoga fitilja, katkada začudno strpljiv, načelni introvert koji se u društvu dobro poznatih ljudi pretvara u party animal, gurman koji se ne libi jesti u KFC-u, ljubitelj cidera, mrzitelj kupanja u hladnoj vodi, sentimentalac vezan uz svoje stvari, horoskopska Vaga koja je uvijek u kontradikciji sa samim sobom, ali mnogim ljudima to ispada šarmantnim. Ja se zapravo ne volim prepirati, ali ne mogu ni odšutjeti ako vidim ili čujem nešto što mi se ne sviđa. I jako sam zaštitnički raspoložen prema onome što radim, zato mi ne zamjerite ako sam katkada režao na ljude koji su napreskokce pratili ovaj putopis – nekako sam čitavu ovu zajednicu pratitelja doživljavao kao proširenu obitelj, pa mi je bilo važno da angažman bude podjednak. A i nepraćenje bi aktiviralo moje alarme nesigurnosti – „nisam im valjda postao dosadan?“ Zato sam kao kavkaski ovčar neprestance skupljao odbjegle ovčice. :D I strepio nad svakim opadanjem broja lajkova na stranici. Na kraju nije došlo do željenih 2000, ali nije ni ovo loša brojka, pogotovo s obzirom da je moje putovanje bilo poprilično slabo medijski popraćeno.
Htio bih se ovdje zahvaliti svima koji su, na ovaj ili onaj način doprinijeli da ovaj putopis izgleda baš ovako kako izgleda. Prije svega, to ste svi vi koji ste čitali, komentirali ili samo lajkali slike i tekstove na mojoj stranici. Neću vas nabrajati poimence, jer je to gotovo nemoguće. Ali vi ste, uz naravno mene, iznijeli najveći teret ovoga pothvata. Ujedno su neki od vas, uz naravno Indonežane, iznijeli i najveći dio iritantnosti. :D Zahvale dalje idu mojim domaćinima tijekom ovoga putovanja: Zari Džamali, Mahdiju Davariju, Sadžadu Hussainu (jest da sam kod njega bio u hostelu, ali pokazao se kao dobar domaćin), Miroslavu Lesjaku, Vedranu Bajeru s obitelji, Anjasu Septi Lesmani, Medi i Jenny, Anti Šarušiću (i ostatku ekipe iz kuće u Queenstownu), Aniti Brkanić i Jasni Novak Milić s obitelji. Ljudima koje žive ili su živjeli u nekim gradovima na putu i s kojima proveo neko vrijeme u razgovoru: Stefanu Ivanoviću (i društvu iz stana na Dorćolu), Branku Jovanoviću, Marku Raduloviću, Slobodanu Bijeliću, Dijani Vuković, Anđelku Vlašiću, Teryn, Rocu i Andrésu iz Eskişehira, Aliju Ahmadluu sa suprugom, Marjam Karimi, Mostafi Vafaeiju, Faršadu Rahmatiju, Bošku i Ani s obitelji, Echiju i Jeromeu iz Bengkulua, Antonu i Lince iz Palembanga, Joshu Trindadeu, Jurici i Tatjani Turčinov, Juliji i Gregou Veble Mikiću, Petru Jovanoviću, Ivanu Primorcu, Mariju Šnajderu, Anti Bosniću i Milanu Filipoviću. Ljudima s kojima sam putovao dio puta ili ih susreo u hostelima: Austrijancima iz Vana i Tabriza, Nijemcima iz Ghazvina s kojima sam išao u dolinu Alamut, Michaelu (Švicarac koji putuje svijetom), Scottu Lópezu-Gelorminu, Mađarima s izleta u okolicu Jazda, Jacku Heronu, Jamesu Garlandu, Christopheru Prioru (i ostatku ekipe iz hostela u Kašgaru), Javieru Manguiji, Edu (kojemu ne znam prezime), Shaunu Ji-Thompsonu, Australki s izleta u Mati Si, Clare Roach, Pieteru iz Nanninga i Hanoija, Tonyju Huynhu i ostatku ekipe s izleta u zaljev Halong, Eleonori Rossi-Drago, Sanji Fligić, Ting Chen, Christianu Schmidtu, Nijemcima s vožnje Moni-Maumere, ekipi s izleta u Uluru. Kolegici putnici Snežani Radojičić, s kojom sam nažalost komunicirao samo virtualno. Različitim epizodnim likovima: Crnogorki u vlaku za Beograd, ženi iz hostela u Sofiji koja je glumila s Kevinom Baconom, liku iz busa u Tabrizu koji me zvao da odem pogledati gdje studira, baha'i liku iz teheranskoga metroa, Hassanu iz Afganistana koji živi u Kašanu, dobrohotnom taksistu iz Rawalpindija koji me vozio kada sam išao u potragu za mobitelom i nabavku novoga, Amerikanki iz Hotana koja uči ujgurski, Craigu iz Turpana i njegovoj supruzi Korejki, maloj Kineskinji iz Chengdua koja studira poljoprivredu, a svira violinu, Ichi Miyori iz hotela u Batamu, ekipi s pub-kviza u Sydneyu, Oskaru… Vozačima ili vodičima, među kojima se ističu Ramazan iz Malatye koji me vozio na Nemrut, g. Eskandari iz Ghazvina, Roni Putra, Ben Stokes, Tim s Great Ocean Roada… Različitim prolaznicima s kojima bih razmijenio pokoju repliku, Beludžistanskim levijima, osoblju smještajnih objekata… Svi su oni dali svoj obol ovom putopisu da bude točno ovakav, čak i Faisal koji je „našao taj mobitel i sada je njegov“. Također i jedno veliko hvala onima koji su financijski poduprli ovaj moj put privatnim sredstvima, hvala i ekipi sa stranice Putopija, koja je pratila moj putopis sa zakašnjenjem od nekoliko dana, objavljujući na svojoj stranici pojedine nastavke, hvala i svima vama u Hrvatskoj koji ste mi omogućili da uspijem realizirati ovo putovanje, kolegama iz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, mojim prijateljima i obitelji (užoj i široj). Poseban i posljednji pozdrav Antunu Halonji, koji nažalost nije dočekao da se izgrlimo po povratku, a čuo sam i da se samo koji dan prije preseljenja u vječnost raspitivao oko toga gdje sam i kako napredujem. Zbogom prijatelju, znam da ću i nesvjesno i dalje svako jutro pogledavati u taj stol lijevo od ulaza u ured, očekujući te ondje…
(* prtljaga je došla još isto jutro – idioti na aerodromu su zaboravili staviti ruksak na pokretnu traku. Nažalost, jedna od piva u bocama je iscurila, a napukla je i jedna od limenki. Pa ti nosi pive s Novog Zelanda…)

Preko jarka

četvrtak , 18.02.2016.

Zadnji dan u Aucklandu bio je jednako vjetrovit i cmoljav kao i prethodno popodne (čak i nebo plače zbog kraja putovanja), tako da sam se nakon odjave instalirao u predvorje hostela da napišem tekst. To je, zajedno s još nekim obavezama potrajalo do iza pola 2. Budući da mi je let u pola 7, računam da je dovoljno da dođem na aerodrom do 5, što znači da bih morao krenuti iz grada u 4. Imam još vremena, odlazim u jednu kraću i s obzirom na vremenske uvjete ne osobito ugodnu šetnju, kroz luku na Wynyard, pa kružno do pivnice u kojoj sam jeo i prvi puni dan u Aucklandu. Naručujem sendvič sa šunkom i senfom i češljače s đumbirom. I pola litre točene pive. To ubrzo dolazi, a ja polako jedem, dok ne shvatim da se već bliže 3 sata. A ja se još moram vratiti do hostela (20 minuta), usput kupiti suvenire i pivu za Marka, te potom ponovno doklipsati do terminala aerodromskog busa. Brže-bolje dovršavam ručak, iskapljujem pivu i krećem prema hostelu. Nalazim jednu suvenirnicu i relativno brzo rješavam tamošnju nabavku, potom dolazim do hostela s relativno dobrim prolaznim vremenom, u blizini se nalaze čak dva liquor storea (jer na Novom Zelandu, kao i u Australiji, pivu možete kupiti samo u prodavaonici alkoholnih pića, nije ju moguće nabaviti u običnom dućanu; sjećam se kako sam se oko toga žalio Oskaru, iako je on Šveđanin, a oni imaju istu situaciju), no u oba postoji isti problem – novozelandske pive uglavnom su u bocama (ja naravno za transport preferiram limenke, ne želim da se razbiju u torbi), u limenkama su samo strane pive, a i one novozelandske koje su u limenkama dolaze isključivo u paketima, nije ih moguće kupiti po komad. U drugoj prodavaonici srećom nalazim dvije u limenkama, te ipak uzimam još dvije boce. Odabrao sam srijedu kao dan za kupovinu alkohola, jer srijedom navodno padaju cijene budući da je to dan kada se dijeli socijalna pomoć. Pričao sam već o tome. Iako ove baš i nisu nešto snižene, sudeći po cijenama – 18 dolara za te 4 pive. Plaćam, i eto vraga – sad više nemam 16 dolara za bus do aerodroma. Ma moći ću platiti karticom, to je Novi Zeland, nema frke. Trpam pive u veliki ruksak, trudim ih se osigurati od tumbanja, umatajući ih u odjeću, do Sydneya će valjda izdržati, potom ću ih tamo pošteno prepakirati. Prtim ruksak na leđa, da, osjeti se težina tih dodatnih dvije litre pive + staklo… Sad brže-bolje do Sky Terminala, onamo kamo sam jučer pristigao iz Hamiltona, otamo polazi i Sky Bus, kako se zove shuttle za aerodrom. Već je prošlo 4 kada stižem na rečeno mjesto, ali tamo nigdje ne vidim nikakvu oznaku za Sky Bus. Guglam. Ne, otprije 2 mjeseca bus polazi s drugog mjesta, iz Queen Streeta, kojih 10-15 minuta hoda odavde. Da stvar bude gora, ja sam prošao kraj te lokacije na putu ovamo. Opet natrag, kroz gužvu i kišu koja se pojačava. Naposljetku stižem do polazišne stanice i vidim kako upravo dolazi jedan Sky Bus. Već je oko 4.20. Ulazim i pitam vozača, nekog Azijata, mogu li platiti karticom. Ne, ne mogu. On govori katastrofalan engleski, njegova objašnjenja ne razumijem baš najbolje, pa ne shvaćam ni odgovor na pitanje gdje točno onda mogu kupiti kartu, vidim samo da mi odgovara sa smiješkom i onom već opisanom iritantnom reakcijom „to je tvoj problem, ja samo radim svoju dužnost, a ona nije da tebi pomažem“. Srećom se iz unutrašnjosti autobusa pojavljuje neki tip koji mu daje 16 dolara za mene. Zahvaljujem se tom svom spasitelju, a on kaže da nije problem, da se karte zapravo trebaju kupiti online (iako se za vožnju u suprotnom smjeru mogu kupiti na šalteru na aerodromu), i veli da mu ne trebam zahvaljivati, da je to sve karma i da će se njemu vratiti. Tip izgleda kao neki poslovni čovjek, možda će radnicima odbiti od plaće. :D Ja sam inače tijekom vožnje do aerodroma prebrojao svoje kovanice i naposljetku i našao 11 dolara u kovanicama, uz još jednog Hillaryja, ali ovaj nije htio ni čuti da mu to vratim. Rekao je da si umjesto toga kupim sendvič. :D
Bogme nam je trebalo sat vremena do aerodroma. Dijelom zato što je promet gust jer je ovo vrijeme kada Aucklanđani idu kući s posla, a dijelom i zato što je ovaj mamlaz za volanom svako malo zastajkivao i popravljao brisače, nešto nije bilo u redu s jednom od metlica. Došao sam na aerodrom taman u trenutku kada se pored moga leta pojavio natpis „Check-in closing“. Srećom, dosta ljudi u repu ispred mene još je išlo za Sydney, tako da nije bilo brige, no ovakav kasni dolazak lišio me mogućnosti da obavim jednu stvar koju sam planirao – da se sâm raspitam kod prtljažne službe za vreću. Budući da sam imao oko 15 minuta između prijave na let i početka ukrcavanja, to mi nije bilo dovoljno. Qantas mi nikad nije odgovorio na onu žalbu. E sad, s obzirom da je činjenica da su mi oni (bilo Qantas, bilo aucklandski aerodrom) zagubili imovinu, i da je to isključivo njihova odgovornost, smatram da bih svakako trebao imati pravo na nekakvu kompenzaciju, ali kako da ju izborim? Da ih tužim? Mogu li to uopće iz Hrvatske? I koje su šanse da dobijem parnicu protiv jedne od najvećih svjetskih aviokompanija? Nije stvar u tome da je to „samo vreća za spavanje“, riječ je o zagubljenom komadu prtljage, koji ima svoju vrijednost. I koji nije ukraden, nego se zna da je nestao u točno određenom vremenskom intervalu, s točno određenim akterima. Budući da je let bio izravan, postoje samo tri mjesta gdje se to moglo zagubiti – oba aerodroma i avion. A koliko je meni poznato, stvari zagubljene u avionu također se predaju odredišnom aerodromu. Znači sva je prilika da je ta vreća u Aucklandu, ili da je ostala u Sydneyu. Trećeg nema, sigurno nije odletjela na Rarotongu.
Koliko vidim, unutar sat vremena iz Aucklanda polijeću čak tri Emiratesova aviona, svi lete na liniji Auckland-Dubai, ali preko različitih australskih aerodroma – Sydney, Brisbane i Melbourne. Pretpostavljam da većina putnika ipak leti samo između Novog Zelanda i Australije ili Australije i Dubaija. Ali svejedno, na svim trima linijama lete Airbusi A-380, koji su, barem koliko vidim na svom letu, prilično popunjeni. Znači, recimo da barem 1000-1200 ljudi putuje samo ovim trima letovima. Avion je iznutra ogroman, potpuno dvokatan, gornji je kat prva i poslovna klasa, dolje je stok…ekonomska klasa, a koliko vidim iz letimičnog pogleda, dva su kata potpuno odvojena, imaju čak i zasebne ulaze preko zračnih mostova (to su ona crijeva kroz koja ulazite, iako izraz „zračni most“ meni više ima značenje onoga što se radilo za Berlin u vrijeme Hladnog rata, dakle airlift. Morat ću provjeriti u zrakoplovnom nazivlju u sklopu projekta Hrvatskog strukovnog nazivlja – da, to je inače projekt na kojem radim kad ne putujem, dakle od ponedjeljka. :) ). Tko zna, možda je dizajn aviona tako napravljen da se u kritičnoj situaciji donji kat otkvači i pusti da strada, dok elita gore to uopće ni ne osjeti. Avion je tolika mrcina da prilikom polijetanja čak ni ne osjetite onu uobičajenu silu koja vas prikelji u sjedalo, više kao da uzlijeće nilski konj. Sjedala ima po 10 u jednom redu, raspored 3-4-3. Sjećam se onog aviončića kojim sam letio iz Dilija, gdje je raspored sjedala bio 1-2. U dva leta od najmanjeg do najvećeg (ne znam je li onaj Embraer najmanji putnički zrakoplov, Cessne su manje, ali pitanje je koriste li se one za putnički promet ili samo za generalnu avijaciju). Također primjećujem da ovaj avion ima duplu oplatu, tj. kroz prozor se vidi međuprostor, pa onda drugi prozor. Da to isto nema neke veze s onom teorijom o otkvačivanju donjeg kata…?
Nakon uzlijetanja treba neko vrijeme da probijemo sloj oblaka nad Aucklandom, a kako avion ima i vanjske kamere, na inflight entertainmentu (zabavi za uz let?) mogu i pratiti pogled koji imaju piloti. S obzirom da letimo kroz oblake, sad mi je jasno kako je bilo Collinsu i Cassinu 28. studenog 1979. Leti se jednostavno na slijepo, s potpunim povjerenjem u navigaciju. Ako je ona ispravno unesena. Srećom da ovdje nema planina u koje možemo udariti, samo drugih aviona. No onda se penjemo nad oblake i jašemo u sumrak. Let u nekoliko navrata ulijeće u srednje jake turbulencije, nitko ne leti po kabini, ali poprilično drma, tako da čak i kabinsko osoblje biva obaviješteno da sjedne. Večera je obilna za avionske standarde, koktel od račićâ s graškom, malajski kari od piletine, mousse od bijele čokolade i kokosa, i još pecivo s putrom i krekeri s novozelandskim sirom. Zgodno je to, Novi Zeland ima jake protekcionističke zakone pod izlikom „biozaštite“, nema šanse da unesete strani med ili mliječne proizvode u državu, ali isti novozelandski proizvodi se bez problema distribuiraju drugdje po svijetu. Ja smatram da je protekcionizam dobar za zaštitu domaće industrije, pogotovo u manjim zemljama, ali smatram isto tako licemjernim da država koja čuva svoje tržište nema problema s ekspanzijom na tuđa tržišta. Ali čini se da je u biznisu moral relativna kategorija još od mnogo prije nego je to Karamarko ustvrdio.
Slijećemo oko 8 po lokalnom vremenu, taman su zadnje zrake sunca zlatile sydneysko nebo. Ali onda još treba dobrih 15-ak minuta rulanja, namještanja zračnog mosta i napokon koordinacije putnika dok se avion konačno ne isprazni. Prilikom izlaska vidim da se s prednje strane ipak nalazi stepenište ne gornji kat, moguće je dakle miješanje klasa. Granica prolazi brzo i bezbolno, ali potom slijedi čekanje prtljage, koje traje li ga traje. Naime, i putnici koji nastavljaju za Dubai moraju se iskrcati i preuzeti prtljagu (zato uostalom postoji pravilo o australskoj tranzitnoj vizi), pa se onda ponovno s njom prijaviti na nastavak leta. Iz tog razloga se prvo iskrcava njihova prtljaga, pa tek potom ona od nas koji ostajemo ovdje. Moja je došla među zadnjima, već mi se priviđao scenarij iz Aucklanda koji bi ovoga puta bio mnogo gori, jer mislim da bi prtljaga mogla doći tek sutra popodne (u Sydneyu, zbog toga što je prilaz aerodromu iznad samog grada, nisu dopušteni noćni letovi), a onda je pitanje kako bi ju i kada dopremili do Zagreba. No priča ima sretan kraj, pojavljuje se veliki plavi, s posebnim privjeskom na kojem piše „heavy“. Kasnije ću doznati da je to oznaka aerodromskim prtljažnim radnicima da malo prilagode hvat prilikom prebacivanja torbe, kako se ne bi ukliještili u lumbalnom predjelu. Srećom sam uzeo kolica, pa ga tovarim na njih i odlazim na karantenu. Tu me ženska pita na što mislim kad sam u imigracijskoj kartici spomenuo da imam sjemenje i proizvode od slame. Kažem joj da imam kopi luwak i pokazujem još na svoj šešir. Koji je ionako u poluraspadnom stanju, htio sam ga ostaviti već u Aucklandu, ali nije bilo prilike. Kažem ženski na karanteni da ga se ionako mislim riješiti, ona mi nudi da ga ostavim kod njih. I tako se nakon 6,5 mjeseci u kojima sam ga uglavnom samo nosao od točke A do točke B, malo ga koristeći, rastajem od svog šešira. Teoretski sam ga mogao donijeti u Hrvatsku kao suvenir, pustili bi me s njim u avion, ali bio je već poprilično oštećen, nema smisla. Kupit ću novi drugom prilikom. Osim šešira, drugo ništa nije sumnjivo, pa se mogu uputiti nadoplatiti Opal (s posljednjih 20 australskih dolara koje imam) i potom s aerodromskog wi-fija poslati poruku Jasni koja me već čeka. Do nje imam 8 stanica vlakom, što je kojih 20 minuta, već je prošlo 9, bit će to dosta kratko druženje. Po dolasku na stanicu vlaka opet komplikacija – mojih 10,5 dolara na Opalu (jer sam bio 9,5$ u minusu od prošlog boravka) nije dovoljno, zbog one glupe fore da na aerodromskim stanicama imaju neku posebnu pristojbu i umjesto uobičajene cijene vožnja košta nekih 12 dolara više. Dižem na bankomatu još 50 dolara, dolazim na blagajnu i tražim od žene da mi nadoplati još 10 dolara. No opet se suočavam s prvosvjetskim problemom – na ovoj stanici Opal mogu nadoplatiti samo preko kartice, a za keš mogu kupiti samo običnu kartu. Žena kaže da bi mi ona rado izašla u susret (aha, ova bi mi barem pomogla!), ali da jednostavno nema tu opciju u kompjutorskom sistemu. Zločesti kompjutor. Kad već imam polunadoplaćeni Opal, nadoplatit ću ga do kraja karticom, a ove australske dolare ionako mogu zamijeniti u Hrvatskoj.
Za 20-ak minuta sam na stanici gdje me čeka Jasna. Jasna i ja se znamo zato što mi je ona predavala u razdoblju kad sam ja studirao švedski – no ja se ipak bolje sjećam nje nego ona mene, što je i logično. Javila mi se inače i kad sam prvi put bio u Sydneyu, ali već zadnji dan, dok sam išao na izlet u Plave planine, tako da se tada nismo mogli naći. Ja nisam ni znao da živi u Sydneyu, preselila se ovamo 2014. zajedno sa suprugom, koji je australski Hrvat, iako je on 17 godina živio u Hrvatskoj i još mislim 2 godine u Londonu. Koliko sam shvatio, upoznali su se tako da mu je Jasna (koja je i kroatistica) predavala hrvatski. :D Dakle, njenom suprugu i meni je zajedničko da smo obojica bili Jasnini učenici. :D Tom je informatičar, a Jasna je baš danas potpisala ugovor za predavanje na studiju u sklopu Hrvatskog centra u Sydneyu (mislim da se tako zove, nisam točno zapamtio ime – navodno samo jedan od dvaju takvih u svijetu, drugi je u Kanadi). Studij je u biti nekakva kulturološka papazjanija, nešto kroatistike, nešto kroatologije, ali dosad baš nisu bili prejaki u jezičnom dijelu. Sada su dobili Jasnu, i sada bi trebao biti cilj da ljudi koji to završe (a to su uglavnom Australci hrvatskih korijena koji žele uspostaviti kontakt s kulturom i jezikom svojih predaka) budu kompetentni barem pasivno razumjeti hrvatski. Jasna i Tom imaju dva sina, David ima 11,5 godina, a Daniel je koju godinu mlađi. Dečki su navodno Jasnu izbombardirali pitanjima o meni i mom putu, ali kad sam se ja pojavio, onda su sramežljivi. Dijelom i zato što im je engleski bolji od hrvatskog (pa natucam ja engleski, svršio sam neke škole), iako su obojica rođeni u Hrvatskoj. No Tomu je engleski prvi jezik, tako da malo on, malo sredina, a malo i Jasnina linija manjeg otpora kad oni njoj na engleskom, i eto kvara. Razumiju sve, kao i Tom, ali im govor katkad zapinje. No kada govore hrvatski, imaju hrvatsku fonologiju, Tomu se recimo čuje engleski naglasak, a kako je crvenokos, da ne znam da je Hrvat, ne bih nikad pogodio. Za večeru dobivam goveđu juhu s rezancima, goveđi odrezak s rižom, mahunama i gljivama i pavlovu. Jasna inače sama radi beze kore, što je lokalnim australskim domaćicama senzacija, budući da one kupuju gotove – iako je riječ o najobičnijem snijegu sa šećerom, jedino se mora sušiti neko vrijeme u pećnici, pa to traje. Ali nije kao razvlačenje kora za štrudl. Navodno je Jasna izmislila i čokoladnu pavlovu i prodala tu foru susjedama koje su oduševljene. To će jamačno donijeti krucijalnu komparativnu prednost u australsko-novozelandskoj „Battle of the pavlovas“… Iako, u ovoj Jasninoj koju sam dobio večeras bio je novozelandski trojanski konj – kivi (voće, ne ptica).
Dečki su se ubrzo povukli na spavanje, mi odrasli smo još pretresali razne teme, kao npr. Jasnin strah od pauka i kukaca (i onda od svih zemalja odabere onu gdje pauci imaju energy bar i mogu biti veličine šake), o tome kako je doista živjeti u Australiji i koliko ima istine u tome da je to obećana zemlja (jest, ako ste vodoinstalater ili neko takvo zanimanje – ali onda možete lako dobiti posao i u EU, no ako ste obrazovaniji, ovdje ste često prekvalificirani, s čime se Jasna suočila na više razgovora za posao; također, i u Australiji funkcioniraju veze i poznanstva, samo je to na jednoj višoj razini – ne po babi i stričevima, nego po preporukama od utjecajnih znanaca u branši), o troškovima život… U biti je Jasna bila ta koja je dugo godina kočila preseljenje obitelji u Australiju, upravo zbog udaljenosti, nesigurnosti svoga zaposlenja ovdje, u Zagrebu je imala posao na katedri za skandinavistiku, koji također nije bio posve siguran, ali vodio joj je karijeru u jednom smjeru, za koji nije bila sigurna želi li ga…nešto slično meni. Pogotovo što je takvo preseljenje dugoročno, svu imovinu u kontejner, pa na drugi kraj svijeta, ne možeš baš nakon tri mjeseca „ja bih natrag“. No sad stvari sjedaju na svoje mjesto, novi Jasnin posao doduše u početku će biti samo 2 sata predavanja tjedno, no kako se ubrzo očekuje smjena generacija u kadru, čini se da bi mogla preuzeti i više zaduženja. Dečki su tu u školi, David je više knjiški tip, Daniel je nogometaš…unatoč realnom dijagnosticiranju problema života u Australiji, kod Jasne nisam osjetio onu dešperaciju kao kod Anite. Možda i zato što selidba London > Wellington nije baš usporediva sa selidbom Zagreb > Sydney. Iako Jasna kaže da je i Sydney navečer poprilično mrtav grad, „za razliku od Zagreba“. Ja osobno nisam imao takav dojam – niti Zagreb nešto osobito večerima pršti životom (osim u proljeće i ljeti), niti sam Sydney doživio tako mrtvim navečer kao što je npr. na Novom Zelandu. Istina, noćni je život u Sydneyu ograničen na određene kvartove (Kings Cross, The Rocks), ali nije li tako i u Zagrebu?
Negdje iza 1 se i Jasna i Tom povlače na spavanje, ja ću još malo pisati, ali neću stići sve završiti, pa ostavljam dio za let do Bangkoka sutradan, a sada ću prebaciti slike, otuširati se, presložiti prtljagu i otići na kratak počinak. Stavili su me u Danielov krevet, srećom mi je bio dovoljno dugačak, oni razmišljaju dugoročno. :D Zadnja noć u krevetu na putu…

Spuštanje zavjese

srijeda , 17.02.2016.

Stigao je tako i moj pretposljednji dan na Novom Zelandu, dan u kojem ću zatvoriti krug. Jutro sam iskoristio da malo pronjuškam po Hamiltonu, iako nisam otkrio puno više nego dva dana ranije u popodnevnoj šetnji. 3 su mi sata bila i više nego dovoljna da istražim Hamilton…
Maorskoga imena Kirikiriroa, Hamilton je četvrti najveći grad Novog Zelanda i jedan od najbrže rastućih. Ukupno ima oko 160 000 stanovnika. Tradicionalno je bio središte poljoprivredne proizvodnje, no u posljednje se vrijeme njegova ekonomija diversificira, pa je tako danas jako i visokoškolsko obrazovanje i istraživanje. Na području grada nekada se nalazilo više maorskih sela, u kojima su od 1830-ih djelovali europski misionari. Europsko naselje osnovano je 1864., u vrijeme kada je većina Maora napustila to područje, nakon međusobnih ratova 1860-ih. Naselje je dobilo ime po Johnu Faneu Charlesu Hamiltonu, škotskom zapovjedniku vojnog broda Esk, koji je ubijen u sukobu s Maorima nedaleko Taurange. No unutar 4 godine od osnutka naselja mnogi kolonisti su se odselili, jer je zemljište bilo močvarno ili poplavljeno, te stoga loše za obradu. Za razvoj Hamiltona bila je važna izgradnja ceste prema Aucklandu 1867., i željeznice 1877. Isušivanje močvara pretvorilo je okolno zemljište u jedno od najplodnijih na Novom Zelandu, Hamilton se nalazi i nedaleko najdaljeg mjesta do kojega je rijeka Waikato bila plovna za parobrode. Nakon klimavog starta (što i nije rijetkost za novozelandske gradove), Hamilton je doživio demografsku eksploziju u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata – 1945. u gradu su živjele 22 000 ljudi, 1961. 42 000, 1971. 75 000, a danas već dvostruko više od toga. Grad je podijeljen rijekom Waiakto popola – sa zapadne strane je gradsko poslovno središte, s brojnim kafićima i restoranima, s istočne je sveučilište. Uokolo grada nalazi se još uvijek nekoliko jezera i tresetišta, iako su uglavnom isušena radi poljoprivrede. Gotovo u samom gradu, na rubu centra, nalazi se jezero Rotoroa (što bi, koliko sam ja uspio pokupiti maorskoga u ovih pet tjedana, trebalo biti „Dugo jezero“), danas pretvoreno u rekreacijsko područje, poribljeno, s brojnim naseljenim vodenim pticama (najbrojnije su divlje patke). U gradu se održava više kulturnih festivala, kao i najveći poljoprivredni sajam na južnoj polutci. Grad je i središte mljekarske industrije. Jedan je od rijetkih gradova koji imaju svoj antipod – u slučaju Hamiltona, to je španjolska Córdoba. Grad je poznat i po svom botaničkom i zoološkom vrtu. Na glavnoj ulici (Victoria Street) nalazi se kip Riff Raffa, lika iz mjuzikla Rocky Horror Picture Show, budući da je njegov autor (i osoba koja ga je tumačila) Richard O'Brien neko vrijeme živio u Hamiltonu. Ironično je da je O'Brienu, inače Britancu koji je dugi niz godina živio na Novom Zelandu, 2010. odbijen zahtjev za novozelandskim državljanstvom, jer je bio prestar (imao je 68 godina), s obzirom da Novi Zeland ima gornju dobnu granicu do koje možete dobiti državljanstvo (mislim da je u pitanju 40 godina). Nakon što je O'Brien tu činjenicu iznio u medije, ukazujući na apsurd da mu se s jedne strane podiže spomenik kao zahvalu za njegov umjetnički rad, a s druge mu se strane uskraćuje državljanstvo iako većinu života živi ovdje, vlasti su pristale učiniti „iznimku“ u njegovu slučaju.
Moja me šetnja vodi duž Victoria Streeta, upravo pored rečenog spomenika, do gradske anglikanske katedrale Sv. Pavla, začudno tople u unutrašnjosti, s mnoštvom drva i čak i podom od parketa. Budući da gradsku anglikansku zajednicu osim Europljana britanskog porijekla čine i lokalni Maori i Polinežani, zanimljivo je vidjeti maorske kipove i ukrase u crkvi, nesvakidašnji prizor u tom kontekstu. Osim anglikanske katedrale postoji i katolička katedrala Djevice Marije na drugoj obali Waikata, prilično sitna i neugledna, iako je u Hamiltonu katolička zajednica brojnija od anglikanske. Nakon katedrale radim krug do jezera Rotoroa, te se potom preko gradskog korza vraćam na glavnu ulicu. Teško mi je prebrojati koliko sam ukupno lokaliteta posjetio na ovom putu, računajući sve usputne izlete, ali pretpostavljam da ih ima 200-tinjak. No ovi na samom kraju su kao neki fadeout, nema više nikakve posebne privlačnosti (iako su spilje Waitomo bile lijepe). Kad razmišljam o Novom Zelandu, uglavnom je na mene dojam ostavila priroda – od gradova jedino Wellington, Dunedin i možda donekle Napier, Oamaru i Queenstown. Ostalo je sve zaboravljivo, kao da su bili tek logistička uporišta za spavanje ili izlete. Vraćam se u hostel, usput još zastavši u jednom pubu, uzimam stvari i krećem na autobusni kolodvor. Autobus dolazi možda minutu nakon mene, krenut ćemo i prije voznog reda, svi su putnici već spremni, te za kojih 2 sata vožnje stižem u Auckland, koji me dočekuje oblačan, kao i prvi dan, s vjetrom koji bi bolje odgovarao Wellingtonu. Kasnije će se još spustiti i pljusak. U tih 20-ak minuta koliko imam pješice od terminala do hostela susrećem ogroman broj Azijata – ono što je baš karakteristično za Auckland, ali je prilična rijetkost u ostatku Novog Zelanda. Kao da se nitko od njih ne želi maknuti dalje na jug kada se ovdje iskrcaju. OK, s izuzetkom onih koji vode restorane. Ali doista, nakon napuštanja Aucklanda jedini Azijati koje sam sretao po Novom Zelandu bili su turisti.
Hodam do onog istog hostela u kojem sam proveo prvih 5 noći u gradu, na recepciji je opet onaj Etiopljanin, pitam ga sjeća li me se, ali trebam ga podsjetiti, izgledao sam tada drugačije, s onom bradurinom i bez kape. Znak raspoznavanja je „ja sam onaj koji je ostao bez vreće za spavanje“. Očekivano, vreća u međuvremenu nije došla. Budući da sam znao kako funkcioniraju stvari u ovom hostelu, nisam ništa rezervirao, znajući da će mjesta sigurno biti. No on mi kaže da su skoro skroz puni, uspio je naći tek jedan slobodan krevet. Ne znam mulja li ili je stvarno to slučaj, ne znam zašto bi bila tolika navala. On tvrdi da je to zbog kruzera koji su u gradu. Ali gosti s kruzera spavaju na kruzerima. A oni koji eventualno čekaju smjenu gostiju sigurno imaju novca da si plate neki bolji hotel. No, kakogod, ipak dobivam krevet, ali umjesto 30-ak dolara koje sam platio prošli put, ovoga ću puta jednu noć platiti čak 50 dolara. OK, dobio sam malo prostraniju sobu, s dva prozora, ali također je u pitanju četverokrevetni dorm, srećom su cimeri mirni tipovi koji ne tulumare u sobi. Kako se u međuvremenu spustila kiša, sve do predvečerja sam bio u sobi, kupovinu suvenirâ i piva za Marka obavit ću sutra, posjet Sky Toweru ovisi o tome kakvo će biti vrijeme – danas očito nije baš dan za neke vidike, a koliko vidim po prognozi, neće baš biti ni sutra. Pa dobro, nije neki esencijalni propust. Jedino dakle što još moram obaviti jest večera, odlazim u restoran i pivnicu u sklopu hotela Shakespeare, bio sam tamo dvaput u svom prvom boravku ovdje, za večeru uzimam fish 'n' chips, kako bih boravak na Novom Zelandu završio na tradicionalan način. Još mi samo fali pavlova za desert, ali to ću izgleda obaviti u Sydneyu. Naime, dobio sam ponudu da prespavam kod Jasne, nekadašnje profesorice s faksa, koja se pred nekih dvije godine s obitelji preselila u Sydney. Oni su otprilike podjednako udaljeni od aerodroma kao i hostel u kojem sam namjeravao odsjesti (onaj isti u kojem sam bio i prvi put), ali ću ipak imati više mira tamo nego u hostelu. Premda nisam načisto je li mi radi sprečavanja jet laga bolje da na let stignem umoran ili naspavan. Planirao sam spavati na prvom letu do Bangkoka, koji je tijekom hrvatske noći, ali vjerojatno ću biti nedovoljno umoran, a i zanimljivo će biti gledati indonezijske otoke sa sigurne visine. A let Bangkok-Beč je noćni i traje 12 sati. Hmmmm, ako se dovoljno izmorim… Iako će to ponajprije ovisiti o tome koje mjesto za sjedenje dobijem. No o tom potom.
Nakon večere i cidera odlazim na još jednu pivu i potom se vraćam u hostel. Iako tehnički nije zadnja noć na putu, zadnja je prije početka povratka. 319. ukupno na putu. Već mi neke scene iz ranih dana putovanja izgledaju kao da je to bilo u neko drugo doba, na nekom drugom putu. Ovo traje toliko dugo da sam već izgubio osjećaj kontinuiteta. Putovati mi je postalo prirodno stanje. Je li to dobro ili loše? Ne znam. Treba mi mala pauza. Barem od napornih dalekih putovanja. Već ću ja ovoga proljeća na neke kraće izlete po Hrvatskoj i okolici…
I sad, prije nego što rekapituliram Novi Zeland, još samo nešto za eventualno zainteresirane za novozelandsku working holiday vizu. Osnovni preduvjeti su da morate biti državljanin Hrvatske (ili eventualno neke druge zemlje s kojom Novi Zeland ima ugovor o working holiday vizi – mislim da Srbija i BiH nisu na tom popisu), stariji od 18 i mlađi od 31 godine života (dakle, možete imati napunjenih 30 i 364 dana u trenutku apliciranja), s putovnicom koja vam vrijedi više od tri mjeseca nakon datuma kada planirate napustiti Novi Zeland. Ne smijete imati djecu koju ćete povesti sa sobom. Morate imati povratnu kartu ili dovoljno novaca da istu kupite, te barem 4200 novozelandskih dolara (oko 21 000 kn) džeparca. Morate imati zdravstveno osiguranje za čitavo trajanje boravka (iako mi je File rekao da ovdje turisti imaju pravo na besplatnu zdravstvenu zaštitu ako im se nešto dogodi – ali pretpostavljam da je preduvjet da imaju nekakvo osiguranje od kuće). Također, ako vam vizu odobre, trebat će vam i rendgenska snimka pluća. Vizu mislim možete iskoristiti u roku od dvije godine od datuma odobrenja. Prijave za vizu su internetske, otvaraju se negdje u kasnu zimu (ove godine će to biti 17. kolovoza u 10:00 po novozelandskom vremenu – u to je vrijeme to 10 sati ranije po hrvatskom vremenu, jer smo mi tada na ljetnom, a oni na zimskom računanju, dakle točno u ponoć), a budući da je ukupan broj viza ograničen (100 viza za državljane Hrvatske), to plane u roku od nekoliko minuta – nemojte se zanašati s „pomicanjem crte“, to jedino ako uleti netko s tuberkulozom koje nije svjestan i sl. Zato budite spremni, raspitajte se, imate točno 6 mjeseci počev od danas. Ako vam se uopće ide na Novi Zeland i ako vam se sviđa ono što ste vidjeli i pročitali ovdje. A dok ste na Novom Zelandu, viza vam vrijedi godinu dana, mislim da ju možete produžiti, ali te finese sada ne znam napamet, možete se raspitati na stranicama novozelandskog ministarstva useljeništva. U tom razdoblju ne smijete raditi dulje od 3 mjeseca za istog poslodavca (osim ako vas on ne sponzorira, kao što je slučaj s Antom), te se možete obrazovati u trajanju od maksimalno šest mjeseci (tako mislim onaj Rodrigo, Brazilac iz kuće u Queenstownu). Naravno, ako naletite na poslodavca koji je s vama zadovoljan i slaže se s time, imate mogućnost prijave za redovnu radnu vizu koja bi vam omogućila i dulji ostanak (samo što se i ona mislim mora obnavljati jednom godišnje). Detaljnije se tom problematikom pozabavio Tomislav Perko na svojoj osobnoj stranici, pa možete i njega pitati, on je baš zahvaljujući toj vizi i bio ovdje nekih 7,5 mjeseci.
A ja ću ovdje završiti rekapitulacije zemalja na putu. Otići na Novi Zeland bila mi je davnašnja želja, tom sam zemljom bio oduševljen i prije nego što se pojavio Gospodar prstenova (uostalom, ja sam ionako gledao samo prvi dio trilogije). Strah od letenja koji sam tada imao doveo je do razvitka ideje da do Novog Zelanda pokušam doći kopnenim i morskim putem, ali to je uglavnom bila samo zgodna ideja, sve dok pred nekih 2 godine nisam shvatio da će to ili ostati nedosanjani san, ili ću to izvesti upravo sada. Mislim da još nisam sasvim svjestan da sam time upravo uklonio još jedan cilj sa svoje liste životnih ciljeva, još jedna se stvar iz budućnosti preselila u prošlost, podsjećajući me tako na prolaznost života… Od Novog sam Zelanda očekivao puno, i u nekim me stvarima razočarao. Ovo je prekrasna zemlja, oko toga nema dvojbe, ali već spomenuta udaljenost i pomalo provincijalni mentalitet djeluju tišteće. Rekoh već, ovo je zemlja za doći na nekoliko tjedana (pa može i mjeseci ili godina), izguštati, i potom se maknuti. Ne znam kako je kad si ovdje rođen, vjerojatno ti je perspektiva drugačija, ali kad si naviknut biti u pokretu i mijenjati zemlje, ovo je zlatni kavez. Prijeti vam malo opasnosti (osim potresâ i vulkanâ), ako ste obrazovani vrlo ćete vjerojatno bez problema dobiti dobro plaćen posao (ali beskućnikâ i prosjakâ ima, naročito u Aucklandu), standard života je dobar – to su pozitivne strane. Ako ste u prilici, probajte. Bilo preko working holiday vize, bilo kao turisti. Kad znate da vaš boravak ovdje ima rok trajanja neće vam toliko teško pasti ta izolacija. A ako vam se svidi i mislite da biste mogli živjeti ovdje, ja vam svakako držim fige.
Mojih pet tjedana bilo je raspoređeno tako da pokrijem čitavu državu, izuzev krajnjeg sjevera, krajnjeg istoka Sjevernog otoka i otoka Stewart. Upoznao sam dosta zemljaka, shvatio zašto Južni otok smatraju najljepšim mjestom na svijetu, bio rastužen Christchurchom i njegovom sudbinom, smrzavao se u Oamaruu i Dunedinu, tumarao art deco ulicama Napiera, šetao uz jezera u Rotorui, Taupu i Queenstownu, plovio Milford Soundom, vozio se kroz Južne Alpe… Možda mi je teško rekapitulirati zemlju u kojoj se još uvijek nalazim, dojmovi se nisu posve slegli, mislim da ću to bolje moći za koji tjedan, kada se čitav put dovrši kao cjelina i malo odstoji. Zato ovaj tekst i izgleda pomalo zbrda-zdola, moje su misli već na onome što još moram obaviti prije polaska, tako da ću ovdje završiti tekst s uobičajenim…
Kia ora Aotearoa!/Thank you New Zealand!

Pod zemljom

utorak , 16.02.2016.

Hostel u Hamiltonu jedan je od rijetkih na Novom Zelandu koji nudi besplatan doručak – imao sam to samo u Napieru, Wellingtonu i Dunedinu. Ni Australija se baš u tom pogledu nije pretrgla. S druge strane, u Turskoj, Iranu, Vijetnamu je to uglavnom bilo pravilo (iako se u Vijetnamu obično plaćao). Stvarno, kako zadnjih dana i tjedana rekapituliram ovo putovanje, stalno mi se čini da je imalo dva vrhunca (Turska-Iran i Indokina), te ostatak koji je nekako bio prosječan i služio više za odradu. Ne, preteška je to riječ „odrada“, nije da nisam uživao u Novom Zelandu ili Australiji, no sve u svemu nije se rodila ona kemija između mene i tih država. A doista sam prema Novom Zelandu imao sve simpatije…
Današnji je program posljednja od prirodnih atrakcija koje ću obići, bit će to spiljski sustav Waitomo, koji se nalazi oko sat vožnje južno od Hamiltona. Ime Waitomo na maorskome znači „vodena jama“, što u suštini i jest to, budući da je riječ o spiljama koje je kreirala voda prolazeći kroz vapnenac. Iz Hamiltona dolazim busom koji malo kasni u polasku, no oko 11 sati sam na lokaciji. Vožnja vodi kroz krajolik zelenih brežuljaka, uglavnom bez šume, s naseljima posvuda – kako rekoh, posve različito od Južnog otoka. Inače, Anita je, kad smo razgovarali o Južnom otoku, rekla kako njoj ti pejzaži djeluju jako prostrano, slični onima u Europi ili Americi, ali nekako veći i širi. Ja baš imam suprotan osjećaj, vjerojatno zato što sam svjesniji konteksta – u Europi, kada se nađem u Alpama, znam da se one protežu kroz sedam država, stotinama kilometara, da su i dugačke i široke i visoke. Južne Alpe su visoke, ali ipak su na jednom relativno malenom komadu kopna okruženom beskrajnim plavetnilom. Moguće se načas zaboraviti i pomisliti kako to ide unedogled…ali Južne su Alpe kraće i od Dinarida, a nisu široke ni 100 km.
U Waitomu odlazim u ured i-Sitea (službena turistička informacijska služba Novog Zelanda, imaju urede u svakom imalo relevantnijem mjestu), gdje se raspitujem za 3 cave combo, koji mi omogućuje obići tri najatraktivnije spilje na lokalitetu (a u okolici se inače nalazi 300-tinjak spilja, od kojih su mnoge međusobno povezane, ali najveći je broj dostupan samo speleolozima ili avanturistima). No dvije od njih imaju ture u točno određeno vrijeme, pa tako moram vidjeti hoću li sve stići, bez obzira što imam 6,5 sati na raspolaganju (imat ću još i više, jer će bus kasniti, ali to tada još ne znam). Djevojka na blagajni ipak mi na kraju sređuje čitavu kombinaciju, plaćam…i pitam za onih 10% popusta. Ne, to vrijedi samo ako karte kupim izravno na blagajni Waitoma. Ah, dakle postoji i njihova blagajna, ovo nije to. Dovraga. Ali budući da mi je tura za 15-ak minuta, a ako ju propustim imat ću domino efekt, ne želim sad još tražiti da stornira sve, pa da onda ja s istom pričom idem na drugu blagajnu. To je 9,5 dolara razlike, žrtvovao sam jedan cider.
Prva od spilja je 500 metara niz cestu, ona je i najposjećenija, te u njoj ture idu stalno, svakih pola sata. Ujedno je tura najkraćeg trajanja, svega 45 minuta. No prvo da kažem nešto generalno o spiljama. Spiljsko područje Waitomo nastalo je abrazijom oligocenskog vapnenca, uglavnom porijeklom iz ljuštura morskih organizama (u kamenu se mogu vidjeti i fosilizirane školjke češljače), nakon što se taj vapnenac pred kojih 30-ak milijuna godina izdigao iz mora, a onda kroz njega počela teći voda. Lokalnim Maorima spilje su bile poznate već stoljećima, obično su se ispred njih nalazila groblja, jer su Maori spilje doživljavali kao vrata za prelazak u svijet mrtvih. Kada se krajem 19. st. pojavio turizam na Novom Zelandu, Maori su kao vodiči pokazivali spilje zainteresiranim turistima. Potom je država konfiscirala spilje i sama počela ubirati prihode od turizma, koji je u to vrijeme još uvijek bio dosta niskog intenziteta, ali nažalost i dosta neodgovoran, budući da su posjetitelji trgali spiljski nakit, ponajprije sige. Kasnije su uvedene mjere kontrole, pa su nekim posjetiteljima oduzete odlomljene sige i vraćene natrag na njihovo mjesto, i to tako da su – zalijepljene. :D Kontrola štete na razini. Doduše, ako voda nastavi curiti niz njih, i te će zalijepljene sige nastaviti rasti, samo da voda ne rastopi ljepilo. 1989. spilje su vraćene u posjed Maorâ, koji sada dobivaju određeni postotak od ulaznica, a također imaju i određene zahtjeve, pa tako u ovoj prvoj spilji – koja se zove Spilja svjetlećih crva – nije dozvoljeno fotografiranje. Inače, većina osoblja koje radi u spiljskom kompleksu su također Maori.
Kad sam spomenuo svjetleće crve, riječ je o novozelandskom endemu, kukcu Arachnocampa luminosa, sličnom muhi, čije ličinke žive u spiljama, te ispuštaju bioluminiscenciju, kao i specifične sluzave nitaste tvorevine pomoću kojih love. Drugi kukci privučeni su svjetlošću i približavaju joj se, te se potom zapliću u te niti, a ličinka ih zatim pojede tako da čitavu nit uvuče u usta, zajedno s plijenom. U stadiju ličinke kukac provede između 6 i 12 mjeseci, potom se učahuri i nakon 2 tjedna izađe kao odrasli kukac. No kako odrasli kukac nema razvijen probavni sustav, živi svega dan ili dva, a jedina mu je svrha pariti se. Kako su usto još i slabi letači, obično se to sve odvije na mjestu gdje su se bili i zakukuljili. Nisu rijetki slučajevi da se odrasli kukci zapletu u niti drugih ličinki i budu pojedeni. Dakle, svjetleći crvi su kanibali, kao nekad i Maori (to nisam rekao našoj vodičici, koja je Maorka). Navodno je po National Geographicu jedan od najgorih načina smrti taj da vas pojede svjetleći crv. Naravno, ljudi nisu u opasnosti, osim ako negdje ne postoji neki mutant čudovišnih proporcija. Svjetleći su crvi inače osjetljivi na svjetlost, tj. prestat će svijetliti ako se nađu u osvjetljenju (vjerojatno zato što čuvaju energiju jer znaju da na svjetlosti njihov mamac nije vidljiv – iako je to prekompleksno razmišljanje, zanimao bi me baš nastanak odnosa među tim dvjema varijablama), a nemaju baš mnogo predatora koji ih ugrožavaju, samo jednu vrstu kosca. Ugrožava ih prvenstveno ljudska aktivnost na njihovim staništima.
Spilja je inače uređena, pod je posve popločen, tako da izgleda više kao svojevrstan speleološki muzej. Teško je zamisliti kako je bilo prvim istraživačima koji su se ovuda kretali uz pomoć svijeća, pogotovo s obzirom na rizik od toga da se svijeća ugasi uslijed nedostatka kisika (što je bio dobar indikator za povlačenje, samo u kom smjeru kad te mrak dezorijentira?), ili čak i neke kapljice vode. Vjerujem da su spiljske formacije ljudima tada djelovale zastrašujuće, pa tu još dodajmo svjetleće crve za koje u mraku ne biste znali što su, ali eto, znatiželja je bila jača od užasa. Naravno, kao i svaka spilja koja drži do sebe, i ova ima Katedralu, što je obično naziv za najvišu prostoriju u spilji, a u ovoj se održavaju i koncerti. I to zato što, prema riječima naše vodičice, „ima dobru akustiku, uopće nema jeke“. Pa nije li ideja dobre akustike da mora postojati jeka, jer ona pojačava i prenosi zvuk? Ili sam ja nešto krivo shvatio? Nakon toga odlazimo gledati svjetleće crve, a tura završava polaganom vožnjom čamcem kroz podzemnu rijeku koja ubrzo izlazi iz spilje (to je dugo vremena bio jedini ulaz u spilju, dok nije otkriven i kopneni prolaz), iznad nas na stropu svijetle brojni svjetleći crvi. I sada konačno možemo fotografirati. Ali ja ne mogu, budući da su svjetlosni uvjeti preslabi, a ja se jednostavno ne znam igrati s manualnim postavkama. Planirao sam to proučiti na ovom putu, ali nikad nije bilo vremena. I tako, sad kada bi mi trebalo znati procijeniti koji otvor blende, koji ISO…ja o tome nemam pojma. Morat ću upisati neki tečaj fotografije…
Nakon završetka ture imam oko sat vremena do polaska u iduću spilju, zapravo i manje, jer me još mora pokupiti transfer dotamo. Ručat ću nešto. U restoranu kod ulaza mi kažu da ću na hamburger trebati čekati 45 minuta!? Prvo sam mislio da je rekla „four to five minutes“, ali ne, rekla je „forty five“. Nemoguće. Moguće, velika je gužva. Ne usuđujem se riskirati, uzimam samo neki kruh od banane sa šlagom. Iduća tura mi je u 1.30, tako da sam se već 20 minuta ranije pripremio na mjestu odakle me skupljaju. Dolazi kombi koji vozi neka cura, no ja nisam na popisu za tu turu. Kaže da sam vjerojatno na sljedećem. Približava se međutim i pola 2, a drugog transporta nema. Što ako se uopće ne pojavi, što ako tura krene bez mene? Evo, već je pola 2… Vidim međutim i druge ljude da čekaju na istom mjestu, pa se navirujem i gledam u njihove karte (jer se naravno ne bih nikad odlučio na to da ih izravno pitam tu informaciju :D ), na kojima također piše pola 2. To me donekle umiruje. I doista, negdje oko 1.34 dolazi prijevoz, tip u njemu nam kaže da je on i naš današnji vodič, OK, to je onda u redu, ja sam mislio da nas on samo transferira do spilje gdje je drugi vodič i da tura kreće otamo u pola 2 bez obzira kada mi dođemo na ulaz.
Druga tura vodi u spilju Ruakuri („dva psa“ ili „pseća jazbina“, ovisno o kontekstu), u koju se ulazi kroz izgrađenu konstrukciju sa spiralnom stazom, duboku nekih 20-ak metara. Spilja dakle počinje na nekih 20-ak metara u dubini zemlje. Ova je mnogo veća i mnogo više divlja, a tura traje oko sat i pol. I kroz ovu teče rijeka, mnogo žešća od one u Spilji svjetlećih crva, tako da ovuda u jednom dijelu prolaze i tzv. blackwater rafteri, koji nisu rafteri koji šljakaju za onu američku zaštitarsku kompaniju, nego je za razliku od whitewater raftinga (raftinga na divljim vodama, iako je zapravo svaki rafting n divljim vodama), koji se odvija na površini Zemlje, blackwater rafting onaj koji se odvija na podzemnim rijekama. To je isto velik biznis u Waitomu, s mnoštvom raspoloživih podzemnih rijeka za rafting. Postoji i tubing, to je ono kada se spuštate u gumi ili tako čemu. Osim toga, spilja nudi uobičajeni spiljski nakit, nema tu sada nešto previše iznenađenja, osim tih svjetlećih crva, a na jednom smo mjestu vidjeli i podzemni koralj, tj. njegovu okaminu. Hodamo preko mostićâ iznad rijeke, kroz dugačke tunele osvijetljene sablasnom plavičastom svjetlošću…nakon kojih sat vremena u spilji postaje prilično hladno. Mislim, temperatura je uvijek ista, samo što meni postaje hladno, jer nisam ponio ništa s dugim rukavima, nije mi palo na pamet. Dobro da sam se sjetio uzeti cipele, da nisam krenuo u spilju u japankama. Na jednom mjestu prolazimo pored hrđave cijevi koja strši iz stropa. Vodič nam pokazuje da pogledamo kroz nju uvis, te na kraju vidimo sitnu točkicu svjetlosti. To je cijev koja vodi do površine, a kroz koju se, kada su betonirali puteljak kroz spilju, lijevao cement, da ga se ne mora dovoziti uokolo. Teško je procijeniti duljinu cijevi i dubinu spilje. Na drugom mjestu prolazimo pored ploče s natpisom da je ovo privatni posjed i da nema neovlaštenog pristupa. Spilja je doista nekoć bila u privatnom vlasništvu, ali teško je zamisliti da bi se netko spuštao na tu dubinu i tamo nešto tražio. Jedino ako ploča ranije nije bila na nekoj vanjskoj poziciji…ali zašto bi ju onda itko dopremao ovamo? Kao ona klupa u spiljama Batu pored Kuala Lumpura…
Treća se spilja zove Aranui, prema Maoru koji ju je otkrio kada se njegov pas zavukao unutra u potjeri za svinjom koju je lovio. Za razliku od prethodnih spilja, ovdje nema vodotoka, samo ponešto vode koja kaplje, a zbog toga nema ni svjetlećih crva, budući da nema živog svijeta u unutrašnjosti spilje. Jedino se kod ulaza mogu vidjeti pećinske wete, kukci za koje naš vodič (sada je neki treći, taj je isto Maor) kaže da izgledaju kao da su se parili cvrčak i skakavac. Vidjeli smo nekoliko mlađih primjeraka, koji liče na kosce, s malo debljim nogama. No odrasli mogu biti duljine od 10-ak cm. Izgledaju zastrašujuće, ali se zapravo hrane samo lišćem. U unutrašnjosti spilje nalazi se međutim najveća raskoš spiljskog nakita od svih triju spilja koje sam vidio. Naravno, bujna mašta u njima može prepoznati različite oblike, pa tako imamo Snjeguljicu i sedam patuljaka, Cvjetaču, Orgulje, budući da smo na Novom Zelandu tu je jasno i Kivi… Samo je jedna prostorija relativno niska stropa nagrđena mrežom koja stoji ispod stropa, budući da je on prepun stalaktita koje su nesvjesni posjetitelji lomili. Ovdašnja Katedrala visoka je 16 metara, ali se zapravo radi o prolazu, a ne o dvorani.
I to je više-manje to, pogledao sam sve tri spilje i doista je pri tom obilasku prošlo oko 6 sati. Vodič iz zadnje spilje vraća me do glavnog ulaza, sad je manja gužva u restoranu, pokušat ću sada uzeti hamburger, ali sad pak zatvaraju kuhinju. Uzet ću jedan od već pripremljenih sendviča, koji su još gurnuli u mikrovalku. Blah, to mi stvarno nije trebalo. Autobus kasni pola sata, srećom sam dobio SMS koji me o tome obavještava (savjesna kompanija koja se brine za svoje putnike)… Do Hamiltona ima oko sat vremena vožnje koje kratim zanimljivim misaonim eksperimentom, pokušavajući izračunati koliko bi mi trebalo kada bih se iz Sydneya zaputio kopnenim putem prema Hrvatskoj, sljedeći istu rutu (bez pokrajnjih izleta, tipa Kančanaburi ili Xiahe), koristeći za pojedine dionice ista prijevozna sredstva kao i na putu ovamo (dakle, čak i brod od Siem Reapa do Battambanga), ali na način da po dolasku u neko mjesto prvom sljedećom prilikom odem dalje, dakle samo uz najnužnija zadržavanja. I kad bih naravno već imao riješene vize. Trebalo bi mi oko 50 dana, s tim da bi mi od Sydneya do Hanoija trebalo oko 28 dana (zbog australskih transkontinentalnih buseva koji voze jednom dnevno, busa Dili-Kupang, Pelnijevog trajekta, cesti po Floresu…), a onda od Hanoija do Zagreba samo neka tri tjedna, budući da bih kroz Kinu do Kuqe uglavnom imao vlakove s par sati čekanja između (a od Xi'ana do Jiayuguana direktan vlak), a ista stvar bi bila i od Zahedana do Urmie, te od Tatvana do Istanbula. Da mi tehnika ne otkazuje i da nisam umoran (a takav bi put bio strahovito naporan), te da naravno imam vize, možda bi baš bila fora pokušati. Što kraće zadržavanje u indonezijskim gradovima srezalo bi „Hello Mistere“ na minimum…ali opet se pitam, što bih točno imao od takvog putovanja, budući da bi mi jedini cilj bio da što prije odem dalje iz nekog mjesta? Sportsko putovanje. Zanimljivo kao eksperiment, ali realno posve blesav trošak.
Po povratku u Hamilton tek započinjem pisati tekst, koji mi oduzima ostatak večeri, a pisanje sam prekinuo tek odlaskom na kratku večeru u indijski restoran preko puta. U kojem sam također pisao. Da, zagrizao sam previše s onim dijelom o letu 901, trebalo je to istražiti i napisati. Ali dobro je, objavljen je. Na počinak odlazim oko 2 sata, dobio sam neke cimere u sobu, 3 Nijemca (ali ne debela nego tetovirana), tako da će zrak u sobi noćas biti daleko lošiji…
Sat i pol leta od Dilija do Darwina pokazao mi je da Australija i nije toliko daleko ako joj se dovoljno približite, ali time je ujedno završilo razdoblje jeftinoće na putu, no također i nereda, prašnjavosti, buke, kaotičnosti…svega onoga što čini Aziju. Bilo je to olakšanje, prvih nekoliko dana sam uživao, onda sam shvatio da je Australija u stvari prilično dosadno mjesto. :D Darwin je sladak gradić za kojega ti je dovoljno tri dana, Alice Springs je Bogu za leđima, Coober Pedy na Božić je nadrealan, čak se i Adelaide, iako mi je isprva izgledao kao uređeni velegrad, nakon nekoliko dana pokazao kao grad koji te sputava. Medo i Jenny su bili zlatni domaćini, uživao sam u tetošenju, ali svejedno nisam imao osjećaj da je to grad koji pršti životom sâm po sebi, već si sve moraš stvoriti. Melbourne i Sydney u tom su pogledu potpuni kontrast, ti gradovi pršte životom i događanjima. Ali u Australiji sam prvi put osvijestio i taj osjećaj „ovo je lijepo, ali je strašno daleko od centra svih događanja“. Da, ta udaljenost štiti od nekih neugodnih pojavnosti suvremene geopolitike i ekonomije, ali ima i svoju cijenu. Cijenu avionske karte za 20-ak sati leta prema Europi ili SAD-u. Novi je Zeland u tom pogledu još i gori, u Australiji imaš barem tu iluziju unutarnjeg prostora (koji je međutim uglavnom nefunkcionalan), ali to dodatno stvara i međugradsku izoliranost – Sydney i Melbourne udaljeni su oko 12 sati vožnje cestom. Tako da, dođoh, vidjeh, svidjelo mi se, ali ne toliko da bih ondje ostao. Hvala lijepa. A za turista iz Hrvatske ni cijene nisu baš nešto primamljive. No vidio sam Uluru na trodnevnom izletu sa simpatičnim Benom, sydneysku operu, klokane i koale (ali nažalost ne i čudnovatog kljunaša), tako da je mojih 26 dana u Australiji ipak bilo izvor lijepih budućih sjećanja. A na završetku puta dodat ću još jednu noć tom kontu.
Cheers Australia!

Preko Ribe

ponedjeljak , 15.02.2016.

Budim se i iskradam iz stana dok Anita još spava, nisam stigao pošteno doručkovati, zgrabio sam tek jednu bananu i krenuo. Wellington je ujutro, ne biste vjerovali, vjetrovit. Ulice su puste, nedjelja je, tek me prestižu neki ljudi koji također vuku torbe i nekamo žure. Nisu išli na moj bus, ali u ovo doba na ulici su samo oni koji nekamo odlaze. Bus polazi sa željezničkog kolodvora, doubledecker je, no donji je kat rezerviran za tzv. Gold putnike, koji žele više platiti i imaju kožnata široka sjedala, mi obični smrtnici se tiskamo na gornjem katu. Ali zato imamo bolji vidik. ;) Vožnja od Welingtona do Hamiltona traje oko 8,5 sati, s uračunata dva polusatna stajanja, te dvije kratke toaletne pauze od po 5 minuta. Ali, kako rekoh, na Novom Zelandu ćete cestom teško nekamo brzo stići, a i Muijeva riba nije girica. Ima inače još jedna stvar koju sam zaboravio napomenuti kada sam govorio o ljudima koji putuju novozelandskim cestama u sklopu godišnjeg odmora. Oni koji imaju kamper mogu ga zaustviti bilo gdje i prenoćiti u njemu (dok god ne ostavljaju smeće), no ima ljudi koji putuju automobilom, a ne žele platiti smještaj, pa onda spavaju u autu. I to je na Novom Zelandu kažnjivo, s po nekoliko tisuća dolara. Pretpostavljam da je riječ o svojevrsnom reketu ugostiteljâ zamaskiranom u „brigu za sigurnost građana“, ali i Ante i ja smo svjedočili jednom takvom slučaju kada je ono jutro dok smo čekali taksi da nas prebaci do busa za Milford Sound odjednom s druge strane ulice stao neki zaštitarski auto i tip iz njega krenuo detaljno provjeravati jedan parkirani auto. Tada mi je Ante pojasnio tu situaciju. To je posebno glupavo budući da u Queenstownu vlada nestašica smještajnih kapaciteta, tako da je vjerojatno dotični spavač (s kojim ne znamo što je bilo jer je ubrzo stigao naš prijevoz) bio prisiljen spavati u autu, budući da nije nigdje drugdje uspio naći mjesta za odsjesti. Još jedan primjer kako se u zemlji s nominalno slobodnim tržištem ta sloboda primjenjuje samo na to dok trošiš, ali ne možeš slobodno odlučiti ne trošiti.
Krajolici Sjevernog otoka drugačiji su od onih na Južnom, to sada mogu kvalificirano reći. Veća naseljenost prouzročila je pitomiji pejzaž, iako i ovdje ima predjela u kojima vlada divljina, naročito u središnjem dijelu, kao npr. predio koji se naziva „pustinja Rangipo“, smješten istočno od planine Tongariro i njena tri vulkanska vrha. Iako nije riječ o pravoj pustinji, svejedno je posrijedi nenaseljeno područje, vjetrovita visoravan na kojoj ne uspijeva puno bilja, samo niske trave, a tlo se uglavnom sastoji od pepela iz ranijih vulkanskih erupcija. Na južnom se rubu nalazi vojni poligon, na sjevernom jedan od novozelandskih zatvora. Zbog svoje dramatičnosti i neplodnosti, pustinja Rangipo u Gospodaru prstenova je glumila Mordor. Prije nego smo došli do pustinje, kratko smo se vrijeme vozili uz obalu Tasmanova mora sjeverno od Wellingtona, potom kroz pitoma niska šumovita brda s nekoliko klanaca, više-manje prateći trasu pruge Welington-Auckland. Potom izlazimo na Središnji vulkanski plato, te kroz rečenu pustinju dolazimo do jezera Taupo, ali s južne strane. Vozimo se uz jezero, tek tada shvaćam njegovu veličinu, kao i silu koja je morala biti posrijedi da napravi kalderu ovakve veličine. U Taupu imamo samo kratko zaustavljanje radi izmjene putnika, potom krećemo dalje, a vozač nam priopćuje neugodnu vijest – upravo je javljeno da je potres od 5,9 stupnjeva Richtera ponovno pogodio Christchurch. Brzo šaljem poruku Ivanu da vidim što je, on mi šalje slike iz sobe, gdje se vidi da im se malo namještaj prevrnuo, kaže da je pošteno zatreslo i da su izletjeli iz sobe, ali da ne zna ništa o materijalnoj šteti u gradu. Kasnije ću doznati za ono urušavanje dijela stijene u more. Sve u svemu, pobjegao sam na vrijeme. Uvijek se nešto dogodi nedugo nakon što otiđem – bio je onaj napad u Kašgaru, vrućine u Pakistanu (dobro, te su počele još dok sam bio tamo), napad u Jakarti, sad ovo… Javlja se i Anita, pitam ju je li ona nešto osjetila, nije, iako kažu da se osjetilo do Wellingtona. Inače, u Wellingtonu je bio potres i dan prije nego sam ja došao, dakle uspijevam izbjeći sve incidente, valjda neće za kraj erumpirati vulkan u Aucklandu. Ili pasti avion.
Nedugo nakon toga skoro mi s busom doživljavamo nesreću, budući da je neki idiot oduzeo prednost busu uključujući se u promet, srećom se sve završilo malo žešćim kočenjem. Od Taupa se vozimo na sjever, već poznatom cestom do Rotorue. Ja sam veći dio vremena od tih 8,5 sati iskoristio na pisanje, uspjevši završiti tekst nedugo prije dolaska u Hamilton. No prvo imamo u Rotorui pauzu od kojih pola sata, ali kako je nedjelja popodne, većina ugostiteljskih objekata je zatvorena, pa tako nema neke prilike za išta prigristi. Srećom sam imao brunch na prvom stajanju za obrok, uzeo sam pravi engleski doručak, jaja s kobsicama. Jedino što su kobasice bile kranjske. :D Fora je vidjeti to na jelovniku ovdje. U Hamilton naposljetku stižemo oko 5.15 popodne. Grad je prilično pust, a izgleda kao i svi moderni novozelandski gradovi. Ono što ću primijetiti jest da ima puno žicara i prosjaka. Dosad gotovo da nisam vidio prosjake po novozelandskim ulicama, izuzev u Aucklandu i Wellingtonu. No ovdje su me samo dok sam došao do hostela dvojica tipova pitali imam li sitnoga, a i kasnije sam u gradu u večernjoj šetnji vidio još nekolicinu. Jedan me pitao imam li što sitniša, a onda vidjevši moj fotoaparat i hoću li ga slikati. Odbio sam, prvo zato što mi je čudno i pomalo nelagodno slikati prosjaka, a drugo zato što je vjerojatno računao da će tom gestom ispasti simpatičan, pa bih mu ja zbog toga trebao dati koju kovanicu. Hostel u kojem sam smješten je sasvim prosječan, na recepciji je neki stariji Indijac kojeg pitam može li mi pomoći oko izleta sutradan u spilje Waitomo, on mi kaže da se moram obratiti direktno njima, da mi on eventualno može srediti 10% popusta zato što odsjedam u ovom hostelu, ali svejedno ću se morati prijaviti preko njih. Moram si srediti i prijevoz dotamo, navodno vozi Nakedbus, ali moram vidjeti ima li mjesta. Drugim riječima, sve moram sâm istražiti. Nije da to ne znam (uostalom, pa to radim čitavo putovanje), samo bi mi ponekad pasalo da ne moram baš sve sâm raditi, nego da npr. ovako velim nekomu na recepciji, oni mi srede aranžman, a ja mogu malo šljakati na autopilotu. I ja se katkad umorim. No ovdje toga neće biti. Dapače, već vidim sličnu stvar kao i kod onog Tonganca na aerodromu u Sydneyu – to je tvoj problem i ja s tim nemam ništa. I to je naravno logično u redu, samo što smo mi Balkanci naviknuti (a bogme je i u drugim zemljama na mom putu to često bio slučaj) da će netko napraviti i puno više nego što mu je dužnost, iz čiste uslužnosti. Indijac me odvodi u sobu, opet šesterokrevetni dorm, opet bez prozora. Jedina dobra stvar je da sam sâm u sobi, pa se mogu malo više raskomotiti. Dajem se u potragu za prijevozom, Intercity ne vozi do Waitoma, dakle doista ovisim o Nakedbusu. A oni imaju mjesta u sutrašnjem busu u 9.40. Povratak je u 5.30. Cijeli dan, praktički. Sad je sigurno da ostajem dvije noći ovdje (rezervirao sam i platio samo jednu, jer nisam znao što će biti s Waitomom), pa to javljam Indijcu na recepciji. Ujedno ga pitam i što onda s onim popustom. Daje mi letak, na koji lupa žig hostela, njega moram pokazati prilikom kupovine ulaznice. Na letku piše da se potrebno predbilježiti, pa ga pitam znade li možda nešto o tome, on mi (čitavo vrijeme sa smiješkom) odgovara da treba, da je bio slučaj neke cure koja se nije predbilježila pa ju nisu pustili unutra, i da bi se to moglo dogoditi i meni ako se ne predbilježim. Ali da se on nada da neće. Uh, sad mi je lakše, njegova nada mi jako puno pomaže oko toga. Na letku postoji broj za predbilježbe, ali nedjelja je popodne, nema sigurno nikoga u uredu. Ima i internetska stranica preko koje se moguće predbilježiti, ali kasnije ću doznati da nije moguće za idući dan, nego minimalno 2 dana unprijed. Ali sam barem doznao da ture u jednu od triju spilja idu redovno cijeli dan, tako da vjerujem da za nju nije potrebna predbilježba, da će mjesta biti. A za ostale dvije vidjet ću na licu mjesta, sasvim sigurno idem tamo, pa ću se raspitati. Odlazim u šetnju. Hamilton je inače grad koji navodno ima najveći broj restorana po glavi stanovnika na Novom Zelandu, iako mi nije jasno zašto, s obzirom da nije nešto osobito atraktivan grad. Mislim, OK, ima lijep botanički vrt, a kroz centar grada prolazi rijeka Waikato, ali sve u svemu, zanimljive stvari obiđu se za možda sat i pol šetnje, ako i toliko. Dilidžan, što reći. Osim prosjakâ, nalijećem i na nekog mladića koji je totalno dezorijentiran, tumara uz rub ceste, ne znam je li pijan ili nadrogiran (možda methom)…čini mi se da je Hamilton nekakvo naličje Novog Zelanda, grad u kojem očito ima podosta socijalnih problema. Pokušat ću malo to istražiti… Večeram u nekakvom tursko-arapskom restoranu, nazvanom Babaganoush, i to tagine (arapsko jelo slično bosanskom loncu, meso kuhano s rižom i začinima u glinenoj posudi, samo što za razliku od bosanskog lonca nije toliko jušno), a za desert puding s datuljama – inače, kad vam Novozelanđani kažu „puding“, to nije žitka masa na koju smo mi navikli, već je riječ o biskvitu, koji se obično jede sa šlagom, sladoledom ili tako čime. Nakon večere vraćam se kući već dobrano opustjelim hamiltonskim ulicama. Očekivao sam da će i noću ulicama vladati nekakav polusvijet, ali grad je jednostavno novozelandski mrtav. Doista, Novi Zeland je država s radnim vremenom. Nakon 6 popodne svi nestaju s ulica. Pa tako i ja nestajem u hostel.
A sad bih ispričao još jednu tragičnu crticu iz novozelandske povijesti koju sam također već više puta usput spomenuo, ali nikad nisam išao dublje u stvar. Riječ je o nesretnom letu broj 901 Air New Zealanda, čija je nesreća 28. studenog 1979. najtragičniji mirnodopski događaj u povijesti Novog Zelanda, budući da s 257 poginulih nadmašuje broj poginulih u potresima u Napieru i Christchurchu. Godine 1977. Air New Zealand uveo je poseban panoramski cjelodnevni let koji je polijetao u 8 ujutro iz Aucklanda, letio prema Antarktici, nekoliko sati kružio iznad Ross Dependencyja kako bi putnici mogli fotografirati krajolik, te bi se potom uputio natrag prema Christchurchu, gdje bi prispio oko 7 popodne, nakon 8630 km leta. U Christchurchu bi imao 45-minutnu pauzu za nadopunu goriva, prije završnog leta za Auckland, kamo bi stigao u 9 navečer. Mjesta u avionu se nikada ne bi u cijelosti popunila, kako bi se putnicima ostavila mogućnost seljenja po kabini radi što boljih vidika. Avion koji je održavao liniju bio je McDonnell Douglas DC-10, a na letovima bi obično bio i neki stručni komentator, pa tako i sir Edmund Hillary, koji je izbjegao ukrcavanje na kobni let zbog drugih obaveza. Što se tiče tog kobnog leta, bio je to prvi antarktički let za pilote Jima Collinsa i Grega Cassina, inače obojicu prilično iskusnih pilota. 9. studenog njih su dvojica pozvana na brifing gdje im je pokazan plan rute prethodnoga leta, predviđenog za 14. studenog (mislim da su se ti letovi održavali svaka dva tjedna, i to samo tijekom polarnog ljeta – jasno, zato što inače putnici ne bi mogli gotovo ništa vidjeti). Problem je bio da je Novozelandska uprava za civilnu avijaciju odobrila drugačiju rutu od one kojom su zrakoplovi u praksi letjeli. Odobrena ruta vodila je preko Rossova otoka, iznad vulkana Mount Erebus, visokog 3794 metra. No zrakoplovi su obično letjeli rutom koja je prolazila kroz širok zaljev McMurdo, oko 43 km zapadnije od Erebusa, budući da je ta ruta omogućavala da se avion spusti bliže tlu (čak ispod 1000 metara) i tako putnici dobiju bolji vidik. Ta je ruta bila unesena i u navigacijski sustav zrakoplova i ona je predstavljena pilotima na brifingu. Leslie Simpson, pilot koji je upravljao letom 14. studenog, a koji je također bio na brifingu 9. studenog, nakon svoga je leta uočio na topografskoj karti diskrepanciju između dviju ruta i upitao što je s tim. Uslijedila je promjena u navigacijskom kompjutoru Air New Zealanda, u koji je unesena ruta kroz zaljev McMurdo. To je napravljeno u 1.40 ujutro prije polijetanja kobnog leta. Ujedno nitko o toj promjeni nije obavijestio pilote. Da stvar bude još gora, plan leta koji su piloti dobili i unijeli u navigacijski sustav zrakoplova nije bio isti onaj koji im je dan na brifingu – nego onaj koji je odobrila Uprava za civilnu avijaciju, tj. onaj koji je značio let preko Erebusa i zahtijevao visinu leta iznad 4000 metara. Pogreška pilotâ bila je što nakon unosa koordinata nisu provjerili plan leta na topografskoj mapi – što je recimo napravio Simpson i tako otkrio pogrešku. Nakon 4 sata leta, avion je bio na 68 km od baze McMurdo. Tamošnja kontrola leta, koja je također vjerovala da avion slijedi uobičajenu rutu kroz zaljev McMurdo, dopustila im je spuštanje na 3000 metara i nastavak leta vizualnom kontrolom. Collins, koji je vjerovao da se avion nalazi iznad Rossova ledenog šelfa, najavio je potom spuštanje na 610 metara i prebacio na autopilot. Pred avionom se nalazio sloj niskih oblaka koji je sa snijegom prekrivenim obroncima Erebusa tvorio tzv. sektorsko stapanje, pojavu koju je u to vrijeme razumjelo malo pilota, čak i onih koji su bili iskusni u polarnim letovima. Riječ je o situaciji kada uslijed vremenskih uvjeta dolazi do gubitka horizonta, pa promatrač ne zna gdje prestaje tlo, a počinje nebo. Zbog opskurnosti te pojave, Air New Zealand nije posebno upozoravao pilote na nju, pa tako ni dvojica pilota leta 901 nisu znali da je pred njima sektorsko stapanje, te da umjesto da gledaju u površinu Rossova ledenog šelfa na prilazu zaljevu McMurdo zapravo lete direktno u planinu. U 12.49 sati po lokalnom vremenu (1 sat iza Novog Zelanda, koji je u tom času bio na ljetnom vremenu) oglasio se sustav upozorenja na približavanje tlu, te je Collins naredio zaokret s kursa. No više nije bilo vremena – 6 sekundi kasnije zrakoplov se zabio u planinu, na visini od samo 447 metara. Avion se pri udaru raspao, a svih 237 putnika i 20 članova posade poginuli su na licu mjesta. Bila je to prva nesreća Air New Zealanda, i odmah četvrta najgora svih vremena (danas je 18.). Zanimljivost je da je, iako su tijela putnika bila vrlo teška za identificirati (na kraju je 16 tijela ostalo neidentificirano, a 28 ih nije ni pronađeno), u olupini pronađen velik broj funkcionalnih filmova iz fotoaparata, koji su pomogli pri analizi završnih trenutaka leta, kao i vremenskih uvjeta koji su vladali. Akcija skupljanja tijela trajala je više tjedana, u teškim uvjetima zbog izoliranosti terena, a dodatan su problem predstavljale ptice koje se nazivaju skua (slične galebovima) koje su se počele gostiti ostatcima putnikâ, a tim patologâ ih nikako nije uspijevao otjerati. Najveći je pritisak vršio Japan, budući da su čak 24 putnika bili Japanci.
Iako je istraga isprva svu odgovornost za nesreću prebacila na pilote, nakon apela javnosti slučaj je istražio sudac Peter Mahon, koji je pokazao da je jedina greška pilotâ bila ta da su slijepo vjerovali vlastitoj kompaniji i nisu dodatno provjerili plan leta. Pilotsko nepoznavanje fenomena sektorskog stapanja također je odgovornost kompanije. Mahon je otišao čak toliko daleko da je smatrao da je zataškavanje informacija u prvoj istrazi (koja je okrivila pilote) bilo posljedicom zavjere uprave Air New Zealanda kako bi se s njih skinula sva odgovornost. Izraz „orkestrirana litanija laži“ koji je Mahon upotrijebio postao je uzrečicom u novozelandskom govoru. No upravo zbog te tvrdnje o zavjeri, Air New Zealand je uložio žalbu na zahtjev da pokrije pola troškova Mahonove istrage, iako dio o njihovoj odgovornosti nisu doveli u pitnje.
Nesreća je bila težak udarac za avione DC-10, koji su već imali nekoliko smrtnosnih nesreća prije toga. Isto tako, Air New Zealand je trajno obustavio svoje antarktičke letove, a iduće je godine to učinio i Qantas. Olupina zrakoplova još se uvijek nalazi na Erebusu, a kada razina snijega na planini opadne, vidljiva je iz zraka. Iznad Scottove baze na Antarktici postavljeno je spomen-obilježje u obliku drvenog križa, nekoliko godina kasnije zamijenjeno aluminijskim, jer se prvotni križ raspao. 2010. pored njega je postavljeno i obilježje u obliku korua (pužoliki oblik koji oponaša oblik lista paprati koji se otvara, čest u maorskoj simbolici, kao i amblem Air New Zealanda) koje je svojevrsna kapsula koja sadržava pisma bližnjih poginulima. Spomen obilježje za neidentificirane i nepronađene putnike nalazi se na groblju u Aucklandu, a pored je drvo japanske trešnje, kao sjećanje na japanske putnike.
A ja ću u svojoj rekapitulaciji spomenuti zemlju koja također na ovom mom putu ima veze s avionima, budući da sam tamo morao odustati od svoga principa suočen s nepostojanjem brodske veze. Istočni mi je Timor, iako najsiromašnija država na mom putu, ostavio u konačnici sasvim solidan dojam. Istina, čitavo vrijeme u njemu proveo sam u Diliju, koji nije baš neki preludi grad, ali moram priznati da sam očekivao ili neku sumornu trećesvjetsku zemlju s očajnim siromaštvom, ili pak kopiju Indonezije, barem što se mentaliteta tiče. Srećom, nijedno se nije pokazalo točnim. Istočnotimorci jesu siromašni, ali to se siromaštvo nije toliko vidljivo kao recimo u Indiji, ili čak i Kambodži. Osjeća se neki optimizam, ljudi su opušteni, gledaju svoja posla i nije im prva briga dosađivati turistima, čak su i Indonežanima oprostili za ono što su im radili…pravi flegmatici. Provincija, ono što sam vidio na putu od granice do Dilija, izgleda vrlo siromašno, ljudi žive u kolibama s krovom od lišća, tek se tu i tamo ukaže neka oronula portugalska kolonijalna zgrada… Priroda je lijepa, iako malena država, Istočni Timor nudi raznolikost pejzaža, od pješčanih plaža do visova središnjeg gorja, gustih tropskih šuma, jezera i brzih planinskih rijeka… Treba se naravno čuvati morskih krokodila, ali mislim da je Istočni Timor jedna od onih spavajućih destinacija koje su najljepše upravo u ovo vrijeme, bez prevelike navale turista, iako bi turistički novac Timoru itekako dobro došao. Premda mi i opet, kao i za Vijetnam, ostaje ono pitanje „je li mi se ta država svidjela zbog sebe kao takve, ili zbog kontrasta s onom državom prije nje?“. Na to pitanje nemam drugog odgovora nego da ga ponovno posjetim i provjerim. Vijetnam sigurno hoću, a nadam se i Istočni Timor. Treba malo izvidjeti i izvan Dilija. Iako to naravno nosi probleme s nerazvijenom turističkom infrastrukturom, ali nadam se da će mi se na tom putu netko i pridružiti, pa će mi biti lakše podnositi te frustracije nego samomu…
Obrigadu Timor Lorosa'e!/Obrigado Timor-Leste!

Farewellington

nedjelja , 14.02.2016.

Ima taj jedan osjećaj o kojem sam pisao u svom drugom postu na blogu (i valjda jedinom tekstu koji je objavljen samo na blogu, bez kopije na Facebooku), a napisao sam ga večer prije kretanja na put, 3. travnja 2015. Osjećaj je to kada već priželjkujete odlazak nekamo i brojite sitno, a onda vas odjednom uhvati želja da ostanete još malo. Da vam netko to omogući, vjerojatno biste se opet vratili u onaj način razmišljanja kako vam je to sad dodatno otezanje… Ne znam u čemu je stvar, mislim da je to kod mene način suočavanja s onom neugodnom spoznajom da se život na nekom mjestu nastavlja odvijati i kada mi više nismo tamo. To je naravno prisutno samo za mjesta za koja sam se vezao, nije da sam bio osobito nostalgičan za Guiyangom ili Larantukom, dapače, jedva sam čekao da se život ondje nastavi odvijati bez mene. Ili, bolje rečeno, bilo mi je svejedno hoće li se nastaviti odvijati ili ne. Čak i za gradove koji su mi se svidjeli, taj osjećaj nije bio toliko jak. No danas me u Wellingtonu baš pogodilo, vjerojatno jer sam shvatio da sam ušao u zadnji tjedan puta, da će ova moja svakodnevica, koja me znala iritirati, također ubrzo doći svom kraju i biti zamijenjena nekom drugom svakodnevicom. To je neka čudna kombinacija faktora – prvenstveno inercije i solipsizma. A tu svakako ima veze i to što mi se Wellington svidio kao grad i znam da vjerojatno neću toliku nostalgiju osjetiti u Aucklandu, iako sam u njemu proveo više vremena i još ću se na kraju upravo u njemu rastati od Novog Zelanda. Velingtonske ulice, njihov raspored i pružanje, koje odudara od uobičajenog pravokutnog rastera, nekako su me podsjetile na Europu. I to je paradoksalno – osjećam nostalgiju i žao mi je što se vraćam u Europu zbog toga što ostavljam grad koji izgleda vrlo europski. Možda je tu primisao i na onaj zloslutni „nikad više“, koji se redovno javi u takvim situacijama, hoću li biti u prilici još koji put doći ovamo, kada, na koliko…a čak i da uspijem, hoću li onda uspjeti i treći put… Zapravo, mislim da je čovjek u potpunosti spreman na odlazak s ovog svijeta tek kada više nema volje nikamo putovati, nikamo se ne vraćati, kada je vidio sva mjesta i više ga nijedno ne zanima, a čak mu ni rodno mjesto nije privlačno. Ja sam još srećom daleko od toga, popis svjetskih mjesta u koja se nemam ni najmanje želje vratiti prilično je kratak. A sad, hoće li biti prilike… Mora. :)
Anita je, kako sam rekao, cijeli dan bila zauzeta pisanjem, nije se baš ni naspavala jer je prethodnu noć s mužem razgovarala dokasna telefonom oko novonastale situacije i dogovarala planove oko sprovoda. Na kraju ona ide u ponedjeljak u Auckland, vraća se u srijedu. Da nisu zauzeti obavezama oko sprovoda, mogli smo se još pozdraviti u Aucklandu, čak me i njezin muž mogao priupitati ono što je htio. Nažalost, sama činjenica da se vraća na Novi Zeland znači da je riječ o obavezi s koje je nemoguće izostati, stoga sigurno neće gubiti dragocjeno vrijeme za obiteljske obaveze na mene. Ja sam dakle imao slobodan dan za sebe, odspavao sam malo dulje, do iza 10, a iz stana izišao iza podneva. Morao sam napraviti samo dvije stvari – poslati razglednice i obrijati se. Razglednice će vjerojatno stići nakon mene, jer se sandučići prazne tek od ponedjeljka, pa dok to dođe u Auckland, onda vjerojatno ide prvo u Australiju, pa u neki središnji distribucijski centar u Europi… Brijanje sam obavio u jednom prosječnom salonu (ima i onih malo šminkerskijih), ali majstor je imao samo mašinicu, ništa britva. Svejedno, za moj grm je i mašinica dovoljna da me uljudi. Ovo je bilo najdulje razdoblje na putu bez brijanja, skoro 4 mjeseca od Kuala Lumpura. Brijač me još pita idem li na avion, pa se zato brijem. :D U prvi mah sam mislio da cilja na sliku u putovnici, ili takvo što, kasnije mi je sinulo da valjda misli kako s bradom izgledam kao terorist. Uglavnom, kad god se odem obrijati, po završetku na stolcu sjedi neki 10-ak godina mlađi i uljuđeni tip, za kojega nemam pojma tko je, ali očito me slijedi. Ujedno sam zaključio da mi za moju tvrdu i čekinjastu bradu treba i u Zagrebu mašinica za šišanje, umjesto da se brijem običnim aparatom koji uglavnom služi za redovno brijanje svakih nekoliko dana i trimanje. To bi bila solidna investicija i za moje šišanje, zbog niza međuljudskih trzavica nemam se više gdje šišati u svom kvartu, jer se u svakom frizeraju netko nečime zamjerio nekomu u obitelji, pa ih sada bojkotiramo. :D A ionako se šišam jednom godišnje… Inače, brijanje sam platio deset dolara. To je najjeftinija stavka. Toliko u Zagrebu plaćam šišanje.
Kad sam to obavio odlazim na ručak, na food court koji sam vidio preko puta brijačnice. U uobičajenom izboru azijskih kuhinja, uz dodatak talijanske, za oko mi zapinje poznata crveno-plavo-narančasta trobojnica nad jednim štandom. U pravu sam, to je armenski štand. Iako mi armenska kuhinja nije toliko omiljena kao gruzijska, ovdje ima i nekoliko jela koja su ostavština ruske vladavine, a lagana su, gotovo predjela, što mi ostavlja opciju kasnijeg obroka za „pravi“ ručak. Uzimam peljmene (ruski valjušci s vrhnjem), nešto što liči na pitu zeljanicu i okrošku (hladnu juhu od jogurta s krastavcima, češnjakom i začinskim biljem). No kada završim shvaćam da sam dovoljno sit i da mi ne treba više nikakav dodatni obrok. Prepuštam se stoga šetnji ulicama, bez ikakva posebnog cilja, potom duž obale, gdje sam nekih pola sata gledao šou nekog kineskog gimnastičara i akrobata (iako je veći dio vremena samo pričao i valjao fore), a potom nastavio prema Košnici i katedrali Sv. Pavla, želeći međutim pogledati staru crkvu Sv. Pavla, koja je do 1960-ih bila velingtonska anglikanska katedrala. Sagrađena u neogotičkom stilu, zanimljiva je jer je sva od drveta, pa tako imate gotičke elemente, poput križno-rebrastih svodova, ali koji su izrađeni od drveta i zapravo ne nose nikakvu težinu na sebi, tek oponašaju oblik. Budući da je od drveta, katedrala je bila nestabilna na vjetru, pa je tako morala biti nadograđivana transeptima koji su ju stabilizirali. Kada je početkom šezdesetih godina u blizini podignuta nova katedrala, ova je trebala biti srušena, no uključili su se građani i vlada, koja je na kraju otkupila crkvu i obnovila ju. Danas njom upravlja Zaklada za baštinu, a iako više nije župna crkva i dalje je posvećena, tako da se u njoj obavljaju obredi vjenčanja ili sprovoda, ali i razna druga kulturna događanja. Iako izvana prilično neugledna, iznutra vas iznenadi svojom veličinom i jednostavnom monumentalnošću – u drvenim zidovima postavljeni su prozori s raskošnim vitrajima, a u glavnoj lađi vise zastave novozelandske kraljevske ratne mornarice, novozelandske trgovačke mornarice i američkog marinskog korpusa koji je bio stacioniran u Wellingtonu tijekom Drugog svjetskog rata. Crkva je i danas bliska novozelandskim oružanim snagama.
Nakon crkve, koja je bila jedna od rijetkih stvari koje sam propustio u Wellingtonu prvi put, vraćam se prema centru gdje usput skrećem u onu banku pretvorenu u šoping centar. Moj je razlog eliminacija suviška tekućine, ali spustivši se u podrum primjećujem i da je ovoga puta vidljiv ostatak pramca onog broda koji je ovdje zakopan, prošli su put bila ugašena svjetla u toj komori, pa se zato nije moglo dobro vidjeti. Nakon tog neplaniranog dobitka (strateški mi se pripišalo na dobrom mjestu) sjedam na jednu klupu na ulici i pišem tekst. Nešto što nikad ne bih mogao recimo u Indoneziji. Prvo zato što nema klupa, a drugo zato što…ma znate, uostalom. I začudo mi ide prilično glatko, a završni glanc (i slova „a“) udaram u obližnjoj pivnici Yeastie Boys (:D). U stan sam se vratio oko 9 navečer, zanimalo me kakve Anita ima planove, ali ona je bila prilično umorna zbog neprospavane noći i cjelodnevnog pisanja, tako da je zapravo bila spremna za počinak, a ja sam se onda još odlučio spustiti na večeru. Pokupio sam rublje sa stalka za sušenje – na Novom Zelandu postoji nekakav blesavi komunalni zakon po kojem se rublje ne smije sušiti na balkonu ili prozorima, nešto što meni daje sliku životnosti neke zgrade, a velingtonski je vjetar dušu dao za sušenje, ali ne, mora se sušiti u stanu, bilo na stalku ili u sušilici – pospremio ga u torbu, malo čavrljao s Anitom, onda je počeo vatromet, jer je, kako sam rekao, ovaj vikend u gradu festival posvećen kineskoj novoj godini, a Kinezi su izumitelji baruta i vatrometa… I to vatromet koji je trajao dobrih 20-ak minuta, a činilo mi se da su ga ispaljivali s neke lokacije usred zaljeva. Potom se okupljeno mnoštvo vratilo gledanju nekog filma koji se prikazivao na otvorenom odmah pored zgrade burze, a ja sam se pozdravio s Anitom i otišao na večeru u jedan od restorana na samoj obali, neku bavarsku pivnicu, u kojoj međutim više nisu imali ništa iz ponude pravih jela, samo neke prigrize, pa sam uzeo pohani camembert (tri kockice camemberta i nešto malo salate i pekmeza od brusnica za 14 dolara), te perec s putrom sa začinskim biljem (da ne kažem „zatravljenim putrom“ :D ). I naravno, pintu pšeničnog Hofbräua, ipak je to njihova pivnica. Dok se vraćam u stan razmišljam kako je nestvarno da, iako sam nedaleko najudaljenijeg mjesta na zemaljskoj kugli u odnosu na Zagreb (mislim da je to Upper Hutt, industrijsko predgrađe Wellingtona), zapravo sam jako blizu Hrvatske. Zbog ustroja ovoga putovanja, ja sam zapravo nakon Siem Reapa, iako sam se prostorno udaljavao od Hrvatske, bio vremenski sve bliži. Tako da je meni dolazak u Wellington znak skorog povratka, što mi recimo nije bio dolazak na Bali. Aniti je drugačije, ona je tu zaglavljena, iako je rekla da je prošle godine bila čak dvaput u Hrvatskoj. Što znači da ona ima 50% manje faktora izolacije Novog Zelanda – većini ljudi iz Europe koji dođu ovamo nije naime problem samo u vremenu leta, nego i u skupoći avionske karte.
Po povratku u stan, Anita već spava, ja ću se još pozabaviti svojim poslovima dok robotski čistač kruži dnevnom sobom, a potom se iza 3 sata rušim na kratki počinak…
Nakon što sam se od Kambodže penjao u smislu da je svaka iduća država bila organiziranija od prethodne, nakon Singapura sam opet ljosnuo. Indonezija je zemlja u kojoj sam igrom slučaja proveo najviše vremena na putu, 47 dana, od Batama, koji je bio praktički predgrađe Singapura, pa skroz do Timora. Velika je to i raznolika zemlja, u svakom pogledu – etnički, vjerski, kulturološki, ekonomski, prirodno… Znao sam da nije laka za putovati, očekivao sam nezgodan transport, divljanje po cestama, vlažnu i vruću klimu, komarce, pokušaje prevare na svakom koraku… A doživio sam nešto na što su me prethodne zemlje već pripremile, a opet me iznenadilo svojom silovitošću i učestalošću. Indonežani su oduševljeni strancima. Ali oduševljeni su zato što strance koriste za svoj vlastiti socijalni prestiž. Od vas se očekuje da uskočite u ulogu koju su vam namijenili – da pozirate za fotografiju, da odgovarate na njihova pitanja (koja su zastrašujuće jednostavna i vama ta komunikacija ništa ne donosi), i tako koliko god puta treba. A brojka koliko puta treba teži prema 100 milijuna. Ponekad pomislite da izvan Jave ili Balija 99% ljudi želi razgovarati s vama, ako se to uopće može nazvati razgovorom. Privatnost ne postoji. Indonežani su kao djeca – imaju sve karakteristike. Znatiželjni, egocentrični i okrutni ako izgubite živce, oni jednostavno ne shvaćaju kakav bullying provode nad strancima koji nisu najspremniji popričati sa svakim od njih. I stoga je solo putovanje kroz Indoneziju, pogotovo izvan Jave i Balija, nešto za što vam trebaju konopci, a ne živci. U konačnici, Indonežani su mi bili naporniji od Kineza. Kinezi su jednostavno autistični, kojiput će vam nešto dobaciti ili tražiti da se slikaju s vama, ali s obzirom na broj ljudi u Kini to je prilično malen postotak, a s obzirom na relativnu rijetkost turista u manje turističkim regijama – izuzev Xinjianga – količina pažnje kojoj sam bio izložen bila je u azijskom prosjeku. U Indoneziji sam predah imao jedino na Javi, Baliju i Lomboku (iako su me tamo i dalje gnjavili taksisti). Sumbawu ne računam, jer sam onuda protutnjao, ali Sumatra, Flores i Kupang na Timoru bili su cijeđenje. Flores, koji je možda i najljepši indonezijski otok, upravo je zbog njegovih stanovnika, loše infrastrukture, udaljenosti i loših standarda smještaja postao mjesto s kojega sam priželjkivao pobjeći što prije.
Ali Indonezija mi je ponudila i lijepe događaje i dobre ljude. Bračni par iz Palembanga, Roni, Anjas… Pa zanimljive lokalitete, poput lijepog Bandunga, simpatične Yogyakarte, impresivnog Borobudura, predivnog Ubuda, čudesnih jezera Kelimutua… Ljuta hrana, uz nekoliko favorita, kao što je gado gado ili gudeg, pempek, mnogobrojni satayi, ogromne količine nasi ili mie gorenga… Različite kulturološke ostavštine balijskih plesova, javanskog gamelana i wayang kulita, zanimljiva arhitektura Minangkabauâ… Imao sam sreću da me u Indoneziji uglavnom mimoišla kišna sezona, iako sam naposljetku Sumatru prošao u istoj onoj magli iz Malezije i Singapura (koja je zapravo „made in Indonesia“). Indonezija je lijepa zemlja, i da nije tih gnjavatora bila bi svakako jedna od destinacija na koje bih se vratio. Ma možda se i vratim na Bali ili u Yogyu, tu je čitava ta gužva još bila podnošljiva. No nažalost mi taj mentalitet i pristup strancima neće nikad posve leći. Kivnost će jenjati, ali smatram nužnim ukazivati na to budućim putnicima. Osim ako Edwin iz hostela u Kupangu ne uspije u svom naumu i konačno obavijesti ministarstvo turizma o tim dobacivanjima. Također, mislim da je Jakarta ponijela nimalo laskavu titulu najružnijeg glavnog grada neke zemlje na ovom putu, čak su i Teheran i Ankara ljepši. A ne, sad sam se sjetio da sam prošao kroz Sofiju. Ali ona barem ne smrdi. Sve u svemu, bilo je to većinom napornih 47 dana i doista sam odahnuo kada sam ušetao u malenog i dobroćudnog jugoistočnog susjeda Nusantare (i dalje mi nije jasno zašto nisu tako nazvali državu, nego uzeli onaj grčki neologizam). No kako je i loše iskustvo poučno, onda ću svejedno reći…
Terima kasih Indonesia!

Povratak na sjever

subota , 13.02.2016.

Nelson i Wellington udaljeni su možda stotinjak kilometara zračne linije, no unatoč tomu, vožnja između njih traje skoro 10 sati. Da, dobro ste pročitali. Toliko se nisam vozio ni u Albaniji. Doduše, nije da se čitavo vrijeme vozite, prvo vam treba kojih 2,5 sata do Pictona, onda u Pictonu čekate 3,5 sata trajekt (s tim da ukrcaj u trajekt počinje 45 minuta prije isplovljavanja), pa se još vozite preko 3,5 sata. Što se tiče udaljenosti i brzine njihova prelaženja, Novi me Zeland katkada podsjeća na Sumatru ili Flores. Ceste su ovdje daleko bolje, ali su svejedno uske i zavojite i ne dopuštaju brzu vožnju, a onda su tu još redovna zaustavljanja, pauze za presjedanje…kada to tako pogledate, onda vam je jasno zašto je ovdje avionski promet glavni izbor, čak i ako se radi o vrlo malim udaljenostima, recimo Nelson-Blenheim. Novi Zeland je površinom malo veći od bivše Jugoslavije, rastegnut je, ali svejedno zvuči zapanjujuće činjenica da vam od Wellingtona do Aucklanda autom treba kojih 9 sati. Ako uzmemo u obzir da na sjever, do Cape Reinge, iz Aucklanda treba još oko 4 sata, oko 4 sata za trajekt i onda kojih 11 sati od Pictona do Bluffa, ispada da vam za proći državu autom od jednog do drugog kraja treba čak 28 sati. Čini mi se da je čak i prije izgradnje suvremenih autocesta manje vremena trebalo od Jesenica do Gevgelije. Novozelanđani kako rekoh uglavnom na veće udaljenosti putuju avionom, a cestovno putovanje obično koriste za godišnji odmor – unajme kamper i voze se uzduž države, upoznajući tako njene skrivene zakutke. Sličnu stvar rade i turisti koji ovamo dođu na višetjedni odmor, no Novozelanđani takve baš ne vole – naime, često zalutaju u pogrešan smjer, pa izazovu kobne prometne nesreće, pogotovo s obzirom da voze popriličnu gromadu od vozila. Štoviše, svi koje sam pitao o privikavanju na vožnju u autu s volanom na desnoj strani, kao glavni problem su istaknuli ne obrnute komande (nikomu se nije dogodilo da umjesto mijenjanja brzine otvori prozor), nego upravo uključivanje u promet. Ljudi automatski skrenu udesno u bližu traku, i onda, ako je cesta dovoljno ravna, to skuže kada vide da im netko iz susjednog smjera dolazi ususret. Ali ako ti netko dojuri iza zavoja, onda si gotov.
I vožnja autobusom i plovidba protekle su bez osobitih neugodnosti, vrijeme je ovoga puta bilo sunčano, Cookov prolaz relativno miran, putnika manje nego kad sam plovio na jug (tj. na Južni otok, plovio sam, kako već rekoh, na sjeverozapad). Povratak u Wellington je kao povratak kući, grad je to s kojim sam se zbližio, no ovoga ću puta, za razliku od prvi put, imati bolji smještaj. No o tom potom. Prvo treba pokupiti prtljagu, koja, budući da sam ju predao među prvima (jer nam je bus, kako rekoh, došao u Picton malo prije 11 sati, a ukrcaj je počeo u 13.30) stiže među zadnjom iskrcanom. Izlazak iz zgrade terminala podsjeća me nepogrešivo da sam u Wellingtonu, odmah osjećam snažne refule vjetra. Pitam se, kada je Wellington prije nekoliko godina u jednoj anketi dobio titulu „Coolest little capital in the world“, nije li ovo coolest možda trebalo shvatiti doslovno. Doduše, ovaj ljetni vjetar nije toliko hladan, u Christchurchu je puhalo mnogo neugodnije, no rashlađuje zrak preko granice ugode. Prtim ruksak na leđa i klipšem kojih pola sata do centra, gdje me čeka moja domaćica.
Moja domaćica je Hrvatica koja živi u Wellingtonu. Živjela je ovdje i prije tri tjedna, samo niti je ona znala da sam ja tu, niti ja da je ona tu. Anita je inače prijateljica moje nekadašnje kolegice sa studija i posla, čak sam ju i ja upoznao u prolazu, u Budimpešti ujesen 1999., kada smo mi tamo bili na semestralnoj stipendiji, a Anita je ondje studirala. Inače je iz Osijeka, ali joj je mama Mađarica, tako da je imala dvojno državljanstvo koje joj je omogućilo da ode na studij anglistike u Budimpeštu. U Budimpešti je još za vrijeme studija upoznala svog sadašnjeg supruga, Novozelanđanina indijskih korijena, koji je u to vrijeme živio u Londonu. Anita se potom zbog ljubavi preselila u London, gdje je isprva radila za Amnesty International, upisala je i doktorat na LSE, sve je bilo riješeno da će svoju budućnost njih dvoje graditi u Londonu, kupili su i kuću…a onda je pred koju godinu njezin suprug, koji inče radi u financijskom sektoru, dobio poslovnu ponudu iz domovine. Iako je ona već ranije bila na Novom Zelandu (ovdje su se i vjenčali – upravo nedaleko Kaitije), ni njoj, a bogme ni njemu, nije se išlo na Novi Zeland. No ponuda je stvarno bila unosna, a i Anita je uspjela naći posao ovdje u jednoj državnoj agenciji, te su se tako odlučili preseliti, i sada su već dvije godine u Wellingtonu, stan u centru od, po mojoj procjeni, stotinjak kvadrata, s pogledom na luku i Mount Victoria, Aniti je posao na dvije minute od stana, sve je idealno, reklo bi se mladi yuppievski par – ali i Anita ima taj osjećaj kao da je u kavezu i već razmišlja za nekoliko godina otići nekamo bliže centru zbivanja. Kaže kako je u Londonu imala frendicu iz Bostona i kako joj se tada 7 sati leta koliko je ova imala do doma činilo jezivo dalekim, a kaže da bi sada sve dala da ima 7 sati leta do kuće. Još kaže da je dobro što zbog posla dosta putuje, pa ipak nije zakopana na kraju svijeta (bila je i u Saudijskoj Arabiji, pa je pričala o peripetijama koje je tamo morala prolaziti, budući da oni jednostavno ne znaju kako se ponašati kada se u hotelu pojavi žena koja sama nešto plaća – saudijske žene to ne rade; također je pričala kako je morala naći ad hoc pratitelja da ode na aerodrom, jer tamo žena ne smije biti u javnom prostoru bez nadzora muža ili rođaka; na poslovnom sastanku na kojem je sudjelovala preporučeno joj je da sjedi u kutu i ne govori previše…netko se usudio usporediti Iran i Saudijsku Arabiju?). Suprug joj je inače taman dan ranije otputovao poslovno u Ameriku, a rekla je da se baš veselio da me propita štogod o mom putovanju. Drugom prilikom, kad budem obilježavao jubilej Do kraja svijeta – čvršće na zemlji, verzija 2.0 :D No vjerojatno će doonda oboje pobjeći odavde. Nemaju djece, Anita kaže da ih planiraju, ali da ne bi željela imati „Kiwi-djecu“ – premda i sama kaže da je ovo jedna od najboljih i najsigurnijih zemalja za djecu. Kriminal je nizak, pogotovo u Wellingtonu, nema opasnih životinja, djeca se često igraju vani bosa, neprekidno su na propuhu (idealno za balkansku mamu). Imaju mačku, jednoipolgodišnju ženku bengalske pasmine, koja se zove Putin (! – kada sam pitao zašto, dobio sam odgovor „jer je teritorijalna“ :D ) i koja se navodno poprilično boji stranaca i zazire od njih, no meni se čak malo i umiljavala, kuži da sam ja mačkoljubac. Iako sam dobio preporuku da zatvorim vrata od sobe noću, da mi ne bi skakala po glavi, a također i da zatvorim ruksake, jer se voli svakamo zavlačiti.
Navečer smo izašli na večeru u restoran Wagamama, koji priprema azijsku fusion kuhinju, s najvećim težištem na japanskoj, usput prošavši obalnom promenadom gdje ima dosta restorana i kafića (taj mi je dio u prvom posjetu Wellingtonu promaknuo). U Wellingtonu se inače – a Anita kaže da je to svojevrstan odgovor na jednu opasku premijera Johna Keya koji je prije nekoliko godina izjavio da je Wellington „umirući grad“ – svako malo održavaju nekakvi festivali, kulturna događanja, na sve načine se pokušava oživjeti pomalo učmala atmosfera (predstojeći je vikend festival posvećen kineskoj novoj godini, pa je tu još nekakav festival uličnih izvođača…), ali to ne mijenja činjenicu da život u Wellingtonu (ali i u Aucklandu, nemojmo se zavaravati – u cijeloj državi, zapravo) staje negdje oko 6 popodne, da se ljudi povlače u svoje domove i svoju intimu, a da ostaje malo izbora za nekakva večernja događanja. Anita ponavlja i onaj moj dojam o kojem sam već pisao – Novozelanđani su majstori small talka, u kojem ćete s nekime imati suvisao razgovor od nekoliko replika, a u kojem nećete reći ništa. Jer postoji psihološka barijera oko toga koliko vam se netko smije otvoriti. Čak i ako vam je to kolega s posla, s kojim svakodnevno komunicirate u uredu. Znat ćete točno što misli o predviđanjima vremena za idući tjedan, znat ćete i da mu je vikend bio izvrstan (svaki, pače), a onda će vas zabezeknuti kada jedan dan kaže da je bio na sprovodu jer mu je supruga umrla od raka dojke s kojim se borila 15 godina. Jer su to stvari koje vam Novozelanđani ne govore, niti očekuju da ih vi njima govorite. Mislim da mi je Ante ispričao anegdotu kako je, e sad ne znam više da li on, ili netko njegov poznati, na jedno od tih kurtoaznih pitanja „Kako ste?“ odgovorio detaljnim opisom svoga psihičkog stanja, što je kod pitača izazvalo reakciju općeg užasa. Ali ja se slažem da s njima treba tako. Pitaš me kako sam, a zapravo te ne zanima? E sad ćeš čuti kako sam, pa ti više neće pasti n pamet zlorabiti pitanja na koja ne očekuješ odgovor. Anita, koja je živjela 10 godina u Londonu, već se privikla na to, kaže kako čak etiketa od tebe zahtjeva i da se odgovor emfatično izrekne dvaput („Not too bad, not too bad.“), te da je čak i ona sama prihvatila tu etiketu i još i inicira ista takva pitanja. To je rekao i Ante, a onda sam ga i vidio „u akciji“. E sad, ja razumijem da je ideja o mijenjanju komunikacijskih konvencija borba protiv vjetrenjača, ali ne mislim da to treba dodatno podržavati tako da sami potičemo small talk. Smatram da je najmanje što mogu napraviti u tom pogledu pokušati trolati i ukazati sugovorniku na apsurdnost postavljanja pitanja na koje se ne očekuje odgovor. Pa ću biti komunikacijski izopćenik, ali frankly, my dear... Nažalost, drugi je problem što su novozelandski gradovi male sredine, tu se svi međusobno poznaju (Anita je rekla da ju više-manje svaki dan netko od kolega s posla vidi negdje u gradu, pa joj onda idući dan to raportira – što mi se kosi s onime da Novozelanđani ne zabadaju nos u privatne stvari, ali valjda tvoje kretanje po gradu nije tvoja privatna stvar), te ako jednom dobiješ etiketu čudaka ili nekooperativnog komunikatora, onda si stigmatiziran i bit će ti samo još teže. Stoga se ljudi jednostavno priključe masi. Druga stvar, koja Aniti smeta, a meni se osobno sviđa, jest da su Novozelanđani društvo u kojem nije dopušteno isticanje toga da si bolji u nečemu (s izuzetkom sporta). Dakle, ako imaš više novca, sposobniji si, kreativniji si…pogni glavu, budi skroman, ne ističi se. Ta poniznost mi se sviđa, nekako je u skladu s mojim socijalističkim uvjerenjima. Naravno, nije u skladu s mojom grandioznom slikom o sebi, ali ja ionako ne mislim živjeti na Novom Zelandu, pa me to ne kvači. :D Osim toga, samo zato što osobno imam neku manu, ne znači da ne mogu prepoznati ono što smatram vrlinom. :)
Navečer smo još malo sjedili u dnevnom boravku i bistrili razne socioekonomske fenomene, uz bocu nelsonskog vina (koju je pilo 50% nas, a Anita nije među njima), kada je nazvao Anitin suprug da joj priopći da mu je umrla teta – žena koja je cijelu obitelj držala na okupu, koja je među prvima iz obitelji emigrirala na Novi Zeland (oni su inače iz Gudžarata, znači kao i Gandhi i Džinnah), svojevrsna big mamma… Naravno, to komplicira stvari, on će morati prekinuti poslovni put i letjeti nazad, sprovod je idući tjedan u Aucklandu (točnije, u Pukekoheu, odakle su njegovi)… Anita kaže da joj to teško pada, jer su hinduski pogrebi dugotrajni (kod njih je sve dugotrajno), traju i po tjedan dana, a ona se uvijek osjeća zbunjeno, jer bi željela pomoći, ali ne poznaje praksu, pa se boji da nešto pogrešno ne napravi… Inače sam ju pitao je li bilo kakvih drugih kulturoloških razlika, rekla je da nije – uostalom, oni su hodali 10 godina prije nego su se vjenčali, a njezin suprug je kulturološki posve Zapadnjak, nije čak ni hinduist, njihova ceremonija vjenčanja mislim da nije imala vjerska obilježja, tako da jedino u ovakvim situacijama, kada se uključi šira obitelj, može doći do zbunjoza. Inače, kaže da je on prvi iz obitelji koji se oženio nekim izvan njihove etničke zajednice, te su isprva bili skeptični, ali su ju prihvatili kao svoju, a taj je presedan otvorio put i još nekima iz njegove obitelji. Uostalom, ime Anita postoji i u Indiji, tako da bi, da je uzela njegovo prezime (a nije zato što ima tri putovnice – hrvatsku, mađarsku, britansku, a razmišlja da aplicira i za novozelandsku – te još dosta publikacija koje je sve objavila pod svojim djevojačkim prezimenom, pa bi to bilo puno posla da zamjeni dokumente i još nekako poveže sve te publikacije sa svojim novim imenom) imala potpuno indijsko ime i prezime. A prilično je svijetle puti i kose. Drugi problem oko sprovoda joj je što upravo dovršava doktorat i željela bi ga predati ovih dana, tako da joj taj put u Auckland dolazi u najgore vrijeme. Već se bila ispričala što mi neće moći baš biti na usluzi dok sam ovdje (što meni ni ne treba, snalazim se sasvim dobro i sâm, evo već 10,5 mjeseci), jer će morati raditi na doktoratu. A ja ću kasnije utvrditi da mi bus u nedjelju ide već u 7.45 ujutro, pa ću stoga samo sutra biti ovdje cijeli dan.
S tom neveselom viješću završavamo večer i odlazimo na počinak, ja sam oprao dvije ture rublja, tako da u Hrvatsku dolazim gotovo s čistim rubljem (možda iznosim još koje 3 majice), pogledao sam da nemam Putina u sobi, a potom se još posvetio internetu, dok je u susjednoj sobi robotski čistač (izgleda kao R2D2 kojeg je netko nagazio nogom i spljoštio kao limenku) 20 minuta šetao tepihom i uklanjao mrvice. Ah ta velingtonska buržoazija… :D
Nakon što sam 2,5 mjeseca tumarao jugoistočnom Azijom, konačno je došao predah u vidu Singapura, grada-države koji je svjetlosnim godinama daleko od ostatka regije. Imao sam sreću da sam najskuplju stavku – smještaj – imao osiguranu zahvaljujući Vedranu. Za hranu su se pobrinuli brojni food courtovi, tako da sam u jednom od najskupljih gradova svijeta prošao prilično jeftino. Arhitektonski, Singapur se (barem što se starog dijela tiče) ne razlikuje puno od Georgetowna i Malake, no efikasan gradski prijevoz (SMRT), čiste ulice i nedostatak sveprisutnog kablovinja koje resi ulice više-manje svih gradova od Pakistana do Tajlanda (i onda opet u Indoneziji) na 4 su me dana izvukli iz Azije – iako je demografskom slikom Singapur presjek gotovo čitave Azije (Indijci, Kinezi, Malajci...da ne govorim o Filipincima, Indonežanima, Bangladešanima i svim ostalim narodima koji dolaze u Singapuru raditi 3D poslove – dirty, dangerous, difficult; tj. poslove koje obično rade siromašni imigranti jer svi koji mogu od njih bježe). Doživio sam bizarno poluuhićenje kada sam pokušao doći do nasipa prema Johor Bahruu, strepio prilikom ulaska u državu da mi netko nije nešto neopazice tutnuo u prtljagu, negodovao nad izmaglicom koja je sve dane osim prvoga zavila grad u sivo, te zaključio kako je Singapur lijep i pomalo sterilan, te kako je ipak riječ o diktaturi. Prosvijećenoj i prihvaćenoj od svojih stanovnika, ali ipak diktaturi u kojoj su slobode ograničene. Ne kažem da je to nužno loše – sloboda bez odgovornosti je tragična, a ljudi nažalost većinom nisu odgovorni – no ipak mislim da ne treba to gubiti iz vida kada krenemo trabunjati o tome kako bi Hrvatska mogla biti kao Singapur, samo da nije ovih ili onih (a „ove“ i „one“ čak i Thompson proziva kao najgore neprijatelje). Bi, samo da nije Hrvata. Mi nismo dio rješenja, nažalost. Kada jednoga dana područje današnje Hrvatske nasele Kinezi i zavlada konfucijanizam, onda će Hrvatska (pardon, Kelodia) biti Singapur. Dotada, da ostanem u diskursu rodnog grada svoje velingtonske domaćice – de, molim vas.
Thank you Singapore!/Xiexie Xinjiapo!/Terima kasih Singapura!/Nandri Cinkappur!

Sunčani Nelson

petak , 12.02.2016.

Hostel u kojem odsjedam u podrumu ima, kako rekoh, tapas bar, no iako sam malo otegnuo spavanje i iz sobe izašao oko 10 sati, on još ne radi. Stoga ću za doručak otići malo niže, u jednu pekaru-slastičarnu, te se ondje instalirati i pisati čitavo jutro. Tek oko 2 sata krećem u šetnju Nelsonom, točnije onime što se nalazi uokolo njega, budući da je sâm grad relativno malen i uglavnom sam ga obišao prethodnog popodneva. Cilj mi je popeti se na brežuljak odakle puca pogled na središte grada, a na istom tom brežuljku je i oznaka središta Novog Zelanda.
Nelson (maorski Whakatk) ima oko 50 000 stanovnika i najveći je grad na sjeveru Južnog otoka. Leži na obalama Tasmanova zaljeva, točnije one lagune koja je nastala odvajanjem pomoću 13 km duge prevlake Boulder Bank. Zajedno sa susjednim Richmondom čini 9. najveće urbano područje na Novom Zelandu, a poznat je po svojoj umjetničkoj sceni, kao i po tome što je najsunčaniji grad na Novom Zelandu. Interesantno je da zapravo leži malo sjevernije od Wellingtona. U prošlosti su ga nazivali i „Napuljem juga“. Područje oko Nelsona bilo je među prvim područjima koja su naselili Maori, pred 700-tinjak godina. Europsko naseljavanje započelo je planskim otkupom zemlje od Maorâ, koji je provodila Novozelandska kompanija, potom tu zemlju skuplje preprodajući kolonistima. Razlika u cijeni trebala je pokriti troškove prijevoza i izgradnju javnih zgrada i infrastrukture. No u predviđenom razdoblju prodana je samo trećina zemljišta. Unatoč tomu, Kompanija je nastavila s planovima naseljavanja, te su brodovi isplovili iz Londona ujesen 1841. Dolaskom na Novi Zeland utvrdili su da im novi generalni guverner William Hobson neće dopustiti da na svoju ruku otkupljuju zemlju od Maorâ (naime, Novozelandska kompanija nije prodavala točno određenu zemlju, već se kupovala površina, a sad gdje, to je tek trebalo odlučiti po dolasku na Novi Zeland), ali im je ipak nakon nekog vremena dao dozvolu da istraže zemljište uokolo Tasmanova zaljeva. Lokacija na kojoj je sagrađen Nelson pokazala se najprikladnijom jer je imala najbolju luku, no nedostatak je bio manjak obradive zemlje – manje od trećine onoga što je Kompanija planirala (ali ionako su prodali samo trećinu zemljišta, pa je onda to tu negdje). Za 800 funti kupljeno je ne točno definirano zemljište od Maorâ, uslijed čega će kasnije doći do problema s vlasništvom. Prva su tri broda stigla u luku u studenom 1841. Tijekom 18 mjeseci stiglo je ukupno 18 brodova s oko 3300 ljudi. Naselje je službeno utemeljeno 1842. i dobilo je ime po admiralu Horatiu Nelsonu, a mnoge će ulice u gradu dobiti imena po lokalitetima vezanim uz Nelsonov život. No nakon kratkog razdoblja napretka, nedostatak zemljišta i kapitala uzrokovao je krizu, te su radnicima smanjene plaće, a mnogi su obrtnici i radnici napustili novonastalu koloniju – oko četvrtine njih u prvih 5 godina. Stoga je Novozelandska kompanija bacila oko na plodno zemljište uz rijeku Wairau, jugoistočno od grada. Tvrdili su da zemljište koje su kupili od Maorâ obuhvaća i to područje, no Maori se s time nisu slagali i rekli su da će se suprotstaviti bilo kakvim pokušajima nasilnog prisvajanja zemlje – nešto što su kolonisti upravo nedugo zatim i pokušali, pri čemu su dvadeset dvojica izgubila život. Vladina je istraga dala Maorima za pravo, a kolonisti su otada živjeli u strahu da će Maori napasti i sâm Nelson, tako da su oformili vlastitu miliciju. 27. rujna 1858. Nelson je proglašen gradom, drugim na Novom Zelandu nakon Christchurcha. Odnosi s Maorima su se popravili, grad je sačuvan i danas ga se smatra jednim od najugodnijih mjesta za život na Novom Zelandu, zbog ugodne sunčane klime i lijepog prirodnog okruženja, s čak trima nacionalnim parkovima. To je pomalo čudno, s obzirom da leži nedaleko ulaza u vjetroviti Cookov prolaz, ali činjenice tako kažu. Grad je značajan i po tome što je u njemu 14. svibnja 1870. odigrana prva ragbijaška utakmica na Novom Zelandu. Nelson je inače najveća ribarska luka na Novom Zelandu, a ovdje se nalazi i sjedište već spomenute Talley's Group, ribarske i poljoprivredne kompanije koju je osnovao Ivan Talijancich. Po gradu se može vidjeti velik broj Jaguara, budući da se ovdje svojedobno nalazila i tvornica koja ih je sklapala – danas Novi Zeland više nema automobilsku industriju, što znači da se svi automobili dovoze kontejnerima. I ne samo automobili, nego i kamioni. Ali i masa druge robe – ne treba zaboraviti da je ovo udaljeno otočje, s najbližim kopnom 1000 km sjevernije. U Nelsonu je inače djelovao i zlatar Jens Hansen, porijeklom Danac, koji je za potrebe snimanja serijala Gospodar prstenova izradio čuveni prsten. Nažalost, kako je umro nekoliko mjeseci nakon toga, nije nikad doživio da vidi kako njegova kreacija izgleda na filmu. Čuveni natpis na tengwaru nije ugraviran na prsten, već je naknadno dodan u kompjutorskoj animaciji. Bezveze (iako zapravo logično, budući da ni po priči nije vidljiv cijelo vrijeme).
Centar Novog Zelanda smješten je na brežuljku istočno od centra grada, a do njega se dolazi poprilično strmom serpentinastom stazom. Vrh je gola glavica, na kojoj je smješten spomenik u obliku magnetske igle. S brežuljka puca prekrasan panoramski pogled na centar grada i luku, te na drugu stranu na brda i doline istočno i jugoistočno od grada. Naravno, kako to obično biva, to nije pravi geografski centar, već se ovdje nalazila središnja državna točka za triangulacijska mjerenja, iz koje su izvođena sva ostala mjerenja u susjednim regijama. No za razliku od recimo nultog kilometra, koji doista može biti bilo gdje u nekoj državi, stvarni se geografski centar Novog Zelanda ne nalazi toliko daleko od rečene točke – kojih 35 km jugozapadnije od Nelsona. Kada kažem „Novi Zeland“, onda ovdje mislim na tri glavna otoka i još manje otoke u neposrednoj blizini – isključeni su subantarktički otoci i otočje Chatham, a mislim i Kermadec. S te se glavice, nakon što sam poslikao panoramu grada poda mnom, uočivši opet karakteristični pravokutni raster, pravu (ne)veličinu grada, te razliku u boji vode u moru i laguni, otpućujem duž čitavog tog brda koje s istočne strane omeđuje centar Nelsona (zapravo bi se moglo reći i čitav grad), kroz nekoliko ograda koje su ovdje postavljene zbog ovaca koje tu slobodno pasu (i prilično su oštra upozorenja vlasnicima pasa koji ih misle pustiti da ovuda trče – kaže „ako vaš pas napadne ili uznemirava neku od ovaca bit će uništen“, točno taj izraz), pa potom opet serpentinama kroz gustu i hladovitu crnogoričnu šumu sve do podnožja, gdje se nalazi Founders Park, koji zapravo nije park u smislu zelene površine s drvećem, već „tematski park“ u kojem ima nekoliko zgrada u stilu ranih doseljenika u ovo područje, u kojima su smještene razne umjetničke i obrtničke radionice, a dodatne atrakcije su vlastita organska pivovara, pekara i mala željeznica koja vozi kroz park – inače jedina željeznica na području Nelsona, koji je uz Taupo i Queenstown jedini veći novozelandski grad koji nije uključen u željezničku mrežu. Pored se nalazi i japanski vrt Miyazu, nazvan po gradu u Japanu koji je grad prijatelj Nelsona. No park je otvoren do pola 5 (sada je malo prije 5), a i naplaćuje se ulaz. A to znači da se komotno mogu vratiti u grad i još malo prošetati uokolo, jer time u stvari nemam što drugo za vidjeti. Zapravo, jedna stvar koju sam primijetio na ovom putovanju je taj zamor koji nisam imao kada sam slagao itinerer, jer mi je tada, čitajući članke na Wikitravelu i Wikivoyageu svaki od tih gradova izgledao zanimljivo, dijelom i zato što je još uvijek bio nestvaran i dalek, i želio sam ih sve detaljno proučiti. A sada se suočim po dolasku u svaki od njih s tim osjećajem „što ovdje STVARNO vrijedi vidjeti?“. Vrijeme je definitivno za predah, katkada imam osjećaj da grad najbolje razgledam kada sam drugi put u njemu, onda se već mogu orijentirati, obično sam glavne atrakcije već pregledao, mogu tražiti skrivene zakutke… Ništa, za koju godinu ću ovo morati ponoviti. :D A na ovom mi je putu do kraja ostao tek još jedan novi grad…
Ručao sam u njemačkom restoranu (da, pripremam se za Maximillian :D ), namaz od sira sličan liptaueru, svinjski šnicl sa špeclima, umakom od gljiva i crvenim zeljem, te za desert sladolednu tortu. I njihovu domaću pivu. Nijemaca inače ima dosta na području Nelsona, riječ je uglavnom o luteranima, uz nešto malo bavarskih katolika – štoviše, to je najveća njemačka etnička zajednica na Novom Zelandu. Nakon ručka još se malo šećem prema jugozapadu, u nekakvoj sam idealnoj slici mislio otići poslikati plažu Tahunanui, ali budući da je plaža daleko, a kupati se sigurno neću (na Novom sam Zelandu samo umočio noge na Waihekeu, u Napieru i u jezero Wakatipu – svugdje je bilo jezivo hladno), odustajem i od toga. Jedina stvar zbog koje će mi biti žao jest da nisam otišao provjeriti Hansenovu zlatarnicu (koja je na istom trgu gdje je i moj hostel), te uslikati prsten za koji pretpostavljam da ga imaju negdje izloženog. Dan završavam čašom cidera s dodatkom šumskog voća u podrumskom baru, te se potom još malo muvam po hostelu, pa odlazim ipak još nešto prezalogajiti u obližnji pub… Osjećam se pomalo kao u onim zadnjim danima ljeta na moru (ako recimo negdje imate kuću, pa ste tamo veći do ljeta) – svi su već otišli, a vi imate još nekoliko dana koji vam postaju sve dosadnijima. Nije mi Novi Zeland dosadio, nego nekako u umu već privodim ovo putovanje kraju. Ušao sam u zadnjih tjedan dana na putu, sutra se vraćam na Sjeverni otok, deset i pol mjeseci se bliži kraju… Mnogi su mi komentirali kako je brzo prošlo. Meni nije. I to je zapravo dokaz one hipoteze koju sam iznio na samom početku puta, kako vrijeme subjektivno sporije teče ako su vam dani nabijeni događajima i dinamikom. Čini se da je za mene dinamika uglavnom jenjala po dolasku u Australiju, jer su mi ta zadnja dva mjeseca na putu prošla mnogo brže od ostalih. Ili su zapadne zemlje jednostavno predosadne, sa svojom uređenošću i predvidljivošću. :D A možda je to i zato što vam se za naporne i manje ugodne stvari čini da dulje traju. Tko će ga znati… Ajmo na rekapitulaciju.
Malezija mi je prošla u magli. Nije ono što mislite, sjećam je se jako dobro, samo me ta nesretna izmaglica pratila od Penanga do Johora, tek povremeno propuštajući sunce. U Maleziji sam se vratio među muslimane, ali uz poprilično etničko šarenilo. Pisao sam o kompliciranim etnosocijalnim odnosima koji otežavaju situaciju u ovoj inače vrlo prosperitetnoj zemlji. Prednost demografskog šarenila bilo je svakako bogatstvo kuhinje – malezijska mi je kuhinja, unatoč ljutini, ostala najupečatljivijom na putu, kako zbog bogatstva, tako i zbog cjenovne pristupačnosti. Gradovi – tako-tako. Georgetown i čitav Penang mi se jako svidio zbog kolonijalne arhitekture, isto tako i Malaka. Taiping i Ipoh bi bili obećavajući gradovi da je vrijeme bilo ljepše. Klang i Johor Bahru su bili osrednji, a Teluk Intan i Muar sam mogao i komotno propustiti. Kuala Lumpur mi je ostao u lijepom sjećanju zbog Mire koji me ugostio, vjerojatno bih ga bitno drugačije doživio da sam bio u nekom hostelu. Također sam zahvaljujući Miri dobio bolji uvid u malezijsko društvo nego što bih ga dobio od bilo kojeg Malezijca, jer bi njihov stav nužno bio obojan perspektivom etničke skupine kojoj pripadaju. Malezija mi je dala uvid u to kako dobar standard ne može ukinuti etničke tenzije (što smo uostalom vidjeli i prilikom raspada Jugoslavije), a sve to isključivo radi jednog cilja – da se vladajuća politička struktura održi na vlasti na kojoj je već 60 godina. Tragično je vidjeti kako taj isti narod kojemu se oduzima (jer, budimo realni, nisu svi Malajci uhljebi, siromašni neobrazovani seljaci to ne mogu biti, ali i oni su glasačka mašinerija) brani te lopove samo zato što im oni serviraju ono što ovi žele čuti („UMNO je stranka koja je stvorila Maleziju, Kinezi su najveći neprijatelji Malezije, oni su međusobno umreženi i rade samo za vlastitu dobrobit“ – a tko vam onda puni proračun?; svaka sličnost s jednom omanjom državom na obali Jadrana kojoj ime počinje s H je sasvim slučajna). Nestanu milijarde iz državnog fonda i nađu se slučajno na premijerovu osobnom računu, a on kaže da je u pitanju donacija…pa kad krene istraga o tome nekoliko uključenih dužnosnika doživi sumnjive nesreće… Tako se to radi u Aziji, tu srećom još kaskamo, ali čini se ne zadugo. Ukratko, dojam o Maleziji mogao je biti i bolji da je vrijeme bilo ljepše, itinerer drugačiji, te da nisam čuo sve priče o tome što se krije iza blistavih fasada kualalumpurskih nebodera… Ali, mislim da mi Malezija još duguje i da ćemo se opet sresti…
Terima kasih, Malaysia!

Štikleci

četvrtak , 11.02.2016.

S obzirom da je put od Christchurcha do Nelsona uglavnom bio premotavanje trake otprije dva tjedna, s tom razlikom da sam ovoga puta sjedio na strani autobusa okrenutoj prema kopnu (dakle, na istoj kao i prošloga puta, samo je autobus sada vozio u suprotnom smjeru :D ), te da je vrijeme bilo sunčano (što se može vidjeti i na fotografijama), ne mislim da se tu ima išta previše opisivati, osim toga da je autobus već u polasku kasnio 15 minuta (bojao sam se da se neće ni pojaviti, opet sam odabrao opciju da me pokupi kod mog hostela, srećom je bilo još nekoliko ljudi koji su čekali isti taj autobus, pa mi je to ulilo povjerenje), te da smo u Blenheimu imali pauzu od oko sat i pol zbog presjedanja. U Nelson smo došli oko 4 popodne. Riječ je o gradiću srednje veličine koji mnogi Novozelanđani apostrofiraju kao idealan grad u svojoj zemlji u kojemu bi željeli živjeti. I jest, grad ima sladak centar, dosta zelenila…ali je to sve prilično maleno. Neobično je to. Ja recimo volim Zlarin i mogao bih ondje čak i živjeti u nekom budućem životnom razdoblju. Istovremeno kažem da bi mi smetala veličina kod nekih manjih gradova na ovom putu. Ne znam je li to zato što od gradova automatski imam veća očekivanja, ili je to stvar osobnih simpatija vezanih uz neko mjesto (kad 35 godina negdje ljetuješ i znaš svaki kamen i svaku osobu tamo, onda ne možeš biti objektivan prema tom mjestu). A možda je tu i opet ono dodatno kontekstualiziranje – ako mi Zlarin dojadi, za 20 minuta sam u Šibeniku, za još sat i pol u Splitu, za dodatnih 2-3 sata negdje u nekom velegradu po Europama… Dok mi ovdje treba avionom sat vremena do Aucklanda, daljnjih 3 sata do Sydneya, daljnjih 8 do Bangkoka…
Hostel je u središtu grada, na trgu pored katedrale (zapravo je to brežuljak na kojem je katedrala, okružen ulicama), ima atmosferu obiteljske kuće, u podrumu je tapas bar sa svojim craft pivama (ne biste vjerovali, imaju cider i NISAM ga probao, nego sam uzeo pivu :D ). Predvečernja me šetnja odvela do obale Nelsonskog zaljeva, koja je malo specifična, budući da je Nelson smješten na rubu niskog poplavnog zaljeva koji je za vrijeme oseke obična blatna baruština, a za vrijeme plime blatna baruština s ponešto vode u njoj. Zaljev je od mora odvojen niskim poluotokom koji podsjeća na one na istočnoj obali Baltika (npr. Kurska prevlaka), samo što je uži i građen od šljunka. Nastao je prirodnim putem, tako odsjekavši pristup moru u Nelsonski zaljev. Kasnije je otvoren prokop kojim se omogućio pristup nelsonskoj luci, no zbog velike sedimentacije, prokop se svako malo mora jaružati. Zaljev je okružen brdima srednje visine, koja mi izgledaju kao negdje u Sloveniji ili Austriji. Općenito su mi krajolici Novog Zelanda mnogo europskiji od australskih. Na Novom Zelandu nisam nigdje doživio prizore zbog kojih bih mogao osvijestiti da se nalazim u bitno drugačijem prirodnom okruženju. Osim možda geoparkova oko Rotorue, ali oni su mi pak više vukli na Yellowstone. Zato se svaki put lecnem kad vidim nešto što mi osvijesti da se nalazim usred Pacifika.
Navečer (dakle, iza 9) je Nelson naravno mrtav. Jedva sam našao neki indijsko-malajski restoran, uzevši neki kari sa sirom, i tako i nehotice obdržao post, budući da je bila Pepelnica, a jedino meso koje sam pojeo bio je losos. Kada mi je već promaknuo post na Badnjak (jeo sam emua), a na Veliki sam petak još bio u Zagrebu (to je bilo dan prije polaska na put). Nije da ja inače nešto držim do toga, no potrefilo se.
A sada par stvari koje spadaju u štiklece vezane uz Novi Zeland. Točnije, dvije stvari koje se mogu svrstati u kulturološke razlike i jedna biografija. U vezi kulturoloških razlika, jedna iritantna stvar koju ćete primijetiti po dolasku na Novi Zeland, a koja je možda poznata onima koji su dulje vrijeme boravili u Velikoj Britaniji, jesu slavine na umivaonicima. Naime, u objema od tih zemalja (te rjeđe u Australiji) imate odvojene slavine za toplu i hladnu vodu. Ne postoji miješalica. I još da su postavljene usporedo jedna s drugom, hajde. Otvoriš obje i sâm si izmiješaš. Ali ne, one su svaka na svom kraju umivaonika, tako da ćeš si ili oprljiti kožu, ili se smrznuti. Ne znam koji je rezon iza toga, vjerojatno je instalacijski zgodnije, ali korisnički je posve neprikladno.
Druga kulturološka razlika koja nije toliko iritantna, ali može prouzročiti neugodnost, jesu semafori. Naime, svi pješački semafori u Australiju i na Novom Zelandu opremljeni su zvučnim signalom, koji, kao i kod nas, dok je crveno ispušta jednolične klikove u razmaku od otprilike jedne sekunde, da bi paljenjem zelenoga uslijedio zvuk koji bih onomatopejski opisao kao „ćjuh“ i signal prešao u staccato. Međutim, nije to problem. Problem je trajanje zelenog svjetla. Dakle, ako stojite na rubu zebre i krenete prelaziti kad čujete „ćjuh“, vi ćete za vrijeme zelenoga uspjeti stići do polovice ceste. Potom se zvuk vraća na jednosekundne klikove, a na semaforu se pojavljuje trepćuće crveno svjetlo. Vi ćete moći dovršiti svoj prelazak prije nego se upali mirno crveno svjetlo, ali trepćuće svjetlo je upozorenje da teoretski više ne biste smjeli započeti prijelaz. Drugim riječima, ako gledamo legalistički, australazijski semafori rađeni su prvenstveno za one koji su u času paljenja zelenog već u niskom startu, ili eventualno letećem startu (tj. u idućih maksimalno 5 sekundi će doći do zebre). U protivnome, tough luck. Mene to čini malo nervoznim, jer pokušavam i nesvjesno preći cestu prije nego se zvuk vrati na polagano kliktanje (jer imam europski osjećaj „sad će se ovima odmah upaliti zeleno“), ali to valjda može jedino Usain Bolt. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako je njima kada dođu u Europu, pa po gašenju zelenoga očekuju još desetak sekundi fore, kad ono… Zato je najbolje u Aziji. Tamo su semafori neke čudne lampe kojima još nitko nije prokljuvio funkciju, ali vjerojatno imaju neke veze s diskom…
A sad biografija, i to vjerojatno najpoznatijeg Novozelanđanina u povijesti, čovjeka čiji nas lik gleda s novčanice od 5 dolara, iako je, kako će se ustanoviti, on na kraju svoje najpoznatije postignuće izveo sasvim slučajno, a ima tu i još nekih dvojbi. Sir Edmund Percival Hillary rođen je 20. srpnja 1919. u Aucklandu, u obitelji jorkširskog porijekla. Otac mu je služio na Galipolju. Isprva nizak i povučen dječak većinu je vremena provodio čitajući, a samopouzdanje je stekao kada je u pubertetu naučio boksati. U dobi od 16 godina naglo je narastao, a na školskom izletu na planinu Ruapehu otkrio je da je fizički izdržljiviji od mnogih svojih kolega. To mu je razvilo interes za planinarenje. U dobi od 20 godina izveo je svoj prvi značajni uspjeh, uspon na Mount Ollivier, nedaleko Aorakija. Studirao je matematiku i prirodne znanosti na aucklandskom sveučilištu, a kako bi se zimi mogao baviti planinarenjem počeo se baviti pčelarstvom, budući da je riječ o uglavnom ljetnoj aktivnosti, koja mu je bila i izvor financija. Početkom Drugog svjetskog rata Hillary se isprva prijavio kao dobrovoljac u Novozelandsko kraljevsko ratno zrakoplovstvo (RNZAF), ali je povukao prijavu zbog prigovora savjesti. Uvođenjem mobilizacije 1943. Hillary se ipak priključio RNZAF-u kao navigator. 1945. je teško opečen u akciji na Fidžiju, te je otpušten iz vojske. Povratkom mirnodopskom životu i oporavkom Hillary se vraća svojoj prvoj ljubavi. 1948. osvaja Aoraki, a potom se 1951. priključuje britanskoj ekspediciji u Nepal, kojoj je cilj bio ispitati moguće smjerove pristupa Mount Everestu s nepalske strane (tibetska je strana tih godina bila zbog političke situacije nesigurna). Iduće godine sudjelovao je u neuspješnom pokušaju osvajanja vrha Čo Oju. U to je vrijeme Nepal dopuštao samo jednu ekspediciju na Everest godišnje. Te 1952. godine švicarska je ekspedicija došla samo 240 metara ispod vrha, ali su se morali vratiti zbog lošeg vremena i iscrpljenosti. Iduće godine Britanci su prijavili svoju ekspediciju, te poslali poziv i Hillaryju, koji ga je odmah prihvatio. Međutim, skoro je odustao, kada je shvatio da ekspediciju neće voditi Eric Shipton, koji je vodio ekspediciju 1951. Shipton i novi vođa John Hunt uspjeli su ga ipak nagovoriti, unatoč još jednom udarcu. Naime, Hillary se nadao da će mu partner biti njegov dugogodišnji prijatelj George Lowe, s kojim je planinario i po Alpama (europskim, ne novozelandskim), no Hunt je prilikom određivanja parova koji će pokušati napad na vrh Hillaryja stavio s lokalnim alpinistom Tenzingom Norgajem, koji je počeo kao nosač, no s vremenom se prometnuo u ravnopravnog člana ekspedicija. Hillaryju je trebalo neko vrijeme da uspostavi odnos s Tenzingom, a presudna je bila situacija u kojoj je Hillary upao u šupljinu u ledenjaku, te ga je samo munjevita Tezingova reakcija u kojoj je vezao Hillaryjev konop za svoj cepin spasila od smrti.
Ekspedicija je brojala preko 400 ljudi, od toga 362 nosača, 20 Šerpa i oko 5 tona prtljage. U ožujku 1953. postavljen je bazni logor, odakle su se idućih dva mjeseca penjali prema zadnjem logoru na 7890 metara. 26. svibnja Tom Bourdillon i Charles Evans izveli su prvi napad na vrh, dospjevši samo 91 metar ispod vrha (visinski, ne daljinski), kada je Evansov sustav za kisik otkazao te su se morali vratiti. Nakon što su dva dana kasnije snijeg i vjetar jenjali, u pokušaj su krenuli Hillary i Tenzing. 28. svibnja dospjeli su do visine od 8500 metara, gdje su se utaborili. Idućeg jutra Hillary je ustanovio da su mu se čizme, koje je ostavio pred šatorom, noću smrznule. Proveo je 2 sata odmrzavajući ih prije nego što su on i Tenzing uprtili svoje 14 kg teške ruksake (hihi, manje od mojega :D ) i krenuli na završni uspon. Najteži dio završnog uspona bila je 12 metara visoka kamena litica nazvana Hillaryjeva stepenica, gdje je Hillary otkrio smjer u pukotini između stijene i leda, te ju ispenjao. Tenzing ga je slijedio u stopu. Nakon toga, po Hillaryjevim riječima bilo je „još nekoliko udaraca cepinom po krutom snijegu i bili smo na vrhu“. 29. svibnja 1953. u 11:30 po lokalnom vremenu Edmund Hillary i Tenzing Norgaj postali su prvi ljudi za koje se sa sigurnošću zna da su osvojili Mount Everest. (Zašto ovaj dodatak – 1924. su britanski alpinisti George Mallory i Andrew Irvine poginuli prilikom uspona na Mount Everest, ali prema izvještaju njegovih kolega iz ekspedicije, koji su ih vidjeli prilikom silaska, nije jasno jesu li došli do vrha i poginuli silazeći, ili su ranije odustali.) Par je na vrhu proveo samo 15-ak minuta, prilikom čega je Hillary fotografirao Tenzinga kako stoji na vrhu s cepinom i zastavama (ali više ne znam kojima, pretpostavljam britanskom, novozelandskom, nepalskom i možda još kojom). Tako je zapravo Tenzing prva osoba koja je ovjekovječena na Mount Everestu, a Hillaryjeve fotografije nema. Naime, Tenzing nije znao rukovati kamerom (a nije bilo mobitela da opale 30-ak selfija uz hashtagove #mounteverest, #topoftheworld, #climbingreallyhigh, #freezingcold – danas Grubnić to riješi za 5 minuta), i premda je Tenzing kasnije u svojoj autobiografiji naveo kako je tražio Hillaryja da mu dâ kameru kako bi ga slikao, ovaj je to odbio (vjerojatno iz straha da ovaj nešto ne sprčka i tako uništi i prethodne fotografije). Tu su neki odmah vidjeli zavjeru da je zapravo Tenzing bio prvi čovjek na vrhu, ali kako nije bio bijelac onda su ga izgurali. No Tenzing u svojoj autobiografiji kaže kako je doista Hillary prvi stao na vrh, dok je Hillary pak kasnije tvrdio da je to bio zajednički čin. Osim Tenzinga na vrhu, Hillary je slikao i kadar nizbrdo, kao dokaz da su doista bili na vrhu, a ne da Tenzing stoji na nekoj hrpi leda. Na vrhu su obojica ostavila svojevrsne prinose – Tenzing čokoladice, a Hillary križ koji mu je dao Hunt. Prilikom spuštanja su ustanovili da im je snijeg zameo tragove, tako da se nisu mogli osloniti na njih prilikom orijentacije. Prva osoba koju su susreli bio je George Lowe, koji je ipak bio s Hillaryjem u visinskom logoru, a koji im je požurio ususret s toplom juhom. Hillary je prokomentirao izvršeni pothvat s tipično novozelandskim „Well, George, we knocked the bastard off!“ Vijest se proširila svijetom, a Britanci su ju saznali 2. lipnja, na dan krunidbe kraljice Elizabete, te joj je to došlo kao svojevrsni poklon.
Nakon osvajanja Everesta Hillary je osvojio još 10 drugih himalajskih vrhova, a 1958. je osvojio i Južni pol kao član Transantarktičke ekspedicije Commonwealtha – njegova novozelandska jedinica bila je prva koja je na Južni pol stigla kopnom nakon Roberta Scotta 1912., te prva koja je pritom koristila motorna vozila. 1977. bio je vođa ekspedicije „Od mora do neba“, plovidbe Gangesom u mlaznim čamcima od ušća do izvora. 1985. Hillary i Neil Armstrong doletjeli su malim dvomotorcem na Sjeverni pol, čime je Hillary postao prvom osobom koja je bila na oba pola i Mount Everestu. U dva je navrata izbjegao smrt u avionskoj nesreći: 1960. je zakasnio na TWA-ov let koji se iznad New Yorka sudario s United Airlinesovim DC-8, a 28. studenog 1979. trebao je biti komentator na zlosretnom letu 901 New Zealand Airlinesa, koji se zabio u Mount Erebus, no zbog obaveza u SAD-u morao je odustati. Zamijenio ga je bliski prijatelj Peter Mulgrew, čijom se udovicom Hillary kasnije oženio (zanimljivo, prva Hillaryjeva žena i kćer su također poginule u zrakoplovnoj nesreći). U kasnijim godinama Hillary je bio istaknuti kritičar sve veće komercijalizacije uspona na Everest, kao i orijentiranosti na cilj pod svaku cijenu, čak i ako pritom dolazi do smrtnih slučajeva (posebno je bio zgrožen slučajem Davida Sharpa, britanskog alpinista koji je poginuo prilikom solo pokušaja osvajanja Everesta, da bi pored njega prošlo nekoliko drugih ekspedicija ne pokušavši mu pomoći). Hillary je bio i politički angažiran, a od 1985. do 1989. obavljao je dužnost novozelandskog veleposlanika u Indiji. 1992. postao je prvom živom osobom čiji se lik pojavio na novozelandskoj novčanici, a iako su isprva na naličje željeli staviti Mount Everest, Hillary je tražio da to bude Aoraki. Od svoga uspona na Everest pa do smrti Hillary je vodio zakladu za pomoć Šerpama, zahvaljujući kojoj su u tom udaljenom kutku Nepala izgrađene mnoge škole i bolnice.
11. siječnja 2008. Edmund Hillary umro je u bolnici u Aucklandu od zatajenja srca, u dobi od 88 godina. Zastave na vladinim zgradama na Novom Zelandu i u Scottovoj bazi na Antarktici spuštene su na pola koplja, a Zelena stranka predložila je čak da se Hillaryjev rođendan 20. srpnja (ili njemu najbliži ponedjeljak – ipak je ovo Novi Zeland :D ) proglasi državnim praznikom. Bilo je ideja i da se Mount Ollivier, prvi vrh koji je ispenjao, preimenuje u Mount Hillary, ali je to odbačeno. Unatoč tomu, njegovim su imenom nazvane brojne škole, nekoliko planinarskih domova i staza, a aerodrom u nepalskoj Lukli, službeno proglašen najopasnijim na svijetu, preimenovan je u Tenzing-Hillaryjev aerodrom. Hillaryjevo je tijelo kremirano, a jedan je dio pepela rasut u zaljev Hauraki, dok je ostatak poslan u jedan samostan u Nepalu, ispod Everesta.
A nakon snježnih vrhunaca Himalaja treba se spustiti u tropske džungle Tajlanda, zemlje u kojoj sam zbog njenog nezgodnog oblika proveo manje vremena nego što sam namjeravao, samo dva tjedna, i to uglavnom orbitirajući oko Bangkoka, koji mi se kao grad iznimno dopao. Vjerojatno zato što sam izbjegao negativne strane njegovog noćnog života. Budući da čak i letim preko njega doma, Bangkok je grad koji ću na ovom putu najviše puta obići, iako ovoga puta neću moći iz tranzitne zone. Život u sjeni Bhumibola Aduljadedža pamtim kao ugodnu dionicu puta – napokon sam popravio fotić, vidio most na rijeci Kwai, zgranuo se time na što liči Pattaja, obijao pragove hramova Bangkoka i Ajutthaje, izbjegavao preljute karije, probao gusjenice dudovog svilca… Doista, u budućnosti definitivno još jednom planiram u Indokinu, i tada bih malo bolje pokrio druge predjele Tajlanda uz naravno Laos, za koji su mi svi rekli da im je najljepša zemlja Indokine. Ja sam ga propustio, pa se moram krpati s Vijetnamom. :D U Tajlandu sam se ujedno riješio nelatiničnih pisama za ostatak puta, barem što se tiče službenih jezika (bilo ih je još u susretima sa sundanskim, javanskim i balijskim, kao i u Singapuru). No u cijeloj je Indokini postojao taj jaz između mene, turista, i njih, lokalaca, i to mi se čini propustom. Želio sam čuti kako razmišlja i diše pravi Tajlanđanin (Kambodžanac, Vijetnamac…). I eto mi još jednog razloga da se vratim. A dotada…
Khop khun khrap Prathet Thai!

Preko Alpa

srijeda , 10.02.2016.

Izgleda da svih šestero iz sobe lovimo bus ujutro za dalje, iako većina ostalih ide na jug, prema Queenstownu i Wanaki. Spuštam se do glavne ceste, gdje vidim da ubrzo stiže bus za Nelson. Ja ću njime do Greymoutha, Nelson me čeka tek sutra. Za volanom je ona ista vozačica od jučer, a i među putnicima vidim neka lica od prethodnog dana. Izgleda da nisam jedini koji se odlučio na noćenje bez razgleda ledenjaka. Osim ako ostali nisu promptno po prijavi u smještaj odjurili na turu po ledenjaku. Upozoravam vozačicu da idem na vlak u Greymouthu i da se nadam da neće biti kašnjenja, a ona kaže da kojih 40-ak ljudi iz busa ide na vlak, tako da nema bojazni. Do Greymoutha imamo kojih 5 sati vožnje uz dva stajanja, kroz krajolike koji su ovoga puta malo pitomiji nego dan ranije, pogotovo kada prođemo Ross, gdje se nalazi manji rudnik zlata, pa dovdje sa sjevera dolazi i industrijski željeznički kolosijek. Najveći grad između Fox Glaciera i Greymoutha je Hokitika, gdje imamo pauzu od kojih 45 minuta. Hokitika ima bankomat, tako da ću ovdje podići novce za preostalih tjedan dana, nadam se da će mi 800 dolara biti dovoljno, dva spavanja imam riješena, prijevoz isto (možda ću morati jednu dionicu platiti, vidjet ću)… Nakon bankomata odlazim u Kiwi House, ispred kojega nam se parkirao autobus. Riječ je o svojevrsnom mini zoološkom vrtu za koji će mi tih pola sata biti sasvim dovoljno. Ono što me zanima su upravo kiviji, budući da ih nikako nisam uspio dosad vidjeti, a ipak je riječ o simbolu Novog Zelanda. Usput ću vidjeti i još dva premosnika (ovi su u svojim dvadesetima, tako da su srednje veliki i lako vidljivi u terariju), novozelandsku divovsku jegulju (za razliku od naših europskih jegulja, koje se mrijeste u Sargaškom moru, ove se mrijeste negdje oko Tonge), aksolotle (koji ne spadaju u lokalnu faunu, oni su Meksikanci), te još ponešto lokalnih riba i žaba. Ali glavne zvijezde su dva kivija, mužjak i ženka, smješteni u najtamnijoj prostoriji kompleksa, koja simulira njihovo prirodno okruženje. Zbog toga je zabranjeno i fotografiranje, tako da ćete mi morati vjerovati na riječ da sam ih vidio. Ženka je inače dosta agresivna i teritorijalna, pa su ih morali razdvojiti u dva ograđena prostora. Nisam im zapamtio imena, znam da ženka ima ime koje na maorskome znači „zemlja koja se trese“, jer se izlegla desetak dana nakon prvog potresa u Christchurchu, u rujnu 2010. Inače, oboje bi ih ove godine trebali pustiti na slobodu, a kako je riječ o sjevernootočnom smeđem kiviju, bit će pušteni negdje na području Sjevernog otoka. Nastamba im je dakle mračna i treba mi neko vrijeme da u tami ugledam dobro poznati obris ptice veličine kokoši koja dugačkim kljunom prebire po tlu. Izgleda tako krhko, iako imam poriv podragati ga. Ali ne smijem, em zato što se inače ne smiju dirati izložene životinje, a osim toga kivi je jako plaho biće. Kreće se polagano, povremeno kljunom kucnuvši o zid ograđenog prostora. Po kretnjama i tom kljunu liči mi na osobu s detektorom metala koja šeće livadom.
Kivi je simbol Novog Zelanda, toliko da se Novozelanđane naziva Kivijima – nadimak koji potječe iz doba Anzaca, a dali su im ga naravno Australci. Novozelanđani su ga međutim objeručke prihvatili, tako da je kivi istisnuo čak i granu srebrne paprati kao najprepoznatljivija ikona Novog Zelanda. Plod biljke aktinidije, koja potječe iz Kine, a koji je postao jako popularan na Novom Zelandu, umjesto nekadašnjeg imena chinese gooseberry (kineski ogrozd) dobio je ime kiwifruit. Čak i fizički malo liči na kivija. Ova ptica neletačica najmanji je član porodice ratita, u koju još spadaju nojevi, emui, kazuari i ree. Zanimljivo je da je kivi srodniji s izumrlom slonovskom pticom s Madagaskara nego s moom, s kojom je dijelio životni prostor. Dapače, čini se da su predci kivija stigli na Novi Zeland još dok su mogli letjeti, a moe su već bile izgubile tu sposobnost. Budući da je Novi Zeland u izolaciji bio gotovo bez kopnenih sisavaca (izuzev nekoliko vrsta šišmiša – iz razloga što se Novi Zeland odvojio od drugih kopnenih masa prije no što su se sisavci značajnije proširili), ekološke niše koje su drugdje popunili sisavci na Novom su Zelandu zauzele ptice. Kivi tako ima neke osobine koje su neuobičajene čak i za ostale ratite – perje mu je sličnije krznu, nozdrve mu se nalaze pri vrhu kljuna (stoga često ispušta frktavi zvuk dok kljunom prebire po tlu), ima brkove poput sisavaca, a kosti mu nisu šuplje. Usto, kako je riječ o noćnoj životinji, kivijev vid je jako slab, gotovo je slijep (ali određenu količinu svjetlosti ipak percipira, ako nije dopušteno fotografiranje s bljeskalicom). Noćna aktivnost posljedicom je izloženosti kivija predatorima – kada ih se pusti u područje gdje predatora nema, kiviji mogu biti aktivni i danju. Kivi ima neobično dobar njuh za pticu, te se pri lociranju hrane oslanja prvenstveno na njega. Svejed je, jede male beskralješnjake i crve, voće i sjemenje, katkada i vodozemce i ribe. Parovi kivija obično ostaju zajedno cijeli život. Ženka ima oba funkcionalna jajnika (rijetkost kod ptica, obično je jedan zakržljao), ali nese samo jedno jaje, koje može iznositi i do četvrtine ženkine težine. Tijekom 30 dana koliko jajetu treba da se razvije, ženka jede triput više nego inače, a onda dva-tri zadnja dana posti, budući da više unutar tijela nema dovoljno mjesta da bi joj se želudac mogao rastegnuti. Dakle doslovce samo što se ne razleti. Kad snese jaje obično na njemu sjedi mužjak (to je to, ja sam se namučila, sad malo ti preuzmi), a inkubacija traje 2-3 mjeseca. Evolucijski gledano, razmnožavanje kivija je jako neoportuno, jer mislim da se pare svakih nekoliko godina, nesu jedno jaje, čiji je razvoj iscrpljujuć za ženku, te potom još 2-3 mjeseca moraju ležati na tom jajetu. A samo oko 50% jaja se izlegne. I onda još mladunci stradaju od nekih predatora. Iz toga je razloga jasno zašto su ove simpatične životinje ugrožene. Kivija ima ukupno 5 vrsta, s još nekoliko podvrsta: veliki pjegavi kivi, mali pjegavi kivi, okaritski kivi, južni smeđi kivi i sjevernootočni smeđi kivi. Najveću opasnost za kivije predstavljaju zerdavi, mačke, tvorovi i psi, ali i svinje. Također ih ugrožava i ljudsko uništavanje njihovih staništa. Katkada znadu stradati i pod kotačima automobila ili u zamkama za oposume. No kako je kivi nacionalni simbol, nema bojazni da će se dopustiti da izumre. Ironično je da je kivi simbol – Novozelandskog ratnog zrakoplovstva. To je otprilike kao da vam je dupin simbol pješadije.
Nakon Hokitike imamo još oko sat vremena vožnje do Greymoutha. Nevelik je to gradić na, kao što mu i ime kaže, ušću rijeke Grey u Tasmanovo more, nekad je bio poznat po rudnicima zlata (u gradu se nalazi rekonstruirana cijela četvrt kopača zlata, nazvana Shanty Town, izraz koji se inače danas u engleskom koristi za slam), a danas je važan kao završna točka TranzAlpinea. Kolodvor se nalazi u središtu grada i prilično je nevelik za broj putnika koji idu na vlak. Čak ni vlak ne stane na peron čitavom duljinom, budući da ima 8 putničkih vagona, prtljažni vagon, dvoja buffet-kola i dva ili tri otvorena vagona iz kojih možete fotografirati bez uobičajene staklene prepreke između vas i krajolika. Ja sam smješten u zadnjem vagonu, vlak u smjeru Christchurcha nije popunjen toliko kao u suprotnom smjeru (tada je bio posve pun i zbog toga sam i izvisio), ali unatoč tomu kasnimo u polasku 15-ak minuta, vlak se još nije bio ni pojavio u kolodvoru u trenutku kada mu je bilo vrijeme polaska, vjerojatno je bio na čišćenju od jutarnje smjene iz Christchurcha. Uz svako sjedalo imamo i slušalice na kojima možemo pratiti rutu i slušati zanimljivosti o krajevima kroz koje prolazimo. Ali ako želim dobre fotografije morat ću to zanemariti i uputiti se u otvoreni vagon kako bih mogao fotografirati prelijep krajolik u koji se upravo zapućujemo.
Vožnja TranzAlpine Expressom predstavlja jedno od onih klasičnih željezničkih putovanja koja su na popisu svakog railfana, zajedno s Transsibirskom željeznicom, prugom preko Kanade, čuvenim južnoafričkim Plavim vlakom, australskim The Ghanom ili Indian Pacificom… Kad sam već zbog cijene i lošeg rasporeda dana propustio The Ghan, TranzAlpine je bio obavezan. Iako sam zamalo i njega propustio. 223 km duga dionica povezuje Greymouth i Christchurch kroz tunel Otira, preko Arthur's Passa i potom iznad doline rijeke Waimakariri sve do spuštanja u plodne ravnice Canterburyja. Vlak u ovom, turističkom obliku postoji od 1987., nastavljajući tradiciju nekadašnjih putničkih vlakova na ovoj dionici (koji su ukinuti, kao i većina novozelandskog redovnog željezničkog putničkog prometa). Osim njega ovom dionicom prometuju samo teretni vlakovi, uglavnom s ugljenom i proizvodima mliječne industrije u Hokitiki. Vlak godišnje preveze preko 200 000 ljudi, što znači da je gotovo redovno potpuno popunjen. Trasa isprva prolazi dolinom rijeke Grey, pored jezera Brunner, uspinjući se potom dolinama rijeka Taramakau i Otira, sve do mjestašca Otira, smještenog u uskoj dolini koja u zimskim mjesecima ima svega nekih 6 sati dnevne svjetlosti, te je zato poznata po velikoj hladnoći. Odavde započinje 8,5 km dugi tunel Otira, kojim se svladava glavni lanac Južnih Alpa, najveća prepreka s kojom su se suočili graditelji ove pruge. Pruga se inače počela graditi još potkraj 19. st., prvenstveno radi prijevoza ugljena iz rudnikâ na zapadnoj obali i drva iz šuma u unutrašnjosti. No potpuno je dovršena tek 1923., nakon 16-godišnje izgradnje rečenog tunela. Tunel je specifičan po tome da mu je istočni portal smješten čak 250 metara više nego zapadni, što znači da je pod priličnim nagibom. Kada je sagrađen, bio je sedmi najdulji tunel na svijetu i najdulji u Britanskom Carstvu. S obzirom na slab sustav ventilacije, prilikom prolaska kroz tunel svi putnici moraju napustiti otvorene razgledne vagone (uostalom, što bi gledali?). Na istočnoj strani tunela je mjesto Arthur's Pass, nazvano po istoimenom 920 metara visokom prijevoju iznad mjesta, koji je pak dobio ime po Arthuru Dobsonu, prvom Europljaninu koji ga je prešao, 1864. Kad se kasnije tražila najpovoljnija trasa za prijelaz gorja prilikom gradnje ceste između Canterburyja i zapadne obale, Arthur's se Pass pokazao najprikladnijim s obzirom na okolnu konfiguraciju terena. U Arthur's Passu imamo zadržavanje kojih desetak minuta, potom krećemo niz dolinu rijeke Waimakariri kojom ćemo se, uz jedan manji prekid, voziti skroz do silaska u ravnice Canterburyja. Dok je krajolik sa zapadne strane Južnih Alpa sličan onomu po europskim Alpama, široke ledenjačke doline, puno drveća (zimzelenog – inače, 99,99% novozelandske autohtone vegetacije je zimzeleno), s istočne strane je sličniji visokogorskoj stepi, malo drveća, široki pašnjaci ispresijecani strmim riječnim dolinama. Rijeka Waimakariri u srednjem dijelu svoga toka oblikuje duboku dolinu, ali širokog korita, ispresijecanu brojnim nanosima, tako da čitava rijeka izgleda kao snop kanalića među brojnim šljunčanim otocima. Takav oblik rijeka nalazimo u područjima gdje rijeke valjaju dosta morenskog materijala (morena je ledenjački nanos), a to je uglavnom ovdje, u zapadnoj Kanadi i Aljasci te na Himalaji (iako taj tip toka pokazuju recimo i Tagliamento i Piave u Italiji). Pruga prolazi iznad rijeke, kroz tunele i preko vijadukata koji nadvisuju pokrajnje rječice (najimpresivniji je vijadukt Stair Case), pomalo podsjećajući – iako mnogo manje dramatično – na dionicu barske pruge iznad kanjona Morače. Još se jedna stvar mijenja nakon ulaska u srednji tok Waimakaririja – vrijeme. Dok nas je sa zapadne strane pratilo sunce, ovdje smo opet u oblacima. Spuštanje u Canterburyjsku ravnicu tako me podsjeća na situaciju otprije 2 tjedna, ponovno ću Christchurch doživjeti po tmurnom vremenu. I nebo plače nad tim gradom… Krajolik se nakon onih silnih gora pretvara u ravnicu panonskog tipa, iako je to pomalo iluzorno (mogli su i to staviti u onaj muzej u Wanaki) – čitava Canterburyjska ravnica blago visi prema moru (dakle je zapravo Canterburyjska kosina). Riječ je inače o glacijalnim sedimentima koji su se formirali tijekom razdoblja od prije 3 milijuna do prije 10 000 godina, a potom su ih zagladile i raspršile rijeke. Kad bi se svi ti sedimenti vratili nazad na Južne Alpe, visina bi im iznosila nekih 70 km. Tako barem reče onaj vozač koji nas je vozio između Christchurcha i Oamarua, a sad, koliko su oni vjerodostojni, ne znam. No površina Canterburyjske ravnice iznosi preko 3000 km2, ne znam kolika je dubina sedimenata…
Po voznom smo redu trebali u Christchurchu biti oko 6, no kasnit ćemo pola sata zbog kašnjenja u polasku i još nekoliko tehničkih stajanja. Poslao sam Ivanu poruku je li navečer za oproštajnu pivu, ali on se ne javlja. Tek će mi drugo jutro javiti da je ostao bez novaca na mobitelu + je počeo raditi noćnu smjenu u pilani, tako da od toga ništa. A zapravo mi je to i dobro došlo, budući da sam još iskoristio večer za dovršiti zapis, te onda imao taman vremena za otići na večeru… Aha, kontinuitet. Dakle, kako je krajstčerčki kolodvor oko 2 km udaljen od moga hostela (opet onog istog), uzimam shuttle za 8 dolara. Hostel izgled isto, čak je i na recepciji jedna od dviju cura ista, a ovoga puta dobivam sobu 304 (prošli put je bila 303). U kojoj je nekakva bulumenta Njemica, ima ih 4, ali ispostavit će se da samo jedna zapravo spava u toj sobi. Netko mi je popalio i hostelski ručnik koji u ovom hostelu svakog novog gosta čeka na krevetu (doduše, možda ga nisu ni metnuli, tko zna – u hostelu u Fox Glacieru naletio sam na zgužvanu posteljinu na krevetu, za koju mi nije bilo jasno je li nova, pa nonšalantno istovarena, ili pak stara koju nisu odnijeli. Poslužila je, nisam gadljiv.), nema veze, ionako sam ovdje samo da prespavam i iskoristim internet. I sada ono što sam već napisao ranije – dnevni zapis, večera, po povratku u sobu svi već spavaju (a mene su ranije pitale te Njemice hoće li mi smetati ako budu navečer gledale film preko Netflixa), pa u mraku moram uploadati slike, kojih im preko 200…napokon se oko 2 ujutro ušuškavam. Budim se u 6…
Kambodža je zemlja od koje sam očekivao da će biti depresivna, prvenstveno zbog dvadesetostoljetne povijesti i aktualnog siromaštva. Na kraju mi nije to dalo najdepresivniju notu u mojim sjećanjima na Kambodžu, već ona sablasna glazba koju koriste za sprovode. Generalno gledano, boravak u Kambodži je protekao sigurno, iako sam imao okršaj s onim prerevnim budistom u Phnom Penhu, te iako su mi pokušali oteti fotoaparat (za što bi neki, da je kojim slučajem uspjelo, vjerojatno opet rekli da nije tragedija – ionako ima loš zum). Hosteli u kojima sam bio smješten uglavnom su bili vrlo pristojni (naročito oni u Phnom Penhu, Sihanoukvilleu i Kampotu – potonji je imao čak i bazen), u dva sam navrata bio posve sâm u po tri noći u šesterokrevetnom dormitoriju u Phnom Penhu, koji je na mene ostavio dojam niskoprofilnog grada, dovoljnog za par dana boravka. Sihanoukville me pomalo razočarao, Kampot mi se svidio, ni Battambang nije bio loš, dok je boravak u Siem Reapu bio highlight prvenstveno zahvaljujući Angkoru. Imao sam zdvajanja oko tajlandske vize (na kraju je AirAsia nešto smuljala i nisu mi htjeli vratiti onih 15 eura za kartu), po posljednji put na putovanju sreo Clare i po prvi put Ting. Probao prave rakovice sa zelenim paprom u Kepu, tarantule u Phnom Penhu, te raznoliku drugu gamad u Siem Reapu. Namjerno ne spominjem mjesta koja podsjećaju na vladavinu Crvenih Kmera, to je moj danak pozitivnoj slici Kambodže koju želim zadržati u svom sjećanju. Tijekom tih 19 dana prošao sam i vododijelnicu svoga puta i ušao u drugu polovicu. A prešavši pogranični most s Tajlandom ostavio za sobom i desnu vožnju sve do kraja puta… Kuriozitet je da je Kambodža prva država koju sam posjetio u kojoj sam kao redovnu valutu koristio američke dolare. :D
Orkun Kampučea!

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se